Geopolitika

Putin o plinovodu„Sjeverni tok 2“ kaže: „Mi ga smatramo korisnim po nas i mi ćemo se za njega boriti.“ Govoreći o američkom stavu o tom plinovodu, izjavio je kako Trump, kao poslovni čovjek,  sada iz njega nastoji izvući ekonomsku dobit za SAD – prodajom LNG plina Europi. To je moguće, ali je skupo – izjavio je Putin, dodavši, kako je američki LNG oko 25-30% skuplji od ruskog, koji u Europu stiže plinovodima.

U petak, 18. svibnja, u Sočiju je održan sastanak između ruskog predsjednika Vladimira Putina i njemačke kancelarke Angele Merkel. Rusija, koliko god to čudno izgledalo u okolnostima njezinih hladnih odnosa sa Zapadom (prije svega SAD-om i Velikom Britanijom) i produljenja starih i uvođenja novih proturuskih sankcija, kao i upravo izglasanog ruskog sankcijskog zakona protiv SAD-a, opet postaje mjesto hodočašća mnogih europskih vođa i drugih visokih  političkih i gospodarskih dužnosnika. Dovoljno je spomenuti kako 24. i 25. svibnja  u Sankt Peterburg, u posjet Putinu, dolazi francuski predsjednik Emmanuel Macron i da se pritom sprema potpisivanje niza dokumenata i sporazuma koji idu u smijeru daljnjeg razvoja bilateralnih odnosa. I ne samo to: s Macronom u Sankt Peterburg stiže i snažna francuska biznis elita koja će sudjelovati u radu Međunarodnog gospodarskog foruma u Sankt Peterburgu, a sam Macron bit će počasni gost te najveće ruske i međunarodno ugledne poslovne manifestacije. Najnovija hodočašća EU državnika Putinu i ne  iznenađuju, s obzirom na zaoštravanje odnosa SAD-EU, kako glede američkih prijetnji uvođenjem carina na uvoz europskog čelika i aluminija, tako i jednostranim američkim povlačenjem iz nuklearnog sporazuma s Iranom, uz prijetnje sankcijama i europskim tvrtkama. Upravo ovo posljednje predstavlja završni udarac Washingtona, usmjeren i na formalani kraj vođenja europske samostalne vanjske politike tj. sprječavanja EU da postane istinski globalni igrač, izvan vječne američke sjene. Upravo su američke prijetnje sankcijama europskim tvrtkama koje nastave poslovati s Iranom i bile „kap koja je prelila čašu“ europskog strpljenja i potaknula čelnike EU – „trojice“ (Njemačke, Francuske i Velike Britanije), a onda i Bruxellessa, na zauzimanje zajedničkog oštrog stava oko zaštite postojećeg Sporazuma s Iranom. On više ne predstavlja samo zaštitu međunarodnog prava i Irana (koji u potpunosti ispunjava sve preuzete obveze iz Sporazuma, što je nedavno potvrdila Međunarodna organizacija za atomsku energiju, kao jedino nadležno tijelo glede nadzora provedbe Sporazuma od strane njegovih supotpisnica). Zaštitom Sporazuma Europska unija, zapravo, ima posljednju šansu očuvati, štoviše, ojačati i unaprijediti razinu svoje vanjskopolitičke, a onda i gospodarsko-financijske nezavisnosti o SAD-u, kao svom „starijem bratu“. Zato je očuvanje Sporazuma od ključne važnosti za EU i njezine vodeće članice i one čine sve što im je u moći da Washingtonu ukažu kako griješi i da može puno više izgubiti nego dobiti sukobom sa svojim prekoatlanstskim saveznicima. S druge strane Moskva i Peking tvrde kako alternative postojećem Sporazumu nema i da će ga dvije zemlje i dalje podupirati. Međutim, Rusija, Kina i Iran jasno su dali do znanja da će ispunjavati odredbe Sporazuma samo ukoliko to nastavi činiti i EU, neovisno o povlačenju SAD-a.

Dakle, u tim i takvim okolnostima treba sagledavati i dolazak kancelarke Merkel u Soči i njezine razgovore s predsjednikom Putinom. A evo o čemu su dvoje državnika razgovarali:

Rusko-njemački odnosi:

Moskva Njemačku  tradicionalno smatra jednim od svojih glavnih gospodarskih partnera. Nakon Kine, Njemačka zauzima drugo mjesto po pitanju ruske vanjske trgovine, a 2017.g. trgovina između Rusije i Njemačke povećala se za 23%. Samo u razdoblju siječanj-veljača 2018.g. trgovina između dviju zemalja povećala se za dodatnih 13%.

Oboje državnika u Sočiju su naglasili kako će se službeni kontakti i dalje nastaviti, neovisno o složenom geopolitičkom stanju, jer su obje strane svjesne njihove nužnosti i koristi. Angela Merkel je kazala: „U našim je strateškim interesima održavati dobre odnose s Rusijom, i ja sam se i u najsloženijim trenutcima uvijek zalagala za to da, npr. Vijeće NATO-Rusija nastavi svoj rad, …“, kazala je Angela Merkel.

Plinovod „Sjeverni tok 2“:

Jedno od najvažnijih tema razgovora Putin-Merkel svakako je i ono koje se odnosi na izgradnju plinovoda „Sjeverni tok 2“ koji bi povezao baltičke obale Rusije i Njemačke, tj. omogućio Njemačkoj nove isporuke ruskog plina bez posrednika (gradio bi se paralelno uz već funkcionalni plinovod „Sjeverni tok“). Kapacitet novog plinovoda iznosit će 55 milijardi m3 plina godišnje, a osim Njemačke, plasirao bi se i u pojedine, njoj susjedne zemlje. Taj je projekt već odavno izišao iz komercijalnog okvira (kakav je on formalno, jer se radi o projektu energetskih tvrtki, a ne država) i prerastao je u geopolitički sukob SAD-Rusija gdje SAD uporno ponavlja kako će on dovesti do još veće europske ovisnosti o Rusiji, ali pritom više i ne skriva kako i sam računa na unosno europsko tržište kada je u pitanju izvoz američkog ukapljenog plina. Tako je prije nekoliko dana američki medij The Wall Street Journal, pozivajući se na izvore iz SAD-a, Njemačke i EU, izvjestio, da je na nedavnom susretu predsjednika SAD-a Donalda Trumpa i njemačke kancelarke Angele Merkel, Trump zamolio kancelarku da odustane od potpore izgradnji plinovoda „Sjeverni tok 2“. Zauzvrat, Trump je predložio pregovore o novom trgovinskom sporazumu između dviju strana – SAD-a i EU. Gotovo istodobno kada i WSJ, i Bloomberg je objavio informaciju, prema kojoj je zamjenica pomoćnika državnog tajnika SAD-a Sandra Oudkirk u Berlinu izjavila, kako u slučaju daljnjeg razvoja projekta „Sjeverni tok 2“ Washington može razmotriti mjere odgovora u okviru zakona „O suprostavljanju protivnicima Amerike posredstvom sankcija“ (Countering America’s Adversaries Through Sanctions Act, CAATSA). Objasnila je stav SAD-a time, da izgradnja plinovoda jača ovisnost Europe o ruskom plinu. Pritom je, također, otvoreno kazala kako SAD računaju na europsko tržište kada je u pitanju američki ukapljeni plin (LNG). Odgovor je već slijedećeg dana stigao od njamačkog ministra energetike Petera Altmaiera, koji je za televiziju ARD izjavio slijedeće: „SAD traže tržište za prodaju. Mi s razumijevanjem gledamo na to i spremni smo poraditi na olakšavanju isporuka američkog plina u Njemačku. Međutim, on je značajno skuplji nego plin koji se dostavlja plinovodom iz Rusije.“ Naglasio je kako Sjedinjene Države sada provode oštru politiku zaštite vlastitih gospodarskih interesa i da zato u Washingtonu moraju biti spremni na to, da i Europa ima pravo na zaštitu svojih interesa. Kazao je i kako hipotetski njemački otkaz od „Sjevernog toka 2“ ne jamči i porast uvoza američkog ukapljenog plina.

Zbog takvog krutog stava i sve snažnijeg pritiska Washingtona na Berlin da odustane od „Sjevernog toka 2“, Njemačka je primorana na nove „akrobacije“, pa je, odnedavno, kancelarka Merkel opstojnost tog projekta vezala uz potrebu očuvanja određene količine tranzita ruskog plina za Europu i kroz ukrajinski plinovodni sustav. To nije čudno s obzirom da upravo EU najviše financira kolabirano ukrajinsko gospodarstvo, a prekidom ruskih isporuka plina preko Ukrajine, Kijev bi godišnje dodatno gubio oko tri milijarde dolara koliko sada dobiva kao tranziter. Naime, Gazprom planira smanjiti tranzit plina kroz Ukrajinu zbog opterećujućih političkih odnosa između Moskve i Kijeva ali i zbog višegodišnjih optužbi i sudskih sporova Gazproma i ukrajinskog partnera  Neftogaza za međusobno neispunjavanje ugovorenih obveza. Iz tog razloga Gazprom se i odlučio na izgradnju Turskog toka (namjenjen turskom tržištu ali, u perspektivi, ukoliko za to iskaže interes Bruxelless, i tržištu Jugo-istočne i Srednje Europe) i „Sjevernog toka 2“, a u posljednjem su svoj tržišni interes pronašle i velike europske energetske tvrtke, koje su ostale „kratkih rukava“ nakon američke blokade plinovoda „Južni tok“ nakon otvaranja ukrajinskog sukoba. Osim toga, za njemačku državu je taj plinovod itekako važan jer, primjerice, njemački stanovnici sada izdvajaju čak 10% svojih prihoda za električnu energiju.

Njemačka je odobrila projekt „Sjeverni tok 2“ i u toj je zemlji već počela  izgradnja infrastrukture za prijam ruskog plina iz tog plinovoda. Sam projekt odnosi se na izgradnju dviju cijevi protočnosti 55 milijardi m3 plina godišnje, od ruske obale u Finskom zaljevu, kroz Baltičko more, do njemačke obale. Novi plinovod išao bi paralelno uz već postojeći plinovod „Sjeverni tok“. Tvrtka-operater projekta Nord Stream 2 AG već je polučila dozvole koje joj omogućuju izgradnju morskog dijela plinovoda u teritorijalnim vodama Njemačke i plinskog terminala u toj zemlji. Osim Njemačke, sve nužne dozvole za izgradnju i eksploataciju tog plinovoda nedavno je dala i Finska, gdje su u tijeku pripreme za obavljanje poslova na morskom dijelu budućeg plinovoda. Očekivano, sve potrebne dozvole za izgradnju „Sjevernog toka 2“ nedavno je dostavila i Rusija, a uskoro se očekuju i švedske dozvole. Problem bi jedino mogla stvarati Danska, koja je već ranije, u svrhu mogućeg zaustavljanja izgradnje tog plinovoda usvojila poseban zakon koji omogućuje glasovanje u parlamentu o tom projektu. Ukoliko znamo da je upravo Danska najveći američki saveznik od spomenutih europskih zemalja, ona predstavlja „slabu kariku“ koju Njemačka nastoji ojačati u korist spomenutog projekta. Koliko će u tome uspjeti, s obzirom na zahuktalost ukupnog geopolitičkog stanja u Europi i svijetu i otvorenog američko-ruskog antagonizma i međusobnog sankcijskog i protusankcijskog kažnjavanja, ostaje za vidjeti. U svakom slučaju, do ljeta, kada bi sve potrebne dozvole za izgradnju plinovoda „Sjeverni tok 2“ morale biti prikupljene, ostalo je još malo vremena.

Direktorica ruskog „Gazprom Exporta-a“ Elena Burmistrova, tvrdi , kako će „europski potrošači nakon izgradnje „Sjevernog toka 2“ uštediti na energentima najmanje 7,9 milijardi eura godišnje, a ukoliko globalna potražnja za LNG plinom u svijetu bude rasla (što automatski znači i porast njegove cijene), ta se ušteda može povećati na  24,4 milijarde eura“.

U razgovoru s Angelom Merkel, Vladimir Putin je izjavio kako je projekt „Sjeverni tok 2“ otvoren i za druge partnere, ne samo one koji sada u njemu sudjeluju. „Mi ga smatramo korisnim po nas i mi ćemo se za njega boriti“, kazao je Putin, dodavši, kako Rusija, nakon otvaranja tog plinovoda, ne namjerava odustati od tranzita plina kroz Ukrajinu, „ukoliko se oni pokažu ekonomski isplativim“. Putin je, govoreći o američkom stavu o tom plinovodu, kazao kako je taj stav odavno poznat i da se glede njega uočava rijedak slučaj da se Trumpova administracija slaže s prethodnom – Obaminom. Trump, kazao je Putin, kao poslovni čovjek sada nastoji iz njega izvući ekonomsku dobit za SAD, kroz prodaju LNG plina Europi. To je moguće, ali je skupo, izjavio je ruski čelnik, dodavši, kako je američki ukapljeni plin oko 25-30% skuplji od ruskog, koji u Europu stiže plinovodima.

Ukrajina:

Ukrajinska kriza jedna je od onih koje najviše opterećuju rusko-njemačke odnose i oko koje se njihovi stavovi najviše razilaze. Ali i Merkel i Putin suglasni su kako alternative provedbi „Minskih sporazuma“ nema. Pri tom kažu kako se nastavlja zajednički rad i u okviru tzv normandijske četvorke. Ali ovdje bih ipak napomenuo nešto važno: u samoj Ukrajini i jedna i druga sukobljena strana na „Minske sporazume“ više ne računaju. Štoviše, Kijev je nedavno usvojio i novi zakon o mirnoj reintegraciji pobunjenih regija Donjeck i Lugansk, bez da se pritom o bilo čemu dogovarao s čelnicima spomenutih regija, što u startu blokira mogućnost mirnog riješenja jer po ove posljednje taj zakon predstavlja svršen čin – po načelu „prihvati ili nemamo o čemu razgovarati“. Na taj način suhoparno govoriti o potrebi provedbe „Minskih sporazuma“ od strane vanjskih igrača potpuno je neučinkovito. Iz toga je, zapravo, vidljivo, kako EU i Rusija taj problem sada nastoje „zamrznuti“ i ostaviti za neka druga vremena i povoljnije globalne geopolitičke prilike, što nije čudno s obzirom na njihove dijametralno suprotne  stavove. Jer sadašnje otvaranje, ipak dovoljno stabilizirane ukrajinske krize nametanjem svojih pozicija, dovelo bi do novog opasnog žarišta pred europskim dvorištem. Europskoj uniji ionako je dovoljan problem Sirija i bliskoistočna kriza u cijelosti, uz sveukupni eksplozivni potencijal novog izbjegličkog vala kojeg u sebi nosi. Novi val izbjeglica iz Ukrajine zato joj sigurno nije u interesu. Kancelarka Merkel riješenje vidi i u dolasku mirovnih snaga u pobunjene ukrajinske regije jer se tamo primjećuje destabilizacija stanja.

Sirija:

Kancelarka Merkel, koja je do sada Assada proglašavala „krvnikom“ Sirije, pokušala je dolaskom u Soči, a ne u Moskvu, otupiti oštrice svojih kritičara zbog razgovora s Putinom. Međutim, Putin ju je vještim manirom primio u rezidenciji u kojoj je svega nekoliko dana ranije upravo s Basharom Assadom zajednički proslavio pobjedu nad terorizmom. U tim i takvim okolnostima kancelarki i nije preostalo ništa drugo nego kazati, kako su Berlin i Moskva spremni zajednički raditi na političkom riješenju sirijskog problema, jer je, prema njenoj procjeni, „stanje u regiji i oko Sirije vrlo napeto“. Ona je podržala razradu zajedničkog plana djelovanja za riješenje stanja u Siriji, a podržala je i rad povjerenika UN-a za tu zemlju, Steffana de Misture. Predsjednik Putin je, s druge strane, naglasio potrebu ukidanja ograničenja za isporuke humanitarne pomoći Siriji, kako bi se izbjeglice iz Europe vratile u tu zemlju. Naime, na sirijskim područjima koja su pod nadzorom vlade u Damasku trenutačno živi gotovo 90% ukupnog sirijskog stanovništva, a SAD i njegovi europski saveznici ne šalju humanitarnu pomoć u ta područja dok je na vlasti predsjednik Assad.

Iran:

Jednostrani izlazak SAD-a iz sporazuma s Iranom bilo je važno pitanje na sastanku u Sočiju. Nedavno je francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio kako EU namjerava zaštititi svoje interese u slučaju uvođenja američkih sankcija. Angela Merkel, nakon sastanka s Putinom, također je izjavila kako Berlin namjerava nastaviti provoditi Sporazum, isto kao i druge članice Unije. „Njemačka, Velika Britanija, Francuska i sve neše kolege u EU nastavljaju podupirati taj sporazum… On nije savršen ali je bolji nego nikakav sporazum, i zato se s Iranom moraju nastaviti pregovori“, kazala je kancelarka, dodavši, kako se mora nastaviti razgovor i oko razvoja iranskih balističkih raketa.

 

 

Obrambena i sigurnosna politika,  prije svega inicijativom francuskog predsjednika Macrona,  postavlja se kao jedan od ključnih temelja nove,  reformirane Europske unije.

Ta nova vizija EU, kako ju je definirala francuska politika, a koju Berlin u sve većoj mjeri prihvaća,  predviđa razvoj europske integracije kao unije  u više razvojnih brzina, u čijem bi se središtu političkog odlučivanja nalazile  financijski  i gospodarski najmoćnije europske države. Zajednička proračunska potrošnja i raspodjela novca po članicama ovisila bi i o sukladnosti njihovih politika s politikom  koja će biti kreirana u franko-njemačkom centru, uz asistenciju ostalih  najmoćnijih država EU, oličenom  u bruxelleskoj administraciji.

Takva Europska unija svoj novi razvojni impuls u ovom početnom trenutku transformacije trebala bi dobiti kroz zajedničku i jedinstvenu francusko-njemačku obrambenu politiku.

