Geopolitika

–          Rastu aktivnosti ali i geopolitički rizici oko plinskih nalazišta u Istočnom Sredozemlju

–          Zbog izvođenja operacije bušenja, ciparska vlada je za plovidbu zatvorila morsku zonu širine pet milja oko „Bloka 11“ i dva susjedna bloka, što Ankara smatra neposrednom objavom sukoba.

Nedavno su nastavljeni pregovori između Ankare i Tel Aviva oko izgradnje plinovoda kojim bi se Turskoj dostavljao izraelski plin. Izrael već godinama jača geološka istraživanja i ima velike planove vezane uz izvoz svog plina i na europsko tržište, zbog čega vodi posebnu geopolitičku igru u bliskoistočnoj regiji ali i u odnosu na Europu. U Istočnom Sredozemlju, osim Izraela, još je niz zemalja zainteresirano za proizvodnju plina – od Grčke, preko Cipra, do Sirije, Libanona i Egipta.

A kada su stvari tako posložene, jasno je kako osim jačanja geoloških istraživanja jačaju i geopolitički rizici, i inače permanentno nazočni u strateškim energetskim projektima, a kamo li ne kada se oni još odnose na Europu i to u vrijeme aktualnog globalnog preustorja geopolitičkih odnosa.

Posjet izraelskog ministra energetike Turskoj

Prošli tjedan u službeni posjet Turskoj stigao je izraelski ministar energetike Yuval Steinitz. On se sa svojim turskim kolegom Baratom Albaryakom usuglasio kako je potrebno ubrzati usvajanje međuvladinog sporazuma o izgradnji podmorskog plinovoda između Izraela i Turske (foto: 1), oko kojeg su se već održala četiri pregovaračka kruga.

foto: 1

Do kraja 2017. godine turski ministar doći će u uzvratni posjet Izraelu s ciljem finalizacije čitavog posla. Radi se o plinu koji bi išao iz izraelskog nalazišta Leviatan u Istočnom Sredozemlju (zaliha od 613 milijardi m3 plina), a kako bi bio ekonomski potuno isplativ, Tel Aviv traži i pristup drugim tržištima zbog čega traži dodatne partnere. Izraelski ministar Steinitz otovreno je izjavio kako njegova zemlja želi izgraditi plinovod do Turske ali i želi da se izraelski plin, osim za tursko tržište, izvozi i u zemlje EU i na Balkanski poluotok. Planovi Izraela su jasni ali oni u sebi nose i rizike i proturječja, o kojima nešto više kasnije u tekstu.

Ciparsko-turski plinski spor prijeti vojnim sukobom

Osvrnimo se najprije na najaktualnija zbivanja u toj regiji vezana uz plinski biznis koja u sebi nose visoki potencijal sigurnosne destabilizacije. Posebno se izdvaja rizik od otpočinjanja pravog vojnog sukoba s plinskom pozadinom, ukoliko se u najskorije vrijeme ne postigne dogovor između Turske, Grčke i Cipra, jer velike perspektive plinskog biznisa podjednako privlače sve tri zemlje. Naravno, uz bok njihovom plinskom sukobu stoji i onaj permanentni – politički, glede nerješenog ciparskog problema u svezi podjeljenosti otoka na grčki i turski (sjeverni) dio Cipra. Sjeverni dio Cipra nastanjen većinski turskim stanovništvom već desetljećima podupire službena Ankara. A upravo su nedavno neuspjehom završili novi pregovori o ujedinjenju te otočne države, vođeni pod agendom Ujedinjenih Naroda.

Pritom ipak treba naglasiti kako u posljednje vrijeme postoji povećan optimizam oko budućnosti razvoja ciparskih podmorskih plinskih nalazišta, u koji se nastoji uključiti i pojedine zvučne inozemne partnere,  što onda eventualno može pridonjeti i bržem političkom riješenju gotovo polustoljetne ciparske krize.

Ali unosan biznis oko tamošnjih plinskih nalazišta ugrožava politički sukob između dva glavna sudionika – grčkog i turskog dijela Cipra, koji su nastavili s međusobnim optužbama o tome, kako baš suprotna strana ne želi postići konačan politički sporazum.

A nastavak njihovog neprijateljstva može ugroziti offshore naftne i plinske projekte francuskog energetskog giganta Total i njegovog talijanskog partnera ENI. Upravo su te tvrtke 16. srpnja objavile kako će početi s podmorskim bušenjima na „Bloku 11“ u ciparskim teritorijalnim vodama (foto 2).

foto: 2

To je izazvalo oštru reakciju Ankare, koja je te namjere osudila i zaprijetila poduzimanjem svih nužnih mjera za njihovo sprječavanje. 17. srpnja Turska je u tu zonu uputila svoju fregatu TCG Gokceada s jednom jedinom zadaćom – nadziranja specijaliziranog broda za podvodno bušenje „West Capella“, kojeg spomenute energetske tvrtke namjeravaju koristiti u „Bloku 11“. Taj specijalizirani brod već je stigao u ciparske morske vode, u zonu spomenutog bloka.

Nakon izvršenog pregleda on će početi bušenje na dubini od 700 metara, a probni radovi bi trebali trajati dva do tri mjeseca. Prvi rezultati trebali bi biti objavljeni na jesen ove godine, a analitičari očekuju pozitivne vijesti.

Zbog izvođenja operacije bušenja, ciparska vlada je za plovidbu zatvorila morsku zonu širine pet milja oko „Bloka 11“ i dva susjedna bloka, što Ankara smatra neposrednom objavom sukoba. Naime, Turska je oduvjek izjavljivala kako svi plinski resursi Cipra pripadaju objema stranama – grčkom i turskom dijelu otoka, između kojih oko toga još nema postignutog sporazuma.

U Istanbulu je u tijeku 22. Svjetski naftni kongres na kojem je turski predsjednik Recep Tayip Erdogan u svezi s opisanim problemom izjavio slijedeće: „Mi očekujemo da oni koji su sudionici događaja na Cipru izbjegavaju korake koji vode k novoj napetosti u regiji. Htio bih ih podsjetiti kako se mogu suočiti s rizikom gubitka takvog prijatelja kakav je Turska, ne samo u regiji već bilo gdje i u bilo kojoj sferi.“

A kakav je Turska prijatelj i što znači gubitak njezinog prijateljstva po Cipar, najbolje svjedoči vijest kako je Turska, kao odgovor na aktivnosti Nikozije vezane uz bušenja u „Bloku 11“, tamo poslala nekoliko svojih vojnih brodova koji patroliraju spornim područjem. Osim toga Ankara je u tu zonu poslala i vlastiti brod za bušenje „Barbaros Hayrettin Pa“ kojeg je kupila ove godine.

Cipar i Grčka imaju vlastite interese s Izraelom

I upravo tu dolazimo do slijedećeg paradoksa. Svi ciparski projekti po istraživanju plinskih nalazišta do sada su bili neposredno vezani uz izraelske projekte. Naime, Izrael planira dva izvozna plinovoda: prvi je već spomenuti, u suradnji s Turskom – jeftiniji i kraći, dug oko 550 kilometara; a drugi je u suradnji s Ciprom i Grčkom, koji bi išao kroz južni Cipar u Grčku i dalje za Italiju, dug oko 2000 kilometara i puno skuplji (foto 3).

foto: 3

Nakon objave Kaira o značajnim egipatskim kopnenim zalihama plina, a poglavito nakon objave talijanskog ENI-ja o pronalasku golemih zaliha plina na nalazištu „Zohr“ u egipatskim vodama Sredozemnog mora (najveće nalazište u Sredozemnom moru, s procjenjenim zalihama od 850 milijardi m3 plina), raspala se izraelsko-ciparska konkurencija za egipatsko tržište koje je za te zemlje trebalo biti i ključno. Nakon toga Tel Aviv i Nikozija počeli su razmišljati o usmjeravanju svog plina u Europu. Izraelski plan sastoji se u povezivanju njegovog plinskog nalazišta „Tamar“ (ispred izraelske  sredozemne obale) podmorskim plinovodom preko Cipra u Grčku i dalje u Italiju, a njegova duljina iznosila bi oko 2 tisuće  kilometara (bio bi jedan od najdužih podmorskih plinovoda na svijetu), pričemu bi se polagao na dubini od 3 kilometra. Godišnji kapacitet isporuke plina iznosio bi 10 milijardi m3, a cijena izgradnje stajala bi između 6 i 10 milijardi dolara. Trebao bi biti završen do 2025. godine. Ključna zapreka tom projektu sastoji se u tome što je još uvjek nejasno hoće li se Bruxelles usuglasiti s tim skupim projektom usprkos svojoj politici diversifikacije plinskih dobavljača. Druga zapreka je što bi on prolazio kroz seizmološki nestabilnu i opasnu zonu Sredozemnog mora. Još jedan rizik povezan je s činjenicom da bi Turska, sa svojom željom da izraelski plin prolazi upravo njezinim teritorijem, mogla iskoristiti sigurnosne sporove vezane uz Cipar i otoke Egejskog mora koje ima s Grčkom.

Nemali broj analitičara smatra kako Izrael ovaj drugi plinovod s Ciprom i Grčkom zapravo umjetno podiže na površinu zbog postizanja što povoljnijih uvjeta u pregovorima s Ankarom oko plinovoda preko turskog teritorija, koji je puno kraći, jeftiniji i, što je najvažnije, sigurniji pa bi time izraelski plin puno brže stigao do europskog kopna (plinovod bi išao od Izraela po dnu Sredozemnog mora do turske regije Mersin i dalje prema Europi). Tu se svakako onda otvara i pitanje padanja Izraela u ovisnost o Turskoj, pa je promicanje  plinovodnog projekta s Ciprom i Grčkom jasan signal Tel Aviva Ankari kako Izrael ima alternativu. Ali eventualna izgradnja tog drugog plinovoda ipak će ovisiti o uključivanju i drugih partnera jer Izrael samostalno za tako skupi projekt (u slučaju uspješne realizacije njegovog posla s Turskom) sigurno nema  mogućnosti niti interesa.

Međutim, eventualna operacionalizacija plinovoda s Ciprom i Grčkom postavlja Izrael u red država – blago rečeno ne partnerski nastrojenih prema Turskoj i koje a priori odbacuju bilo kakvu suradnju s Ankarom po projektima strateškog značaja, među koje se svakako mora pridodati i Egipat. Na taj način Tel Aviv može biti uvučen u sukob koji može destabilizirati čitavu istočno-sredozemnu regiju. A izabirući tursku stranu, Izrael postavlja tempiranu bombu pod strategiju Europske unije koja je u energetskom smislu primarno fokusirana na Grčku, Cipar i Egipat, a nikako na Tursku.

Grčka najavljuje zaštitu Cipra od turske agresije

Koliki je potencijal sigurnosnih ugroza najbolje svjedoči službena izjava Atene nakon eskalacije prepucavanja Ankare i Nikozije vezano uz južna ciparska plinska nalazišta. Atena je izjavila kako će „turske protumjere prema eksploataciji ciparskog „Bloka 11“ dobiti grčki odgovor“  i da je ona „spremna zaštititi svoja suverena prava“.

Ovo ukazuje na rastuću napetost između dviju članica NATO saveza tj. jedne članice EU sa zemljom koja je već više od pola stoljeća u pristupnim pregovorima za članstvo u toj istoj Uniji. Osim Grčke, Cipar je potporu za svoje aktivnosti dobio i od Europske komisije ali i Washingtona, pričemu je Bruxelless otvoreno kazao kako se Turska mora suzdržati od ugroza prema državi članici EU. Naravno, Nikozija pritom izjavljuje kako je nastavak plinskog projekta u vodama južnog Cipra u potpunosti odvojen od pregovora o ujedinjenju otoka.
Stanje je tim složenije zbog činjenice da su 1993. godine i Grčka i Turska usvojile vlastite obrambene doktrine o zaštiti te jedinstvene zone od „agresije druge države“.

Problem sigurnosti ove zone percipira i izraelsko Ministarstvo obrane koje je potpislo ugovor  vrijedan 420 milijuna dolara za jačanje pomorskih snaga zemlje kroz kupovinu sustava za zaštitu plinskih nalazišta i pomorskih putova izraelske države.

Turska ima svoje interese

Turska želi dogovor s Izraelom oko plinovoda preko njezinog teritorija. Ona time diversificira dobavljače (sada su to primarno Rusija, Iran i Azerbajdžan, pričemu je azerbajdžanski plin znatno jeftiniji od ovih drugih), a osim toga, Turska  jača svoju tranzitnu ulogu. Trenutačno se gradi plinovod TANAP i Transjadranski plinovod TAP kroz koje će azarbajdžanski plin dolaziti u Tursku i EU. Tu je i nedavno započeta izgradnja „Turskog toka“ kojim će ruski plin dolaziti u Tursku kroz Crno more, a iz Turske eventualno dalje i u EU. Ukoliko se Bruxelless usuglasi s isporukama plina iz svih tih plinovoda na svoje tržište, Turska se pretvara iz regionalnog u globalno važan koridor jer bi kroz njezin teritorij za tržište EU prolazio plin od potencijalno čak 10 država. Ukoliko mu se u nekoj perspektivi pridoda i Panarapski plinovod koji je sada zaustavljen zbog rata u Siriji, važnost Turske bila bi još veća.

Zaključak:

Istočno Sredozemlje raspolaže potencijalno velikim zalihama plina pa će ubuduće, ukoliko se pronađu dodatni plinski izvori, njegova geostrateška i geoekonomska važnost biti još i veća. To otvara neslućene mogućnosti u prvom redu za Tursku čiji će autoritet porasti daleko izvan okvira regije jer će o njoj ovisiti opskrba plinom brojnih država, a time i financijska dobit država izvoznica tog energenta. Samim tim Ankara će imati puno povoljnije političke pozicije, poglavito u odnosu na pregovarački proces o svom pristupu EU.

Naravno, što se tiče istočno-sredozemne regije sve će ovisiti o sposobnosti rješavanja gorućih problema Turske s Ciprom, Grčkom, kao i Egiptom, a onda i Izraelom. Svi oni svoj plin namjeravaju plasirati na EU tržište.

Rekli bismo kako je ključ mira ipak u rukama Ankare i da ona, ukoliko želi postići uspjeh u tranzitu plina iz Istočnog Sredozemlja (svih spomenutih zemalja osim Grčke) preko svog teritorija, mora odustati od svoje politike provociranja sukoba sa susjednim zemljama i prednost dati gospodarskim pitanjima u odnosu na politička razmimoilaženja.

Tu su još i vrlo opterećujući odnosi Turske i Izraela po pitanju potpore Ankare palestinskoj samoupravi i Sektoru Gaza, gdje je Turska, po mišljenju Tel Aviva ipak učinila pozitivan „korak naprijed“ zbog svog odustajanja od trećeg zahtjeva predanog Izraelu koji se odnosi na deblokadu Sektora Gaze (Turska pak tvrdi da je Izrael deblokirao morski pristup tom sektoru).

Slijedeći korak koji bi Ankara trebala učiniti je normalizacija odnosa s Egiptom kroz priznanje predsjednika Abdela Fataha al-Sisija, koji je 2013. godine vojnim pučem svrgnuo proturskog, demokratski izabranog predsjednika Mohammeda Mursija iz ekstremističke panislamske organizacije „Muslimanska braća“.

Oko istočno-sredozemnog energetskog potencijala i tamošnjih transportnih koridora otovrene su brojne mogućnosti i brojne kombinacije. Međutim, iza njih, na žalost, stoji prevelik broj nerjetko međusobno posve oprečnih interesa, koji puno prije mogu završiti vojnim incidentima pa i otvorenim sukobima nego li suradnjom.

 

Pri takvoj manipulaciji demokracijom u svrhu geopolitičkih potreba najmoćnijih država svijeta pravo pitanje možda više i nije kako osigurati svijet siguran za demokraciju, nego kako osigurati demokraciju sigurnu za svijet. 

Inicijativa američke strateške vizije demokratizacije i transformacije Bliskog istoka formulirane u agendi ” Velikog Bliskog istoka”(Greater Middle East- GME), kasnije preimenovanoj u inicijativu  „Šireg Bliskog istoka” ( The Broader Middle East and North Africa Initiative- BMENA) , Amerikanci su uspjeli u lipnju 2008. godine progurati kao zaključak summita država skupine G8 u Sea Islandu. Rezolucijom najmoćnijih država svijeta među kojima i Rusije uspostavljen je proces “Partnerstvo za napredak i zajedničku budućnost regije Šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike” i započet nasilan proces navodne demokratizacije bliskoistočnih prostora i njegove prilagodbe budućoj integraciji s Europskom unijom i cijelim transatlanskim kompleksom, što je bivši francuski predsjednik Jacques Chirac 9. lipnja 2008. godine ocijenio promašenom agendom i “provociranjem promjena koje će hraniti rizik ekstremizma i pada u fatalnu klopku sudara civilizacija.” No, kreatore velikih strategija, gonjene golim ekonomskim i financijskim interesima i projekcijom geopolitičke moći najmoćnijih država svijeta, takvi glasovi razuma nisu zanimali, niti ih danas žele čuti.

Nakon usvajanja agende, za koju veliki dio mainstreim medija i danas tvrdi kako nema nikakve veze s bliskoistočnim ratnim sukobima, da su oprečne tvrdnje obična teorija zavjere i da je sve što se danas događa na Bliskom istoku isključivo rezultat unutarnjih regionalnih napetosti i trajnih i nepomirljivih sukoba bliskoistočnih aktera, uslijedio je niz multilateralnih sastanaka članica G8 i čelnika arapskih država.

U cilju provođenja na G8 usvojene američke i europske Broader Middle East and North Africa Initiative (BMENA) na sastanku u Rabatu, Maroko, u prosincu 2004. godine formiran je “Forum for the Future” kao izvršno tijelo na ministarskoj razini u funkciji neposrednog provođenja dogovorenih zadaća inicijative BMENA-e  na širokom prostoru arapskih i nearapskih pretežito muslimanskih zemalja – od Maroka do Pakistana. Sa strane G8, u provođenje originalne američke geostrateške inicijative BMENA-e, uz SAD aktivno su tada bili uključeni i Velika Britanija, Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Japan i nominalno Rusija kao potpisnica rezolucije G8 kojom je usvojena inicijativa BMENA-a, čiji je otklon od praktične realizacije s vremenom sve više rastao. Uslijedio je niz političkih aktivnosti, kako po toj novoj inicijativi tako i po ranijim američkim i europskim geopolitičkim agendama  na Bliskom istoku, kao što je primjerice „Mediteranski dijalog“ pod vodstvom EU, ili NATO-ova „Istanbulska inicijativa“. Sve te aktivnosti usmjerene su na transformaciju politike bliskoistočnh država i njezine prilagodbe američkim i europskim interesima. Količina energije uložena u promjenu bliskoistočnih geopolitičkih odnosa uništila bi mirovni poredak i same Skandinavije da je na nju primjenjena, a kamoli ne krhkog Bliskog istoka.

