Geopolitika

Nakon što su propali pregovori o sastavljanju nove vlade, započeti 18. listopada, Njemačku je zahvatila duboka politička kriza, svakako najveća od Drugog svjetskog rata. Naime, nastojanja kancelarke Angele Merkel za formiranjem koalicijske vlade i osiguranje još jednog svog – četvrtog mandata, završili su neuspjehom. Iako je koalicijski blok Angele Merkel CDU-CSU još uvijek najsnažnija politička opcija koja je na proteklim parlamentarnim izborima, održanim u rujnu, osvojila 33% glasova, dakle relativnu većinu, „pobjednici“ su, zapravo, doživjeli ozbiljan neuspjeh, što je potvrdila i sama kancelarka koja vidljivo nikako nije bila zadovoljna brojem osvojenih mandata. Kršćansko demokratska unija (CDU) ostvarila je najlošiji izborni rezultat još od 1949.g., a presudila je, čini se, kancelarkina politika „otvorenih vrata“, koja je Njemačku suočila s rekordnim priljevom migranata, time i brojnim, poglavito sigurnosnim izazovima. Na neuspjeh koalicijskog bloka (CDU-CSU) zasigurno je utjecao i izrazito loš izborni rezultat koalicijskog partnera Kršćansko socijalne unije (CSU) u Bavarskoj kojom je neupitno vladala od 1957. g. (najmanje 10% manje glasova u odnosu na 2013.). Općenito, koalicijski je blok CDU-CSU znatno podbacio u odnosu na izbore 2013.g., a njihovih preko milijun glasova uzeli su, prije svega, Alternativa za Njemačku (AfD) i Liberali (FDP-u). Izlaznost na izbore bila je zbilja visoka (iznad 75%) – pravo glasa u Njemačkoj ima preko 61 milijun glasača, od kojih je novih bilo oko tri milijuna.

I Socijaldemokratska stranka (SPD) kao najstarija aktivna politička stranka s osvojenih 20,5% glasova, zabilježila je rekordno loš rezultat. Njihovih 500 tisuća glasova preseljeno je AfD. Razočaran izbornim neuspjehom, čelnik Martin Schulz najavio je odlazak u oporbu, čime je kancelarki „zatvorio“ vrata prema jednoj od mogućih opcija za sastavljanje vlade. Također, i njemačka Stranka ljevice izgubila je preko 40 000 glasova koji su migrirali prema AfD. Dok su velike i etablirane stranke izgubile oko 14% glasova, pravi pobjednici njemačkih parlamentarnih izbora 2017.g. postale su male stranke – FDP, Zeleni, te svakako AfD, zbog čega se njemački parlament po prvi put nakon 60 godina sastoji od sedam klubova zastupnika.

Iako je Angela Merkel odmah nakon izbora izjavila kako „protiv nas ne može biti formirana niti jedna vlada“, činjenica je da je sastavljanje nove vlade za Angelu Merkel postao veliki, možda i nepremostiv izazov. Naime, već u postizbornoj raspravi, na prvom kanalu nacionalne televizije, došao je do izražaja gotovo potpuni nesklad u stavovima lidera FDP-a, Christiana Lindera i šefice Zelenih, Katrin Goring Ekart, čije suprotstavljene agende o ekologiji, nuklearkama, razvoju industrije, strukturi EU, ali i migrantima nikako nisu išli u prilog stabilnoj budućnosti Jamajka koalicije. Prema riječima Merkel, nova je vlada trebala biti sastavljena do Božića, međutim, već tada, kancelarka, promišljajući o svjetonazorskim razlikama između ključnih političkih aktera unutar koalicije, nije isključila mogućnost novih izbora.

S aspekta hrvatskog iskustva o postizbornom procesu sastavljanja vlada, koji sve češće uključuje nevjerojatne vratolomije i nemoguće, ponekad krajnje nemoralne koalicije, uistinu je teško razumijeti zbog čega kancelarka, kojoj ponovljeni parlamentarni izbori zaista mogu zapečatiti političku budućnost, nema ili ne može sama sebi stvoriti manevarski prostor za četvrti mandat. Zbog čega je Christian Linder, čelnik Liberala (FDP), odlučio prekinuti pregovore i time zemlju doveo u stanje političke neizvjesnosti? Zbog čega npr. Martin Schulz, čelnik SPD-a, dosadašnji koalicijski partner odbija ponovno koalirati, zbog čega ne želi podržati manjinsku vladu i naposlijetku – zašto priziva nove izbore?

U odnosu na hrvatsku političku praksu (svatko sa svakim), njemački politički sustav izgrađen je na premisi da „radno sposobna vlada vrijedi više od stranačkih ideoloških razmatranja i prosudbi“, stoga postupak formiranja vlade nije ograničen isključivo pravnim propisima, već je itekako podložan političkim konzultacijama. Istinska politika odvija se u „fazi prethodnog postupka“ u kojoj se vode razgovori između koalicijskih partnera na način da se usklađuju programi i nalaze kompromisi, nakon čega slijedi potpisivanje koalicijskog sporazuma koji ima esencijalnu važnost za buduću zakonodavnu djelatnost parlamentarne većine, time i vlade. Naime, u Njemačkoj su sve koalicijske vlade od 1969.g. sklopile prethodni koalicijski sporazum koji, kao politički dogovor stranačkih čelnika, novog kancelara izrijekom obvezuje da ne predloži niti jednu značajnu mjeru koja bi bila protivna stavovima koalicijskih partnera.

Upravo u ovoj običajnoj praksi valja tražiti razloge prekinutih pregovora tijekom kojih su „isplivale“ sve nepremostive svjetonazorske i identitetske razlike, za sada, nesuđenih koalicijskih partnera. Nekoliko spornih točaka – od ekologije (smanjenje emisije CO2), solidarne takse za istočnu Njemačku, razlika u stavovima prema ekonomskim slobodama i neograničenom kretanju kapitala, odnosa prema EU i NATO-u, posvađalo je Jamajka koaliciju, međutim, svakako najspornije je bilo temeljno pitanje koje danas polarizira Njemačku – odnos prema migrantima. Dok je CSU zahtijevao uvođenje limita od 200 000 migranata godišnje te se protivio mogućnosti spajanja obitelji, u čemu je bio podržan od strane FDP-a, Zeleni, koji stoje na ekofeminističkoj platformi, u skladu s vlastitim poimanjem ljudskih prava, inzistirali su na znatno otvorenijoj migracijskoj politici. Iako su nešto kasnije upravo Zeleni bili spremni prihvatiti gornju imigracijsku granicu, kao i zadržavanje migranata u hot spotovima – Alžir, Tunis i Maroko (sigurne zemlje porijekla), u zamjenu za dozvolu obiteljske reunifikacije, lider Liberala, Christian Linder, naprasno je odustao, time i prekinuo pregovore. Iznimno nepovjerenje proizašlo iz potpune neusklađenost programskih platformi FDP-a i Zelenih predstavljalo je točku razdora.

Njemačkom nastavlja upravljati aktualna koalicija Merkelinih konzervativaca (CDU/CSU) i socijaldemokrata (SPD) kao tehnička (manjinska vlada). Na potezu je predsjednik države Frank Walter Steinmeier koji inače obnaša reprezentativnu i ceremonijalnu funkciju, međutim, u ovim, za Njemačku neuobičajenim trenucima političke krize i potrebe spašavanja demokratskog procesa, njegova uloga postaje iznimno važna, ali ipak nije svemoguća. Naime, prema njemačkom Ustavu (čl. 63) izbor kancelara sada postaje podložan pravnoj proceduri koja se odvija u tri koraka: 1.) glasanje o prijedlogu predsjednika SR Njemačke koji predlaže kandidata za kancelara, a za njegov je izbor potrebna kancelarska većina (većina svih prisutnih zastupnika) 2.) ako propadne, što je sada izvjesno, slijedi glasanje o prijedlogu Predsjednika Bundestaga za što je potrebna apsolutna većina i 3.) posljedna, krizna faza, u kojoj predsjednik države, temeljem relativne većine, može imenovati manjinskog kancelara ili raspisati nove izbore. Ono što je specifično za njemački politički sustav je da odluka predsjednika države o imenovanju manjinskog kancelara ovisi isključivo o sposobnosti parlamentarnih stranaka da surađuju s kancelarom manjinske vlade. Dakle, nužna je odgovornost svih političkih aktera, a spremnost parlamentarnih stranaka na suradnju, preduvjet je stabilnog političkog sustava, nešto je što „čelična lady“ njemačke politike ovog puta nije imala.

Predsjedniku Steinmeiru predstoji nekoliko opcija:

1. Budući da postoji realna mogućnost da bi novi parlamentarni izbori potpuno promijenili njemačku političku scenu, jer bi na njima mogla profitirati Alternativa za Njemačku, predsjednik Steinmeir će nastaviti vršiti snažan pritisak na Schulza i SPD, čiji je član, da odustane od gore spomenutih stavova – povlačenja u oporbu, odbijanje pružanja potpore manjinskoj vladi, novi izbori. Već u ponedjeljak, intenzivno se razgovaralo o ponavljanju aktualne „velike koalicije“ (CDU/CSU/SPD). U tom scenariju postoji nekoliko problema: u SPD-u su procijenili da ih je koalicija s konzervativcima Angele Merkel stajala katastrofalnog rezultata na izborima u rujnu. Stranka je, stoga, pred velikim kadrovskim promjenama, ali i usvajanjem novih strateških odrednica zbog čega su se namjeravali povući u oporbu i u miru „odraditi posao“.

2. Novi krug pregovora s Jamajka koalicijom, budući da bi, moguće, novi izbori ovu svjetonazorski raznoliku ekipu mogli ponovno dovesti za pregovarački stol, ukoliko nisu spremni vlast predati AFD-u. „Bolje je ne vladati, nego vladati pogrešno, rekao je Christian Lindner nakon što je proglasio prekid pregovora o koaliciji, ali mu je predsjednik Steinmeier uzvratio da se kandidirao za političku odgovornost koja mu je „pala u ruke“, stoga je treba i preuzeti.

U suvremenoj, poslijeratnoj Njemačkoj nije zabilježena situacija ponovnog raspisivanja parlamentarnih izbora, niti je postojala manjinska vlada. Njemačka doživljava snažan prosperitet, njezino je gospodarstvo u usponu (mnogi spominju i pregrijavanje), ipak, ova politička nestabilnost, koju Njemačka zapravo nije poznavala, izravna je posljedica politike Angele Merkel koja je 2015.g. širom otvorila vrata migrantima, nakon čega je u Njemačku pristiglo više od 1,5 milijuna  novih tražitelja azila. Relativna pobjeda koalicije CDU-CSU (33%) za Merkel je bila pirova pobjeda, mnogi smatraju da je izravno odgovorna za najlošiji izborni rezultat u povijesti stranke. Svi se slažu da Merkelica treba preuzeti osobnu odgovornost. U svakom slučaju, kako navodi današnji Spiegel, neuspješan završetak ovih pregovora o formiranju vlade zapravo je označio kraj stila vladanja kancelarke Merkel. Navodi da je spasio zemlju od moguće vlade „bez vizije i ambicija“, međutim istovremeno političku budućnost Angele Merkel postavlja kao važno pitanje. Ovo je nesumnjiivo početak kraja njenje karijere kao kancelarke, budući da je ogromna politička moć kojom je raspolagala naprosto „isparila“. „Činilo se da jedino ona može hendlati između enviromentalista i free-trade fetishista, međutim to je sada već povijest. Kriza njemačke demokracije je zapravo Merkeličina kriza“, navodi Spiegel (slobodan prijevod autorice).

Zanimljivo je da je Merkeličin pad uslijedio s padom potpore administracije Sjedinjenih Država. Ipak, Europska će unija svakako djelovati i snažnim pritiscima izvana utjecati na političke aktere kako bi se u Njemačkoj formirala stabilna vlada. Njemačka je nesumnjivo vodeća država u Europi, njezin najjači i najstabilniji oslonac, a za zapadni Balkan jedna od ključnih zemalja koja usmjerava proces proširenja. Angela Merkel svakako je neupitna liderica Europske unije, prvenstveno zbog slabog autoriteta predstavnika europskih institucija koji su, zapravo, no name političari. Za EU, Merkel je na neki način koheziijski faktor pa bi njenim odlaskom došlo do napuštanja politike koja je do sada vođena u Europi, što osobno smatram dobrom opcijom. Hoće li Europa njenim odlaskom skrenuti udesno, hoće li Macron bez nje moći „odvrtiti“ svoje planove o preobrazbi Europe, ostaje otvoreno pitanje. Kako je rekao jedan kolega: „ Merkel je prošlost koja spletom okolnosti još nije završila“.

Izvori:

·         Kostandinov, Biljana: Formiranje vlade u razvijenim parlamentarnim demokracijama – SR Njemačka i Velika Britanija, Zbornik pravnog fakulteta u Zagrebu,Vol.65, 12/2015

·         http://www.spiegel.de/international/germany/commentary-german-coalition-collapse-the-end-of-merkel-a-1179542.html

 

 

 

 

Moskva je, pritisnuta pokrenutom ukrajinskom krizom na svojim granicama i rastućim bedemom sankcija sa strane Zapada, bila primorana početi voditi aktivnu i samostalnu vanjsku politiku, i tražiti izlaz u drugim geopolitičkim smjerovima – prema Istoku i prema Jugu, koji je u vrijeme carske Rusije i bio njezin geopolitički prioritet.

Po pitanju sirijskog sukoba ovih se dana događa nešto dramatično i do sada neviđeno, što ukazuje na mogući skori početak kraja dugogodišnje ratne agonije te zemlje i njezinog naroda. Taj građanski rat, koji je to već odavno prestao biti jer se na tlu Sirije godinama sukobljava službena državna vojska i uvezeni teroristi svih boja i vrsta (i oni loši i oni „dobri“, već prema potrebi), strani plaćenici, ali i službene vojske i koalicije drugih država (i pozvane i nepozvane), prijetio je i još uvjek prijeti opasnom destabilizacijom stanja na Bliskom istoku koje može izmaći kontroli, a time i kaosom koji može preplaviti čitavi svijet, budući da su u toj regiji danas koncentrirane i u njezine unutarnje procese duboko involvirane sve najvažnije svjetske vojne i gospodarske sile.

Jedna je činjenica sada konačno svima postala razvidna (iako je ona, zapravo, to već dugo ali se zbog geopolitičkih razloga, a najviše zbog taštine i prestiža nije željela priznati) i pred njom više nitko ne može zatvarati oči: predvodnik svih političkih inicijativa i, zapravo, stvarni vojni pobjednik sirijskog sukoba, bez čije se suglasnosti u toj zemlji više ništa ne može dogoditi je – Rusija. Kada sam u listopadu 2015. godine, neposredno nakon početka po ključne zapadne geostratege potpuno neočekivane ruske zračne kampanje u Siriji na strani službene vlade u Damasku, u tjedniku „7Dnevno“,  u svojoj analizi napisao kako se tu  radi o najvažnijoj političkoj odluci u idućih pet godina, koja će dalekosežno determinirati ne samo regionalne nego i globalne geopolitičke odnose na jednoj potpuno novoj paradigmi, malo je tko podupirao moje stavove. Bilo je puno komotnije prihvatiti teze tadašnjeg američkog predsjednika Baraka Obame, koji je ruski potez označio samoubilačkim, a Rusiju regionalnom državom koja nema snage pobjediti terorizam u Siriji i spasiti već gotovo uništenu Asadovu vojsku, pri čemu će Sirija za Ruse postati „novi Afganistan“.  U međuvremenu se dogodilo puno toga: eskalirao je američko-ruski politički sukob, pojačane su proturuske sankcije, vojni efektivi NATO saveza pomaknuti su prema zapadnim ruskim granicama, međutim, ruska vojna kampanja u Siriji je išla svojim tijekom. Rusija je u konačnici vrlo brzo uništila infrastrukturu i opskrbne kanale „Islamske države“ i prekinula njezin izvoz ukradene nafte od čijeg je prihoda ta teroristička organizacija financirala svoje aktivnosti. Pri tom je  Tursku, kao članicu NATO saveza, potpuno šokantno, nakon velike krize nastale zbog turskog rušenja ruskog bombardera, „prigrlila u svoje naručje“ i pretvorila u ponajvažnijeg partnera u regiji, a s Iranom uspostavila strateške savezničke odnose, za sada samo po pitanju Sirije ali s tendencijom njihovog širenja i na čitavu regiju. Moskva je vještom vojno-diplomatskom kombinatorikom vrlo brzo uspjela povratiti dio svojih snažnih bliskoistočnih uporišta iz doba SSSR-a, prethodno izgubljenih u bespućima ruskog društvenog, političkog i gospodarskog kaosa iz 90.-ih godina prošlog stoljeća – prije svega u Iraku i Egiptu – ali se i na kvalitativno potpuno drukčijoj razini pozicionirati i u drugim ključnim regionalnim zemljama poput Saudijske Arabije, Katara, UAE, razorenoj Libiji, po palestinskoj problematici i td.  Drugim riječima, Moskva je, pritisnuta pokrenutom ukrajinskom krizom na svojim granicama i rastućim bedemom sankcija sa strane Zapada, jednostavno bila primorana početi voditi aktivnu i samostalnu vanjsku politiku i tražiti izlaz u drugim geopolitičkim smjerovima – prema Istoku i prema Jugu, koji je u vrijeme carske Rusije i bio njezin geopolitički prioritet. Ona se, zapravo, zahvaljujući pogrešnim procjenama i strategijama Sjedinjenih Država u doba druge Obamine administracije, iznova prometnula u globalnu vojnu i političku silu bez koje je danas nemoguće riješiti bilo koje svjetsko krizno žarište.

