Geopolitika

Šef iranskog Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost, Ali Shamhani, izjavio  je jučer kako će Iran u slučaju provedbe kurdskog referenduma raskinuti sve sporazume postignute s Iračkim Kurdistanom kao autonomnom regijom koji se tiču međusobne granice. Također je najavio iransku vojnu intervenciju ukoliko rezultat kurdskog referenduma bude negativno utjecao na sigurnost sjevero-zapadnog Irana (naseljenog Kurdima).Iran neće dopustiti stvaranje „druge izraelske države“!

Nakon subotnjih optužbi od strane američkog Pentagona, da su ruske zračne snage napale prokurdske postrojbe SDF (koje podržavaju Sjedinjene Države) istočno od rijeke Eufrat, u blizini grada Deir ez-Zoura, stigla je reakcija ruskog Ministarstva obrane o tome, da ruske snage nisu izvršile taj napad. Međutim, rusko MO je objavilo, kako će se na inicijativu američke strane uskoro obaviti telefonski razgovor zapovjednika američkih oružanih snaga, generala Josepha Dunforda, i zapovjednika Glavnog stožera ruske vojske, generala Valeria Gerasimova. Također je rečeno, kako je Rusija već ranije pravodobno izvjestila sve strane, uključno i SAD, kako će, u sklopu borbe protiv „Islamske države“ i u sklopu vojne operacije za oslobođenje Deir ez-Zoura, rusko zrakoplovstvo djelovati po njihovim ciljevima zapadno i istočno od rijeke Eufrat.

Upravo taj segment, izvođenje ruskih bojevih akcija istočno od Eufrata, za američku stranu i jest sporan. Naime, dvije vojne supersile imaju sporazum o izbjegavanju incidenata zapadno od rijeke Eufrata, međutim, teritorij istočno od te rijeke uopće nije spomenut u dosadašnjim razgovorima, zbog čega se povećavaju rizici od izbijanja međusobnih incidenata, prije svega između sirijske vojske i SDF-a, iza čijih operacija one stoje. Osim toga, nije tajna kako Amerikanci koriste svoje štićenike iz prokurdskih snaga SDF-a da se uključe u borbu za oslobođenje  sirijskog teritorija istočno od Eufrata od strane ISIL-a, ne toliko zbog tamošnjih najvećih sirijskih nalazišta nafte, koliko zbog onemogućavanja prometne komunikacije Damaska s Irakom, a time i njihove veze s Iranom. O tome koliku važnost SAD pridaje toj zadaći (na kojoj inzistira i Izrael, koji se boji širenja iranskog vojnog utjecaja u Siriji i pretvaranje te zemlje u „šijtsko uporište“ po obrascu Libanona), svjedoči i činjenica da prokurdski SDF još nije slomio otpor „Islamske države“ niti u njihovoj „prijestolnici“ Rakki, a da se snage SDF-a žurno prebacuju prema Deir ez-Zouru niz istočnu obalu rijeke Eufrat. Međutim, pod pretpostavkom da su točne američke informacije o ruskim zračnim napadima na SDF (a gotovo sigurno jesu, što potvrđuju i riječi ruskog MO o namjeri izvođenja vojnih operacija i istočno od Eufrata), teško je očekivati kako će se Moskva s takvim američkim namjerama složiti. Osim toga, Teheran, kao njezin ključni saveznik po pitanju Sirije, na takav scenarij sigurno ne bi pristao. Upravo je to sada temeljno pitanje i problem kojeg je nužno riješiti, također u kontekstu predstojećeg referenduma o nezavisnosti Iračkog Kurdistana koji može imati dalekosežne posljedice ukoliko se stvari ne svedu u zadovoljavajuće okvire nadzora.

Ovaj naš poduži uvod posljedica je sinoć objavljene informacije američkog The Washington Posta, o tome, da Sjedinjene Države računaju na učvršćenje suradnje s ruskom vojskom na sirijskom nebu

WP piše, kako je međunarodna koalicija za borbu protiv „Islamske države“, na čelu s SAD-om, „u subotu optužila Rusiju za napad na položaje arapsko-kurdskih postrojbi SDF“. Pritom je ranjeno 6 boraca te oružane organizacije koju podupire SAD, izvjestili su kurdski izvori.