No javnost se i dalje uvjerava kako bliskoistočni kaos nema nikakve veze s dobronamjernom inicijativom demokratizacije Bliskog istoka, prikrivajući pritom da su istinski ciljevi navodne demokratizacije u suštini goli geoekonomski i geopolitički interesi američke politike, Izraela i europskih saveznika. Na sreću, enormna politička, gospodarska pa i vojna aktivnost na planu provođenja vizije stvaranja “Novog Bliskog istoka“ proizvela je ogromnu količinu dokumenata koji se ne mogu tek tako ukloniti iz javnog prostora, jer su mnogi od njih u međuvremenu deklasificirani. Njihova nevjerojantna količina i sadržaj svjedoče o intenzitetu američkog i europskog pritiska na regionalnu strukturu. Kako se provođenje prekrajanja Bliskog istoka po strateškoj viziji Novog Bliskog istoka provodi i dan danas i u nekim svojim dijelovima prelazi u terminalnu fazu, to dokumenti jasno otkrivaju suštinu onoga što se danas događa na Bliskom istoku. Regionalne suprotnosti  samo su vješto iskorištene za relizaciju u suštini imperijalne politke stvaranja „Novog Bliskog istoka“. Kolikom su političkom i diplomatskom pritisku bile izložene bliskoistočne države, što je u konačnici dovelo do disolucije dijela njih, podjela po etničkim, vjerskim i sektaškim temeljima i potom oružanim obračunima, svjedoči  već i sama deklaracija donešena na summitu  na Sea Islandu u lipnju 2004. godine, ali i dostupni dokumenti američke administracije, posebice Kongresa.

Tako se, primjerice, u deklaraciji G8, kojom je usvojena inicijativa BMENA,  između ostalog navodi: “Kao čelnici najvećih industrijskih demokracija svijeta prepoznajemo našu posebnu odgovornost za potporu slobodi i reformama u političkoj i gospodarskoj sferi na prostorima Bliskog istoka i obvezujemo se na stalne napore u cilju provođenja ovog velikog zadatka, partnerstva za napredak i zajedničku budućnost s vladama i narodima Šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (Broader Middle East and North Africa). Ovo partnerstvo temelji se na suradnji s vladama regije ali i predstavnicima poslovne zajednice i organizacija civilnog društva u cilju jačanja slobode, demokracije i prosperiteta za sve.”

Deklaracija G8 utvrđuje načela tzv. partnerstva, među kojima je i pravilo da “postojeći regionalni sukobi ne smiju biti prepreka planiranim reformama”, a izričito  se naglašava kako se demokratske promjene “ne bi trebale nametati izvana” i kako se pri provođenju prosesa demokratizacije mora voditi računa o lokalnim uvijetima. No već u slijedećoj točci se određuje  kako se te “lokalne različitosti ne smiju iskorištavati za sprječavanje  političke i gospodarske reforme.” Utvrđuje se nadalje, kako će “sjedište novog partnerstva biti Forum za budućnost (Forum for the Future)  koji će nadzirati provedbu sklopljenog partnerstva na dva bitna područja – političkoj i gospodarskoj sferi“. Deklaracija izričito navodi: “U političkoj sferi napredak prema demokraciji i vladavini prava podrazumijeva niz učinkovitih akcija na području uspostave ljudskih prava i temeljnih sloboda. Uz to, reforma državne uprave i njezina modernizacija također su nužni sastojci za izgradnju demokracije. U ekonomskoj sferi…… zajedno ćemo s vladama i poslovnim subjektima promovirati poduzetništvo, podupirati financijske reforme, promicati transparentnost i borbu protiv korupcije.” Bitna rečenica u tom odjeljku deklaracije ipak je ona koja govori kako će na ekonomskom području partnerstvo aktivno djelovati na “otvaranju  pristupa kapitalu u regiji Bliskog istoka”. Jednostavno rečeno, inicirana masivna promjena političkih odnosa u regiji kroz instaliranje demokracije, a time i cijele dotadašnje geopolitičke konstrukcije usmjerena je zapravo na ovo posljednje – otvaranje slobodnog pristupa američkog i europskog kapitala na bliskoistočne prostore.

Već u veljači 2005. godine američki Kongres detaljno je izvješćen o učincima provođenja inicijative Šireg Bliskog istoka. Služba američkog Kongresa za istraživanje (Congressional Research Service-CRS) 15. veljače 2005. godine, pod brojem RS22053 podnosi Kongresu pregled ciljeva i učinaka inicijative Šireg Bliskog istoka. Izvješće informira kongresnike da je inicijativu u svom govoru uoči sastanka Nacionalne zaklade za demokraciju ( Nacional Endowmment for Democracy- NED) u studenom 2003. godine službeno pokrenuo tadašnji predsjednik George Bush. U  govoru  je istaknuo kako je “promocija demokracije u Iraku i na Bliskom istoku temeljni interes SAD-a” i predstavio  “strategiju slobode na Bliskom istoku”, kao nastavak demokratizacije Istočne Europe nakon pada Berlinskoga zida. Predsjednik Bush je ponovio pritom da SAD neće odustati od svoje obveze širenja demokracije, naglašavajući da djelovanje u tom smislu prema Bliskom istoku do tada nije bio dovoljno snažno. Prema Bushu “narodi Zapada 60 godina nisu ništa poduzeli za otklanjanje nedostatka slobode na Bliskom istoku pravdajući to potrebom očuvanja stabilnosti.” “Dugoročno gledano, stabilnost se ne može kupiti na štetu demokracije”- naglasio je Bush. Nacionalna zaklada za demokraciju (NED) pritom nije slučajno odabrana kao mjesto prestavljanja Busheve inicijative. Riječ je, naime, o “privatnoj, neprofitnoj zakladi usmjerenoj  jačanju demokratskih institucija širom svijeta“ – kako je definirana svojim temeljnim dokumentima. Zaklada na svojim internetskim stranicama navodi da „godišnje daje više od tisuću financijskih potpora projektima nevladinih skupina u inozemstvu koje rade na promicanju  demokratskih ciljeva u više od 90 država.”

Prema izvješću CRS-a inicijativa nailazi na velike probleme u okoštalim strukturama bliskoistočnih vlastodržaca, pa se citira Leslie Campbell, tadašnji ravnatelj “Middle East Program at the National Democratic Institute for Internacional Affairs”, koji je izjavio kako je “neporeciva činjenica da zapravo pokušavamo surađivati s hrpom ljudi koji bi bili izbačeni iz svojih ureda ukoliko se uistinu pokrenu demokratske promjene, pa se zbog toga  za sada uglavnom pregovara o slobodnoj trgovini, a ne o temeljnim političkim promjenama.”

Kako bilo, te 2005. godine “Forum za budućnost”, kao izvršno tijelo partnerstva BMENA-e, naznačio je bitne zadaće inicijative. Izvješće CRS-a navodi da su to prije svega “izrada regionalnog razvojnog fonda za privatno poduzetništvo u okviru (Internacional Finance Corporation -IFC)”. Za napomenuti je kako je IFC sastavni dio grupacije Svjetske banke pod pretežitim utjecajem SAD-a kao najvećeg dioničara. Nadalje, prema izvješću “Forum za budućnost” je utvdio kako  je “potrebno stvoriti Dijalog za pomoć demokraciji (Democracy Asistance Dialogue) koji bi omogućio skupinama civilnog društva jači utjecaj na regionalne vlade u svezi političkih i gospodarskih reformi”. Pored toga CRS-ovo izvješće za Kongres nabraja i već postojeće američke i međunarodne programe reforme koje djeluju na prostoru Bliskog istoka, pa tako, u okviru programa američke bilateralne ekonomske pomoći (US Bilateral Economic Assistance) posebno ističe aktivno djelovanje američke agencije za međunarodni razvoj (The United States Agency for International Development- USAID), koja je prema izvješću već dugo prisutna na Bliskom istoku. Kongres je za djelovanje te agencije u Iraku, Egiptu, Jordanu, Zapadnoj obali, Gazi, Libanonu, Maroku, Jemenu, u proračunu za 2005. godinu osigurao 1,4 milijarde dolara. CRS izvješćuje da i nearapske zemlje, poput Pakistana i Afganistana, dobivaju znatne iznose američke pomoći. Kongresu su kroz izvješće predstavljene i europske inicijative suradnje na razvoju demokracije s bliskoistočnim državama, među kojima se posebno ističe tzv. „Mediteranski dijalog“. Također se navodi kako i Ured za ljudska prava, demokraciju i rad State Departmenta (The State Department`s Bureau of Human Rights,Democracy, and Labor) „na području Bliskog istoka upravlja znatnim financijskim sredstvima za promociju demokracije u više pretežito muslimanskih zemalja“, a djeluje uglavnom preko američkih veleposlanstava na Bliskom istoku gdje organizira radionice i seminare o reformskim pitanjima. Izvješće CRS-a nije prvo podneseno Kongresu u svezi širenja demokracije na Bliskom istoku, pa kongresnike upućuje na svoja ranija izvješća  i to  RS21457-Inicijativa za partnerstvo na Bliskom istoku i RL32260 -američka vanjska pomoć na Bliskom istoku – povijesna pozadina i trendovi.

Opisan je samo dio, mali dio diplomatskog, političkog, ekonomskog i vojnog djelovanja na društvene i političke strukture bliskoistočnih država u cilju njihove transformacije i prilagođavanja američkim i europskim utjecajima. Tomu treba pridodati bilateralne utjecaje pojedinih zapadnih država koji su  uglavnom međusobno usklađeni  i tiho djelovanje obavještajnih organizacija SAD-a, europskih saveznika, Izraela, ali i njihovih regionalnih posrednika čije politike kontroliraju. U konačnici,  ukupan zbroj  aktivnosti stvorio je stabilnu operativnu bazu za provođenje tzv. „revolucija Arapskoga proljeća“ koje su nakon ovakvih diplomatskih priprema umotanih u ukrasni papir napokon punom silinom pokrenule  američku i europsku transformacijsku agendu pod krinkom demokratizacije, i Bliskom istoku donjele dar u obliku Trojanskoga konja koji je iznutra  doveo do pomicanja tektonskih ploča bliskoistočnog mirovnog poretka stvorenog raspadom Osmanskog carstva prije jednog stoljeća  i geopolitičkog potresa koji danas prekraja regiju.

Sasvim je očito, ponovo naglašavamo, da bi toliki politički i diplomatski i ekonomski pritisak za žurnim promjenama političke strukture kada bi se primjenio i na najstabilnije države i socijalne strukture svijeta, kao što je  primjerice europska Nordijska regija, zacijelo proizveo masivni destabilizacijski učinak, ako ne i  jednaki kaos kakav je  izrodio na Bliskom istoku. Toliki asimetrični pritisak morao je dovesti do eksplozije. Oni koji su ga kreirali i primjenili  ni u čemu nisu pogriješili i jako su dobro znali što će se dogoditi – eksplozija nasilja im je i bila primarni cilj.

Uostalom, o tome svjedoči i  sama Condoleezze Rice u svojoj novoj knjizi iz svibnja ove godine “Democracy: Stories from the Long Road to Freedom”. Rice u svojim“Pričama s dugog puta do slobode“ jasno iskazuje, da kao jedan od kreatora bliskoistočnih događanja u vrijeme predsjednikovanja Georgea Busha i invazije na Irak nije ni u čemu pogriješila i da za ničime ne žali. Navodi pritom kako je put do demokracije težak i pun prepreka, a da je sama demokracija, uostalom, “uvjek na nekoj vrsti oštrice noža između kaosa i autoritarnosti, a to slatko mjesto na oštrici noža je upravo demokracija”. Dok ona u svojim vizijama nastavlja balansirati po oštricama noža i naslađivati  se na slatkim mjestima oštrice, stotine tisuća ljudi zahvaćenim njenim i sličnim vizijama su ubijeni na najokrutnije načine, nasilno raseljeni i upućeni kao roblje na europska tržišta radne snage.

U pozadini te duge priče do rata  je vizija američke vanjske politike kao instrumenta liberalnog intervencionizma koji mora osigurati „svijet siguran za demokraciju“, kako je to  nakon I. svj. rata definirao tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson, kao i zlouporaba teorije o američkoj izuzetnosti koju je još u 19. stoljeću osmislio  francuski diplomat, politički teoretičar i povjesničar, Alexis de Tocqueville. Nimalo slučajno, upravo  na njega će se u razgovoru za „Brookings“ u svibnju ove godine pozivati  i Condoleezza Rice objašnjavajući  model američkog državnog intervencionizma u promicanju i zaštiti demokracije diljem svijeta.

U biti, američki liberalni intervencionizam utemeljen na doktrini izuzetnosti samo je iskaz potrebe za osiguranjem temeljnih američkih geostrateških interesa diljem svijeta.

Pri takvoj manipulaciji demokracijom u svrhu geopolitičkih potreba najmoćnijih država svijeta pravo pitanje možda više i nije kako osigurati svijet siguran za demokraciju, nego kako osigurati demokraciju sigurnu za svijet.

 

 

 

 

 

Kada je temeljem lažnih optužbi o posjedovanju oružja za masovno uništenje i suprotno međunarodnom pravu, George Bush, mlađi, 2003. g., odlučio napasti Irak, zbog odbijanja većine europskih saveznika, poglavito Njemačke i Francuske da podrže američku unilateralnu intervenciju, američki je predsjednik okupio „koaliciju voljnih“, koja je spremno prihvatila sudjelovanje u invaziji na Irak pod vodstvom SAD-a. Sjedinjene su se Države tada, po prvi put u posthladnoratovskom razdoblju, suočile s ozbiljnim problemom usvajanja konsenzusa međunarodne zajednice oko rješavanja problema Iraka. Pitanje legalizacije vojne akcije podijelilo je Vijeće sigurnosti, koje je zbog nepopustljivih stavova Rusije i Kine, ali i američkih saveznika Francuske i Njemačke odbilo podržati ratni prijedlog, pa je vojna akcija izvedena bez autorizacije UN-a. Unilateralno američko postupanje otvorilo je brojne rasprave o ispravnosti američkog načina borbe protiv terorizma. Međutim, upravo kroz prizmu američkog viđenja borbe protiv terorizma i standarda zajedničke suradnje koje je postavila Bushova administracija, Sjedinjene su Države počele preispitivati odnose sa svojim europskim saveznicima ali i vršiti snažan pritisak na niz država na istoku Europe što je stvorilo krizu u transatlantskim odnosima.

Zbog odbijanja Njemačke i Francuske da podrže američku vojnu intervenciju u Iraku, američki državni tajnik, tada, Donald Rumsfeld, dvije je vodeće europske zemlje svrstao u kategoriju „stare Europe“, iskazujući na taj način razliku između većine zemalja Europske unije koje su odbile podržati američki napad na Irak i „nove Europe“ tj. država srednje i istočne Europe koje su se nalazile pred prijamom u NATO savez  (Vilniuska skupina) i stoga bile spremne pružiti neupitnu potporu Sjedinjenim Državama. Prisjetimo se, imperijalističko divljanje „Koalicije voljnih“, 2003. g. u Iraku koju su predvodile Sjedinjene Države, Velika Britanija i Australija, a u kojoj su sudjelovale Nizozemska, Danska, Portugal, Španjolska, Italija i Turska, spremno je podržalo trinaest država istočne Europe: Albanija, Makedonija, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Češka, Poljska, Slovačka, Slovenija, Estonija, Letonija, Litva i Ukrajina, sve odreda pred obećanjem prijama u NATO.

Gotovo petnaest godina poslije, američka duboka država i stalno „upitni“ američki predsjednik, Donald Trump, ponovno računaju na europske podjele i u tom kontekstu izuzetno su im važne različite inicijative i mogući savezi s „novom Europom“. Za razliku od Hamburga, Donald i Melani Trump dočekani su u Varšavi poput rock zvijezda, a zahvalni poljski mediji napisali su „Trump je Poljsku učinio ponovno velikom“. Snažno zbližavanje s Poljskom u kojoj je održan i sastanak na vrhu „Inicijative tri mora“, zapravo je još jedan u nizu taktičkih poteza američke vanjske politike, ovog puta u sukobu s Njemačkom, koja želi značajno ojačati američke pozicije i interese te utjecati na geopolitičku situaciju u ovom dijelu Europe. Trump, po već viđenom obrascu, želi na stranu SAD-a pridobiti niz istočno i srednjoeuropskih zemalja kako bi neutralizirao utjecaj i Njemačke i Rusije na prostoru Baltika i Crnog mora. Prvenstveno se radi o energentskom „plinskom“ ratu u kojem Sjedinjene Države vode bitku na dva fronta: 1.) na Baltiku gdje opstruiraju Sjeverni tok 2, vršeći snažan pritisak na države članice EU-a da odustanu od izgradnje ovog plinovoda, jer žele prodavati Europi vlastiti ukapljeni plin, te izbaciti iz igre Gazprom i Rusiju kojoj uz pomoć međunarodnih sankcija žele oteti dio europskog tržišta; 2.) na Balkanu gdje je Washington uspio „otpiliti“ izgradnju „Južnog toka“, a sada čini sve ne bi li zaustavio projekt izgradnje plinovoda Turski tok preko kojeg Rusija nastoji povezati države jugoistočne Europe u energetski koridor.

Naime, Njemačka je nedavno započela s radom na proširenju prvog od najavljenih plinovoda koji povezuju Sjeverni tok s Njemačkom i drugim europskim zemljama. Njemačka je pouzdan, definitivno najbolji ruski partner na tom projektu koji svakako pogoduje njezinim gospodarskim interesima – njegovom izgradnjom Njemačka postaje europski lider u tranportu ruskog plina. Početak rada plinovoda očekuje se 2018. g. a predviđeno je da prevozi do 55 milijardi kubičnih metara plina godišnje preko Baltičkog mora do Njemačke, zaobilazeći pri tom Ukrajinu, Bjelorusiju i Poljsku.  S druge strane, Mađarska i ruski Gazprom nedavno su potpisali sporazum o produžetku kraka plinovoda Turski tok preko teritorija Bugarske i Srbije do Mađarske, a trasa bi trebala biti dovršena već do kraja 2019. g. Ukoliko Rusija „Turskim tokom“ uspije povezati Tursku, Grčku i Srbiju preko Makedonije, njezin utjecaj na ove zemlje bio bi definitivno osiguran. Ako se uzmu u obzir i nastojanja Kine da u okviru strategije „Jedan pojas – jedan put“ izgradi brzu željezničku prugu od Pireja do Budimpešte, sasvim je jasno kako bi u kontekstu novih ekonomskih, time i političkih odnosa, SAD i Velika Britanija bile gubitnice, što naravno, nikako ne mogu dopustiti. Stoga, dugogodišnju destabilizaciju Makedonije, moguće nove Ukrajine, na žalost, treba promatrati u kontekstu geopolitike i geostrateških interesa velikih sila koje se bore za energetsku i ekonomsku prevlast na Balkanu. Nestabilna Makedonija svakako onemogućava realizaciju velikih projekata, time i prodor utjecaja Rusije i Kine na Balkan.

