Geopolitika

Kosovski političar, Oliver Ivanović, lider SDP-a (Građanska inicijativa za slobodu, demokraciju, pravdu) ubijen je jučer iz zasjede, sa šest metaka, ispred svog ureda u Kosovskoj Mitrovici. Nesumnjivo, riječ je o političkom atentatu na ovog umjerenog srpskog političara, jednog od rijetkih koji je tečno govorio albanski jezik i bio  vidljivo spreman na dijalog s kosovskim Albancima. Ubojstvo je dovelo do novih napetosti u odnosima između Srbije i Kosova, međutim i do velike politizacije atentata unutar same Srbije. Naime, oporbeni čelnici u Srbiji ogorčeno ističu kako je Oliver Ivanović bio politički protivnik vladajuće, Srpske napredne stranke (SNS), predsjednika Aleksandra Vučića koja je, prema njima, kriva za atmosferu konflikta i crtanja meta na čelo političkim protivnicima. „Ne znam tko je ubio Olivera. Ali svi znamo tko mu je crtao metu, tko je vodio odvratnu prljavu kampanju, pravio skaradne spotove i zastrašivao njegove pristalice i prijatelje. I tko sada lije krokodilske suze po istim tim medijima s kojih je prije par mjeseci protiv njega vodio hajku“, napisao je u svom twitu Đorđe Vukadinović, zastupnik u Skupštini Srbije i urednik portala NSPM.

Oporbi, twiterašima i novinarima koji su trenutnu vlast indirektno optužili za organizaciju ubojstva, nije ostao dužan ni predsjednik Aleksandar Vučić koji im je na jučerašnjoj pressici otvoreno poručio: „Svima onima koji kažu da ova vlast ubija političke protivnike mogu samo reći – bijednici jedni“, naglašavajući kako oporbeni čelnici neće uspjeti prikazati Srbiju kao zemlju mafijaša i ubojica.

Oliver Ivanović, rođen je 1953.g., diplomirani je inženjer strojarstva (kratko je studirao i u Zagrebu na Vojnoj akademiji u bivšoj državi, koju je morao napustiti zbog zdravstvenih problema). Šira javnost za njega je čula 1999.g. nakon završetka Kosovskog rata kada se pojavio kao jedan od „čuvara mosta“, odnosno zapovjednika koji su kontrolirali most koji spaja južnu (danas albansku) i sjevernu (danas srpsku) Kosovsku Mitrovicu. Nakon pada Miloševićevog režima, bio je na čelu Srpskog nacionalnog vijeća, međutim uskoro je pao u nemilost Beograda, jer se otvoreno zalagao za izlazak Srba na kosovske izbore. Dva puta je bio zastupnik u Parlamentu Kosova, od 2008. do 2012.g. i državni tajnik u Ministarstvu za KiM.

Ivanović je 2014.g. uhićen temeljem optužnice za ratne zločine koje je protiv njega podigao EULEX (misija EU na Kosovu). Optužnica ga je teretila da je kao član srpskih paravojnih formacija, tijekom 1999. i 2000.godine, organizirao maltretiranja i ubojstva albanskih civila u Mitrovici. Većina analitičara postupak je smatrala montiranim, budući da ga ni ekstremni albanski nacionalisti nisu dovodili u vezu sa zločinima (ogromna većina svjedoka optužbe odbila ga je teretiti). Optužnice su na kraju odbačene (po jednoj je naloženo novo suđenje), međutim, Ivanović je proveo tri godine u pritvoru (zatvor, zatim kućni pritvor).

Po izlasku iz kućnog pritvora, umjesto da se povuče iz politike, Ivanović se odlučio kandidirati za gradonačelnika Mitrovice (bio je nositelj liste SPD-a) na lokalnim kosovskim izborima, u listopadu 2017. Njegova lista osvojila je tri zastupnička mjesta u skupštini sjeverne Kosovske Mitrovice, što nije dobro primljeno među srpskim političarima (neki od kolega s liste su ga napustili), a tada mu je po drugi put stigao i znak upozorenja – zapaljen mu je automobil.

Ivanović je u svom posljednjem intervjuu, koji je dao za „Vreme“, na neki način navijestio svoju smrt.  „Sramota je da nam prioritet bude fizička sigurnost, u svega 2,5 km kvadratna, u Mitrovici (srpski dio, op.aut.) imali smo pedeset slučajeva paljenja automobila, bacanja ručnih bombi i dva nerazjašnjena ubojstva u svega nekoliko godina, i naglasio kako ga nakon puštanja iz kućnog pritvora ljudi masovno upozoravaju na vlastitu sigurnost.

Samo dva dan prije atentata, američki State Department izdao je alarmantno upozorenje svojim državljanima zbog mogućnosti terorističkih napada na Balkanu, uključujući i Kosovo, na kojem „eskalira politički motivirano nasilje“. SAD osobito upozoravaju svoje građane da ne putuju na sjever Kosova, zbog građanskih nemira i tenzija unutar i između etničkih zajednica na području Sjeverne Mitrovice, Leposavića, Zubinog potoka i Zvečana, na području kojih teroristi ciljaju na turističke lokacije, promet, tržne centre, hotele, restorane, javne ustanove, aerodrome ali i sakralne objekte.

Marko Nicović, srpski ekspert za sigurnost, izjavio je da postoje gotovo identične okolnosti atentata izvedenog na bivšeg srpskog predsjednika, Zorana Džinđića, ubijenog 2003.g. i ubojstva Ivanovića. Naime, 2003. kada je Džinđić ubijen, Srbija je bila pod snažnim pritiskom Haaškog suda, ali gotovo potpuno premrežena kriminalnim skupinama koje su bile neobično snažne da bi se s njima „izborio jedan čovjek“. Nikada nećemo saznati je li jedan od razloga ubojstva Đinđića bio upravo njegov  pokušaj da riješi pitanje Kosova, smatra Nicović, te dodaje, da je poput Đinđića, i Ivanović bio vrlo umjeren lider Srba na Kosovu, sklon dijalogu s Albancima. Trenutno je, početak rada Suda za ratne zločine OVK, čije su optužnice u najavi, na Kosovu stvorilo atmosferu sličnu onoj u Srbiji pred ubojstvo Đinđića. Obojica su imali znakove upozorenja – Ivanović je preživio pokušaje atentata: 2005.g. mu je pod automobil podmetnuta bomba, u listopadu automobil ponovno zapaljen.

Nicović navodi da ono što nije uspjelo kriminalno – političkoj mafiji 2003.g. u Beogradu, sada se provodi na Kosovu, budući da je Kosovo jedinstvena država u kojoj „mafija ima svoju državu“. Đinđić je u vrijeme kada je ubijen bio najprepoznatljivija figura u Srbiji, političar koji je s tadašnjim njemačkim kancelarom Gerhardom Sredderom zagovarao ideju podjele Kosova što nikako nije odgovaralo niti kosovskim Albancima, niti Srbima. Nicović smatra kako ubojstvo odgovara Prištini koja je time „podigla pažnju zapadne javnosti, dajući do znanja da će organizirati nered i terorizam na Kosovu, stvoriti prostor za nemoguć život, ukoliko njihovi zahtjevi da se ukine Specijalni sud za ratne zločine OVK ne budu uvaženi“.

Naime, Specijalni sud za ratne zločine na Kosovu, osnovan je u siječnju 2017. godine, s ciljem rasvjetlljavanja ratnih zločina počinjenih nad srpskim, ali i civilima drugih nacionalnosti koji su se dogodili tijekom rata na Kosovu. Ratni zločini u Kosovskom ratu: pokolji, progoni, etnička čišćenja i silovanja tijekom 1998./99 uglavnom se pripisuju srpskim policijskim i vojnim snagama, međutim, prema izvješćima brojnih međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, neke od najtežih zločina počinila je Oslobodilačka vojska Kosova. Upravo, prikupljeni dokazi i pokrenute istrage utjecali su na osnivanje Specijalnog suda koji se ipak razlikuje od ad hoc krivičnih tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, nominalno je dio kosovskog pravosudnog sustava, ali neobično i eksteritorijalan, tj. teritorijalno izmješten izvan Kosova (Den Haag), a na njemu su angažirani brojni međunarodni suci i tužitelji. Sud sudi u skladu s međunarodnim pravom, a iako njegov rad financijski osigurava Europska unija, u političkom i pravnom, odnosno tužiteljskom dijelu, njime u potpunosti upravljaju Sjedinjene Američke Države. Sud je zapravo veliki presedan, još jedan u nizu političkih korektnih “izuma” međunarodne zajednice kojim se mijenja stereotipna predodžba “o političkom sudu koji sudi jednoj suverenoj zemlji”, kao što je bio slučaj sa prethodnim međunarodnim sudom.

Nicović smatra da je ovo tek početak, da su kosovski Albanci poslali poruku, i da vrlo lako mogu destabilizirati regiju. Jučer ujutro prekinut je sastanak srpske i kosovske delegacije u Bruxellessu, nakon saznanja o atentatu delegacija Srbije napustila je tehničke pregovore s Prištinom. Beograd ubojstvo smatra terorističkim činom za koji smatra odgovornim Prištinu, sam Vučić je naglasio da iza svega stoji želja albanske strane da njihove oružane snage uđu na sjever Kosova. S druge strane, Priština temeljem dosadašnjih prijetnji koje su stizale Ivanoviću, tijekom listopadskih lokalnih izbora, smatra da je atentat počinila srpska mafija, također snažno ukotvljena na Kosovu. Ubojstvo je pojačalo i tenzije i dovelo do međusobnih optuživanja među Srbima na Kosovu.

Ono što je izvjesno, jest činjenica, da će se u spomenutim okolnostima bilo kakav dijalog na relaciji Beograd – Priština znatno otežati, jer u činu samog ubojstva, „Srbija se dovodi u poziciju da se udaljava od bilo kakve pomisli za rješenjem oko Kosova i Metohije, jer poslije ovakve tragedije, o kakvom rješenju uopće možemo govoriti“, navodi Vladimir Đukanović u komentaru za portal Novi Standard. Autor smatra da je poanta trenutne medijske akcije „baciti kocku među Srbe da se podijele oko toga je li vlast organizirala ubojstvo njenog političkog protivnika“, a s ciljem stvaranja političke krize koju bi se iskoristila u vrijeme predstojećih beogradskih izbora.

Bugarski premijer, Bojko Borisov, koji trenutno presjedava Europskom unijom, upozorio je danas u Europskom parlamentu na ozbiljnost situacije na Kosovu i krhost mira na Balkanu u kojem je „dovoljan tek jedan metak da dramatično promijeni situaciju“.

Stanje na Kosovu svakako može biti kobno za regionalnu, ali i šire, europsku sigurnost. Činjenica je kako je niz odluka koje Europska unija donosi u vezi Kosova usvojeno pod pritiskom SAD-a i nikako nisu u interesu njezinih građana.  Organizirani kriminal i radikalni islam su procesi kojima ni kosovske vlasti niti međunarodna zajednica ne uspijevaju ovladati. Rašireno siromaštvo, kao i 40%-tna nezaposlenost, snažna frustriranost najvećeg broja Kosovara razlog su okretanju konzervativnom islamu kakvog na Kosovu u drugoj polovici 20.st. nije bilo. Prijetnja je to koju i regija, kao i Europska unija svakako trebaju uzeti u obzir.

Ubijen vođa kosovskih Srba: srpski predsjednik Vučić se obraća javnosti

 

 

 

Niz turbulentnih zbivanja tijekom 2017.g. (ne)očekivano je okončan protuvladinim prosvjedima u Iranu koji su za globalističke medije odmah, „na prvu“ označili početak nove iranske demokratske revolucije, naravno po mjeri Zapada. Američki predsjednik, Donald Trump, kao i njegov kolega, izraelski premijer, Benjamin Natanyahu, požurili su pružiti otvorenu potporu iranskim prosvjednicima u njihovim „opravdanim zahtjevima za slobodom“, bez obzira što slični prosvjedi protiv vlada jesu svakodnevnica zapadnih demokracija. Međutim, na veliku žalost programiranih zapadnih medija, obavještajnih agentura, pa i samog američkog predsjednika, iranski prosvjedi, najveći od 2009.g., (koje je iranska vlada za sada uspješno okončala), izravna su posljedica dugogodišnjih međunarodnih sankcija i niza neoliberalnih mjera koje je vlada bila primorana primijeniti pod pritiscima zapadnih „partnera“. Iranska demokracija nije savršena, otpor šerijatskom režimu svakako postoji, međutim, Iranci koji vjeruju u iranski islamski socijalizam, nikako nisu skloni američkoj „obojanoj revoluciji“, pobunili su se poglavito protiv raširene korupcije i politike štednje koja je dovela do smanjenja standarda i visoke nezaposlenosti u zemlji.

Sjedinjene su Države desetljećima zaokupljene planiranjem operacija promjene režima u Iranu, zbog čega obavještajne agenture neumorno rade na kreiranju iranske prozapadne oporbe kao idealnog proksi partnera koji bi okupio nezadovoljne radnike, intelektualce, studente, kao i nezaobilazne organizacije civilnog društva. Iran je godinama izložen snažnom utjecaju brojnih zapadnih medija. Najvažniji su svakako oni američki – Voice of America Persian, satelitska televizija, svakodnevno emitira program na perzijskom jeziku iz Washingtona, dok Radio Farda (inačica Radio Slobodna Europa) još od 2002.g. također emitira 24-satni program na perzijskom jeziku, ali iz Praga. Nije tajna kako američke obavještajne službe godinama aktivno rade na promjeni iranskog režima koristeći se već postojećim NGO-ima, poput Nacionalnog vijeća otpora Irana (NCRI), političkog pokreta uspostavljenog od strane MEK (Mujahedin-e-Kgalq Organization), na američkoj listi terorističkih organizacija od 1997. do 2012., a od 2011.g. usko surađuju i s kurdskim milicijama, ISIS-om i Al’Quidom koje djeluju duž granice s Iranom.

Međutim, protuvladini prosvjedi okončani su neobično brzo masovnim provladinim prosvjedima, progresivna iranska revolucija podržana od strane demokratskog zapada naglo je oslabila, nakon čega je Iran bar za neko vrijeme skinut s „menija“ Sjedinjenih Država. Naime, u Iranu ne postoje društvene podjele u mjeri u kojoj bi ih Zapad mogao eksploatirati, američka intervencija nije ni najmanje dobrodošla, stoga je u ovoj velikoj bliskoistočnoj zemlji vrlo teško kreirati ukrajinski Majdan. Ipak, američka politika nastoji pooštriti režim sankcija, time i destabilizirati Iran, ali i regiju u kojoj se sve više osjeća ruska nazočnost, i koja je presudno važna za kineski projekt Puta svile.

Iran je jedna od ključnih država na Bliskom istoku, koja broji gotovo 81 milijun stanovnika. Tijekom svoje povijesti, Iran je snažno obilježen pripadnošću šijitskom islamu, zbog čega su tradicije, vjerovanja i zakoni koji iz njega proizilaze oduvijek imali presudan utjecaj na iransko društvo. Zbog svog geopolitičkog položaja, Iran je desetljećima zemlja opkoljena stranim silama – tijekom Prvog svjetski rata trpi okupaciju od strane svjetskih velesila (Turske, Rusije, Britanije i Njemačke) koje kontroliraju perzijska naftna polja. Kako bi spriječili širenje boljševizma i utjecaja Rusije, Britanci su nakon Oktobarske revolucije (1917.), odlučili u Perziji postaviti svog čovjeka, Rezu Khana koji je 1935.g  Perziji promijenio ime u Iran. Iako neutralan u Drugom svjetskom ratu, Iran je, zbog sklonosti koju je iskazivao prema nacističkoj Njemačkoj, ponovno okupiran 1941. godine od strane Sovjeta i Britanaca koji dotadašnjeg vladara Rezu Pahlavija šalju u izgnanstvo, a na njegovo mjesto postavljaju sina Šaha Muhameda Rezu Pahlavija. Stvarno upravljanje zemljom već tada je bilo u rukama Anglo iranske naftne kompanije, dok je Pahlavi, kao novi shah postao marioneta u rukama Britanaca.

Kada je 1951. godine za premijera izabran Muhammad Mossadeq, kao vođe opozicije ujedinjene u Nacionalnu frontu i suprotstavljene autokratskoj vladavini šaha, jedan od njegovih prvih poteza bio je nacionalizacija iranskih naftnih resursa. Nacionaliziranjem Anglo-Iranske naftne kompanije (osnivanjem Nacionalne iranske naftne kompanije), iranska se vlada, zapravo, suprotstavila ekonomskim i geopolitičkim interesima Britanaca. Velika je Britanija tada odgovorila snažnim diplomatskim pritiskom i blokadom Perzijskog zaljeva, pri čemu joj je potpora stigla od Sjedinjenih Američkih Država. Tajne službe dviju zemalja – CIA i M16, 1953. godine izvršile su državni udar, nakon čega je obnovljen režim shaha Mohammada Reze Pahlavija (general Fazlollah Zahedi postao je novi iranski premijer). Bio je to događaj koji Iranci nikada nisu zaboravili, snažno je pridonio antiamerikanizmu, a mnogi analitičari smatraju da predstavlja klicu otpora koja će 25 godina poslije pokrenuti Iransku islamsku revoluciju. Nedavno objavljeni deklasificirani dokumenti (2013.) otkrivaju ulogu CIA-e u organiziranju državnog udara protiv demokratski izabrane vlade koja je odlučila štititi nacionalne interese i time postala prijetnja geopolitičkim interesima velikih sila. „Vojni udar kojim je svrgnut Mossadeq i njegova nacionalna fronta izveden je po direktivi CIA-e kao čin američke vanjske politike“, a „rizik od prepuštanja Irana sovjetskoj agresiji prisilio je SAD na planiranje i izvršenje operacije TRAJAX“, navodi se u izvješću dostupnom na web stranicama Arhive nacionalne sigurnosti. Operacija TRAJAX, tijekom koje su agenti CIA-e koristili ogromne količine novca kojim su potplatili urednike iranskih medija, podmitili članove Parlamenta, organizirali skupove i demonstracije, čak i hibridnu komunističku stranku, i primorali shaha na suradnju, bila je jedna od prvih posthladnoratovskih operacija „promjene režima“, predložak budućih djelovanja CIA-e.

Iako je Iran tijekom 20. st. prihvatio sekularizaciju, otpor stanovništva prema nametnutim idejama kao i velikim silama, poglavito Sjedinjenim Američkim Državama koje su bezobzirno eksploatirale iranske naftne resurse, doveo je do Iranske islamske revolucije 1979. g.

Naime, tijekom druge polovice 20.st. Iran je postao četvrtim najvećim svjetskim proizvođačem nafte i drugim najvećim izvoznikom. Nakon državnog udara u organizaciji CIA-e, Iran je 1954. godine, potpisao sporazum s konzorcijem stranih, uglavnom zapadnih korporacija koje su bile vlasnice iranskih naftnih polja i rafinerija, a prema kojem iranska nafta kompanija dobiva 50% ostvarenog profita od zarade na prodaji nafte. U narednim desetljećima iranski prihodi od nafte značajno su rasli, što je utjecalo da su Iran i arapske zemlje izvoznice nafte 1973. godine formirale kartel OPEC (Organizaciju zemalja izvoznica nafte), te su zatim višestruko podigli cijenu nafte. Iranski prihodi od nafte 1975./76. godine iznosili su 20 milijardi dolara.