Ovladavanjem posljednjim velikim uporištem „Islamske države“ u Siriji – gradom Abu-Kamalom od strane sirijske vojske i njezinih saveznika, i uspostavom nadzora nad sirijsko-iračkom granicom, stvoreni su i konačni preduvjeti za završetak rata. Politička dramatika, koju smo spomenuli u uvodu, počela je paralelno s tim događajima. Prošlotjedna zajednička izjava dvojice predsjednika, Vladimira Putina i Donalda Trumpa prigodom susreta u Vijetnamu, o Siriji kao jedinstvenoj i suverenoj državi, označila je „zeleno svjetlo“ za početak prvog ozbiljnog dijaloga između svih suprostavljenih strana, a ne njegove improvizacije kako je proteklih godina bio slučaj, uglavnom radi kupovine vremena, pregrupiranja snaga na terenu i njihovog naoružavanja. Vrijeme „razgovora radi razgovora“ došlo je kraju. Sjedinjene Države sada moraju spasiti što se spasiti da, pri čemu je strategija prekrajanja bliskoistočnih granica postala stvar prošlosti, a  Irak i Sirija sada imaju velike šanse očuvati svoj teritorijalni integritet barem u srednjoročnom razdoblju. Uza sve ovo, i Iran je, gledano iz vojne perspektive iračkih i sirijskih bojišnica, snažno ojačao vlastite pozicije, a jučer je vojno zapovjedništvo te zemlje svom vrhovnom vođi ajatolahu Aliju Hameneiju i službeno čestitalo na pobjedi nad „Islamskom državom“.

Dakle, stvorene su realne pretpostavke za početak ozbiljnih pregovora o sirijskoj budućnosti, pri čemu je „politička Meka“ za stvaranje platforme njihovog starta postao ruski grad Soči, u koji, k Putinu, proteklih dana i tjedana „hodočaste“ brojni regionalni i svjetski dužnosnici – šutke skidajući nevidljivi veo pokušaja svekolike ruske izolacije – gotovo pa izopćenja iz međunarodne zajednice. Puni je to trijumf ruskog čelnika kojeg on podnosi neobično skromno, vjerojatno poučen povijesnim  iskustvom i nužnim oprezom kako još ništa nije gotovo, jer je precizan razvoj budućih događaja u svijetu, lišenom čvrstih savezništava, propalih strategija i projekcija koje nisu zamijenile nove, nemoguće predvidjeti.

Preksinoćnji hitni dolazak sirijskog predsjednika Bashara Asada u Soči značio je pripremu za odluke koje će se vjerojatno usvojiti na današnjem trojnom sastanku predsjednika Rusije, Turske i Irana u tom gradu (tri zemlje po pitanju Sirije surađuju kroz Astanski pregovarački proces). Rusija polazi od pretpostavke, kako je ključna faza vojnih aktivnosti u Siriji završena i da je vrijeme za politički dogovor. Pri tom je, svakako, od velike važnosti da Asad, kao šef države i zapovjednik vojske, prihvati sporazum i odluke koje bude dogovorene na tom sastanku i time ih oživotvori, a ne da ostanu „visiti u zraku“, kako se izrazio Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov. Rusiji je važno Asadovo osobno obećanje da neće „minirati“ glavne točke iz očekivanog trojnog sporazuma ili, bolje rečeno – kompromisa, i da uvjeri vladajuću alavitsku elitu kako je povratak na predkonfliktni algoritam upravljanja Sirijom nemoguć. Čini se da je Putin od Asada takvo obećanje konačno i dobio.

Ovdje treba pridodati i kako je istog dana Putin telefonski razgovarao s katarskim emirom Al-Thanijem, a već idućeg dana s egipatskim predsjednikom Al-Sisijem i američkim čelnikom Donaldom Trumpom. Asadov dolazak Putinu znači, također, da je Rusija službeni Damask i Asada osobno postavila u red službenih sudionika budućih razgovora o Siriji, ali i skinula s dnevnog reda sva pitanja o njegovoj političkoj budućnosti, barem u srednjoročnoj perspektivi do kada će Asad sigurno ostati na vlasti. Putin je uspio u još nečemu – po prvi put, na skorašnjem sastanku prosaudijski orijentirane sirijske oporbe koji počinje u Rijadu 28. studenog, sudjelovat će i osobni Putinov izaslanik za Siriju, Aleksandar Lavrentiev, a što je ranije bilo nezamislivo.

Nadalje, jučer su u Sočiju sastanak održali i zapovjednici glavnih stožera ruskih, turskih i iranskih oružanih snaga, koji su dogovorili zajedničke korake oko najvažnijeg pitanja koje je opterećivalo odnose triju država po pitanju Sirije – regiji Idlib, kao četvrte zone deeskalacije u toj zemlji. Dogovoreno je povećanje koordinacije aktivnosti i konkretni koraci za uništavanje tamo stacioniranih snaga „Islamske države“ i terorističke organizacije „Jabhat al-Nusre“, kao stožerne snage islamista u toj sjevero-zapadnoj regiji koja graniči s Turskom. Također je razgovarano o stanju na granici s regijom Latakijom, naseljenom Turkmenima, pojedinim pitanjima oko regije Aleppo, a turska strana postavila je i pitanje kurdske enklave Afrin. Kada smo kod Kurda, svakako treba spomenuti i rusko odlaganje održavanja sirijskog svenacionalnog kongresa koji se trebao održati prošli tjedan u Sočiju, i prebacivanje razgovora na razinu ministara vanjskih poslova triju država, a onda i njihovih vojnih zapovjedništava. Zašto se to dogodilo? Odgovor je prilično jasan – kongres je trebao označiti vidljivi pomak za Siriju u pozitivnom smjeru, a ne samo jedan u nizu političkih događaja. Taj bi kongres trebao pokrenuti novi val ozbiljnog pregovaračkog procesa i postati svojevrsna alternativa Ženevi. U njemu bi SAD u najboljem slučaju imao promatrački status. Za tako nešto ipak se čekala odluka samih čelnika triju država, pri čemu je već sada vrlo vjerojatno kako u radu kongresa neće sudjelovati predstavnici sirijskih Kurda – preciznije – oni  neće biti niti pozvani, što je ruski ustupak i Ankari i Teheranu, a onda i vladi u Damasku koja se kurdskoj nazočnosti u radu kongresa također protivi.

A da se puno toga događa i da su veliki ulozi u igri svjedoči i jučerašnja vijest, da se spomenuta konferencija prosaudijske grupacije sirijske oporbe, prvotno planirana za 23. i 24. studenog, prolongirala za 28. ovog mjeseca. Naime, pojavili su se prvi otovreni sukobi oporbenih predstavnika s novim smjerom saudijske politike po sirijskoj problematici. Rijad sada želi utvrditi jasnu pregovaračku platformu s konkretnim programom i odrediti konačni službeni tim oporbenih predstavnika koji će u Ženevi sjesti za pregovarački stol s predsjednikom Asadom. Turski mediji izvješćuju kako je sastanak odgođen jer je niz oporbenih čelnika, predvođenih šefom Visokog pregovaračkog vijeća Rijadom Hidžabom, podnjelo svoje ostavke. Dio oporbenjaka je već stigao u Rijad i raspravlja o spornim pitanjima, a prošireni susret planiran je za utorak, ukoliko se sporna pitanja do tada riješe.

Dakle, Saudijska Arabija, uz potporu SAD-a, želi ne samo pokrenuti „umrtvljene“ Ženevske pregovore kao jedini instrument za postizanje konačnog sporazuma o Siriji, već i u potpunosti pod svoj nadzor staviti razjedinjenu sirijsku oporbu. U tom kontekstu treba promatrati i ostavku Hidžaba i njegovog kruga suradnika, sasvim sigurno pod snažnim pritiskom saudijskog prijestolonasljednika i ministra obrane Muhammeda bin Salmana, koji je i arhitekt saudijske sirijske politike.

U svakom slučaju, čini se da se konačno, po prvi put od izbijanja sirijskog rata, jasno ocrtavaju moguće konture i konačni profili sudionika pregovaračkih procesa, pri čemu će se nedvojbeno morati uzimati u obzir i trenutačno vojno stanje na terenu tj. teritoriji koje svaka od dviju suprostavljenih koncepcija sirijske budućnosti stvarno vojnički nadzire. A po tom pitanju nedvojbenu prednost i inicijativu  ima, uvjetno rečeno, proruska koalicija. Rijad u Siriji još jedino ima svoje uporište i dominantan utjecaj u regiji Idlib, kroz „Jabhat al-Nusru“, ali koliko će to još biti slučaj s obzirom na jučer dogovorene korake vojnih zapovjedništava Rusije, Turske i Irana vezano za uništenje te organizacije, vrlo je upitno. S druge strane, Sjedninjene Države posredstvom prokurdskih postrojbi unutar Sirijskih demokratskih snaga (SDF) imaju vrlo ograničen radijus djelovanja i mogućnosti na samom terenu, a slobodno se može reći kako je i ono što te snage sada nadziru istočno od rijeke Eufrat (u regiji Deir ez-Zour, uključno i grad Rakku u istoimenoj regiji), vrlo upitnog roka trajanja s obzirom na netrpeljivost tamošnjeg dominantnog arapskog stanovništva prema Kurdima koji su vlastite vojne postrojbe rastegnuli puno južnije od svog stvarnog etničkog prostora na sirijskom sjeveru.

Je li takva konstelacija snaga dovoljna za konačni politički dogovor ili će Washington (posredstvom Rijada) inzistirati na „nemogućim uvjetima“ i tako krenuti u novi rizik produljenja rata s potpuno neizvjesnim konačnim ishodom, koji može (a i ne mora) rezultirati gubitkom i ovakvih „mršavih“ američkih pozicija, vrlo će se brzo vidjeti. Međutim, stječe se dojam kako je ratovanja i ratnog kaosa već dosta, pa makar samo i tamošnjim regionalnim državama koje prerastanjem sirijske krize u nekontrolirani i sveopći sukob  i same vrlo lako mogu biti destabilizirane.

Proteklih godina gotovo zapuštena u medijskom diskursu, Bosna i Hercegovina ponovno okupira pozornost javnosti. Niz političkih i gospodarskih čimbenika, dobro poznatih, već godinama podrivaju i destabiliziraju ovu siromašnu državu na Zapadnom Balkanu, čija se prošlost, sadašnjost i budućnost „proizvodi“ u srazu geopolitičkih interesa i aktivnosti snažnih globalnih i regionalnih aktera – Sjedinjenih Država, Europske unije, Rusije i Turske. Od izbijanja ukrajinske krize 2014.g., SAD i EU rusko prisustvo na Balkanu počinju tretirati kao izraženu sigurnosnu prijetnju, zbog čega, poglavito posljednjih mjeseci, prestaju inzistirati na reformskoj agendi, politici uvjetovanosti i zahtjevima za beskrajnim „popravcima“, inače nepopravljivih političkih i gospodarskih sustava zemalja zapadnog Balkana. Budući da navedene sile, svaka sa svog interesnog aspekta, promatraju BiH kao strateški važnu državu za održavanje sigurnosti i stabilnosti u regiji, svako otvaranje rasprave o sigurnosnoj politici i u tom kontekstu budućnosti BiH, vrlo se negativno odražava na već postojeće duboke podjele koje postoje u BiH društvu. Sjedinjene Države i Europska unija nastoje, po ubrzanom postupku, smjestiti sve zemlje zapadnog Balkana u geopolitički okvir Zapada, dakle pridružiti ih NATO-u, a zatim i EU. Nakon ulaska Crne Gore, najave skorog pridruživanja Makedonije, pitanje članstva Bosne i Hercegovine u NATO-u koja bi time postala dio euroatlantskog sigurnosnog kišobrana i imuna na geopolitičke ambicije drugih sila, dodatno je uzburkalo prilike u ovoj susjednoj državi. Naime, dok se Hrvati i Bošnjaci u FBiH neupitno zalažu za članstvo BiH u NATO-u, vodstvo Republike Srpske snažno se protivi toj ideji.

Nakon što je Ustavni sud BiH donio odluku o uknjižbi dijela vojne imovine RS na državu Bosnu i Hercegovinu, u Republici Srpskoj otvoreno je sigurnosno pitanje pridruživanja BiH NATO-u. Nedavno je (17. listopad) Narodna skupština Republike Srpske usvojila „Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti“ kojom se uspostavlja neutralnost u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma u RS na kojem bi bila donijeta konačna odluka o ovom pitanju. Rezolucija uvodno naglašava potpunu privrženost RS Daytonskom mirovnom sporazumu, koji, kao takav, predstavlja temelj opstojnosti ovog entiteta, zbog čega će se svaki mogući budući status RS koordinirati sa Srbijom kao potpisnicom koja jamči provedbu Sporazuma. Izglasavanje Rezolucije bilo je popraćeno burnim reakcijama oporbenih stranaka udruženih u „Koaliciju Domovina“ koje smatraju da se radi o klasičnoj političkoj manipulaciji budući da se Parlament BiH još prije nekoliko godina, kroz aktivaciju Akcijskog plana za članstvo (MAP), izjasnio za ulazak Bosne i Hercegovine u NATO savez. Međutim, usvajanje ovog dokumenta osobno je inicirao Milorad Dodik, dugogodišnji predsjednik RS pod američkim sankcijama, zbog, kako kaže „globalnih kretanja u svijetu koja nalažu da srpski narod mora biti okupljen oko ideje Republike Srpske, njezinog postojanja i jačanja“. Dodik smatra da Republika Srpska mora pratiti politiku vojne neutralnosti koju provodi Srbija, jer će u protivnom na Drini biti postavljena „vojna granica koja dijeli dvije srpske države (Srbiju i RS)“. Ponukan događajima u Kataloniji, Dodik je nastavio sa separatističkim prijedlozima o mirnom razlazu, budući da ovakva BiH, unatoč brojnim intervencijama međunarodne zajednice, nije uspjela, te se prema stavovima eksperata svrstava u propale ili neuspjele države.

Donošenjem odluke o vojnoj neutralnosti Vlada i Parlament RS pokazali su otvoreno antizapadnjaštvo i poslali otvorenu poruku NATO-u i SAD-u. Vrlo skoro oglasilo se i veleposlanstvo Velike Britanije u BiH koje je poručilo da Narodna skupština RS nema nadležnosti da donosi odluke o vojnoj i obrambenoj politici kao i pridruživanju međunarodnim organizacijama (NATO), budući da su ta pitanja u isključivoj nadležnosti BiH, uz obvezni PR dodatak, da Vlada Ujedinjenog kraljevstva „ostaje predana pružanju potpore euroatlantskoj perspektivi BiH s ciljem njene dugoročne stabilnosti…“ Samo nekoliko dana poslije, Klub Bošnjaka u Vijeću naroda BiH uložio je veto na Rezoluciju i otvorio pitanje zaštite vitalnih nacionalnih interesa, budući da su pitanja obrane u nadležnosti države BiH, a ne entiteta. Raprava o vojnoj neutralnosti, a zatim usvajanje Rezolucije nesumnjivo se odigralo pod snažnim utjecajem Rusije, osobito nakon nedavnog prijema Crne Gore u NATO i najave skorog ulaska Makedonije. Rusija ima velika investicijska ulaganja u RS. Još 2007.g. Republika Srpska prodala je više od 60% domaće naftne kompanije (NIRS) ruskom NeftgazInKoru što je Rusima omogućilo stjecanje nadzora nad kompletnom infrastrukturom, tj. rafinerijama nafte i mrežom benzinskih postaja.