Američki prirodni ukapljeni plin, zbog procesa proizvodnje, nedostajuće infrastrukture kao i troškova tranzita, svakako ekonomski ne može konkurirati ruskom plinu, međutim, u ovoj novoj geopolitičkoj igri postaje snažno političko sredstvo. „Inicijativa tri mora“ okupila je dvanaest država tzv. „nove Europe“, uz čiju pomoć američka politika želi marginalizirati Rusiju, smanjiti gospodarski utjecaj Njemačke u Europi i pri tom ojačati svoj. Sve države članice „Inicijative tri mora“ povezuje snažna predanost NATO-u i SAD-u, sve su spremne slijediti američke energetske ciljeve. U američkoj strategiji ključna je Poljska, ali i Hrvatska. Poljska nije pretjerano vezana s Europskom unijom, vodi suverenističku politiku, sve su češće rasprave o prednostima izlaska ili ostanka u EU, ali je vjerna američka saveznica u NATO-u. Hrvatska oduvjek prati svaki mig američke politike, slijedi i najgluplje direktive EU, međutim u posljednje vrijeme sve češće dolazi u sukob s Njemačkom što je bilo vidljivo i oko arbitražnog sporazuma.

„Inicijativa tri mora“ oslanja se zapravo na „stari“ poljski geopolitički koncept (Miedzymorze, Intermarium ili Međumorje), obnovljenu imperijalnu ideju poljskog državnika i maršala Josefa Pilsudskog, koji je, početkom 20.st., s ciljem stvaranja saveza protiv Rusije, razmatrao ideju konfederalnog povezivanja država od Baltika do Crnog mora sa središnjom ulogom Poljske. I u suvremenom kontekstu Poljska ima narasle ambicije, vodeća je ekonomija srednje Europe i  sukladno tom statusu, sebe želi vidjeti kao utjecajnu državu, možda hegemona u novom europskom poretku. Kao članica NATO-a koja se nalazi u središtu Europe, Poljska ima vrlo važnu ulogu u sustavu europske sigurnosti. Naime, njezina duga granica s Bjelorusijom i Ukrajinom, kao i ruskom enklavom Kaljingradom svakako definira njezinu geostratešku poziciju. Poljska je jedina članica alijanse koja ima kopnenu granicu s Baltičkim državama, zbog čega NATO-o, u bilo kakvom scenariju ruskog prodora prema Zapadu, izravno računa na poljski teritorij, njezine luke i ljudstvo. Za Poljsku je potpuno neprihvatljiv bilo kakav rusko – njemački savez, posebno energetski, stoga je vrlo privržena ideji snažne srednjoistočne Europe pod američkim patronatom i s vlastitom vodećom ulogom. Srednjoeuropske, kao i zemlje istočne Europe jako dobro znaju da niti Rusija, a niti Njemačka nisu spremne priznati subjektivitet regije i novu ulogu Poljske, koju ove sile doživljavaju kao „atlantističkog trojanskog konja“, stoga su vrlo spremne slijediti ideje Sjedinjenih Država.

S druge strane, Njemačka i Francuska, koje pripadaju „staroj Europi“, oduvjek su imale interes svog povezivanja s Rusijom koju vide kao svog prirodnog saveznika u realizaciji snažne i velike Europe „od Atlantika do Urala“. U kontekstu sadašnjih geopolitičkih igara velikih sila na europskom kontinentu, valja podsjetiti na britanskog geografa Halforda Makindera (1861-1947) čiji je koncept “središnje zemlje” ili “Heartlanda” postao nezaobilazni dio svakog geopolitičkog diskursa. U svom glasovitom članku The Geographical pivot of history (1904.) Mackinder elaborira stalnu napetost i konflikt između sila mora i sila kopna u borbi za svjetsku dominaciju, i navodi da je upravo pomorska snaga europskih država: Velike Britanije, Francuske, Španjolske, Portugala i Nizozemske omogućila tim državama stjecanje globalnog primata nad državama Azije koje su kopnene imperije. Međutim, početkom 20. st. razdoblje prevlasti pomorske moći polako završava. Stoga je u središtu geopolitičkog koncepta Mackindera tzv. Središnja zemlja, tj. Heartland koji predstavlja teritorijalnu, stratešku, sirovinsku, demografsku i političku osnovicu svjetske kontinentalne moći koju kontrolira Rusija, najveći protivnih britanske imperije, kao i njemačka jaka kontinentalna sila. Prostor Heartlanda obuhvaća Središnju Aziju i Istočnu Europu (Rusiju i Njemačku), a zahvaća i baltički i crnomorski bazen, te je kao takav okružen prostorom unutarnjeg prstena ili Svjetskim predgorjem, tj. primorskim zemljama koje zauzimaju čitavu Europu (bez Rusije), Sredozemlje, Bliski i Srednji istok, Indiju, Indokinu, Kinu, Koreju, Indoneziju i Japansko otočje. Posljednji je vanjski otočni prsten, izoliran od glavnih svjetskih geostrateških zona, tj. područja napetosti ili aktivnih sukoba, a obuhvaća Ameriku, Afriku (osim Sredozemlja i područja uz Crveno more), Australiju i Novi Zeland.

Mackinder smatra kako u svjetskoj politici najveće geostrateško značenje, početkom 20. stoljeća, pripada Europi i Aziji (na ovom su se području odigravale najteže bitke u I i II svjetskom ratu), a glavni takmaci maritimnim silama (Velika Britanija i SAD) jesu Njemačka i Rusija, zbog čega svaka promišljena strategija britanske vanjske politike i njezinih saveznika treba spriječiti ove zemlje da ovladaju prostorim Euroazije. Mackinder je značenje Heartlanda  definirao poznatom uzrečicom – Tko vlada Istočnom Europom, vlada Srcem kontinenta;

Tko vlada Srcem kontinenta vlada Svijetom – Otokom; Tko vlada Svijetom – Otokom vlada čitavim svijetom

Jedan drugi geopolitičar, Nikolas Spaykmana, s osobitim utjecajem na američku politiku nakon Drugog svjetskog rata, posebno apostrofira položaj Sjevernog Atlantika i država smještenih između 25. i 60. stupnja sjeverne geografske širine za koje smatra da su politički i industrijski najaktivnije, i time izdvojene kao svjetske sile. Ipak, i za njega prostor Euroazije ostaje i dalje snažan u pogledu teritorija, broja stanovnika i prirodnih resursa, stoga sprječavanje formiranja euroazijskog kopnenog bloka zahtjeva aktivno sudjelovanje Sjedinjenih Država u svjetskoj politici i održavanje Euroazije u stanju političke i strateške podjeljenosti kako njezini ogromni resursi ne bi bili mobilizirani u pravcu koji je suprotan američkim nacionalnim interesima. Prema Spykmanu velika koncentrična tampon zona koja se nalazi između euroazijske kopnene mase (Heartland) i maritimnih smjerova obuhvaća Zapadnu Europu, Bliski istok, Tursku, Iran, Afganistan, Tibet, Kinu, Arabiju, Indiju i Burma Sijam, te predstavlja obodnu zemlju (Rimland) Spykman je preformulirao Mackinderov slogan – Tko kontrolira Rimlandom vlada Euroazijom; Tko vlada Euroazijom kontrolira sudbinu svijeta!

Posebno je težnja Rusije da se probije u Rimland, odnosno da izađe na toplo more prema Indijskom oceanu (Sueski kanal i Giblartar) učinila prostor Sredozemlja i Bliskog istoka izuzetno strateški značajnim. Glavna Spykmanova preokupacija je osmišljavanje djelotvornih mehanizama obuzdavanja moći europskih država – Francuske, Njemačke kao i Rusije, stoga stvaranje ujedinjene Europe nije proces koji bi Sjedinjene Države trebale ohrabrivati, budući da bi novonastala konstelacija moći znatno izmjenila ulogu SAD-a kao atlantske sile i oslabila njezinu poziciju na zapadnoj hemisferi.. Spykman odbacuje američki izolacionizam i s obzirom na iskustvo dva svjetska rata zagovara stalno američko prisustvo u Europi. Za dominaciju SAD-a u svjetskim razmjerima, najpogubniji je savez Njemačke i Rusije, stoga Spykman smatra kako Sjedinjene Države prostor Euroazije trebaju držati podjeljenim, uz istovremenu kontrolu najznačajnijih kopnenih i pomorskih komunikacijskih pravaca.

Kako kaže Henry Kissinger – „osovina Pariz – Berlin – Moskva“ noćna je mora za Sjedinjene Države koje vrlo različitim sredstvima nastoje oslabiti Rusiju, ali i Njemačku. Ideja širenja NATO-a prema istoku, niz „obojenih“ revolucija (Ukrajina, Gruzija, Makedonija), rat i destabilizacija Ukrajine, sankcije, potpora Rusiji nesklonim režimima na prostoru Središnje Azije i financiranje radikalnih islamističkih organizacija, samo su dio vrlo raznolikog „alata“ kojim Amerika već godinama nastoji oslabiti Rusiju. Međutim, sve očitija destabilizacija Njemačke, putem nekontroliranih migracija i islamizacije, gurnut će Europu na rub rata.

 

 

 

Kada je novoizabrani američki predsjednik, Donald Trump, u siječnju ove godine zasjeo u Ovalni ured, za mnoge je analitičare njegova vanjska politika bila nepoznanica. Kakvi će biti odnosi s Rusijom, Europom i NATO-om, kakva će biti njegova politika prema kriznim europskim regijama – Baltiku i Balkanu, poglavito u kontekstu najavljenih srdačnih odnosa s ruskim predsjednikom Putinom, bila su neka od pitanja koja su svakako intrigirala javnost. Nakon summita G20, kao jednog od najvažnijih vanjskopolitičkih događaja ove godine, održanog u Hamburgu 7. i 8. srpnja, stvari su, čini se, jasnije. Trump je tijekom proteklih mjeseci svakako izmučio deep state čiji su protagonisti na sve moguće i do sada neviđene načine nastojali opstruirati zamisli novog predsjednika. Ipak, nakon Hamburga očigledno je da mogu odahnuti, jer se buntovni predsjednik pokazao kao savršeni trgovački putnik koji američke interese zastupa upravo po mjeri duboke države te se time napokon sasvim približio konvencionalnoj američkoj politici.

G20, summit lidera 19 najutjecajnijih država svijeta i Europske unije, koji predstavljaju 2/3 svjetske populacije i oko 80% svjetskog GDP, zbog velikih razlika u stavovima njegovih članica, bio je jedan od najtežih, svakako najkontroverznijih u povijesti ovakve vrste okupljanja. Dugo očekivani, odvojeni susret Vladimira Putina i Donalda Trumpa znatno je pridonio tomu. Službena agenda summita G20 bila je borba protiv terorizma, razvoj globalne ekonomije i slobodne trgovine, kao i klimatske promjene, što je osobito važna tema nakon povlačenja SAD-a iz Pariškog sporazuma i prijetnje protekcionističkim mjerama. Europski su lideri nesumnjivo zabrinuti zbog američkog slogana America first što je tijekom proteklih mjeseci dovelo do ekonomskog rata između SAD-a i EU, ali ovaj problem brine i Rusiju, kao i Kinu.

Dolazak Donalda Trumpa na summit u Hamburgu, bio je njegov drugi posjet Europi. Nije jasno zbog čega je za mjesto summita izabran upravo Hamburg koji ima jednu od najjačijih aktivističkih scena u Europi. Posjet svjetski „neprihvaćenog“ američkog predsjednika obilježile su masovne demonstacije koje su ipak odavale značajne klasne razlike. Ritual antiglobalističkih prosvjeda pred summite G20, Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu, WTO-a ili WB, otprilike je godinama isti, još od 1999. g. kada je u Seattleu zbog demonstracija i prekinut skup Svjetske trgovinske organizacije (WTO-a). Dok su demonstranti predvođeni anarhističkom, ekstremno ljevičarskom skupinom Black Bloc bacali Molotovljeve koktele, uništavali stambene objekte, trgovine i automobile, u restorantskom pokretu otpora sudjelovali su eltisti – između ostalog, svoj je dolazak najavio i gradonačelnik New Yorka, Bill De Blasio, gorljivi kritičar Trumpa, za koga je Trumpov sin, Donald Trump Jr. na Twiterru napisao: „Gradonačelnik New Yorka odlazi na G20 demonstrirati protiv kapitalizma dok obrazovanje, infrastruktura i sve ostalo truli pod njegovom „naprednom upravom“.

Toliko o Hamburgu, u kojem su predstavnici svjetske elite razgovarali o rješavanju problema koje su sami proizveli. Međutim, valja podsjetiti da je Trump svoj posjet Europi započeo sastankom na vrhu Inicijative tri mora, koji je održan dan prije u Varšavi, što je nesumnjivo predstavljalo izazov i za Njemačku, kao i za Rusiju, ključne članice summita u Hamburgu. Upravo u Varšavi, američki je predsjednik objavio plinski rat Rusiji, koju već dugo vremena opterećuju međunarodne sankcije. Budući da Hrvatska u tom ratu energentima ima zapaženu rolu (aktiviranje plutajućeg LNG terminala na Krku), uistinu je važno objasniti geopolitičku pozadinu Inicijative, trenutno, jednog od prioriteta hrvatske vanjske politike.

Naime, Inicijativa tri mora po prvi je put predstavljena u Dubrovniku, u kolovozu 2016.g. kao politička platforma integriranja srednje i istočne Europe, a kroz konkretne projekte energetskog, prometnog i telekomunikacijskog povezivanje država članica EU smještenih između Jadrana, Baltika i Crnog mora: Hrvatska, Slovenija, Austrija, Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska i Bugarska. „Inicijativa Jadran – Baltik – Crno more predstavlja 28% teritorija EU i 22% njezina stanovništva, ali svega 10% GDP-a zbog čega bi države članice ove incijative svoj gospodarski uspon trebale pospješiti izgradnjom prometnih koridora i modernom prometnom infrastrukturom, naglasila je tada Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Energija, promet, telekomunikacije tako su se našli u fokusu nove geopolitičke vizije Europe, pri čemu je LNG terminal na Krku dobio status europskog prioritetnog projekta kao ključno ishodište za veliki energetski koridor prema Baltiku kojim je moguće ostvariti energetsku neovisnost EU-a o ruskom plinu. U Dubrovniku je poljski predsjednik, Andrzej Duda tada, u sklopu Inicijative, predstavio i dva prometna koridora: Via Carpatia (povezivanje Baltika preko Poljske, Slovačke, Mađarske, Rumunjske i Bugarske s Grčkom) i Via Baltica (povezivanje Baltičkih država, opet preko Poljske, europskim koridorima do Hrvatske i Jadranskog mora).

Inicijativa je predstavljena u vrijeme sve izraženijeg utjecaja Rusije u Europi, zapravo u kontekstu geopolitičkog sraza Rusije i Zapada, a temelji se na prethodnoj, sličnoj inicijativi Uspravnica Baltik – Jadran, koju je 2015. g. također ponosno, kao svoj autorski projekt predstavila hrvatska predsjednica. Projekcijom ove strategije, Sjedinjene su Države još u vrijeme Obamine administracije započele s novom / starom geopolitikom koja igra na kartu podjele Europe. Okupljanjem niza država Nove Europe (radi se o bivšim socijalističkim državama, novim članicama EU) unutar ovih inicijativa, SAD postupno stvaraju svojevrsni geopolitički tampon između narastajućih geopolitičkih aktera, svojih konkurenata: snažne Njemačke i sve utjecajnije Rusije. Naime, dok o rivalstvu s Rusijom više – manje sve znamo, američki odnosi s Njemačkom zaista nisu bili u fokusu javnosti sve dok Trump nije započeo otvoreni trgovinski rat. „Nijemci su loši, jako loši“, rekao je, okomivši se na Njemačku i njenu prodaju automobila na tržištu SAD-a, nakon čega je Merkelica postala svjesna kako nesuglasice  oko trgovine postupno prerastaju u nepremostive političke razlike te da se Europa (koju predvodi Njemačka) više ne može osloniti na svoje, do jučer, pouzdane partnere, ali i zaštitnike: Sjedinjene Države i Veliku Britaniju. Američki je Senat sankcije Rusiji uveo i prije Trumpa (2014.), a iako je EU podržala sankcije, činjenica je da europske zemlje, osobito Njemačka i njena poslovna zajednica koja ima vrlo razvijeniju ekonomsku razmjenu s Rusijom, već godinama trpe izravnu štetu. Nova odluka američkog Senata o proširenju sankcija protiv Rusije pogodila je niz europskih kompanija (Shell, OMW, ENGIE, E.ON) koje sudjeluju u izgradnji plinovoda Sjeverni tok II,  nakon čega su Zigmar Gabrijel, njemački ministar vanjskih poslova, i Christian Kern, austrijski kancelar, u zajedničkom priopćenju naveli da „ne mogu prihvatiti prijetnju ilegalnim i ekstrateritorijalnim sankcijama protiv europskih kompanija“. Optužujući SAD da favoriziraju američke kompanije i američki plin na štetu europskih (America first), dvojica diplomata zaključuju kako je „europska opskrba energentima pitanje za Europu, a ne za SAD“.