Međutim, sve ono što se danas događa na Bliskom istoku ne može se pravilno spoznati bez pregleda povjesnoga konteksta koji pak otkriva veliki master plan dugoročnog prekrajanja bliskoistočnih prostora prema američkim i savezničkim strateškim interesima. Njegova realizacija započela je početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, kao polazna točka može se uzeti listopadski arapsko-izraelski rat, 1973. godine, poznat i kao jomkipurski rat. Naime, napad Egipta i Sirije na Izrael, koji je u prethodnom tzv. šestodnevnom ratu, 1967.g. zauzeo Gazu, Sinaj, Golansku visoravan i Zapadnu obalu s istočnim Jeruzalemom, uslijedio je na blagdan Jom kipura. Egipat je u tom ratu postigao djelomičan uspjeh, a njegov predsjednik Sadat uvodi politiku gospodarskog otvaranja i zbližavanja sa Sjedinjenim Državama. Prelazak Egipta u američki tabor, čime je nakon Izraela, postao ključnim američkim saveznikom u regiji, bio je veliki uspjeh za američku politiku čije su se pozicije do tada ograničavale tek na Izrael, Saudijsku Arabiju i Jordan, dok su nacionalističke snage Bliskog istoka (panarabisti) oslonjene na sovjetsku regionalnu moć bile u zamahu.

Takva situacija bila je frustrirajuća pat pozicija koju je američka i zapadna politika morala razbiti kako bi otvorila put realizaciji svog utjecaja na bliskoistočnom prostoru. Egipat, kao najmoćnija arapska država, duboko razočaran rezultatima dotadašnjih ratovanja s Izraelom, uz sovjetsku vojnu i diplomatsku asistenciju, procijenjen je od strane američkih stratega kao ključna točka oko koje je moguće formirati novu geopolitičku konstrukciju, time i novi raspored snaga na Bliskom istoku. Nakon smrti predsjednika Nassera, 1970.g., koji je bio arapska nacionalistička ikona, Egiptu je trebala nova snaga, novi impuls koji će održati unutarnju strukturu države i vodeću ulogu egipatske vojske, budući da je unutarnja stabilnost Egipta bila ozbiljno narušena djelovanjem islamističkih sunitskih frakcija, prije svega Muslimanskog bratstva podržanog od strane Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Novi predsjednik, Anwar al Sadat, odlučio je prekinuti niz egipatskih vojnih poraza u prethodnim ratovima s Izraelom, potisnuti njegove snage sa Sueskog kanala i vratiti okupirani Sinaj. Sadat je odlučio promijeniti egipatsku stratešku paradigmu i sovjetskog saveznika zamijeniti – Amerikancima. Već 1972. g. sovjetski civilni i vojni saveznici napuštaju Egipat, dok se američki i zapadni stratezi počinju polako približavati novom egipatskom predsjedniku Anwaru el-Sadatu. On je pak sa svoje strane otvorio tajni diplomatski kanal prema Washingtonu. Da bi se stvari pokrenule s mrtve točke bio je potreban rat koji Egipat ne mora u potpunosti dobiti, ali ga ne smije ni izgubiti kako bi se otvorile mogućnosti pregovora s Izraelom, uz moderaciju SAD i Zapada.

Dana 6. listopada 1973. godine u 14 sati egipatska vojska započinje s operacijom „Badr“, uz do tada neviđenu topničku pripremu. Druga i Treća egipatska armija podržana zračnim udarima krenula je u napad preko Sueskog kanala. Do pada mraka, na istočnu stranu kanala preko pontonskih mostova prešle su 18., 2., i 16. pješačka divizija iz sastava 2. armije, te južnije od njih 7. i 19. pješačka divizija 3. armije.  Egipatska Prva armija zadržana je kao strateška pričuva u zoni Kaira. Istovremeno s egipatskim napadom na izraelske pozicije na Golanu započeli su i napadi sirijske vojske prema zajedničkom operativnom planu. Egipatska vojska je, kako navodi Boris Havel u knjizi „Arapsko-izraelski sukob: Religija, politika i povijest Svete zemlje“ (Havel, 2013.:465), za invaziju preko Sueskog kanala pripremila vojsku od 600 tisuća vojnika, 2 000 tenkova, 2 300 topova, 550 borbenih zrakoplova i 160 raketnih baza opremljenih sovjetskim raketama zemlja – zrak. Prešavši Sueski kanal, egipatska je vojska probila liniju obrane čuvenog izraelskog generala – bojnika Haim Bar-Levija (1924.-1994.; do 1939.g. živio u Zagrebu)  i prodrla  u dubinu  izraelske obrane, 10-ak  kilometara po cijeloj dužini bojišnice od Port Saida do Sueza na jugu.

Ipak, Izraelci pod zapovjedništvom Ariela Sharona, uspijevaju prodrijeti preko Sueskog kanala, na egipatski teritorij. Uskoro se u izraelskim rukama našao teritorij od 1 600 kvadratnih kilometara, nakon čega je izraelska vojska opkolila egipatsku Treću armiju na istočnoj strani Sueza. Oko 45 000 časnika i vojnika našlo se u potpunom okruženju, Izraelci su uništili egipatske pontone i presjekli njihovu opskrbu i logistiku. Naime, izraelsko vojno vodstvo uočilo je rascjep između egipatske Druge i Treće armije, pa je kroz taj slabo branjeni prostor, na području Gorkih jezera, ubacilo na afričku egipatsku stranu Sueskog kanala, najprije malobrojne specijalne postrojbe. Ove su snage na zapadnoj obali kanala formirale mostobran, nakon čega su rapidno ubacivane nove i nove snage, a mostobran proširen. Izraelske snage ušle su u pozadinu egipatskih i težište ofenzivnog djelovanja potom usmjerile prema jugu gdje su zauzele grad Suez i, uzastopno kršeći postignute dogovore o prekidu vatre, na kraju potpuno opkolile s leđa egipatsku Treću armiju.

U tom je trenutku zaustavljeno napredovanje egipatske vojske koja nije uspjela zauzeti strateške brdske prijevoje Mitla i Gidi. Izrael je težište djelovanje prebacio na sirijsko ratište gdje je uspio potisnuti sirijsku vojsku na početne položaje. Iako je sirijsko vodstvo od Egipta tražilo nastavak ofenzivnog djelovanja kako bi se smanjio izraelski pritisak na sirijske snage, Sadat je to odbio, izjaviviši, kako je za Egipat bilo dovoljno da oslobodi  i 10 centimetara svoga teritorija na istočnoj strani Sueskog kanala. Iako je postigao djelomični vojni uspjeh, predsjednik Sadat je zaključio da ratovima iscrpljenom Egiptu pod hitno treba mir i gospodarsko jačanje kako bi se održala unutarnja stabilnost zemlje zbog čega je bio spreman prihvatiti primirje na koje je pozvalo Vijeće sigurnosti UN-a. Ta Sadatova odluka je i najkontroverzniji dio ovog IV. arapsko – izraelskog rata, nakon kojeg je uslijedila živa diplomatska aktivnost tijekom koje je spektakularno profitirao američki državni tajnik, Henry Kissinger. Naime, egipatsko je vodstvo bilo spremno za mirovne pregovore s Izraelom, uz unaprijed dogovorenu asistenciju Washingtona. Nastupila je idealna situacija u kojoj je američka diplomacija pod vodstvom Henrya Kissingera pristupila spašavanju i jedne i druge strane. Što se tiče Egipta, vješti je Kissinger uspio nagovoriti predsjednika Sadata da se odrekne pomoći Sovjetskog Saveza, za uzvrat je obećao sveobuhvatnu američku vojnu, političku i gospodarsku pomoć Egiptu. Kissinger se obvezao i izvršiti pritisak na Izrael kako bi Sinaj vratio pod egipatski suverenitet.

Pod američkim patronatom uslijedio je sporazum o prekidu vatre i razdvajanju snaga, te su nakon toga započeli mirovni pregovori između Egipta i Izraela. Nakon  pregovora  u Camp Davidu, 17. rujna 1978. godine, egipatski predsjednik Sadat i izraelski premijer Menahem Begin, pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Jimmya Cartera potpisali su mirovni sporazum poznat kao Sporazum iz Camp Davida. Konačni mirovni ugovor između Egipta i Izraela,  Sadat i Begin potpisali su u ožujku 1979. godine. Sinaj je vraćen Egiptu, bez pojasa Gaze, na kojem su Arapi dobili pravo na političku autonomiju (ne i nacionalnu državu), dok je Izrael dobio pravo slobodne plovidbe Sueskim kanalom. Sporazum iz Camp Davida podijelio je arapski svijet – dok su ga Irak, Sirija i PLO smatrali nepravednim i izdajničkim činom, za Izrael i Egipat, sada američke saveznike, ovaj je sporazum dobio značenje povijesnog ugovora kojim je uspostavljen mir na zapadnoj granici.

Listopadski rat, i nakon njega postignuti mirovni sporazum u Camp Davidu, „prebacili“ su Egipat na američku stranu hladnoratovskog sukobljavanja, otvorili vrata diplomatskom i vojnom ulasku SAD-a na bliskoistočni prostor. S druge strane, ova zbivanja izazvala su naftnu krizu, jer su arapske države predvođene Saudijskom Arabijom, zbog američke i zapadne potpore Izraelu, uvele naftni embargo. Uslijedio je tzv. naftni šok i vrtoglavi rast cijena nafte. Svi učinci rata i kasnijih sporazuma bili su unaprijed ukalkulirani u pokrenute geopolitičke procese. Naftni šok omogućio je slijedeći veliki korak na putu realizacije i jačanja američkih interesa na bliskoistočnim prostorima  – uvođenje sustava petrodolara.

Administracija predsjednika Nixona, početkom 70-ih, odustaje od zlatne podloge dolara i veže ga za naftu. Naime, Nixon je 1974. g. sklopio lukavi dogovor sa saudijskom dinastijom, prema kojem će saudijci naftu na svjetskom tržištu prodavati isključivo za dolare, koje će potom ulagati u obveznice američkog ministarstva financija. Zauzvrat, Sjedinjene će Države vladajućoj dinastiji jamčiti potpunu zaštitu, formirati njezinu vojsku i sigurnosne i obavještajne službe. Stvaranjem  „petrodolarskog sustava“, osobito nakon što su, već 1975. godine i ostale članice OPEC-a prihvatile isključivo dolar kao sredstvo plaćanja, Saudijska Arabija postaje još važniji američki partner.

Krajem 70-tih godina sve više jača sovjetska prisutnost u Afganistanu i postaje sve izvjesnije kako će u obračunima komunističkih frakcija, s jedne strane, i islamističkih skupina, s druge strane, Moskva uskoro biti prisiljena na neki oblik vojne intervencije kako bi održala svoje pozicije u Afganistanu i regiji, tim prije što je afganistansko rukovodstvo u više navrata već tražilo rusku vojnu pomoć. Američka strategija u procjeni načina zaustavljanja ruskog utjecaja u Afganistanu i odgovora na moguću intervenciju izabrala je korištenje sunitskih islamističkih ekstremnih skupina. Međutim, to nije bilo izvedivo bez Saudijske Arabije kao organizatora i financijera, te Pakistana kao neposredne operativne osnovice vojnog djelovanja prema ruskim snagama u Afganistanu. Doista, prema američkim procjenama, ruske su snage, na Božić 1979. godine godine ušle u Afganistan i zauzele ključne infrastrukturne položaje i prometne pravce. Vremenom, uloga Saudijske Arabije kao izvorišta islamističkih snaga koje se trebaju boriti protiv sovjetskih snaga u Afganistanu postaje sve značajnija. Saudijska Arabija postaje tvorac, financijer i kontrolor islamističkih militantnih skupina koje se preko Pakistana upućuju u Afganistan.

Američka strategija „lomljena“ ruske vojne intervencije u Afganistanu sada je ovisila o Saudijskoj Arabiji. Posljedično, Rijad je od Washingtona zahtijevao sve više i više ustupaka i konačno prigušivanje, odnosno eliminaciju svog vječnog, šiitskog i sekularnog protivnika u regiji – Irana. Tako se postupno urušila Nixonova geopolitička konstrukcija osiguranja američkih bliskoistočnih interesa u Perzijskom zaljevu koja se temeljila na dva stupa – savezništvu s Iranom i Saudijskom Arabijom. Saudima su smetale šahove beskrajne ambicije, nesuglasice oko cijena nafte. S druge strane, Saudijska je Arabija uživala potporu Velike Britanije, bila je ključna sastavnica petrodolarskog sustava, kao i nezaobilazna islamistička baza za ratovanje u Afganistanu, stoga je od Washingtona zatražila napuštanje koncepcije „dva stupa“ i stvaranje nove sigurnosne sheme koja bi se oslanjala isključivo na nju i zaljevske monarhije.

Posebice je Velika Britanija, koja je nakon svog vojnog povlačenja, 1968. g., u regiji jako dobro osigurala  vlastite obavještajne i diplomatske pozicije, inzistirala na takvoj promjeni središta regionalne sigurnosti, te podržavala Saudijsku Arabiju. Novostvorene zaljevske monarhije, UAE, Bahrein, Katar i od ranije osamostaljeni Kuvajt, bila su njihova uporišta. London je istovremeno naoružavao shaha, te na ovoj prodaji oružja zarađivao ogroman novac, ali je istovremeno, podržavajući Saude i zaljevske monarhije, dinastiji Pahlavi radio o glavi. Ako se uzme u obzir da se Egipat, nakon sklapanja mirovnog sporazuma s Izraelom, već etablirao kao pouzdani američki saveznik na Bliskom Istoku, bilo je sasvim jasno kako je položaj shaha više nego upitan.

I, konačno, američka strategija prema regiji, poglavito nakon dolaska na vlast Jimmya Cartera (1977.g.), i sovjetske vojne intervencije koja je uslijedila 1979. godine, postavila je na vagu pogodnosti koje nudi shah, te onog što im može ponuditi Sauudijska Arabija. Na jednoj strani, vojno moćni, megalomanski, sekularni režim Reze Pahlavia, koji je, istina, protukomunistički i koji ne bi odbio pružiti Americi pomoć u Afganistanu. Ipak, shah bi odbio podržati sunitske islamističke skupine, na način kako je to Amerika zamislila.  Iranski je režim već bio ekonomski iscrpljen, velika masa stanovništva nije ga podržavala, s druge je strane, odbio pokazati volju redefiniranja modaliteta naftne trgovine i time direktno ugrozio sustav petrodolara. Shah je naručio iz Sjedinjenih Država najsuvremenije ratne brodove, uključujući i tri razarača klase “Spruance“, sposobne za djelovanje daleko izvan Perzijskog zaljeva, i javno je obznanio svoje namjere za projekcijom svoje moći prema Indijskom oceanu i područjima koje je prije svog vojnog povlačenja „istočno od Sueza“ kontrolirala Velika Britanija. London je u startu odbacio takve ideje, jer iako je povukla svoje vojne efektive, Velika Britanija nastavila je i dalje na druge, brojne načine kontrolirati područja svojih nekadašnjih kolonijalnih posjeda i osiguravati stabilnost svojih interesa istočno od Sueza. To je nesumnjivo presudilo Mohammedu Rezi Pahlaviju i dovelo do Iranske islamske revolucije koja predstavlja jedan od prijelomnih i najvažnijih događaja u svjetskoj politici, koji je snažno obilježio međunarodne odnose u drugoj polovici 20. stoljeća.

 

 

Kakva Europa ulazi u 2018. godinu?

Sudbina je Europe da se njezina povijest ponavlja u pravilnim ciklusima jednostavno zato što je vrijeme mira i mirovnog poretka na njezinim prostorima ograničeno samo na ono vrijeme koje  je potrebno da se nagomilani sukobi interesa i moći najsnažnijih europskih država ponovo  pretvore u novi sukob i na kraju rat. Na jugoistoku Europe pak, vječnom okidaču europskih kataklizmi,  to vrijeme, koje je potrebno za nagomilavanja sukoba interesa i raspada mirnog života je jednako nuli – mir je samo predah jednog beskrajnog, sada već stoljetnog rata koji se u svakom trenutku spreman  aktivirati ukoliko to globalni igrači požele, s potencijalom pretvaranja u veliki europski rat.

Cijela europska povijest savršeno se sažima u temi filma “Beskrajni dan”(„Groundhog Day“),  kada se cinični i sebični  televizijski reporter budi uvijek u istom danu s potpuno identičnim slijedom događaja, čega je samo on svijestan. Iz začaranog kruga izvukao se tek kada je promjenio ustaljene obrasce svog ponašanja i aktivno se  prilagodio  događajima. Europska povijest, nažalost, za to nije sposobna, iako je pokušavala i pokušava, ali instikt ponavljanja uvijek istih povijesnih  obrazaca vodi u uvijek isti  začarani  krug  pohlepe, stvaranja europskih carstava,  imperijalnih širenja, ratova i kataklizmi. I sve to zahvaljujući svojim elitama, nekada plemstvu po porijeklu a sada lažnoj  aristokraciji, u što se pretvorila europska politička elita.

Europa nije na samrti, kako je svojedobno bespomoćno  cvilio bivši francuski premijer Manuel  Valls, nego pred novom tragedijom za koju su zaslužni upravo takvi beskorisni mediokritetski političari poput njega, njegov tadašnji predsjednik Hollande, Juncker,  a posebice vodeći  makijavelistički politički krug oko kancelarke Angele Merkel koji je faktički nametnuo svoje vodstvo nad strukturom Europske unije i time presudno odredio  geopolitičku dinamiku  cijele Europe. Sve što se trenutno događa u Europi i Europskoj uniji u najvećoj je mjeri rezultat djelovanja upravo njemačke politike vođene kancelarkom Merkel, koja je  preko bruxelleske birokratske transmisije  prenešena  na  središta moći EU i usvojena kao politika europske integracije. Do stupanja na scenu novog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, cijelom europskom politikom suvereno je vladao Berlin. Macron, sada,  u  dogovoru s Berlinom i Bruxellesom,  pokušava prigušiti dosadašnju ključnu ulogu njemačke politike i barem na temeljnim pitanjima  unije uspostaviti nekakvu zajedničku francusko-njemačku  osovinu moći. Kako bilo,  ne može se zanemariti dosadašnji utjecaj njemačke politike, niti tako lako ispraviti negativne učinke  za Europsku uniju  egoistične politike kancelarke Merkel,  veođene isključivo njemačkim geoekonomskim i geopolitičkim interesima.

Jačanje gopodarske moći Njemačke i njezino ovladavanje političkim i ekonomskim strukturama Europske unije, neizbježno su vodili jačanju njemačke pozicije i otvaranju njezine ambicije prerastanja iz regionalne u globalnu silu. I kako je bilo predvidivo, nakon što se Njemačka počela učvršćivati kao europska kontinentalna sila s tedencijom širenja utjecaja na svjetsku razinu, uslijedio je, kao i barem tri puta do sada u povijesti, odgovor pomorskih sila SAD-a i Velike Britanije s njezinom anglosferom, koji je pokušavaju izolirati na kontinentu i ugušiti je. Dakako, Brexit nije slučajan i rezultat glasovanja starijeg ruralnog stanovništva, kako se namjerno provlačilo medijskim izvješćima, nego dobro osmišljenja geopolitička operacija, o čemu, uoststalom, svjedoći i kasnije glatko  pribavljena parlamentarna potvrda za početak njezine provedbe. Čekala se samo izborna pobjeda Trumpa s druge strane Atlantika i obuzdavanje njemačke moći i Europske unije,  kroz koju se ta moć geopolitički kapitalizira, moglo je početi. Odabran je i savršeni trenutak kada se vladajuća politika EU i Njemačke našla u nezavidnoj poziciji, prtisnuta izbornim pobjedama desnih snaga nacionalnih suvrenosti država članica EU  i prijetećom novom eskalacijom grčke dužničke krize.