Destabilizacija stanja u Bosni i Hercegovini nastavljena je i izjavama Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i lidera SDA koji je nedavno rekao kako je njegov otac Alija ostavio BiH u „amanet“ turskom predsjedniku Recep Tayyipu Erdoganu. Izetbegovićeve preporuke dogodile su se istovremeno s prikazivanjme turskog dokumentarnog filma „Alija posljednji bedem islama“. Naime, bošnjački politički milje oblikovao je predodžbu o Aliji kao o neprikosnovenom borcu za multietničku BIH, što nikako ne dokumentira spomenuti film koji zapravo apostrofira njegovu ulogu u islamu. U geopolitičkom smislu Izetbegović dolazi u sukob sam sa sobom, jer ne može gurati istovremeno Bosnu i Hercegovinu u amanet Erdoganu i stajati na islamističkim pozicijama, te priželjkivati članstvo BiH u EU. Uslijedio je i intervju DW, u kojem je Izetbegović na pitanje treba li BiH priznati Kosovo, odgovorio „Nadam se, da“, što je u Srbiji primljeno kao snažna provokacija, te je stavljeno na dnevni red sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost Srbije. Naime, Srbija je vrlo osjetljiva na priznanje Kosova, osobito od svojih susjeda, zbog čega su političke reakcije iz Beograda bile vrlo oštre. Aleksandar Vučić, srpski predsjednik, rekao je da je ta izjava vrlo kompleksna i s dalekosežnim političkim i pravnim posljedicama. Izjava koju je dao Izetbegović zapravo se smješta u kontekst pojačanih pritisaka Bruxelessa i Washingtona na Srbiju koji se zapravo služe svojim proxy partnerima u regiji i koji umjesto njih šalju poruke Srbiji.

Nakon otvorenog sudara Bošnjaka i bosanskih Srba, ostaje sasvim otvoreno pitanje – kakva je budućnost hrvatskog naroda unutar BiH? Opstanak katoličanstva i ravnopravnost Hrvata u BiH bili su tema nedavnog razgovora i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića s papom Franjom i vatikanskim čelnicima. Iako je načelno podržao Hrvate i djelovanje Katoličke Crkve u BiH, ostaje realno pitanje kako to postići. Dok su u vrijeme prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, bosanski Hrvati bili nedjeljivi dio istog nacionalnog bića, takva je politika napuštena pod snažnim pritiscima međunarodne zajednice. Rat s Bošnjacima izazvao je brojne kontraverze, zbog čega je Tuđman bio prisiljen žrtvovati Herceg Bosnu kao hrvatski entitet u BiH. Po potpisivanju Daytonskog sporazuma, 1995.g., Hrvati su uvedeni u FBiH s četiri puta brojnijim Bošnjacima, dok su Srbi dobili Republiku Srpsku. Nakon Tuđmana, u Hrvatskoj gotovo da nije bilo politike sustavnog promišljanja hrvatskih nacionalnih interesa u BiH, zbog, od strane vodećih izvanjskih aktera nametnute stigme miješanja u unutarnje stvari BiH.

Danas Hrvati čine svega 15,4% stanovništva te zemlje, a kako se proces iseljavanja kontinuirano nastavlja, ako padnu ispod 10% sasvim je upitan status konstitutivnog naroda, što će onda svakako utjecati i na promjenu geopolitičkih odnosa u regiji. Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju javni RTV kanal na hrvatskom jeziku poput Bošnjaka i Srba, a nedostatak institucija dodatno potiče i daljnje podjele unutar hrvatskog korpusa zbog marginalizacije Hrvata iz središnje Bosne i onih iz RS koji nikada nisu imali jasno izraženu potporu službenih predstavnika hrvatskog naroda koji obnašaju vlast.

Bosna i Hercegovina je svakako država koja zahtijeva istinsku reformu, međutim ove koje se prema našim saznanjima pripremaju i dovršavaju u institucijama EU, mogu bitno promijeniti geopolitički kontekst regije. Naime, Europski je parlament u veljači ove godine usvojio Rezoluciju o napretku BiH prema EU. Iako Daytonski mirovni sporazum, unatoč svim ograničenjima ostaje temelj teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH, prijedlozi o BiH kao građanskoj državi u ovoj su Rezoluciji dobili svoju platformu. Dok su hrvatski europarlamentarci isticali potrebu izmjene Izbornog zakona i zagovarali federalizam kao najbolji princip unutarnjeg uređenja BiH koji osigurava i mogućnost osnivanja novih entiteta (čitaj hrvatskog!), EP ostao je na gledištu kako EU ne može određivati unutarnju organizaciju zemlje. Naime, primjeri Švicarske ili Belgije teško se mogu priijeniti na BiH! Švicarska je konfederacija kantona čiji građani dijele švicarski nacionalni identitet, dok je Belgija, opet slučaj za sebe, jer politički sustav ne poznaje etničke kvote. Pozivajući se na presude Europskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić – Finci, Europski je parlament upozorio na obvezu osiguranja ravnopravnosti svih građana bez obzira na njihovo etničko porijeklo, a u kojoj nema mjesta za razlike između konstitutivnih naroda i drugih građana. Građanska bi država, načelno, trebala poštivati pravo svakog građanina da se izjasni kako želi, ali na temelju toga ne bi trebao imati posebne privilegije, te je kao takav više nego prihvatljiv. Na konceptu Bosne i Hercegovine kao građanske države osobito inzistira Njemačka, vjerojatno se ova ideja sviđa i Turskoj, međutim veliko je pitanje može li se o tome raspravljati bez podrške SAD-a koje imaju, na neki način, autorsko pravo na Dayton. Upravo geopolitička pozadina ovog najnovijeg političkog eksperimenta – bosanskog unitarizma – kojeg se pribojavaju i Hrvati i Srbi, jer mogu postati manjina, otvara niz dvojbi koje bi mogle iznimno destabilizirajuće djelovati na regiju.

Sustavna politika Europske unije iskorištavanjem i zlouporabom katalonske muke i opravdane težnje za nezavišnoću promiče disoluciju europskih država, stvaranje tzv. Europe regija i, u konačnici,  čega mnogi nisu svjesni, uspostave EU kao nadnacionalne državne strukture.

Kakve veze ima nevladina organizacija European Free Alliance (EFA), podržana i finacirana od strane Europskog  parlamenta, što je vidno istaknuto na njihovim internetskim stranicama, s borbom Katalonije za nezavisnost? Kakve veze, nadalje, ima pisanje europskog medijskog portala EURACTIV, pod nadzorom europske elite,  s katalonskim pitanjem?

Naizgled nikakve, jer politika Europske unije koja ih financira i usmjerava izričito se protivi katalonskoj nezavisnosti. No iza zavjesa pozornice, ono što propagira EFA i EURACTIV  indikativni su fragmenti košmara  podjela i razbijanja geopolitičkog prostora Europe.

To su djelići sustavne politike Europske unije koja iskorištavanjem i zlouporabom katalonske muke i opravdane težnje za nezavišnoću promiče disoluciju europskih država, stvaranje tzv. Europe regija i, u konačnici,  čega mnogi nisu svjesni, uspostave EU kao nadnacionalne državne strukture. Djelovanje  EFA-e, uz financiranje od strane samog Europskog parlamenta, iskazuje svo licemjere europske politike koja istovremeno neposredno čvrsto podržava i središnju vlast u Madridu, kakvim god se ona metodama služila, i posredno podržava Kataloniju, te tako stvara i sada i u budućnosti šizofrenu situaciju kaosa iz koje dobitke izvlače centri gospodarske, financijske i političke moći Europske unije.

Tako, dok predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani neposredno pred katalonsku objavu nezavisnosti upozorava kako je „prirodno da se Europa mora bojati množenja državica“ i da „zato nitko u Europi ne namjerava priznati Kataloniju kao nezavisnu državu“, samo nekoliko dana kasnije,  EFA, koju financira taj isti Europski parlament, na svojim internetskim stranicama izražava dobrodošlicu Kataloniji kao novoj europskoj državi. Objavljuje proglas pod naslovom „Welcome Catalonia“, u kojem, pored potpore Kataloniji, poziva „ institucije EU  da se otvore procesu unutarnjeg proširenja“.

Ukoliko se i samo vodstvo EU parlamenta na čelu sa Tajanijem, slijedom primjera dobrog dijela parlamentarnih zastupnika nije potpuno posvetilo seksualnim igricama, pa među svojim paževima po parlamentu progoni ženske, a bogami i muške percipirane  spolne partnere, onda je cijeli taj parlament ili potpuno lud ili je samo  puka slučajnost da istovremeno žestoko podupire vlast u Madridu i preko  organizacije koju financira pozdravlja objavu katalonske nezavisnosti.

Dakako, nisu oni ludi i svi koji djeluju i šefuju u tom parlamentu  kao dio elite EU jako dobro znaju što rade. Svi su oni savršeno uvezani u oligarhijsku strukturu Europske unije, a slučajnost u politici jednostavno ne postoji.  U politici se ništa ne događa slučajno, a ako nešto izgleda kao da se dogodilo slučajno, onda budite uvjereni da je to već ranije negdje dogovoreno – kazao je svojevremeno američki predsjednik  Franklin D. Roosevelt. Riječ je, dakle, o zloj i prikrivenoj namjeri europske elite, njezinoj  dvostrukoj igri iskorištavanja katalonskog naroda i njihovih slobodarskih težnji u cilju opskurnih planova fragmentacije i preslagivanja Europe radi uklapanja u narastajuću EU imperiju.

European Free Alliance (EFA), ponovo naglašavamo – financiran od strane Europskog parlamenta –  ne podržava samo katalonsko odvajanje od Španjolske  nego istovremeno  poziva EU na daljnje „unutarnje  proširenje“. Što  taj pojam unutarnjeg  proširenja zapravo znači, postaje potpuno jasno uvidom u internetske stranice EFA-e, deklarirani politički program i i popis političkih pokreta i stranki država članica EU koje čine njezino članstvo.

Tako European Free Alliance u odjeljku „o nama“ navodi: “EFA radi na ostvarenju ideje  o Europi naroda koja bi postala politička i kulturna stvarnost na europskoj i međunarodnoj razini. EFA je krovna oranizacija koja okuplja 40 progresivnih nacionalističkih, regionalističkih i autonomaških stranaka koje predstavljaju nacije bez država, regije i tradicionalne manjine u Europi“.

Dakle, EFA ne okuplja samo nevladine organizacije nacija koje se bore za stvaranje svoje  nacionalne države, kao što su Katalonci ili Baski, nego, nimalo slučajno, u istu kategoriju unosi i  okuplja pojedine  regije europskih država i nacionalne manjine.

EFA u svom programu tvrdi  kako „usmjerava svoju aktivnost na promicanje prava na samoodređenje naroda, ljudskih, građanskih i političkih prava, demokracije, unutarnjeg proširenja EU, upravljanja na više razina, decentralizacije moći, kulturne i jezične raznolikosti, kao i nacionalizma, regionalizma, autonomije i neovisnosti. Pravo na samoopredjeljenje temelj je EFA-inog programa i ideologije“.

Iz citiranog je posve jasno kako EFA  pravo na samoodređenje ne priznaje samo tracionalnim europskim nacijama bez država koje se sada nalaze u sastavu država članica EU, nego promiče i samoodređenje pojedinih regija država članica.

Ta je zapaljiva kombinacija dobro promišljena od strane europske elite koja financira ovakve projekte i koja eto, čak i pod krinkom srdačne potpore Kataloniji, ispod radara gura  ideju tzv. Europe regija, koja direktno vodi u fragmentaciju europskog  geopolitičkog prostora i to ne zbog opravdanih težnji pojedinih europskih nacija da izbore svoju državu, kakvih, uostalom, i nema  puno u Europi, niti bi mogle izazvati takav geopolitički potres kakav planira provesti agenda promicanja regionalnog samoodređenja i izgradnje Europe regija. Put koji utire EFA, pri čemu  bezobzirno iskorištava katalonski problem, vodi direktno u fragmentacijski kaos koji može biti u interesu jedino europskoj eliti, koja, sasvim je očito, na katalonskom slučaju igra dvostruku igru u cilju stvaranja EU kao nadnacionalne državne tvorevine, s oslabljenim nacionalnim državama njihovom fragmentacijom na regije. Pri tom uopće nije potrebno regije formalnopravno izdvajati iz matičnih država. Njihovo neizbježno udaljavanje od politike nacionalnih država kojima pripadaju i privlačenje središtu EU moći sasvim je dovoljno za realizacuju ciljeva europske oligarhije. Teško je izbjeći zaključak kako je Katalonija od strane Europske unije debelo namagarčena, zloupotrijebljena i iskorištena za ciljeve koji nemaju blage veze s njezinom nezavisnošću. Uostalom, Europska unija istu metodologiju primjenila je i na Ukrajini, koju je, tobože, u početnoj fazi žestoko podržavala, prikazivala da je gotovo na pragu primanja u članstvo EU, da bi je nakon toga ostavila na cjedilu u korist svojih egoističnih interesa. Katalonski narod prevaren je i napušten od strane EU jednako kao i Ukrajina.

European Free Alliance (EFA) okuplja šaroliko društvo nevladinih organizacija među kojima su, pored katalonskih i baskijskih političkih organizacija koje se bore za nacionalnu nezavisnost, i regionalne organizacije pojedinih članica EU, kao što su, primjerice, organizacija Koruških Slovenaca – Enotna lista (El), stranka venecijanskih regionalista – Liga Veneto Repubblica, francuska regionalna stranka -Mouvement Région Savoie (MRS), stranka korzikanskih nacionalista i autonomista – Partitu di a Nazione Corsa  (PNC), politička partija makedonske manjine u Grčkoj – Rainbow (Vinozhito), stranka južnog Tirola koja se u konačnici zalaže za odvajanje Južnog Tirola od Italije – Süd-Tiroler Freiheit, regionalna politička stranka francuske Bretanje – Union Démocratique Bretonne  (UDB), i  Lista za Rijeku, koja je na svojim internetskim stranicama pozvala predsjednicu RH i hrvatsku vladu na žurno priznanje Katalonije. To su zatražile  i sve ostale organizacije i skupine EFA-e od svojih država. Promatračku misiju u EFA-i ima politička organizacija ruske manjine u Latviji – Latvian Russian Union (RSL), a pridruženi član je i Liga Socijaldemokrata Vojvodine (LSV) na čijoj se interenetskoj stranici uočava  naslov „Vojvodina Republika – Put mira, razvoja i stabilnosti“. Usput rečeno, na stranicama Liste za Rijeku postavljen je  link  prema facebook stranici “Udruga  Slobodna Država Rijeka – Stato libero di Fiume“.

Početkom listopada, u jeku katalonske krize, europska medijska platforma EURACTIV, kojoj je Europska komisija suosnivač  i financijer, donosi analizu pod naslovom: „Može li EU regija ponuditi alternativu katalonskoj secesiji“.

U analizi EURACTIV,  povodom tadašnjeg europskog  tjedna regija i gradova, otvoreno zagovara Europu regija i  podjelu europskog  geopolitičkog prostora izvan okvira postojećih nacionalnih država.

Kako bi barem  donekle prikrila  stvarne namjere tvoraca agende Europe regija, analiza EURACTIV-a  uključuje i mogućnost  stvaranja novih nacionalnih država kroz  tzv. unutarnje proširenje EU, ali u isti koš kao i EFA utrpava i regionalno samoodređenje. Europskoj političkoj i financijskoj oligarhiji, koja progovara kroz ovu medijsku platformu, potpuno je svejedno je li riječ o starim  europskim nacijama koje još uvjek nemaju svoje države, ili pak, o pojedinim regijama država članica EU koje traže veću autonomiju unutar svojih nacionalnih država, a zapravo žele puno više od toga.

Cilj je očito usitnjavanje europske političke scene, a izmučena i prevarena Katalonija koristi se kao katalizator nametanja agende Europe regija. Tako u svojoj analizi EURACITV  otvoreno iskazuje: “U izazivanju dosadašnjeg primata nacionalnih država EU je stvorila mogućnosti regionalne neovisnosti na način kakav nikada do sada nije postojao. Doista, iako mnogi građani misle da je EU entitet koji prenosi vlast iz glavnih gradova članica do Bruxellesa, izvorna je ideja bila da bi taj prijenos ovlasti trebao biti u dva smjera – od nacionalnih država prema Bruxellesu i od Bruxellesa prema dolje, do regija država članica. EURACTIV se poziva na načelo supsidijarnosti koje je usvojeno unutar Europske unije i uneseno u ugovor iz Maastrichta 1992. godine. Načelo zahtjeva da se odluke moraju donositi na razinama koje su najbliže građanima, a da je pri tome odlučivanje  još uvijek učinkovito. U tu svrhu je  1994. godine osnovan Europski odbor regija kao  savjetodavno  tijelo EU-a, koje čine izabrani lokalni i regionalni predstavnici iz svih 28 država članica. Oni u Odboru regija iznose svoje mišljenje o zakonodavstvu EU-a koje izravno utječe na regije i gradove. Europska komisija, Vijeće ministara i Europski parlament savjetuju se s Odborom regija  pri izradi zakonodavnih tekstova (direktiva, uredbi itd.) na područjima koja se tiču lokalnih i regionalnih vlasti. Međutim, Odbor regija za sada ima samo savjetodavnu ulogu, a razvija se intencija da njegove odluke imaju i obvezujući karakter. To bi bio glavni preduvjet za daljnu regionalizaciju i fragmentaciju Europske unije.