Razvoj jedinstvene vojne moći,  u biti franko-njemačko bratstvo po oružju,  uz francuske nuklearne vojne kapacitete i njemačku financijsku i gospodarsku moć, trebalo bi osigurati snažnu koheziju EU i njezino pretvaranje u jedinstveni politički, vojni i ekonomski entitet. On bi osigurao stabilni mirovni poredak u Europi, sigurnost EU,  a njezin vanjski utjecaj podigao do globalne razine. Francuska strana istovremeno bi, zbog svojih ponovo uspostavljenih i ojačanih  veza i partnerstva s SAD-om i Velikom Britanijom, tijekom Macronovog predsjedanja bila svojevrsni štit prema njihovim pokušajima dominacije europskim poslovima. Pariz bi, tako, trebao igrati ulogu balansa između interesa EU i interesa Anglosfere, predvođene SAD-om i Velikom Britanijom. Francuska za  Macrona ne samo da razvija blisku suradnju s američkom i britanskom politikom na svim područjima njihova interesa i aktivnog djelovanja na područjima izvan Europe, od sjeverne Afrike do Bliskog istoka, Subsaharske Afrike,  do Indo-pacifičke regije,  nego je spremna i  na bilo koji oblik vojne intervencije na tim prostorima,  bilo unilateralno ili u zajedničkim operacijama s SAD-om i Velikom Britanijom,  što je jasno izraženo tijekom posljednjeg napada na Siriju. Macron uporno naglašava potrebu stvaranja europske kulture vanjskog intervencionizma,  koji je, uostalom, za samu Francusku tradicionalan, ali u takvu doktrinu sada pokušava uključiti Njemačku, kao strateškog europskog partnera, i cijelu Europsku uniju. Francuska politika, za razliku od Njemačke, nema nikakvih ograda i suzdržanosti u sučeljavanju s Rusijom i Kinom u okviru zajedničkog djelovanja s britanskom i američkom politikom.

Njemačka manevrira, ali  svjesna činjenice da su se okolnosti, kako u Europi tako i na globalnoj razini nakon promjene predsjedničke administracije u SAD-u i problema  u kojima se EU našla duboko promijenile, pokušava redefinirati svoju vanjsku politiku.  U takvim promjenjenim okolnostima Europska unija je izložena teškim izazovima koji prijete čak i njezinom disolucijom. Problemi se protežu  od jačanja centrifugalnih snaga nacionalnih suverenosti država članica i posljedičnog otpora država  Srednje Europe, prije svega Poljske i Mađarske, centraliziranoj nadnacionalnoj i bahatoj bruxelleskoj politici praktički vođenoj iz Berlina, preko  ukrajinske krize,  do problema upravljanja  imigracijom  s bliskoistočnih prostora,  koja je u njemačkom i interesu najmoćnijih europskih država ranije pokrenuta,  a sada  je, po svemu sudeći, završila u političkoj i gospodarskoj slijepoj ulici. Istovremeno američka politika prijeti nametanju carina i ograničavanju njemačkoga uvoza, a povlačenje Washingtona  iz nuklearnog sporazuma s Iranom  ima potencijal izazivanja  nemjerljive štete njemačkom gopodarstvu jer bi svi preliminarni ugovori sklopljeni s Iranom u vrijednosti koja se mjeri u desetcima milijardi eura bili osuđeni na propast. Isto vrijedi i za ostala najmoćnija gospodarstva EU, jer bi se većina  njihovih  poslova s Iranom, bez obzira jesu li su ostali pri sporazumu  ili su ga slijedeći SAD napustili, mogli naći pod režimom  sankcija. U takvoj situaciji, francuske ponude za Njemačku imaju sasvim novu dimenziju nego ranije,  posebice zato što se Macron do sada uspio, objektivno gledano, približiti američkoj i britanskoj politici s velikim izgledima stvaranja međusobnog kompromisa.

No tako opsežno redefiniranje njemačke politike, koje je očito neizbježno u promijenjenim okolnostima, istovremeno znači i prebacivanje Njemačke sa za nju unosnoga položaja vođenja i dominiranja  financijama  EU, utjerivanja dugova i financijske discipline u interesu svojih financijskih institucija kroz tzv. mjere štednje, na vanjsko-politički i obrambeni kolosjek koji je po svojoj definiciji potrošač. Moraju se u tom slučaju neizbježno otvoriti proračunski okovi, kako Njemačke tako i njezinih europskih dužnika, kako bi se mogla stvoriti dovoljna zajednička vojna moć koja bi osigurala europsku sigurnosnu i obrambenu konstrukciju na način da bi mogla djelovati neovisno o američkoj vojnoj sili. To je bit koncepcije koju proklamira francuski predsjednik Macron, a njemačka politka je polako ali sigurno prihvaća.

Za razliku od ranije,  ovog puta u četvrtom mandatu kancelarke Angele Merkel, velika koalicija koja ga je osigurala gotovo u cjelosti je jedinstvena oko toga, da je Njemačkoj i cijeloj Europskoj uniji potrebna nova obrambena i sigurnosna politika,  pa time Njemačka raširenim rukama ide ususret francuskim pozivima koje pozivaju na duboku vojnu suradnju.

Novo bratstvo po oružju sada se rađa po zamisli Macrona i suglasnosti Merkel, uz jasnu potporu koalicije CDU/CSU/SPD i treba postati jedna od ključnih poluga dublje integracije Europske unije, jačanja njezine unutarnje kohezije, podizanja stupnja vojne neovisnosti od SAD-a  i prerastanja EU pod francusko-njemačkim vodstvom u globalnog igrača na svjetskoj pozornici.

Na taj  način kreatori politike u Parizu i Berlinu misle sačuvati europske globalne geoekonomske i geopolitičke interese od pritisaka i ograničenja koje im uporno, posebice nakon Brexita i stupanja na scenu Trumpove administracije nameće anglo-američka politika. Dakako, Pariz i Berlin potpuno su svjesni činjenice da ne mogu ići direktno protiv američke i britanske politike, ali drže da bi razvojem vojnih sposobnosti i podizanjem vojnih troškova, što od njih, uostalom, u okviru NATO-a Washington i traži, i spremnošću na zajedničke vojne intervencije osigurali za sebe, u sjeni globalnih američkih interesa, svoje ključne strateške interese na smjerovima njihove projekcije, prije svega u Europi, prema Africi, Bliskom istoku i dalje prema Aziji. Ne treba zaboraviti kako je njemačko gospodarstvo izrazito ovisno o izvozu, od kojeg se jedna trećina odnosi na Europu,  a sve ostalo je usmjereno prema Aziji, prije svega prema Kini i  Sjevernoj i Južnoj Americi. U tom smislu ilustrativna je činjenica kako  20 posto njemačkoga izvoza fizički prolazi preko pomorskih ruta  Indijskog  oceana. Zanemarivanje vojne zaštite tog smijera, kroz odbijanje vanjskog intervencionizma i zadržavanja njemačke vojne moći na matičnom tlu u doba nesmiljene borbe svjetskih sila za izvore bogatstava, osvajanje tržišta i zaštite za to potrebnih komunikacija, dugoročno bi bilo za Njemačku i najmočnije države EU ravno gospodarskom i geopolitičkom suicidu.

Da je Njemačka politika uistinu na pravcu redefiniranja svoje vanjske i obrambene  politike svjedoči i doktrinarni dokument, kojeg je u veljači prošle godine, pod nazivom „Strategic Perspective 2040“ (Strategischen Vorausschau 2040), izradilo  njemačko Ministarstvo obrane. Taj dokument, prvi takve vrste u Njemačkoj nakon 2. svjetskog rata, razrađuje u detalje šest scenarija  razvoja događaja u Europi i na svjetskoj razini i definira njemačko pozicioniranje u svakoj od tih geopolitičkih i geoekonomskih  varijanti. Njemačka politika preko tog dokumenta pokazuje kako je svjesna da struktura Europe više nije ista i da Njemačka namjerava, bez obzira na djelovanje i različite opcije svojih saveznika, brinuti za svoju sigurnost. Scenariji, koji se u dokumentu o strateškoj perspektivi Njemačke do 2040. godine analiziraju, uglavnom se odnose na budućnost Europske unije i njezin položaj na svjetskoj sceni, i posebice, na  odnose sa SAD-om.

U prva dva scenarija definira se politika Njemačke u slučaju da EU preživi svoju tekuću egzistencijalnu krizu i da prevladaju snažni transatlanski odnosi. U toj idealnoj situaciji fokus obrambene politike zadržao bi se na sadašnjoj razini, a njemački vanjski vojni intervencionizam ograničio na međunarodne  operacije očuvanja mira.

Treći scenarij opisuje rast napetosti u Europi i cijelom zapadnom svijetu, koju izaziva rastući nacionalizam i povišena prijetnja terorizmom. Posljednja tri scenarija su najdramatičnija.

U četvrtom scenariju ekonomski problemi u Europi i u Aziji , prije svega u Kini, dva glavna izvozna njemačka tržišta, narastaju do te mjere da počinju predstavljati ozbiljnu prijetnju njemačkoj ekonomiji.

Peti scenarij opisuje bipolarni svijet u kojem se Zapad sastoji od SAD-a i Europe s vrlo ograničenom ulogom Europske unije, a Istok čine Rusija i Kina. Ekonomska konkurencija između tih dvaju blokova u međusobnom sučeljavanju rapidno raste, a visoka napetost je na granici velikih vojnih sukoba koje spriječava samo međusobna ekonomska i trgovačka ovisnost.

U šestom scenariju predviđa se potpuni slom Europske unije, a politika SAD-a više nije u stanju djelovati odlučno u globalnim krizama.

Po svemu sudeći, prevladavajući stav  analize njemačke obrambene i sigurnosne politike i varijante razvoja geopolitičkih zbivanja do 2040. godine je potpuna neizvjesnost.  Njemačka politika namjernim puštanjem dijelova tog dokumenta, koji je inače klasificiran, u javnost i u kojemu se, dakle, otvara mogućnost potpunog raspada Europske unije, poručuje svojoj i svjetskoj javnosti da je Njemačka spremna i na takav razvoj događaja i da će u skladu s tim redefinirati svoju vanjsku i obrambenu politiku. To je signal Njemačke da je počela planirati svoju vlastitu strategiju obrane, potpuno neovisne o američkoj politici, Europskoj uniji ili NATO-u, kako bi u svakoj varijanti razvoja događaja mogla obraniti Njemačku i njezine vitalne interese. Berlin je svjestan da mirovni sustav u Europi kakav je izrađen nakon 2 svjetskog rata više ne funkcionira. Europska unija i NATO stenju pod težinom sve divergentnijih interesa svojih država članica. Stoga Njemačka mora računati na najgoru opciju razvoja događaja i tome prilagoditi svoju obrambenu politiku.

Slijedom takve sigurnosne i obrambene prosudbe njemačkih stratega, u njemačkoj politici rasla je suglasnost svih političkih snaga o potrebi redefiniranja njemačke obrambene politike i jačanja njemačkih oružanih snaga sa sposobnošću djelovanja izvan njemačkog teritorija. Konačni rezultat je postignuta opća suglasnost vladajućeg njemačkog političkog korpusa o budućoj njemačkoj obrambenoj politici. Postignut je kompromis, da će se do 2021. godine godišnji vojni proračun povećati s 37 miljardi eura, koliko je iznosio u 2017. godini, na oko 45 milijardi eura godišnje. Na redefiniranju njemačke vanjske i obrambene politike i povećanje  proračunskih sredstava za te potrebe zatražio je već na prvom sastanku svoga kabineta 14. ožujka ove godine  novi njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas. Prema njemu, Njemačka i Europska unija nalazi se pred potpuno neizvjesnim opcijama razvoja događaja, među koje je, osim konvencionalnih vojnih ugroza i terorizma, upozorio i na sigurnosne i vojne izazove koji prijete iz „raskola našega vremena“, kako je nazvao sukob između „onih koji njeguju otvorenost i onih koji se žele vratiti na izolaciju i nacionalizam“. „Kada autoritatativne snage pokušavaju srušiti naš unutarnji poredak, moramo reagirati“ – upozorio je Maas.

Pred Europom su posljedice ratova i nasilja na Bliskom istoku i Africi, u čijem su pokretanju aktivno sudjelovale i same europske države, imigracija koja se pokušala upotrabiti za interese krupnoga kapitala kao besplatna radna snaga, što je rezultiralo više nego upitnim učincima na tom planu ali zato razarajućim djelovanjem po socijalnim temeljima europskih država pa i same Njemačke. Prema procjeni njemačkih i francuskih stratega, mala je vjerojatnost da ti vanjski utjecaji mogu uništiti strukturu europskih društava i europskih država ali mogu potpuno razdrmati strukturu Europske unije i europskih integracijskih procesa. Istovremeno ekonomski troškovi, koji proizlaze iz tih vanjskih utjecaja, sve su veći, a u javnosti sve više prevladava zabrinutost i strah od budućnosti. Vlade najmoćnijih država EU, prema sigurnosnim i vojnim analitičarima Njemačke i Francuske, dužni su zaštiti svoja društva od tih učinaka.

To su sigurnosni i obrambeni izazovi koje je Emmanuel Macron imao na umu kada je predložio izgradnju „Europe, koja se kroz vojnu moć  ujedinjuje u cilju  zaštite i razvijanja sposobnosti vanjskog djelovanja radi prevencije vojnih i sigurnosnih ugroza Europske unije“. Njegove poruke o stvaranju nove Europe, koja je u velikoj mjeri, barem u svojoj početnoj fazi utemeljena na francusko- njemačkoj vojnoj suradnji i integraciji uza sve razlike u pogledima na vanjsku politiku i strateškim konceptima, naišle su na plodno tlo u njemačkoj politici. S njemačkom političkom elitom, u svezi jačanja njemačkih obrambenih vojnih sposobnosti i vojne suradnje s Francuskom, prema svim istraživanjima suglasna je i većina njemačke javnosti. Većina građana prepoznala je novo međunarodno okruženje i podržala veća ulaganja u vanjsku politiku i povećanje vojne potrošnje. U nešto manjoj mjeri njemačka javnost podržava raspoređivanje njemačkih vojnika izvan njemačkog teritorija. U anketi iz listopada 2017. godine, 59 posto anketiranih podržalo je aktivniju njemačku međunarodnu ulogu, i to ne samo putom diplomacije nego i putom vojnih i policijskih operacija u inozemstvu.

Izgradnja europske vojne  moći,  utemeljena na francusko- njemačkoj vojnoj suradnji,  svojevrsnom bratstvu po oružju pri čemu se gotovo i ne spominje NATO, postaje jedan od ključnih instrumenata izgradnje nove Europske unije kako ju je zamislio francuski predsjednik Macron, a prihvatila i njemačka politika. Da je tomu tako i da unutar EU jača suglasnot oko Macronove vizije nove EU, svjedoči i činjenica da je Macron dobitnik europske nagrade Karla Velikoga za 2018. godinu. U  priopćenju povodom dodjele nagrade, Glavna uprava nagrade Karla Velikoga u Aachenu naglasila je kako nagradu dodjeljuje Macronu za njegovu viziju jedne nove Europe i novog pokretanja europskog projekta. Na svečanosti prigodom dodjele nagrade početkom svibnja, u svom govoru, njemačka kancelarka Angela Merkel izričito je naglasila razvoj zajedničke vojne moći  kao važnog temelja nove, transformirane EU. Merkel je izjavila kako se  Europa na području vojne zaštite više ne može oslanjati na SAD i da mora razviti svoju neovisnu i zajedničku vojnu moć.“ Više ne postoji jamstvo da će nas SAD štititi. Umjesto oslanjanja na njihovu zaštitu Europa mora preuzeti stvari u svoje ruke . To je zadaća za slijedeću fazu razvoja Europske unije.“

Na tragu novog francusko-njemačkog bratstva po oružju već su poduzeti prvi koraci . Krajem travnja ove godine, tijekom održavanja Aerospace Exhibition (ILA) u Berlinu, ministri obrane Francuske i Njemačke potpisivanjem više preliminarnih ugovora na području vojne industrije, vrijednih gotovo tri milijarde eura, pokrenuli su međusobnu industrijsku i vojnu suradnju koja bi u planiranoj punoj realizaciji trebala obuhvatiti vojne projekte u vrijednosti od više stotina milijardi eura. Tom prigodom izvršni direktor francuskog proizvođača zrakoplova Dassault Aviationa, Eric Trappier, otvoreno je naznačio cilj francusko-njemačke vojne suradnje: “Ovdje je riječ o jačanju europskog suvereniteta i strateške autonomije EU, što je moguće samo na temelju nezavisnih europskih riješenja. Sada su oni postavljeni kao temeljni ciljevi.“

 

 

Vijeće sigurnosti – to ključno međunarodno sigurnosno tijelo, zapravo je klinički mrtvo! Na životu ga održavaju jedino „aparati“ velikih sila, kojima njegova platforma već duže vrijeme služi ne da bi se razgovaralo o problemima i pokušalo postići dogovor, već kao propagandna platforma za nametanje svojih i omalovažavanje tuđih stavova. Sada primarno između geopolitički suprostavljanih strana – SAD-a i Rusije, i povremeno Kine.

Koliko se god činilo, nakon nemilih zbivanja proteklih dana na granici između pojasa Gaze i Izraela i pogibije više od 60 palestinskih prosvjednika i više od 2 tisuće ranjenih, kako su izraelsko-palestinski odnosi iznova u fokusu interesa regionalne i međunarodne politike, to uopće nije tako. Sadašnja pozornost samo je situacijskog karaktera i posljedica medijski „vruće“ tema. Primarni interes šire javnosti i politike, u stvarnosti, već je dugo vremena na području Bliskog istoka ipak usmjeren na „puno važniju stvar“ – borbu za sfere utjecaja između glavnih regionalnih sila – Irana, Turske i Saudijske Arabije, a onda, naravno, i glavnih globalnih igrača koji su aktivni na tom prostoru, SAD-a, Rusije, Kine i EU-e). U kaotičnom vrtlogu te borbe Izrael (koji je u nju itekako indirektno involviran) već duže vrijeme nastoji polučiti najveće dividende po svoje nacionalne interese. Pri tom se on sada u potpunosti oslanja na Trumpovu bliskoistočnu politiku, nakon faze hladnih odnosa premijera Netanjahua s prethodne dvije Obamine administracije, u vrijeme kojih su odnosi dviju država bili na najnižoj povjesnoj razini, poglavito nakon američkog potpisivanja Sporazuma o iranskom nuklearnom programu. U takvoj konfiguraciji stanja i odnosa, realno gledano, Palestinci su prepušteni sami sebi. Deklarativna izražavanja potpore od strane većeg dijela međunarodne zajednice, a prije svega arapskog i općenito islamskog svijeta i njihovih ključnih organizacija poput Organizacije za islamsku suradnju (čije je zasijedanje za petak sazvao turski predsjednik Erdogan) ili Arapske lige, u praksi za Palestince ne znače ništa osim pružanja emocionalne satisfakcije u spoznaji da su njihova borba i njihovi politički ciljevi i težnje ispravni.  U tim i takvim okolnostima, riješenje palestinsko-izraelskog problema morat će, na žalost, pričekati konsolidaciju ukupnog bliskoistočnog stanja po glavnim smjerovima – Iran-Saudijska Arabija-Turska, naravno, uz „pravilno“ preslagivanje interesa globalnih sila – a što će sve skupa trajati jako dugo, možda i vječno. Palestinci, jednostavno, nemaju snage samostalno učiniti bilo što konkretno, kako u vojnom smislu tako i u pokretanju političkih inicijativa koje bi pripomogle pravednom rješenju njihovog statusa. Osim toga, ako pitate same Palestince, mnogi od njih su itekako svjesni svoje usamljenosti i licemjerja glavnih arapskih pokrovitelja kada je u  pitanju zaštita palestinskih interesa, a farsom smatraju i sve ranije arapsko-izraelske ratove u kojima su prvi, prema njihovom mišljenju (s kojim se i osobno slažem) sudjelovali gotovo na simboličkoj razini. Dovoljno se podsjetiti kako je uoči Trumpove odluke o Jeruzalemu u Rijad stigao čelnik palestinske samouprave Mahmut Abbas, koji je ostao šokiran kada mu je prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman ponudio opciju da glavni grad buduće palestinske države bude jedno predgrađe Istočnog Jeruzalema!