Projekt Sjeverni tok II snažno je podijelio države članice EU. Čelnici osam europskih zemalja srednje i istočne Europe: Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Estonije, Latvije, Litve, Rumunjske i Hrvatske zatražili su, još u proljeće 2016.g., od predsjednika EK Jean Claudea Junkera preispitivanje potpore širenju ruskog plinovoda Sjeverni tok II.  Njemačka je nesumnjivo svoje gospodarske interese postavila kao prioritet, čemu se snažno protive Poljska i Ukrajina koje izgradnjom ovog plinovoda zapravo bivaju izbačene iz igre. Realizacijom Sjevernog toka II postaje upitna i provedba projekta LNG na Krku. Ovaj bi plinovod smanjio važnost ukrajinskog koridora, međutim, posebno geopolitičke implikacije ekonomskog partnerstva Njemačke i Rusije nikako nisu prihvatljive ni Sjedinjenim Državama, kao ni njihovoj najbližoj saveznici Velikoj Britaniji. Stoga, američka duboka država kao i Donald Trump računaju na europske podjele i u tom kontekstu izuzetno su im važne različite inicijative i mogući savezi s Novom Europom. Njemačka i Francuska pripadaju Staroj Europi, one su nukleus EU-a i oduvijek su imale separatni interes da se povežu s Rusijom koju vide kao svog prirodnog saveznika u realizaciji, Amerikancima omražene ideje Charlesa de Gaullea – snažne i velike Europe „od Atlantika do Urala.“

Naime, ove dvije europske sile raspolažu znanjem, vrhunskim tehnologijama i kapitalom, međutim nedostaje im upravo ono što Rusija ima u izobilju – resursi (energenti, najkvalitetnije šume, čista voda), stoga je gospodarska suradnja, povezivanje, kao i dobri politički odnosi nešto čemu su nesumnjivo skloni i Merkel i Macron. Ne i njihovi transatlanski saveznici, ili kako kaže Henry Kissinger – „osovina Pariz – Berlin – Moskva“ je noćna mora za Sjedinjene Države. Kad joj zatreba, američka se politika voli poslužiti uvjek djelotvornim geopolitičkim konceptima Nicholasa Spykmana (1983-1943) i Halforda Makindera (1861-1947) koji su bili duboko implementirani u američku vanjsku politiku tijekom hladnog rata, međutim, njihove su ideje vrlo prisutne i u suvremenoj američkoj geopolitičkoj misli (Henry Kissinger, Zbignjev Brzezinski, Joseph Naj, John Mershaimer, Kegan, Huntington) te svakako utjecajne na oblikovanje vanjskopolitičkih strategija svih američkih administracija u posthladnoratovskom razdoblju. Već je američka vanjskopolitička doktrina nakon II. svjetskog rata, poznata kao Trumanova doktrina (strategy of containtment), oživjela ideje realpolitike Nicholasa Spykmana, prema čijoj je teoriji euroazijski kontinent, sa svojim rubnim područjem dodira sa svjetskim morima od najvećeg strateškog značenja za Sjedinjene Države. Obodni prostor ili prostor Rimlanda, koji se proteže od Europe do Bliskog istoka i dalje do Indokine, područje je sukoba maritivnih i kontinentalnih sila, poglavito Rusije, stoga Sjedinjene Države i Velika Britanija trebaju zadržati pravo slobodnog i stalnog pristupa tom području, uspostaviti nadzor nad njim kako bi spriječili dominaciju suparničkih sila Rusije i Kine. Sila koja uspije kontrolirati Rimland s njegovim ogromnim stanovništvom i energetskim resursima vlada svijetom, stoga je Spykmanova teorija i danas temelj vanjske politike SAD-a, ali i pokretač mnogih ratova nakon II. svjetskog rata: korejski, vjetnamski, bliskoistočni. U posthladnoratovskom razdoblju Sjedinjene su Države čvrsto ustoličene u Euroazijskom Rimlandu i nipošto ga ne žele prepustiti Rusiji ili Kini. Afganistan, Irak, Libija i Sirija izravna su posljedica primjene ovih geopolitičkih koncepcija.

-nastavlja se-

 

 

Primjereniji naslov nove knjige bivše američke savjetnice za nacionalnu sigurnisti i ex državne tajnice Condoleezze Rice – “Priče s dugog puta do slobode“ – bio bi – „Priče s dugog puta do rata“.

Bliskoistočni kaos isprepletenih interesa regionalnih i globalnih aktera i njihovih posrednika na terenu i naizgled nepredvidivi ratovi u Iraku i Siriji u kojima se više ne razaznaje tko protiv koga i zašto ratuje, s povremenim apsurdnim savezništvima i promjenama strana, nemoguće je objasniti oslanjajući se samo na analizu proklamiranih i realnih geopolitičkih interesa uključenih aktera.

Kakva se god veličina pokušava ubaciti u jednadžbu interesa neposredno sukobljenih strana, nikako se ne postiže jednakost lijeve i desne strane jednadžbe. Matematička formula postavljena po interesima i ravnoteži snaga na terenu jednostavno ne funkcionira i nikako ne može objasniti zbivanja, a još manje predvidjeti njihov tijek i budući razvoj. Stoga se malo tko uopće više želi upuštati u procjenu razvoja događaja na Bliskom istoku, jednostavno zato što iskazani interesi regionalnih sukobljenih strana  odstupaju od dinamike zbivanja na terenu i njihovih učinaka. Uistinu je frustrirajuće gledati kako se postupci neposrednih ratnih aktera mijenjaju iz dana u dan i kako se njihovi smjerovi djelovanja  okreću i za 180 stupnjeva, pa se čini da ponekad djeluju protiv vlastitih interesa.

Tako, primjerice, kurdske snage u Siriji predvođene YPG-om, lokalnim ogrankom PKK-a, obilato opremljene novim američkim i njemačkim oružjem na sirijskom tlu, postupno ulaze u otvoreni rat s Turskom, američkim bliskim saveznikom iz NATO-a. Unatoč  turskim prosvjedima i realnoj mogućnosti da se dio tog oružja transferira PKK-u, koji na jugoistoku Turske vodi oružanu pobunu – američka vojna pomoć sirijskim Kurdima se nastavlja. Saudijska Arabija, koja sada glumi predvodnicu nekakve arapske protuterorističke koalicije, godinama je, zajedno s ostalim zaljevskim monarhijama, organizirala, finacirala i naoružavala organizacije islamističkog terora, uključujući i ISIL,  čiji je pak, kalifat Islamska država imao za cilj rušenje dinastije Sauda i preuzimanje kontrole na Mekom i Medinom. Katar, sada na američki poticaj izoliran od saudijske koalicije, godinama je podržavao ne samo „Muslimansko bratstvo“ što mu se stavlja na teret, nego i široki spektar organizacija i vojnih formacija sunitskog ektremizma – ovih dana prima pomoć šijitskog Irana i nominalnog američkog saveznika Turske. Niz naizgled nedosljednjih politika i zbunjujućih preslagivanja je beskrajan i sprječava stvaranje jedinstvene paradigme bliskoistočnih zbivanja. Kako bi  se ona barem donekle racionalno mogla objasniti i postaviti funkcionalna geopolitička jednadžba, potrebno ih je sagledavati iz sasvim druge persperktive.

Očito je, naime, kako postoji nešto iznad svega toga, neka nadmoćna geopolitička sila koja zbivanja vodi u točno određenom smjeru, koji je inače nemoguće predvidjeti uzimajući u obzir samo jasne i nedvojbene interese sukobljenih političkih i vojnih snaga na bojištima Sirije i Iraka i bliskoistočnih prostora u cjelini.

Takvu  silu jasno iskazuje samo  jedna jedina magična, ali i opaka jednadžba koja uistinu  funkcionira na bliskoistočnim prostorima. Tek kada se u tu jednadžbu u bilo kojem trenutku unese bilo koji  zasebni parametar tamošnjih zbivanja, uvjek su savršeno izjednačene njezina lijeva i desna strana. Samo ona objašnjava stvarni karakter bliskoistočne geopolitičke dinamike i  time potvrđuje stvarni identitet kaotičnih zbivanja kao proizvoda američkih i savezničkih geopolitičkih vizija. Ta, gotovo proročanska geopolitička jednadžba po kojoj se sve naoko kaotično, a stvarno savršeno usklađeno odvija na bliskoistočnim prostorima,  dijabolična  je strategija američkog i europskog konstruktivnog kaosa izražena kroz agendu transformacije Bliskog istoka, njegova nasilnog prekrajanja u skladu s njihovim geostrateškim interesima i stvaranja „Novog Bliskog istoka“. Njezino provođenje odvija se kroz krvavo  prekrajanja granica tamošnjih država, rušenja stogodišnje britansko-francuske regionalne državno-pravne i mirovne konstrukcije proizišle iz tajnih dogovora Sykes-Picot iz davne 1916. godine i kasnijih mirovnih ugovora Versailleskog poretka uspostavljenog nakon 1. svjetskog rata.

Granice, koje su britanska i francuska politika proizvoljno isctrale po svojim interesima i na štetu većine arapskih naroda, sada se ratovima i stvaranjem novih nepravdi na isti način nasilno mijenaju. Kada je ISIL prije tri godine  u naponu  snage i na samom  začetku stvaranja svoga kalifata  demonstrativno  buldožerima počeo uklanjati prepreke i oznake razgraničenja sa sirijsko- iračke granice, postalo je jasno kako je na djelo stupila dugo najavljivana američka i europska agenda stvaranja “Greater Middle East“-a, kasnije nazivana i kao inicijativa “Broader Middle East and North Africa Initiative (BMENA)” ili jednostavno vizija stvaranja “Novog Bliskog istoka”. Američka i europska inicijativa preslagivanja Bliskog istoka, kako god se nazivala, iza lijepih riječi i floskula o demokratizaciji regije i njezinog uklapanja u suvremeni globalizirani svijet ipak nije ništa više od obične imperijalne operacije razbijanja postojeće mirovne konstrukcije, kako god ona bila nepravedna, induciranja kaosa i potom utjerivanja reda političkim i vojnim sredstvima uz konačno prilagođavanje regije njihovim strateškim geopolitičkim i geoekonomskim interesima. Ona se na terenskoj razini koja utječe na sudbine milijuna ljudi, kako na Bliskom istoku tako i u u Europi prema kojoj je planski  usmjerena preslagivanjem pokrenuta migracijska masa, iskazuje kao bezobzirno  prekrajanje granica postojećih država i time njihovo razaranje  i iscrtavanje novih granica po crtama etničkih, vjerskih i sektaških podjela koje će pak, jamčiti trajne napetosti i oružane obračune, a time i potrebu održavanja reda i mira od strane vanjskih sila.

U tom kontekstu na Bliskom istoku programirani  kaos nedvojbeno iskazuje svoj konačni cilj. Tako su silom realizacije  velike američke i europske strategije „Novog Bliskog istoka“ Sirija i Irak de facto već podjeljeni i samo de jure još uvjek predstavljaju jedinstvene države. U Siriji su ovog trenutka, protivno volji legalne vlade u Damasku, turske trupe, koje  otvoreno podržavaju svoje tamošnje lokalne posrednike i uz njihovu pomoć nadziru dijelove teritorija. U Siriji su  i ruske vojne snage pristigle na traženje Damaska, koje podržavaju regularne snage sirijske vlade, sviđala se ona nekome ili ne, koja uz njihovu pomoć drži dobar dio teritorija s pet najvećih gradova. Kurdi, podržani od strane SAD-a i EU, čine zasebnu vojnu silu koja u svojim rukama čvrsto drži još jedan dio Sirije. Na sirijskom tlu su također i snage američke kopnene vojske i elementi britanskih specijalnih postrojbi, koji naoružavaju i podržavaju svoje arapske posrednike na terenu i također drže dio Sirije. U Siriji djeluju  organizirane i ozbiljne vojne postrojbe libanonskog  šijitskog Hezbollaha, podržanog od Irana čije vojne snage predvođene Iranskom revolucionarnom gardom također djeluju na sirijskom teritoriju. Na nebu Sirije, osim sirijskih borbenih zrakoplova, lete i djeluju zrakoplovstva Izraela, Rusije, SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Crte razgraničenja između tih pustih vojski,  čini se, više su nego jasno povučene i u trenucima kada jedna strana prekrši očito prešutne dogovore slijede prosvijedi, prijetnje i ukazivanje na crte razgraničenja. Grubo rečeno, svaki akter  je već zapišao svoj dio teritorija. I stoga je sasvim izvjesno kako nikakva jedinstvena Sirija, onakva kakva je bila prije rata, više nije moguća niti će ikada više postojati. Gotovo identična situacija je i u Iraku gdje  također djeluje masa različitih vojnih formacija podržanih od regionalih i globalnih igrača. Tamo su također potpuno ilegalno turske  trupe koje ne pokuzuju ni najmanji znak namjere povlačenja, a  kurdske snage drže teritorij na kojem bi se u rujnu ove godine trebao održati referendum o odvajanju od Iraka. I u slučaju Iraka sve izglednije je kako ni ta  država više nikada neće biti jedinstveni državno pravni entitet. Upravo takve učinke na terenu američka i saveznička politika je i namjeravala postići. Istina nije mogla s potpunom sigurnošću predvidjeti opseg ruske vojne intervencije i održanje Bashara al-Assada, ali  promatrano u cjelini, sve se odvija po njihovim planovima.

Velika američka strategija stvaranja “Novog Bliskog istoka” tako se polako ali sigurno  ostvaruje i objašanjava sve kontroverze bliskoistočnog ratnog kaosa. Sirija, Irak i Libija samo su početne točke preslagivanja, koje će se i dalje većim ili manjim intezitetom nastaviti sve do potpunog ostvarenja zacrtanih američkih i europskih geopolitičkih ciljeva. Zakuhavanje katarske krize u Perzijskom zaljevu, elegantno izvedeno Trumpovim posjetom Rijadu i Izraelu, još je jedan korak na tom putu.

A počelo je tako nevino. Američki geopolitičari i  think tankovi orkestrirano su početkom ovoga stoljeća počeli tobože dobronamjerno ukazivati na neodrživost tadašnje bliskoistočne geopolitičke konstukcije, naglašavajući kako je u njoj potrebno pokrenuti procese demokratizacije društva i izvući regiju iz sjene svjetskih gospodarskih i političkih tijekova. Dakako, nitko nije ni izdaleka spominjao nekakvo prekrajanje granica i disolucije država nego samo unošenje demokracije na Bliski istok i njegovo aktiviranje u globaliziranom svjetskom poretku. I sve će završiti jednako lijepo kako je završilo i rušenje berlinskog zida u Europi,obašnjavali su. Ništa neće boljeti i svi će na kraju živjeti sretno do kraja svijeta. Tek koju godinu kasnije o boli i mukama progovara  američka državna tajnica  Condoleezza Rice za posjete Izraelu, u jeku posljednjeg libanonskog  rata 2006. godine, opisujući  taj rat „porođajnim mukama u kojima se rađa Novi Bliski istok“.

Uskoro su svoje stavove o demokratskoj tranziciji bliksoistočnih prostora počeli javno iznositi i predstavnici američke administracije. To je zapravo bila baražna politička priprema svega onoga što će se dalje događati na Bliskom istoku.

Tako u autorskom članku za “Washington Post” od 7. kolovoza 2003. godine pod naslovom “Transforming the Middle East”, tadašnja savjetnica za nacionalnu sigurnost u administraciji Georgea W. Busha i kasnija američka državna tajnica Condoleezza Rice, iznosi viziju demokratskog Bliskog istoka kakvog bi željela vidjeti američka administracija.

U tekstu sasvim jasno iskazuje američku i europsku volju za masivnom transformacijom regije Bliskog istoka. Rice u uvodnom djelu identificira problem: “Kratko nakon završetka 2. svjetskog rata Amerika se obvezala na dugoročnu transformaciju Europe nakon preživljenih ratnih stradanja i uništenja uključujući gubitak stotina američkih života. Naši su kreatori politike odlučili raditi na stvaranju  Europe u kojoj bi neki  novi rat bio nezamisliv. Mi i ljudi Europe odlučili  smo se za viziju demokracije i prosperiteta i zajedno smo uspjeli. Danas se pak, Amerika i naši prijatelji i saveznici moraju obvezati  na dugoročnu tranformaciju u drugom djelu svijeta – Bliskom istoku. Područje od 22 države s populacijom od 300 milijuna ljudi ima zajednički BDP manji od Španjolske, koja ima 40 milijuna stanovnika. Upravo ta činjenica odražava ono što vodeći arapski intelektualci nazivaju političkim i ekonomskih deficitom slobode. Osjećaj bespomoćnosti pruža plodno tlo za ideologije mržnje koje potiču  ljude na napuštanje  sveučilišnog obrazovanja, karijere i obitelji, umjesto čega se pokušavaju raznjeti eksplozivom uzimajući što je pritom moguće više nevinih života.” Rice posebno naglašava da su “ovi sastojci recept za regionalnu nestabilnost i stalna prijetnja sigurnosti SAD-a”, opravdavajući time unaprijed  interes američke politike za promjenom stanja kakvoga je opisala i namjeru direktnog političkog i vojnog angažmana u regiji.

U nastavku autorskog članka Rice definira ciljeve američke politike u cilju željene  transformacije Bliskog istoka: “Naša je zadaća surađivati s onima na Bliskom istoku koji traže napredak prema većoj demokraciji i toleranciji, prosperitetu i slobodi. Kao što je rekao predsjednik Bush u veljači – svijet ima jasan interes za širenje ekonomskih vrijednosti jer stabilne i slobodne nacije ne proizvode ideologije ubojstava nego potiču mirnu potragu za boljim životom“.

Istovremeno Rice objašnjava dotadašnje američko političko i vojno djelovanje  u regiji i udara ideološke temelje novih nastupa: „Budimo jasni, Amerika i koalicija krenuli  su u rat u Iraku jer je režim Saddama Husseina predstavljao prijetnju sigurnosti SAD-u i cijelom svijetu. To je bio režim koji je koristio i posjedovao oružje za masovno uništenje, održavao linkove s terorističkim organizacijama, dvaput napao druge nacije i odbio sve zahtjeve međunarodne zajednice i ukupno 17 rezolucija UN-a tijekom 12 godina, čime je jasno istakao kako se nikada neće razoružati i udovoljiti pravednim zahtjevima svijeta.” Danas poznata činjenica kako nikakvo oružje masovnog uništenja nakon američke vojne intervencije u Iraku 2003. godine nije pronađeno niti je utvrđeno postojanje veza Saddamovog režima s islamističkim teroristima koje je čak, upravo suprotno, proganjao kao same vragove, danas ipak više ništa ne znači. Laž je poslužila svojoj svrsi i opravdanju neposredne vojne intervencije bez suglasnosti UN-a na koju se licemjerno poziva Condoleezza Rice s konačnim učinkom razbijanja Iraka kao države. Rice u svome članku nastavlja: “Danas je ta prijetnja nestala i oslobođenjem Iraka stvorena je izuzetna prilika za unaprijeđenje pozitivne agende za Bliski istok koja će ojačati sigurnost u regiji i cijelome svijetu……. Regionalni čelnici već govore o novom arapskom političkom smjeru koji podupire unutarnje reforme, veće političko sudjelovanje, ekonomsku otvorenost i slobodnu trgovinu. Od Maroka do Perzijskog zaljeva narodi poduzimaju prve korake prema političkoj i gospodarskoj otvorenosti. SAD podupiru ove korake i na tom planu ćemo sa svojim prijateljima i saveznicima nastaviti raditi……. U takvom slijedu događaja, onako kako je demokratska Njemačka postala sastavnica nove Europe koja je danas cijelovita, slobodna i mirna, tako i transformirani Irak može postati ključni element jednog sasvim novog Bliskog istoka u kojem ideologije mržnje neće uspijevati. I evo, gotovo sto dana od okončanja glavnih borbenih operacija u Iraku irački narod je počeo stvarati budućnost kakvoj se nadao.”