Preko prividnog odlučivanja regija unutar političke strukture EU automatski bi se umanjila uloga nacionalnih država i u konačnici osigurao odlučujući utjecaj središta moći Europske unije i najmoćnijih država članica. Tome, uostalom, služi i cijela priča oko usitnjavanja i lomljena Europske unije za što je bezobzirno i krajnje  nemoralno iskorišteno katalonsko nacionalno pitanje. Tobožnjom potporom Kataloniji preko udruga koje kontroliraju svojim novcem i utjecajem, vodstvo EU, zapravo, potiče razvoj plana stvranja Europe regija sa svim što on sa sobom nosi. S Katalonijom su se samo grubo poigrali u cilju ostvarenja planirane agende Europe regije i fregmentacije radi novog preslagivanja i uklapanja u nadnacionalnu EU.

O kakvoj razini licemjerja je riječ, najbolje izražavaju nastupi predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska. Na sam dan proglašenja nezavisnosti  Katalonije, 27. listopada,  Tusk na svom twitter profilu upisuje: „ Za EU se ništa ne mijenja. Španjolska ostaje jedini naš sugovornik.“ Tjedan dana ranije Tusk izjavljuje: “Ne može se sakriti činjenica da je situacija u Španjolskoj zabrinjavajuća. No pozicija EU institucija i zemalja članica je jasna. Nema mjesta za bilo kakvu medijaciju ili međunarodne inicijative ili akcije.“  Naglasio je kako pitanje odnosa Španjolske i Katalonije nije dio EU agende, zbog čega nema mjesta za intervenciju Bruxellesa. Početkom listopada, nakon održanog referenduma u Kataloniji, Donald Tusk pozvao je katalonskog čelnika Carlesa Puigdemonta da ne proglašava nezavisnost Katalonije, riječima: „Pozivam, da u vašim namjerama i postupcima poštujete ustavni poredak Španjolske i ne proglasite  odluku koja bi bilo kakav dijalog učinila nemogućim. Različitost ne smije i ne treba voditi do sukoba čije bi posljedice sigurno bile loše za Katalonce, Španjolsku i cijelu Europu.“ No, dok tako ustrajno uskraćuje podršku katalonskoj nezavisnosti, istovremeno snažno poziva na regionalizaciju EU. Umjesto postojećih nacionalnih država i stvaranja novih nacionalnih država, Donald Tusk, zapravo, nudi Europu regija koja bi, prema njemu, bila „slobodnija i pravednija od Europe novih domovina“.  Govoreći na Odboru regija Tusk iskorištava katalonske težnje za nezavisnošću i proglašava ih štetnima, kako bi promovirao tu regionalnu agendu,  koja je postala sastavni dio otvorenih pregovora o novom ustroju Europske unije, pokrenutih od strane francuskoga predsjednika Macrona i prihvaćenih od strane najmoćnijih država EU. Tusk navodi: “Ideja o Europi mnogo je starija od europskih naroda. Zato je naša baština jednako važna za Walles, Provansu ili Laponiju i njihovu različitost,  kao i u slučaju pojedinačnih nacionalnih država. Nacionalizam znači biti odvojen. Za mene pravi regionalizam je snažan protuotrov nacionalizmu i separatizmu“. Tusk ističe kako regije stvaraju prekogranična partnerstva i nadilaze unaprijed postavljene granice. Time omogućuju jači gospodarski razvoj kroz  financijsko i gospodarsko povezivanje koje granice nacionalnih država otežavaju.

Elita Europske unije i najmoćnijih država članica i njezina bruxelleska transmisija na putu je transformacije Europske unije, u kojoj važan dio predstavlja i projekt regionalizacije. Pregovori o novom formatu, o novom izgledu i strukturi Europske unije upravo su započeli. Ne može se izbjeći pitanje, kako to da je baš u ovome trenutku početka velikih europskih pregovora tako naglo otvoreno katalonsko nacionalno pitanje  s prilično suspektnim učincima. Posebice, kada se jako dobro zna da su vladajuće snage u Madridu, na čelu s kraljem, važan dio te iste europske političke elite koja kreira i kontrolira zbivanja unutar Europske unije. Postaje sve očitije da je Katalonija namamljena u opaku navlakušu koja služi, ne katalonskom narodu, nego ciljevima europske  oligarhije. Katalonija je od strane EU pokrenuta i potom ostavljena na cjedilu, prepuštena samoj sebi na isti način kako je to učinjeno s Ukrajinom. Licemjerje europske vodeće politike na primjeru Katalonije, koju sada koristi kao strašilo i istovremeno priliku za proguravanje regionalizma, pokazalo se u svom punom spektru.

 

Potreba za sigurnom opskrbom energentima u Europi uvjek je bila ključna za gospodarski razvoj. Pitanje koje je bilo i ostalo temeljem spora je, kako postići i održavati visoku razinu te sigurnosti, kako u Europi tako i u cijelom svijetu. Upravo težnja za energetskom sigurnosću je poticala i otkrivala različite države i interesne skupine unutar njih na borbu za geopolitičkom i ideološkom dominacijom. Jedna od ključnih suvremenih rasprava vezanih za energetiku u Europskoj uniji (EU) je (geo)politička uloga plinovoda „Sjeverni tok-2“, koji je već nazvan najkontroverznijim energetskim projektom suvremenosti. Zašto je „Sjeverni tok-2“ kontroverzan projekt i kakva je njegova geopolitička uloga?

Poklapanje i sraz interesa Zapadne Europe, Sovjetskog Saveza (SSSR), i Sjedinjenih Američkih Država (SAD)

Unatoč srazu ideologija, kategoričlnom protivljenju tadašnjeg rukovodstva SAD-a i suprotnostima u gospodarskoj politici između tadašnjih geopolitičkih blokova, potreba tadašnje Zapadne Europe za sigurnim energentima, poglavito plinom, dovela je ranih 1980.-ih do izgradnje plinovoda, preko kojih je bivši SSSR izvozio plin u Srednju i Zapadnu Europu. Interesi svih strana bili su dovoljno jasni:

–          Industrija zemalja Zapadne Europe razvijala se brzo i siguran izvor energije bio je ključ gospodarskog rasta i općeg prosperiteta. Plinovod iz tadasnjeg SSSR-a bio je najkraći i stoga najjeftiniji način opskrbe potrebnim energentima.

–          Istodobno, gospodarstvo SSSR je stagniralo i izvoz energenata iz zemlje bogate prirodnim resursima bio je najbrži i ujedno najlakši način punjenja državnog proračuna. U tome je temeljnu ulogu igralo tadašnje sovjetsko Ministarstvo plinske industrije, Gazprom. Ono je u vrijeme perestrojke (transformacije iz planske u tržišnu ekonomiju) 1989. godine bilo transformirano u (do nedavno najveću) državnu korporaciju Gazprom, najvećeg svjetskog proizvđača i izvoznika prirodnog plina.

–          Rukovodstvo SAD-a, koje je Marshallovim planom obnovilo Zapadnu Europu krupnim investicijama i time steklo glavne saveznike u zemljama Zapadne Europe, a samim tim i ogroman politički utjecaj na njih, razumljivo, nije željelo dijeliti taj utjecaj sa svojim glavnim suparnikom, Sovjetskim Savezom. Zbog toga je uvoz sovjetskog plina u Zapadnu Europu viđen kao politički opasna gospodarska ovisnost Zapadne Europe od SSSR-a i istodobno strateška opasnost za utjecaj SAD-a u Zapadnoj Europi.

Ipak, podudaranje interesa Zapadne Europe i SSSR-a je prevladalo te su sovjetski plinovodi jos dugo poslije kraja Hladnoga rata i kolapsa Socijalističkog bloka ostali temeljni put opskrbe plinom za cijelu kontinentalnu Europu. Tako se s vremenom stvorila i uzajamna ovisnost: EU od opskrbe plinom iz Rusije, a Rusije od izvoza plina u Europu.

Europska Unija (EU) i Rusija: energetski dijalog i/ili paralelni energetski monolozi

Ne temeljne promjene u energetskoj politici cijele Europe utjecala su dva važna povijesna čimbenika: prvi je raspad SSSR-a, a drugi je ulazak velikog dijela zemalja bivših članica Socijalističkog bloka u EU (poznat kao “Istočno proširenje”). Raspadom Socijalističkog bloka i Sovjetskog Saveza, Rusija je postala glavni izvoznik energenata u kontinentalnu Europu, ali je i izgubila kontrolu nad Poljskom, Češkom, Slovačkom, Mađarskom i priballtičkim zemljama (Estonijom, Letonijom, i Litvanijom), koje su se već tada opredjelile za integraciju s EU. Pri tom, zemlje Zapadne Europe ostale su glavno izvozno tržište za Rusiju. Istodobno, članice-utemeljitelji Zajednice Nezavisnih Država (ZND), Ukrajina i Bjelorusija, postale su tranzitne zemlje za ruske energente eksportirane u Europu.

Kasnije, ulazak u EU većine zemalja bivšeg Socijalističkog bloka 2004. i 2007. godine učinio je Ukrajinu i Bjelorusiju ne samo prvim zapadnim susjedima Rusije, nego i prvim istočnim susjedima EU. Proširenje EU zahtjevalo je i obnavljanje pristupa energetici unutar EU. Obnovljena i sumirana u dokumentu “Treci energetski paket EU”( koji je stupio na snagu 2011. godine), sadašnja energetska politika EU podrazumijeva potpunu liberalizaciju tržista plina i struje unutar EU.  Konkretnije, energetska politika EU omogućuje, s jedne strane potpuno otvoren dostup svim energetskim kompanijama na EU tržiste, a s druge prepusta izbor opskrbljivača energijom kako industrijskim potrošačima (kompanijama) tako i individualnim potrošačima (kućanstvima). Liberalizacija EU tržišta energenata, dakle, podrazumijeva diversifikaciju ne samo u izboru ruta, nego i u izboru izvora opskrbe energentima. Ipak, ova politika je dugoročna vizija, kojoj će se realno približiti tek u slijedećih nekoliko desetljeća.

Istodobno, ovim liberalnim reformama u sferi energetike u EU, na energetskom tržistu Rusije se od 2000. godine događao potpuno suprotan proces. Ekstremno brze, ali tako i nedovršene gospodarske reforme 1990-tih, rezultirale su još većom ovisnošću državnog proračuna o prihodima od izvoza energenata nego u vrijeme SSSR-a. Zatim, od 2000. godine, pod rukovodstvom tada novog predsjednika države, Vladimira Putina, Gazprom, kao najkrupnija državna tvrtka i najkrupniji porezni obveznik, dobio je monopol za izvoz plina iz Rusije. Baš ove dijametralno različite energetske politike EU i Rusije su sve pokušaje konstruktivnog energetskog dijaloga između Rusije i EU dovele do faktički paralelnih energetskih monologa.

Sraz suvremenih interesa

Ipak, glavnim trzištem Gazproma ostale su zemlje Zapadne Europe, a dva sovjetska plinovoda – “Jamal”, preko kojeg kroz Bjelorusiju do Poljske dolazi 20% plina iz Rusije, i “Drzžba” preko kojeg kroz Ukrajinu do Mađarske dolazi 80% plina iz Rusije – ostala su tranzitnim rutama. Niti rukovodstvo Gazproma, niti političko rukovodrstvo Rusije ne mogu regulirati (i po potrebi potčiniti svojim interesima) gospodarstva svih višespomenutih zemalja.

Zbog nedostatka drugih značajnih prihoda u državni proračun, politička vodstva Bjelorusije i Ukrajine su koristila plinovode kao adut Gazpromu za smanjenje cijena na plin. I dok su Bjelorusiji pregovori s Gazpromom donosili teško postignute kratkoročne benefite, koje je Harvardska profesorica Margarita Balmaceda karaterizirala kao “Život na visokoj nozi u Minsku”, pregovori između Gazproma i Ukrajine su doveli do sporova, koji su rezultirali dvijema velikim energetskim krizama – zima 2006. i 2009., kada su, na primjer, Srbija i Bosna i Hercegovina ostale bez plina u sred iznimno hladne zime.

Da bi izbjegao daljnje tranzitne sporove, ali i osigurao direktan izvoz plina na svoja glavna tržišta, Gazprom je, skupa s tvrtkama-partnerima iz Zapadne Europe, utemeljio tvrtke za izgradnju dva nova plinovoda. Prvi je „Sjeverni tok“, koji je, unatoč izrazitom protivljenju vodstava Poljske i baltičkih zemalja, spojio direktno Rusiju i Njemačku preko dna Baltičkog mora i funkcionira od 2011. godine. Drugi je „Juzni tok“, koji je trebao spojiti Rusiju direktno s jugoistočnom članicom EU, Bugarskom, preko dna Crnog mora. Kako oba plinovoda predstavljaju samo diversificirane rute, ali ne i izvore opskrbe Europe plinom, dominatna interesna skupina unutar Europske Komisije (EC) tvrdi kako se oni kose s Trećim energetskim paketom EU.

Nepostojanje zajedničkih interesa u EU: politika protiv biznisa i obrnuto   

Odluka predsjednika Rusije Vladimira Putina krajem 2014. o obustavljanju projekta plinovoda “Južni tok” i njegove preorjentacije na Tursku, bila je iznenađujuća kako za europsku i tako i za rusku javnost. Toj odluci je prethodilo nekoliko ključnih povijesnih događaja. Prvo, Rusija je aneksirala, ili prema diskursu unutar Rusije vratila ili pripojila Krim Rusiji. Drugo, sukob u Ukrajini eskalirao je, te su za njegovu eskalaciju EU i SAD optužile rukovodstvo Rusije, a zatim su uvele sankcije za rad s ruskim državnim tvrtkama i službenicima, koji su sudjelovali u odvajanju Krima od Ukrajine i pripajanju Rusiji. Ipak, interesi Rusije koji su stajali iza odluke o obustavljanju izgradnje „Južnoga toka“ nisu bili jasni odmah i u istoj mjeri, u kojoj su bili jasni interesi EK i SAD-a:

–          Ključnu ulogu u zaustavljanju gradnje „Južnoga toka“ u Bugarskoj odigrala je EK, vršeći pritisak na Vladu Bugarske da obustavi rad na projektu, pozivajući se na disparitet između namjene plinovoda i Trećeg energetskog paketa EU, kao i na ulogu Rusije u sukobu u Ukrajini. Ova mjera bila je otvoreni pokušaj EU za sprječavanje širenja utjecaja Rusije u Jugoistočnoj Europi.

–          Uskoro zatim američki senatori iz obje ključne stranke SAD-a posjetili su premijera Bugarske, Plamena Orešarskog i uvjerili ga na nužnost zaustavljanja izgradnje plinovoda preko teritorija Bugarske, također se pozivajući na opasnost od širenja utjecaja Rusije u regiji i na sankcije prema ruskim državnim tvrtkama.

Međutim, ubrzo poslije objave obustavljanja izgradnje „Južnog toka“,  Gazprom i nekoliko energetskih tvrtki iz Njemacke, Austrije i Francuske potpisali su sporazum o gradnji „Sjevernog toka-2“. Iz izjava vodstava Rusije i Gazproma, moglo se zaključiti kako za Gazprom mjesto izgradnje samog plinovoda nije toliko bitno, koliko je bitno napraviti još jedan plinovod, preko kojeg će dugoročni izvoz plina iz Rusije u EU biti osiguran (samim tim i prihodi Gazproma i punjenje državnog proračuna Rusije). Slično rukovodstvu Gazproma, prvi komentar od strane EU stigao je od njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je „Sjeverni tok-2“ nazvala čistim biznisom, i izjavila kako u njemu politici nema mjesta. I tu je nastalo glavno pitanje unutar EU: ako je liberalizacija energetskog tržišta EU cilj cijele EU, zašto je onda na smjenu jednom nepodobnom plinovodu došao drugi?

Lavina protivljenja projektu ovaj put došla je ne samo od EK i vodstava Estonije, Letonije, Litve i Poljske, koja su u ovoj odluci ponovno vidjeli jak utjecaj Rusije na EU,  i opasno po svoju sigurnost savezništvo izmedju Rusije i Njemačke. „Sjevernom toku-2“ jos više se protivi vodstvo Danske, koje u izgradnji još jednog plinovoda vidi ugroženost ekologije Baltičkog mora i zabranjuje korištenje svojih nacionalnih voda za izgradnju. Otvoreno negodovanje došlo je i od mađarskog ministra vanjskih poslova Petera Szijarto-a, koji je izjavio, kako je sprječavanje izgradnje „Južnog toka“ i odluka o izgradnji „Sjevernog toka-2“ okrenuta protiv interesa manjih i siromašnijih zemalja Srednje i Jugoistočne Europe u korist većih i bogatijih zemalja Zapadne Europe. Ove međusobne optužbe su od kraja 2014.  do danas prerasle u duboke nesuglasice vezane za energetsku politiku EU između njezinih starijih i novijih članica. Tako, uz druge nesuglasice između starijih i novijih članica EU, izgradnja plinovoda „Sjeverni tok-2“ je vidljiv kamen razdora unutar EU.