Međutim, ono što je Palestincima u čitavom ovom kaosu, intenziviranom nakon američkog priznanja Jeruzalema kao glavnog grada Izraela dobro došlo, jest unutarnja homogenizacija vječito sukobljenih političkih opcija, prije svega onih na relaciji Fatah-Hamas (Zapadna obala-Gaza), što otvara prostor za početak nove faze svepalestinskog otpora. Apsurdno, ali i sveopći bliskoistočni kaos koji sada ozbiljno prijeti čitavoj regiji kao posljedica Trumpove agresivne protuiranske politike, također, eventualno, pri stjecaju sretnih okolnosti  može pomoći Palestincima u ostvarivanju njihovih težnje u slučaju da protuizraelske snage u nekoj hipotetskoj „armagedonskoj“ bitci na Bliskom istoku izvojevaju pobjedu.  Drugim riječima, strpljenje i čekanje prilike za „lov u mutnom“ – to je jedino što u ovom trenutku Palestincima preostaje. Do tada, na samom terenu nastavit će se sporadični prosvjedi i incidenti, a svojevrsna treća intifada nije moguća iz gore navedenih razloga tj. izostanka snažne potpore neke od ključnih arapskih ili islamskih zemalja, ali i činjenice, kako je dobar dio Palestinaca svjestan kako ona u sadašnjim okolnostima ne može donijeti ništa drugo osim novih razaranja infrastrukture i velikih ljudskih žrtava, prije svega u pojasu Gaze kao Hamasovom uporištu. Još je u prosincu prošle godine izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman upozorio kako će, ako se nasilje nakon Trumpove odluke o Jeruzalemu proširi i eskalira, izraelska vojska intervenirati u pojasu Gaze i da će to učiniti posljednji put.

Što može učiniti Vijeće sigurnosti?

Vijeće sigurnosti po pitanju izraelsko-palestinskog sukoba ne može učiniti ništa. Ono ne može učiniti ništa ni po drugim svjetskim sigurnosnim problemima. To ključno međunarodno tijelo zapravo je klinički mrtvo! Na životu ga održavaju jedino „aparati“ velikih sila, kojima njegova platforma već duže vrijeme služi ne da bi se razgovaralo o problemima i pokušalo postići dogovor, već kao propagandna platforma za nametanje svojih i omalovažavanje tuđih stavova između geopolitički suprostavljanih strana – sada, primarno, SAD-a i Rusije i povremeno Kine.

Pa iako je i prije bilo slično (ali se ipak trudilo stvarati privid o dogovoru ili barem pokušaju postizanja dogovora između ključnih svjetskih silnica), dolaskom na vlast Trumpove administracije počelo je američko otvoreno vođenje samostalne vanjske politike po pitanjima ključnih svjetskih žarišta. Pritom, često, uz potpuno ignoriranje međunarodnog prava i operacionalizaciju svojih političkih, gospodarskih i vojnih poteza usprkos neslaganju drugih, za što je Washingtonu, obično (samo u svrhu imidža i otklanjanja percepcije izoliranosti), dovoljna potpora jednog ili više ključnih savezika u Europi. Dovoljno se prisjetiti nove američke strateške doktrine o nacionalnoj sigurnosti iz siječnja ove godine, gdje je otvoreno navedeno kako će američka diplomacija ubuduće djelovati s pozicije sile. U prijevodu, to onda znači: možemo razgovarati ukoliko vi pristajete na naše uvjete, a ukoliko ne pristajete nemamo o čemu razgovarati, već vam slijede sankcije ili vojna intervencija. Ovo drugo obično ide u paketu „pomoći obespravljenim narodima čija ljudskka prava i demokracija stenju pod palicom nemilosrdnih diktatora“.  Ako ćemo iskreno, to  i nije ništa novo. Radi se o kontinuitetu američke vanjske politike od 70-ih g. prošlog stoljeća, od kada Washington ruši sebi nepodobne despotske  režime, a čuva iste takve režime koji im omogućuju provedbu njegovih nacionalnih interesa.

O sudbini „bliskoistočnog kvarteta“

Ovih dana pojedini mediji sjetili su se i tzv. međunarodnog kvarteta za Bliski istok, kojeg čine SAD, Rusija, EU i UN, i postavljaju pitanje, koja je njegova daljnja uloga u poticanju palestinsko-izraelskog dijaloga.

Ali o kakvom međunarodnom kvartetu za Bliski istok više uopće može biti govora? Dovoljno je samo pogledati njegov dosadašnji učinak u posljednjih 20-ak godina u približavanju palestinsko-izraelskih stavova. Ako uspjeh nisu mogli postići početkom 21. stoljeća, kada su globalni geopolitički odnosi bili kudikamo stabilniji, kako će to učiniti sada, kada članice kvarteta, ili stoje  na suprotnim stranama bliskoistočnih barikada (SAD, Rusija) ili su potpuno paralizirani poput UN-a, ili ograničeni po pitanju vođenja jedinstvene vanjske politike – kada je riječ o EU. Zbog jalovih rezultata, svojedobno su Saudijci pokrenuli izradbu svearapskog plana za riješenje palestinskog pitanja kroz format Pariških konferencija, na koje nije bio pozivan Izrael (a zašto i bi, jer je riječ o razradi palestinskih pregovaračkih stavova?), a  što je opet jako ljutilo Tel Aviv koji je smatrao kako mu Arapi rade iza leđa i žele ga dovesti pred svršeni čin. Tel Aviv se, zapravo, uvjek bojao arapskog jedinstva oko palestinskog pitanja, slično kako je to i s unutarpalestinskim političkim jedinstvom kojeg dugo nije bilo i gdje je Izrael tada puno lakše manipulirao stanjem i upravljao procesima.

Hamas i Fatah: novo približavanje „silom prilika“

Hamas i Fatah, dvije najsnažnije političke (i vojne) organizacije u Palestinskoj samoupravi, dugo su vremena bile međusobno sukobljene što je itekako išlo u  korist Izraela. Štoviše, Hamasov radikalizam Tel Avivu je bio potvrda njegovog pravilnog izbora metoda u razgovorima oko palestinske državnosti i svojevrsni alibi pred međunarodnom zajednicom za primjenu sile, prije svega u pojasu Gaze kojom Hamas i upravlja. Međutim, najnovije zaoštravanje odnosa nakon Trumpovog priznanja Jeruzalema ubrzalo je unutarpalestinsku pomirbu i sada nećemo pogriješiti ukoliko kažemo da počinje etapa novog svepalestinskog otpora. Hamas danas dobiva pomoć Turske, Katara i Irana. Pojasnit ću: nakon što je taj pokret stao na stranu Saudijske Arabije i Katara u sukobima u Siriji i želio svrgavanje Assada, s njim su prekinuli odnose libanonski Hezbollah i Iran. Međutim, stvari su se sada kardinalno izmjenile. Nakon prošlogodišnje smjene u vodstvu Hamassa i dolaska na čelni položaj Yahye Sinwara, iznova su pokrenuti procesi približavanja i suradnje te organizacije s Iranom i Hezbollahom. Štoviše, i s Katarom, nakon što ga je prošle godine „arapski kvartet“ pokušao izopčiti iz arapskog svijeta, optuživši ga za sponzoriranje terorizma. Dana 28. svibnja prošle godine, u južnom predgrađu Bejruta, pod pokroviteljstvom Hezbollaha održan je sastanak predstavnika iranskog Korpusa straže islamske revolucije  i Hammasa, a Yahya Sinwar je u ljeto prošle godine otišao u posjet Teheranu. Uslijedio je dolazak iranskih instruktora u pojas Gaze, kao i specijalista Hezbollaha za raketni program, izgradnju podzemnih tunelskih sustava i td. Hezbollah je lani, u Dolini Beka u Libanonu, na dvije baze pokrenuo proizvodnju oružja, uključno i raketa za Hamas.

Izraelski odgovor na jačanje Hamasove aktivnosti bila je snažnija aktivnost Mosada: ubojstvo palestinskog znanstvenika u Kuala Lumpuru 21. travnja, uhićenje palestinskog inžinjera u Ukrajini 2013.g. (koje je izazvalo prosvjede Ukrajinske službe sigurnosti (USB) i koja je koštala izraelski proračun plaćanja zadovoljštine ukrajinskim sigurnjacima; ubojstvo stručnjaka za dronove u Tunisu u prosincu 2016.g., pokušaj atentata na visokog Hamasovog dužnosnika u Libanonu u siječnju te iste godine, koji je radio na tajnom programu otvaranja skladišta raketa, samo su neki od aktivnosti izraelske obavještajne službe usmjerene na neutralizaciju Hamasovih istaknutih sljedbenika. A osim Hamas, Izrael nastoji eliminirati i Hezbollahovu aktivnost izvan Libanona.

Zato je Izrael nedavnim napadima na iranske ciljeve u Siriji i riskirao otvaranje triju frontova istodobno: rata s Iranom u Siriji, rata s Hezbollahom u Libanonu i rata s Palestincima u Gazi. Ne čudi, stoga,  pomirljivi ton Avigdora Liebermana prema Teheranu odmah nakon izraelskog zračnog napada u Siriji, kada je kazao kako ne želi rat s Iranom. Izrael uistinu ne želi samostalno ući u otvoreni sukob s Iranom (u paru s SAD-om da), što samo svjedoči o složenoj situaciji i visokim rizicima po sve strane. O kolikim se napetostima radi svjedoče i rijeći šeika Nasrallaha, šefa Hezbolaha, koji je, nedavno, napade na izraelske ciljeve na Golanskoj visoravni označio prekretnicom vojnih odnosa na Bliskom istoku u cjelini.

„Nećemo više nikada ostaviti Siriju „jedan na jedan“ s Izraelom“, kazao je Nasrallah i dodao, kako će svaki budući napad na Siriju biti kažnjen, a da Izrael može biti raketiran i po svom središnjem a ne samo rubnom teritoriju.

Je li mrtav Sporazum iz Osla?

U Oslu je, u kolovozu 1993. potpisan mirovni sporazum između palestinskog vođe Jasera Arafata i izraelskog premijera Yitzaka Rabina, uz posredništvo američkih i ruskih ministara vanjskih poslova Worena Christofora i Andreya Kozireva. Radilo se o velikom koraku naprijed, kojeg su mogle postići samo izuzetno mudre osobe, prepune životnog iskustva. A upravo se o njima i radilo: obojica su bili bivši vojnici s golemim ugledom u svojim narodima, koji su prečesto jedan drugoga gledali „preko nišana“, ali su baš zato dobro znali kako se izraelsko-palestinski sukob nikada ne može riješiti vojnim putom. Hrabro su sjeli jedan s drugim i uz međusobno uvažavanje postigli jedino mogući privremeni sporazum o uspostavi Palestinske samouprave i osnivanju palestinskih snaga sigurnosti uz postupno povlačenje izraelske vojske (iz pojasa Gaze i sa Zapadne obale). Nakon toga trebala je uslijediti i druga faza sporazuma kojom bi se i konačno dogovorili uvjeti odvajanja palestinskih područja od Izraela i formiranje njihove samostalne države, što je u potpunosti u skladu s rezolucijm VS 181. Međutim Rabin je ubijen već 1995. od izraelskog ekstremiste koji je smatrao da je Palestincima dao previše, a 2004. je pod čudnim okolnostima umro i sam Arafat. Dalje je uslijedio palestinski raskol, rat Fataha i Hamasa i izraelsko „trljanje ruku“. Ali sreća temeljena na tuđoj nesreći ne može biti dugog vijeka jer problem ostaje. On je samo privremeno zamrznut „argumentom sile“, ali rizik po Izrael time može postati samo veći jer se nikada ne zna što donosi sutrašnji dan i hoće li Izrael uvijek imati dovoljno snažne i sebi privržene saveznike da ga u takvoj politici štite.

Osim toga, u geopolitici određenog prostora nikada se ne može sve predvidjeti,  još manje kontrolirati, a poglavito kada je riječ o procesima unutar vječito užarenog Bliskog istoka, na kojemu se prelamaju brojne regionalne i međunarodne silnice.

 

 

 

 

Paralelno s napadom na Siriju uspostavljen je i most prema Rusiji. Macron svjedoči kako je napadu prethodio njegov razgovor s Putinom, koji svakako namjerava nastaviti. Jer  da je Rusija u Europi, a jedino što je iz nje izdvaja je činjenica da nikada nije živjela u demokratskom sustavu poput onoga koji dominira Europskom unijom.  Nameće se pitanje : je li Rusija time nešto propustila?

Svibnja mjeseca 2012., francuski su birači na predsjedničkim izborima rekli doviđenja Sarkozjii[1]  koju je iznjedrila tradicionalna parlamentarna desnica. Isto kao što je Hollandija, koja je tada zastupala tradicionalnu ljevicu, obećavala obračun sa svemoćnim financijskim sektorom. Međutim, zapravo se dogodio obračun s poreznim obveznicima, a Hollandijom  je  zagospodario mladi financijaš[2] Emannuel Macron.

Svibnja mjeseca 2017., francuski je elektorat i socijalistima rekao zbogom.  Odbacivši i ljevicu i desnicu, očekivano se je zatekao u Macroniji  – na trećem neoliberalnom putu deregulacije, privatizacije i povlačenja države iz područja socijalne skrbi. Za trasiranje tog trećeg puta, strategijom diskvalifikacije lijevo-desne političke baštine i istodobnim vještim  kooptiranjem bivših dužnosnika kritiziranih lijevih i desnih vlada, Macronu su bile dovoljne nepune dvije godine (2016.-2017.).

Novi francuski predsjednički stil

U svibnju 2018., Macronija je prisutna jednako u Bruxellesu, kao u Washingtonu ili Taormini. Promovira osebujni, novi predsjednički stil.

Više ili manje uspješno, prethodni stanari palače Élysée u zrelim su se godinama trudili prilagoditi suvremenom svijetu, u  kojem je egocentrizam mjerilo za sve. Mladi Emmanuel Macron iskočio je iz  kolosjeka i krenuo prečacem, prema restauraciji  i modernizaciji tradicionalne, autoritativne predsjedničke funkcije. Oprezno, jer zna kako upravlja prostorom u kojem je osmišljena giljotina, a kralju odrubljena glava; kao i da francuska javna uprava ima bogatu povijest i vlastiti jezik. Povijest se ne smije ignorirati. Institucionalni jezik treba prakticirati, ali i evoluirati.

Ključna specifičnost novog francuskog predsjedničkog stila nalazi se u činjenici da je Macron pobornik «kompleksne misli»  Edgar Morin-a[3], čijim jezikom govori. Odatle učestali nesporazumi u komunikaciji s medijima i konkurentima. Tako je, tijekom zadnjih predsjedničkih izbora, u jednoj od televizijskih debata (TF1) između kandidata, Marine Le Pen, čelnica Nacionalne fronte (Front national) priznala: «Vi (Emmanuel Macron) imate ludi talent. Govorili ste sedam minuta, ali tako da ja nisam u stanju rezimirati što ste rekli. Jer vi ništa niste rekli. Radi se o apsolutnom ništavilu.»

Potom, kada je iz Macronije prvi put stigla vijest kako se novi predsjednik neće uklopiti u tradicionalnu novinarsku ispitivačku shemu, jer da je, kako je prenio Le Monde: «predsjednikovu ‘kompleksnu misao’ teško izraziti putom novinarske igre pitanja i odgovora», uvrijeđena medija-sfera osjetila se je pozvanom ridikulizirati Morin-ovo učenje. Tako se je moglo čuti da se Edgar Morin zalaže za «zapetljanu misao, u kojoj je sve u svemu, povezano sa svime na način da djeluje na sve i gdje ništa ne isključuje ništa».[4]

Uistinu, rasuđivanjem, koje se oslanja na jednosmjernu, linearnu uzročnost, gdje uvijek isti uzroci proizvode iste efekte, nemoguće je razumjeti koncept Macronije koja se oslanja na kompleksnu uzročnost i načelo rekurzije.[5]  Macronija ne komplicira i ne zapetljava misli, nego traži odgovore na izazove globaliziranog kompleksnog svijeta. Među njima i na problem inertne  medijske kulture.

Prema načelu rekurzivnosti, npr. novinari su istodobno proizvod i proizvođač medija. Mediji su novinare naučili medijskom jeziku, čime su novinari postali proizvođači/učitelji tog istog medijskog jezika. Činjenica da je proizvod proizvođač je, dakle, omogućila inertnost medijske kulture, odnosno prenošenje medijskog jezika s generacije na generaciju novinara. Čak i više. Jer, baš zahvaljujući fenomenu rekurzivnosti, generacije novinara i postoje. Reprodukcija je manifestacija rekurzivnosti.

Kako jezik «kompleksne misli» još nije dio inertne medijske i političke kulture, aktualna analitika novog francuskog predsjedničkog stila tretira uglavnom njegove nebitne, površinske manifestacije. Poput Macronova govora tijela (čvrst stisak Trump-ove ruke), čija je analiza mjesecima punila stupce svih svjetskih novina.  Iako se tu nije imalo puno za reći, osim da se vjerojatno radi o premeditiranoj gesti, čija je svrha  svjetskoj javnosti predstaviti novopronađenu francusku samouvjerenost. Jer se autoritet ne može objasniti, ali se može demonstrirati.