Udarac je uslijedio točno u odlučnom trenutku kada je njemačka politika gotovo u potpunosti ovladala EU,  koja joj pruža globalni potencijal djelovanja. Angloamerička politika je ocijenila kako je nastupio posljednji trenutak za djelovanje, kada njemačka moć iz potencijalnih sposobnosti tek prelazi u stvarne. Morali su djelovati prije nego što Njemačka, zajedno s Europskom unijom, prijeđe granicu nakon koje bi uistinu postala čimbenik globalne geopolitike. Za početak, dok  nova američka administracija odmah po preuzimanju Trumpova predsjedništva izravno  iskazuje kako više ne želi trpjeti njemački trgovinski suficit prema SAD-u i nekontrolirani uvoz njemačke robe na američko tržište (koji čini polovinu ukupnog američkog trgovinskog deficita i prijeti otvorenim trgovinskim ratom protiv Europske unije, odnosno Njemačke koja je njezina dominirajuća ekonomska i gospodarska sila), Velika Britanija, nakon posjete premijerke Therese May SAD i susreta s predsjednikom Trumpom početkom 2017. godine, u velikom stilu otvara proces nove obnove posebnih odnosa s Washingtonom. Postaje sasvim izgledno u kojem će se smjeru odnosi između SAD-a, Velike Britanije i Europske unije dalje odvijati – prema jačanju tradicionalnog  partnerstva SAD-a i Velike Britanije.

U cilju blokade Europske unije i Njemačke na pravcu prema Bliskom Istoku, Velika Britanija je, odmah nakon otvaranja novog poglavlja posebnih odnosa s Washingtonom, uspostavila kontakte s Turskom kako bi se u potpunosti mogli zatvoriti mogući smjerovi realizacije njemačkih i europskih interesa prema Bliskom Istoku i Aziji. Odmah nakon Washingtona britanska premijerka May otputovala je u Tursku gdje je nakon susreta s turskim premijerom Binaliem Yildirimom poručila da je s Turskom pokrenuto novo strateško partnerstvo. “Anadolu Agency“ prenosi njenu izjavu, kako su „odnosi Velike Britanije i Turske oduvijek bili važni, ali u ovim vremenima su od životnog značaja“. Nimalo slučajno, baš sada, u trenutku kada su turski odnosi s Njemačkom i EU opterećeni imigracijskom krizom i Erdogenovim obračunom s protivnicima i organizatorima državnog udara protiv njega, što EU nije po volji zbog navodnog kršenja ljudskih prava, Velika Britanija sklapa velike vojne ugovore s Turskom. Premijerka May je istaknula kako su ti “ugovori na području vojno tehničke suradnje, zajedno sa trgovinskim sporazumom, samo pokazatelj novouspostavljene, dublje strateške suradnje.” Prema Jane`s Defence Weekly od 30. siječnja 2017. godine, Turska i Velika Britanija sklopili su ugovor o zajedničkom razvoju novog turskog borbenog zrakoplova pete generacije, poznatog kao Mili Muhareve Ucagi (MMU) projekt ili TF-X, koji bi trebao zamijeniti američke borbene zrakoplove F-16. Program bi zajedno razvijali BAE Systems i Turkish Aerospace Industries (TAI). Britanska planirana početna ulaganja u projekt su skromnih 100 mlijuna funti, što je ipak dovoljno za početak suradnje. Sporazum o razvoju borbenog zrakoplova samo je dio mnogo šireg vojnog sporazuma Velike Britanije i Turske. Velika Britanija, tako, na gotovo identičan način kao pred I.sv.rat, pokušava ostvariti strateško savezništvo s Turskom i prekinuti njemačke opcije. U ono vrijeme za Tursku su gradili i ugovarali isporuku moćnih bojnih brodova koji bi Turskoj osigurali dominaciju na Crnom i Egejskom moru, a danas ugovaraju proizvodnju najmodernijih borbenih zrakoplova.

Europska politička elita reagirala je ubacivanjem u igru novog  francuskog predsjednika Emmanuela  Macrona, preko njega pokušajem prebacivanja  težišta europske moći s Njemačke na zajedničku francusko-njemačku osovinu  i istovremenom očajničkom borbom za politički spas njemačke kancelarke. No ona još uvijek nije formirala vladu, a angloamerička politika nastavlja djelovati na projekciji svojih geoekonomski i geopolitičkih intersa na europskom tlu, oslanjajući se,  sasvim očekivano i logično, na periferene države članice, odbačene u drugu razvojnu brzinu EU.

U srpnju 2017. godine u Varšavi je održan summit “Inicijative tri mora” koju su pokrenule Hrvatska i Poljska, a okuplja 12 europskih država. Cilj sastanka bio je snažnije povezivanje država s izlazom na Baltičko, Crno i Jadransko more. Poseban gost sastanka bio je američki predsjednik Donald Trump.

Krajem prosinca 2017. godine, britanska premijerka Theresa May posjetila je Varšavu kako bi potpisala novi obrambeni ugovor između Velike Britanije i Poljske i još jednom jasno naznačila na koje članice Europske unije računa britanska i s njom, nakon Brexita i Trumpovog preuzimanja predsjedništva, sve čvršće povezana američka politika. Posjet britanske premijerke Poljskoj i potpisani obrambeni sporazumi simbol su ne samo bliske suradnje dviju država, nego i duboke podjeljenosti Europske unije i otklona dijela članica od središnje i vodeće politke Berlina i Bruxellesa. Ukazuje i na početak spore ali sigurne fragmentacije Europske unije na različite interesne blokove, koja je pokrenuta isključivom krivicom njemačke politike i politike s njom povezanih najmoćnijih članica EU. Dok su provodili ekonomsko reketarenje slabijih država članica i dok su bez ikakvih ograničenja i bez konzultacija s drugim članicama Unije, na europsko tlo, u cilju svojih egoističnih gospodarskih ciljeva dovlačili imigrantsku masu s Bliskog istoka, cijele Afrike i Azije, bili su uvjereni kako će svi ostali šutjeti i mirno  trpjeti  posljedice njihovog bahatog političkog nastupa. Čak štoviše, toliko imigranata su uvezli da ih na svom teritoriju nisu mogli ni smjestiti, niti  kontrolirati pa su ostale članice, koje nisu imale nikakve veze s imigracijskim procesima ili su im se čak otvoreno suprostavljale, počeli prisiljavati da ih primaju na svom teritoriju.

No nakon ekonomskog maltretiranja i reketarenja Grčke, inače punopravne i važne članice NATO saveza, ovog su puta naletjele na mnogo tvrđi kamen nego što su očekivale. Poljska, Češka, Slovačka i posebice Mađarska imaju zajedničko iskustvo pružanja otpora nadnacionalnim tvorevinama, kao što je nekada bio SSSR i njegov Varšavski ugovor – vojno politički savez koji ih je kontrolirao i držao u ovisnosti o Moskvi. Kada su snage njihovih nacionalnih suverenosti izdržale takav pritisak kakav im je priuštila Moskva kroz cijelu drugu polovicu 20. stoljeća,  berlinski i bruxelleski pokušaji manipulacije i iskorištavanja za njih su bili beznačajni, ravni ubodu komarca. Berlin i Bruxelles tada nisu bili ni svjesni na što su naletjeli. Države koje su razvile enorne sposobnosti svog nacionalnog i kulturnog identiteta, pružile su takav otpor koji je već sada otvorio prostor masivnom geopolitičkom preslagivanju na europskom tlu. Koliko god Europska unija, odnosno njezina birokratska struktura, na zahtjev njemačke i francuske politike pritiskala Poljsku, pa i prijetnjom oduzimanja prava glasa, optuživala je zajedno s Mađarskom, Češkom i Slovačkom za potiskivanje demokratskih procesa, potpuno je izvjesno da će te države istočne Europe, mahom članice Višegradske skupine, ostati čvrsto na svojim pozicijama i sasvim očekivano i logično sve čvršće se povezivati s američkom i njoj bliskom britanskom politikom. Drugog izbora, uostalom, i nemaju….One sve više preferiraju bilateralne aranžmane umjesto multilateralne suradnje na kakvu su navikli unutar Europske unije, jer procjenjuju da na taj način lakše ostvaruju svoje nacionalne interese. Novi sporazum o obrani između Velike Britanije i Poljske, sklopljen za posjeta britanske premijerke Varšavi, samo je jedan od primjera tog trenda. Sporazum formalno ima za cilj povećati suradnju obrambenih sustava dviju država. No suradnja između britanske i poljske vojske već sada postoji pa su primjerice i britanske postrojbe raspoređene na poljskom teritoriju u sastavu snaga NATO-a. Stoga prava simbolika britansko -poljskog sporazuma nije u međusobnoj  vojnoj suradnji,  koja ionako već postoji i koja je tradicionalna, već u simboličkom stvaranju saveza na periferiji Europe protiv Bruxellesa i Berlina. I Poljka i Velika Britanija nisu više samo na europskoj  zemljopisnoj  periferiji. Sada su oboje postali dio njegove političke periferije.

Velika Britanija zbog svog geopolitičkog položaja za cijelog trajanja svoga članstva u Europskoj uniji oduvijek je mogla držati otvorenim više svojih geostrateških opcija. Politikom prividnog  balansiranja između SAD-a i Europe  prikrivala je usku povezanost s američkom politikom i čekala prvi  signal koji će navijestiti da li će Europska unija prerasti u snažan, zaseban, globalni geopolitički činbenik koji može konkurirati SAD-u. U trenucima kada je taj potencijal EU,  koji uistinu postoji unatoč strahovitoj ovisnosti  o energetskom uvozu,  zaprijetio prerastanjem u učinkovitu globalnu moć, Velika Britanija je krenula putem Brexita, daljnim jačanjem veza s Washingtonom i cijelom anglosferom. Usporedno projekciju svojih i američkih interesa u  kontinentalnoj Europi razvija jačanjem odnosa s državama članicama Europske unije koje su politikom Berlina i Bruxellesa potisnute ili ih se pokušava potisnuti  na perferiju političkog i gospodarskog života EU. Velika Britanija zauzima pozicije s kojih će eventualnu fragmentaciju Europske unije moći iskoristiti u korist svojih i američkih  političkih  i gospodarskih interesa.

Rezultat je to djelovanja, prije svega njemačke politike vođene političkim krugom oko kancelarke Angele Merkel i njene bruxelleske političke transmisije. Da Europska unija nije bezočno iskorištavana kao instrument promocije i globalne geoekonomske i geopolitičke projekcije njemačkih interesa, Europska unija danas bi bila u neusporedivo boljoj poziciji. Danas je ona praktički talac njemačke politike.

Nastala je  nelogična i geopolitički opasna situacija, da se kompletna njemačka politička situacija preslikava na cijelu Europsku uniju i temeljno pitanje postaje hoće li će Merkel uspjeti formirati koalicijsku vladu i ući u četvrti kancelarski mandat. Jer o tome tko će vladati Njemačkom uvelike ovisi i budućnost  francusko-njemačke  osovine koja se stvara u sinergiji politika francuskog predsjednika Macrona i političkog kruga oko Angele Merkel. Usporedno,  njemačka unutarnja politika i gospodarska situacija svakim danom se sve više komplicira. Njemačka je, htjeli to priznati ili ne, u krizi. Najočitiji je  problem potpuno neregulirana imigracija i sada je već sve očitije, pogrešna procjena njemačkog krupnog kapitala i političkog vodstva o njenoj korisnosti. Gotovo 1,3 milijuna sa svih strana skupljenih imigranata, među kojima je ukorijenjen islamistički ekstremizam,  prenosi nasilje na njemačke ulice, izaziva polarizaciju njemačkog političkog prostora, odbojnost prema vodećoj politici i enormne ekonomske troškove.

O stanju gospodarstva, odnosno onoga što bi trebalo biti najvažnije –  njegovih učinaka na život građana, koliko god se istina skrivala iza financijskih i ekonomskih statistika, rječito govore nedavno objavljeni podaci “Eurostata” da se u Njemačkoj udvostručio broj zaposlenih kojima prijeti siromaštvo. Dok je tijekom 2005. godine siromaštvom bilo ugroženo 5,5 posto svih radnika, danas ih je ugroženo 10 posto. Govorimo o ljudima koji rade, a ne nezaposlenima i onima koji ne žele raditi. Siromaštvu su izloženi ljudi koji rade samo  zato što je liberalna politika svojim  eksperimentima na tržištu rada uvela do sada neviđene i perverzne  oblike radnih odnosa, na jednu trećinu radnog vremena, na pola radnog vremena, a većina zaposlenih, posebice na niskotarifnim poslovima, zapošljava se potpuno neopravdano na određeno vrijeme. Njihova kreditna sposobnost je ravna nuli, nisu potrošači i nisu subjekti gospodarskoga života, nego osobe isključene iz radnog i socjalnog okružja.

Nastave li daljnju tzv. liberalizaciju tržišta rada, a svi su izgledi da hoće jer  iz  tog lucifeskog kruga više ne može izaći ni politika ni poslodavci ni radništvo, cijeli razvoj će krenuti retrogradno prema oblicima feudalnih odnosa s posljedicom  uništenja  temelja kapitalističkog društvenog  i gospodarskog sustava. Zlouporaba instituta  rada na određeno vrijeme razara socijalno tkivo i demokratski poredak  jer se velika masa građana koji  rade  isključuje iz ekonomskog života, a time i političkog. Razumno riješenje, kakvo se uvijek primjenjivalo u Europi, posebice u vrijeme Hladnog rata kada je trebalo pokazati komunističkom Istoku gospodarsku i socijalnu moć, bilo je sklapanje ugovora na neodređeno vrijeme, koji, dakako, poslodavac uvijek može raskinuti i ako nešto treba modificirati onda je to isključivo liberalizacija načina raskida radnoga odnosa. Riječ je o najobičnijoj prijevari  usmjerenoj na rušenje socijalne strukture društva i demokratskog poretka. Kako bi rekao Viktor Orban, riječ je o tipičnom izrazu “nedemokratskog liberalizma”. Istu svrhu imala je i organizirana imigracija koju je organizirao njemački, europski i arapski kapital iz zaljevskih despocija preko kancelarke Angele Merkel i njene poltičke transmisije prema vrhovima Europske unije.

Takva Europska unija, nastavi li  dosadašnji slijed političkih poteza,  na pragu je novog ciklusa ratovanja, najvjerojatnije, čemu skrivati, s Rusijom, koji će u skladu s nastavkom  europskog  sindroma beskrajnog dana raščistiti europsku političku scenu, eliminirati osiromašenu srednju klasu, kao središta političkog otpora vladajućoj strukturi  njihovim jednostavnim uniformiranjem, i otvoriti novi krug gospodarskog razvoja kroz cikluse vojnih investicija. Potpuno je jasno da sadašnje profesionalne europske vojske za takav rat neće biti dovoljne u kvantitativnom smislu i da će biti neizbježna masovna mobilizacija europskih građana u vojnu službu i pretvaranje mirnodobskog statusa europskih vojski u puni ratni sastav. Rezultat će, dakako, biti takav da će se angloamerička vojna sila opet nužno morati pojaviti  kao arbitar i pokretač razrješenja na europskom ratištu, a moguće je, opet po sindromu europskog beskrajnog dana, da će ponovnom podjelom sfera utjecaja i moći  stvoriti novi mirovni  poredak prema svojoj mjeri. Nova europska kataklizma značila bi i veliko globalno preslagivanje koje bi istovremeno razriješilo beskonačnu gospodarsku krizu, konačno  preformuliralo Bliski Istok i zaustavilo kineski gospodarski prodor prema Europi. Ono bi odredilo nove granice podjele Euroazije na dva dijela, kako Mackinderov“ Heartland“ svojom ujedinjenom moći ne bi mogao prevladati moć  zemalja Rimlanda, SAD-a i Velike Britanije. Na kraju bi se dugoročno osigurao angloamerički interes na europskim prostorima. Europska politička elita neizbježno vodi EU i cijelu Europu u tom smjeru. Samo rijetki među njima svjesni su da će to značiti i kraj njihove političke moći i njihove vladajuće uloge.

Europska gospodarska i politička elita  uvela je Europu u veliki svjetski imperijalni sukob za izvore bogatstava. Između svih moćnih aktera koji u tome sudjeluju – SAD-a, Rusije, Kine, Japana i Europe i njezine EU, upravo je Europa najranjivija. Takva je, na žalost, ušla u nepredvidive geostrateške procese na svome vlastitom tlu i najbližoj okolici. Za razliku od svih ostalih sudionika, ona je direktno izložena svim učincima tih procesa koji bi Europu i Europsku uniju, umjesto na tron i položaj dominacije, mogli dovesti do potpune disolucije i rata na europskom tlu, do sada neviđenih razmjera i modaliteta.

Ukoliko ne dođe do nekog radikalnog zaokreta u slijedu ekonomskih i političkih zbivanja, europski građani lako bi se mogli probuditi u još jednom europskom beskrajnom déjà-vu  danu – danu  u kojem je već sve, nekada, ne tako davno, viđeno.

 

 

Ove riječi američkih analitičara pokreću pitanje, ne žive li oni u nekom paralelnom svijetu i znaju li oni, zapravo, o čemu govore, tvrdeći, kako nedavni koraci Pjongjanga, usmjereni prema sudjelovanju sjevernokorejskih sportaša na zimskoj olimpijadi, označavaju poraz tog režima? Jer svima je jasno kako za 120 dana korejska kriza „nikamo neće otići“, skupa sa sjevernokorejskim nuklearnim programom.

Donald Trump još je tijekom predizborne kampanje najavljivao novi – oštri smjer američke politike prema Iranu, poglavito u odnosu na međunarodni Sporazum o iranskom nuklearnom programu iz srpnja 2015.g., potpisan u vrijeme Obamine administracije (kojeg je nazvao štetnim po SAD), u čemu je na međunarodnoj areni imao potporu jedino od strane Izraela, Saudijske Arabije i njezinih satelita – malih monarhija Perzijskog zaljeva. Trump je u listopadu 2017.g. objavio, kako će njegova administracija iznova razmotriti prethodnu strategiju u odnosu na Iran, pitanje sankcija prema Korpusu straže islamske revolucije (elitni dio iranskih oružanih snaga) i mogućnost izlaska iz spomenutog Sporazuma iz 2015. godine, potpisanog između Irana i tzv. šestorice (SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska, Njemačka).

Trump je odgovornost za donošenje odluke o daljnjoj sudbini Sporazuma faktički prebacio na Kongres, kazavši, kako je osobno odbio potpisati dokument o potvrdi njegove provedbe, kojeg američki predsjednik svakih šest mjeseci dostavlja Kongresu. Trump je u proljeće prošle godine taj dokument potpisao, poput njegovog prethodnika Baraka Obame, ali je to odbio učiniti početkom listopada kada je istjecao polugodišnji rok za njegovu novu potvrdu.

SAD je zabrinut da Iran i dalje razvija atomsko oružje, iako je Teheran to u više navrata opovrgavao, tvrdeći kako poštiva sve preuzete obveze, što potvrđuje i Međunarodna agencija za atomsku energiju (zadužena za nadzor iranske provedbe preuzetih obveza), koja se, poput ostalih najvažnijih međunarodnih čimbenika, protivi jednostranim promjenama ili ukidanju Sporazuma.