Znači li „Sjeverni Tok-2“ još jedan oblik dominacije Zapadne nad Srednjom i Jugoistočnom Europom?  

Lavina nezadovoljstva u relativno novim srednjoeuropskim članicama EU glede odluka donešenih u Zapadnoj Europi, koju je pokrenula ona o izgradnji „Sjevernog toka-2“, samo se produbljuje. Kako je opisano u prethodnoj analizi, o političkim promjenama u zemljama Višegradske skupine (link), nesuglasice obuhvaćaju puno širi spektar problema nego što je energetska politika. Ipak, nesuglasice oko „Sjevernog toka-2“ ostaju ključnim. Među biznis krugovima Srednje i Jugoistočne Europe sve se češće mogu čuti negativne ocjene njemačke politike prema novijim EU partnerima. Neki čak vide sprječavanje izgradnje „Južnog toka“ i odluku o izgradnji „Sjevernog toka-2“ i reversnih plinovoda između članica EU, kao pokušaj mirne okupacije Srednje i Jugoistočne Europe od strane Njemačke. Ovi strahovi podupirijeti su i značajnim uspjehom desničarskih stranaka na posljednjim izborima u Njemačkoj (također prethodno detaljno analiziranim stručnjacima Geopolitika.News-a), koji je sve česće viđen gotovo kao spori povratak nacizmu.

Istodobno, EK je nedavno izgubila spor s koncernom „Sjeverni tok-2“ o njegovoj pravnoj usklađenosti s Trećim energetskim paketom. U samoj Njemačkoj, kako politički tako i poslovni krugovi inzistiraju na isključivo poslovnoj prirodi projekta. Njihov glavni argument je da se „Sjeverni tok-2“ ne financira ni jednim dijelom iz fondova EU, nego iz proračuna tvrtki koje u njemu sudjeluju, poglavito Gazproma. Drugim riječima, jasno se stavlja do znanja EK i cijeloj EU, da ne mogu utjecati na već donešenu odluku. Ostaje vidjeti, hoće li ova trenutačna pobjeda interesa krupnog zapadnoeuropskog i ruskog energetskog biznisa nad zajedničkom EU politikom dugoročno donijeti beneficije cijeloj EU ili samo određenim zapadnoeuropskim tvrtkama, a također, do koje mjere će „Sjeverni tok-2“ još razjediniti EU.

Autorica je nezavisni istraživač, Budimpešta/ Voditelj Odjela za Rusiju i Euroaziju u privatnom institutu INEGS iz Splita

 

Ni Putin ni Erdogan ne mare previše za PR i ostale pomodne propagandno-medijske trice, koje su već odavno nagrizle cjelokupni zapadni politički ustroj do te mjere, da na njegovoj sceni već duže vrijeme ne postoji niti jedan istinski karizmatični vođa.  Kada pregovaraju Putin i Erdogan, unaprijed se zna da se razgovara „muški“, otovreno, konkretno – bez „figa u džepu“.

Jučer je u ruskom Sočiju održan razgovor između predsjednika Rusije Vladimira Putina i turskog vođe Recepa Tayipa Erdogana. Razgovaralo se o raznim temama, od trgovinskih i bilateralnih  odnosa, izgradnje prve turske atomske centrale „Akkuyu“, kupovine ruskih protuzračnih sustava S-400, vojnih odnosa, pa do Sirije. A razgovor dvojice državnika o toj zemlji bit će predmet današnje analize jer je upravo on izazvao najveću pozornost svjetske stručne i šire javnosti. Svakako ne bez razloga, jer dvojica vođa, uz iransko državno vodstvo, danas vuku ključne poteze koji se tiču ukupnog stanja na sirijskom terenu ali i buduće političke konstrukcije te zemlje, što izaziva veliku nervozu Sjedinjenih Država ali i njezinog ključnog europskog saveznika – Velike Britanije. Jer na Bliskom istoku  se pred očima svijeta odvija potpuni krah američke (a onda i britanske) strategije koji prijeti da Zapad, nakon gotovo 300 godina dominacije, bude odstranjen s tih prostora kao dominantan politički i vojni čimbenik. Naravno, za Zapad je to potpuno neprihvatljivo jer se radi o ključnoj svjetskoj regiji ne samo po pitanju energetskih resursa, već i zbog njezinog ključnog geoprometnog položaja. London već u prekjučerašnjem godišnjem izvješću o vanjskoj politici premijerke Therese May, uz očekivanu oštru  kritiku ruske vanjske politike, istodobno najavljuje i posjet svog ministra vanjskih poslova Borisa Johnsona Moskvi (ne treba zaboraviti da je upravo Johnson u ožujku odgodio svoj posjet Rusiji zbog njezine uloge u Siriji, i po tom pitanju zatražio konzultacije s europskim partnerima kako bi se izvršio dodatni pritisak na Moskvu, ne samo glede zahtjeva da Rusija uskladi svoju sirijsku politiku s onom Zapadnom, nego i da se odrekne Krima i napusti politiku destabilizacije Ukrajine). Naravno, ništa se od toga nije dogodilo, a premijerka May ipak šalje svog prvog diplomata na „hodoćešće k Putinu“ (to već duže vrijeme čine i mnogi drugi europski dužnosnici). London je jednostavno svjestan pogubne američke politike na Bliskom istoku, koju nije uspio redefinirati niti novi američki predsjednik Donald Trump, i više ne želi čekati i stvari prepustiti slučaju već će nastojati popraviti što se popraviti može glede očuvanja svojih ključnih interesa u bliskoistočnoj regiji. Regiji, u kojoj i najbliži američki saveznici, poput Turske i odnedavno Saudijske Arabije, također zadovoljenje svojih nacionalnih interesa sve više traže kroz suradnju s Moskvom, a ne u konfrontaciji, pri čemu Washington percipiraju kao „nužno zlo“ s kojim se zbog njegove konfuzne vanjske politike malo o čem konkretnom može dogovoriti, a da to u konačnici i rezultira očekivanim ishodom.

Rzgovori između Vladimira Putina i Recepa Erdogana s pravom izazivaju pozornost međunarodne zajednice jer se radi o državnicima koji previše ne mare za PR i ostale pomodne propagandno-medijske trice, koje su već odavno nagrizle cjelokupni zapadni politički ustroj do te mjere, da na njegovoj sceni već duže vrijeme ne postoji niti jedan istinski karizmatični vođa.  Kada pregovaraju Putin i Erdogan, unaprijed se zna da se razgovara „muški“, otovreno, konkretno – bez „figa u džepu“. Ukoliko se pri takvom stavu postigne bilo kakav dogovor, zna se da on vrijedi, a ukoliko ne – ne događa se ništa dramatično, a stavovi se nastoje približiti u narednim sastancima na nižim razinama. Oni se ne prekidaju, a zašto i bi? Čemu zbog eventualnih novih nesuglasica poništiti sve do sada korisno učinjeno – logika je današnje ruske i turske državne politike unutar međusobnih odnosa. Pri tom se radi o međusobnom uvažavanju, a ne promatranju bilo koga s pozicije dominacije, nametanja svojih riješenja ili „soljenja pameti“ poput mantri o ljudskim pravima, slobodi govora i td., a čega se je u nedavnom posjetu Kini odrekao čak i američki predsjednik Donald Trump (osim besmisla politike „soljenja pameti“, Trump je vjerojatno itekako svjesan kakvo je stvarno stanje  slobode govora tj. medijskog prostora i u njegovom dvorištu).

Što se tiče četverosatnih razgovora Putin-Erdogan u Sočiju, prema medijskim informacijama po pitanju Sirije nije bilo važnijih novosti. Komentara o toj zemlji gotovo da i nije bilo. Ali mi ćemo se ipak usuditi ući malo dublje u rusko-turske odnose po pitanju te zemlje, gdje dvije strane (+Teheran) aktivno surađuju u okviru Astanskih pregovora, od kojih je najveće dostignuće, svakako, prekid sukoba između sirijske vojske i tzv. umjerene oporbe i uspostava tzv. zona deeskalacije. Ona posljednja – četvrta, koja se nastoji oživotvoriti u sjevero-zapadnoj  regiji Idlib, uz granicu s Turskom, trenutačno je jedno od pitanja oko kojih nema potpune suglasnosti između Moskve i Ankare, o čemu malo više kasnije.

Ali ipak ćemo se najprije osvrnuti na izjavu predsjednika Erdogana, nakon što su Putin i Trump u Vijetnamu sročili zajedničko priopćenje o Siriji, u kojem su kazali kako se taj problem ne može riješiti vojnim putom i da se mora postići politički dogovor kroz pregovore u Ženevi, sukladno rezoluciji VS UN-a br. 2254. Nakon tog priopćenja, u ponedjeljak, uoči puta u Soči, Erdogan je u Istanbulu izjavio slijedeće: „Meni je teško razumijeti takve izjave. Ali, ako vojno riješenje nije izlaz iz situacije, tada oni koji govore o tome moraju povući svoje vojske iz Sirije“. Međutim, već nakon sastanka s Putinom Erdogan je bio puno bolje raspoložen i na konferenciji za medije rekao, kako pridaje veliku važnost zajedničkom priopćenju Putina i Trumpa o Siriji na samitu APEC-a u Vijetnamu. Dakle, Erdoganovo „nerazumijevanje“ trajalo je svega dva dana, a u međuvremenu se transformiralo do razine „visoke potpore“. Putin je očito dobar učitelj.

Ali šalu na stranu. Nagla promjena raspoloženja Erdogana vjerojatno je rezultat zadovoljavajućih rezultata njegovih razgovora s Putinom o Siriji, potpuno suprotno razočarenju Ankare rezultatima prošlotjednog boravka turskog premijera Binalija Yildirima Washingtonu, kada se dvije strane nisu uspjele dogovoriti niti o jednom ključnom pitanju (info: američki „Stratfor“), prije svega glede nastavka američke potpore sirijskim Kurdima.

Dva su glavna opterećujuća pitanja glede Sirije u rusko-turskim odnosima. Kao prvo, stanje oko kurdske enklave Afrin na granici s Turskom (sjevero-zapadno od Aleppa), u kojoj djeluje ruska vojna policija u svojstvu monitoringa, a ta mala postrojba sprječava tursku vojnu intervenciju i slamanje tamošnjih kurdskih snaga koje djeluju pod vodstvom stranke Demokratskog saveza. Ta simbolička vojna nazočnost u Afrinu Moskvi je dostatna za upravljanje situacijom tj. ograničavanje turskog utjecaja u tom dijelu Sirije, povezanog s obvezama Ankare za reguliranje stanja u susjednoj regiji Idlib, zasićenoj islamistima, prije svega onima iz terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“ koje se Turska baš i ne žuri neutralizirati. Ruska vojna nazočnost u Afrinu odgovara i Amerikancima jer bi se, u slučaju turske vojne intervencije, kurdske snage unutar proameričkih Sirijskih demokratskih snaga (SDF) (koje su sada stacionirane na istoku regije Deir ez-Zour i u gradu Rakki), prebacile na svoje stvarne etničke prostore i otvorile sukob s turskom vojskom na sjevero-zapadu Sirije. Time bi, osim što bi otvorile prostor za daljnje napredovanje sirijske vojske i istočno od rijeke Eufrat, stvorile opasno stanje otpočinjanja međusobnog sukoba jedine proameričke vojne snage na sirijskom tlu i jedne od ključnih američkih saveznica u NATO-u, Turske. Dakle, Moskva sigurno po pitanju Afrina neće ići na ustupak Turskoj, osim u slučaju krajnjeg zaoštravanja svojih odnosa s Washingtonom – do čega u Siriji najvjerojatnije neće doći jer to nikome nije u interesu. Osim toga, Moskva čuvanjem enklave Afrin zadržava utjecaj i na sirijske Kurde, koji su, i to treba podsjetiti, nedavno zaustavili svoje napredovanje niz lijevu obalu Eufrata i osvajanje strateški važnog grada Abu-Kamala prepustili sirijskoj vojsci (vjerojatno i uz blagoslov SAD-a koji nije mogao riskirati otvoreni sukob s Rusima za taj grad). S druge strane, nazočnost SDF-a u arapskim prostorima istoka Sirije prije ili kasnije dovest će do sukoba kurdskih sanaga i arapskog stanovništva, što je Moskvi u većem interesu nego tursko-kurdski rat na sjevero-istoku Sirije kojim bi bilo teško upravljati.

Dakle, po tom prvom problematičnom pitanju rusko-turskih odnosa u Siriji, najviše što je Putin mogao dati Erdoganu je rusko jamstvo da s teritorija Afrina Kurdi neće vršiti nikakve neprijateljske aktivnosti u odnosu na turski teritorij i proturske postrojbe u susjednoj regiji Idlib.

Drugo ključno pitanje je sudjelovanje predstavnika sirijskih Kurda u bilo kakvim pregovaračkim formatima o budućnosti Sirije. Pri tom treba naglasiti kako i Moskva i Washington žele uključiti Kurde u te razgovore, prije svega u odnosu na definiranje njihovog statusa u jedinstvenoj sirijskoj državi za koju su se na samitu u Vijetnamu založili i Putin i Trump. Međutim, takvim nastojanjima oštro se protive Ankara i Teheran, ali i Damask, i po tom su pitanju Turska i Iran zapravo najveći saveznici. Moramo naglasiti kako je zbog spora Moskve i Ankare oko tog pitanja, zaustavljena i ruska inicijativa o održavanju Kongresa sirijskog nacionalnog dijaloga u Sočiju, koji se trebao održati ovog mjeseca i na koji su bili pozvani i Kurdi. Ankara je jednostavno blokirala dolazak proturskih predstavnika kojima ona upravlja na terenu, čime je i izgubljen smisao održavanja kongresa, usmjerenog na postizanje sveopćeg konsenzusa prije konačnog političkog dogovora pod agendom UN-a. Zato je u razgovoru Putina i Erdogana Moskva po ovoj tematici vjerojatno izišla u susret turskim interesima, a je li to uistinu tako, najbolje će se vidjeti kroz činjenicu, hoće li se spomenuti kongres održati ili ne. Moskvi inzistiranje na kurdskoj nazočnosti može donjeti samo štetu u odnosima s Ankarom i Teheranom. A s druge strane, Kurdi su ionako kroz svoju dominantnu političku stranku DS potpuni saveznici američke politike, a njihove su vojne snage već dugo jedina poluga za povlačenje poteza od strane Pentagona. Zato je njihovo (makar i privremeno) žrtvovanje Moskvi u ovom trenutku vjerojatno bolje riješenje nego inzistiranje na kurdskom sudjelovanju u pregovorima.

U razgovoru između Putina i Erdogana ipak je ostalo nejasno, je li Moskva uspjela skrenuti turski interes s Kurda na kolosjek obveza Ankare glede stabilizacije stanja u zoni deeskalacije u Idlibu. Konkretno, je li Putin uspio stimulirati turski državni vrh na konačni početak provedbe aktivnije politike prema uništenju džihadističkih snaga u Idlibu, a što od njega, sukladno Astanskim sporazumom, očekuje i Teheran. Jer do sada je Ankara, unatoč očekivanju,  preferirala dijalog s tamošnjim islamistima o podjeli zona utjecaja (iako za sada bezuspješno), što nikako nije u interesu Rusije i Irana, a naravno, ni sirijske vlade u Damasku, koja tursku vojsku u Siriji i bez toga smatra okupacijskom.

Kada se nakon završetka prve faze sučeljavanja Katalonije i sredšnje  vlasti u Madridu  podvuče crta i pokuša utvrditi pobjednik, dolazi se do zapanjujuće spoznaje – kao  jedini istinski pobjednik sukoba iskazuje se Bruxelles i Europska unija.

Namie, samo naizgled Madrid je odnio pobjedu, suspendirao je Katalonsku autonomiju, raspustio vodstvo Katalonije, čak štoviše uhitio veći dio vlade pod optužbom za pobunu dok se katalonski čelnik Carles Puigdemont  s nekolicinom ministara još uvjek nalazi u izbjeglištvu u Belgiji. Tako izgleda na površini, no ono što je Madrid uistinu dobio je nepredvidiva, neukrotiva i nemirna pokrajina kojoj autonomija unutar španjolske države i dalje neće biti dovoljna za ostvarivanje nacionalnih interesa katalonskog naroda. Događaji u Barceloni udarili su kamen temeljac buduće borbe za nezavisnost i sve daljnje političke aktivnosti uključujući i moguće  pregovore s Madridom morat će polaziti od činjenice da je 27. listopada 2017. godine Katalonija proglasila nezavisnost bez obzira što je sam taj čin bio u suprotnosti sa španjolskim ustavom i što ga je središnja vlast sudski poništila. Puigdemont i njegova ekipa je svojim pokušajem stjecanja nezavisnosti utabao putove budućega povijesnoga hoda upravo u smjeru katalonske nezavisnosti. To pitanje sada će se polako kuhati unutar španjolskog i europskog političkog kompleksa i što god Madrid bude dalje činio, bilo da daje nove povlastice ili steže omču represije, uspjeh je stoga samo kratkoročan. Na duge staze španjolska središnja vlast i dalje ima problem koji je sada, nakon proglašenja katalonske nezavisnosti, dobio novi impuls i novu dinamiku za slijedeće godine i desetljeća. Madrid tako ni u kojem slučaju nije riješio katalonski problem, niti će to u budućnosti uspjeti učiniti. S druge strane i katalonski pokret za nezavisnost unatoč prethodno opisanim dobicima pretrpio je težak udarac i doživio poraz ali je njegov gubitak daleko manji nego Madrida.