Živo je komentirana i Macronova retorika s repetitivnim  «i istodobno». Kako ne govore jezik «kompleksne misli», analitičari rijetko povezuju tu poštapalicu sa sustavnim pristupom u upravljanju organizacijama, koji ne samo da omogućuje istodobno povezivanje elemenata koje smo smatrali nepovezivima, nego i ovladavanje tim povezanim suprotnostima. Iako je sistemska metoda  izrasla iz prirodnih zakonitosti, Macronov « i istodobno » predstavljan je kao izgovor koji mu omogućuje nemoguće, da se istodobno slaže s Fillon-om (desnicom) i Mélanchon-om (radikalna ljevica). Kao i kreaciju «protuprirodne» vlade, koja okuplja ljevicu, desnicu i centar, čineći da je Macron istodobno i u parlamentarnoj većini i u oporbi.

Ovladavanje proturječnostima

Munjevit uspon aktualnog francuskog predsjednika i njegov internacionalno prepoznatljiv stil, rezultat su uspješnog kombiniranja jedne stvari i njene suprotnosti (ago-antagonizma). Iz kojeg se je razloga izvještio u ovladavanju proturječnostima. Njegova odvažnost i mladost u kontrastu su s predsjedničkom funkcijom koja podrazumijeva odmjerenost i zrelost. Izbor starije životne družice u suprotnosti je s onim steretopinim – mlađahne partnerice (Donald Trump). Macron je, dakle, originalan u osobnim izborima i liberalan u političkim stavovima i odlukama. Prvim privlači medijsku pozornost, a drugim stječe povjerenje utjecajnih svjetskih političkih, ekonomskih i financijskih sfera.

Sam po sebi, taj novi predsjednički stil ne bi bio dovoljan  da se nije pojavio u pravo vrijeme. Dakle, u aktualnom, bizarnom, zrakopraznom prostoru međunarodnih odnosa  s Amerikom u stand-by poziciji moći. Washnington je jasno formulirao svoje zahtjeve prema saveznicima,  za razliku od svima prihvatljivog savezničkog koncepta. Trenutak je, stoga, prikladan za nove ideje, a poglavito za optimizam. Kako je Macronova pobjeda u Francuskoj privremeno stopirala širenje europske «nacionalističke zime», toplo je primljena od strane G7. Pa čak i od Trumpa. Nešto kao kada depresivni ljudi otkriju kako loše raspoloženje i pesimizam nisu neizbježni.

Razvidno je kako je «la French touch» u globalizacijiskom procesu  dobrodošao. Međutim, ostaje ono najteže – rezultati. Na vanjskopolitičkom planu nema spektakularnih pomaka. Macron to objašnjava činjenicom da se je proteklog desetljeća sve promijenilo na diplomatskoj sceni, što Francusku primorava na izgradnju novih mostova suradnje i definiranje novih strateških prioriteta.  S obzirom na Trumpovu poziciju «America First», odnosno američku vanjsku politiku u funkciji unutarnjopolitičkih ciljeva i s protu-iranskom prizmom,  transatlantska je suradnja usredotočena na vojno-političku suradnju i borbu protiv terorizma.

U tom kontekstu, nedavnom zajedničkom, limitiranom intervencijom u Siriji, američko-britansko-francuski partneri (nuklearne sile NATO-a) su testirali učinkovitost koordiniranog vojno-političkog djelovanja i, na taj način, sami sebi produžili dozvolu za nanošenje štete Assadovom režimu. Istodobno je uspostavljen i most prema Rusiji. Macron svjedoči kako je napadu prethodio njegov razgovor s Putinom, koji svakako namjerava nastaviti. Jer  da je Rusija u Europi, a jedino što je iz nje izdvaja je činjenica da nikada nije živjela u demokratskom sustavu poput onoga koji dominira Europskom unijom.  Nameće se pitanje : je li Rusija time nešto propustila?

Brexit je jedan od mogućih odgovora.  Osim nekoliko banaka iz londonskog City-a koje su se preselile u parišku inačicu la Défense, zasad nije primjećen jači migracijski val iz Velike Britanije prema europeističkim državama. Istodobno, elan koji je 2017. proizvela najava programa reformi EU Emmanuela Macrona, potrošio se tijekom proteklih godinu dana, u očekivanju povratka na EU scenu Angele Merkel. Francusko-njemačka opruga, o kojoj ovisi svaki europski skok unaprijed, ostaje beznadno opuštena. Pravi okršaj između europeista i nacionalista očekuje se iduće godine, prilikom europskih izbora. Preostaje li dovoljno vremena za  osposobljavanje francusko-njemačke opruge?

Paralelno, Trump uporno ne mijenja odluku o povlačenju iz Bečkog ugovora o iranskom nuklearnom programu. Unatoč Macronovom naporima, odbija ublažiti konzekvence  američkog izlaska iz Pariškog sporazuma o klimi. Istodobno, tamo gdje se francuski predsjednik nije trudio uvjeriti u nužnost novog oblika međunarodne suradnje u svezi klimatskih promjena, u Basharovoj Siriji – sporazum je ratificiran.

Slično je i s Makronovom ekonomskom bilancom. U samo godinu dana u  francuskom se gospodarstvu sve sretno posložilo. Solidna aktivnost, nezaposlenost u padu, javni dug manji (u 2018.  za malo više od 2%, što je najniže od 2006.). Impresivno. Samo što se malošto od tih pozitivnih pokazatelja pripisuje predsjednikovoj politici. Za rezultate je, uglavnom, zaslužna pozitivna konjuktura na europskim tržištima. Nešto o čemu je Macronov prethodnik Hollande tijekom cijelog svog mandata mogao samo sanjati.

Jednogodišnja bilanca Makronije

Prema istraživanju Centra za političke znanosti – Sciences Po (Cevipof), koju su realizirali Ipsos-Sopra Steria (institut za istraživanje javnog mnijenja), Le Monde i Zaklada Jean Jaurès, većina Francuza (55%) smatra kako je Macronova jednogodišnja bilanca negativna, a 45% da je pozitivna. Oni koji ga ocjenjuju negativno, to je uglavnom iz razloga što ništa nije učinio kako bi se oslobodio etikete «predsjednika bogatih». Radikalna ljevica ide puno dalje. U Macronu vidi utjelovljenu sintezu socijal-demokracije i ultra-liberalne desnice, za koje smatra da su u dogovoru još od osnutka Europske unije, radi vođenja protu-socijalne politike diktirane iz Bruxellesa.

Oni koji pozitivno ocjenjuju prvu godinu Macronova mandata, pozdravljaju «la French touch» na međunarodnoj razini. Odnosno, novi francuski prosvjetiteljski elan, kojim se republikanskom konceptu (liberté-égalité-fraternité) i laicizam (jednakopravnost i jamstvo individualnih sloboda) vraća njihova izvorna univerzalna vokacija. On transformira globalizacijski jezik/kulturu, kako bi ovladao planetarnim kulturološkim proturječnostima.

U svijetlu novog atentata Islamske države u Parizu od 12. svibnja ove godine, i činjenice kako je Francuska EU država koja broji najviše žrtava islamističkog terorizma, vidljivo  je kako je baš francuski svjetonazor prepoznat kao neprijatelj broj 1 političkog islama i svih  religijskih fundamentalizama. Kao i da «la French touch» globalizacijskom procesu daje planetarni ideološki sadržaj i metodu (demokratska pedagogija).

Ostaje sporna proturječnost između primjene metode na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Između demokratske pedagogije i bombi u njezinoj službi (sile). Ukoliko Makronija ne uspije ovladati vlastitim proturječnostima,  na način na koji je ovladala francuskim političkim sustavom, uistinu je moguće obzor 2020. zamisliti  kao ulaz u dugu europsku «nacionalističku zimu» i sumrak «planetarne civilizacije» – kako ju zamišlja E. Morin.

A zamišlja ju kao simbiozu između Orijenta i Oksidenta, izrasloj na zajedničkoj politici civilizacije. Jer Zapad sve više trpi od dominacije tehnike i kalkulacija u svim aspektima ljudskog života. Kako bi opstao, u interesu mu je u vlastitu civilizacijsku shemu ugraditi  fundamente  ostalih civilizacija planete.

 

[1] Sarkozija – prijevod s francuskog : vladavina predsjednika Nicolas Sarcozy ,2007.-2012.; Hollandija: vladavina predsjednika François Hollande, 2012.-2017. ; Macronija : vladavina aktualnog predsjednika Emmanuel Macron , 2017.

2Emmanuel Macron je karijeru započeo 2004., u državnoj službi, kao financijski inspektor. 2008. pridružio se je investicijskoj banci Rotschild & Cie, koje je 2010. postao partner. Između 2006. i 2009.  Član je PS-a (Socijalističke partije). 2012. priključuje se Hollande-ovoj predsjedničkoj kampanji, koji ga 2012. postavlja za šefa svog kabineta. 2014. preuzima Ministarstvo gospodarstva i industrije. 2016. kreira svoj politički pokret En marche.

3 « Kompleksna misao » Edgar Morin-a proizlazi iz njegove Metode (grupira 6 knjiga, objavljenih između1977. i 2004.), u kojoj teorizira sistemski pristup organizacijama kao najkompleksnijim regulacijskim (upravljačkim)  sustavima.

4 Pauline Mille, 1. Srpanj 2017., http://reinformation.tv/macron-congres-pensee-complexe-eleve-morin-mort-aristote-mille-72171-2/.

5 Načelo rekurzije Edgara Morin-a, jedan je od tri principa na kojima počiva « kompleksna misao ». Radi se o posebnom obliku cirkularne (kompleksne) uzročnosti, gdje ne samo da postoji neprekinuti lanac između efekata koji djeluju na uzroke i uzroka koji djeluju na efekte, nego je isto prisutna perpetuacija tog lanca, iz razloga što su i sami efekti proizvođači uzroka, čime proizvod postaje proizvođač.

 

 

 

 

Turski predsjednik, Recep Tayyip Erdogan, neočekivano je objavio datum održavanja prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su bili predviđeni za studeni 2018. godine. Službeno, izbori će se održati 24. lipnja 2018. godine, a glavni razlog njihovog održavanja, prema tvrdnjama vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) i njezine saveznice nacionalističke stranke pokreta (MHP) jesu političke i gospodarske okolnosti u državi koje zahtijevaju „unutarnju rekonstrukciju i preoblikovanje političkog sustava unutar države i opsežne vojne operacije turske vojske protiv terorističkih organizacija unutar i izvan države (PKK i FETO), kao i na sjeveru Sirije. Sam predsjednik Erdogan potvrdio je kako se prijevremeni izbori održavaju zbog povijesnih događaja u regiji.

Nakon što su Austrija i Njemačka zabranile organizaciju političkog skupa u tim zemljama, Erdogan bi 20. svibnja trebao u Sarajevu održati veliki predizborni skup za oko 10 tisuća turskih državljana koji žive u Bosni i Hercegovini, ali i onih koji će stići iz drugih europskih zemalja. Dolazak turskog predsjednika u BiH svakako je top tema u regiji! Ovaj posjet izazvao je brojne reakcije političkih stranaka, intelektualne javnosti i medija, iako je do prije nekoliko godina Erdogan održavao predizborne skupove u nizu zemalja članica Europke unije. Međutim, migrantska kriza bitno je pogoršala odnose Erdogana i država članica Europske unije, nakon čega je nastupio politički zaokret koji je turskog predsjednika u Europi učinio „personom non grata“.

Treba reći kako se Turska trenutačno nalazi u vrlo osjetljivom položaju i na unutarnjem i na vanjskom planu. Turska je vlada u siječnju ove godine po šesti put produljila izvanredno stanje uvedeno nakon pokušaja državnog udara 15. srpnja 2016.g. Odnosi s Washingtonom, dugogodišnjim saveznikom, narušeni su odbijanjem američke vlade da isporuči Fetullaha Gulena kojeg su vlasti u Ankari optužile za pokušaj puča, međutim i nakon toga serija nesporazuma snažno opterećuje odnose dviju zemalja. Naime, američka potpora Kurdima na sjeveru Sirije osobito je razljutila turskog predsjednika, a nakon odluke turske vlade o modernizaciji svoje vojske ruskim raketnim sustavima S-400, Sjedinjene su Države zaprijetile uvođenjem sankcija.

Tursku vanjsku politiku možda je najlakše približiti kroz analizu uglednog profesora međunarodnih odnosa, diplomata, bivšeg premijera Turske (2014 – 2016) Ahmeta Davutoglua, autora jedne od najznačajnijih knjiga iz područja geopolitike – Strategic Depth: Turkey’s International Position ( Strategik Derinlik, Turkye’nin Uluslararasi Konumu, 2001). Knjiga, na žalost, nije prevedena u Hrvatskoj. Iako se Davutoglu, 2016. godine razišao s Erdoganom zbog neslaganja s prelaskom na predsjednički sustav, ali i nekim drugim političkim odlukama, zasigurno možemo reći kako se radi o iznimno utjecajnom autoru. U knjizi, koja je inače poslužila kao platforma za novu tursku vanjsku politiku na početku 21. st., Ahmet Davutoglu navodi, kako je Turska središnja država Euroazije koja posjeduje ogroman politički potencijal što zahtijeva izgradnju novog identiteta svjetske sile i time oblikovanje nove aktivne vanjske politike, posebno prema Kavkazu, Središnjoj Aziji, Bliskom istoku i Balkanu, područjima koja se teritorijalno poklapaju s prostorima nekadašnjeg Osmanskog carstva.

Naime, Davutoglu smatra kako se nacionalni utjecaj pojedine zemlje u svjetskoj politici temelji na geostrateškom položaju i povijesnoj dubini (strategic depth). Prema stavu autora, Turska je jedinstvena, dvostruko „obdarena“ zemlja – prostorom svog geopolitičkog utjecaja, poglavito kontrolom Bospora (Turska nadzire međunarodno važne tjesnace – Bospor i Dardanele), ali kao nasljednica Osmanskog carstva i povijesnom baštinom. Turska je središnja država, epicentar Balkana, Bliskog istoka i Kavkaza čime se implicira kako turska vanjska politika svoju sferu interesa treba proširiti na području bivšeg Osmanskog carstva. Autor navodi kako je Turska prirodni nasljednik Osmanskog carstva koje je jednom ujedinilo muslimanski svijet i stoga ima potencijal da postane muslimanska super sila (Muslim super power). Naime, Turska nije tek obična nacionalna država, Turska je moćna regionalna sila koja ima snažnu tradiciju državnosti i, zapravo, široki geostrateški doseg. Dok je Ataturkova Turska često zanemarivala kulturne sveze koje su njegovale zajedničku prošlost, suvremeno tursko društvo treba se osloniti na svoje povijesno pamćenje i iskustvo s ciljem stvaranja misaonog odnosa koji obuhvaća strateško planiranje i konfiguraciju realne moći.

Knjiga je snažno utjecala na odbacivanje tradicionalnog republikanskog narativa (Ataturkov svjetonazor postaje sve više out), i široko prihvaćanje turske otomanske prošlosti. Radi se o njezinom ciljanom oživljavanju, kulturnom obogaćivanju i definiranju novog turskog identiteta. Kako se nova turska vanjska politika temelji na uvjerenju da je Turska u središtu važnih povijesnih zbivanja, njezina vanjskopolitička strategija prestaje biti nacionalna i postaje regionalna. Naime, Turska ne smije biti periferija, niti nevažna zemlja unutar EU, NATO-a ili Azije – ona je središnje pozicionirani međunarodni akter smješten u središtu Rimlanda, tvoreći tako poveznicu između Mediterana i Tihog oceana. Republika Turska je u središtu „prijelaznih oblasti i borbi za prostor dominacije kopnenih i pomorskih centara moći u smijeru istok – zapad, sjever – jug zbog toga što je završetak hladnog rata uzrokovao geopolitički vakuum“. Autor smatra kako Turska može i treba koristiti tri važna područja utjecaja: 1. bliska kopnena sfera (Balkan, Bliski istok, Kavkaz); 2. bliska morska sfera (Crno more – Jadransko more – istočno Sredozemlje – Crveno more – Perzijski zaljev – Kaspijsko jezero) i 3. bliska kontinentalna sfera (Europa – sjeverna Afrika – južna Azija). Upravo su navedene sfere geopolitički temelji nove turske vanjskopolitičke strategije koja je usmjerena na jačanje svog geopolitičkog položaja.

Iako se vremenom turska vanjska politika svela u realne okvire, odnosno prostor mogućeg djelovanja, činjenica je kako je Turska danas nezaobilazan čimbenik kada je riječ o Bliskom istoku ili Balkanu. Upravo na Balkanu, Turska kao regionalna sila želi sudjelovati u oblikovanju sigurnosne arhitekture u ovom dijelu Europe kojeg smatra tradicionalnom sferom svog geopolitičkog utjecaja, ali i svojim važnim tržištem. Turska spada među tri vodeća investitora u Albaniji, na Kosovu i Makedoniji (investitor autoceste kroz Albaniju i Kosovo, obnova zračnih luka u Skopju i Prištini, vlasništvo nad bosanskim zračnim prijevoznicima), a ulaganja su znatno proširena i na ostale zemlje u regiji (pa i na Hrvatsku). Turska i kroz svojevrsni koncept soft power-a iskazuje jasne političke i strateške interese prema regiji.

Što se tiče Balkana, Davutoglu navodi kako je luk, koji iz smijera sjeverozapada “povezuje liniju Bihać – Srednja Bosna – Istočna Bosna – Sandžak – Kosovo – Albanija – Makedonija – Kirdžali – Zapadna i istočna Trakija”, zapravo od vitalne važnosti za turske nacionalne interese. Uzimajući u obzir povijesnu i civilizacijsku dimenziju makro podjele Zapad – Istok, Davotoglu naglašava kako su u fokusu nove turske vanjskopolitičke strategije dvije grupacije autohtonih balkanskih naroda: Bošnjaci i Albanci, koji svojim opredjeljenjem za islam postaju temeljni oslonac turske politike na Balkanu. Dok se Bosna i Hercegovina nalazi u ulozi isturene “političke, ekonomske i kulturne predstraže prema Srednjoj Europi”, turska je politika Albaniji namijenila ključnu ulogu kada se radi o Balkanu, istočnom Sredozemlju i Jadranu. Stoga se Turska treba usmjeriti na rješavanje problema koji se tiču budućnosti muslimanskih zajednica u regiji, jačanju njihovog kulturnog identiteta, kao i njihove ekonomske i društvene infrastrukture, poglavito očuvanju i osnaživanju islamsko-osmanskog naslijeđa, i poduprijeti teritorijalnu integraciju ovih prostora. Vanjska politika treba biti usmjerena k zajedničkim projektima koji će spojiti liniju Istanbul – Jadransko more, ali i povezati ovaj prostor s Dunavom.