Nakon ovakvog prikaza  čovjek se uistinu mora zapitati što je  onda,  dovraga, pošlo po zlu. Ukoliko je Rice članak pisala pri zdravoj svijesti i iskreno, danas bi se morala  posramiti svoje  gluposti i naivnosti. No ništa od toga jer sve što se danas  događa na Bliskom istoku predviđeno je i u skladu s ciljevima američke politike, a svom licemjernom članku gospođa Rice danas bi se zacijelo samo slatko nasmijala – ponosna na svoj dobro obavljen posao.

U zaključnom dijelu članka koji je pripremao teren za geopolitičke agende čije su posljedice bili  milijuni uništenih života, Rice ipak nije propustila upozoriti kako iza plana ipak stoji američka vojna i politička moć: “Transformacija Bliskog istoka neće biti lagana i ona će potrajati. Zahtjevat će širok angažman Amerike, Europe i svih slobodnih naroda radeći u punom partnerstvu s onima iz regije koji dijele naše uvjerenje u moć ljudske slobode. Ovo nije ponajprije vojna obveza, već će zahtjevati uključenje svih aspekata  naše nacionalne moći – diplomatske, gospodarske i kulturne.”

Dakle, iza lijepih riječi gospođa Rice sasvim otvoreno i precizno stavlja američku vojnu silu, političku i gospodarku moć.

U tom smislu washingtonski think tank “Brookings Institution” u svojoj raščlambi od 10. svibnja 2004. godine, neposredno pred usvajanje američke inicijative “Greater Middle East” na Summitu G8 u Sea Islandu u američkoj Georgiji, još je izravniji: “Dakle, ukoliko je Zapad uistinu ozbiljan u vezi s potrebama reformi, možda će morati pritisnuti neke arapske vlade daleko iznad razine njihove udobnosti.” Pri tom ukazuje kako je predloženi nacrt inicijative manjkav jer “predlaže male poticaje za arapske vlade koje prihvaćajaju G8 reforme, a ne bave se jasnom potrebom da države G8 pojedninačno ili zajedno razviju sustavni izbornik pozitivnih i negativnih poticaja za one arapske vlade koje neće voditi dovoljno računa o imperativu sigurnosti Zapada i koristi arapskih reformi.” Pritom “Brookings Institution” posebno upozorava na Siriju  “koja iskazuje odbijanje i odbacivanje inicijative tvrdeći kako za sada nema nikakvih problema i da će kontaktirati skupinu G8 ukoliko bude željela ikakvu pomoć.”

I gle čuda, Sirija će uskoro imati jako, jako puno problema, a slično su završile i sve ostale zemlje koje su iskazivale sumnju mirotvornim i demokratskim poticajima SAD-a i europskih saveznika. Sve su završile u kaosu rata, bezvlašća i potpunoga rasula. Pa čak je i vjerni američki saveznik, egipatski predsjednik Mubarak koji se nakon usvajanja inicijative GMEI na summitu G8 usudio izjaviti da je  „uvođenje demokracije u arapski svijet na takav način čista deluzija, koja će dovesti do anarhije na Bliskom Istoku” dobio po ušima  i proveo nešto godina u kavezu, a njegova država je programiranim revolucijama tkzv.“arapskog proljeća“ i nasilnim dovođenjem na vlast ekstremnog  „Muslimanskog bratstva“, pod maskom demokratskih izbora provedenih u sjeni sjekira i mačeta dovedena na rub građanskog rata, kaosa i početnog stadija genocida nad  8 milijuna egipatskih kršćana. Tek je državnim udarom generala Al- Sisija uz potporu Saudijske Arabije, kada je američkoj politici postalo jasno da egipatska vojska više neće moći biti jamac sigurnosti strateški važnog Sueskog kanala i Crvenoga mora, donekle stabilizirano stanje u državi. Ali ostaje činjenica da je Egipat  politički i gospodarski vraćen barem tri desetljeća unatrag, a da na turizam, koji je nosio znatan dio prihoda, u sljedećih nekoliko desetljeća može slobodno zaboraviti.

Nakon uvodne propagande inicijativu američke strateške vizije demokratizacije i transformacije Bliskog istoka formulirane u agendi ” Velikog Bliskog istoka”(Greater Middle East- GME), kasnije preimenovanoj u inicijativu “ Šireg Bliskog istoka” ( The Broader Middle East and North Africa Initiative- BMENA) , Amerikanci su uspjeli u lipnju 2008. godine progurati kao zaključak summita država skupine G8 u Sea Islandu. Rezolucijom najmoćnijih država svijeta, među kojima i Rusije, uspostavljen je proces “Partnerstvo za napredak i zajedničku budućnost regije Šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike”  (“Partnership for Progress and a Common Future with the Region of the Broader Middle East and North Africa”) i započet nasilan proces navodne demokratizacije bliskoistočnih prostora i njezine prilagodbe budućoj integraciji s Europskom unijom i cijelim transatlanskim kompleksom što je bivši  francuski predsjednik Jacques Chirac  9. lipnja 2008. godine ocjenio promašenom agendom i “provociranjem promjena koje će hraniti rizik ekstremizma i pada u fatalnu klopku sudara civilizacija.” No kreatore velikih strategija, gonjene golim ekonomskim i financijskim interesima i projekcijom geopolitičke moći najmoćnijih država svijeta, takvi glasovi razuma nisu zanimali, niti ih danas žele čuti.

Desetljeće kasnije, u svibnju ove godine,  Condoleezza Rice izdaje knjigu “Democracy: Stories from the Long Road to Freedom”. Rice u svojim “Pričama s dugog puta do slobode“ jasno iskazuje, da kao jedan od kreatora bliskoistočnih događanja u vrijeme predsjednikovanja Georgea Busha i invazije na Irak nije ni u čemu pogriješila i da za ničime ne žali. Navodi, pritom, kako je put do demokracije težak i pun prepreka, a da je sama demokracija, uostalom, “uvjek na nekoj vrsti oštrice noža između kaosa i autoritarnosti, a to slatko mjesto na oštrici noža je upravo demokracija”. Dok ona u svojim vizijama nastavlja balansirati po oštricama noža i naslađivati  se na slatkim mjestima oštrice, stotine tisuća ljudi zahvaćenim njenim i sličnim vizijama su ubijeni na najokrutnije načine, nasilno raseljeni i upućeni kao roblje na europska tržišta radne snage. Adekvatniji naslov knjige i političkog djela savjetnice za nacionalnu sigurnost predsjednika Busha za napada na Irak i kasnije  državne tajnice koja je u djelo počela provoditi stvaranje „Novog Bliskog  istoka“ stoga bi bio-„Priče s dugog puta do rata“.

 

 

 

 

Proteklih tjedana, s izbijanjem umjetno pokrenute katarske krize, kroz saudijsko-katarske međusobne optužbe i protuoptužbe za sponzororanje radikalnih i terorističkih organizacija na Bliskom istoku (čije aktivnosti, na žalost, već odavno izlaze i izvan okvira te regije) na vidjelo sve više izlaze prljavi potezi koje su u tom smislu godinama povlačile dvije glavne petro-monarhije ali i ne samo one.

Podsjetimo, nedavno je bivši katarski premijer i ministar vanjskih poslova princ Hamad bin Jassim bin Jaber al-Thani, u senzacionalnom intervjuu za američku televiziju PBS princ priznao katarske pogreške proteklih godina koje se tiču potpore radikalnim islamističkim organizacijama u Siriji, kazavši kako je iste greške činila i Saudijska Arabija. Pritom je izjavio kako se sada ta potpora poput bumeranga vraća i udara po samim arapskim monarhijama.

Važno je napomenuti kako se radi o bivšem katarskom visokom državnom dužnosniku i osobi koja je imala glavnu ulogu u početnoj fazi tzv. arapskog proljeća i bila sukreator svrgavanja libijskog vođe Muammara Gaddafija, dolaska  „Muslimanske braće“ na vlast u Egiptu, kao i destabilizacije sirijske vlade pod vodstvom Bashara al-Asada.

Jasno je kako katarski princ otvoreno aludira na izjednačavanje krivnje Dohe i Rijada u sponzoriranju islamističkog terorizma i da Katar neće dopustiti eskulpiranje Saudijaca na račun prebacivanja potpune krivice u toj prljavoj raboti isključivo na Katar. Nedavno je nešto slično učinio i katarski veleposlanik u Washingtonu, kada je optužio UAE za pružanje potpore teroristima koji su izvršili teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. godine.

Iz svega ovog jasno proizlazi kako su sve spomenute zemlje obilato sponzorirale (i to još uvjek čine) najpoznatije islamističke radikalne i terorističke organizacije u bliskoistočnoj regiji, koje su, na žalost, svoje aktivnosti već odavno proširile i na susjedne prostore Europe, Afrike i Azije. Zato, koliko god to grubo zvučalo, niti jedna od spomenutih zemalja koje se, k tome, najčešće prepiru koja je od njih „svetija“ i „pravovjernija“ po pitanju tumačenja islamske religije, da je prava i pravice – ne bi više postojala na geografskoj karti svijeta kao međunarodni politički subjekt.

Britansko izvješće o sponzorima terorizma

Ovom prigodom proanalizirat ćemo stavove Zapadnih institucija i medija koji su se proteklih godina doticali teme sponzoriranja radikalnih isalmističkih organizacija i pokreta, pričemu ću se primarno koristiti izvješćima britanske vlade i britanskih i američkih medija, kao tradicionalno najprisutnijih vanjskih izvjestitelja iz bliskoistočne regije koji imaju snažna informacijska uporišta u tamošnjim strukturama vlasti, kao i vojnim i obavještajnim krugovima. Pritom London i Washington nerijetko sudjeluju i u sukreiranju njihove vanjske i gospodarske politike.

Britanska vlada je 14. travnja ove godine objavila izvješće pod nazivom „2017 nacionalna procjena rizika pranja novca i financiranja terorizma“. Radi se, zapravo, o nastavku njihovog istoimenog izvješća od 15. listopada 2015. godine.

U novom izvješću se jasno pojašnjava kako terorističke organizacije poput „Islamske države“, „Al-Qaide“, „Boko Harama“ i „Al-Shababa“ dobivaju novce nužne za njihovu terorističku djelatnost.

Pojasnit ćemo načine pomoću koji se financira njihova teroristička aktivnost:

Jedan od načina dobivanja sredstava su bankovne prijevare. Različiti prevaranti i njihovi suradnici pomažu teroristima osigurati pristup bankovnim računima i kreditima. Narudžbe za prevarantske zajmove glavni su izvor sredstava za radikalne islamiste koji žele otići u Siriju i ratovati na strani „Islamske države“. Prema informacijama nedavno objavljenim u The New York Timesu vezano uz teroristički napad u Parizu, jedan od terorista je od banke ING Belgium dobio 15 tisuća eura. U spomenutom britanskom Izvješću navedeno je slijedeće: „Iskorištavanje bankarskog sektora od strane terorista ostaje ugroza, između ostalog i u kontekstu Sirije. Osobe mogu iskoristiti bankomate za slanje sredstava u susjedne zemlje gdje postoji službeni bankarski sektor, a odatle sredstva prebacivati u Siriju.“ Postoje dokazi o tome i da se sustav britanskih studentskih kredita koristio za financiranje terorizma. Izvješće navodi kako bankovni sustav studentskih kredita predstavlja „srednji“ rizik, a dobit koju teroristi polučuju na taj način ipak je relativno niska.

Slijedeći oblik financiranja terorizma je prodaja antikvarijata i artefakata. UNESCO je objavio kako je početkom 2017. godine utvrđeno da „Islamska država“ krade antikvarijate i artefakte u „industrijskim razmjerima“, a The Guardian navodi kako većina njih završava upravo na londonskom tržištu – jednom od najvećih međunarodnih tržišta rijetke antikvarne robe.

Glavna prednost „Islamske države“ u odnosu na ostale terorističke organizacije je njezin pristup nafti, nakon što je pod svoj nadzor stavila velike teritorije Iraka i Sirije skupa s brojnim naftnim nalazištima. Na taj način dobivenu naftu „Islamska država“ je izvozila cisternama kroz Tursku i dalje na svjetsko tržište. Ovdje mogu nadodati kako je Geopolitika.News već davno ranije pisala, kako je na taj način, osim za vlastito bogaćenje, „Islamska država“ utjecala na porast „crnog tržišta“ i ukupni pad cijena nafte, od čega su profitirale i pojedine velike i globalno poznate naftne tvrtke koje su preko svojih pomno odabranih posrednika kupovale jeftinu ISIL-ovu naftu (time izbjgavajući eventualne optužbe za suradnju s terorističkim organizacijama, kao i mogućnost podizanja tužbi od strane službenih vlada Iraka i Sirije koje su stvarni vlasnici ukradene nafte)  i dalje ju, kao svoju vlastitu, prodavale po tržišnim cijenama i ostvarivale enormni protupravni ekstra-profit.

I The Financial Times nedavno je proveo istraživanje po pitanju trgovine ISIL-ovom naftom, koje je dokazalo da je ta operacija gotovo identična „državnoj naftnoj kompaniji“ u kojoj rade inžinjeri, trejderi i menadžeri. Dobit koju je „Islamska država“ polučivala takvim transakcijama iznosila je oko 50 milijuna dolara mjesečno, što na godišnjoj razini iznosi nevjerojatnih 600 milijuna dolara!

Osim toga, „Islamska država“, za razliku od drugih terorističkih organizacija, prihode je skupljala i uspostavom klasičnog poreznog sustava. Tako je The New York Times u svom nedavnom istraživanju naveo, kako dobit, koju je na taj način od stanovnika i biznismena koji su živjeli na prostoru „Islamske države“ polučio „IS“, iznosi 900 milijuna dolara godišnje. Radi se o klasičnom poreznom sustavu u kojem „IS“ ubire poreze na izvoz roba, najam proizvodnih postrojenja, naplata kazni za narušavanje zakona, računa za komunalne usluge i td.

Terorističke organizacije koriste se i humanitarnim prilozima iz čitavog svijeta, a daleko najviše iz zemalja Perzijskog zaljeva, odakle pristižu životno važna sredstva za „Al-Qaidu“ kroz tzv. humanitarne priloge, kao temelj njezinih terorističkih aktivnosti. Ta golema sredstva prebacuju se preko punktova na kojima se u pravilu ne traže dokumenti niti imena osoba, ili posredstvom kurira koji ih prenose preko različitih granica.

Slijedeći oblik financiranja jest uzimanje talaca i traženje otkupnina. Na taj način, prema britanskom izvješću, „Islamska država“ je od rujna 2013. do rujna 2014. godine prikupila između 35 i 45 milijuna dolara, pričemu je, prema New York Timesu, „Al-Qaida“ u tom segmentu nadmašila „IS“.

Drugo – šokantno nevladino britansko izvješće

U izvješću britanskog analitičkog centra Henry Jackson Society, kojeg je nedavno objavio BBC, navodi se kako je Saudijska Arabija glavni inozemni pokrovitelj islamskog ekstremizma u Velikoj Britaniji. Autori izvješća upozoravaju na veliki utjecaj koje na rasprostranjenje islamskog ekstremizma i aktivnosti radikalnih propovjednika i džihadističkih grupa u Velikoj Britaniji ima financiranje iz inozemstva.

Navedeni analitički centar već je pozvao na provođenje javne istrage o pretpostavljenoj vezi Saudijske Arabije i drugih država Perzijskog zaljeva s ekstremistima u V. Britaniji.

U izvješću se navodi kako sunitske države Perzijskog zaljeva i Iran pružaju financijsku potporu džamijama i islamskim obrazovnim organizacijama koje su u svoje redove primale ekstremističke propovjednike i bile povezane s distribucijom ekstremističkog, propagandističkog materijala.

Na vrhu tog spiska nalazi se Saudijska Arabija – jedna od najvećih britanskih saveznika na Bliskom istoku i njezin najveći gospodarski partner.

U izvješću se egzaktno prikazuje kako privatne osobe i organizacije sudjeluju u promicanju „neliberalne, fanatične ideologije vahabizma“.

Saudijsko veleposlanstvo u Velikoj Britaniji reagiralo je riječima, kako su bilo koje optužbe da je Kraljevstvo utjecalo na radikalizaciju „nevelikog broja ljudi, neutemeljene i za njih nema vjerodostojnih dokaza“ i da se Rijad neće smiriti „dok ti nenormalni ljudi i njihove organizacije ne budu uništeni“.

Britansko Ministarstvo unutarnjih poslova odbilo je komentirati izvješće analitičkog centra Henry Jackson Society. A zašto i bi, ukoliko znamo koliko milijardi dolara vrijednog oružja Ujedinjeno Kraljevstvo isporučuje Rijadu usprkos njegovom dramatičnom kršenju ljudskih prava unutar svoje zemlje, kao i u ratovima koje Saudijska Arabija vodi neposredno (Jemen) ili „tuđim rukama“ – najčešće rukama klasičnih džihadista.

Američka uloga

U tijeku je smjena američkih bliskoistočnih geopolitičkih prioriteta, kao i smjena njezinih vanjskopolitičkih prioriteta općenito, što je najbolje razvidno umjetnim pokretanjem katarske krize. Smjena prioriteta se najbolje može vidjeti ukoliko promotrimo  potporu bivše Obamine administracije projektu „Velikog Bliskog istoka“ kroz smjenu diktatorskih režima i instalacijom na vlast „islamskih demokrata“, najviše iz redova radikalnog panislamskog pokreta „Muslimanska braća“. S tim ciljem Washington se oslanjao upravo na Katar i u Dohi instalirane podružnice nositelja spomenute američke geostrateške politike u vidu organizacija RAND Corporation, Brookings Institute, CSID (Centar za izučavanje islama i demokracije), POMED i dr.

Nakon posijanog kaosa i teško-upravljivih kriza, u koje su u međuvremenu ušli i drugi izvanjski „teškaši“, poput Rusije, pa i Kine, nova američka administracija pod vodstvom predsjednika Donalda Trumpa iz temelja mijenja američku vanjsku politiku u regiji. Od prethodne potpore „arapskoj revoluciji“, sadašnja administracija podupire „arapsku kontrarevoluciju“ koju predvodi Saudijska Arabija.