Dva dana uoči Trumpove odluke, iranska državna delegacija, na čelu s ministrom vanjskih poslova Mohammadom Javadom Zarifom, glede tog pitanja stigla je u Moskvu, gdje je dobila punu potporu i uvjeravanje kako će Rusija i dalje inzistirati na nedopustivosti američkog (i bilo čijeg drugog) jednostranog ukidanja ili jednostranog mijenjanja sadržaja Sporazuma. Nakon Moskve, iranska delegacija doputovala je u Bruxelles, gdje je o tome razgovarala s povjerenicom EU za vanjsku politiku i sigurnost Federicom Mogherini i ministrima vanjskih poslova država supotpisnica Sporazuma – Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Nakon sastanka potvrđen je suprotan stav koji EU ima u odnosu na SAD po pitanju sankcija prema Iranu, kao i važenja Sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Mogherini je izjavila, kako je ukidanje sankcija Iranu (u okviru ispunjenja Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja po iranskom nuklearnom programu), imalo pozitivan utjecaj na međunarodne trgovinske i gospodarske odnose s Teheranom, što je bilo na korist iranskom narodu. Također je kazala kako nuklearni sporazum s Iranom funkcionira i da će EU nastaviti tražiti njegovu punu primjenu od strane svih potpisnika, ali i dodala, kako je iransko „potpuno ispunjavanje obveza… potvrdila Međunarodna agencija za atomsku energiju u 9 izvješća“ o da „zato EU ustraje na produljenju ispunjenja svojih obveza od strane svih potpisnica“. Kazala je, također, kako iranski raketni program i potezi Teherana u regiji izazivaju zabrinutost EU, ali i da „oni moraju biti odvojeni od ispunjenja nuklearnog sporazuma“.

Trump odgodio konačnu odluku

Dugoočekivani dan o Trumpovoj konačnoj odluci došao je u petak, ali konačna odluka nije donijeta. Američki čelnik je izjavio kako SAD i dalje želi ostati u Sporazumu. Međutim, pritom traži izbacivanje formulacije o prestanku njegovog važenja nakon 2025.g., što Iranu, prema mišljenju kritičara Sporazuma, otvara mogućnost da po isteku Sporazuma počme razvijati nuklearno oružje. Umjesto toga, Trump za Iran traži trajnu zabranu razvoja takvog naoružanja.

U svojoj izjavi Trump je naglasio kako nije uveo „nuklearne sankcije“ protiv Irana „samo s ciljem zaključenja sporazuma s europskim saveznicima kako bi ispravili užasne nedostatke iranskog nuklearnog dogovora“. „To je posljednja šansa. Ako tog dogovora ne bude, Sjedinjene Države više neće zamrzavati sankcije (prema Iranu, op. a.) iz razloga da bi ostale sudionikom u iranskom nuklearnom sporazumu“, kazao je američki čelnik. Pritom je rekao kako će SAD izići iz Sporazuma brzo, čim on odluči da su pregovori s europljanima ušli u „slijepu ulicu“ i da oko toga nitko „ne smije imati sumnji“. Također je pozvao američke saveznike na proglašenje libanonskog „Hezbollaha“ terorističkom organizacijom (trenutno, ključne EU zemlje terorističkom organizacijom smatraju samo vojno krilo tog libanonskog šijtskog pokreta, a Rusija ga u cjelini ne smatra terorističkom organizacijom), na prestanak financiranja iranskog Korpusa straže islamske revolucije, kao i svih onih koji imaju ulogu u „iranskoj potpori terorizmu“. Tj. Trump praktički zahtijeva od EU uvođenje sankcija Iranu, budući da je Korpus straže jedna od ključnih sistemskih struktura iranske države (Washington je upravo uveo pojedine personalne sankcije prema iranskim državnim službenicima, poput Sadeka Larijania, glavne osobe iranske sudbene vlasti i brata predsjednika tamošnjeg parlamenta (Medžlisa) – Alija Larijania.

Trumpov ultimatum Europskoj uniji

Taj, gotovo pa ultimatum Europskoj uniji, svojevrsna „mina s usporenim djelovanjem“ postavljena pod krinku „atlantske solidarnosti“, ima rok za ispunjenje od 120 dana ili će sankcije protiv Irana ponovo doći na snagu. Američki čelnik time snažno riskira, ukoliko imamo u vidu navedeni stav EU (na Rusiju i Kinu taj se poziv ionako ne odnosi) i njezinih glavnih članica po tom pitanju ali i ne samo toga. Snažne europske države još uvjek imaju svoj ponos kada su u pitanju njihovi nacionalni interesi, a pokoravanje Trumpovim zahtjevima značilo bi i odustajanje od njih i de facto predaju vlastitog suvereniteta, kao i kraj snova o njihovoj globalnoj važnosti.

Europska unija je odmah u petak izdala vlastito priopćenje, u kojem je kazala kako je izjavu predsjednika Trumpa primila na znanje, a njegovu ocjenu iznijet će naknadno. U priopćenju službenog Bruxellessa se navodi kako će se najprije iskoordinirati stavovi s „E3 (V, Britanija, Francuska, Njemačka) i drugim članicama, kako bismo zajedno ocijenili izjavu i njezine posljedice“, kao i to, da „EU ostaje privržena potpunom ispunjavanju nuklearnog sporazuma“.

Dakle, vrlo hladno i suzdržano, što je i logično s obzirom na ranije izjave EU ali i čelnika najvažnijih zemalja članica po toj problematici još od prošle godine. Stječe se dojam kako je Bruxelless već „umoran“ od neočekivanih i neiskoordiniranih koraka Donalda Trumpa po čitavom nizu pitanja od međunarodne važnosti – Pariškog klimatskog sporazuma, Sjeverne Koreje, statusa Jeruzalema, iranske tematike, pa i šire bliskoistočne politike. Međutim, s obzirom na stvarnu  neravnotežu snaga „SAD-EU“ (u korist Washingtona, naravno), ipak pretpostavljam kako će konačni odgovor EU na Trumpove zahtjeve biti suzdržan, a ne oštar. EU bi u tom smislu mogla iskazati nezadovoljstvo stanjem ljudskih prava u Iranu, zabrinutost razvojem njegovog raketnog programa (koji nije dio nuklearnog Sporazuma) što bi trebale biti teme budućih razgovora s Teheranom (a ne njegove izolacije i donošenja jednostranih odluka), pri čemu će tvrdo ustrajati na protivljenju jednostranog uvođenja izmjena u Sporazum tj. njegove revizije od strane SAD-a. (Ovdje treba dodati kako Trump uopće ne spominje Iran kao stranu s kojom bi se o svemu tome trebalo razgovarati, već Teheran dovodi pred svršen čin iako je i on, naravno, ravnopravni supotpisnik Sporazuma.)

Kako će se Trump izbaviti iz „zamke“ koju je sam sebi postavio (jer mu taj odgovor EU sigurno neće ići u prilog) bit će zanimljivo pratiti. On će, naravno, moći donijeti odluku i o američkom samostalnom izlasku iz Sporazuma, ili u nj jednostrano ugraditi tražene izmjene (koje za druge zemlje potpisnice s pravne točke gledišta ništa ne znače jer se izmjene mogu izvršiti isključivo dogovorom sviju potpisnica, uključno i Irana. Teheran na nikakve promjene neće pristati te je u tom slučaju već najavio prestanak važenja Sporazuma), ali to bi značilo potpunu američku izolaciju. A Washiongton, koliko god u vanjskoj politici djeluje dominantno (i realno gledajući većinom samostalno donosi sve ključne odluke, uključno i one o izvođenju vojnih operacija i pokretanju ratova, poput iračke vojne kampanje), ipak uvjek teži barem formalnoj suglasnosti i potpori svojih, barem najvažnijih saveznika. SAD nikada ne želi ostati formalno izoliran na međunarodnoj sceni (iako i tada, kao što rekoh, može aktivno djelovati s obzirom na svoju moć) jer se to protivi njegovom imidžu i reputaciji kojoj teži kao samoprozvana isključiva država i nacija sa statusom predvodnika čitavog slobodarskog svijeta (ma što ta sintagma u stvarnosti značila). Izolacija po pitanju Irana, koja za sobom automatski povlači i ponovnu uspostavu američkih sankcija prema toj državi, značila bi i uvođenje sankcija onim državama koje i dalje surađuju s Iranom. Dakle (ukoliko ovdje isključimo Rusiju, Kinu i Indiju koje se sigurno neće uvući u Trumpovu protuiransku igru), znači li to da će SAD uvesti sankcije i protiv EU tvrtki koje surađuju s Iranom? Vrlo lako moguće, kao što je to bio slučaj, ljetos, pri uvođenju novih američkih sankcija protiv ruskog energetskog sektora i europskih tvrtki koje budu s njim surađivale po pitanju projekta ruskog izvoza nafte i plina).  To bi, zapravo, značilo otvaranje svojevrsnog trgovinskog rata i s EU, što je ipak nezamislivo i potpuno nemoguće s obzirom na globalne geopolitička preslagivanja koja su u tijeku. Dakle, rezultat bi bio potpuna američka (samo)izolacija i držanje pozicija u svijetu „golom“ (vojnom) silom, što je dugoročno osuđeno na propast.

S druge strane, ukoliko EU popusti i iziđe iz Sporazuma s Iranom solidarizirajući se s Trumpom, to će prestavljati golemi udarac po njezin suverenitet i pokušaj njezinog pozicioniranja kao samostalne političke sile na globalnoj pozornici. Bio bi to i konačan poraz sadašnje generacije europskih vođa, koji im u tom slučaju još više prijeti u svjetlu nadolazećih izbora i jačanja euroskeptičnih snaga. A osim gubitka stotina milijardi dolara vrijednih poslova koje su EU tvrtke sklopile s Iranom nakon potpisa Sporazuma i postupnog ukidanja protuiranskih sankcija, između ostalog i onih najvažnijih – iz domene obnovljenog iranskog izvoza nafte na europsko tržište –  nepobitno bi došlo i do povišenja cijena energenata odmah nakon obnavljanja sankcija. A sve to u vrijeme zategnutih odnosa EU s Rusijom i složene korelacije s njezinim energetskim sektorom.

I za kraj, želim se osvrnuti i na izjave američkih analitičara objavljene nakon Trumpove odgode konačnog riješenja ovog pitanja za još 120 dana. Tamošnji su mediji redom izviješćivali o tome kako „nuklearni sporazum visi o niti“, pri čemu velika većina analitičara smatra kako je dati četveromjesečni rok posljedica Trumpove želje da se SAD ne suočava istodobno s dvije nuklearne krize – sjevernokorejskom i iranskom – i da ih on zato želi razdijeliti.

Ove riječi američkih analitičara pokreću pitanje, ne žive li oni u nekom paralelnom svijetu i znaju li oni, zapravo, o čemu govore, tvrdeći, kako nedavni koraci Pjongjanga, usmjereni prema sudjelovanju sjevernokorejskih sportaša na zimskoj olimpijadi, označavaju poraz tog režima? Jer svima je jasno kako za 120 dana korejska kriza „nikamo neće otići“, skupa sa sjevernokorejskim nuklearnim programom. Prije ili kasnije, američki predsjednik morat će suočiti s posljedicama svoje riskantne vanjske politike i američkog soliranja po pitanju svjetskih kriznih žarišta. I dok u slučaju Europske unije te posljedice još nisu poznate (mogu završiti i u Trumpovu korist, kako smo ranije naveli, iako vrlo teško), već je sada vidljivo kako Sjedinjene Države po pitanju Sjeverne Koreje i Irana ništa ne mogu riješiti bez dogovora s Rusijom i Kinom. Osim, naravno, uvođenja jednostranih sankcija što se u slučaju jedne i druge zemlje već pokazalo potpuno neučinkovitim – režimi nisu srušeni, a Sjeverna Koreja je izgradila atomsko oružje.

Sinoć je Putin Erdoganu iznova dao vjerojatno posljednju šansu za osiguranje optimalnih uvjeta (u regiji Idlib) s točke gledišta sirijske oporbe za njihovu spremnost na prihvaćanje uvjeta Moskve po pitanju kompromisa i konačnog političkog riješenja sukoba. Hoće li Erdogan to prihvatiti?

Ruski predsjednik Vladimir Putin održao je 12. siječnja sjednicu Vijeća sigurnosti na temu stanja u Siriji i onog vezano uz Sjevernu Koreju. Razgovaralo se o načinima političkog riješenja sukoba i pripremi organizacije Kongresa sirijskog nacionalnog dijaloga koji bi se krajem siječnja trebao održati u ruskom Sočiju. Ruski čelnik  je upoznao članove Vijeća o njegovom sinoćnjem telefonskom razgovoru s turskim čelnikom Reccepom Tayipom Erdoganom. Također se razgovaralo i o nedavno održanim neposrednim  kontaktima predstavnika Sjeverne i Južne Koreje, ali ta nas tema ovom prigodom ne interesira.

Danas ćemo radije proanalizirati najnovije rusko-turske odnose u svjetlu nesuglasica između dviju zemalja vezanih za stanje u regiji Idlib, ali i prošli mjesec iznova, nakon dugo vremena, oštrih riječi predsjednika Erdogana upućenih sirijskom vođi Bašaru Asadu, kojeg je nazvao diktatorom i ubojicom sirijskog naroda.

Da je stanje prilično ozbiljno ukazuju i današnje informacije, prema kojma je 12. siječnja održan i telefonski razgovor između ministara vanjskih poslova Rusije i Turske, Sergeia Lavrova i Mevluta Chavusoglua. Njegovi detalji nisu poznati, ali izvor iz turskog Ministarstva vanjskih poslova kaže kako su održani na inicijativu ruske strane. Tema sinoćnjeg telefonskog  razgovora Putin-Erdogan upravo su i bili posljednji događaji u Siriji, između ostalog i nedavni napadi suvremenih bespilotnih letjelica (dronova) na rusku vojnu bazu Hmeymim, pokraj Latakije, s teritorija pod nadzorom islamista i „umjerene uporbe“ u sjevero-zapadnoj regiji Idlib. Putin je u razgovoru zatražio „aktiviranje zajedničke koordinacije vojnih i obavještajnih službi dviju država s ciljem učinkovite borbe s terorističkim organizacijama u Siriji“, a dvojica državnika razgovarala su i o provedbi spomenutog Kongresa sirijskog nacionalnog dijaloga u Sočiju.

Ovdje treba spomenuti, kako je Putin, neposredno nakon razgovora s Erdoganom održao konferenciju za medije, u kojoj je novinarima kazao kako turska vojska nema nikakve veze sa spomenutim napadima dronova na rusku bazu. Također je uvjeren, kazao je dalje, kako s tim incidentom nije povezan niti turski državni vrh. Međutim, Putin je pri tom ipak priznao kako je prostor iz kojeg je izvršen napad trebala nadzirati Turska ali i da ovdje „treba odmah reći, kako i nama ne uspjeva uvjek kontrolirati ono što moramo“ i da „turskim partnerima to uvjek ne uspjeva jer je tamo stanje složeno“.

Vjeruje li Putin Erdoganu?

To je možda i glavno pitanje. Kako bismo na njega mogli odgovoriti potrebno je najprije primjetiti da su Putinove jučerašnje riječi bile diplomatski pažljivo izbalansirane iako se iza posljednjih napada na rusku vojnu bazu itekako iščitavaju turski „otisci prstiju“ kroz njezin utjecaj na pojedine oružane organizacije u regiji Idlib, prije svega na „Ahrar al-Sham“ (broji više od 10 tisuća boraca), koja pak na terenu otvoreno surađuje s prosaudijskom terorističkom organizacijom „Jabhat al-Nusra“ (sada „Tahrir al-Sham). Čini se kako Putin Erdoganu iznova želi poslati signal da je Rusiji po tom pitanju sve potpuno jasno ali da Turskoj daje novu šansu za priključenje političkom dijalogu na poznatoj platformi Rusija-Turska-Iran, uspostavljenoj u okviru Astanskog pregovaračkog procesa.

Međutim, nešto slično odigralo se i početkom ruske vojne intervencije u Siriji u listopadu 2015.g., kada je Putin „okretao glavu“ od Erdoganovih javnih signala da se ne slaže s ruskim vojnim ulaskom u Siriju na strani Bashara Asada. To njegovo neslaganje ubrzo je (21. studenog 2015.g.) rezultiralo turskim obaranjem ruskog bombardera Su-24, što je dvije zemlje, pa i čitav svijet, dovelo na rub ratne katastrofe zbog činjenice da je Turska članica NATO saveza. Jer nesumnjivo je kako su spomenuti napadi dronovima po ruskoj vojnoj bazi isto tako jasan Erdoganov signal Putinu da se Turska ne slaže s pokrenutim ofanzivnim akcijama sirijske vojske protiv islamističkih snaga u regiji Idlib, što je turski državni vrh, uostalom, posljednjih tjedana više puta javno izjavljivao.

Ali stvari su danas u Siriji i oko nje posložene potpuno drukčije nego je to bilo u studenom 2015.g.:

–          prvo, sirijska je vojska već odavno „izvučena iz mrtvih“ i dostatno ojačana i opremljena za samostalno vođenje ofanzivnih kopnenih operacija (uz rusku zračnu potporu), poglavito nakon završetka velikih borbi u zoni rijeke Eufrat na istoku zemlje, i još ranije, nakon oslobađanja istočnog Aleppa;

–          drugo, kao strukturirana teroristička organizacija s kompaktnim teritorijem i poludržavnim ustrojem svog „kalifata“, u Siriji i Iraku ne postoji više niti „Islamska država“ s kojom je (barem u početnoj fazi i na vrhuncu njezine moći) Turska itekako surađivala (barem po pitanju ulaska kilometarskih kolona auto-cisterni s ukradenom sirijskom i iračkom naftom na turski teritorij);

–          treće, Rusija je, osim pomorske baze Tartus koju je dobila na korištenje u slijedećih 49 godina i uskoro je namjerava proširiti, u Siriji dobila i prvu zrakoplovnu bazu Hmaymim s kojom ima ozbiljne namjere na Bliskom Istoku, prije svega na području Istočnog Sredozemlja i Sjeverne Afrike;

–          i četvrto,Turskoj je astanskim dogovorom od strane Rusije i Irana i formalno predana odgovornost nad zonom deeskalacije Idlib (strateški važnom po turske interese u toj zemlji), uz preuzetu obvezu pacificiranja tamošnjeg stanja, razoružavanja postrojbi „Jabhat al-Nusre“ i primoravanja tamošnjih političkih predstavnika oružanih grupacija na priključenje pregovaračkom procesu u Ženevi i  spomenutom Kongresu u Sočiju.

Ankara oklijeva očekujući bolju ponudu koje nema

Međutim, Ankara do sada, iz nekog razloga, preuzete obveze još nije niti počela izvršavati, usprkos početnom prebacivanju svojih vojnih postrojbi na državnu granicu prema Idlibu, pa čak i na sjever te regije. Je li to zbog straha od ulaska u neposredni vojni sukob s tamošnjim prosaudijskim oružanim elementima, ili zbog vlastite  kalkulacije i želje za snažnijim utjecajem na budući politički život svog južnog susjeda, ili možda čeka da joj neka nova (stara) strana, poput SAD-a, ponudi nešto bolje, još je teško reći.

Turska je danas u vrlo lošim odnosima sa Sjedinjenim Državama (najviše zbog njihove potpore sirijskim Kurdima), što se vidjelo poglavito zadnjih nekoliko dana, kada su se izmjenjivale oštre riječi između Ankare i Washingtona. U međuvremenu Turska je uspostavila dobre odnose s Iranom, ljutim protivnikom SAD-a i Izraela, s kojima je Ankara dodatno zahladila odnose nakon Trumpove jednostrane odluke o statusu Jeruzalema. O poboljšanim tursko-iranskim odnosima najbolje svjedoči i nedavni Erdoganov telefonski poziv iranskom predsjedniku Hassanu Rouhaniju, kada mu je izrazio punu potporu u svezi suprostavljanja protuvladinim prosvjedima u Iranu (isto je Rouhani učinio kada je nazvao Erdogana u vrijeme pokušaja vojnog prevrata u Turskoj). Međutim, Iran je već snažno u ruskim rukama, ne toliko što je to želio već što su ga na to primorale geopolitičke okolnosti i u regiji i na globalnoj razini u kojima mu Trumpova administracija neprestano „radi o glavi“. Tako je prije dva dana iranski šef diplomacije Mohammad Javad Zarif  boravio u Moskvi od koje je dobio snažnu  potporu glede aktualne problematike oko Sporazuma o iranskom nuklearnom programu, kojem već mjesecima raskidom prijeti Donald Trump. Zarif  je iz Moskve tom prigodom pozvao Ankaru na nastavak započetog smjera rješavanja sirijskog problema skupa s Rusijom i Iranom.