Osim akademske rasprave o potencijalu i mjestu Turske u svijetu, strateška dubina, koja definira Davutogluovu vanjskopolitičku strategiju, ciljano je usmjerena na otklanjanje turske ovisnosti o Zapadu. Stoga je stvaranje novih saveza ključno za održavanje ravnoteže moći i jačanje turskog utjecaja na regionalnoj razini. Budući da Turska želi voditi samostalnu i suverenu vanjsku politiku, primjetna je njezina refokusacija s dugogodišnjih tradicionalnih saveznika – Sjedinjenih Država i Europske unije (koji i dalje ostaju, svakako, važni, unatoč evidentnim sporovima) na nove saveznike poput Rusije i Irana. Bolji odnosi, čak i moguće savezništvo s Kinom i Indijom koje Davutoglu razmatra, također je važno za balansiranje turske ovisnosti o Zapadu.

 

 

Pojedini saudijski komentatori kritiziraju EU zbog potpore sporazumu s Iranom, govoreći kako nju uopće „ne interesira cijena koju će zbog toga platiti zemlje regije“, dok drugi pišu, kako će EU morati izabrati hoće li „s nama ili s Iranom“. Prije bih rekao kako će Arapi biti ti koji će se morati odlučiti hoće li s Iranom (iako šijtskim ali ipak muslimanskim) ili će s Izraelom. Zaljevskim monarhijama sada je ipak veći neprijatelj Iran ali nitko ne zna što nosi budućnost i vruća arapska ulica, kojoj je upravo Izrael (uz SAD) vječni i zakleti neprijatelj.

Donald Trump je svojom predvidljivom odlukom o povlačenju iz nuklearnog sporazuma s Iranom izazvao pravu paniku i razočarenje svojih europskih saveznika i europskih medija. Glavna pitanja, koja se ovih dana otvaraju, su slijedeća: hoće li doći do sveopćeg rata na Bliskom istoku pod kontrolom SAD-a, hoće li SAD napasti Iran, i hoće li se EU udaljiti od SAD-a i početi voditi samostalniju vanjsku politiku?

Odgovori slijede nešto kasnije u tekstu, a sada bih najprije podsjetio na zvučne izjave pojedinih utjecajnih europskih dužnosnika, koje mogu ukazivati na pojavu dramatike u odnosima između prekoatlantskih saveznika. Njemačka kancelarka Angela Merkel je, u četvrtak, na zajedničkoj konferenciji za medije s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, prvi put jasno i glasno kazala kako „nas Amerika više neće štititi“ i da „Europa treba uzeti sudbinu u svoje ruke“ po pitanju vanjske politike i sigurnosti. Gotovo identičan stav zauzeo je i predsjednik Macron ali i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker (EK ni u kom slučaju ne treba podcjenjivati bez obzira na narasla unutareuropska proturječja), dok je posebno glasno odjeknuo intervju francuskog ministra financija Bruna Le Mairea za radio Europe-1, u kojem je kazao, kako je europskim zemljama potrebno zauzeti još oštriji stav prema američkoj odluci o povlačenju iz sporazuma s Iranom, da se europljani ne smiju ponašati kao „američki vazali“ i da Europa mora glasno iskazati prosvjed protiv američke uloge „svjetskog ekonomskog policajca“. Europske tvrtke moraju nastaviti poslove s Iranom usprkos upozorenjima Washingtona o njihovom mogućem ulasku pod sankcije, kazao je Le Maire, pri čemu je predložio osnivanje sveeuropskog tijela koje bi imalo iste ovlasti kao i američko Ministarstvo financija po uvođenju sankcija protiv inozemnih tvrtki.

Ovdje odmah želim naglasiti kako ne vjerujem u dramatično i sveobuhvatno pogoršanje američko-europskih odnosa. Dvije su strane vojno i sigurnosno snažno povezane kroz NATO savez, a njihovi su ukupni gospodarski odnosi, bez obzira na novonastalo stanje, i dalje bez premca u svijetu. Zato bih isključio mogućnost nekog novog i snažnog zbližavanja EU, Rusije i Kine koje bi bilo usmjereno protiv SAD-a, o čemu se sada dosta govori i unutar same EU. Kriza odnosa EU s Washingtonom je situacijska, a ne strateška, i trajat će dok je na vlasti Trump i ništa duže od toga. Poslije njega će doći neki novi „Obama“ i stvari vratiti na svoje mjesto, a SAD će, do tada, pod svoj puni geopolitički nadzor nastojati staviti Europu i Bliski istok s Mediteranom. Hoće li Trump u tome uspjeti drugo je pitanje, jer se geopolitička šahovska ploča koju je izradio Zbigniew Brzezinski u međuvremenu neočekivano preokrenula, a šahovske figure nekontrolirano porušile.

EU je sada primarno zabrinuta isključivo za svoj biznis jer povlačenje SAD-a iz Sporazuma prijeti teškim posljedicama po velike europske tvrtke, poput Airbusa, Siemensa, Alstoma, Peugeot-Citroena, Renaulta, Totala, Enija, Danielija, velike europske banake i td. U pitanju su stotine milijardi dolara koje su uložene na iransko tržište, tisuće radnih mjesta i to sve u vrijeme kada SAD uvodi restrikcijske carinske propise na uvoz europskog aluminija i čelika. Savezništvo je, naizgled, uistinu na velikoj kušnji i EU želi jasno dati do znanja kako više ne želi podilaziti „strijem bratu“ i služiti mu kao moneta za raskusuravanje u njegovoj globalnoj geopolitičkoj igri. Dovoljno se prisjetiti kako je Bruxelless pod pritiskom Washingtona primorao mnoge članice EU na priključenje američkim sankcijama protiv Rusije, uvedenim 2014.g. Ništa neobično u tome ne bi bilo, kada najveće posljedice takve odluke ne bi snosila  upravo EU kroz milijarde dolara velike štete po njezine tvrtke koje su poslovale s Rusijom ili u Rusiji. EU snosi i najveće troškove financiranja Ukrajine, a ne treba zaboraviti niti američko rasplamsavanje arapskih revolucija i sirijskog rata, koji su rezultirali pokretom milijuna izbjeglica prema europskom tlu. Naravno, treba biti iskren i reći kako su SAD u svemu ovom samo uspješno iskorištavale svoj snažan utjecaj, a da ništa manju krivicu od te podle prekooceanske politike ne snosi i EU politička elita koja je na nju pristala, neovisno je li to stvarno željela ili joj se „samo“ nije usudila suprostaviti. Tek sada, kada im je „voda došla do grla“ i prijeti novim urušavanjem poslovnih interesa europskog krupnog biznisa (za interese običnih građana i njihove egzistencijalne strahove od sve poraznije socijalne slike mnogih eurospkih društava, jačanja opasnosti od terorizma i td. one se ionako nisu brinule), te iste EU elite počinju shvaćati svoje zablude. Je li otrežnjenje stiglo prekasno ili nije, pokazat će vrijeme.

Stavovi bliskoistočnih država o Trumpovom potezu prema Iranu

Trumpovu odluku o sporazumu s Iranom očekivano su podržali jedino Izrael, Saudijska Arabija i njezini zaljevski sateliti – prije svih Bahrein i UAE. Pojedini saudijski komentatori kritiziraju EU zbog potpore Sporazumu, govoreći kako nju uopće „ne interesira cijena koju će zbog toga platiti zemlje regije“, dok drugi pišu, kako će EU morati izabrati hoće li „s nama ili s Iranom“. Prije bih rekao kako će Arapi biti ti koji će se morati odlučiti hoće li s Iranom (iako šijtskim ali ipak muslimanskim) ili će s Izraelom. Zaljevskim monarhijama sada je ipak veći neprijatelj Iran ali nitko ne zna što nosi budućnost i vruća arapska ulica, kojoj je upravo Izrael (uz SAD) vječni i zakleti neprijatelj.

Egipat igra svoju opreznu igru „nezamijeranja“ nikome u vrijeme dok je i sam u velikim sigurnosnim problemima s terorizmom u svojoj kući, dok je Turska otvoreno osudila Trumpovu odluku. Predsjednik Erdogan je 9. svibnja za CNN izjavio, kako će upravo SAD biti zemlja koja će izgubiti zbog izlaska iz Sporazuma, a izrazio je i strah, kako će Trumpov jednostrani potez u regiji i čitavom svijetu izazvati novu krizu i staviti pod ugrozu čitavo svjetsko gospodarstvo, „a nova kriza nama nije potrebna“.

Što se tiče bojazni (ili nadanja, s obzirom na to kako tko gleda na problematiku Irana) da će SAD u skoro vrijeme pokrenuti vojne napade na Iran, želim kazati kako od toga nema ništa, čak i što se tiče eventualnih američkih napada na iranske ciljeve u Siriji. Washington je sada zaokupljen pripremom protuiranskih sankcija koje bi u punom obujmu trebale startati 4. studenog, do kada će Bijela kuća nastojati postići konsenzus po pitanju sankcija sa svojim europskim saveznicima. Amerikanci nikada ne uvode sankcije da bi potom odmah krenuli ratovati, tim više, što napad na Iran ne bi riješio ama baš ništa, a može dovesti do veće štete po američke interese u regiji nego li do koristi.  Washington će nastojati ekonomski i financijski pritisnuti Iran kako bi doveo do smjene vlade u Teheranu kroz rastuće socijalno i političko nezadovoljstvo u zemlji, kao i do smanjenja njegove vojne moći. A bez SAD-a, s Iranom neće ratovati ni Izrael (neovisno o vojnom zaoštravanju s Iranom na tlu Sirije), ni Saudijska Arabija ili bilo koji drugi američki regionalni partner. Izrael bi to nedvojbeno učinio u paru s SAD-om i zato se nadao kako će stimuliranjem američkog izlaska iz Sporazuma isprovocirati automatsko vraćanje Irana razvoju svog nuklearnog programa i posljedičnom američkom preventivnom napadu. Ovdje bih želio podsjetiti kako je Iran još 2003. g. službeno odustao od razvoja atomskog oružja, da bi se u drugoj polovici prvog desetljeća XX. stoljeća okrenuo jedino obogaćivanju urana (što je potpuno druga razina neugodnih aktivnosti u odnosu na program razvoja atomskog oružja) ali je i to zaustavljeno Sporazumom iz 2015.g. Naravno da Teheran za takve želje zna i zato ne djeluje histerično i ishitreno, usprkos gnjevu iranskih građana izraženom na ulicama diljem zemlje nakon objave Trumpove odluke. A kako ne bi bilo nepromišljenosti iranske vlade uzrokovanih emocijama, pobrinuo se zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergey Ryabkov koji je tog istog dana došao u Teheran. Paralelno, iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif dobio je zadatak od predsjednika Rouhanija da u narednim tjednima precizira stavove ostale petorice zemalja-supotpisnica nuklearnog sporazuma, nakon čega će Teheran donijeti konačan stav o američkom potezu. Iran je najavio nastavak poštovanja preuzetih obveza iz Sporazuma ukoliko i ostalih 5 zemalja nastave s njegovom primjenom. Zarif u ponedjeljak putuje u Moskvu, nakon toga u Peking i onda u Bruxelless. Pošto je stav Rusije i Kine o Sporazumu poznat i čvrst, Teheran će precizno skenirati samo stav europskih supotpisnika (on je svjestan odnosa EU sa SAD-om kao svojim strateškim saveznikom i mogućnosti da europske tvrtke na kraju ipak odustanu od poslova s Iranom jer su poslovi koje imaju u SAD-u kudikamo veći i važniji, a da bi ih smjele ugroziti), nakon čega će se i sam konačno odrediti.

Da Trump radi stratešku grešku, upozoravaju i brojni američki ugledni političari, od Baraka Obame, koji je i koautor Sporazuma, do ex-predsjednika Jimmyja Cartera – koji upozorava na nedopustivost kršenja potpisanog međunarodnog sporazuma, pa do brojnih medija koji upozoravaju da Trump izolira Ameriku, a ne Iran. Dodao bih i slijedeće: ukoliko jednostrane američke sankcije i uspiju oslabiti Iran (što nije nemoguće), to može dovesti do još teže posljedice po SAD jer će neminovno doći do još većeg približavanja Irana Rusiji kao najvećem jamcu njegove sigurnosti. Što bi to značilo po utjecaj Moskve na čitav Bliski istok nepotrebno je i govoriti.

Veliki bliskoistočni rat

Veliki rat na Bliskom istoku, o kojem sada mnogi govore, Moskvi ne može naškoditi, a dugoročno i igra za ruske interese. On bi na dugo vrijeme odrezao bliskoistočne energente od europskog tržišta (to odgovara i američkim proizvođačima ugljikovodika), doveo do još veće potražnje za onim ruskim, a nedvojbeno bi doveo i do velikog skoka cijena nafte. Naravno, neminovno bi došlo i do nove potražnje za oružjem, što i Rusima  itekako odgovara, a da ne govorimo koliko bi joj takav scenarij značio kada bi pod svoje okrilje u potpunosti uvukla Iran, sa svim geopolitičkim, geostrateškim i geoekonomskim posljedicama koje to nosi. Zato Moskva uopće i nema  potrebe paničariti. Ona sada radi ono što treba – izražava zabrinutost i daje suhoparne diplomatske izjave, tipa: „dečki, primirite se, treba živjeti zajedno, u međusobnom uvažavanju“. A zašto bi drugačije i postupala. Rusija nije „zapalila“ bliskoistočno stanje da bi ga morala „gasiti“. Tamošnja „kuhinja“ ipak je djelo tuđih receptura, pa oni koji iza njih stoje moraju prvi i konzumirati njezine plodove, kakvi god oni bili. To se najbolje vidi i kroz rusko nemiješanje u izraelsko-iranski sukob u Siriji, gdje je Moskva svoju liniju interesa na terenu čvrsto iscrtala i koju je spremna odlučno braniti, a drugi neka sami riješavaju međusobne probleme. Rusija, realno govoreći, ništa drugo niti ne može učiniti. Ona se zato neće dati vojno uvući ni na čiju stranu velikih regionalnih igrača. Sličnu politiku upravo počinje voditi i Trumpova administracija koja svoju vojsku u Siriji i općenito Bliskom istoku želi nadomjestiti onom „panarapskom“, iza koje će samo politički i logistički stajati. Tj. američka, desetljećima važeća bliskoistočna doktrina – „SAD ratuje, a Arapi plaćaju“, sada prestaje važiti i uskače nova: „Arapi ratuju i sami plaćaju“. Međutim, paradoks je u tome da se niti Arapi niti Izrael u vojni sukob s Iranom (a kamoli Rusijom) bez aktivnog sudjelovanja SAD-a ne žele upustiti. A kako i SAD i Rusija imaju negativna iskustva ratovanja s muslimanima – oboje u Afganistanu, a Amerikanci dodatno i u Iraku i ranije u Vijetnamu, takve skupe, i na unutarnjem planu politički potencijalno pogubne avanture ni Trumpu ni Putinu nisu potrebne.

Ali sve dok je na Bliskom istoku prisutna Rusija, niti SAD od tamo neće nikamo otići. To je čista geopolitika.

 

Tel Aviv je itekako svejstan svih rizika, a sasvim sigurno dobro pozna i američki vanjskopolitički pragmatizam i nepostojanje čvrstih jamstava (neovisno o sadašnjoj Trumpovoj protuiranskoj retorici) da će ga SAD u svemu i uvjek slijepo slijediti, a poglavito ne u „armagedonskim“ scenarijima pa makar Izrael i na njih bio spreman. Izraelu je sada dostatna kriza na Golanskoj visoravni, kao i nestabilnost u pojasu Gaze, Istočnoj obali i na granici s južnim Libanonom, pa mu otvoreni rat s Iranom nikako nije u interesu.

Počelo je! Tako bismo mogli okarakterizirati najnoviju eskalaciju odnosa između Izraela i Irana i njezin prijelaz iz faze visoke napetosti u fazu početka međusobnih vojnih napada i protunapada nižeg intenziteta, koji prijete kulminaciji tj. ulasku u fazu otvorenog oružanog sraza dviju bliskoistočnih država. Rano jutros, 10. svibnja, specijalna postrojba „Al-Quds“ iranskog Korpusa revolucionarne garde (njima zapovjeda poznati general Qassem Soleimani) izvršila je raketni napad na izraelske vojne objekte na Golanskoj visoravni, što predstavlja iranski protuodgovor na prethodni izraelski zračni napad na proiranske snage u Siriji u noći na 9. svibnja. Izraelski vojni izvori priopćili su kako je dio iranskih raketa uništen od strane izraelskog PRO sustava – tzv. čelične kupole, iz čega proizlazi kako je preostali dio raketa ipak pogodio zadane ciljeve (iako „žrtava i uništenja nema“). Iranski protuodgovor nije bio neočekivan jer je Teheran u posljednje vrijeme često jasno upozoravao kako će vojno odgovoriti na sve učestalije izraelske zračne napade na njegove snage i objekte u Siriji. Taj se odgovor svodi na akcije Teherana „tuđim rukama“ tj. preko libanonskog Hezbollaha i(ili) proiranskih postrojbi stacioniranih na sirijskom tlu, koje se bore na strani sirijskog predsjednika Bashara Assada.

Ali najprije podsjetimo na stanje koje je prethodilo jutrošnjem iranskom napadu na izraelske vojne objekte. Izraelske zračne snage su u noći, 9. svibnja,  u vremenu od 01:45 do 03:45 sati, izvršile snažni napad na Siriju, u kojem je sudjelovalo čak 28 zrakoplova F-15 i F-16, koji su lansirali 60-ak raketa, a Siriju je s izraelskog teritorija napalo i više od 10 taktičkih raketa. Gađani su pojedini vojni objekti kojima se koriste proiranske sanage u toj zemlji, kao i položaji sirijske PZO u zoni Damaska i na jugu zemlje – prema granici s Izraelom. Izraelska vlada napade je okarakterizirala kao odgovor na napad iranskih postrojbi u zoni Golanske visoravni.  Danas se na istu temu oglasilo i rusko Ministarstvo obrane. Ono je objavilo, kako su sirijski sustavi proturaketne obrane uspjeli uništiti više od polovice izraelskih raketa. Glasnogovornik izraelskog vojnog zapovjedništva Jonathan Conricus priopćio je kako se radi o jednoj od najvećih zračnih operacija posljednjih godina i „sigurno najvećoj protiv iranskih ciljeva“, a njezin zadatak bio je „prouzročiti dugoročnu štetu iranskom vojnom potencijalu u Siriji“. Pritom je Conricus izjavio kako su napadnuti oni objekti kojima se služi jedna od postrojbi iranskog Korpusa straže islamske revolucije.