U takvim okolnostima za pretpostaviti je smanjivanje regionalne uloge Katara u novonastalim okolnostima i njegovo potiskivanje iz američkih geopolitčkih projekata. Međutim, daljnja radikalizacija tog sukoba i njegovo produljenje može imati i dalekosežnije geopolitičke posljedice u regiji, a koje su već i sada vidljive, ne samo kroz svrstavanje tamošnjih država u dva tabora (prosaudijski, većina, i „prokatarski“, Turska, Iran, Sirija), već i pojavi formalno neutralnih zemalja, poput Iraka, Omana, Kuvajta, od kojih svaki tabor ima i svoje vanjske sponzore.

Zlo se proždire samo, ali ono se nalazi i u našim redovima

Kao što sam gore rekao, mnoge od petro-monarhija ne zaslužuju opstanak na političkoj i geografskoj karti svijeta zbog podle politike potpore terorizmu i zlouporabe vjere i vjerskih osjećaja ljudi s ciljem vlastitog bogaćenja i širenja svojih partikularnih utjecaja i interesa. One se sada međusobno glođu, optužuju jedna drugu za prljave rabote u kojim su glave izgubili (ili su im životi posve razoreni) milijuni ljudi.

S pravom bismo rekli – Zlo se proždire samo. Ali u ovom slučaju Zlo se, na žalost, prostire i daleko izvan krugova islamskih, bliskoistočnih zemalja – među pojedincima i raznim monopolističkim i elitističkim političkim i  pseudopolitičkim udruženjima i organizacijama čiji su članovi bezobrazno dobro plaćeni upravo tim „krvavim“ novcem, od kojih je njihov nemali broj i neposredno involviran u izvršne vlasti moćnih europskih i prekooceanskih država. Njih, naravno, nije ni malo briga za sudbine naroda i država iz kojih potječu i u kojima djeluju, a kamo li za one druge.

Problem ilegalnih masovnih migracija kojima je posljednjih godina izložena Europska unija sve više poprima formu zavjereničke migracijske agende, ciljane transformacije društva koja se odvija uslijed namjerno izazvanog izbjegličkog egzodusa. Još je početkom 2000-tih Međunarodna organizacija za migracije (IOM) široko distribuirala publikaciju Osnove upravljanja migracijama: vodič za kreatore politike djelovanja i praktičare, da bi desetljeće poslije čelni čovjek IOM-a, William Lacy Swing i ECRE-a (Europsko vijeća za izbjeglice i azilante), Michael Diedring, najavili scenarij masovnih migracija. U programskom članku objavljenom u Europe’s World (2014.), ova dvojica predstavnika globalne političke elite, o migracijama govore, ne kao o problemu, već kao o „procesu kojim se upravlja“, istovremeno pozivajući na potpuno otvaranje nacionalnih granica kako bi se potakle migracije. Uskoro su i predstavnici njemačkih poslodavaca i krupnog kapitala u podsticanju masovnih migracija vidjeli pozitivan trend koji treba obnoviti europsko društvo koje demografski stari i kojem nedostaje radne snage.

Prema neslužbenim podacima, samo u 2016.g. u Europu je pristiglo više od 1,2 milijuna ljudi što značajno utječe na demografske, gospodarske, socijalne i političke prilike, osobito sigurnosno stanje na Starom kontinentu, i predstavlja otvoreni izazov europskom kulturnom identitetu. Evidentno je kako najmanje 70% migranata čine muškarci u rasponu od 20 – 40 godina, odreda muslimani, najveći broj njih je ušao bez ikakvih ili s lažnim dokumentima. Posljednjih je godina znatno povećana trgovina lažnim putovnicama, a broj terorističkih napada i drugih nasilnih delikata naprosto je eksplodirao otkako su vlade otvorile granice i omogućile nekontrolirani ulazak migranata. Kada je riječ o migracijama, europska je stvarnost i sada zastrašujuća, iako okrutne scene utapanja ljudi u Sredozemnom moru ili neljudski uvjeti života izbjeglica, trenutno ne zaslužuje veću pozornost mainstream medija. Prema podatcima IOM-a, prošle je godine 5.098 ljudi izgubilo život pokušavajući se putem rizične Sredozemne rute domoći europskih zemalja. Začuđujuće, usprkos organiziranim spasilačkim operacijama, tijekom 2016.g. broj stradalih migranata bio je za 35% veći nego prethodne godine.

Priča, naravno, ide dalje! Prema brojnim upozorenjima obavještajnih službi, Europi prijeti novi migrantski val, ovog puta iz Afrike iz koje bi do 2020.g. trebalo krenuti više od 15 milijuna ljudi, uglavnom iz četiri afričke zemlje: Nigerije, Konga, Sudana i Etiopije. Ako se uzme u obzir da je za prvo putovanje izvan Europe, novi francuski predsjednik, Macron, izabrao afričku državu Mali, navodno kako bi pojačao borbu protiv islamističkih militanata, broj izbjeglica mogao bi biti znatno veći. Naime, Francuska je 2013.g. izvela dvije vojne intervencije u svojim bivšim afričkim kolonijama – Maliju i Srednjeafričkoj Republici, također pod izlikom urgentne sigurnosne i humanitarne situacije. Stvarni razlog ovog tinjajućeg, krvavog rata je eliminiranje suparništva Kine i Indije koje prijete francuskim ekonomskim interesima u Sahelu, a koji se temelje na kontroli zaliha urana, zlata, vodnog potencijala i šumskog bogatstva. Stoga je Makron ovom posjetom samo potvrdio francusku vojnu prisutnost u regiji s ciljem osiguranja geoekonomskih interesa Francuske na prostoru njihove bivše kolonijalne uprave, što izaziva ogroman otpor domicilnih naroda. Posljednjih nekoliko godina oko 550 000 Afrikanaca, mnogi iz područja zahvaćenog ratom, zatražilo je azil u Europskoj uniji. Sada se očekuju uglavnom ekonomski migranti, zbog čega je Europska unija prisiljena definirati zajedničku politiku azila, međutim, upravo po ovom je pitanju europska politika duboko podijeljena i sasvim je vidljivo kako Bruxelles nema ili, bolje rečeno, ne želi naći rješenje za prevladavanje migrantske krize.

Migracije su bile i tema nedavno održane međunarodne konferencije u Strasbourgu (23. lipanj), u organizaciji Vijeća Europe. Umjesto da predlažu rješenje trenutne migrantske krize koja razara Italiju ili Grčku, ali i Njemačku, predstavnici europskih vlada, međunarodnih organizacija i NGO-a, kao i eksperti iz područja kaznenog prava svojim su doprinosom ostali na tragu spomenutih globalista. Suočavanje s novim migrantskim valom, koji zapravo nije nužan u trenutnoj geopolitičkoj situaciji (na stotine tisuća sirijskih izbjeglica vraća se kući), bila je top tema konferencije. Morgan Johansson, robotizirani švedski ministar migracija,  naglasio je kako će migracije biti prvenstveni globalni izazov za desetljeće pred nama. “ S novim valom migranata trebamo se suočiti s više solidarnosti, suradnje i obveza nego ikad prije“, rekao je. Četiri prijedloga rezolucija koja su se našla pred Vijećem Europe također ističu „sveobuhvatnu humanitarnu i političku odgovornost“ vlada zemalja članica, zahtjevaju njihovu spremnost u suočavanju s izazovima novih migrantskih valova koji bi se trebali temeljiti „na dostojanstvu i solidarnosti s migrantima“, „unaprjeđenju suradnje“ kao i „harmonizaciji politika zaštite ljudskih prava migranata“. Ova vesela, savršeno plaćena družina, neosjetljiva na stvarnu situaciju, još je jednom lucidno zaključila kako su migracije „instrument za obnovu i modernizaciju, ali i preživljavanje europskog društva kojeg treba izvući iz „demografske tame“. Migranti su, zapravo, blago Europe koje svakodnevno doprinosi ekonomskom, društvenom, demografskom i multikulturalnom bogatstvu i prosperitetu Starog kontinenta. Bez obzira na nužnost donošenja niza konkretnih mjera koje bi pomogle i migrantima kao i ugroženim europskim državama, ova skupina bezličnih, ali iznimno moćnih globalista naposlijetku je istakla kako migrante treba ohrabriti da se politički aktiviraju, da sudjeluju u radu postojećih političkih stranaka, te da se ubrza postupak stjecanja državljanstva kako bi im se omogućilo pravo glasa na lokalnoj razini.

Viktor Orban, mađarski premijer, nedavno je elaborarirao ovaj problem izravnim obrušavanjem na Georga Sorosa, američkog milijardera i „filantropa“, koji se, kako kaže, nalazi na čelu „velike mafijaške organizacije“ – zapravo mreže predatorskih nevladinih organizacija koje Soros financira, a koje sudjeluju u „odličnom biznisu“ krijumčarenja ljudima. Orban smatra kako dva pitanja: migracije kao i smjer u kojem ide Europska unija danas stavljaju na kušnju europsko jedinstvo i stoga imaju povijesnu važnost za Europsku uniju. Osobito „iluzija masovnih migracija“ u praksi nimalo ne funkcionira, jer se na očigled svih stvaraju paralelna društva s rastućim stopama kriminala, bitno pogoršanim stanjem javne sigurnosti, uz eskalirajuću prijetnju terorističkih napada. Za Orbana je Soros spekulant koji je od migracija napravio „dobar biznis“, a njegovo nastojanje da Europu preplavi migrantima kako bi stvorio transnacionalno carstvo predstavlja ozbiljnu prijetnju miru u Europi.

O sinergiji Sorosevih fondacija i nevladinih organizacija, UN-a, IOM-a, Europske komisije, Europskog parlamenta, Vijeća Europe, ali i međunarodnih financijski institucija te korporacija, piše i ugledna njemačka novinarka Friederike Beck u svojoj knjizi Tajna migracijska agenda (Die geheime: Migrations agenda). Osobito izdvaja  ključnu ulogu Međunarodne organizacije za migracije (IOM), Svjetske banke, te Globalnog foruma za migracije i razvoj (GFMD), čiji je osnivač, Peter Sutherland, bivši irski državni tužitelj, jedan od inicijatora osnivanja WTO-a, političar zaslužan za uvođenje eura, kreator TTIP-a, član Trilaterale, a od 2006.g. i posebni izaslanik za migracije pri UN-u, kojeg mnogi smatraju „ocem globalizacije“. Beck navodi kako je GFMD zapravo globalna loby grupa koja promovira migracije, a cijelu priču smješta u kontekst globalizacije koja se odvija u fazama. Prva faza obilježena je „oslobađanjem“ novca i protoka robe (sloboda kretanja kapitala, robe), u čemu je ključnu ulogu imao američki predsjednik Bill Clinton, čiji se pravi multilateralizam usmjerio prema međunarodnim financijskim institucijama – Svjetskoj banci (World Bank), Međunarodnom monetarnom fondu (International Monetary Fond), kao i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (World Trade organization) čime su se stvorile znatne mogućnosti za usklađivanje vanjskotrgovinskih, financijskih i monetarnih politika, tj za liberalizaciju trgovine u globalnim okvirima.

Druga, upravo nastupajuća faza globalizacije zahtijeva globalno odvezivanje ljudi, globalnu mobilnost, slobodu kretanja ljudi bez obzira na granice nacionalnih država. U intervjuu koji je Friederica Beck dala časopisu Geopolitika (Geopolitika 2016.), Beck navodi kako ulazimo u mlado doba mobilnosti, a cilj globalne elite je slobodan protok usluga, odnosno liberalizacija sektora usluga širom svijeta. Naime, globalne korporacije žele budućnost u kojem će sektor usluga biti oslobođen bilo kakvih stega i u kojem će ljudi biti globalno dostupni kako bi ove usluge pružili što jeftinije. „Iza svega stoji slika čovjeka kao uvjek dostupnog, stalno radno sposobnog, poput pčele, koji se svojevoljno kreće širom kontinenata“, kaže Beck, te navodi riječi Glavnog tajnika UN-a, Ban Ke Moona: „Slobodno kretanje ljudi pomaže da se unaprijedi svjetsko gospodarstvo. Kada je bolnici u Londonu potrebna medicinska sestra, regrutirat će je iz Gane illi Sijera Leonea. Kada Google traži programera, često se događa da ga nađe u zemljama u razvoju…“Ban Ke Moon, za koga Beck navodi da je marioneta globalne korporacijske elite, govori o uspostavljanju migracijske jednakosti,  ravnomjernom širenju znanja i dostupnosti usluga, što će „unaprijediti globalnu trgovinu i svjetsko gospodarstvo“ te „donijeti prosperitet i iskorijeniti siromaštvo“. Naravno, radi se o zastrašujućoj mantri, zapravo tek praznoj frazi – danas su mnoge zemlje u razvoju (i Hrvatska, uz sve zemlje istočne i srednje Europe) izložene visokoj nezaposlenosti, nedostatku kvalitetnih radnih mjesta te odljevu visokostručnih ljudi. Upravo je zapanjujuće kako Njemačka kontinuirano potražuje brojne stručnjake, dok istovremeno obvezujućom politikom štednje istočnoeuropskim zemljama nalaže zabrane zapošljavanja i brojne restrikcije u javnom sektoru. Bogate zemlje Zapadne Europe, poput Njemačke, koje egoistično demografski stare te čiji nabujali kapital stalno potražuje radnu snagu, svesrdno potiču migracije i obilno financiraju UNHCR i Svjetski program za hranu. Njemačka je i „premijum“ partner za IOM, kojem je od 2010. do 2013.g. vlada isplatila 66 milijuna eura za „migracijske projekte.“

Beck o Sorosu govori kao o „hiperaktivnom globalistu“, koji kao vlasnik  bogatih fondacija  godišnje izdvaja oko milijardu dolara  za kontrolirane nevladine organizacije koje provode  dogovorene projekte. Još 2005.g. Soroseva je fondacija Open Society Fundations osnovala EPIM (Europski program za integraciju i migracije), nakon čega je Soros postao  „mozak cijele operacije“ koji upravlja migracijskom krizom putem mreže nevladinih organizacija u kojima se masovno otvaraju radna mjesta za migracije i inkluziju. Ovaj savez između „nepristojno bogate financijske elite i lijevo-zelenih, bit će upamćen kao jedan od najbizarnijih u političkoj povijesti“, smatra autorica.

Nesumnjivo, europska politička elita veliki je poklonik ideologije krajnjeg, okrutnog liberalizma i ekonomskog pragmatizma, stoga svojim politikama čini sve kako bi Europa odustala od svog povijesnog, kulturnog, duhovnog i moralnog identiteta. Rezolucije koje je upravo usvojilo Vijeće Europe poništavaju svaku ideju kulturnog i vrijednosnog sustava Europske unije. Migranti i izbjeglice, nesumnjivo su humanitarna posljedica destabilizacije Bliskog istoka i sjevera Afrike koju su provele i još uvijek provode Sjedinjene Države, njihovi moćni europski saveznici, međunarodne financijske institucije i globalne korporacije kako bi realizirali svoje geoekonomske ciljeve. Ipak, ostaje legitimno pitanje, koje u izvrsnom intervjuu postavlja teolog Tomislav Kovač (Obnova, 2016.) jesu li migranti namjerno preusmjereni prema Europi s ciljem njene ekonomske i političke destabilizacije. Geopolitika.news već je pisala o tome“ „Iza migracijskog procesa stoji europska politička i gospodarska elita uz kancelarku Merkel kao primarnog izvršiteja projekta, u dosluhu s američkim i kapitalom arapskih despocija Saudijske Arabije, Katara, UAE i Kuvajta koji je za trajanja ekonomske krize ovladao tijekovima europskog kapitala te postavlja svoje uvjete“(Stefanov, Geopolitika.news, 2016) – žalosna je bit zavjereničke migracijske agende.

Pozivajući se na saznanja  koja je stekla pišući Tajnu migracijsku agendu, Friederike Beck, smatra kako su globalni akteri i njihovi predstavnici u institucijama Europske unije, njemačka kancelarka Merkel, kao i drugi europski lideri zapravo počinili izdaju, stoga „moramo razmišljati kako se na najbrži način osloboditi potpuno korumpirane EU elite u Bruxellesu i njihove nepodnošljive sprege sa superbogatim fondacijama, financijskim institucijama, hedge fondovima, američkim istraživačkim institutima i NVO. Nužno je demistifircirati miroljubivost i filantropiju europske političke elite, radi se o promašenoj generaciji europskih političara, a ekonomski i civilizacijski opstanak Europske unije uveliko ovisi o njihovom odlasku.

I na kraju, možda je dobro prenijeti i neke konkretne prijedloge ove autorice, a  koji, za razliku od Rezolucija VE,  zbilja mogu pomoći u prevladavanju sadašnje eskalirajuće situacije: a.) primjena postojećih zakona; b.) promjene u zakonodavstvu azila tako da se procedure za azil mogu podnijeti samo u zemlji porijekla u veleposlanstvima i konzulatima zemalja destinacije; c.) multinacionalne pomorske snage zajedno s Frontexom trebaju zatvoriti Sredozemno more i tako poslati jasan signal „šlep mafiji“; d.) dosljedna primjena postojećih zakona o deportaciji; e.) dosljedna kontrola granica; f.) dragovoljni povratak u okviru programa „golden handshake“ kao mjera rekonstrukcije za uništenu infrastrukturu u mnogim zemljama porijekla migranata, kao i promocije ekonomskog razvoja i mira; g.) promjena ekonomske i vanjske politike EU – što dalje od slobodne trgovine prema slabim afričkim državama koja je odgovorna za krajnji rezultat migracija; h.) dalje ruke od destabilizacije Sjeverne Afrike i Bliskog istoka u korist SAD-a.

Posljedice nasilne demokratizacije (Kosovo 1999., Afganistan 2001., Irak 2003., Libija 2011., Sirija 2011., Ukrajina 2014.) jesu razorena disfunkcionalna društva koja ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost, što ukazuje kako je praksa vojnog humanitarizma obilježena geopolitičkim i strateškim interesima.

Ekonomska devastacija – nestanak socijalnih uvjeta za život, nezaposlenost, siromaštvo, dužničko ropstvo, anarhija Zapadni intervencionizam reflektira se dvojako – razorenim društvima koja svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom i rijekama izbjeglica ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost te destabilizacijom Europske poluperiferije (Italija, Malta, Grčka, Španjolska) te periferije (Rumunjska, Bugarska, Mađarska, Hrvatska, Slovenija, zemlje zapadnog Balkana.