Dakle, Turska nije u dobroj poziciji da bi iznova dramatično zaoštrila svoje odnose s Rusijom (a time i Iranom) po pitanju Sirije. Time bi joj prijetilo ispadanje iz odlučivanja o političkoj sudbini te zemlje koje se, realno – što se terena tiče, odvija jedino na trostranoj platformi uspostavljenoj između tih zemalja, dok ionako rijetko održavani Ženevski pregovori permanentno doživljavaju krah.  Osim toga Rusija i Turska u međuvremenu su  pokrenule i operacionalizaciju velikih i strateških gospodarskih projekata, poput plinovoda „Turski tok“ i prve turske atomske centrale „Akkuju“, ali i onih iz sfere obrambenih i vojnih pitanja, poput ruske isporuke Ankari PRO i PZO  sustava S-400. Sve je to Ankari, pritisnutoj i brojnim unutarnjim sigurnosnim, gospodarskim i političkim problemima, kao i kaotičnoj regionalnoj situaciji, veliki rizik ugroziti u zamjenu za eventualna i uvjek neizvjesna američka obećanja koja proizlaze iz njihove vječne vanjskopolitičke doktrine i konstante – pragmatizma.

Putin Erdoganu daje novu šansu

Dakle, Putin, ili zna da može „omekšati“ nepredvidljivog Erdogana pa javno ne istrčava s oštrijim izjavama i kritikama, ili iznova griješi kada vjeruje u njegovu iskrenost i kooperativnost na sirijskom terenu. Dopustit ćemo, svakako, da Putin od nas puno više zna, pa ćemo reći samo ono što nam preostaje iz naše pozicije i informacija kojima raspolažemo:

teško je procijeniti koja su od ova dva pristupa ispravna s obzirom na nepoznanicu zvanu „Erdogan“, prije svega kroz činjenicu da je on zbog sirijskih Kurda raskinuo savez i s jednim moćnim SAD-om (iako je u tome možda najvažniju ulogu ipak imao neuspjeli pokušaj vojnog puča u Turskoj, za kojeg Erdogan „u tišini“ optužuje SAD i Njemačku i u čemu, vjerojatno, nije daleko od istine).

S druge strane Putin je, to isto treba naglasiti, nakon početnih izlazaka u susret Erdoganovim zahtjevima za ne slanje pozivnica kurdskim predstavnicima na Kongres u Sočiju, sredinom prosinca uputio poziv kurdskim političkim krugovima iz stranke PYD (što je za Erdogana bilo pravo „svetogrđe“). Što se iza ovog Putinovog poteza krije (a njega je u tome podržao i Teheran) još je nejasno. Vjerojatno Moskva ne želi sve karte staviti na nepredvidljivu Tursku (koja se po pitanju Sirije jednom opet lako može priključiti američkoj strategiji, a dvije su zemlje i saveznice u NATO-u) i ostavlja si odstupnicu prema Kurdima s kojima tradicionalno ima dobre odnose (Kurdi čak imaju i svoje  „diplomatsko“ predstavništvo u Moskvi, a zna se i za određeni utjecaj Moskve na zabranjenu „Radničku stranku Kurdistana“, na koju pak veliki utjecaj ima i Iran (Iran je odigrao glavnu ulogu i u političkom padu predsjednika Iračkog Kurdistana Masouda Barzanija ubrzo nakon referenduma o nezavisnosti te iračke autonomije). Osim toga, Rusija sirijske Kurde ne želi u potpunosti prepustiti Washingtonu.

S druge strane i Kurdima je takva uloga korisna jer i oni kalkuliraju u svojim političkim zahtjevima i oslanjanjima na vanjsku pomoć, dobro znajući kako su se njihovi irački sunarodnjaci opekli oslanjajući se isključivo na nerealna američka obećanja o mogućnosti uspostave njihove države (Washington im je nakon referenduma o nezavisnosti hladno okrenuo leđa, ne želeći se zamjerati Bagdadu zbog straha od njegovog potpunog izmicanja u orbitu Irana).

Međutim, Putinova diplomatičnost s Erdoganom nikako ne znači i odustanak Moskve, Damaska i Teherana od uništenja  „Jabhat al-Nusre“ u Idlibu. Problem je jedino što Turska (a to je bila i još uvjek jest njezina zadaća sukladno sporazumu  o uspostavi zone deeskalacije), u toj regiji, zasićenoj islamistima, nije uspjela (namjerno ili nenamjerno, sada je potpuno svejedno) razdvojiti tzv. umjerenu oporbu od spomenutog prosaudijskog sirijskog ogranka „Al-Qaide“. Upravo je to i bio razlog pokretanja ofanzive sirijske vojske (koja se provodi uz potpuni nadzor ruskih vojnih instruktora i potporu ruskih zrakoplova) na tu regiju, čiji stvarni cilj nije njezino potpuno vojno oslobođenje već izvršenje pritiska na Ankaru da se konačno pomakne s „mrtve točke“ i učini ono što mora. Turska je na taj signal za sada odgovorila „pobunjeničkim“ dronovima po ruskoj vojnoj bazi.

Sinoć je Putin Erdoganu iznova dao, vjerojatno posljednju šansu za osiguranje optimalnih uvjeta s točke gledišta sirijske oporbe za njihovu spremnost na prihvaćanje uvjeta Moskve po pitanju kompromisa i konačnog političkog riješenja sukoba. Hoće li Erdogan to prihvatiti doznat ćemo vrlo brzo kroz daljnji razvoj stanja na terenu.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović upravo je „odradila“ još jedan radni posjet, ovog puta s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom od kojeg je očekivala izvršenje pritiska na Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH i predsjednika SDA, vezano uz izmjene izbornog zakona kojima bi se osigurala jednakopravnost Hrvata u BiH. Budući da se u Bosni i Hercegovini oko ovog pitanja vode žestoke rasprave (poglavito su podijeljeni Hrvati i Bošnjaci), posjet hrvatske predsjednice Turskoj nije dobro primljen u bošnjačkoj javnosti. Dok su izjave Izetbegovića, koji i dalje naglašava osobno prijateljstvo s turskim predsjednikom, još uvijek u okvirima diplomacije, bošnjačke političke stranke, kao i mediji, optužuju Grabar Kitarović za izravno miješanje u unutarnje stvari BiH i dodaju kako takav sastanak predstavlja svojevrsnu političku okupaciju Bosne i Hercegovine i veliku uvredu za Bošnjake.

I međunarodni kontekst nije osobito naklonjen Hrvatskoj! Naime, istovremeno  je objavljen i prvi Izvještaj Komiteta za međunarodne odnose Kuće lordova pri britanskom parlamentu pod naslovom „Ujedinjeno Kraljevstvo i budućnost Zapadnog Balkana“ za razdoblje 2017.-2019.“ U Izvještaju, koji regiju vidi kao „izvor nestabilnosti u Europi“, razmatra se i utjecaj Republike Hrvatske i Republike Srbije na zbivanja u Bosni i Hercegovini, pri čemu se utjecaj Hrvatske ocijenjuje kao značajno veći (i negativniji), budući da Hrvatska vodi politiku koja Hrvatima iz BiH omogućuje državljanstvo, time i neometan pristup EU. Još u izvještaju iz 2017.g., visoki predstavnik, Valentin Incko, upozorio je kako se pitanje samouprave BiH Hrvata pojavilo nekoliko puta od 1995.g. Hrvatski političari zagovaraju reorganizaciju zemlje po etničkim linijama, uključujući i stvaranje trećeg entiteta u kojem bi Hrvati bili većina. „Lordovi“ izrijekom spominju i Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH koji smatra kako sadašnji sustav uređenja s dva entiteta znači da su bosanski Hrvati lišeni temeljnih prava i podložni asimilaciji unutar Federacije. Međutim, za ovu uglađenu ekipu, ovaj stav je vrlo problematičan, jer ukoliko entitet RS izglasa neovisnost od BiH „mi (tko su oni? op.aut.) ćemo završiti s hrvatskim elementom koji će težiti spajanju s Hrvatskom, a Europa će morati očuvati malu, neizvodljivu muslimansku državu u sredini“, te zaključuju „nezamislivo“. U Izvještaju se navodi kako su reakcije na prvostupanjsku presudu Ratku Mladiću i samoubojstvo generala bosanskih Hrvata Slobodana Praljka „primjeri nastavka naslijeđa ratova iz 90-tih godina“, stoga „ako u Bosni krene po zlu, po zlu će krenuti i u ostatku Balkana“, rekao je Paddy Ashdown, nekadašnji visoki predstavnik u BiH, koji je također svjedočio pred Komitetom za međunarodne odnose Doma lordova.

Problem hrvatskog naroda u BiH više je nego očit, međutim, hrvatska predsjednica jako dobro zna kako prava adresa za rješavanje nepovoljnog statusa Hrvata u BiH jesu Sjedinjene Države, a ne Turska. Iako je, prema riječima Bakira Izetbegovića, njegov otac Alija upravo Erdoganu ostavio Bosnu u „amanet“, turski je predsjednik ovaj radni, s hrvatske strane, slabo pripremljeni sastanak, završio mudrom, diplomatskom porukom u kojoj je jasno stavio do znanja kako se neće (na strani Hrvatske) miješati u unutarnja pitanja BiH. Takav stav je vrlo logičan, budući da je Bosna i Hercegovina, kao i cijelo područje zapadnog Balkana, prema Daytonskom sporazumu iz 1995.g. u „amanetu“ Sjedinjenih Država. Stoga je hrvatska politika trebala uzeti u obzir promjenjeni geopolitički kontekst, odnosno činjenicu da su odnosi Turske i SAD-a (obje su članice NATO-a) već duže vrijeme ozbiljno narušeni (podsjećamo, zbog odbijanja SAD-a da Turskoj izruči Fethullaha Gullena i nastavka pružanja vojne pomoći kurdskim borcima u Siriji). Naime, odavno su prošla vremena kada su i Washington i Bruxelles blagonaklono gledali na tursku ulogu na prostoru Balkana, kojoj su prepustili „ulazak“ u regionalni vakuum. „Deal“ je trebao biti obostran – Turska će osam milijuna muslimana na prostoru regije čvrsto držati pod kontrolom NATO-a, u skladu s interesima Zapada, dok će Sjedinjene Države omogućiti Turskoj jačanje svog političkog utjecaja, te se (u skladu sa „Strategijskom dubinom“) dokaže na zapadnom Balkanu kao aktivna međunarodna sila. Trebala je to biti i svojevrsna kompenzacija za neprimanje Turske u Europsku uniju. Ako se prisjetimo, Erdogan je 2015.g.u Sarajevu dočekan kao sultan, a samo godinu poslije, u obraćanju povodom otvaranja Ferhad – pašine džamije u Banja Luci, tada turski premijer, Ahmet Davotoglu je rekao: „Bili smo ovdje, tu smo sada i bit ćemo zauvijek“.

Međutim, nakon pokušaja državnog udara u Turskoj, u srpnju 2016.g., odnosi Erdogana i Sjedinjenih Država zapali su u ozbiljnu krizu, ali posljedično narušeni su, do tada idilični, odnosi i s Bakirom Izetbegovićem, te  albanskim predsjednikom, Edijom Ramom, koji su po zahtjevu SAD-a odbili zatvoriti škole i sveučilišne institucije čiji je utemeljitelj Gullen, a što je Erdogan zatražio. SAD, naime, snažno manipuliraju muslimanskim liderima u regiji. Iako  Bakir Izetbegović nastoji aktivirati i turski čimbenik na prostoru BiH i želi Erdogana kao zaštitnika njegove politike, ipak je sve očitije kako su Sjedinjene Države njegov stvarni politički pokrovitelj.

Balkan je za Tursku prirodna sfera geopolitičkog utjecaja, u regiji živi osam milijuna muslimana koji Tursku doživljavaju državom – maticom. Ova činjenica Sjedinjenim Državama sigurno nije zanemariva, budući da se pored „malignog“ ruskog utjecaja, Amerika sve učestalije suočava i sa „samovoljnom“ politikom Turske prema zapadnom Balkanu koja propituje vlastite realne mogućnosti i pritom sve manje prati američke interese u regiji. Svojim saveznicima – Sjedinjenim Državama i drugim utjecajnim članicama NATO-a, Turska jako zamjera što odbijaju uzeti u obzir turske sigurnosne i gospodarske interese. Naime, Turska već više od 50 godina čeka na članstvo u Europskoj uniji, međutim, nakon desetljeća mrcvarenja, raskidajući konačno s Ataturkovom Turskom, turska vlada istovremeno potpuno odustaje i od „europskog sna“. Erdogan je svjestan kako trenutna generacija europskih političara primanju Turske u EU nije nimalo sklona, zbog čega je ova velika zemlja prisiljena redefinirati svoje prioritete koji uključuju i nova savezništva (Rusija, Iran, Sirija, Irak), za sada tek u procesu nastajanja.

Kada je riječ o Balkanu, Turska je dobrim dijelom odustala od „Strategijske dubine“ Ahmeta Davotoglua koja je promovirala neosmanizam, te se priklonila znatno realnijoj političkoj opciji sadržanoj u novom dokumentu „Strateška vizija 2023“. Posebno će biti zanimljivo vidjeti na koji će se način obnovljeno savezništvo Turske i Rusije odraziti na zemlje regije. Naime, nova strateška doktrina vanjske politike usmjerava Tursku prema realnom pozicioniranju kao regionalne sile koja će djelovati na harmoniziranju odnosa muslimana i Srba koji, inače, imaju dugu zajedničku povijest. U proteklih dvadeset godina pod utjecajem prilika i geopolitičkih koncepcija SAD-a u regiji je procvjetao „vehabijski“ arapski islam, vrlo prisutan u mladoj muslimanskoj populaciji, međutim, sve češće i kod vjernika muslimana koji su suniti. Čak i „Lordovski“ izvještaj naglašava ovaj problem!  Tako se u Izvještaju navodi stav dr.sc. Vesne Bojičić Dželilović da prisustvo vehabija i selefija raste u posljednjih 25 godina, osobito u Sandžaku kao dijelu Srbije, ali i u BiH, te njihov utjecaj nadmašuje religijsku sferu. Naime, oni pružaju različite javne usluge, vrlo su utjecajni u oblikovanju obrazaca ponašanja i društvenih normi (sve veći broj žena slijedi islamski način oblačenja, uvodi se zabrana točenja alkohola na javnim mjestima, te svakodnevni pozivi na molitvu).

Turska, s druge strane, s Balkanom nastoji ojačati kulturne, gospodarske, time i političke veze na bazi umjerenog islama kakav je prije postojao u regiji. Turska nastoji održati snažan utjecaj i izgraditi dobre odnose s državama (Bugarska u fokusu) u crnomorskoj regiji, zbog čega bi se Turska i SAD mogle naći u poziciji suparnika. Nadalje, turska je politika i dalje snažno angažirana na Balkanu, međutim, sada s novim neočekivanim saveznicima – Rusijom i Srbijom. Rusija i Turska potpisale su 2016.g. ugovor o izgradnji plinovoda Turski tok (TurkStream) za dopremu ruskog plina u Europu preko Crnog mora. Turska će izgradnjom ruskog plinovoda na svom teritoriju i distribucijskog čvora na granici s Grčkom osigurati znatne pogodnosti, a ruski bi prirodni plin preko Crnog mora, Grčke i Makedonije trebao biti isporučen Srbiji i Mađarskoj što bi potkopalo američke napore za energetskom diverzifijkacijom Europe. Sve ovo utječe na snažniju uzajamnu gospodarsku suradnju Rusije i Turske u trgovini i energetici, ali i na formiranje novih političkih savezništva.

Ovakav zaokret rezultat je geopolitičkih okolnosti na koje je turska politika vrlo pragmatično reagirala. Suradnja Srbije i Turske na gospodarskom je planu sve snažnija i ovi odnosi važni su i za jednu i za drugu zemlju. „Deal“, naravno, postoji i u ovom neobičnom savezništvu. Naime, upravo kroz snažnu gospodarsku suradnju sa Srbijom, Turska povećava svoje investicije i svoj utjecaj na Balkanu, dok Srbija pomoću Turske svoj teritorij, ugrožen vehabizmom i albanskim vjerskim ekstremizmom, održava na okupu. Srbija je, svakako, svjesna kako Turska i dalje ima značajan utjecaj nad Prištinom, unatoč svojevrsnom natjecanju sa SAD-om koje na Kosovu imaju veliku vojnu bazu Bondsteel. Erdogan je iznenada „promijenio ploču“ i više ne zagovara Veliku Albaniju, ne spominje kako je Kosovo Turska, niti muslimane na Sandžaku poziva na secesionizam. Pored Kosova, situacija na prostoru Sandžaka poglavito je kritična po nacionalnu sigurnost Srbije. Budući da se današnji Sandžak velikim dijelom, od 1463.g do 1878.g., nalazio unutar turskog Bosanskog pašaluka, argument povijesne povezanosti Sandžaka s Bosnom i danas je snažno prisutan. Sve glasniji separatistički zahtjevi muslimanskog stanovništva na Sandžaku stvaraju kontinuiranu političku napetost, a glavni kreatori krize jesu, s jedne strane Izetbegović, Sulejman Ugljanin, lider SDA Sandžaka i predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća, kao i kosovska politička elita. Ugljanin je nedavno zatražio od Vlade Srbije i EU da, sukladno referendumu održanom 1991.g. kojim je definirana autonomija Sandžaka, „utvrde datum povlačenja srpske vojske, policije, tajnih službi, pravosudne policije i drugih institucija Srbije s teritorija Sandžaka (Raška oblast), te ih zamijene europskim snagama sigurnosti.

Tijekom nedavne posjete Srbiji, Erdogan je ohrabrio Vučića i posjetom Sandžaku, multietničkoj regiji na razmeđi Srbije, BiH i Crne Gore, koju je turski predsjednik nazvao svojim zavičajem. Erdogan poziva na poštovanje Srbije i suradnju Srbije sa susjedima (BiH), čime je dao naznake da se zalaže za prekid utjecaja Sjedinjenih Država na Balkanu. Ako se uzme u obzir i najnovija vijest o najavi otvaranja predstavništva turske vladajuće Stranke pravde i razvoja (APK) u Sarajevu (i Skopju) (Oslobođenje, 6.1.2018.), namjera potkopavanja ovog utjecaja sasvim je vidljiva. Znači li to i daljnju radikalizaciju odnosa među narodima susjedne države, osobito ako bi po uzoru na HDZBiH, bila osnovana i AKPBiH?

Ukoliko se uzme u obzir da su Turska i Rusija postigle visok stupanj međusobnog razumijevanja u pogledu krize na Bliskom istoku, neosporno treba postaviti pitanje, mogu li zajednički utjecati i na prilike na Balkanu? Ima li Turska uistinu snage kapitalizirati svoje islamsko naslijeđe i posredstvom „meke moći“ (ideologijom, investicijama) krenuti u borbu za primat u regiji. Naime, pored SAD-a i EU-a kojima je Bosna ostavljena u „amanet“, turski diplomatski, politički, gospodarski i kulturni utjecaj mogao bi biti oslabljen i posredno – kroz djelovanje organizacije „FETO“ Fetullaha Gullena koju podupiru zapadna veleposlanstva, međunarodne organizacije i fondacije, te za sada, pritajeno djelovanje ekstremne iranske terorističke organizacije „Mudžahedin Halk“ (u Iranu zabranjene i proglašene terorističkom) stacionirane na teritoriju Albanije.