Pri svemu ovom je važno naglasiti dva aspekta: napad izraelskih snaga prethodio je jučerašnjem odlasku izraelskog premijera Benjamina Netanjahua u Moskvu, službeno, zbog sudjelovanja na tradicionalnoj ruskoj vojnoj paradi povodom Dana pobjede; i drugo, napad je izvršen nedugo nakon Trumpove odluke o povlačenju SAD-a iz iranskog nuklearnog sporazuma koju je Izrael odmah pozdravio. Oba elementa jasno ukazuju kako je tajming napada odabran pažljivo i da demonstrira izraelsku odlučnost po pitanju protivljenja iranskom vojnom jačanju i aktivnosti Teherana na sirijskom tlu. Ali glavni cilj Netanjahuovog posjata Rusiji ipak nije bila vojna parada već njegov kasniji razgovor s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom o sirijskoj i široj bliskoistočnoj problematici. Prethodno se Putin sastao i s ruskim Vijećem sigurnosti gdje je s generalima raspravljao o netom ranije izvedenom izraelskom napadu. Indikativno je kako se Iran baš jutros po prvi put odlučio vojno odgovoriti po izraelskim vojnim ciljevima na njegovom teritoriju. Teško da Moskva s tim nije bila upoznata.

Novi izraelski protuodgovor

Nakon ranojutrošnjeg napada proiranskih snaga na Izrael je odgovorio vrlo brzo i napao desetke iranskih vojnih objekata u Siriji, koji pripadaju elitnoj postrojbi „Al-Ouds“, između ostalih i njezin Glavni stožer u Siriji, vojni kamp sjeverno od Damaska, skladišta oružja „Al-Qudsa“ na međunarodnoj zračnoj luci kraj Damaska, iranski lansirni sustavu iz kojeg su ispaljene rakete na Izrael i td. (info: glasnogovorništvo izraelske unutarnje vojske). Napadnuta je i sirijska PZO koja je gađala izraelske zrakopolove i rakete usprkos izraelskim upozorenjima da to ne čine, pri čemu su se svi izraelski zrakoplovi vratili u svoje baze. Američki obavještajni izvori priopćili su da su izraelski zrakoplovi djelovali iz libanonskog zračnog prostora radi minimaliziranja mogućih gubitaka.

Ovdje želim naglasiti kako sada uopće nije bitno očekivano, započeto, verbalno iransko-izraelsko prepucavanje o vojnim (ne)uspjesima jedne ili druge strane, kao i čitava ta javna predstava i demonstracija njihove odlučnosti. Važno je samo jedno: Iran je uistinu vojno odgovorio po izraelskom tlu na učestale izraelske napade u Siriji! I to je činjenica od koje se u buduće mora polaziti, kao od novog elementa u sirijskom sukobu kojeg su dvije strane, svaka na svoj način, aktivni sudionici. Dakle, osim svih dosadašnjih unutarsirijskih dubioza, od sada će se pozornost morati pridavati i izraelsko-iranskom sukobu na tlu te zemlje. Obje će strane taj sukob nastojati zadržati unutar sirijskog teritorija ali njegova eskalacija svejedno ne može biti isključena, poglavito ako imamo u vidu širu regionalnu i globalnu geopolitičku sliku i aktere koji u njoj danas vode glavnu riječ. Novonastalo stanje poglavito će predstavljati izazov za Rusiju čija važnost sukobom na relaciji Tel Aviv-Teheran izbija u prvi plan. Moskva će biti ona snaga koja će igrati glavnu ulogu  u kreiranju daljnjeg tijeka eskalacije njihovih odnosa zbog snažnog utjecaja na iransku politiku u Siriji (po Siriji, ali i borbi protiv bliskoistočnog terorizma  Moskva i Teheran imaju savezničke odnose), ali i važnog utjecaja na Izrael kada je u pitanju njegova vojna aktivnost u sirijskom zračnom prostoru.

Da se u svemu ovom radi o dobro osmišljenoj predstavi ukazuje i njezin operativni tajming: najprije je američki predsjednik Donald Trump „uranio“ sa svojom odlukom o sudbini iranskog nuklearnog sporazuma i umjesto najavljenog 12. svibnja, odluku o izlasku SAD-a iz njega obznanio 8. svibnja, uoči ruskog obilježavanja Dana pobjede i planiranog odlaska premijera Netanjahua u Moskvu, čime je taj, po Rusiju i ostali svijet veliki dan, „zasjenio“ problem s iranskim sporazumom u kojem je iznova u prvi plan svjetskih medija i politike izbio sam Trump. Svega nekoliko sati nakon Trumpove odluke, Izrael je pokrenuo najveći zračni napad na Siriju u posljednjih nekoliko godina i s takvim „teretom na leđima“  Netanjahu je otišao u posjet Putinu.  A Iran se slijedeće jutro odlučio na vojni odgovor po izraelskom teritoriju. Reklo bi se, previše važnih elemenata koncentrirano u vrlo maloj vremenskoj odrednici.

Netanjahu je dolaskom u Moskvu Putinu želio izraziti izraelski pijetet za  goleme ruske i sovjetske žrtve u Drugom svjetskom ratu i zahvaliti se Rusiji na nezaboravljanju holokausta (što se posljednjih godina često čini u pojedinim europskim zemljama, poput Francuske ali i ne samo nje). Ali Netanjahu je imao i jasan politički cilj posjeta – „omekšati“ ruski državni vrh i pozvati ga na vođenje više proizraelske politike po pitanju Sirije i u odnosima Rusije i Irana. Pa iako je Netanjahu na kraju razgovora s Putinom izrazio potpuno zadovoljstvo, nije sve onako kako bi se moglo činiti.  Izrael je sada vrlo zabrinut najavljenom ruskom modernizacijom sirijske protuzračne obrane tj. njezine ešalonizacije kroz opremanje suvremenim radarskim i PZO i PRO sustavima, kojima će se „zakrpati“ brojne „rupe“ u sirijskom zračnom prostoru kojima se vješto koriste izraelske i američke zračne snage. A što se tiče utjecaja Moskve na obustavljenje budućih iranskih zračnih napada  na Izrael, to je moguće jedino u slučaju da Izrael odustane od zračnih napada na proiranske snage na sirijskom tlu. U protivnom, Teheran će sigurno djelovati samostalno i Rusija ga u tome neće moći niti imati pravo obuzdavati.  Ali teško je vjerovati kako će Izrael s takvim napadima prestati, što potvrđuju i nedavne riječi njegovih najviših državnih i vojnih dužnosnika o tome, da je bolje djelovati preventivno nego kasnije, kada može biti puno bolnije i po sam Izrael. Iako može biti razumljiva, takva izraelska doktrina o preventivnom djelovanju nije u skladu s međunarodnim pravom (ali međunarodno pravo danas ionako sve manje vrijedi ili se upotrebljava selektivno i s pozicije jačeg, što samo ubrzava urušavanje posljeratnog međunarodnog poretka). A to, opet, znači, kako se i iranski raketni napadi iz Sirije na izraelsku vojsku i dalje mogu očekivati,  što opet može izazvati i izraelsku kopnenu operaciju duž granice sa Sirijom i Libanonom i dovesti do neposrednog sraza s iranskim, sirijskim i libanonskim snagama.

Amerikanci dalje od diplomatskih fraza neće ići

Međutim, ne idimo za sada tako daleko. Odlazak Netanjahua u Moskvu pred mogući „sveopći sukob“ s Iranom jasno ukazuje da takve opasnosti u stvarnosti i nije bilo jer bi premijer, kao šef države i vojske u tom slučaju ostao kod kuće. O tome svjedoče i američki obavještajni izvori koji govore o posve očekivanoj i ograničenoj  iranskoj vojnoj akciji po izraelskim vojnim objektima, koji su već duže bili najavljivani od strane Irana, a ta je zemlja u posljednje vrijeme i povećala izvoz svog oružja u Siriju. Ali Iran ipak nastoji izbjeći otvoreni  rat s Izraelom, a glavni mu je cilj očuvati i ojačati sirijsku vojsku i do kraja očistiti uporišta protu-Assadovih snaga  u središnjoj i južnoj Siriji. Nakon toga sirijska vojska i proiranske snage usmjerili bi se ne prema Izraelu, već prema regiji Idlib (gdje se odlučuje o saudijskom budućem utjecaju na Siriju) i istočno od rijeke Eufrat gdje su koncentrirane proameričke snage sirijskih Kurda unutar postrojbi SDF. Obje zadaće imaju kudikamo veći prioritet po Teheran nego ulazak u vojni sukob s Izraelom.

Također, niti Izraelu nije u interesu ući u veliki rat s Iranom i sada „poziva Iran na suzdržanost od napada“ (glasnogovornik izraelske vojske Jonathan Conricus). Ministar obrane Avigdor Lieberman izjavio je kako se nada da se neće nastaviti sukob s iranskim snagama u Siriji nakon noćne razmjene napada u četvrtak. Dakle, ovo može potvrditi tezu da se radi o velikom igrokazu koje su dvije strane pokazale svijetu, želeći mu predstaviti svaka svoju poziciju. Izrael  ima i dodatnih problema: američko povlačenje iz sporazuma s Iranom pokazalo je (ne)očekivano snažno protivljenje američkih saveznika takvom potezu i ostavilo je Trumpa u potpunoj izolaciji, što brine Tel Aviv. U pridobivanju potpore američkih saveznika nije pomogla niti prethodna Netanjahuova javna prezentacija s „dokazima“ o iranskom laganju glede njegove želje za proizvodnjom atomskih bombi, koja je izazvala podsmjeh međunarodne javnosti i u praksi ostala bez ikakvog učinka. Na nju se jedino pozvao Trump, spomenuvši je kao dodatni argument o ispravnosti njegove odluke o jednostranom povlačenju iz Sporazuma. Ukoliko se EU ne priključi američkim sankcijama protiv Irana (a sve je izglednije da će upravo tako i biti), u vodu pada i glavni izraelski cilj – sankcijsko kažnjavanje režima u Teheranu, slabljenje njegove vojne moći i njegov posljedični pad kroz izazivanje unutarnjih socijalnih i političkih nemira (a ne vanjskom vojnom intervencijom do koje sigurno neće doći ni od strane Izraela, niti Saudijske Arabije, a još manje SAD-a koji ne uspjeva izići na kraj i sa sve složenijom krizom u Afganistanu, te mu vojna avantura sa snažnim Iranom na njegovu tlu sigurno nije prioritet usprkos gromkim protuiranskim izjavama američkog državnog vrha). Učestalim provociranjem Irana kroz napade na njegove snage u Siriji, Izrael je želio još ranije potaknuti iranski vojni odgovor i na taj način „pokazati“ Europskoj uniji kolika opasnost prijeti od vlade u Teheranu i time je primorati na priklanjanje Trumpovom stavu prema Iranu i nuklearnom sporazumu.  Teheran je strpljivo čekao odluku Bruxellessa na Trumpov odustanak od Sporazuma i tek nakon što se uvjerio da je taj odgovor po Trumpa bio negativan odlučio je vojno djelovati po izraelskom teritoriju. Time je Teheran i Europskoj uniji jasno pokazao do čega može dovesti otkaz od Sporazuma s Iranom i da je potez Bruxellessa bio pravilan. Jer upravo Europi veliki bliskoistočni rat najmanje odgovara.

I suzdržanost Pentagona na najnoviju eskalaciju izraelsko-iranskih odnosa, ukoliko isključimo uobičajene fraze o“ punoj američkoj potpori pravu Izraela na samoobranu“, također jasno ukazuje na svu složenost stanja i po sam Izrael, jer ako fraze prevedemo na obični hrvatski jezik, vidljivo je kako se tu ustvari radi o diplomatskoj, a ne neposrednoj vojoj potpori. Američki obavještajni izvori također sumnjaju u uspjeh Netanjahuove diplomatske misije u Moskvi i savjetuju mu poboljšanje koordinacije svojih poteza u Siriji upravo s Moskvom. Radikalizacija sukoba Izraela i Irana može dovesti do opasne spirale uvlačenja u sukob i Libanona, a onda i Rusije i SAD-a čiji su koalicijski zrakoplovi gotovo identični izraelskim, a proiranske snage u Siriji također mogu napasti i američke vojnike u toj zemlji. Zato je uloga Rusije sada nezamjenjiva, smatra i bivši američki veleposlanik u Izraelu Daniel Shapiro. On je u četvrtak, 10. svibnja, u svojoj objavi na Twitteru napisao slijedeće: „Izrael treba silom odgovoriti na lansiranje iranskih raketa po Golanskoj visoravni. Ali ukoliko, pretpostavimo, niti jedna od strana još uvjek ne želi potpunu eskalaciju, njima treba pomoći u deeskalaciji. I postoji samo jedan logični kandidat – Rusija.“

Hoće li Izrael poslušati razum ili krenuti u opasnu avanturu s Iranom još je teško reći, ali nedvojbeno je kako je Tel Aviv itekako svejstan svih rizika i po samoga sebe, a sasvim sigurno dobro pozna i američki vanjskopolitički pragmatizam i nepostojanje čvrstih jamstava (neovisno o sadašnjoj Trumpovoj retorici) da će ga SAD u svemu i uvjek slijepo slijediti, a poglavito ne u „armagedonskim“ scenarijima pa makar Izrael i na takav rasplet  bio spreman. Izraelu je sada sasvim dostatna kriza na Golanskoj visoravni (koja ionako pravno nije njegov već sirijski teritorij), kao i nestabilnost u pojasu Gaze i Istočne obale, i na granici s jugom Libanona. S druge strane Washingtonu je povremeno izraelsko vojno „čačkanje“ po proiranskim snagama i sirijskoj vojsci sasvim dostatno da bi se usporile njihove očekivane operacije na jugu Sirije i istočno od Eufrata gdje SAD još treba vremena za jačanje protuasadovih snaga i formiranje od Damaska nezavisnog teritorija na istoku zemlje. SAD-u je to u ovakvim okolnostima sasvim dovoljno i za eventualne  radikalne izraelske avanture s Iranom sigurno nije zainteresiran, jer bi, u suprotnom, neminovno i sam u njih bio uvučen, uz potpuno neizvjesan krajnji ishod.

Američka politika sve češće djeluje potpuno disfunkcionalno po svjetski mir, što potvrđuje podatak da je zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, 2001.g. bila ograničena tek na područje Afganistana, Libanona i Palestinske samouprave. Petnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji kao i na prostoru Indonezije.

Ako se odlukom američkog predsjednika, Donalda Trumpa, Sjedinjene Države povuku iz Iranskog nuklearnog sporazuma, ostatak svijeta bit će, kako navodi agencija  Associated Press, „stjeran na potpuno nepoznati teren“, odnosno primoran na snalaženje u složenoj mreži američkih sankcija koje su bile ukinute sporazumom, ali će, moguće, ponovno biti uspostavljene. Britanski ministar Boris Johnson posljednji je u nizu predstavnika tzv. EU 3 – Francuske, Njemačke i Velike Britanije – ključnih saveznika u povijesnom nuklearnom sporazumu s Iranom (2015.) koji pregovara s čelnim ljudima američke administracije kako bi predsjednik Trump odustao od povlačenja iz Sporazuma. Njemačka kancelarka, Angela Merkel i francuski predsjednik, Emmanuel Macron, izravno su, krajem travnja, lobirali kod Trumpa. Europske zemlje, iako načelno brane stavove SAD-a, ujedinjene su u pokušaju zaustavljanja iranskog ponašanja koje Bliski istok čini manje sigurnim: od njegovih kibernetskih aktivnosti, potpore Hezzbolahu i raketnom programu kojim naoružavaju Hute u Jemenu, ipak su (napokon) zajednički odbacile sankcije Iranu s kojim, zapravo, trguju i imaju milijarde eura vrijedne ugovore.

Prva ili tzv. „nuklearna opcija“ koja bi nametnula sve sankcije odjednom, dovela bi Sjedinjenje Države u poziciju neposrednog kršenja uvjeta Sporazuma u kojem se navodi da sankcije prestaju važiti sve dok Iran ispunjava uvjete. Međunarodna agencija za atomsku energiju, kao i UN-ova agencija za nuklearno praćenje svojim su priopćenjem potvrdili da se Iran pridržava uvjeta sporazuma, dodatno se s tim suglasio i državni tajnik Mike Pompeo. Druga, „blaža“ opcija, podrazumijeva nametanje sankcija američkog državnog trezora koje bi počelo u prvih 180 dana nakon američkog napuštanja Sporazuma. To znači da će korporacije ili zemlje smanjiti kupovinu nafte od Irana „milom ili silom“, inače će ih Washington žestoko kazniti.

Međutim, neočekivano, europske zemlje nisu podlegle pritisku trenutno najutjecajnijih lidera svijeta – američkog predsjednika Donalda Trumpa, izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, kao ni moćnog saudijskog princa Mahammada bin Salmana, za koje je Iran nedvojbeno država koja im podriva planove, zbog čega je vanjskopolitički i sigurnosni imperativ „smjena režima“ u Teheranu. EU ne želi nove sukobe s Iranom, što se može podvesti pod „povijesnu odgovornost“, primjetan je i sklad sve tri velike europske sile – Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Neki analitičari postavljaju i pitanje – rađa li se time i nova europska politika? Svakako je važno da međunarodna zajednica podržava postojeće obveze ugovora počevši od Ugovora o nuklearnoj proliferaciji iz 1968.g. ( Nuclear Non-proliferation Treaty (NPT), pa nadalje. Kako vidimo, europske zemlje nemaju namjeru povlačenja iz sporazuma čak ako se SAD i povuku, međutim, prema Associated Pressu, to nije bitno, jer je globalni financijski sustav u tolikoj mjeri vezan uz New York da je naprosto nemoguće da bilo tko u svijetu nastavi poslovati s Iranom bez rizika da krši sankcije SAD-a. Važno je napomenuti kako se Trump, svega nekoliko tjedana poslije namjerava susresti s korejskim predsjednikom Kim Jong-unom što će se sigurno odraziti i na nuklearni program Sjeverne Koreje.

Mediji bruje i o najnovijem „potezu“ predsjednika Trumpa čiji su suradnici angažirali privatnu izraelsku obavještajnu agenciju s ciljem prikupljanja podataka, odnosno „prljavog rublja“ koje bi im moglo poslužiti u diskreditaciji ključnih ljudi administracije bivšeg predsjednika Baraka Obame koji je potpisao nuklearni sporazum s Iranom. U sklopu pomno razrađene sheme potkopavanja sporazuma, još u svibnju prošle godine dužnosnici Trumpove administracije kontaktirali su privatne istražitelje kako bi iskopali neugodne podatke iz privatnog i političkog života bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Bena Rhodesa, pomoćnika bivšeg predsjednika, Colina Kahla, ali i bivšeg potpredsjednika Joa Bidena. Kako navodi britanski Observer, istražitelji će se pozabaviti učešćem u lobiranju s Iranom, kao i mogućim osobnim ili političkim koristima proizišlim za njih, budući da se bivši državni tajnik, John Kerry kao privatna osoba tajno sastao s iranskim ministrom vanjskih poslova, Javadom Zarifom u Velikoj Britaniji (čime je prekršio Zakon još iz 18. st., koji privatnim osobama brani bavljenje diplomacijom).