„Pentagon poduzima dodatne korake za osiguranje neposredne komunikacije američkih i ruskih zapovjednika na terenu, nakon što su napadima bili izvrgnuti američki saveznici u zoni Deir ez-Zoura“, navodi WP, pozivajući se na zapovjednika američkih oružanih snaga, generala Josepha Dunforda.  Dunford je, navodi se dalje, izjavio kako „kanal za sprječavanje konfliktnih situacija (između vojski Rusije i SAD-a) nije radio“ kada su sirijski i ruski zrakoplovi bombardirali snage sirijske oporbe koje podupiru SAD, istočno od rijeke Eufrat“. General Dunford je kazao, kako je tijekom telefonskog razgovora sa šefom ruskog Glavnog stožera Valeriem Gerasimovom predložio, kako vojni zapovjednici mogu koristiti taj kanal veze „za dojave o tome, da se neprijatelj slobodno kreće u zoni Eufrata“. Dodao je također, kako je državni tajnik Rex Tillerson o ovoj situaciji razgovarao s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom.

WP dalje piše, kako vojske SAD-a i Rusije tradicionalno koriste rijeku Eufrat kao razdjelnu crtu. Tako, navodi dalje američki medij, „ruske i sirijske vladine snage napadaju ciljeve na zapadu, a postrojbe koje podupire SAD – na istoku (od Eufrata, op. GN.)“. „Međutim, u prošlom tjednu, mnogobrojne ofanzivne akcije od strane kako SAD-a tako i Rusije, praktički presijecaju jedna drugu“, navodi WP.

„Sprječavanje sukoba u toj zoni postalo je složenije nego prije nekoliko mjeseci. Mi nismo riješili sva pitanja“, izjavio je američki general Joseph Dunford.

Geopolitika.News trenutačna zbivanja na istoku Sirije razmatra u znatno širem kontekstu nego što se to može iščitati iz američkih i ruskih službenih izvješća, pričemu  posebno naglašavamo stupanj opasnosti zbog nepostojanja dogovora između SAD-a i Rusije oko tog dijela Sirije (kasnije ćemo obrazložiti i zašto tog dogovora nema), kao i američkog korištenja prokurdskih snaga južno od njihovih etničkih teritorija na sjeveru Sirije. Ovome  se svakako mora pridodati i sve veća nervoza od strane Ankare, Teherana i Bagdada, poglavito u svezi referenduma o nezavisnosti Iračkog Kurdistana koji se održava 25. rujna.

Jučer je šef iranskog Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost Ali Shamhani, izjavio, kako će Iran, u slučaju provedbe referenduma, raskinuti sve sporazume postignute s Iračkim Kurdistanom kao autonomnom regijom koji se tiču međusobne granice. Također je najavio iransku vojnu intervenciju ukoliko rezultat kurdskog referenduma bude negativno utjecao na sigurnost sjevero-zapadnog Irana. Podsjećamo, Teheran je nedavno objavio kako će nezavisni Irački Kurdistan smatrati drugom izraelskom državom, što neće dopustiti. Stanje usložnjava i turska pozicija. Ankara je jučer na granicu sa Sirijom poslala dodatne oklopno-mehanizirane snage (80  vozila), navodno u sklopu dogovora s Rusijom i Iranom u Astani glede uspostave sigurnosnih zona u Siriji. Osim toga, danas, 18. rujna, turska je vojska počela s izvođenjem velikih vojnih vježbi na granici s Irakom, pokraj graničnog prijelaza „Habur“. Pritom treba podsjetiti kako je tursko MVP 14. rujna izdalo priopćenje vladi Iračkog Kurdistana, o tome, da će „platiti viskou cijenu u slučaju provedbe referenduma“. Ankaru, kao i Bagdad, poglavito brine grad i regija Kirkuk, naftom najbogatija iračka regija koja ne spada u administrativne okvire autonimije Iračkog Kurdistana  vlada u Erbilu i njih namjerava uključiti u svoj referendum. U Kirkuku živi oko polovice kurdskog stanovništva ali ostala polovica su etnički Turkmeni zbog čega Turska najavljuje oštar odgovor, kao i vlada u Bagdadu koja se ne želi odreći svog teritorija i svojih prirodnih bogastava. S druge strane, Izrael je prije nekoliko dana objavio kako podupire stvaranje nezavisne kurdske države, a nju navodno podupiru i Saudijska Arabija i ključne Zaljevske monarhije, poput UAE (sve što ima potencijal protuiranskog djelovanja njima je a priori prihvatljivo,  neovisno o tome što su se u prošlosti i same oštro pritivile i najmanjim kurdskim naznakama za željom ostvarivanja svoje državnosti), dok joj se od bitnih arapskih zemalja protive Egipat i Jordan.