Španjolske vlasti sada moraju održavati u njihovu korist postignuti  status quo, za razliku od Barcelone koja može aktivno djelovati i koja je barem donekle pomakla prema naprijed početnu točku daljnje projekcije svoje vizije nezavisnosti. Barcelona ipak sada ima bolje startne pozicije za nastavak sučeljavanja i eventualnog pregovaranja koliko god to paradoksalno zvučalo u trenutku potpunog fizičkog sloma političke inicijative čiji ključni ljudi sjede u španjolskim zatvorima. To, stoga, jer je daleko teže održavati geopolitički raspored snaga i postojeći poredak nego poticati i gurati njegove promjene. Kod one strane koja održava poredak neizbježno s vremenom nastaje zamor što druga strana, kako govori politička povijest, uvijek koristi za pokretanje novih inicijativa.

Kako se god gleda,  u ovome trenutku ni Barcelona ni Madrid ne mogu slaviti svoju pobjedu.

No, zato postoji jedan jedini istinski pravi pobjednik dvoboja u španjolskoj kraljevini, a to je nitko drugo do Europska unija, zapravo njezina vodeća franko-njemačka elita i transmisija njezine moći u bruxelleskoj administraciji.  Pravi pobjednik je, zapravo, politički krug oko njemačke kancelarke Angele Merkel i njemačka politika, koja uz francusku asistenciju upravlja tvorevinom Europske unije, koju polako ali sigurno vodi u smijeru nadnacionalnog državnog entiteta. Kako smo već ranije ustvrdili, politika vodećih europskih država i Europske unije, podržavajući i potičući obje strane pod maskom neutralnosti i nemiješanja u unutarnje španjolske poslove, javno je podržavala Madrid, a potajice, tajnom diplomacijom, davala za pravo i ohrabrivala Barcelonu. Na kraju je Kataloniju grubo odbacila i ostavila na cjedilu, a Madrid učinila svojim dužnikom za slijedeće godine i desetljeća. Kako smo i ranije ustvrdili,  riječ je o  casino politici koja se kocka i kladi na pojedine aktere kriza koje sama proizvodi, kako bi ih mogla kontrolirati i time iskazivati svoju nadmoć nad terenskim igračima. Dakako, kao i u svakoj hazardnoj igri postoji  mogućnost gubitka nadzora što bi u španjolskom slučaju značilo tektonski geopolitički poremećaj ne samo za Španjolsku i Kataloniju nego i za cijelu Europsku uniju. U toj hazardeskoj igri Europska unija ipak je velika kockarnica čiji je rizik minimalan, a rizik igrača maksimalan. Neporeciva je činjenica da kockarnica jedina uvijek dobiva. Tako je i Europska unija pravi pobjednik sukoba koji se na trenutke dramatično približavao, a i u budućnosti će se približavati rubu nasilnog obračuna.

Europska unija sa španjolskom odnosno katalonskom krizom postigla je do sada nezamislivi uspjeh. Oko jednog uistinu bitnog pitanja europske budućnosti uspjela je ni više ni manje nego postići apsolutnu suglasnost svih država članica, koje su izravno i javno, bez ikakvih ograda, podržale ustavno-pravni poredak Španjolske i Madridu dale za pravo i korištenje gole državne sile u sprječvanju katalonske emancipacije. Ni u čemu do sada nisu uspjeli, ni po pitanju  načina rješavanja ekonomske krize, odnosa prema imigraciji, zajedničkom obrambenom sustavu ili zaštiti vanjskih granica EU. No, uspjeli su u pitanju za koje je vodstvo Europske unije i vodeće franko – njemačke osovine  uvjerilo  sve ostale članice kako će ono, tobože,  u budućnosti direktno utjecati na njihove državnopravne statuse. Europska elita je diplomatskim kanalima i medijskom kampanjom proširila strah, da bi evenutualni katalonski uspjeh pokrenuo čitav niz sličnih procesa u većini država članica EU. Djelomično stoji činjenica da bi izdvajanje Katalonije iz Španjolske bio poticaj mnogim regijama unutar Europske unije da i one krenu istim putem, što bi, zapravo, postupno otvorilo vrata reafirmaciji opasnog  pitanja granica u Europi. Stvar je percepcije i špekulativnih promišljanja da li bi to uistinu tako bilo,  ali je činjenica da je vodstvo EU uspjelo u svojoj nakani zastrašivanja članica. S druge strane, ni one nisu lajale zbog sela nego radi sebe. Gotovo sve članice Europske unije imaju neke svoje „Katalonije“ i neriješena granična pitanja. Na zapadu EU problem su bogate regije,  energetska čvorišta, točke  tehnološkog i gospodarskog razvoja, koja se geopolitičkim i ekonomskim zakonitostima pokušavaju  povezati  međusobno  kao i sa središtem europske moći u Berlinu i Bruxellesu i umanjiti utjecaj i svoje obveze prema državama u kojima se nalaze. One unutar svojih nacionalnih država ne žele više financirati  siromašne i pasivne dijelove, kao što je primjerice jug Italije, potpuno ogrezao u mafijaškoj socijalno-političkoj i paramilitarnoj strukturi na kojoj ekonomske zakonitosti, a najmanje sloboda tržišta uopće ne funkcioniraju. No taj isti jug desetljećima uspješno, sa sjevera države koji stvara, proizvodi i gura naprijed, isisava novac koji se ne preljeva u ekonomske tijekove, nego u džepove kriminalne oligarhije koja vlada tim dijelom države. Zar je onda neobično da bogati sjever, za sada uz pomoć legalnih referenduma, pokušava izboriti više autonomije unutar Italije iako u biti želi isto što i Katalonija –  izdvajanje u  zasebni državnopravni entitet. Na istoku Europe pak,  gotovo  svaka od država članica Europske unije, nakon velikih geopolitičkih preslagivanja kao posljedica dvaju svjetskih ratova, ima svoja teritorijalna potraživanja prema susjednim državama koje su mirovnim sporazumima ili ponekad golom silom, kasnije potvrđenom  diplomatskim procesima, pribavili dijelove njihovih teritorija. Ali istovremeno i same u svom sastavu imaju teritorije koji su im pripali na štetu gubitnika jednog ili drugog svjetskog rata.

Vodstvo Europske unije, čije stavove u španjolskom i katalonskom slučaju uglavnom artikuliraju predsjednik Europske komisije  Jean-Claude Juncker i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, jako su dobro znali strahove članica Europske unije i igrali su upravo na tu kartu. U pozadini njihova djelovanja su,  dakako, središta gospodarske i financijske moći Njemačke, Francuske i  najmoćnijih država Europske unije i njihovih transatlanskih saveznika, za čiji račun na europskom dijelu euroatlanske integracije poslove vodi njemačka politika predvođena političkim krugom kancelarke Merkel i njena transmisija prema bruxelleskoj administraciji Europske unije. Činjenica je da i Katalonija i španjolska središnja vlast gospodarski, financijski i politički ovise o volji njemačke politike i politike najmoćnijih država Europske unije. Ni Barcelona ni Madrid bez izričite ili prešutne suglasnosti Njemačke i vodstva Europske unije nisu mogli povući niti jedan bitan potez. Razlika je samo  što je u katalonskom slučaju utjecaj bio prikriven, a potpora Madridu se iskazivala otvoreno. Europsko vodstvo tako je kontroliralo i dalje kontrolira  i jednu i drugu stranu.  Sasvim je izgledno  da je planski omogućilo ili čak potaknulo otvaranje katalonske krize, indikativno, baš u  trenutku kada se formulira nova struktura Europske unije, kako bi je na kraju privremeno zatvorilo upravo  na ovakav način, koji nedvojbeno pokazuje snagu Europske unije na bitnom pitanju teritorijalnog integriteta država članica.

Europska unija postigla je točno ono što je željela, kontrolirajući istovremeno obje strane španjolske jednadžbe, katalonsko vodstvo i središnju vlast u Madridu. Pa  stoga nije  neobično  da je katalonski čelnik Puigdemont  za mjesto svoga utočišta pred progonom španjolskog pravosuđa  izabrao upravo Bruxelles,  kako sam kaže – u cilju pridobivanja potpore EU. To samo  ukazuje tko je i do sada iza njega stajao i koliki je učinak bruxelleska administracija odjednom postigla kada se sada  percipira kao vrhovni arbitar u pitanjima poslova svojih država članica.  Otišao je baš u Bruxelles,  iako ga je upravo on ostavio na cjedilu, a ta činjenica govori dovoljno sama za sebe. Što uostalom on sada i može nego nastaviti moliti pomoć od istih onih koji su ga diskretno i dvosmisleno podupirali.  Inače,  na takav razvoj događaja Puigdemonta je upozoravao i sam  bivši predsjednik katalonskog Generalitata, Artur Mas, kojemu je Madrid sudski zabranio političko djelovanje,  ali ga  Puigdemont  nije poslušao nego je  zagrizao mamac Europske unije i njezinih transatlanskih saveznika.

Kada se sve zbroji,  Europska unija je dosadašnjim tijekom španjolske krize potvrdila svoje vodstvo i autoritet  prvi put nakon niza godina. Vodstvo EU i najmoćnijih europskih država, predvođeno Njemačkom, svojom potporom dovijeka je zadužilo središnju vladu u Madridu i to pred odlučujuće pregovore o restrukturiranju Europske unije.  Španjolska je, zajedno s Njemačkom, Francuskom i Italijom, predviđena kao članica koja će činiti jezgru buduće Europske unije posložene prema više razvojnih brzina. Ta središnja jezgra, u kojoj bi trebala biti i Španjolska, koncentrirala bi najveću moć unutar europske organizacijske strukture i polako usmjeravala Europsku uniju prema nadnacionalnoj državnoj tvorevini.  Unutar  te velike četvorke trenutno se vode napeti pregovori. Naime, Njemačka se, primjerice, protivi povećanju doprinosa svake države članice u proračunu članice EU kako bi se nadoknadio odlazak Velike Britanije.  Španjolska, Italija i Francuska,  međutim, žele zadržati potrošnju Unije jer bi manji proračun mogao smanjiti poljoprivredne subvencije koje dobivaju.  Južni članovi Europske unije žele ostvariti veći utjecaj u Uniji i Španjolska stoga preuzima sve aktivniju ulogu u raspravama o njezinoj budućnosti.  Madrid, pozivajući se na oporavak svoga gospodarstva koje je četvrto po veličini u Eurozoni, pokušava se vratiti na položaj svoje bivše pozicije moći. Španjolska u odlučujućem užem krugu Europske unije sve aktivnije gura vlastite prijedloge i sve agresivnije lobira za postavljanje svojih ljudi na najviše položaje u institucijama kao što je Europska središnja banka. Ti španjolski napori prijete promjeni ravnoteži snaga u Uniji na štetu Njemačke i sjevernih država i mogli bi dodatno podijeliti sjever i jug Europe.

Stoga je katalonska kriza, koja je nekim čudom baš u tom trenutku iznikla, zapravo dar s neba za Njemačku politiku i bruxellesku administraciju koju ona kontrolira.  Nakon spašavanja Rajoya i Madrida direktnom podrškom i cipelarenjem katalonskog pokušaja nezavisnosti, od Španjolske se očekuje sada veća kooperativnost u pregovorima unutar velike četvorke i logično je  za očekivati veću  popustljivost prema njemačkoj politici koja je Rajoyu spasila stražnjicu.

Kakvu je, zapravo, sudbinu pritom Kataloniji namijenila Europska unija, iskazuje bivši belgijski premijer Guy Verhovstadt: “Neodgovornost katalonskog vodstva ne predstavlja prijetnju samo za Španjolsku nego i za Europu pa i za samu Kataloniju. Ovo lažno glasovanje o neovisnosti stvorilo je duboki lom u katalonskom društvu. Obitelji i susjedi sada su podijeljeni.  Jedini koji će imati koristi od ovog pravnog cirkusa, kao što znamo, jesu oni koji žele uništiti Europsku uniju i koji su već počeli iskorištavati pitanje katalonske neovisnosti za svoje ciljeve. Budućnost Katalonije i moje flamanske zajednice u Belgiji, gdje se neki također zalažu za nezavisnost, ne leži u brutalnom odvajanju nego u suradnji unutar federalnih struktura u federalnoj Europi.“ Dakle, jednostavnije rečeno – federalna Španjolska u federalnoj Europi, a oni koji, prema Verhofstadtu, navodno iskorištavaju katalonski problem za svoje ciljeve su, dakako –  Rusi.

Europska unija, uz pomoć diplomacije i korporativnih medija, do krajnje granice iskoristila je katalonsku krizu za naglašavanje opasnosti od ruske propagande koja navodno stoji iza pokreta katalonske nezavisnosti kako bi preko njih razorila strukturu Europske unije.

Tako španjolski El Pais 29. listopada 2017. godine tvrdi u svom članku, kako poticanjem unutarnjih suprotnosti i separatizma država članica EU Rusija pokušava oslabiti demokratski zapad. Objavljuje intervju s bivšim estonskim predsjednikom Toomasom Hendrikom  Ilvesom, koji tvrdi: “Rusija očito pokušava oslabiti zemlje zapadne demokracije. U SAD i Europi otkrivamo rusko djelovanje na facebooku kojima izazivaju prosvjedna raspoloženja i govor mržnje ekstremne desnice i krajnje lijevice protiv vlada političkog centra. To stoga, što kao dovodi do gubitka struktura moći.  Slabljenje Europske unije, NATO-a i pojedinih država članica EU poput Španjolske, predstavlja veliku prijetnju Zapadu. Rusija je izrazito aktivna u tom smjeru. U posljednje vrijeme Rusija se fiksirala na Kataloniju posebice zato što nije jasno kako će EU funkcionirati u slučaju nezavisnosti Katalonije ili ukoliko bi došlo do odvajanja Škotske od Velike Britanije. Za Ruse je najvažnija činjenica da bilo kakvo stvaranje unutarnje napetosti slabi demokratski sustav i čini ga ranjivim.“ Još 29. rujna  2017. godine Voice of America  u članku pod naslovom: „Rusija pomaže katalonskim secesionistima“, navodi, da prema analitičarima Europske unije „katalonski secesionisti koji pokušavaju organizirati glasovanje o neovisnosti dobivaju pomoć od Rusije u okviru strategije Kremlja za destabilizaciju EU.“ Prema VOA  „Ruski državni mediji objavljuju izvješća kojima dosljedno podupiru katalonsku neovisnost,  što analitičari smatraju najnovijim pokušajem Moskve za uplitanjem u zapadne izborne procese.“ U članku se tvrdi kako je Jose Enrique Folch, kao član katalonskog izaslanstva 2015. godine, prigodom posjeta Moskvi izjavio ruskim medijima kako će katalonska država na globalnoj razini podržavati Moskvu i priznati neovisnost teritorija Abhazije i Južne Osetije koje su se uz rusku podršku odvojile od Gruzije.

Posebnu analizu tobožnje ruske propagande u svezi Katalonije u svojoj studiji od 28. rujna 2017. godine izdao je Digital Forensic Research Lab iz sastava Atlantic Council-a,  pod naslovom “Assesing claims of Russian propaganda in Spain.“ Dubioze koje se tamo razglabaju graniče s kvantnom fizikom pa nisu pogodne za prenošenje u tisku koji nije usko specijaliziran. Sve o ruskoj propagandi diljem svijeta, onako kako je vide analitičari Atlantic Councila, može se saznati ukoliko u tražilicu ubacite – Digital Forensic Research Lab. Pusta čuda su tamo, između ostalog  i ruski utjecaj na katalonski poriv za nezavisnošću.

No vratimo se ozbiljnim temama. Europska unija katalonskom krizom uspjela je pokazati svoju moć i demantirati sve koji tvrde da je na rubu raspada. Pojave unutarnje fragmentacije, koji izvana djeluju kao simptomi propadanja, zapravo su učinci svjesne manipulacije i preslagivanja europskog geopolitičkog prostora u cilju pretvaranja Europske unije u nadnacionalnu centraliziranu državnu tvorevinu. Riječ je o fragmentacijama radi sabijanja u novu europsku imperiju koja se stvara kao dio euroatlanskog kompleksa. Katalonska kriza, u kojoj je Europska unija istovremeno kontrolirala sve aktere, dokazala je taj smjer kretanja razvoja Europske unije.