 

 

 

Osim postupne „de-dolarizacije“,  koja je već u tijeku,  i na svjetskom naftnom tržištu uskoro se mogu očekivati nove – gotovo tektonske  promjene. Prema različitim izvorima, prva kineska međunarodna naftna burza, ona u Šangaju, s radom bi trebala početi 18. siječnja ove godine, što će prije ili kasnije predstavljati ozbiljan izazov za zapadne financijske krugove koji su trgovinom nafte na globalnoj razini dominirali praktički od njezine uspostave u modernom smislu te riječi.

Na spomenutoj šangajskoj naftnoj burzi trgovat će se u juanima, uz mogućnost konverzije u zlato. Pritom svakako treba imati u vidu činjenicu kako je Kina najveći svjetski uvoznik nafte, pa nije teško izvući zaključak što će za treidere značiti pojava nove burze nafte upravo na njezinom teritoriju, koja će s vremenom imati veliki utjecaj na čitavu Aziju. A na azijsko tržište fokusiraju se i glavni bliskoistočni proizvođači nafte na čelu sa Saudijskom Arabijom, kojoj je europsko tržište u odnosu na azijsko već ionako drugorezredno. Slično je i s katarskim ukapljenim plinom koji je ionako primarno usmjeren na Japan. U tom slučaju profitira i Rusija, koja Kini prodaje naftu za juane, koje nakon toga mijenja u zlato, čime joj prestaje potreba držanja novca u kineskim aktivima ili prebacivanje prihoda od prodaje nafte u američke dolare. Dakle, radit će se o potpuno novoj –  povijesnoj etapi u globalnoj naftnoj trgovini, s dramatičnim posljedicama u odnosu na postojeći ustroj.

Stavljanje u opticaj fjućersa na naftu u kineskoj nacionalnoj valuti neće biti samo instrument jačanja položaja kineskih tvrtki. Ti će ugovori ojačati kineske napore za proširenje utjecaja juana u globalnoj trgovini, što je strateški dugoročni cilj Pekinga. Drugim riječima – ubrzat će „dedolarizaciju“.

Stručnjaci smatraju kako utjecaj juana u svjetskim rezervnim bankama može osjetno porasti, a upravo je to stari kineski plan koji je samo ubrzan rastućom globalnom napetosti između glavnih svjetskih gospodarskih, političkih i vojnih silnica.

Šangajska međunarodna energetska burza, dio je Šangajske burze fjučersa, a bit će poznata po skraćenom nazivu INE i omogućit će kineskim kupcima fiksiranje cijena nafte i plaćanje u lokalnoj valuti. Osim toga, inozemnim trejderima bit će moguće investiranje jer je burza registrirana u šangajskoj slobodnoj gospodarskoj zoni. To će postati prva kineska trgovinska burza otovrena za inozemne tvrtke i strane investicijske fondove, kao i strane naftne kompanije, jer je sada trgovanje na kineskim burzama moguće jedino za kineske tvrtke, dok je strancima to zabranjeno. Zbog toga je Kina najčešće i na meti oštrih kritika zapadnih država, koje takva ograničenja na vlastitim burzama ne poznaju. Međutim, koliko god to pozitivno izgledalo, ovdje će se ipak raditi o najosjetljivijem i najunosnijem segmentu svjetske trgovine – nafti – i to, kao što smo rekli, u zemlji koja je najveći svjetski uvoznik tog energenta. Time će se, nedvojbeno, iz ruku do sada kontrolirajućih silnica svjetske trgovine naftom oduzeti dio tog unosnog „kolača“. Jer interes za novom kineskom burzom nafte već i sada itekako postoji. Za sada je on, logično, najveći upravo od strane zemalja koje su pod najvećim pritiskom Sjedinjenih Država, poput Venezuele, Irana, Katara, a poglavito Rusije koja je pod snažnim gospodarskim i financijskim sankcijama Zapada. Još je jedan važan moment u ovoj priči: Kina će, to je posve sigurno, koristiti element pritiska, govoreći, kako oni koji odbiju poslovati s Kinom kroz nove ugovore na burzi nafte u Šangaju, mogu izgubiti udjele na kineskom tržištu.

Ovaj snažni kineski ekonomski potez može imati potencijalne posljedice za položaj Sjedinjenih Država u smislu emitenta glavne valute na naftnom tržištu, navodi i Bloomberg.

Prije starta trgovanja nove kineske burze, u prošlo ljeto provedeno je nekoliko testiranja i ispunjeni su svi zahtjevi za listing. Kineska vlada je za početak rada naftne burze u Šangaju svoju dozvolu dala u prosincu.

Glavni „vjetar u leđa“ za njezino otvaranje bili su statistički podatci, prema kojima je 2017. godine Kina potisnula SAD s pozicije najvećg svjetskog uvoznika nafte. Kina će, osim jačanja uloge juana u svjetskoj trgovini, dividende imati i kroz stvaranje orijentira naftnih cijena, koji je najviše potreban kineskim naftno-prerađivačkim pogonima tj. rafinerijama.

Podsjetimo: naftni fjučersi fiksiraju cijene nafte na buduće isporuke, a kupci ih koriste za zaštitu od povišenja cijena, dok ih spekulanti koriste u svojim prognozama i stavljanju uloga na cijene.

Tijekom 2017.g. ugovori na naftne fjučerse na burzama u New Yorku i Londonu nadvisili su količinu fizičke trgovine za čak 23 puta.

Sirova nafta je jedna od roba kojom se najviše trguje, a u glavnini se to odnosi na sorte WTI (West Texas Intermediate, kojom se trguje u New Yorku) i naftnu sortu Brent, kojom se trguje na ICE Futures Europe, na burzi u Londonu.

Po prvi put razmišljanja o uvođenju kineskih naftnih fjućersa pojavila su se 2012.g. nakon porasta cijena nafte od 100 dolara za barel i više, ali 2017.g. cijene su pale do 50 dolara za barel. U takvim uvjetima pada cijena nema nikakvog smisla potpisivati ugovore. Treba napomenuti kako važnu ulogu ima i kolebanje valuta i da je Kina još 1993.g. uvela fjučers na naftu koji je opstao svega godinu dana upravo zbog valutnih nestabilnosti. Kina se do sada na taj potez nije odlučivala i zbog nestabilnosti na tržištima dionica i financijskim tržištima.

Postoji li ugroza za „petrodolar“?

Prema procjenama pojedinih analitičara, juan ne može tako brzo potisnuti američku valutu, zato jer je plaćanje nafte u dolarima ukorijenjena praksa.

Tako Sh. Shaher, makrostrateg Emirates NBD PJSC, kaže, kako u konačnici ima smisla obratiti pozornost na poslove u juanima jer je Kina ključno tržište, ali za to će trebati godine.

Komentator Bloomberg Gadfly, David Fickling, tvrdi, kako Kina sada „gotovo nema utjecaja na naftnom tržištu, nužnog za provedbu takvog prevrata“. S druge strane, plaćanje nafte u juanima može postati dio „jedinstvenog pojasa“ (kolokvijalno nazvanog „Put svile“) predsjednika Xi Jinpinga. Sigurno je kako će veze između Euroazije, Bliskog istoka i Kine postati snažnije.

Važno je naglasiti i kako Kina namjerava sudjelovati u poredstojećoj privatizaciji manjeg dijela saudijskog naftnog diva Saudi Aramco, što bi moglo pobuditi Rijad na primjenu juana s obzirom na važnost kineskog naftnog tržišta za Saudijsku Arabiju i sve većeg ruskog naftnog izvoza u Kinu.

O nerazjašnjenim pitanjima koji se tiču dolara, kao glavne svjetske rezervne valute, raspravljalo se i na visokoj razini JP Morgan banke posljednjih najmanje pet godina. Sada je to čak više političko nego ekonomsko pitanje.

Svjet je već svjedočio namjerama Sadama Huseina za prodajom iračke naftu u eurima, ili namjeri Moammera Gaddafija za osnovanje panafričkog zlatnog dinara. Svi dobro znaju kako su obojica državnih vođa završila – vješanjem i klanjem. Međutim, golema i snažna Kina nije niti Irak niti Libija, iako se postavlja pitanje kako će Peking tehnički uspjeti izgraditi konkurenciju za Brent i WTI. Ovdje svakako treba kazati, kako je projekt „petro-yuana“ snažno poduprijela grupacija država BRIKS, a uskoro će, već potpuno sigurno, s petrojuanima početi raditi i drugi veliki svjetski proizvođači nafte, prije svih Rusija i Venezuela. Već ta činjenica po Peking može označiti svojevrsnu pobjedu, a u odjelu za Kinu banke Societe Generale, smatraju, kako će ovaj potez omogućiti Kini „jaču internacionalizaciju juana“.

Dakle, globalni gospodarski rat na relaciji Istok-Zapad može početi, a za bolje poznavatelje stvari on je počeo još otvaranjem ukrajinske krize i američkim pokušajima globalne blokade Rusije, a odnedavno je potenciran i drastičnim poremećajem američko-kineskih odnosa koji je „otkočen“ otvaranjem i preuveličavanjem značaja i veličine sjevernokorejske krize i stvarne sigurnosne opasnosti koju ona predstavlja.

Danas uistinu više nitko neće pogriješiti ukoliko kaže, kako su u svijetu  upravo formirana tri glavna središta moći – SAD, Kina i Rusija (bez čijih se međusobnih dogovora ne može riješiti niti jedan međunarodni problem, niti jedna globalna politička ili vojna kriza, od Sirije i Bliskog istoka u cjelosti, do Sjeverne Koreje), kojima će se postupno priključivati i neke druge zemlje ali iključivo regionalnog karaktera: poput Indije i Brazila, a onda i Turske, Meksika, Irana, Saudijske Arabije i td. U ekonomskom smislu, spomenuta „de-dolarizacija“, makar još uvjek u svojim začetcima, tome je ponajbolji primjer. Pa ikao za sada nije ograničeno međusobno trgovanje (izuzev na relaciji Zapad-Rusija) i kako je činjenica da još uvjek svatko sa svakim trguje, ipak je nedvojbena tendencija u smjeru ograničavanja međusobne trgovine, investicija, preuzimanja vlasničkih udjela tuđih tvrtki i td. Zbog svega toga je za očekivati i vrlo brzu svojevrsnu podjelu interesnih sfera (navodno se to u tišini već i radi), prije svega između Washingtona i Pekinga, a kako bi se spriječili nekontrolirani incidenti i njihovo prerastanje u potencijalni apokaliptični scenariji kroz pokretanje međusobnih ratova.

Proces preformatiranja međunarodnog poretka, koji označava raskid posljeratnog ustroja temeljenog na dominaciji Zapada, prije svega SAD-a, trajat će relativno dugo: ili do konačne potpune tehnološke, vojne, financijske i svake druge dominacije jedne od suprostavljenih strana koja će time „usisati“ onu drugu – slabiju, ili do trenutka sazrijevanja ljudske svijesti do one razine, koja će omogućiti spoznaju nužnosti međusobne suradnje i zajedništva bez vječno nazočne potrebe za dominacijom jednih nad drugima, kao temelja za istinski napredak čovječanstva. Napredak – koji nije moguć bez mira, stabilnosti i međusobnog uvažavanja.

 

Hrvatska je predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović, danas doputovala u Ankaru, gdje se susrela s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. Nakon listopadskog sastanka s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, susret s turskim predsjednikom drugi je u nizu važnih radnih sastanaka hrvatske predsjednice, tijekom kojeg će biti razmatrane ključne globalne, ali i regionalne teme: od odnosa Europske unije i Turske, uloge Ankare u upravljanju migracijama, stanja na Bliskom istoku, međutim, u fokusu hrvatske politike svakako su prilike u Bosni i Hercegovini, osobito položaj Hrvata. Naime, iako Hrvatska i Turska imaju dobre odnose, stanje u susjednoj BiH prijeti političkom blokadom nakon što je djelove izbornog zakona osporio Ustavni sud BiH. U interesu je obje zemlje potaknuti Hrvate i Bošnjake na trenutno zaustavljen dijalog, čemu može doprinijeti održavanje trilateralnog sastanka Hrvatska – BiH – Turska na najvišoj razini u prvom tromjesečju ove godine.

Očekivanja od ovog susreta su poprilična – hrvatski član Predsjedništva BiH, Dragan Čović nada se uspješnom „lobiranju za postizanje jednakopravnosti Hrvata u BiH i izmjenu izbornog zakona“. Moguću tursku ulogu u razrješenju bosanskog gordijskog čvora, domaći političari vide u osobnom prijateljstvu turskog predsjednika, Erdogana i bošnjačkog člana predsjedništva BiH, čelnika SDA, Bakira Izetbegovića, te u stereotipnom analitičkom stavu da Turska ima snažan utjecaj na bošnjačke političare unutar BiH. Da su prijateljstva u politici prilično nestabilna, dao je naslutiti i Bakir Izetbegović koji je naglasio da se radi o „pogrešnom razumijevanju mojih prijateljskih odnosa s predsjednikom Erdoganom i odnosa BiH i Turske“, dok je Erdogan rekao da je situacija u BiH, time i pitanje Hrvata, unutarnje pitanje te države vezano uz Daytonski sporazum. „Imamo stalnu težnju da pomognemo, ali bez direktiva kako treba raditi“, zaključio je turski predsjednik.

Posjet hrvatske predsjednice doista je važn s obzirom na utjecaj koji turski predsjednik, Erdogan, ima na prilike u Bosni i Hercegovini, ali i šire u regiji. Balkan je za Tursku prirodna sfera geopolitičkog utjecaja, u regiji živi osam milijuna muslimana koji Tursku doživljavaju državom – maticom. Međutim, politička savezništva su vrlo promjenjiva kategorija, zbog čega se odnosi Ankare i Washingtona snažno reflektiraju i na regiju. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, hrvatska bi politika svakako trebala uzeti u obzir činjenicu da je Turska, time i Erdogan, nakon zahlađenja odnosa sa Sjedinjenim Državama, izgubio „čarobni štapić“, odnosno svemogući utjecaj na bošnjačko vodstvo u BiH. Kolinda Grabar Kitarović dobro zna da Sjedinjene Države trenutno upravljaju Bakirom Izetbegovićem, te da „popravljanja“ položaja Hrvata u BiH ovisi o američkoj administraciji. Posjeta Erdoganu, kao i prethodna Putinu, jasno pokazuju da je hrvatska predsjednica diplomatski vrlo angažirana oko kontrole, pa i obuzdavanja utjecaja dviju država – Rusije i Turske čiji utjecaj u regiji nezaustavljivo raste.

Sjedinjenim Državama to sigurno nije zanemarivo, budući da se pored „malignog“ ruskog utjecaja, Amerika sve učestalije suočava i sa „samovoljnom“ politikom Turske na Zapadnom Balkanu koja nizom vanjskopolitičkih aktivnosti, posljednjih godina propituje vlastite realne mogućnosti, te pri tom sve manje prati američke interese u regiji. Naime, Turska, strateški važna članica NATO-a i, do nedavno, neupitna saveznica Sjedinjenih Država, nastoji obnoviti svoju sferu utjecaja na Balkanu, regiji koja je do Prvog svjetskog rata pripadala Osmanskom carstvu. Nesumnjivo, Turska kao regionalna sila želi sudjelovati u oblikovanju sigurnosne arhitekture u ovom dijelu Europe kojeg pragmatično smatra i svojim značajnim tržištem. Što se tiče Sjedinjenih Država, Turska je, sve do nedavno, imala gotovo „odriješene“ ruke u kreiranju svog utjecaja u muslimanskim zemljama Zapadnog Balkana – Bosni i Hercegovini, Kosovu i Albaniji, međutim, nakon propalog državnog udara protiv Erdogana, u srpnju 2016. (prema Ankari, u organizaciji CIA-e i muslimanskog klerika Fethullaha Gulena), Turska je redefinirala svoj odnos sa Sjedinjenim Državama, Europskom unijom i NATO-om, svojim dojučerašnjim saveznicima, ali i s Rusijom, te, zanimljivo, i sa zemljama Balkana.

Odnosi između Sjedinjenih Država i Turske ozbiljno su narušeni još u mandatu Baracka Obame, ali su definitivno bitno pogoršani s događajima oko pokušaja puča koji su turskom predsjedniku Erdoganu pokazali da njegovi „saveznici“, zapravo, žele njegov odlazak. Naime, nakon turskog rušenja ruskog borbenog aviona SU-24, na granici sa Sirijom, u studenom 2015. Rusija i Turska našle su se na rubu rata. Međutim, Erdoganova isprika i namjera da ponovno uspostavi bliske odnose s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, te da nastavi projekt izgradnje plinovoda „Turski tok“, bili su „kap koja je prelila čašu“, nakon čega je organizirano njegovo svrgavanje. Svoj opstanak, Erdogan može zahvaliti samo Vladimiru Putinu koji mu je dostavio važne obavještajne podatke o pripremi vojnog prevrata za koji je plan pripremljen u američkoj vojnoj bazi Bondsteel na Kosovu koja je pod zapovjedništvom NATO-a (KFOR-a).  Prema navodima turskih medija, mozak operacije bio je Fethullah Gulen koji je pokušao uspostaviti paralelne strukture s ciljem političke kontrole nad institucijama turske države, a provedbu su trebali osigurati visoki vojni dužnosnici, redom turski generali i pukovnici, velikom većinom Albanci po podrijetlu, te svi do jednog školovani na vojnim akademijama u SAD-u.

Nakon puča Sjedinjene Države odbile su izručiti Fethullaha Gulena Turskoj, pale su i optužbe za špijanažu, ali i uhićenja zaposlenika američkog konzulata u Istanbulu, nakon čega je američko veleposlanstvo obustavilo izdavanje američkih viza turskim građanima. Američka potpora Kurdima, turska nabavka ruskih raketnih sustava S-400 dodatno udaljavaju nekadašnje saveznike. Pod utjecajem vlastitog, krajnje destabiliziranog okruženja građanskim ratovima, „neuspjelim državama“, etničkim sektaškim sukobima koje predvode različite paravojne i terorističke skupine, inače proxy partneri zapadnih sila, kao i humanitarnih katastrofa, Turska je razvila novi tip vanjskopolitičkog promišljanja koji ju je, umjesto da luta na marginama nesigurnih zapadnih saveza: NATO-a i EU, „pomakao“ prema Euroaziji. Nova savezništva s Rusijom, Iranom i Sirijom rezultat su pragmatičnih turskih interesa, ali i novih geopolitičkih pogleda na ulogu i značaj Turske u međunarodnim odnosima.e

Već u knjizi „Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske“, objavljenoj 2003.g., Ahmet Davutoglu, ugledni sveučilišni profesor, dugogodišnji ministar vanjskih poslova, kasnije i turski premijer, definira platformu nove turske vanjske politike na početku 21. st.. Davotoglu smatra kako je Turska središnja država Euroazije koja posjeduje ogroman politički potencijal što zahtijeva izgradnju novog identiteta svjetske sile, time i oblikovanje nove aktivne turske vanjske politike, osobito prema Kavkazu, Središnjoj Aziji, Bliskom istoku i Balkanu, područjima koja se teritorijalno poklapaju s oblastima nekadašnjeg Osmanskog carstva.