Mediji i nevladine udruge naglašavaju humanitarni aspekt krize čime se stotine tisuća ljudi našlo u „businessu lažnog suosjećanja, pomoći, a potom i lihvarskog humanitarizma“ Dizdarević, Novi list, 2015.). Međutim, više je nego sigurno kako brojni militanti islamističkih terorističkih skupina, Al – Nusra Front i Islamske Države napuštaju svoje položaje u Siriji i Iraku i vraćaju se u matične zemlje Europe.

 

 

Portal dnevno.hr je u svezi aktualnog stanja vezano uz odluku Arbitražnog suda oko hrvatsko-slovenskog razgraničenja, razgovarao s našim geopolitičkim stučnjakom i urednikom Zoranom Meterom. Razgovor vam prenosimo u cijelosti:

Možete li nam prokomentirati odluku Arbitražnog suda u hrvatsko-slovenskom sporu oko državne granice?

Arbitražni sud izvršio je pravosudno „silovanje“ donošenjem svoje odluke, neovisno o tome kakva ona jest i kakva je mogla biti. Taj sud je ugovorni sud i on donosi odluke isključivo dogovorom ugovornih strana kojim mu se to prepušta. Povlačenjem jedne od strana, poglavito kada je to potaknuto njegovom „kontaminacijom“  izvršenom političkim pritiscima s ciljem utjecanja na njegovu konačnu odluku, prestaje i bilo kakva potreba i mogućnost  za donošenjem odluka od strane tog suda. Ukoliko Arbitražni sud to iz nekog razloga učini, kao što je sada bio slučaj, takva odluka nema nikakvog međunarodno-pravnog učinka. Zato je i naizgled čudno zašto se s ovim toliko forsiralo.

Međutim, traba pogledati puno dublje i proanalizirati širi geopolitički kontekst ovog do sada neviđenog pravosudnog „silovanja“ jedne suverene države, a kakvo je primjenjeno prema Hrvatskoj.

Najprije se podsjetimo: Slovenija je vršila blokadu hrvatskog pristupa EU, a njezino ukidanje uvjetovala riješenjem graničnog spora, pričemu niti jedna članica EU nije željela vršiti pritisak na Ljubljanu zbog klasične ucjene svog južnog susjeda. Na kraju je Slovenija, nakon intervencije Washingtona, svoj stav ublažila pristankom na arbitražu oko nečega što je nedvojbeno hrvatski teritorij, a naš je državni vrh, očito nakon konzultacija s Buzinom i brzopletim srljanjem u EU na to pristao, iako je time de facto priznao kako granični spor s tom državom postoji i svjesno se odlučio kockati s vlastitim teritorijem.

Međutim, što zbog slovenskog zaostalog balkanskog mentaliteta (od kojeg oni službeno toliko zaziru, promatrajući sve južne susjede s visoka, kao rigidne i zaostale Balkance), što zbog njihove naivnosti na poticaje svjetskih mutikaša da zakulisnim igrama utječu na Arbitražni sud u korist po sebe povoljne njegove konačne odluke, Ljubljana je upala u zamku sveprisutnih američko-britanskih prislušnih komunikacijskih sustava na ovim prostorima, nakon čega su javno objavljene audio-snimke i stenogrami prljavog slovenskog utjecaja na Arbitražni sud. Hrvatska vlada je spremno dočekala taj slovenski „poklon“ i daljnja priča je svima poznata, a krenula je hrvatskim povlačenjem kao ugovorne strane u sporu, čime je čitava priča oko tog suda trebala biti i završena – ali ipak nije.

Zašto je Arbitražni sud ipak nastavio svoj rad usprkos toj činjenici?

Jasno je kako  on to nije učinio svojevoljno i da se tu radi o čistoj političkoj odluci i pritisku, prije svega sa strane Washingtona i Londona. Njima itekako treba još jedna neuralgična točka, kojom, prema potrebi, mogu izazvati takvu krizu i vojni sukob koji imao potencijal konačnog rastakanja Europske unije jer Bruxelless ne bi imao nikakve mogućnosti njezinog rješavanja. Pa zar nitko ne vidi što se dogodilo odmah nakon objave odluke Arbitražnog suda? Naizgled čudno, prvo se oglasila njemačka vlada na čelu s Angelom Merkel koja je Hrvatsku pozvala na prihvaćanje sudske odluke iako Berlin sigurno ne želi poremetiti skladne odnose sa Zagrebom, a također je svjestan i izvršenog pravosudnog „silovanja“ Hrvatske. Međutim, Berlin neovisno o tome traži stabiliziranje, a ne radikalizaciju stanja i dodatno kompliciranje odnosa između dviju članica EU na njezinoj  periferiji prema turbulentnoj balkanskoj regiji. Problem je „samo“  što je ta njemačka želja i EU interes na uštrb Hrvatske i njezinih nacionalnih interesa, a onda i samog međunarodnog prava. Pritom Berlin dobro shvaća što je sve u pozadini i koje posljedice iz svega ovog mogu proizići.

A da je nešto u pozadini, svjedoči i ubrzo potom objavljena britanska pomorska karta koja ide u korist hrvatske strane i crtom dijeli Savudrijsku valu po sredini, kako bi to trebalo i biti. Uslijedio je val žestokih kritika hrvatske javnosti ali i dobrog dijela hrvatskih političara na Njemačku, koje se protežu unatrag, sve do po Njemačku neugodnih vremena iz razdoblja Drugog svjetskog rata i Hitlerovog mijenjanja državnih granica silom i po svojoj volji. Istodobno se, kao argument protunjemačkim stavovima, medijski sve više nameće britanska pomorska karta, a time i simpatije javnosti kreiraju u posve politički neprirodnom smjeru. Njemačka tako postaje hrvatski neprijatelj (a slovenski prijatelj), a Velika Britanija i SAD (jer ubrzo se treba održati susret predsjednice Grabar-Kitarović i američkog predsjednika Trumpa od kojeg se medijski već naivno najavljuje kako bi mogao ići u hrvatsku korist po pitanju donešene odluke Arbitražnog suda) postaju veliki hrvatski zaštitnici i prijatelji.

Zašto bi SAD-u i Velikoj Britaniji bio potreban eventualni hrvatsko-slovenski sukob?

Treba poći od globalnih geopolitičkih procesa koji su upravo u tijeku. Po Europu su svakako najinteresantniji oni koji se odvijaju na širem bliskoistočnom prostoru odakle joj i pristiže najveći broj izbjeglica i prijetnji terorističkom ugrozom. Međutim, paralelno s tim procesima (a oni su i njihov temeljni uzrok) odvijaju se i bitke za gospodarski i energetski nadzor tog resursima (prije svega energentima) prebogatog prostora. A kada je to u pitanju, nikad završeni i povijesno permanentni sukobi interesa anglo-američkog i njemačkog krupnog kapitala i financijskog sektora  iznova otvoreno dolaze do izražaja. Više nego konkurentni njemački biznis se, posredstvom Turske (zavađene s Njemačkom po ptanju izbjeglica i još podosta toga) i nedavnim umjetnim izazivanjem katarske krize kao i nove oštre američke protuiranske politike, nastoji izbaciti iz Bliskog istoka, poglavito iz petro-monarhija Perzijskog zaljeva, ili ga se svesti na minimalno prihvatljivu razinu po pitanju interesa Washingtona i Londona. A oni su Njemačku već ranije, pokratanjem ukrajinske krize, odsjekli od Rusije i njezinog golemog tržišta, sprječavajući time po SAD najgoru moguću opciju koja jedino realno može ugroziti njegovu globalnu dominaciju – uspostavu „čeličnog saveza“ Berlin-Moskva, temeljenog na njemačkoj tehnologiji i ruskim prirodnim resursima i radnom snagom. Upravo je o tome posve otvoreno, na prije dvije godine održanoj konferenciji o globalnoj sigurnosti u Chichagu, govorio utemeljitelj privatne obavještajne agencije Stratfor (čije usluge koristi i američka administracija) George Friedman, kazavši, kako će „Europa morati krvariti da bi SAD zadržao globalnu dominaciju“ i nakon toga opet pomogao Europi. U takvoj mutnoj strategiji Washingtona (i Londona) Njemačkoj se ne piše ništa dobro: ona se, ili mora pokoriti i pristati na uvjete koje će diktirati dva spomenuta Zapadna središta moći, ili će je se posve izolirati, odsjecajući joj pristup Bliskom istoku i Istoku (Rusiji i Kini).

Upravo kod ovog posljednjeg – odsjecanja pristupa – Balkanski poluotok ima golemi rušilački potencijal po ukupne njemačke interese i interese EU (koja će ostati i već je pod dominacijom Berlina nakon britanskog Brexita). Puno veću razornu moć po destabilizaciju EU, a time i Njemačke, ima potencijalni hrvatsko-slovenski sukob nego li neki, makar i vrlo krvav sukob između državica Balkana koje još nisu članice EU (Makedonija, Kosovo, …), iako bi i to vrlo nepovoljno utjecalo na interese EU, poglavito u smislu korištenja prometnih transferzala prema Turskoj i dalje na Bliski istok.

Što onda u ovom slučaju treba činiti hrvatski politički vrh?

Hrvatski državni vrh po prvi put, nakon dugo vremena, treba zauzeti čvrsti stav u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa i nedopustiti da se po tko zna koji put koplja prelamaju preko naše zemlje i našeg teritorija, ma o kojim se to „višim“ i „zajedničkim“ ciljevima radilo. Ustupaka je Hrvatska zadnjih 17 godina radila i previše, od prepuštanja brige nad Hrvatima u BiH različitim tamošnjim međunarodnim emisarima, do podilaženja srbijanskoj „teškoj“ retorici i potezima kojima se omalovažava moderna hrvatska država i negiraju temelji na kojima je ona ustrojena, a sve u svrhu izvlačenja Srbije iz ruske sfere utjecaja. A pitam vas, što je to Zagreb dobio zauzvrat za svoju podaničku poslušnost i primarno vođenje općih politika na uštrb svojih nacionalnih, kako to ne čini niti jedna druga članica EU bez obzira na retoriku? Iseljavanje enormnog broja mladog i stanovništva srednje životne dobi, opće siromaštvo, nezaposlenost, sveprisutne afere (i koje to jesu i koje to stvarno nisu), medijsku unificiranost umjesto medijske demokratizacije i pluralizma kao temelja opće demokratizacije društva, potpuni deficit političke kulture, poremećaja vrijednosnog sustava, neprihvaćanje i posvemašnje blaćenje stvarnih autoriteta, strah od pametnih i stručno osposobljenih ljudi na uštrb političkih uhljeba vjernih svojim partijama i td., i td.

Konkretno, Hrvatska se u nastalom sporu oko odluke Arbitražnog suda treba čvrsto držati međunarodnog prava koji njoj u potpunosti ide u prilog i nikada ne pristati na njegovu odluku neovisno o političkim pritiscima s bilo čije strane. Naravno, diplmatski i politički postojano (najbolje u tišini) Zagreb treba biti u kontaktu s Ljubljanom i dogovarati se o izbjegavanju incidenata na način koji će odgovarati i jednoj i drugoj strani u smislu umirivanja javnosti i stišavanja euforije ili negativnih emocija i strasti. Jer biti uvučen u potencijalni opasni sukob zbog prljave bjelosvjetske politike sigurno nije u interesu ni hrvatskom ni slovenskom narodu, a brodovi (i hrvatski i slovenski i talijanski i svi ostali) ionako će sigurno ploviti Jadranom i uplovljavati u tamošnje luke, kao što je to uvjek bilo i do sada.

Original teksta možete pogledati na:

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/manipulacijom-arbitraznim-sudom-americko-britanska-politika-otvara-potencijalni-sukob-kojim-moze-razoriti-eu-1039512/

 

 

Situacija u koju je dovedena europska politika Trumpovim zakuhavanjem krize oko Katara  je krajnje neugodna. Nastavili li Njemačka i EU vojnu  i gospodarsku suradnju s Katarom, ukoliko se sukob nastavi, zatvoriti  će joj se vrata Saudijske  Arabije i ostalih protivnika Katara. A prekid suradnje s Dohom je praktički nemoguć, ne samo zbog  gubitka poslova i enormne financijske štete nego i zato što je Katar duboko involviran  u europsko gospodarstvo i financije putom svojih udjela u vlasništvu moćnih europskih korporacija i banaka i svaki poremećaj odnosa može ozbiljno destabilizirati europske burze. Pored toga Katar je i najveći opskrbljivač Europske unije ukapljenim plinom i neposredni konkurent američkim planovima opskrbe Europe svojim ukapljenim plinom. Američka politika tako je naizgled lepršavim  Trumpovim izletom do Rijada dovela njemačke i europske regionalne opcije u škripac  koji prijeti ozbilljnim posljedicama za europska gospodarstva i geopolitičke interese.

Katarski investicijski fond (Qatar Investment Authority) raspolaže redovnim i povlaštenim dionicama njemačkog Volkswagena i Siemensa, anglo-nizozemskog Royal Dutch Shella, francuskog građevinskog giganta Vinci, švicarskog Glencore koji se bavi rudarstvom i trgovanjem sirovinama, španjolske elektroenergetske tvrtke Iberdole sa 31 tisuću zaposlenika u desetak država, čiji je i većinski vlasnik, te banke Barclays sa sjedištem u Londonu.  S njim složenim financijskim konstrukcijama povezani katarski Paramount Holding Services fond u vlasništvu člana kraljevske obitelji šeika Hamada Bin Jassim Bin Jabor Al-Thania, tijekom 2014 godine sudjelovao je u dokapitalizaciji Deutsche Bank  ubrizgavanjem 1,75 milijardi eura. Fond ima značajne udjele u Credit Suisse, a 2008. godine od propasti je spasio Barclays direktno ulažući u tu banku 6 milijardi funti. Prema posljednjim dostupnim podacima Katarski fondovi imaju 17 posto udjela u Volkswagenu, 9 posto u Glencoreu, u Royal Dutch Shellu 2,13 posto, Barclaysu 6,3 posto. Udarac na Katar i nastavak njegove opsade imaju potencijala ozbiljno destabilizirati  europske burze.

Katar je po procjeni njemačke politike ključan oslonac njemačkih interesa u Perzijskom zaljevu i ključ pristupa Berlina petromonarhijama iz Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC).Takav stav službene njemačke politike ilustrira  nedavna studija uglednog think-tanka, Dahrendorf Forum, osnovanog  od strane berlinske Hertie School of Governance, London School of Economics i zaklade Stiftung Mercatora, koji  pokušava  na tragu promicanja suradnje s Katarom i ostalim  diktaturama iz GCC-a, stvoriti ljepšu sliku Katara i naglasiti njegov strateški značaj za  njemačku i europsku politiku.  Dahrandorfova studija, autora Nicolasa Fromma sa sveučilišta njemačkih oružnih snaga  „Helmut Schmidt“u Hamburgu, tvrdi da je Katar tijekom vladavine emira Hamada bin Khalifa Thania (1995-2013) započeo „politiku otvorenosti prema vanjskom svijetu i izgradnju liberalne ekonomske i društvene strukture” čime se  tobože približio europskom društvenom i ekonomskom modelu. Nakon bizarnog  oslikavanja Katara kao čudnovatog kljunaša liberalne demokracije s emirom na čelu države, studija zaključuje  da Europska unija mora još snažnije  razvijati odnose s Katarom i ostalim  državama GCC-a kako bi postigla svoje vlastite dugoročne, ekonomske i sigurnosne interese: „To vrijedi danas više nego ikad, u svijetlu sve veće važnosti sredozemne dimenzije za europsku politiku pri čemu je Katar ključna poveznica EU prema ostalim državama GCC-a.” Stoga prema autoru studije “Europa treba usvojiti konstruktivniji pristup prema svojim zaljevskim partnerima iz GCC-a. Trebalo bi se odmaknuti od paradigme koja Katar, ali i ostale države GCC-a prikazuje isključivo kao prekršitelje ljudskih prava pri čemu se ignorira meritum katarske vanjske politike.” Umjesto nametanja krivnje za ljudska prava Fromm tvrdi da bi se s Katarom i drugim državama iz GCC-a uključujući Saudijsku Arabiju trebao stvoriti nekakav odnos povjerenja, koji bi ih mudrim posredovanjem Europske unije vodio k daljnjoj unutarnjoj demokratizaciji. Dakako, riječ je najobičnijoj bedastoći  kojom se pokušava politički i moralno opravdati  bliska suradnja s notornim diktaturama koje se koriste u provođenju strateškog integracijskog procesa Europe i Bliskog istoka. Stoga je mnogo važnija odrednica Katara i drugih diktatura iz GCC-a prikazana u nastavku studije, gdje Fromm navodi kako je “Katar  snažno uključen u interakciju s državama NATO-a pri čemu se Doha uspjela postaviti kao primarni arapski sugovornik, koji je konstruktivo pridonio jačanju veza  GCC-a s NATO-om. Tijekom 2011. godine Katar je pokazao svoju spremnost slijediti Zapad i preuzeti  odgovornost rušenjem Gaddafia u Libiji“. Upravo ova posljednja citirana rečenica je bit američkog i europskog odnosa prema arapskim državama i  savršena definicija uloge arapskih autoritativnih monarhija iz GCC-a u zapadnoj regionalnoj strategiji. To je istovremeno i istinski  kriteriji  vrednovanja  arapskih partnera – koliko je tko bezpogovorno spreman slijediti Zapad i rušiti vlade drugih suverenih država, kakve god one bile, na trasi realizacije zapadnih strateških agendi. Treba li uopće išta više dodati nakon ovih teza iz Dahrendofove studije. Trump i američka politika udarili su baš na taj i takav Katar koji njemačka politka stavlja u središte svog bliskoistočnog nastupa negirajući istovremeno  njemačke i europske  službene stavove  o demokratskom iskoraku Katara i konstruktivnoj ulozi na Bliskom istoku.Tako i sve  izneseno u studiji  Dahrendorf Foruma iz pera  Nicolasa Fromma sa sveučilišta njemačkih oružanih snaga gubi svaki smisao, jer Katar u američkoj režiji postupno postaje oličenjem organizatora  i financijera  sveukupnog islamističkog terorizma, kako  sunitskog tako i šijitskog uz potpunu  ekskulpaciju Saudijske Arabije i njezinog klana.