 

 

Nakon dalekoistočne turneje američkog predsjednika Donalda Trumpa i konačno su vidljive konture njegove strategije u toj regiji, koje polaze od pretpostavke završetka američkog aktivnog sudjelovanja u tamošnjim regionalnim političkim asocijacijama ili trgovinskim sporazumima, koju je provodio njegov prethodnik Barak Obama kroz strategiju oslanjanja na Aziju („pivot to Asia“, objavljenu 2011. godine). Umjesto toga Trump provodi strategiju temeljenu na  suradnji na  bilateralnim osnovama, sa svakom državom regije ponaosob, o čemu najbolje svjedoči američki izlazak iz sporazuma o Tihooceanskom trgovinskom partnerstvu odmah po dolasku Donalda Trumpa na čelni položaj Bijele kuće početkom ove godine.

Ovom turnejom, prije svega posjetom Kini, Trump je, zapravo, želio ostvariti svoje predizborno obećanje o niveliranju trgovinske bilance s tom zemljom, a potpisivanjem unosnih ugovora s Pekingom u iznosu od cca 250 milijardi dolara (koje gotovo u cijelosti plaća Kina u zamjenu za američke robe i usluge), nastojao je „začepiti usta“ svojim kritičarima u zemlji, jer je američkom krupnom biznisu iznova udahnuo život kroz njegov izlazak na golemo kinesko tržište. Unutar tog poslovnog uspjeha, posebnu pozornost američkih medija i javnosti prije svega je privukao sporazum iz kineskog „energetskog paketa“, kojim se omogućuju kineske investicije u proizvodnji američkog ukapljenog plina na Aljasci i njegov izvoz na kinesko tržište. To je bitno jer se američkom LNG-u otvara golemo kinesko tržište u vrijeme kada on ne nalazi dovoljno prostora na onom europskom, bilo zbog njegove cijene i konkurencije drugih proizvođača LNG plina, poput Katara, bilo zbog još uvjek izrazite dominacije jeftinijeg ruskog plina temeljene na prethodno potpisanim dugoročnim ugovorima s europskim potrošačima, čija će dominacija i prema analizama američkog Ministarstva energetike sigurno trajati do 2040. godine.

Osim dokazivanja učinkovitosti svoje gospodarske strategije u odnosu na Kinu (i čitavu Azijsko-pacifičku regiju), Trump je svojom turnejom želio ostvariti i drugi bitni cilj radi „čepljenja usta“ njegovim kritičarima, u prvom redu iz kruga „jastrebova-neokonzervativaca“ (iz obje političke stranke, Demokratske i Republikanske), predvođenih senatorom Johnom McCainom: dokazivanje svoje sposobnosti brzog riješavanja gorućih geopolitičkih problema, nakon već u glavnini riješenog sirijskog sukoba koje se dogodilo bez presudnog američkog sudjelovanja, štoviše, njegovog svođenja gotovo na margine donošenja ključnih odluka, i gdje Washington danas čak nadvisuju i pojedine regionalne sile, poput Turske i Irana. U tom smislu Trumpovoj administraciji ulogu Sirije zamijenila je sjevernokorejska kriza, paradokslano, eskalaciju koje je potaknuo upravo sam predsjednik Trump i iz koje mu se sada teško izvući jer se o toj zemlji prije svega pitaju i druge dvije svjetske velesile – Kina i Rusija.

Trump je svojim saveznicima na Dalekom istoku, prije svih Japanu i Južnoj Koreji, potvdio američku odlučnost za „dovođenje u red“ režima u Pjongjangu na bilo koji način – jačanjem političkih i gospodarskih pritisaka, ili uporabom vojne sile ukoliko bude potrebno. Naravno, najveće ustupke po tom pitanju Trump očekuje upravo od Kine.

A tu dolazimo do slijedećeg momenta, prije kojeg moramo podsjetiti, kako je Trump 2. studenog , u intervjuu za Fox News izjavio, kako će se, vjerojatno, na samitu APEC (Asia-Pacific Economic Cooperation), koji se održava u Vijetnamu od 6.-11. studenog, susresti s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Pritom je kazao: „To je vrlo važno putovanje. Možda ću se susresti s Putinom… to je vrlo važno. Oni (Rusi) nam mogu pomoći oko Sjeverne Koreje, Sirije. Mi moramo porazgovarati oko Ukrajine“, izjavio je predsjednik Trump za Fox News.

Međutim, do sastanka s Putinom nije došlo iako su to Rusi najavljivali kao već gotovo svršen čin. Konkretno, dvojica čelnika u Vijetnamu su se samo kratko susreli, rukovali i „proćaskali“, bez bilo kakvog konkretnog razgovora o spomenutim geopolitičkim problemima, što se prethodno spominjalo s obje strane, iako (to se mora naglasiti), bez stvarne službene potvrde njihovog sastanka. Ali budući da je Trump prvi najavio mogućnost susreta s ruskim vođom, a ruska  strana se na to vrlo brzo „uhvatila“ i time neizravno iznova željela predstaviti svojoj i svjetskoj javnosti kolika je važnost Rusije u riješavanju globalnih problema današnjice, otkazivanje Trumpa moglo se na prvi pogled shvatiti kako svojevrsni „šamar“ Putinu. Zbog čega je Trump to učinio: vrlo je moguće da je sam bio i više nego zadovoljan uspješnim posjetom Kini i njezinim „diplomatskim ustupcima“, prije svega u domaće-američke svrhe, i da mu Putin u tom smislu više nije bio niti potreban – štoviše – njihov bi sastanak  dao samo „dodatni vjetar u leđa“ protagonistima američke „proturuske histerije“ i pobornicima teorije o „pogubnom ruskom utjecaju na unutarnja američka zbivanja“, a što bi onda moglo zasjeniti sve političke i gospodarske dividende koje je Trump ostvario na svojoj turneji. Naravno, postoji i mogućnost da je Trump išao svjesno ignorirati važnost Putina, u smislu da mu on više i nije potreban jer će problem Sjeverne Koreje ionako riješiti bez njega, uz pomoć Kine, usput mu dodatno želeči pokazati kako mu je „pred nosom“ preoteo kinesko plinsko tržište i time važnost plinovodnog projekta „Sila Sibira“ sveo na minimum. Međutim, to je puno manja vjerojatnost za razlog otkazivanja sastanka, što ćemo objasniti u nastavku analize.

Američki mediji pisali o „kineskom čudu“ koje je ostavrio Trump

Ushićenje američkih i svjetskih medija o „čudu“ koje je Trump postigao u Kini, primoravši Peking na svojevrsnu kapitulaciju svojih interesa, bilo je dominantno u proteklih nekoliko dana. Naravno, takva slika prije svega se temeljila na kineskom poklonu od 250 milijardi dolara (jer novac iz potpisanih ugovora ide iz Kine u smjeru Amerike). Ali najsnažnije je ipak odjeknuo gore spomenuti energetski sporazum o američkom LNG-u i kineskim investicijama na Aljasci, u zamjenu za plasman ukapljenog plina iz tog američkog projekta na kinesko tržište. Vrijednost kineskih investicija je 43 milijarde dolara, a maksimalna količina godišnje proizvodnje LNG plina na Aljasci prema projektu iznosi 20 milijuna tona. Mnogi zapadni i ruski mediji upravo su u tome vidjeli američku „alternativu ruskom plinovodu „Sila Sibira“ koji se gradi za potrebe kineskog tržišta, i nadomjestak za manjak prostora američkom plinu na europskom plinskom tržištu.

Međutim, u američkim medijima, svega 12 sati kasnije, naglo je splasnuo početni optimizam i trijumf politike Bijele kuće ostvaren u Kini. Naime, počeli su se pojavljivati prvi komentari američkih službenika, političara i biznismena koji su pročitali tekst energetskog sporazuma s Kinom i koji se, zapravo, svodi na „pustoš“ omotanu u „celofan“, a kako Kina obično i radi u svojoj tisućljetnoj političkoj praksi.

Tako Bloomberg piše, pozivajući se na kineskog energetskog diva Sinocep, kako je Kina samo dijelom „zainteresirana za mogućnost“ kupovine LNG plina s Aljaske.

Reuters navodi, kako će konačna odluka o kineskim investicijama i otkupu plina biti donešena tek u posljednjem kvartalu 2019. godine. Dakle, tek za dvije godine, do kada će konture novih geopolitičkih odnosa u svijetu već itekako biti podebljane. Tako čak i u najoptimističnijoj varijanti, samo će dio proizvedenog iz projekta „Aljaska“ biti kupljen od strane Kine, pri čemu analitičar Wood Mackenzie,  Kerry-Anne Shanks, kaže slijedeće: „Sinopec“ će možda moći pronaći i jeftiniji LNG u drugima izvorima.“ Ovdje svakako treba podsjetiti kako Kinezi, kao suinvestitori, sudjeluju i u velikom ruskom LNG projektu “Jamal” na Arktiku, čiji će kapacitet biti 16,5 milijuna m3 plina godišnje.

Prema informacijama kineske Državne komisije za razvoj i reforme, maksimalna mogućnost kineskog uvoza LNG plina do 2025. godine bit će 100 milijuna tona, što bi, čak i u slučaju maksimalno mogućeg uvoza plina iz Aljaske, po američki projekt LNG na Aljasci zančilo pokrivanje svega 20% od ukupnog kineskog uvoza ukapljenog plina, koji je, k tome, nemjerljivo manji od uvoza prirodnog plina postojećim plinovodima. Pritom treba naglasiti kako i plinovod „Sila Sibira“ kojim bi se u Kinu iz Rusije trebalo u konačnici izvesti golemih 40 milijardi m3 plina, treba s radom startati 2019.g. Dakle, kraće rečeno, o nekom posebnom trijumfu, a kamo li rušenju rusko-kineskog mega-projekta „Sila Sibira“ ne može biti riječi niti načelno. Kina, to je posve jasno, nikada neće „piliti (energetsku) granu na kojoj sijedi“ i, k tome,  svoju energetsku ovisnost vezati uz svog najvećeg globalnog geopolitičkog suparnika. Peking će, sasvim je sigurno, dati Amerikancima prilike za zadovoljstvo u određenim energetskim projektima ali oni nikako neće biti strateškog karaktera, koji bi Kinu onda učinili ranjivom i ovisnim o bilo kome. Kina diversificira svoju energetsku politiku, kako po pitanju dobavljača nafte i plina, tako i po ptanju razvoja alternativnih  i prirodnih izvora energije, kao i one dobivene iz atomskih elektrana. A davanja SAD-u većeg razloga za zadovoljstvo Kina će radije činiti na drugim poljima, poput onih iz paketa ugovora vrijednih gore spomenutih stotina milijardi dolara, u koje se ubraja i kupnja 300 zrakoplova „Boeing“. Međutim, to je već sasvim druga priča koja Kini ne predstavlja problem, a s druge strane joj omogućuje dodatni prostor i vrijeme za ustrajavanje i osiguravanje svojih ključnih interesa iz političke sfere, poput onih po pitanju Sjeverne Koreje ili Južno-kineskog mora. Jer sklapanje unosnih ugovora, poglavito ukoliko novac ide samo u jednom smjeru, nikada se ne događa bez prethodnih ustupaka strane koja njima profitira, na drugim područjima – u ovom slučaju – političkim.

U svemu ovom vrlo je važno naglasiti i slijedeće:

Što se tiče Trumpovog posjeta Kini, startna pozicija za njegove razgovore s domaćinom – predsjednikom Xi Jinpingom nikako nije ista. U SAD-u permanentno jačaju svekoliki pritisci na Trumpa i njegovu administraciju, dok je, istodobno, u Kini Xi Jinping nedavno  na partijskom kongresu i unutar ustava zemlje uzdignut na razinu njezinog modernog  utemeljitelja Mao Zedunga. Predsjednik Jinping od sada je i na dugo vremena nedvosmislni, potpuni i nedodirljivi vladar goleme i moćne Kine. Golemi disbalans američko-kineske robne razmjene u korist ove druge, navedeni ugovori samo će malo smanjiti. Osim toga, kada se govori o 250 milijardi dolara koji će prema potpisanim ugovorima krenuti prema SAD-u, treba precizirati, kako se mnogi od njih nalaze tek u fazi „memoranduma o razumijevanju“ (čak 15), na kojima će se još dugo godina morati raditi da bi se pretvorili u stvarne i obvezujuće ugovre. S druge strane, Kina je svojim darovima de facto „začepila“ usta pobornicima uvođenja trgovinskog rata od strane SAD-a (što je ne tako rijetko najavljivao i sam Trump). A koliko se, zapravo, promijenio odnos snaga, svjedoči i činjenica da Trump niti jednom jedinom riječju prigodom dvodnevnog boravka u Kini nije spomenuo „tradicionalnu“ problematiku koja se s američke strane redovito potencira pri susretima vođa dviju država: „stanje ljudskih prava“ i „slobodu govora“ u NR Kini. Štoviše, na zajedničkoj konferenciji za medije Xi Jinpinga i Donalda Trumpa, na kineski zahtjev, novinarima nije bilo dozvoljeno postavljanje pitanja. Podsjetimo, prilikom posljednjeg susreta Xi Jinpinga i bivšeg američkog predsjednika Obame 2014. g., ovaj posljednji nije želio održati zajedničku konferenciju za medije upravo zato jer kineski dužnosnici nisu dozvolili novinarska pitanja. Toliko o kineskoj diplomatskoj „popustljivosti“ i „kapitulaciji“. Osim toga, ove dvije države nikada neće moći biti strateški partneri, a kamo li nekakvi saveznici, neovisno o slatkorječivim izjavama predsjednika Trumpa o „dugim godinama uspjeha i prijateljstva“ koje on vidi u odnosima dvaju naroda i zemalja. Još je kineski vođa Mao Zedung rekao kako „revolucija nije banket“, a isto se to može primijeniti i u odnosima između (bilo kojih) država, ma koliko se njihove vođe na zajedničkim večerama zaklinjale na „vječno prijateljstvo i suradnju“.

Ukoliko je vjerovati francuskim obavještajcima, Masud Barzani je glavni krivac za lošu odluku o startu referenduma jer je naivno vjerovao svom sinu Masruru Barzaniju (upravlja obavještajnim strukturama IK) koji ga je uvjeravao da za provedbu referenduma uživa punu potporu CIA-e i Pentagona.  Navodno je imao potporu i od Paula Manaforta (upravo ovih dana obuhvaćenog istragom  američkog specijalnog tužitelja unutar istrage o „ruskim vezama“ Trumpovog izbornog stožera), a preko njegovog lobiranja i od samog predsjednika Trumpa.

Kada čovjek, kao pojedinac, obmanjuje i zlouporabljuje povjerenje druge osobe je strašno i neprihvatljivo, ali kada to rade političke elite koje u svrhu očuvanja vlasti ili stečenih pozicija u zabludu uvlače čitav jedan narod pri tom se doslovno igrajući njegovom sudbinom, manipulirajući njegovim emocijama i iskrenim težnjama za nečim boljim i  uzvišenijim, poput sanjane slobode, tada je to tragično i neoprostivo!

A upravo jednoj takvoj zlouporabi svjedočimo danas u Iračkom Kurdistanu, zemlji ponosnih ljudi koje povijest iz nekih svojih razloga i okolnosti jednostavno nije htjela učiniti svojima na svome. Njihovo političko vodstvo tvrdoglavo je  inzistiralo na provedbi referenduma o nezavisnosti od Iraka, usprkos pozivima i dobronamjernih i onih drugih državnika i analitičara diljem svijeta da se od tog poteza privremeno suzdrže jer on u ovom trenutku nema nikakvu šansu za uspjeh, a posljedice mogu biti vrlo neugodne. Razlog potpuno nepotrebnog hazarda službenog Erbila (jer on je i dalje mirno mogao uživati u postojećem statusu quo, i rizik donošenja ključnih političkih poteza i njihovih posljedica prebaciti  na Bagdad i tako sačuvati obraz i simpatije unutar vlastitog naroda i međunarodne zajednice, dokazujući svoju zrelost u vođenju strpljive, miroljubive i mudre politike, koja bi,  kao takva, Iračkom Kurdistanu onda i omogućila šansu za izlazak na međunarodnu scenu kao samostalanog i odgovornog  državnog subjekta) i dalje je predmet interesa mnogih svjetskih analitičkih središta. Naime, Irački Kurdistan jednostavno je previše izgubio, a dobio nije baš ništa. Preciznije – izgubio je kurdski narod, jer elite će i iz ovoga stanja za sebe znati iznaći koristi, što ćemo vidjeti iz nastavka analize.