Što se tiče Balkana, Davutoglu navodi da je luk koji iz pravca sjeverozapada “povezuje liniju Bihać – Srednja Bosna – Istočna Bosna – Sandžak – Kosovo – Albanija – Makedonija – Kirdžali – Zapadna i istočna Trakija”, zapravo od vitalnog značenja za turske nacionalne interese. Ideja stvaranja jedinstvenog geografskog prostora na kojem žive muslimani, tzv. „zelena transferzala“ vrlo je prihvatljiva muslimanskoj intelektualnoj eliti . Uzimajući u obzir povijesnu i civilizacijsku dimenziju makro podjele Zapad – Istok, Davotoglu naglašava da su u fokusu nove turske vanjskopolitičke strategije dvije grupacije autohtonih balkanskih naroda: Bošnjaci i Albanci koji svojim opredjeljenjem za islam postaju temeljni oslonac turske politike na Balkanu. Dok se Bosna i Hercegovina nalazi u ulozi isturene “političke, ekonomske i kulturne predstraže prema Srednjoj Europi”, turska je politika Albaniji namijenila ključnu ulogu kada se radi o Balkanu, istočnom Sredozemlju i Jadranu. Stoga se Turska treba usmjeriti na rješavanje problema koji se tiču budućnosti muslimanskih zajednica u regiji, jačanju njihovog kulturnog identiteta, kao i njihove ekonomske i društvene infrastrukture, posebno očuvanju i osnaživanju islamsko osmanskog naslijeđa, te poduprijeti teritorijalnu integraciju ovih prostora.

Turska spada među tri vodeća investitora u Albaniji, na Kosovu i u Makedoniji, a ulaganja su proširena i na ostale zemlje u regiji. Do 2015.g., Turska je bila vodeći financijer škola i sveučilišta u BiH, Albaniji, Kosovu i Makedoniji, osnivani su brojni kulturni centri, izvršena je revizija udžbenika povijesti u kojima se naglašava osmansko razdoblje, potaknuta je obnova spomenika, a turske su „sapunice“ preplavile regiju. Turska je investitor autoceste kroz Albaniju i Kosovo, njenom su zaslugom obnovljene zračne luke u Skopju i Prištini, u posjedu je bosanske aviokompanije, radi se o svojevrsnom konceptu soft power-a kojim je turska politika iskazala jasne političke i strateške interese prema regiji. Njeni dugogodišnji  saveznici – SAD i Velika Britanija „oslobodili“ su prostor takvom turskom utjecaju. Naime, Turska je u posthladnoratovskom razdoblju bila respektabilni saveznik SAD-a i NATO-a u regiji, za mnoge svojevrsni američki trojanski konj na Balkanu, te je sasvim slobodno mogla „zaigrati“ na kartu neoosmanizma, pri čemu joj je potpora stizala upravo od Sjedinjenih Države i zapadnih saveznika, a s ciljem spriječavanja širenja ruskog gospodarskog, političkog i vojnog utjecaja u regiji.

Nakon zahlađivanja odnosa s Amerikom, te približavanja Rusiji, Ankara je počela provoditi samostalnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana, ali i šire koja nikako nije po volji Sjedinjenim Državama. Kada je riječ o Balkanu, Turska je dobrim dijelom odustala od „Strategijske dubine“ Ahmeta Davotoglua, politike koja je promovirala neosmanizam, te se priklonila znatno realnijoj političkoj opciji sadržanoj u novom dokumentu „Strateška vizija 2023“. Nova strateška doktrina vanjske politike Tursku je usmjerila prema realnom pozicioniranju kao regionalne sile koja će djelovati (na iznenađenju hrvatske politike) na harmoniziranju odnosa muslimana i Srba koji, zapravo, imaju dugu zajedničku povijest. U proteklih dvadeset godina pod utjecajem prilika i geopolitičkih koncepcija SAD-a u regiji je procvjetao „vehabijski“ arapski islam, međutim, Erdoganova Turska vraća se temeljnim tradicionalnim obiteljskim vrijednostima na bazi umjerenog islama,  uvodi umjerenu islamsku demokraciju, te raskida s neosmanizmom, a s novim saveznicima na Balkanu jača svoje kulturne i gospodarske veze.

-nastavlja se-

ERDOGAN U HRVATSKOJ: KOMPENZACIJA TURSKOJ ZA SIRIJU

 

 

Kina je u Pakistanu počela gradnju pomorske i zrakoplovne baze, blizu zone strateški važnog Hormuškog tjesnaca.

Odnosi SAD-a i njihovog, donedavno ključnog srednjoazijskog partnera, Pakistana, nastavljaju se pogoršavati. Proces zahladnjenja započeo je početkom 2016.g. bivši predsjednik SAD-a Barak Obama, objavom svoje nove strategije o Afganistanu, kojom je želio isključiti Pakistan iz odlučivanja o afganistanskoj političkoj budućnosti, optuživši ga za koketiranje s „Al-Qaidom“ i talibanima (iz tog razloga Obama je smanjio godišnju vojnu pomoć Pakistanu za čak jednu trećinu). Donald Trump je tijekom predizborne kampanje vrlo često oštro kritizirao taj Obamin potez, ukazujući na važnost Pakistana po američke interese u regiji ali i još više, bojeći se još većeg zbližavanja Islamabada s Kinom i Rusijom, ali i s Iranom (što je do nedavno bilo ravno znanstvenoj fantastici s obzirom na strateško savezništvo Pakistana i Saudijske Arabije). Tako je odmah nakon pobjede na izborima, prvi Trumpov telefonski poziv nekom od državnih čelnika bio upravo onaj pakistanskom premijeru. Međutim, od nove idile očito nije bilo ništa jer je u nedavno objavljenoj novoj  Trumpovoj strategiji po Afganistanu, koja uključuje znatno povećanje kontingenta američkih snaga u toj zemlji, Islamabad iznova ostao „izvan igre“, a Washington je u nju, umjesto na terenu utjecajnog Pakistana uključio njegovog velikog konkurenta – Indiju. Je li time SAD želio „kazniti“ donedavnog partnera i, ako je, koliko će u tome uspjeti, teško je reći s obzirom da Indija nema gotovo nikakav utjecaj na afganistanskom terenu, a, osim toga, Pakistan se time još samo više gura u zagrljaj Americi neugodnih globalnih suparnika, što može nepovoljno utjecati na uspjeh već ionako vrlo duge i skupe američke vojne misije u Afganistanu.

„Sjedinjene države poražene su u Afganistanu“

Već složene američko-pakistanske odnose ovih je dana dodatno zaoštrio  predsjednik Trump svojim prvim ovogodišnjm „tvitom“, koji prijeti velikim diplomatskim skandalom između Washingtona i Islamabada. Trump je u njemu otvoreno optužio Pakistan za „laži i obmane“ i izjavio kako su vlasti te države sve američke predsjednike smatrali „glupanima“, imajući pri tom u vidu američku vojnu pomoć toj zemlji za borbu protiv terorizma. Prema Trumpovim riječima, posljednjih 15 godina Pakistan je od SAD-a dobio 33 milijarde dolara, najviše za suzbijanje terorističkih ugroza iz Afganistana i na samom pakistanskom teritoriju, a sada se s tom pomoći prekida. Kao odgovor na Trumpove teške optužbe, pakistanski ministar vanjskih poslova Khawaja Asif je za pakistansku Geo TV izjavio, ni manje ni više, nego da je Trump razočaran „porazom Sjedinjenih Država u Afganistanu“ i da zato kritizira Islamabad, optužujući ga za davanje utočišta teroristima. Također je kritizirao Sjedinjene Države za slanje novog vojnog kontingenta u Afganistan, čime „kompenziraju svoju propast, a moguće je jedino miroljubivo riješenje“.

Pakistan bi, sukladno planu iz 2016.g. trabao primiti 225 milijuna dolara vojne pomoći, od koje, ako je vjerovati Trumpu, sada neće biti ništa. Zato je pakistanski ministar vanjskih poslova izjavio kako će „otvoriti sve detalje o američkoj pomoći“, iz kojih je vidljivo da su ta sredstva uključivala i američko korištenje pakistanske infrastrukture u vojne svrhe.

Trumpovo zaoštravanje odnosa s Islamabadom potpuno je nelogično s gledišta da NATO snage (uključno i one američke) nakon izbijanja ukrajinske krize više ne koriste blagodat ruskog zračnog prostora za svoje logističke akcije u Afganistanu. Ukoliko bi se to sprječilo i od strane Pakistana, nastao bi veliki problem. Zapadno od Afganistana je Iran, istočno Pakistan i Kina, sjeverno srednjoazijske države koje su, uz iznimku izoliranog Turkmenistana, gotovo sve vrlo bliske s Rusijom, a sve su (uz izuzetak Uzbekistana koji je član Šangajske organizacije), čak i u vojnom savezu s Moskvom. S tim u svezi, navodi pakistanskog ministra o američkom vojnom korištenju njihove infrastrukture sigurno nije bilo slučajno. Zato se s pravom postavlja pitanje, zbog čega se Trump tako opasno poigrava s jednom od ključnih regionalnih država?

Sve ove oštre izjave stigle su svega tjedan dana nakon navodnog uspjeha prvog zasjedanja trostranog formata Kina-Afganistan-Pakistan po pitanju unutarafganistanskog riješenja krize, održanog u Pekingu. Tri strane pri tom su postigle potpuni konsenzus (!) glede borbe protiv terorizma i dogovorile nastavak suradnje po tom pitanju (info: kinesko MVP). I afganistanski i pakistanski predstavnici suglasni su kako prema teroristima mora biti primjenjena nulta tolerancija i da će se vršiti napadi na bilo kakve pojave ekstremizma. Ipak, Geopolitika.News vrlo je skeptična prema izjavama tipa „potpuni konsenzus“ kada je u pitanju Afganistan, jer takvog konsenzusa nema čak niti između Washingtona i njegovih saveznika u Kabulu, a kamo li između Kabula i Islamabada. Tako je, primjerice, u opisanom „skandalu“ vezanom uz spomenuti Trumpov „tvit“, afganistanski veleposlanik u Washingtonu odmah stao na stranu Trumpa, potvrđujući njegove teze o Pakistanu kao potpuno ispravne. Općenito gledano, nikakav konstruktivan dijalog između svih spomenutih strana nije moguć iz jednog jedinog razloga: nazočnosti stranih vojnih snaga na afganistanskom tlu! To je ono čemu se godinama protive ne samo talibani već i druge radikalne organizacije ali i veliki dio afganistanskog stanovništva koji povijesno ne trpi „stranu čizmu“, bila ona britanska, sovjetska, američka ili bilo čija druga. A upravo po takvom stavu Afganistancima je najbliži Islamabad, koji, također, kao temeljni uvjet riješenja sukoba zahtijeva povlačenje inozemnih snaga iz te zemlje. Drugi uvjet Pakistana (ali i Kine) upućen SAD-u, je bezuvjetno odbacivanje sudjelovanja Indije u rješavanju afganistanskog pitanja, a treći je demarkacija pakistansko-afganistanske granice. Uvjeta ima još ali su oni znatno manje važnosti u odnosu na tri spomenuta. Naravno, ne treba zaboraviti kako Islamabad traži i inkorporaciju propakistanskog krila talibana u buduću afganistansku vladu bez čega nije moguća stabilnost u toj zemlji, a čemu se oštro protive Washington (poglavito u svojoj novoj strategiji o toj zemlji) i Kabul, smatrajući to destabilizacijskim čimbenikom za budućnost Afganistana.

Trumpov potez čudan je i glede činjenice da je Pakistan i nuklearna sila, a znatan dio američke pomoći Islamabadu išao je upravo na zaštitu njegovih nuklearnih kapaciteta i onemogućavanja prelaska  oružja masovnog uništenja u ruke „loših dečki“.

Kina širi svoju vojnu nazočnost u Pakistanu

Zanimljivo je pogledati u posebno izvješće američkog Pentagona, posvećeno širenju kineske vojne nazočnosti (njezinih pomorskih i zračnih snaga) u Pakistanu, u zonama bliskim strateški važnom Hormuškom tjesnacu – vratima u Perzijski zaljev. U njemu se navodi,  kako je u prosincu 2017.g. delegacija visokih kineskih vojnih dužnosnika, u pratnji njihovih pakistanskih kolega boravila u luci Jiwani (distrikt Gwadar) na jugu regije Baludžistan.

Foto: pakistanska luka Jiwani

Smatra se kako su pregovori Islamabada i Pekinga o otvaranju dviju kineskih pomorskih baza počeli 2011.g., ali da je tada pakistanska vlada u njima bila suzdržana zbog financijske potpore koju je dobivala iz Washingtona. Ali poradi događaja iz posljednjih godinu dana (koje smo gore spomenuli), Islamabad uviđa nužnost kineske vojne i gospodarske nazočnosti u Pakistanu. Američki obavještajci smatraju kako se između dviju strana razmatrala izgradnja kineske pomorske baze u zaljevu Jiwani (Kinezi su zakupili 2281 hektar zemljišta u zoni luke Gwadar na rok od 40 godina, op. ZM.), kao i proširenje postojeće zračne luke i izgradnja kineske zrakoplovne baze, koja bi špijunskim i transportnim zrakoplovima dviju država omogućila djelovanje u više smjerova:

–          jugo-zapad: UAE, Katar, Saudijska Arabija, Džibuti (gdje je Kina nedavno otvorila svoju prvu vojnu bazu u Africi), Tanzaniji, Mozambiku i JAR;

–          jugo-istok: otok Diego Garsia u središnjem dijelu Indijskog oceana, površine 22 km2 (za obavještajne zadaće);

–          istok: Indija;

–          zapad: Irak, Iran

U analizi je navedeno kako kineski vojni obavještajci planiraju povisiti nadzor nad aktivnostima američkih zračnih i pomorskih snaga na Bliskom istoku i Indijskom oceanu, a nova zračna baza omogućit će im smanjenje trajanja letova do Irana i njegove zaštite od ugroza koje mu stižu s Arapskog poluotoka. Baze će Kinezima omogućiti zaštitu prijevoza roba i dragocijenih i strateški važnih kovina s juga afričkog kontinenta kojima on obiluje, ali i baziranje većeg broja brodovlja u zapadnom dijelu Indijskog oceana, strateški važnog za osiguranje sigurnosti pomorskih putva (Omanski zaljev i Crveno more) u svezi mega-projekta „Morski put svile XXI. stoljeća“.

Pentagonovom izvješću možemo dadati kako, trenutačno, kineske građevinske tvrtke operacionaliziraju projekt modernizacije zračne luke grada Gwadar tj. njezinog proširenja i produljenja uzletno-slijetne staze, kao i stajanki za teške transportne zrakoplove.

Amerikanci smatraju kako će kineska pomorska baza Jiwani (čije izrazito povoljne hidrološke karakteristike kineskoj inžinjeriji omogućuju nužne zahvate s ciljem minimaliziranja opasnosti od diverzantskih akcija protiv same baze) omogućiti Kini pružanje vojne pomoći Iranu i zaštiti njegove najjužnije luke Chabahar, a istodobno će Pakistanu omogućiti baziranje njegovih novih dizel-podmornica čija se proizvodnja već zahuktala.

Potrebno je spomenuti i kako je Kina već uložila 57 milijardi dolara za izgradnju objekata „Kinesko-pakistanskog gospodarskog koridora“ i da će taj iznos u iduće dvije godine porasti na 65 milijardi dolara.

Iz svega navedenog možemo zaključiti kako Pakistan velikom brzinom „klizi“ iz pragmatične orbite američkih nacionalnih interesa u čvrsti zagrljaj Kine, koja mu je i geografski bliska (zapravo, dvije su zemlje susjedi) i čiji su vanjskopolitički i gospodarski prioriteti Pakistanu puno bliži od onih američkih. Islamabad zna kako on ne smije ispustiti svoja utjecaj na afganistanska zbivanja zbog paštunskog stanovništva u svojim regijama koje graniče s Afdganistanom i opasnosti od prelijevanja terorizma i na pakistanski teritorij, čemu dovoljno često i svjedočimo. Kineski mega-gospodarski projekti, uz stabilizaciju stanja u Afganistanu,  mogu stvoriti povoljno okruženje za razvoj Pakistana koji već desetljećima stagnira, zbog čega je Islamabad izgubio povjerenje u SAD kao jamca stabilnosti, a onda i razvoja tog dijela svijeta. Pakistanu bi u tom slučaju ostali složeni sigurnosni odnosi jedino s Indijom ali i po tom se pitanju nastoje pokrenuti stvari, poput zajedničkog pakistanskog i indijskog ulaska u Šangajsku organizaciju. Jer bez obzira što Indija prihvaća biti strateški američki partner u regiji, ona je dovoljno velika i snažna zemlja da vodi samostalnu vanjsku politiku u stvarima koje su od njezinog nacionalnog interesa. A rat s Pakistanom ili Kinom to joj sigurno nisu.

Po pitanju Pakistana Washington sada malo toga ozbiljnog može učiniti. Glede spomenutih Trumpovih optužbi, u Islamabadu je nedavno sazvano i Vijeće za nacionalnu sigurnost poradi „odabira adekvatnih odgovora“, a jedan od većih dostignuća tog zasjedanja bila je konstatacija o „solidarnoj poziciji“ civilnog i vojnog segmenta društva i javnosti prema „izazovima“ iz Washingtona (što je posebno zanimljivo s obzirom na česte sporove između civilne i vojne vlasti te zemlje). Činjenica važna s pozicije diplomacije je da je Pakistan odreagirao na američke teze neovisno o tome, planira li Islamabad odustati od svoje sadašnje strategije ili ne. U završnom priopćenju sa sjednice Vijeća, naglasak je stavljen na žrtve koje je Pakistan podnio u borbi protiv terorizma, a izražena je i zabrinutost glede Trumpovih izjava.

Iz svega ovog sa sigurnošću se može zaključiti kako Pakistan neće odustati od svoje strategije riješavanja afganistanskog sukoba, što može imati negativne posljedice po planiranu povećanu američku vojnu nazočnost u toj zemlji. Štoviše, Islamabad će, osim razvoja strateškog partnerstva s Pekingom, nastojatii razvijati odnose i sa Teheranom i sa Moskvom. A što se tiče prekida američke financijske pomoći, ona može vrlo lako i velikom brzinom dovesti do gubitka upravljačkih poluga po Washington u odnosu na procese koji se odvijaju u regiji. Ne treba sumnjati da će u nastali (financijski) „vakuum“ vrlo rado uskočiti Kina, a pomoć će Islamabad nesumnjivo dobiti i od  još uvijek savezničke Saudijske Arabije, a tu su još UAE, Katar i Turska. Pakistan sigurno neće ostati gladan bez 225 milijuna američkih dolara planiranih za ovu godinu, a koliko je ovakav scenarij koristan Sjedinjenim Državama u ovom trenutku globalnih geopolitičkih odnosa, prosudite sami.

BORBA ZA NADZOR TALIBANA IZMEĐU KATARA I PAKISTANA

Kakva Europa ulazi u 2018. godinu?

Države članice EU izvan francusko-njemačke jezgre najmoćnijih pri tom bi, prema aktualnim planovima razvoja EU u više brzina, bile gurnute na gospodarsku, političku, ali i zemljopisnu periferiju gdje bi trebale služiti kao nekava nova vojna krajina- predziđe razvijene i moćne jezgre.