Kada su 2003.g. SAD pripremale napad na Irak, Benjamin Netayahu svjedočio je pred američkim Kongresom i uvjeravao ga kako Sadam Husein radi na razvijanju nuklearnog oružja. Netayahu, sada ponovno, kao aktualni premijer Izraela, slične optužbe upućuje na račun Irana. Zanimljivo, Izrael koji posjeduje neprijavljeni arsenal nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja smatra se odgovornom nuklearnom silom, poznato je da je još američki predsjednik John F. Kennedy izrazio neodobravanje razvoja izraelskog programa nuklearnog oružja, smatrajući kako će to utjecati na stvaranje utrke u nuklearnom naoružanju na Bliskom istoku.

Američko inzistiranje na odstupanju od Iranskog nuklearnog sporazuma, kao i upravo iznijete optužbe stavljaju nas pred pitanje: slijedi li američki (planirani) napad na Iran? Naime, Mike Pompeo optužio je Iran za napad 11. rujna 2001. i povezanost s Al-Qaidom. Iako većina analitičara ne vjeruju u mogućnost izbijanja direktnog sukoba, odnosi između Irana i Izraela visoko su rizični. Sukobi traju već desetljećima, a najnovija uloga Irana u očuvanju Assadovog režima, doslovno je  „približila“ Iran izraelskim granicama. Iran je postao neposredan susjed od kojeg Izrael itekako zazire. Naime, Iran u regiji nesumnjivo ugrožava primat Izraela ali i Saudijske Arabije. Važno pitanje koje „visi u zraku“ nakon američkog napuštanja Sporazuma je: što će Iran, kao velika zemlja Bliskog istoka učiniti – hoće li nastaviti s razvijanjem balističkih raketa ili s potporom militantnim grupama u inozemstvu?

Bliski istok kao terminološki pojam, u suvremenoj politici i znanosti često izjednačen s pojmom Srednjeg istoka (Middle East), sinonim je za jednu od najheterogenijih i politički najkonfliktnijih regija u suvremenom svijetu. Granice Bliskog istoka slabo su definirane i često korištene proizvoljno, jer još uvijek ne postoje usklađeni stavovi o tome koje države čine regiju. Politologinja Mirjana Kasapović, u Politološkom pojmovniku upozorava na moguće kontraverze kod korištenja pojma i definiranja regije, poglavito naglašava razliku između anglosaksonskog naziva Srednji istok (Middle East) i europske kontinentalne tradicije koja se uobičajeno koristi pojmom Bliski istok  (Near East) za područje koje je u političkom i fizičkom smislu vrlo blisko Europi. Kasapović smatra da regija izvorno obuhvaća devet entiteta: Egipat, Irak, Iran, Izrael, Jordan, Libanon, Siriju, Tursku i Palestinsku samoupravu koji čine jezgru regije (core area) ili Bliski istok u užem smislu, dok ostale rubne zemlje (fringe areas) čine Bliski istok u širem smislu ili tzv.Veliki Bliski istok. Do Prvog svjetskog rata pojam se rabio za označavanje jugoistočne granice Europe, tada kolonijalne sile, te se u tom smislu može smatrati “terminološkim izdankom klasičnog europskog kolonijalizma”. Ako se prisjetimo, upravo na razvalinama Otomanske imperije, 1916.g. tajnim sporazumom Sykes-Picot, iscrtane su granice i nove interesne zone Bliskog istoka u skladu s interesima kolonijalnih sila Velike Britanije i Francuske.

Međutim, arhitekturu regije uspostavljenu tijekom 20.st. narušava američki plan stvaranja Velikog Bliskog istoka (the Greater Middle East)), koji je tijekom devedesetih godina 20.st. posebno razrađen u okviru Projekta za novo američko stoljeće (Project for the New American Century). Najvažniji geopolitički i geostrateški ciljevi, izloženi u dokumentima PNAC-a, koje je kasnije usvojila administracija Georga Busha, mlađeg, uključuju očuvanje globalne nadmoći Sjedinjenih Država u međunarodnim odnosima kao i ovladavanje ključnim regijama svijeta: Euroazijom, Mediteranom, Bliskim istokom, Perzijskim zaljevom i jugozapadnom Azijom zbog uspostave nadzora nad energetskim resursima. Upravo u dokumentu  Rebuilding America s Defenses: Strategy, Forces and Resources For a New Century, A Report of the Project for the New American Century, september 2000, izloženom neposredno pred terorističke napade na Sjedinjene Države, 11. rujna 2001., krije se začetak američke doktrine preventivnog ratovanja i rušenja nepoćudnih režima. Izvještaj uskoro postaje integralni dio Bushove Strategije nacionalne sigurnosti (Grand Strategy, 2002), time i model vanjske politike SAD-a u kojoj rat protiv terorizma postaje globalni poduhvat neodređenog trajanja. Prema Strategiji doktrina preventivnog napada (preemtive action) obuhvaća sve one aktivnosti kojima danas svjedočimo: od političkih i gospodarskih sankcija, pomaganja opozicije do poduzimanja vojnih operacija koje mogu imati i karakter unilateralne intervencije s ciljem rušenja neprijateljskih režima.

Američka strategija redizajna Bliskog istoka podrazumijeva usitnjavanje regije, tj. slabljenje i razbijanje velikih arapskih država, dakle, stvaranja konstruktivnog kaosa, i formiranje luka nestabilnosti od Libanona, Sirije, Iraka, Perzijskog zaljeva, Irana, Afganistana, sve do Kine. U američkoj viziji Veliki Bliski istok prostire se od Maroka i Mauritanije do Afganistana i Pakistana, te Turske na sjeveru, dok je jedina pripadajuća nemuslimanska zemlja Izrael. Međutim, redizajn regije temelji se na prijašnjim dokumentima, pripremljenim u Izraelu. Naime, još daleke 1982.g. „Yinonov plan“ ili „Strategija za Izrael“ objavljen u hebrejskom časopisu Kivunim jasno je definirao trajni cilj Izraela – balkanizirati arapske i muslimanske države, pretvoriti ih u etničke, sektaške mini države. Egipat, Libanon, Sirija i Irak istaknuti su kao glavni kandidati. U tom kontekstu slabljenje susjednog Libanona, poticanje napetosti između muslimanskog i kršćanskog stanovništva kako bi područje južno od rijeke Litani bilo predano Izraelu, navedeno je kao cilj i u dokumentu „A Clean Break: A New Strategy for Securing the Realm“ iz 1996. Svaki od dokumenata jasno poziva na neutralizaciju, odnosno razbijanje velikih država Bliskog istoka, uključno i Siriju.

Izrael u svojim geopolitičkim ciljevima treba potporu SAD-a! Stoga su dva mandata predsjednika Busha obilježili ratovi, vođeni protiv nepoćudnih država (rouge states) uvijek s agendom širenja demokracije i ljudskih prava, kao i borbe protiv globalnog terorizma. Međutim, invazije na Afganistan (2001.), a zatim i na Irak (2003.) esencijalni su dio strategije anakonde tj. zaokruživanja Heartlanda, kojom su Sjedinjene Države stvorile pretpostavke za dugoročnu prisutnost u regiji. Naime, države Bliskog istoka, kao pripadajućeg dijela Rimlanda, ili unutrašnjeg prstena, posjeduju obilne svjetske zalihe nafte, prirodnog plina te drugih mineralnih bogatstava, zbog čega regija postaje područje snažnog nadmetanja i sukobljavanja globalnih centara moći oko kontrole energetskih resursa. Nova velika svjetska igra koja se vodi oko naftnih i plinovodnih projekata u regiji, direktno konfrontira interese euroatlantskih saveznika predvođenih Sjedinjenim Državama s Rusijom, Kinom, Iranom i Turskom. Stoga, američka potpora radikalnom islamu u regiji, kao i različite strategije rata protiv terorizma, imaju za cilj spriječiti gospodarsku i političku integraciju prostora Euroazije, jer, kako navodi Brzezinski, „globalni primat Sjedinjenih Država, izravno ovisi o opsegu i učinkovitosti njihove moći na euroazijskom kontinentu“.

Ključno je shvatiti kako je politika SAD-a prema Siriji i regiji sukladna onoj koju kreira Izrael. Već dva desetljeća Amerika provodi politiku destabilizacije regije, upravo prema planu koji je otkrio američki umirovljeni general, Wesley Clark. Naime, destabilizacija sedam zemalja regije, počevši od Iraka, Sirije, Libanona, Libije, Somalije, Sudana do Irana, nakon 11. rujna postao je legitiman cilj koji je trebalo „izvršiti“ u razdoblju od pet godina. Sekularne nacije Iraka, Sirije i Libije nisu imale nikakve veze sa sunitskom islamističkom al-Qaedom koja je navodno izvršila napade na SAD 11. rujna, kao ni šiitski Iran. Međutim, ovakva koncepcija vanjske politike SAD-a koja se oslonila na iskorištavanje etničkih i sektaških sukoba, kao i uporabu islamističkih proxy vojski postala je standardna taktika američke duboke države. Izvješće Rand korporacije (Rand Corporation) iz 2008.g. pod nazivom „Unfolding the Future of the Long War: Motivations, Prospects and Implications for the U.S. Army“ osobito upućuje na potrebu poticanja konflikta između sunitskih i šiitskih muslimana radi uspostave kontrole nad energetskim resursima.

Uspostava sigurnog okružja i hegemonije na Bliskom istoku, ostaje prioritetni cilj Izraela. Američka politika sve češće djeluje potpuno disfunkcionalno po svjetski mir, što potvrđuje podatak da je zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, 2001.g. bila ograničena tek na područje Afganistana, Libanona i Palestinske samouprave. Petnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji kao i na prostoru Indonezije.

 

Neće trebati dugo čekati kako bismo vidjeli, je li se Trump po pitanju Irana odlučio na blef ili na otvoreni hazard tj. na igru – sve ili ništa, pričemu niti Sjedinjene Države neće moći mirno spavati. I ulozi i rizici u toj su igri golemi, a Iran u njoj  nipošto neće ostati usamljen.

Kako se približava Trumpova odluka o sudbini nuklearnog sporazuma s Iranom, za kojeg je Teheran u četvrtak izjavio kako će biti nevažeći ukoliko iz njega iziđu SAD, intenzivira se i diplomatska aktivnost. Nakon prošlotjednih posjeta Emmanuella Macrona, a odmah potom i Angele Merkel Bijeloj kući, pa Macronovog posjeta Australiji, krajem travnja je i službeno novi američki državni tajnik Mike Pompeo krenuo na dvodnevnu bliskoistočnu turneju kako bi tamošnjim partnerima podrobnije prezentirao američki plan za tu regiju i zatražio njihovu potporu i aktivno sudjelovanje u njegovoj operacionalizaciji. U prethodnoj analizi naznačili smo glavne smjernice novog Trumpovog plana za Bliskiistok, kojeg podupire Izrael i djelomično Saudijska Arabija, kao najveći američki regionalni partneri. Pompeo je na turneji postavio tri glavna cilja: ubrzanje formiranja protuiranskog saveza; razrada novog plana za riješenje izraelsko-palestinskog pitanja; i  oživotvorenje Trumpovog plana za formiranje svearapskog vojnog kontingenta za sjeveroistok Sirije.

Međutim, spoznaja kako je Pompeova turneja obuhvatila samo Tel Aviv, Rijad i Amman, a ne i Kairo (Egipat je, uz S. Arabiju, ključna arapska zemlja) jasno ukazuje kako je Washington svjestan da Egipat krajnje negativno gleda na konfrontaciju s Iranom, ali i na slanje zajedničkih arapskih vojnih snaga u Siriju i miješanje u unutarnje poslove te zemlje.  Međutim, niti s Jordanom  stvari po Washington ne stoje onako kako bi on htio. Sve je dodatno usložnila krajem prošle godine donešena Trumpova odluka o statusu Jeruzalema kao glavnog grada Izraela. Ali ono što je široj javnosti malo poznato jesu i problemi koje Jordan ima u odnosima sa Saudijskom Arabijom. Naime, jordanski kralj Abdullah II. nije podržao saudijske vanjskopolitičke inicijative: nije razvrgnuo diplomatske odnose s Katarom i priključio se tzv. arapskom kvartetu protiv te zemlje; Amman nije poslao niti svoj vojni kontingent u Jemen unutar arapske koalicije pod vodstvom Rijada (jordanska vojska je jedna od boljih arapskih vojski, aktivno je sudjelovala u brojnim međunarodnim misijama – BiH, Darfur, Kosovo, a jordanski specijalci sudjelovali su i u rušenju Gaddafijeve vlade u Libiji), a što je po Rijad također vrlo neprijatno jest činjenica da Amman nije zabranio djelovanje „Muslimanske braće“ (kao najvećeg saudijskog neprijatelja iza kojeg stoje Katar i Turska) na svom teritoriju.

Zanimljivo je kako je novina Teheran Times u prosincu 2017.g. pisala o ostavci trojice visokih vojnih dužnosnika iz kraljevske obitelji u Jordanu, ni manje ni više nego dvojice braće kralja Abdullaha II. prinčeva Alija bin-Huseina i Talala bin- Huseina, kao i kraljevog bratića Feisala bin-Muhammeda. Oni su, navodno, pripremali vojni udar u Ammanu u koordinaciji sa saudijskim prijestolonasljednikom i ministrom obrane Muhammedom bin-Salmanom.

Dakle, u tom i takvom Jordanu Mike Pompeo susreo se s mnoštvom problema. Kralj Abdullah II. nije bio sklon Pompeovim uvjeravanjima o nužnosti ulaska jordanske vojske na jug Sirije, u regije Deraa i Quneitra (zone deeskalacije) zbog suprostavljanja sirijskoj vojsci (brojni analitičari smatraju kako je slijedeći Assadov cilj, nakon što je oslobodio pobunjenička uporišta Istočnu Gutu, Istočni Kalamun i predgrađa Hame i Homsa, a upravo oslobađa i južno predgrađe Damaska i tamošnji palestinski logor Yarmala, upravo inkorporacija u državno-pravni sustav i spomenutih južnih regija uz granicu s Izraelom i Jordanom). Amman nikako nije zainteresiran za ulazak u sukob s Damaskom i Teheranom, a ponajmanje Rusijom s kojom ima dobre odnose. Vrlo se negativno Jordan postavio i u odnosu na inicijativu Johna Boltona, Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost) o uspostavi arapskih mirovnih snaga za sjever Sirije.

Umjesto spomenutih ciljeva, Mike Pompeo se u Ammanu morao zadovoljiti zajedničkom američko-jordanskom potporom očuvanju zona deeskalacije na jugu Sirije. Osim toga, Pompeo je na konferenciji za medije u Ammanu izjavio kako SAD ostaju privržene „dvostranom riješenju“ tj. uspostavi dviju država na teritoriju Palestine, sukladno rezoluciji UN-a iz 1947.g. Pri tom je pozvao Palestince na povratak pregovorima koje oni bojkotiraju od siječnja ove godine zbog Trumpove odluke o Jeruzalemu.

Drugim riječima, Jordan se nalazi u ozbiljnoj situaciji, kroz dilemu – prikloniti se planu SAD-a i njegovih saveznika i time stupiti u potencijalno opasan sukob s Damaskom i njegovim sponzorima (čega je kralj Abdullah II. kao vojnik itekako svjestan), ili ga odbiti, što će prouzročiti snažne pritiske pa i ucjene od strane Washingtona i još više usložniti odnose Ammana i Rijada, a sve skupa dovesti do novih problema u ionako složenom funkcioniranju gospodarstva te džave (državni dug Jordana iznosi 36 milijardi dolara). Primjerice, u Saudijskoj Arabiji trenutačno radi oko 400 tisuća Jordanaca, a Amman sigurno jako dobro pamti 1991. g., kada je Rijad, zbog jordanske potpore Sadamu Huseinu u Zaljevskom ratu, iz zemlje protjerao sve jordanske radnike. U svakom slučaju, vrlo brzo će se pokazati kojoj će se od opcija Jordan na kraju prikloniti jer je došlo vrijeme kada je, ne samo na Bliskom istoku, teško ostati neutralan i samostalan.

Pompeo i Saudijska Arabija

U Rijadu je Pompeo nastojao potaknuti saudijski državni vrh na riješenje krize s Katarom, i prilično oštro objasnio stav Washingtona i njegovu zainteresiranost za završetak arapske blokade te zemlje u kojoj se, između ostalog, nalazi i najveća američka bliskoistočna vojna baza. Pentagon, također, namjerava Katar uključiti u svearapske mirovne snage za Siriju, što je nemoguće bez arapsko-katarske pomirbe. Naravno, glavni cilj takvih američkih zahtjeva je poticanje svojih partnera na fokusiranje na iransku problematiku, a ne međusobne sukobe. Samo što u tom slučaju nije jasno zašto je sam predsjednik Trump u vrijeme posjete Rijadu krajem svibnja prošle godine uopće i potaknuo saudijski državni vrh na prekid odnosa s Katarom „kao glavnim sponzorom islamističkog terorizma“. Ali sada je na tapeti ipak Iran, a ne Katar, što je Pompeo u Rijadu potvrdio svojim riječima, da sadašnja američka administracija, za razliku od prethodne, „neće zatvarati oči nad širokim rasprostranjenjem terorizma iza kojeg stoji iranski režim“, te je izrazio bezuvjetnu američku sigurnosnu zaštitu Saudijskoj Arabiji. Također je upozorio Rijad na njegovu „krvavu intervenciju“ u Jemenu i potrebu za pronalaskom mirnog riješenja. Obje strane dogovorile su se o nužnosti unošenja promjena u nuklearni sporazum s Iranom, a saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir predložio je i uvođenje novih sankcija protiv Teherana zbog razvoja njegovog raketnog programa, potpore terorizmu i miješanju u unutarnje stvari drugih zemalja.