Delegacija Iračkog Kurdistana (dalje:IK), koju će predvoditi stručnjaci iz sfere nafte i gospodarstva, u nedjelju bi trebala doći u Bagdad na pregovore s iračkom federalnom vladom o proračunu zemlje za 2018. godinu i drugim bitnim temama vazanim uz odnos središnje vlade i te iračke autonomne regije.

Naime, u ponedjeljak, 6. studenog, premijer Iračkog Kurdistana Nechirvan Barzani (nećak Masuda Barzanija, donedavnog predsjednika IK koji je prije desetak dana podnio ostavku na sve dužnosti), jedini visoki politički dužnosnik IK koji se protivo provedbi referenduma o nezavisnosti, izjavio je o spremnosti na predaju Bagdadu nadzora nad kurdistanskom naftom, granicom i svim prihodima regije, ukoliko Bagdad prihvati niz uvjeta. A ti se uvjeti, zapravo, svode na pregovore o proračunu Iraka za iduću godinu i postotku koji je unutar njega namjenjen za Irački Kurdistan. To i proizlazi iz riječi Nechirvana Barzanija: „Ukoliko federalna vlada usmjeri sredstva za plaće službenicima autonomije, dodjeljujući, u skladu s Ustavom 17% proračuna i naknada, mi smo spremni predati naftu, zračne luke, granične prijelaze i sve prihode pod nadzor Bagdada“. Prethodno je federalna vlada u nedjelju razmatrala proračun za iduću godinu, a za Irački Kurdistan planira dodijeliti 12,67% od ukupnih proračunskih sredstava, što je službeni Erbil nazvao „neustavnim“, a taj iznos nedostatan za ispalte plaća svojim službenicima čak i u samo jednoj regiji Iračkog Kurdistana.

I, zapravo, na to se pitanje svela kulminacija sukoba glede „kurdske nezavisnosti“. Radi se o potpuno ekonomskim pitanjima, nužnim za preživljavanje dvaju vodećih klanova u Iračkom Kurdistanu – Barzani i Talabani – i njihovih političkih opcija – Demokratske stranke Kurdistana i Patriotskog saveza Kurdistana. Političke ideje, prije svega one o nezavisnosti, u koje su, osim domicilnog stanovništva velike nade polagali i Kurdi u susjednim zemljama – Turskoj, Iranu i Siriji – od kurdistanskih elita više nitko niti ne spominje, a svi napori se usmjeravaju na očuvanje vladavine klana Barzani u IK i dobivanje od Bagdada dodatnih tranši iz proračuna, nužnih za plaćanje mirovina stanovništvu i napuhanog i prevelikog administrativnog aparata kurdske autonomije, čak i na račun „mrtvih duša“ tj. manipulacijom stvarnog broja činovnika i pripadnika vojnih snaga – pešmerga. Po Erbil je posebno osjetljivo pitanje ovih drugih jer je Washington prije cca mjesec dana donio odluku o prekidu neposredne vojne pomoći pešmergama, za što je bilo nekoliko glavnih razloga koji su ljutili Amerikance. Kao prvo, u vrijeme bitke za Mosul vođene su oštre rasprave između zapovjedništva pešmergi i tamošnjeg zapovjedništva američkih snaga koje je koordiniralo operacijom oslobođenja tog grada od ISIL-ovih snaga. Kurdska strana tada je manipulirala stvarnim brojem pešmergi koji sudjeluju u operaciji tj. preuveličavala ga, tražeći veći iznos novca za isplate plaća nego li je to bilo potrebno u stvarnosti. Novca su tražili toliko da se činilo da bi njihovi borci vrlo brzo oslobodili ne samo Mosul već i sve ostale iračke regije do Bagdada. I kao drugo, pešmerge se nisu ponašale onako kako je od njih traženo: nisu sudjelovali u neposrednim borbama, a prilaz Mosulu blokirali su na prevelikoj udaljenosti od grada, isključivo na njegovoj sjevernoj strani, zbog čega su se smjerovi napada morali mijenjati i prilagođavati situaciji, što je na kraju rezultiralo kašnjenjem „trijumfalnog“ oslobađanja toga grada-simbola (prijestolnice „Islamske države“ u Iraku), prvotno planiranog na 100. dan vladavine Donalda Trumpa, do čega nije došlo.

O svemu je tome Bagdad vrlo dobro upoznat, i na manipuliranje „mrtvim dušama“ od strane Erbila radi dobivanja više nvca iz središnje riznice sigurno neće pristati, što je za klanove Barzani i Talabani vrlo neugodno. Bagdad je iskoristio političku infantilnost Erbila i srezao proračun za IK na održivi minimum. A u predstojećim pregovorima s kurdistanskom vladom Bagdad će to iznivelirati dobivši zauzvrat velike dividende. Ali to niveliranje vjerojatno niti neće ići kroz povećanje postotka proračuna predviđenog za IK (jer bi to bilo politički neugodno po premijera Al-Abadija čija je oporba oštro nastrojena protiv kurdskog političkog vodstva i njihovog projekta referendumao nezavisnosti) već prije kroz povoljniju transformaciju poreza, naloga i sl.

U takvoj situaciji, kada Erbil mora smanjiti svoje apetite zbog potpuno prazne riznice Iračkog Kurdistana (iz koje je,već i tada poluprazne, gotovo sve otišlo na organizaciju referenduma  25. rujna), a uz to primiriti nezadovoljne i prevarene ljude koji su od referenduma puno očekivali, ostavka predsjednika Masuda Barzanija i pad njegovog klana bila je posve razumna odluka. Ukoliko je vjerovati francuskim obavještajcima (a nema previše razloga za suprotno), Masud Barzani je glavni krivac za lošu odluku o startu referenduma jer je naivno vjerovao svom sinu Masruru Barzaniju (upravlja obavještajnim strukturama IK) koji ga je uvjeravao da za provedbu referenduma uživa punu potporu CIA-e i Pentagona.  Navodno je imao potporu i od Paula Manaforta (upravo ovih dana obuhvaćenog istragom  američkog specijalnog tužitelja unutar istrage o „ruskim vezama“ Trumpovog izbornog stožera), a preko njegovog lobiranja i od samog predsjednika Trumpa.

Riješavanje posljedica riskantne politike Masuda Barzanija  sada su pale na pleća vlade predsjednikovog nećaka Nechirvana, koji se, kao što smo to ranije spomenuli, jedini protivio referendumu. Njegov glavni cilj sada je primiriti narod osiguranjem novih tranši novca od strane Bagdada nužnih za preživljavanje autonomije. Na taj će način premijer nastojati osigurati svoj opstanak na čelu vlade, a, ukoliko bi se povoljno posložila politička konjuktura, možda će uspjeti doći i na čelnu poziciju IK, sada praznu zbog ostavke njegovog strica. Zato će od nedjeljnog sastanka u Bagdadu ovisiti politička budućnost premijera IK Barzanija ali i sudbina istiomenog klana. Pritom je premijerovo protivljenje referndumu ostavilo itekakvog traga i on sada uživa povjerenje, kako samog Bagdada, tako i najvažnijih vanjskih čimbenika – Irana i Turske. Zato će Nechirvan Barzani, čak i ukoliko ne dobije bitnije ustupke u financijskom smislu od središnje vlade u Bagdadu, istoj sasvim sigurno prepustiti naftna nalazišta, granične prijelaze i zračne luke. Njemu će za uzvrat biti dovoljna potpora Bagdada njegovoj kandidaturi za čelnu poziciju IK i omogućavanje sklapanja unosnih ugovora s inozemnim tvrtkama u sferi istraživanja i proizvodnje nafte kojom će potom trgovati Bagdad, a dio dobiti prepuštati Erbilu. Jer strane tvrtke u posao s naftom u Iračkom Kurdistanu više neće ulaziti bez dozvole Bagdada. To i do sada nisu činile, nakon što je pri prvim takvim pokušajima u vrijeme raspada Iraka i snaženja „Islamske države“ 2014.g. vlada u Bagdadu odmah reagirala tražeći sudsku zaštitu od međunarodnih instanci za njezina prirodna (naftna) bogastava. Sudovi su stali na stranu legitimne iračke vlade na način da su odlučili kako se svi ugovori vezani uz iračku naftu moraju sklapati u suglasju s federalnom vladom u Bagdadu. Upravo zatoće sada će biti zanimljivo pratiti što će se dogoditi s nedavno potpisanim sporazumima o proizvodnji i eksploataciji nafte i naftovoda u IK između vlade u Erbilu i ruskog naftnog diva „Rosnefta“, a koji je u utorak Bagdad proglasio ništavnim. Znaju li Rusi nešto više i jesu li se prethodno oko toga s nekim moćnim dogovorili, ili su jednostavno svjesno išli u poslovni rizik uoči samog kurdistanskog referenduma, vrijeme će vrlo brzo pokazati.

Lekcija za sirijske Kurde

Ovakav nesretni razvoj događaja za Kurde u Iraku, koji su, nakon godina borbi protiv „Islamske države“ i to u vrijeme dok iračka vojska gotovo da više nije niti postojala, i dok su se potpuno sami na svome terenu suprostavljali pomahnitalim džihadistima dobivajući za uzvrat oružje ali i političku potporu i simpatije najvažnijih čimbenika međunarodne zajednice, sada de facto ostavljeni i od svih zaboravljeni, najbolje su upozorenje i Kurdima u susjednim državama što im se može dogoditi u slučaju nepromišljenog vođenja politike od strane njihovih čelnika. To se u prvom redu odnosi na sirijske Kurde koji se nalaze u vrlo složenoj situaciji. S jedne strane ih otovreno podupiru Sjedinjene Države i isporučuju im oružje, dok oni, za uzvrat, u sklopu SDF-a – Sirijskih demokratskih snaga (čiji najveći dio čine Kurdi, a puno manji lokalni Arapi sa sirijskog sjevera naseljenog glavninom Kurdima) ratuju za račun američkih interesa i izvan svojih etničkih prostora – od Rakke, niz lijevu obalu Eufrata u istočnoj sirijskoj regiji Deir ez-Zour i granica s Irakom – tj. čistih arapskih teritorija koje će im Kurdi prije ili kasnije morati i prepustiti. S druge strane, kurdskim državotvornim ambicijama u toj zemlji (ili barem onim koje bi išle prema uspostavi široke autonomije ili federalne jedinice) otvoreno se protivi Turska ali i sirijska vlada. Sirijski Kurdi Washingtonu sada trebaju isključivo radi njegovog suprostavljanja Damasku, a bilo kakvi planovi o njihovoj samostalnosti ili samoupravi Amerikance ne zanimaju jer im je jasno kako bi se time neposredno sudarili s turskim nacionalnim interesima. A Turska je, usprkos nikad lošijim američko-turskim odnosima (pogoršanim najvećim dijelom upravo zbog američke potpore Kurdima unutar SDF-a, ali i neuspjelim pokušajem puča u Turskoj u ljeto prošle godine) ipak ključni američki saveznik na južnom krilu NATO-saveza, kojeg se Sjedinjene Države ni pod koju cijenu ne mogu odreći.

Ono što smo prije dva dana najavili kao nepotvrđenu vijest, sada se i obistinilo. Zapovjednik postrojbi sirijske vojske na jugo-istoku regije Deir ez-Zour izjavio je u srijedu na večer, kako je sirijska vojska pod svoj nadzor stavila i posljednje uporište „Islamske države“ u toj zemlji – strateški važan grad Abu-Kamal, smješten na granici s Irakom, kroz koji prolazi ključna autocesta Damask-Deir ez-Zour-Bagdad.

U oslobađanju grada, osim sirijske vojske, sudjelovale su i postrojbe libanonskog „Hezbollaha“ i „Snage narodne mobilizacije“. Sirijska vojska sada čisti grad od eventualnih preostalih terorista i minskih eksplozivnih sredstava, a borci ISIL-a su se pred brzim prodorom sirijskih snaga i njihovih saveznika na terenu povukli prema selu Al-Sukaria, odakle se prebacuju na istočnu obalu rijeke Eufrat.

Od rujna ove godine sirijska vojska je pokrenula veliku ofanzivu na istok zemlje, vrlo brzo deblokirala istoimeno administrativno središte najistočnije regije Deir ez-Zour, a ubrzo i zrakoplovnu bazu kraj toga grada. Sredinom listopada oslobodila je drugo najvažnije uporište ISIL-a u toj regiji – grad Mayadin, a 3. studenog u potpunosti i spomenuti grad Deir ez-Zour. Nakon toga nastala je prava utrka između sirijske vojske sa zapadne obale i proameričkih snaga predvođenih većinski kurdskim postrojbama SDF s istočne obale Eufrata za oslobođenje strateški najvažnijeg grada Abu-Kamala na samoj granici s Irakom. Iračka vojska i iračke šijtske postrojbe prošli su tjedan oslobodile grad El-Qaim, smješten nasuprot Abu-Kamala. Čini se kako je upravo taj potez konačno primorao amerikance da zaustave daljnji prodor SDF-a prema Abu-Kamalu koji je prijetio mogućim sukobom sirijskih i kurdskih snaga, i imao potencijal do sada najveće opasnost eskalacije američko-ruskih odnosa na sirijskom terenu, o čemu se i u svjetskim medijima vrlo malo govorilo i pisalo, osim u užim analitičkim krugovima. Jednostavno, ulozi oko toga grada bili su ogromni po obje stane, a da su Abu-Kamal eventualno zauzele proameričke snage, uspjesi sirijske vojske ostali bi samo polovični, a u geostrateškom smislu (prekidom cestovne poveznice Damask-Bagdad) značili bi i svojevrsni geopolitički poraz Irana, koji je, osim Damaska, najviše i inzistirao na uspostavi nadzora nad tom prometnicom.

Osim uspjeha iračke vojske s druge strane granice, presudnu ulogu u oslobađanju Abu-Kamala nedvojbeno su odigrale ruske zračne i pomorske snage koje su od prošlog mjeseca intenzivno bombardirale položaje islamista u zoni toga grada svojim strateškim bombarderima kao i krstarećim raketama iz podmornica u istočnom dijelu Sredozemnog mora. Time je Moskva odaslala i više nego jasan signal kako taj grad ne namjerava prepustiti Kurdima, kao što je to bilo učinjeno s Rakkom (koja nije imala bitnu geostratešku vrijednost već puno više simboličnu ili psihološku, kao prijestolnica „Islamske države“ i gdje je „slavu“ oslobađanja grada kurdskim snagama pobrao SAD). Dio ruskih zračnih snaga u međuvremenu je prebačen i u spomenutu zrakoplovnu bazu kraj Deir ez-Zoura, a u samom je gradu otvoren ruski centar za primirje, po uzoru na isti takav u zračnoj bazi Hmeymim pokraj Latakije na zapadu zemlje. U njemu ruski časnici vode pregovore s predstavnicima lokalnih arapskih plemena u regiji Deir ez-Zour glede postizanja konačnog mira nakon uništenja „Islamske države“.

Proteklih dana sirijska vojska postigla je velike uspjehe i na sjeveru regije Homs uništivši i tamošnja posljednja uporišta „Islamske države“.

Ovim pobjedama i konačnim slomom „Islamske države“ otvara se put prema pripremi ozbiljnog dijaloga vlade i oporbe o političkoj budućnosti i ustroju Sirije. Prije toga potrebno je još stabilizirati regiju Idlib, kao jednu od četiri tzv. zone deeskalacije, koju je ulogu, prema sporazumu u Astani između Rusije, Turske i Irana, na sebe preuzela Ankara.

Pa iako je još prerano govoriti o završetku rata, već je sada jasno kako na terenu više ne postoje velike i otvorene bojišnice već samo izolirani džepovi islamističkih snaga, što sirijskoj vojsci omogućuje samostalno vođenje protuterorističkih akcija, bez potrebe značajnijeg rastezanja snaga kako je to bilo do sada, a vojni sukobi sirijske vojske i kurdskih snaga također su posve isključeni. Zbog ovih pobjeda nesumnjivo će doći i do smanjenja broja izvođenja bojevih akcija od strane ruskog zrakoplovstva, kao i smanjenja broja rsukih instruktora i specijalnih postrojbi koji su djelovali na isturenim bojišnicama uz postrojbe sirijske vojske. Sirijska vojska sada je dobro naoružana i motivirana, i ona je, odnosno predsjednik Basha Asad, kako je to još prošli mjesec izjavio izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman, nedvojbeni pobjednik sirijskog građanskog rata. Sirija će ipak još dugo vremena trpiti posljedice individualnih terorističkih akcija ali to već odavno nije samo njezina sudbina i rezultat politike njezinog državnog vodstva.  Osim toga, u usporedbi sa šestogodišnjim krvavim građanskim ratom koji je iselio milijune, a pobio stotine tisuća ljudi, za sobom ostavio pustoš i prijetio regionalnom i globalnim kataklizmom, individualni terorizam ipak je puno manji problem.