Sudbina je Europe da se njezina povijest ponavlja u pravilnim ciklusima jednostavno zato što je vrijeme mira i mirovnog poretka na njezinim prostorima ograničeno samo na ono vrijeme koje  je potrebno da se nagomilani sukobi interesa i moći najsnažnijih europskih država ponovo  pretvore u novi sukob i na kraju rat. Na jugoistoku Europe pak, tom vječnom okidaču europskih kataklizmi,  to vrijeme koje je potrebno za nagomilavanje sukoba interesa i raspada mirnog života je jednako nuli – mir je samo predah jednog beskrajnog, sada već stoljetnog rata koji se u svakom trenutku spreman  aktivirati ukoliko to globalni igrači požele, s potencijalom pretvaranja u veliki europski rat.

Cijela europska povijest savršeno se sažima u temi filma “Beskrajni dan” („Groundhog Day“),  kada se cinični i sebični  televizijski reporter budi uvjek u istom danu s potpuno identičnim slijedom događaja čega je samo on svjestan. Iz začaranog kruga izvukao se tek kada je promjenio ustaljene obrasce svog ponašanja i aktivno se  prilagodio  događajima. Europska povijest, na žalost,  za to nije sposobna, iako je pokušavala i pokušava, ali instikt ponavljanja uvjek istih povijesnih  obrazaca vodi uvjek u isti  začarani  krug  pohlepe, stvaranja europskih carstava,  imperijalnih širenja, ratova i kataklizmi. I sve to zahvaljujući svojim elitama, nekada plemstvu po porijeklu, a sada lažnoj  aristokraciji u što se pretvorila europska politička elita. Europski građani shvaćaju da su ponovo zarobljeni u beskrajnom danu i da im se lako može dogoditi ponovni uniformirani odlazak prema istoku Europe.

Na vanjsko političkom planu sve miriše na davnu 1914. godinu pred sukob velikih carstava za premoć nad europskim, afričkim i azijskim prostorima, a na unutarnjem političkom i ekonomskom planu sve podsjeća na razdoblje između dva svjetska rata. Na cijelom prostoru Euroazije, od La Mancha do Vladivostoka, na istoku ponovo se u ovom ili u onom obliku stvaraju carstva, nove imperijalne tvorevine. Europska se unija polako ali sigurno u svojoj jezgri najmoćnijih država članica  pokušava centralizirati i uobličiti u  imperiju, u koju bi se trebala integrirati Europa i MENA (Bliski istok i Sjeverna Afrika),  kao bizarnu repliku nekadašnjega Rimskoga carstva ili barem kasnijeg  Svetog Rimskog carstva. Države članice EU izvan francusko-njemačke jezgre najmoćnijih pri tom bi, prema aktualnim planovima razvoja EU u više brzina, bile gurnute na gospodarsku, političku, ali i zemljopisnu periferiju gdje bi trebale služiti kao nekava nova vojna krajina – predziđe razvijene i moćne jezgre. Moćna vojna sila koja se upravo  stvara na ozemlju Europske unije od američkih i europskih snaga ne gomila se u Francuskoj ili Nizozemskoj nego upravo na toj periferiji, u Poljskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Češkoj, Rumunjskoj…..Njemačka je pri tom logistička baza i operativna osnovica mogućih budućih vojnih djelovanja, ali se borbeno spremne snage koncentriraju na periferiji. Istovremeno Turska na prostorima nekadašnjeg Osmanskog carstva nevjerojatnom upornošću pokušava izgraditi njegovu geopolitičku reinkarnaciju, pri čemu se ne usteže dovoditi u pitanje pravnu utemeljenost međudržavnih ugovora proisteklih iz Versailleskih nagodbi nakon 1. svjetskog rata  koji uređuju  njene granice. Rusija, s druge strane, uzdiše za nekadašnjom veličinom Ruskog Carstva  i kasnijega SSSR-a. I ne samo moćnici, nego i male države Europe ponovo izvlače stare zemljopisne karte i potiho se pozivaju na  povjesne nepravde, oduzete teritorije i sve otvorenije iskazuju volju za novim teritorijalnim preslagivanjima. Američki geopolitičar  George Friedman, osnivač privatne obavještajne agencije „Stratfor“ i predsjednik think-tanka “Geopolitical Futures“, u autorskom članku od 23. listopada 2017. godine  pod naslovom „Europe’s Border Problem“, s razlogom ukazuje: „Stoljećima je Europa vodila ratove zbog granica. Tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća europske granice su se neprestalno mijenjale, dok su se vodili ratovi i  fragmenitrale imperije pri čemu su  nastajale  nove nacije i nacionalne države. Nakon 1945. godine i početka Hladnog rata, na kontinentu se uspostavilo novo načelo. Granice, koje su iscrtane na kraju 2. svjetskog rata, smatrane su svetim i nepovredivim. Europljani su prihvatili paradigmu prema kojoj je  život s nerazumnim ili nepravednim granicama daleko bolji od pokušaja da se one isprave. SAD i SSSR, balansirajući ravnotežom straha, prihvaćali su i održavali takvu situaciju čija bi svaka promjena, prema njihovim procjenama, u tadašnjem rasporedu snaga mogla  izazvati svjetski rat oko europskih granica, posebice stoga što nisu imali povjerenja u zdrav razum europskih političara zbog kataklizmičnih ratova koje su pokretali tijekom prve polovice 20. stoljeća.“

Friedman nastavlja: “Europska unija obećala je sveopći prosperitet za sve članice ukoliko bi  suspendirale pitanje međusobnih granica i zatomile svoje identitete. Ali vremena su se promijenila, a ekonomski problemi učinili su granice ponovo važnim pitanjem. Europa,  naravno, nema rješenje tog problema. Ekonomska dimenizija na koju se oslanja EU nažalost nije dovoljna. Nacije su važne jer je Europa samo kontinent, a Europska unija je samo ugovor. Ona je koristan entitet, a korisnost  je jedino što opravdava njezino postojanje. Ako izgubi korisnost EU gubi i legitimitet. A to bi  značilo da bi granice koje je postavila kao dogovorene i trajne,  također nestale i umrle….Sama reafirmacija starih europskih naroda koji u novim okolnostima potvrđujuju svoj identitet ponovo je  pokrenula preispitivnje granica iscrtanih 1945. godine, na užas Europske unije.“ Friedman dalje navodi konkretne primjere graničnih pitanja koja bi u bliskoj budućnosti mogla isplivati na geopolitičku površinu europskog kontinenta: “Mađarska je, tako, primjerice, nakon dva velika rata podijeljena između Rumunjske i Slovačke, koje su dobile dijelove njezinog  nekadašnjeg  teritorija. Ima li Mađarska pravo na povrat tih teritorija? Belgija egzistira kao britanski izum, koji Francuze i Nizozemce veže u nesretnom braku unutar jedne države. Postavlja se pitanje mogu li se razvesti? Ukrajinski Lavov nekada je bio poljski grad,  a sada je dio Ukrajine. Može li se zapadni dio Ukrajine odvojiti i njezini građani ponovo pridružiti državama čiji su građani bili prije 1945. godine?“ Friedman zaključuje kako se ta pitanja ne mogu gurnuti pod tepih političkog života Europske unije i da će ona s vremenom kako snage nacionalnih suverenosti država članica budu iskazivale sve veći otpor centralizaciji EU i stvaranju nadnacionalog entiteta, postati sve ozbilnija. “Doista, ta bi pitanja trebala zabrinuti Europsku uniju više od Brexita“, upozorava Friedman.

Sve što se događa u Europi odiše smradom priprema novoga rata. Ista pozornica kao pred 1. i 2. svijetski rat postavljena je na europskim prostorima – imperijalne državne politike, veliki neprijatelj na istoku, politička i gospodarska kriza unutar Europe, uništena srednja klasa i zgaženo radništvo, a uz to i kriza sustava vlasti, upravo onakva kakva sada postoji unutar najmoćnijih europskih država i njihove nadnacionalne paradržavne tvorevine Europske unije. Istovremeno Velika Britanija i SAD, baš kao i nekada, svjesno su blago distancirani i spremni na skok dok u središtu europskog kontinenta kuha. Zaista, prevelika je šansa da će centar euroazijskoga prostora ponovo eksplodirati na neki morbidno modificirani način kao 1914. ili krajem 30-ih godina prošloga stoljeća. Europa nije na samrti, kako je svojedobno bespomoćno  cvilio bivši francuski premijer Manuel  Valls, nego pred novom tragedijom za koju su zaslužni upravo takvi beskorisni mediokritetski političari kao što je on, njegov tadašnji predsjednik Hollande, Juncker,  a posebice vodeći  makijavelistički politički krug oko kancelarke Angele Merkel koji je faktički nametnuo svoje vodstvo nad strukturom Europske unije i time presudno odredio  geopolitičku dinamiku cijele Europe. Sve što se trenutno događa u Europi i Europskoj uniji u najvećoj je mjeri rezultat djelovanja upravo njemačke politike vođene kancelarkom Merkel, koja je  preko bruxelleske birokratske transmisije prenešena  na  centre moći EU i usvojena kao politika europske integracije. Do stupanja na scenu novog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, cijelom europskom politikom suvereno je vladao Berlin. Macron sada  u  dogovoru s Berlinom i Bruxellesom,  pokušava prigušiti dosadašnju ključnu ulogu njemačke politike i barem na temeljnim pitanjima Unije uspostaviti nekakvu zajedničku francusko-njemačku  osovinu moći. Kako bilo,  ne može se zanemariti dosadašnji utjecaj njemačke politike, niti tako lako ispraviti negativne učinke   za Europsku uniju  egoistične politike kancelarke Merkel,  vođene isključivo njemačkim geoekonomskim i geopolitičkim interesima.

Europa i Europska unija su danas duboko podjeljene na sjever i jug, na zapad i istok, staru i novu Europu, na moćni centar koji uniju dijeli na više razvojnih brzina, odnosno više razina integracije, i na periferiju. Neosporna je činjenica kako se vodeće članice EU, predvođene Njemačkom, uporno trude stvoriti ekskluzivnu jezgru Europske unije, a sve ostale gurnuti na margine političkog i gospodarskog utjecaja. Takav ekperiment i gruba zlouporaba  same ideje i temeljnih načela na kojima se zasniva Europska unija, prirodni je nastavak gospodarske politike koju je predvodio Berlin i Bruxelles, oličene u zlosretnoj agendi proračunske štednje i rezanja socijalnih transfera. Cijela Europska unija pretvorila se pod utjecajem Berlina u instrument reketarenja na visokoj razini u korist Njemačke i uskog kruga najmoćnijih država članica. Rezultat pokušaja stvaranja egoističnog središnjeg  bloka Njemačke, Francuske, Belgije i Nizozemske u tzv. prvoj razvojnoj brzini, nezbježno će biti udaljavanje svih ostalih prema periferiji. Tako su već sada južna Europa sa svojim gospodarskim problemima i istočna Europa sa sasvim drugačijom političkom kulturom na sasvim različitim putovima razvoja. Zajedničko iskustvo istočnoeuropskih zemalja okupljenih oko „Višegradske skupine“ i geoekonomske i geopolitičke agende „Tri mora“ čini ih jedinstvenim političkim blokom unutar Europske unije. Iskustvo država članica iz južne Europe s politikom Berlina i Bruxellesa u posljednjih deset godina, od početka gospodarske krize, također ih čini jedinstvenim blokom. Velika Britanija je oduvijek  jednom nogom bila izvan EU, a sada je definitivno  na odlasku. Na kraju krajeva i sama Njemačka i uski krug najmoćnijih država oko nje, koji su pokrenuli ovakvu političku i gospodarsku dinamiku, i sami su od samog početka bili  posebni blok unutar Unije i time posredno čimbenik njezine moguće disolucije.

Jačanje gopodarske moći Njemačke i njezino ovladavanje političkim i ekonomskim strukturama Europske unije, neizbježno su vodili jačanju njemačke pozicije i otvaranju njezine ambicije prerastanja iz regionalne u globalnu silu. Oduvijek se govorilo da je Njemačka prevelika za Europu, a premala za ulogu na svjetskoj razini. I to je u biti točno. Stoga njemačka politika u svojoj transformaciji prema globalnom igraču koristi Europsku uniju, koja joj svojim geografskim i demografskim kapacitetima daje mogućnost prerastanja u globalnu svjetsku silu. I kako je bilo predvidivo, nakon što se Njemačka počela učvršćivati kao europska kontinentalna sila s tedencijom širenja utjecaja na svjetsku razinu, uslijedio je, kao i barem tri puta do sada u povijesti, odgovor pomorskih sila SAD-a i Velike Britanije s njezinom anglosferom, koji je pokušavaju izolirati na kontinentu i ugušiti je. Dakako, Brexit nije slučajan i rezultat glasovanja starijeg ruralnog stanovništva kako se namjerno provlačilo medijskim izvješćima, nego dobro osmišljenja geopolitička operacija o čemu uosttalom svjedoći i kasnije glatko  pribavljena parlamentarna potvrda za početak njezine provedbe. Čekala se samo izborna pobjeda Trumpa s druge strane Atlantika i obuzdavanje njemačke moći i Europske unije  kroz koju se ta moć geopolitički kapitalizira moglo je početi. Odabran je i savršeni trenutak, kada se vladajuća politika EU i Njemačke našla u nezavidnoj poziciji prtisnuta izbornim pobjedama desnih snaga nacionalnih suvrenosti država članica EU i prijetećom neizbježnom novom eskalacijom grčke dužničke krize.

S druge strane, udarac je uslijedio točno u odlučnom trenutku kada je njemačka politika gotovo u potpunosti ovladala EU,  koja joj pruža globalni potencijal djelovanja. Angloamerička politika je ocijenila da je nastupio posljednji trenutak za djelovanje, kada njemačka moć iz potencijalnih sposobnosti tek prelazi u stvarne. Morali su djelovati prije nego što Njemačka zajedno s Europskom unijom pređe granicu, nakon koje bi uistinu postala čimbenik globalne geopolitike.

Za početak,  nova američka administracija, odmah po Trumpovom preuzimanju predsjedništva, otvoreno se usprotivila nastavku njemačke gospodarske ekspanzije i izgradnje nekakvog europskog  carstava, iskorištavajući američki  vojni kišobranom i istovremeno nanoseći gospodarsku štetu svome zaštitniku. Washington izravno tada iskazuje kako više ne želi trpjeti njemački trgovinski suficit prema SAD-u i nekontrolirani uvoz njemačke robe na američko tržište, koji čini polovicu ukupnog američkog trgovinskog deficita. Dok američka politika prijeti otvorenim trgovinskim ratom protiv Europske unije, odnosno Njemačke koja je njezina dominirajuća ekonomska i gospodarska sila, Velika Britanija nakon posjete premijerke Therese May SAD-u i susreta s predsjednikom Trumpom početkom 2017. godine, u velikom stilu otvara proces nove obnove posebnih odnosa s Washingtonom. Postaje sasvim izgledno u kojem će se smjeru odnosi između SAD-a, Velike Britanije i Europske unije dalje odvijati – prema jačanju tradicionalnog  partnerstva SAD-a i Velike Britanije.

Nekadašnji zastupnik u njemačkom Bundestagu i ministar u vladi njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, Andreas von Bulow naglašava kako je: “Preko četiri stoljeća Velika Britanija kao izdvojeni otok od europskog kopna i pomorska sila uvjek vodila borbu protiv one države koja je u tom trenutku bila najjača u kontinentalnoj Europi. Od vremena ratovanja protiv španjolskog kralja Filipa II., ratova protiv Napoleona i Francuske, do rata protiv Njemačke i cara Wilhelma II. uvjek je udarala na najjaču kontinentalnu silu.” U ovom povijesnom trenutku to je opet Njemačka i, posredno, Europska unija preko koje Njemačka proicira svoju moć. Bulow kaže kako je “pri tome Velika Britanija uvjek spretno sklapala savez s drugom i trećom najvećom državom u kontinentalnoj Europi protiv one prve i najjače. Britanci, a kasnije i SAD su se u svojim ratovima oslanjali na svoju pomorsku moć kojom su uvjek, pa i tijekom I. i II. svj. rata, vršili kontinentalnu blokadu protiv Njemačke.“ Ginulo se na bojištima izvan SAD-a i Velike Britanije dok je njihov teritorij uvjek bio pošteđen ratnih operacija i razaranja. Po Bulowu “najveći geopolitički užas za anglosaksonske sile, SAD i Veliku Britaniju, uvjek je bio, a to je i danas, ujedinjeni euroazijski kontinent koji uključuje i Njemačku i Rusiju i zato se to uvjek moralo spriječiti, jer samo takav ujedinjeni Heartland može ugroziti angloameričke pomorske sile koje kontroliraju svjetska mora i brodske puteve. Kada se shvati ovo načelo, onda se mogu shvatiti i mnogi današnji geopolitički sukobi” –  zaključuje Bulow. Njemačku je uvjek trebalo izolirati, ne samo kao vodeću gospodarsku silu Europe nego i u cilju sprječavanja njezinog prodora prema izvorima energenata na Bliskom Istoku i azijskim prostorima. I Bulow i poznati geopolitičar William Engdahl uvjek se u svojim razmatranjima vraćaju na glasoviti slučaj izgradnje željeznice Berlin-Bagdad neposredno pred I. svj. rat, u suradnji s Turskom, koja je zbog toga što bi Njemačku povezala s energetskim bazenom Bliskog Istoka za Veliku Britaniju postala crvena krpa. Oduvijek je trebalo spriječiti bilo kakav pokušaj projekcije njemačkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa prema Aziji, kako u smjeru Ukrajine i Rusije tako i preko Turske i Bliskog Istoka. Blokiranje istočnoga pravca pred I.svj. rat izvršeno je savezništvom sa carskom Rusijom, a prema jugo-istoku uz pomoć britanske, francuske i ruske saveznice Srbije preko čijeg je teritorija pruga trebala prolaziti. Ostalo je povijest. U današnjem vremenu, na istočnom smjeru to se je obavilo aktiviranjem ukrajinske krize, a smjer preko Bliskog Istoka, jedini preostali slobodan pravac projekcije njemačkih interesa, već je  sada djelomično zatvoren iračkim i sirijskim ratom, a bude li potrebno, otvoriti će se kriza i na europskom kraku poveznice Europe i Bliskog Istoka – u eksplozivnoj jugoistočnoj Europi. Srbija bi opet mogla odigrati sličnu ulogu kao i pred I. svj. rat i ne budimo naivni, ne samo za rusku politiku kojoj također koristi ograničavanje moći Njemačke i EU, nego u korist Velike Britanije i ojačalog anglosaksonskoga bloka. Otvaranjem takve krize Europska unija i njemačka geostrateška pozicija koja se na njoj zasniva bili bi pretvoreni u prah i pepeo. U svemu tome Europska unija i Njemačka nisu nimalo nevini jer je njihova vladajuća politika, do sada vođena njemačkom kancelarkom, do sada djelovala u potpunom suglasju s američkom i britanskom politikom, uskoro će se vidjeti u korist svoje štete.

Europska gospodarska i politička elita, predvođena Njemačkom, uvela je Europu u veliki svjetski imperijalni sukob za izvore bogatstava. Između svih moćnih aktera koji u tome sudjeluju – SAD-a, Rusije, Kine, Japana i Europe i njezine EU, upravo je Europa najranjivija. Takva je, na žalost, ušla u nepredvidive geostrateške procese na svome vlastitom tlu i najbližoj okolici. Za razliku od svih ostalih sudionika, ona je neposredno izložena svim učincima tih procesa koji bi Europu i Europsku uniju, umjesto na tron i položaj dominacije, mogli dovesti do potpune disolucije i rata na europskom tlu, do sada neviđenih razmjera i modaliteta.

Ukoliko ne dođe do nekog radikalnog zaokreta u slijedu ekonomskih i političkih zbivanja, europski građani lako bi se mogli probuditi u još jednom europskom beskrajnom déjà-vu  danu – danu  u kojem je sve već nekada davno viđeno.