Pompeo i Izrael

O Pompeovom posjetu Izraelu nije potrebno previše govoriti jer je jasno kako dvije strane po spomenutim temama imaju gotovo identične poglede. Ovdje bih ipak izdvojio dvije stvari: prvo, vijest od ponedjeljka na večer, prema kojoj je premijer Benjamin Netanjahu predložio, a Knesset usvojio zakon koji premijeru omogućuje da u ekstremnim uvjetima počme rat bez razmatranja tog poteza unutar vladinog kabineta, pri čemu je dovoljno da se oko toga konzultira s ministrom obrane. Jasno je kako je taj zakon usko vezan uz međusobne  izraelsko-iranske prijetnje, a bojišnica sukoba dviju zemalja bila bi Sirija i(ili) Libanon i njegov proiranski Hezbollah. Kritičari takvog zakona Netanjahuove ovlasti uspoređuju s Hitlerovom koncentracijom moći unutar njemačke državne politike, nakon čega ga se više nije dalo zaustaviti;

i drugo, Netanjahuov propagandni šou s prezentacijom iranskih „namjera“ za nastavkom razvoja nuklearnog oružja i „laganja“ Teherana međunarodnoj zajednici po tom pitanju. Ta je prezentacija u svijetu većinom izazvala podsmjehe jer nije podastrla niti jedan konkretni dokaz takvih optužbi, a koji bi se odnosio na vrijeme nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma u ljeto 2015.g. Na prezentaciju je pozitivno reagirao jedino američki predsjednik Trump, pravdajući njome i vlastitu protuiransku politiku. Ovaj Netanjahuov potez, zapravo, bio je adresiran europskim političarima i trebao je poslužiti kao pritisak na njihov otklon od sadašnje pozicije davanja potpore aktualnom sporazumu s Iranom, u čemu, kako se za sada čini, Netanjahu nije uspio. EU je na taj pritisak odgovorio prijedlogom za obraćanje k Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju, kao jedinoj instituciji koja može dati mjerodavnu ocjenu, ispunjava li Teheran svoje obveze iz Sporazuma ili ne. A upravo je ta agencija objavila kako nije evidentirala stvarne naznake o iranskoj razradi atomske bombe nakon 2009.g.

Pentagon izučava varijante iranskog odgovora

I za kraj još nešto o američkim potezima vezanim uz nuklearni sporazum s Iranom. Iako je sigurno kako se Trump iz njega želi povući, nepostojanje potpore od strane ostalih supotpisnica Sporazuma Bijeloj kući ipak stvara nelagodu ostanka u međunarodnoj izolaciji, što to je element kojeg američka politika desetljećima nastoji i uspjeva izbjeći, bilo da se radi o određivanju ključnih poteza političkog karaktera, bilo odlukama o pokretanju neke vojne intervencije gdje se uvjek traži barem formalno savezništvo nekog od ključnih američkih partnera. Zato se ne smije isključiti i neka „mekša forma“ američkog (ne)izlaska iz Sporazuma, usmjerena k očuvanju Trumpovog obraza. U tom smo smislu u prethodnoj analizi naveli kako Pentagon sada za svaki slučaj razmatra različite varijante iranskog odgovora u slučaju jednostranog američkog povlačenja iz Sporazuma. Stupanj iranske reakcije primarno će ovisiti o tome, hoće li se SAD odlučiti na automatsko uvođenje svih sankcija prema Teheranu ili samo jednog njihovog dijela, a evo o kojim se varijantama radi:

–          Iran se može neposredno obratiti Europskoj uniji u traženju pomoći zbog jednostranih sankcija SAD-a koje negativno utječu na njegovo gospodarstvo. Ukoliko se EU ne prikloni Trumpovim zahtjevima za uvođenjem sankcija, američke mjere po Iran neće imati toliko negativan učinak. S druge strane teško je očekivati europsko jedinstvo u suprostavljanju Trumpu zbog straha po vlastito tržište i biznis, pa je ovakav potez Teherana i dalje pun nepoznanica i rizika po sve tri strane. EU može sugerirati Teheranu rješavanje spora kroz mehanizam unutar Zajedničkog plana provedbe sporazuma s Iranom koji je za to predviđen (čl. 36). Ta varijanta zapravo bi predstavljala raskol između SAD-a i EU;

–          druga varijanta je, da Iran, u slučaju jednostranog američkog izlaska automatizmom i sam iziđe iz Sporazuma i pokrene glavne aspekte nuklearnog programa, ili da zaustavi primjenu dodatnog protokola o lakšem i bržem pristupu inspektora međunarodne Agencije za atomsku energiju svojim nuklearnim postrojenjima;

–          i treća varijanta bila bi izlazak Irana iz Sporazuma o zabrani proširenja atomskog naoružanja. Upravo je  ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nedavno upozorio kako američko poništavanje ovako važnog međunarodnog sporazuma prijeti nekontroliranom širenju nuklearnog oružja po svijetu, što predstavlja globalnu ugrozu.

Washington sada računa kako se Teheran neće odlučiti na dvije posljednje varijante jer bi u tom slučaju došlo do ozbiljnog zaoštravanja odnosa između Irana i Europske unije. Zato se vjeruje kako će Iran ići na prvu varijantu i tražiti pravnu zaštitu svojih interesa kroz spomenuti mehanizam. Međutim, treba naglasiti kako će Iran, u slučaju da tu zaštitu u praksi ne osjeti (a pokrenuta procedura, skupa s onom unutar VS UN-a, može trajati maksimum 40 dana), nedvojbeno pristupiti spomenutim radikalnijim opcijama, nakon čega bi prava „igra“ tek započela, a njezin  krajnji ishod u potpunosti  bio nepredvidljiv.

U svakom slučaju neće trebati dugo čekati kako bismo vidjeli, je li se Trump po pitanju Irana odlučio na blef ili na otvoreni hazard tj. na igru – sve ili ništa, pričemu niti Sjedinjene Države neće moći mirno spavati. I ulozi i rizici u takvoj su igri golemi, a Iran u njoj nipošto neće ostati usamljen.

Zoran Meter: TRUMP PALI BLISKOISTOČNI OGANJ (1)

Američki vojni stručnjaci sada aktivno nadziru poteze ruskih strateških bombardera jer je, u slučaju da američke snage počmu drugi napad na sirijsku vojsku, vojni i politički vrh Rusije spreman istodobno podignuti  60 bombardera različite modifikacije za koordinirane napade na islamističke snage koje se nalaze u Siriji. Prema vojnim analitičkim procjenama, ruska vojska može u takvoj operaciji primijeniti oko 600 raketa različitih tipova.

U utorak, 1. svibnja, američki State Department izvjestio je o početku vojne operacije koalicijskih snaga predvođenih SAD-om, lokalnih partnera i prokurdskog SDF-a u Siriji, za oslobođenje teritorija te države zahvaćenog teroristima „Islamske države“, uz napomenu, kako se oslobođeni prostori neće vratiti pod nadzor sirijske vlade.

Jasno je kako se radi o potezu strogo ograničenom u smislu opsega vojnog djelovanja, kako ni u kom slučaju ne bi prešao u zone pod nadzorom sirijske ili ruske vojske. U prvom redu radi se o prostorima istočno od rijeke Eufrat, koji su većim dijelom pod nadzorom pretežito kurdskih postrojbi SDF, koje uživaju otvorenu potporu SAD-a (istodobno ih Turska smatra terorističkim snagama zbog čega Ankara često otvoreno kritizira Washington). Najnovija vojna operacija SAD-a i njegovih koalicijskih partnera u sebi sadrži nedvojbene naznake neformalne teritorijalne podjele Sirije iako se to na političkoj razini sustavno i izričitio negira, uz inzistiranje na jezičnoj konstrukciji o navodnoj potrebi očuvanja „jedinstva i teritorijalne cjelovitosti“ te zemlje. Međutim, kada se službenoj vladi u Damasku otvoreno daje do znanja kako neće smjeti nadzirati dobar dio svog teritorija, govoriti o teritorijalnom jedinstvu i suverenitetu Sirije u takvim okolnostima posve je bezvrijedno, te je jasno kako iza toga ne stoji stvarna želja za obračunom s ISIL-ovim teroristima već (in)dirketni zahtjev za smjenom vlade u Damasku i uspostavu nove političke konfiguracije na vlasti, koja će odgovarati američkim interesima. Ako ćemo ići još dublje, istinski, glavni cilj SAD-a nije niti suprostavljanje utjecaju Irana u Siriji (on je tamo ionako bio snažan i godinama prije izbijanja građanskog rata pa nikom nije posebno smetao), već samo i jedino protjerivanje ruskih vojnih baza sa sirijskog tla, a time i neutraliziranje ukupnog ruskog vojnog i političkog utjecaja na Bliskom istoku. Zbog toga će u daljnjim vojno-političkim procesima u Siriji najveću ulogu imati vojni odnos snaga na terenu i spremnost za njegovu uporabu u kritičnim fazama sukoba, što otvara brojne sigurnosne rizike i političku diplomaciju stavlja u stranu, dok u prvi plan dolazi ona vojna – koja puno bolje prati i shvaća informacije i signale koji joj pristižu s terena i sukladno tome vuče poteze.

U ovoj analizi pozabavit ću se iskustvima američkih snaga iz nedavnog raketnog napada na Siriju i poukama koje Pentagon iz njih upravo sada izvlači. I dok snažna udarna grupa američkih vojnih brodova na čelu s nosačem zrakoplova USS Harry S. Truman ulazi u istočno  Sredozemno more, službeno, „kao redovita rotacija snaga“ (jasno je kako se ovdje radi o vojnom pritisku na ruske snage u Siriji), američki vojni stručnjaci sada aktivno nadziru poteze ruskih strateških bombardera jer je, u slučaju, da američke snage počmu drugi napad na sirijsku vojsku, vojni i politički vrh Rusije odlučan istodobno podignuti  60 bombardera različite modifikacije za koordinirane napade na islamističke snage koje se nalaze u Siriji (radi se o istočnim dijelovima zemlje i južnim sirijskim granicama prema Izraelu i Jordanu u dvije zone deeskalacije Deraa i Quneitra). Prema vojnim analitičkim procjenama, ruska vojska može u takvoj operaciji primijeniti oko 600 raketa različitih vrsta. Pentagon također mora poduzeti protumjere blokiranja dijela ruskog sustava globalnog pozicioniranja Glonass, za što spomenuta američka grupacija brodovlja u svrhu protuelektroničkog djelovanja namjerava uporabiti palubne zrakoplove E/A-18G Growler, koje će u skoro vrijeme zamijeniti stacionarni sustav u okviru projekta ALQ-XX.

A evo što ozbiljno zabrinjava stručnjake iz Pentagona: aktiviranje ruskih postrojbi za radio i elektroničku borbu u Siriji, budući da su tijekom ožujka i travnja američki piloti eskadrile  zrakoplova AC-130 primijetili ozbiljne smetnje u radu sustava komunikacija i navigacije. U vrijeme letova za ispunjenje vojnih zadatka u Siriji, piloti su bili krajnje zabrinuti kada su u vrijeme približavanja zonama izvođenja napada njihovi sustavi GPS i NAVSTAR bili u potpunosti „zasljepljeni“ tako da nisu imali mogućnost usporediti karte sa stvarnim koordinatama trenutačne pozicije njihovih zrakoplova. Osim toga, pri pokušaju uspostave komunikacije sa središtem zapovjedništva letova, smještenih na nekoliko američkih operativnih  aerodroma na sjeveru Sirije pod kurdskim nadzorom, piloti nisu uspjeli dobiti odgovore na svoje upite. Zato su i donijeli odluke o prekidu napadačkih misija jer u slučaju napada mobilnih protuzračnih sustava sa zemlje ti zrakoplovi lako mogu biti ranjivi.

I izvješća kineskih vojnih izvora navode kako su američki vojni stručnjaci neugodno iznenađeni djelovanjem ruskih protuelektroničkih sustava, budući da su američki zrakoplovi za vatrenu potporu, poput AC-130, do sada bili potpuni vladari neba nad Irakom i Afganistanom.

Pojedini američki analitičari smatraju kako su Rusi modernizirali mobilne sustave za radio i elektroničku borbu „Krasuha“ (ruska vojska njihove tehničke karakteristike drži u strogoj tajnosti i, zapravo, radi se o jednom od najanstvenijih ruskih oružja, koja izazivaju veliku zabrinutost Pentagona), koje su dislocirali na južne i sjeverne sirijske granice. S druge strane, kineski analitičari tvrde kako, osim Rusije, ni jedna država u svijetu danas nema razrađenu tehnologiju, nužnu za proizvodnju sustava koji ovako učinkovito ometaju čak i takve strateške špijunske zrakoplove poput američkog E-3 AWASC.

Američka zabrinutost ruskim sustavima radijske i protuelektroničke borbe odnosi se  i na slijedeće:

prvo: postalo je jasno kako je ruska vojska u potpunosti ovladala strategijom i taktikom „ne-nuklearnog“ vojnog suprostavljanja i da dovoljno aktivno koristi konvencionalne sustave naoružanja za suprostavljanje snažnijem i brojnijem protivniku;

drugo, na platformi zrakoplova C-130 američki vojni i industrijski kompleks planira izgraditi taktički zračni laserski sustav, namjenjen za napade na infrastrukturne objekte protivnika u neposrednoj blizini isturenih položaja, pa postojanje spomenutih ruskih protuelektroničkih sustava predstavlja neposrednu ugrozu za sigurnost pilota i zrakoplova ali i upitnim čini opravdanost tog čitavog i skupog projekta.

Ono na što upozoravaju kineski vojni stručnjaci jest to, da su Rusi uspjeli pri minimalnim troškovima dobiti maksimalan učinak protiv američkih taktičkih udarnih zrakoplova jer pod „ingerenciju“ spomenutog sustava „Krasuha“ spadaju također i obavještajno-ofanzivni dronovi poput MQ-9 Reaper. Kineski vojni analitičari iz postrojbi radio-elektroničke borbe NOV Kine, tvrde, kako spomenuti ruski sustavi mogu „izbiti zube tigru“ tj. „ostaviti američko vojno zrakoplovstvo bez vida i sluha“. Kinezi navode kako su djelovanje ruskih protuelektroničkih sustava osjetili i američki vojno-transportni helikopteri HH-60G Pave Hawk, i da je jedan od njih 15. ožujka pao na granici Sirije i Iraka, u zoni sela El-Qaim. Tada je, navodno, poginulo sedam američkih vojnika.

Još jedna stvar brine američke vojne analitičare u Pentagonu: radi se o pojavi sve češćeg korištenja ruskih privatnih vojski unutar postrojbi službene sirijske vojske, kao i potpora koje njima pružaju ruski vojni instruktora, ne samo iz sastava zračnih snaga. Te združene postrojbe sada prilično uspješno izvode napade na jedno od isturenih američkih uporišta u zoni Et-Tanf, na tromeđi Sirije, Jordana i Iraka. Tamošnja američka baza zapravo je pretovarni punkt za islamističke borce (ili sirijske oporbene borce, kako tko na to gleda, bez obzira što veliki dio njih niti nije iz Sirije) koji se obučavaju u kampovima u Jordanu, a uglavnom se šalju na istok Sirije gdje Amerikanci nastoje pronaći supstitut za kurdske snage iz SDF-a koje su nepopularne među tamošnjim arapskim stanovništvom, a ionako su izvučene daleko na jug u odnosu na stvarni kurdski etnički prostor na sirijskom sjeveru. Upravo je premali broj obučenih vojnika u jordanskim kampovima koji se šalju u At-Tanf razdražljiv po Pentagon. Jer oni su se trebali slati i na zapad Sirije i vršiti iznenadne napade i diverzije na prostorima pod nadzorom sirijske vojske. Sve to je, čini se, najviše i utjecalo na američku odluku da skupa sa zemljama saveznicama u koaliciji protiv „IS“ i krenu samostalno u vojnu operaciju na istok Sirije, bojeći se da u tamošnji vakuum ne uđu sirijske snage koje su upravo ovih dana preuzele nadzor nad posljednjim oporbenim uporištima u Istočnom Kalamunu i uz gradove Hama i Homs, čime su oni nakon dugo vremena prometno povezani državnom autocestom. Damask je te prostore praktički dobio bez borbe, a tamošnje islamiste, koji su sirijskoj vojsci predali srednje i teško naoružanje, prema sporazumu je prebacio u regiju Idlib i  zonu oko grada Jarablusa na sjeveru Sirije, pod turskim nadzorom. Istodobno će se na oslobođene prostore prebaciti šijtsko stanovništvo iz pojedinih naselja u regiji Idlib. Iz svega ovog je i više nego vidljivo kako se radi o dogovoru između Ankare, Moskve i Teherana.

Iz svega ovog se može zaključiti, kako usprkos oštroj međusobnoj retorici i dalje ne postoji visoki rizik od neposrednog američko-ruskog sukoba u Siriji, iako određeni incidenti ne mogu biti isključeni. Puno se prije čini, iz vojnih poteza američke i rusko-tursko-iranske strane (tj. službenog Damaska) koji se odvijaju na samom terenu, kako se radi o dugoročnom „zamrzavanju“ stanja na područjima pod nadzorom jedne ili druge (i treće – turske) strane. Naravno, u čitavoj se ovoj priči ne smije izostaviti niti Izrael, koji i dalje zadržava svoje pravo za nanošenje zračnih udara po proiranskim snagama i skladištima naoružanja sirijske vojske za koja pretpostavlja da predstavljaju ugrozu po njegove nacionalne interese, što ne može trajati vječno i što će ga, prije ili kasnije, dovesti u sukob s ruskim interesima u Siriji, tako da se nikakva nova eskalacija sukoba na sirijskom tlu ne može niti smije isključiti. Nije se uzalud izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman prije nekoliko dana požalio Moskvi, kazavši, kako se Izrael nije priključio proturuskim gospodarskim sankcijama od strane Zapada, niti je nedavno protjerao ruske diplomate iz svoje zemlje kada je to Zapad učinio nakon afere Skripal u Velikoj Britaniji, i da bi zato Moskva trebala zauzeti više proizraelski stav u svojim akcijama u Siriji i odnosu s Iranom. Naravno, Lieberman vrlo dobro zna kako je Rusija dugo vremena bila strpljiva prema Tel Avivu i njegovim potezima, ne samo po pitanju Sirije, i da ona zbog izraelskih  nacionalnih interesa ne može odustati od svojih ključnih, globalnih, strateških interesa, što Sirija po nju itekako predstavlja još i vremena SSSR-a. Osim toga, Liberman zna kako upravo Moskva, a ne Washington koji već desetljećima nema nikakav politički utjecaj na Teheran, u slučaju neprijateljske eskalacije izraelsko-iranskih odnosa može pozitivno djelovati na Iran da se spriječe puno ozbiljniji scenariji s puno težim posljedicama ne samo po te dvije zemlje i regiju već i po globalnu sigurnost.