Destabilizacija Katara, Vijeća za suradnju u Zaljevu i cijelog arabijskog poluotoka, poticanje međusobnih sukoba na crti tobožnjeg razgraničenja tko podržava organizacije islamističkog terorizma, a tko se bori protiv  njih i raspirivanje ratne psihoze prema Iranu i njegovim šijitskim saveznicima u arapskom svijetu,  u službi je jačanju američkih i britanskih regionalnih pozicija i potiskivanju svih ostalih aktera. Inače,  prava  je istina je da su  sve zaljevske države osim Omana na razne načine, u većoj ili manjoj mjeri podržavale holding islamističkog terora. Od članica kolalicije, koje sada u stilu srednjovjekovnih opsada pritiskaju Katar, jedinih pravih razloga za to ima Egipat, koji ne samo, da za razliku od ostalih nije podržavao islamističke ekstemiste, nego ga je Katar direktnom potporom „Muslimanskom bratstvu“ i rušenju vlasti Hosni Mubaraka vratio barem dva desetljeća unatrag. Katarsko djelovanje na egipatskom tlu za trajanja tkzv. arapkog proljeća imalo je sve odlike asimetrčnog rata i posredne agresije. No to je druga priča koja je Egipat priljubila saudijskoj politici i uvela u  antikatarsku  koalicju. U novom američkom bliksoistočnom preslagivanju na općoj crti starih strateških agendi stvaranja „Novog Bliskog istoka“, eliminiranje ekonomskih političkih i vojnih pozicija Europske unije i Njemačke kao njene predvodnice na samom je vrhu prioriteta američke i britanske politike. Njemačkoj i Europskoj uniji polako se pokušavaju zatvoriti  svi smjerovi projekcije njihovih interesa, kako prema istoku Europe tako i preko jugoistoka Europe prema Bliskom istoku i dalje prema Aziji.

Njemačka, stoga, punom silinom posljednjih godina, a posebice nakon Brexita i američkih izbora jača svoje geoekonomske i geopolitičke pozicije upravo na području GCC-a, koji je ključan za plan integracije bliskoistočnih prostora i Europske unije u jednu jedinstvenu geopolitičku cjelinu, kao i za  održavanje prohodnosti pravaca projekcije njemačkih interesa prema cijeloj MENA-i i dalje prema Aziji. Vojna industrija – trgovina oružjem – ima veću političku težinu nego bilo koja druga gospodarska djelatnost u vanjskoj politici. Stoga na isti način kako je Trump svoj posjet Rijadu i Izraelu osnažio pokretnim sajmom oružja to radi i Njemačka. Prodaja oružja Saudijskoj Arabiji i ostalim članicama GCC-a nema samo ekonomski karakter nego je i moćni  instrument  geopolitičkog pozicioniranja.

Počinje zapravo otimanje za utjecaj na onom geopolitičkom fragmentu koji  će činiti odlučni čimbenik modeliranja novih odnosa i rasporeda snaga na Bliskom istoka i osigurati njegovo povezivanje s Europom u jedinstvenu geoekonomsku i geopolitičku cjelinu. To je upravo ovaj kompleks interesnog saveza Saudijske Arabije i cijelog GCC-a s Izraelom koji se  gradi pod dominirajućim američkim i britanskim utjecajem. Potpuno je jasno kako taj blok pod vodstvom Saudijske Arabije, SAD i cijeli Zapad podržava svom silinom, a da konkurentski Iran i njegove saveznike gleda kao neprijatelje. Taj saudijski blok, podržan  od strane Zapada, odlučivat će o ratu i miru. Izvjesno je kako on kreće u veliki rat potiskivanja iranskog utjecaja i svi globalni igrači u ovome trenutku žele imati kontakte s njim i bilo kakav utjecaj u njemu kako bi mogli osigurati utjecaj na njegovu politiku i u što većoj mjeri osigurati svoje regionalne interese u nastupajućem raspletu.

Iza potiskivanja njemačkih pozicija iz GCC-a ne stoje samo geopolitički interesi nego i snažna ekonomska dimenzija. Američki interes je jednako kao potisnuti prodaju njemačkih automobila na američkom tržištu, ovdje potisnuti prodaju njemačkog oružja i povećati svoj udjel u poslovima. Njemačka i europska vojna industrija posljednjih godina u ekspanziji su na bliskoistočnom tržištu, a  glavnina sklopljenih ugovora i realiziranih aranžmana upravo je sa zaljevskim monarhijama, pa i sa Saudijskom Arabijom, iako unutar njemačke politike postoje ozbiljni prigovori vojnoj suradnji s tom državom zbog notornog  kršenja ljudskih prava i sudjelovanja u ratnom sukobu u Jemenu. Prodaja oružja i vojne opreme takvoj državi je u suprotnosti s člankom 26. njemačkog Ustava kojim se Njemačkoj zabranjuje potpora državama koje vode ratove. Prema „Deutsche Welleu“: „Isporuke Saudijskoj Arabiji kojoj oružje prodaju firme „Heckler&Koch“ (jurišna puška G36), „Kraus-Maffei Wegmann“ i Rheinmetall (streljivo i pokušaji prodaje tenkova Leopard 2), EADS (borbeni zrakoplovi „Eurofighter“i  zrakoplovi cisterne A330), „Diehl BGT“ (rakete za „Eurofightere“ IRIS-T te drugo naoružanje i oprema) u suprotnosti su s duhom njemačkog ustava. Saudijska Arabija zbog kršenja ljudskih prava i vojne intervencije u Jemenu i optužbi da neposredno podržava terorističku islamsku državu, je država s kojom Njemačka nikako ne bi trebala poslovati sukladno članku 26. svoga Ustava….“

Kako je zbog pritiska javnosti i dijela politike postala problematična daljnja isporuka modernog njemačkog naoružanja Saudijskoj Arabiji, njemački  proizvođači, za koje je potpuno jasno da su pod nadzorom i zaštitom države, pronašli su zaobilazne  načine isporuke oružja Rijadu. Tako je sredinom prošle godine južnoafrička podružnica „Rheinmetalla“, „Rheinmetall Denel Munition“ (RDM) zajedno sa saudijskim proizvođačem oružja „Saudi Millitary Industries Corp.“ (SAMIC), u vojno industrijskom kompleksu „Al-Kharj“  južno od Rijada, otvorila tvornicu za proizvodnju zrakoplovnih bombi i svih vrsta streljiva – od minobacačkih mina kalibra 60,81 i 120mm preko topničkog streljiva 105 i 155 mm, do zrakoplovnih bombi težine do tisuću kilograma. Dnevni kapacitet proizvodnje je 300 topničkih granata i 600 minobacačkih mina. Streljivo proizvedeno kod Rijada od strane njemačkog „Rheinmetalla“ maskiranog  južnoafričkom podružnicom direktno je upucano u jemensko ratište i njime, posebice zrakoplovnim bombama bez sustava preciznog navođenja, ekstenzivno  se  uništava infrastruktura te države.  Na njemačkoj strani nitko ništa ne poduzima, iako je riječ o očitom izigravanju njemačkih propisa, a moguće i poreznim manipulacijama. A i zašto bi – novac je novac od koga god dolazio. Stoga je,  znajući što Trump planira s Rijadom, njemačka kancelarka Angela Merkel pohitala  dva tjedna prije njega u Saudijsku Arabiju gdje je blago zamolila Rijad da jemenski rat konačno završi. Nije, dakako, propustila ni licemjerno naglašavanje ljekovite saudijske uloge u bliskoistočnim zbivanjima, uobičajeno u svakom  bilateralnom susretu, pa je ovom prigodom u prisutnosti saudijskog kralja Salmana posebno naglasila značaj Saudijske Arabije u borbi protiv terorizma. „Njemačka je izuzetno zainteresirana za suradnju sa Saudijskom Arabijom u području sigurnosne politike jer je Saudijska Arabija važan dio koalicije u borbi protiv Islamske države“- kazala je Angela Merkel. U znak daljnje suradnje dogovorena je  obuka saudijskih vojnika od strane instruktora Bundeswehra u Njemačkoj, a njemačko Ministarstvo unutarnjih poslova obučavat  će granične službenike i sigurnosne stručnjake.

Osim Saudijske Arabije, velike poslove njemačka vojna industrija ugovorila je i s drugim zaljevskim monarhijama među kojima se ističe Katar kao njemački strateški parner. Prema informacijama “Welt am Sonntaga“ Njemačka je tijekom 2015. godine izvezla oružja u vrijednosti od 7,86 milijardi eura, što je dvostruko više nego 2014. godine (3,97 mlijardi), pa je tako došla na treće mjesto izvoznika oružja, odmah nakon SAD-a i Rusije. Prodaja oružja Kataru izazvala je, jednako kao i trgovina oružjem sa Saudijskom Arabijom, nove rasprave unutar njemačkog političkog miljea i zgražanje javnosti koja prigovara da je Katar direktno umješan u građanski rat u Jemenu i temeljito sumnjiv oko podrške Islamskoj državi.

Unatoč tome Njemačka je tijekom 2016. godine ugovorila prodaju oružja Kataru u vrijednosti od 1,6 milijardi eura. Do kraja 2016. godine „Krauss-Maffei Wegmann“ (KMW) Kataru je isporučio gotovo polovinu od naručenih 62 usavršena i modificirana najsuvremenija njemačka tenka Leopard 2A7+. Isporuka ostalih tenkova dovršava se u ovim trenucima, kao i isporuka 24 samohodne haubice PzH 2000 kalibra 155 mm, 32 izvidnička vozila „Fenek“ i veći broj oklopnih vozila „Dingo“ u tri različite  verzije naoružanja i opreme. Uz njih se prema ranijim ugovorima isporučuje i 100 Mercedesovih tegljača za prijevoz tenkova „Actos 4058“ u konfiguraciji pogona 6×6. „Rheinmetall Waffe Munition“ zajedno sa južnoafričkom podružnicom „Denel Munition“ isporučuje streljivo i to 120 mm granate „DM11“ za tenkove „Leopard“ i 155 mm streljivo za topničke sustave.

Uz njemačku industriju i ostala vojna industrija Europske unije, koja je već poprilično međusobno integrirana, ima ugovorene i djelomično realizirane poslove prodaje vojne opreme zaljevskim monarhijama i Kataru u vrijednosti koje se mjere milijardama eura. Što se tiče Katara on je s Francuskom ugovorio kupovinu 24 borbena zrakoplova „Dassault Rafale“, uključujući i MBDA visoko sofisticirane projektile za njega, trening za 36 pilota i 100 mehaničara sve u vrijednosti od oko 6,7 milijardi eura. Prvi zrakoplovi „Rafale“ za Katar su već proizvedeni i terbali bi biti isporučeni u ritmu od jedan mjesečno. No nakon Trumpove intervencije u regionalni raspored snaga, Katar je sklopio preliminarni ugovor o kupnji američkih zrakoplova F-15QA i otvoreno je pitanje kako će se to odraziti na isporuku francuskih borbenih zrakoplova. Lako je mouće da će Katar ići u nabavku i jednih i drugih, tim prije što bi nekakvo daljnje zaoštravanje moglo dovesti do uskrate odobrenja američkog Kongresa prodaji F-15. Koliko su bogate narudžbe zaljevskih monarhija i Katara prema njemačkoj i EU vojnoj industriji, govori podatak o broju najavljenih i ugovorenih  poslova  samo tijekom međunarodne pomorske izložbe i konferecije u Dohi sredinom prošle godine (Doha Internacional  Maritime Defence Exhibition and Conference- DIMDEX 2016). Tako je Katar  s europskom tvrtkom vojne industrije „Finmeccanica“, u kojoj udjele imaju Njemačka, Francuska, Italija,  sklopio ugovore o prodaji automatiziranih brodskih topova kalibra 76 mm, protutorpednog obrambenog sustava C310 i brodske borbene stanice kalibra 30 mm za nove katarske ophodne brodove kao i verije  za opremanje borbenih vozila. Od „Finmeccanice“ Katar je naručio  i bespilotne letjelice „Falco“. S europskom tvrtkom MBDA Katar je potpisao pismo namjere o nabavi raketnih sustava obalne  obrane u vrijednosti 2,6 milijarde eura, novih protubrodskih raketa  „Exocet“ MM40B3 u vrijednosti od 240 milijuna eura, od njemačke kompanije“ MTU Friedrichshafen GmbH“ naručio je remont  MTU brodskih motora i plinskih turbina ugrađenih na katarskim ratnim brodovima, s francuskom tvrtkom „DCI“ obuku pilota borbenih zrakoplova i helikoptera u vrijednosti od 32,5 milijuna eura, s njemačkom tvrtkom“ Reiner Stemme Utillity Air- Systems GmbH“ zajedničku proizvodnju bespilotnih letjelica u vrijednosti 365 milijuna eura, a s francuskom tvrtkom“ Thales“ isporuku radara u vrijednosti od 60 milijuna eura. I to sve u samo dva dana trajanja izložbe.

Za  američku administraciju europski poslovi prodaje oružja, opreme  i vojnih usluga vodećim državama GCC-a na tim prostorima direktno ugrožavaju interese dominirajuće američke vojne industrije.

Američki interes je stoga izbaciti iz igre ili barem smanjiti opseg poslovanja europskih proizvođača naoružanja i vojne opreme, a udarac po Kataru, ključnom njemačkom i europskom političkom  partneru u GCC-u  i obećavajućem tržištu plasmana proizvoda vojne industrije, ujedno je i udarac ekonomskim i geopolitičkim interesima Njemačke i EU.

Ali to je i bio jedan od bitnih ciljeva Trumove bliskoistočne turneje i američkog induciranja krize na Arapskom poluotoku, koja je rezultirala  zaoštravanjem odnosa između zaljevskih monarhija i  kulminirala diplomatskom, političkom i fizičkom izolacijom Katara na granici neposrednog vojnog sukoba.

 

 

Jučer smo izvjestili o uvođenju novih ograničenih američkih sankcija protiv izvjesnih kineskih tvrtki i pojedinaca (Bank of Dagong, Dalian Global Unity Shipping i dvojice kineskih državljana), zbog njihove navodne potpore sjeverno.korejskom režimu.

Ta odluka američkog Ministarstva financija, „amenovana“ predsjednikom Donaldom Trumpom, izazvat će znatno pogoršanje američko-kineskih odnosa, samo privremeno relaksiranih nakon posjeta kineskog predsjednika Xi Jinpinga SAD-u početkom travnja, kada se s predsjednikom Trumpom na Floridi dogovorio o pojačanom pristisku Pekinga na Pjongjang glede obuzdavanja njegovog nuklearnog i raketnog programa.

Jučerašnje nove sankcije dovest će do „tektonskog pomaka“ u odnosima Washingtona i Pekinga, izjavio je u intervjuu televiziji CNBC Kylle Bass, šef fonda Hayman Capital Management, kazvši slijedeće:

„Prema mom mišljenju, to što se dogodilo jučer, označava tektonski pomak u odnosima SAD-a i Kine. Američka vlada jednostrano je uvele financijske sankcije protiv kineske banke, transportne tvrtke i nekoliko osoba. Kineski predsjednik Xi Jinping voli imati nadzor nad situacijom i teško da će mu se svidjeti američki jednostrani potezi. Upravo na takav način, kako mi vidimo, djeluje predsjednik SAD-a Donald Trump. Osim sankcija protiv Kine, SAD je također, praktički istovremeno, objavio sklapanje dogovora o prodaji oružja Tajvanu za iznos od 1,4 milijarde dolara. Napomenuo bih kako je Tajvan bio jedna od zona u situaciju oko kojeg je Xi Jinping zamolio Donalda Trumpa da se ne miješa, prilikom njihovog osobnog susreta ove godine. Osim toga, Trump je također ranije govorio o tome kako se spreman susresti i sa sjevernokorejskom vođom Kim Jong-unom. Ali nakon toga se dogodio incident s povratkom američkog studenta Otta Warmbiera iz Sjeverne Koreje i njegovom smrću – ja mislim kako ni o kakvom osobnom susretu sada više nema govora. Zato su se po planu diplomacije odnosi između Kine i SAD-a znatno promijenili – promijenili na lošiju stranu.

Dodao bih, kako posljednjih godina Kina zauzima sve važniji položaj na svjetskoj pozornici, oni sebe smatraju sve snažnijim i pretpostavljaju kako se s njima mora računati. Uloga Kine u gospodarskom planu se uistinu osnažila i to je stvarno tako. Međutim ovdje jest i jedan „ali“ – kineski bankarski sustav proteklih je godina rastao prevelikom dinamikom. Kini dovoljno ozbiljno pripada uloga „loših“ kredita, što u budućnosti može oslabiti kinesko gospodarstvo.“

Glasnogovornik kineskog Ministarstva Lu Kang izjavio je kako je Kina i u Pekingu i u Washingtonu SAD-u izrazila prosvjed glede američkih namjera prodaje oružja Tajvanu. Tajvan je, kaže Lu Kang dalje, nedjeljivi dio kineskog teritorija i taj američki čin predstavlja „ozbiljnu povrednu međunarodnog prava i temeljnih načela međunarodnih odnosa“.

Ako ovim vijestima pridodamo i sastanak američkog predsjednika Donalda Trumpa i novog francuskog čelnika Emmanuela Macrona koji je pritom zauzeo oštar protukineski stav vezano uz kineske investicije u EU i dumping cijene kojima kineski biznis mete europsku konkurenciju (a stavovima Macrona po tom pitanju upravo se priklonila i Njemačka), čini se kako Kinu očekuje prilično složeno razdoblje odnosa sa Zapadom. Peking nije uspio „zabiti klin“ između pojedinih ključnih država Zapada, a kako je to izgledalo na zimus održanom Međunarodnom gospodarskom forumu u Davosu, kada je Kina znalački uskočila na „upražnjeno“ mjesto glavnog pokretača tržišne globalizacije nakon najava Trumpove  „America first“ politike i politike povratka američkom izolacionizmu i protekcionizmu. Ta kineska politika potpore globalizaciji i općeprihvatljivim vrijednostima, dodatno bazirana na europskom strahu od nepredvidljivih Trumpovih poteza, još je više došla do izražaja pri sporu između EU i SAD-a vezano uz Parišku konferenciju o klimatskim promjenama i odustajanja Washingtona od potpisivanja zajedničke deklaracije, kada je Peking izjavio kako će, neovisno o američkom stavu, on nastaviti još snažniju borbu za očuvanje planeta Zemlje i investirati nove stotine milijardi u projekte vezane uz obnovljive izvore energije. Međutim, očito je kako i u ovom slučaju geopolitika oduzima primat ravnopravnoj globalnoj tržišnoj utakmici, a za očuvanje okoliša megakorporacije i krupni kapital ionako nije previše briga. Kinu očito čekaju teška vremena u odnosima s Washingtonom, koji upravo sada potvrđuje svoju namjeru izvođenja velikih azijskih vojnih vježbi zajedno s vojskama Indije i Japana, na koje neće pozvati Kinu. Poruka je i više nego jasna.