Sve ovo stvara visoki potencijal za izbijanje novog velikog bliskoistočnog sukoba, s potpuno nepredvidljivim posljedicama. Važno je naglasiti kako Sjedninjene Države službeno zahtjevaju od vlade u Erbilu zaustavljanje referenduma i njegovu provedbu u nekim kasnijim vremenima zbog visoke razine destabilizirajućih elemenata koje on u ovom trenutku u sebi nosi. Međutim, Kurdi su definitivno odlučili (neovisno o tome imaju li oni zakulisnu američku potporu ili ne): oni jednostavno shvaćaju kako je za njihove državotvorne ciljeve došao odlučni trenutak, i ako ga sada ne iskoriste, čitava priča se odgađa, možda i na rok „zauvjek“. S druge strane, to je vrlo rizičan potez, prije svega po njih same jer niti Izrael, niti SAD, a potpuno sigurno niti Saudijska Arabija neće se uključiti u neposrednu vojnu pomoć Kurdima u slučaju njihovog rata s okolnim zemljama kao i iračkim snagama.

Te zemlje pomoć će im moći pružati kroz isporuke oružja i plaćenika ali jedino uz uvjet da SAD-u podređene snage sirijske oporbe ovladaju istokom Sirije tj. spomenutim teritorijem istočno od rijeke Eufrat. Tada se stvara poveznica od jordansko-sirijsko-iračke granice do Kurda na sjeveru Sirije, a od tamo je onda otvoren put do Iračkog Kurdistana. U takvoj konstelaciji odnosa, sirijsko-rusko-iransko-iračka koalicija bila bi dovedena u težak položaj jer bi, osim s radikalnim sunitskim organizacijama, de facto ratovala i protiv Kurda koji su sve bolje naoružani, a o motivaciji za stvaranje vlastite države nije potrebno niti govoriti. Zato se sadašnji tijek vojnih aktivnosti oko Deir ez-Zoura i s pravom smatra utrkom Rusije i SAD-a, svojevrsnom novom „bitkom za Berlin“, ali i mjestom najrazvidnijeg međusobnog  strateškog sukoba Moskve i Washingtona.

A najveći problem po SAD u ovom trenutku je oštro protivljenje Turske, kao najvažnije članice NATO saveza scenariju stvaranja kurdske države i, općenito, američkoj potpori sirijskim Kurdima, ali jednako tako i turski „bijeg iz krletke“ američkog utjecaja (kako je to prošli tjedan napisao turski provladin medij „Sabah“). Jer spomenuta rusko-iransko-iračka koalicija nije ista sa i bez Turske u svom sastavu.  A nedavne riječi turskog čelnika Erdogana kako se Turska, bez obzira tko bio na njezinom čelu, nikada neće pomiriti s nastankom bilo kakve kurdske države i da će to spriječiti svim silama, kao i zahtjevi pojedinih američkih kongresmena da se Turskoj uvedu sankcije nakon ugovora o kupnji ruskog PRO sustava S-400, jasno ukazuju o kolikom se problemu ovdje radi i da, zapravo, Asad i Sirija postaju posve drugorazredna tema u odnosu na problem bliskoistočnih Kurda.

 

Koreja-pitanje ujedinjenja u središtu krize

Čini se kako je Rubikon na Korejskom poluotoku prijeđen, ali još nije jasno čije legije su ga  pregazile i tko je ovoga puta izrekao – kocka je bačena.

Interesi svih regionalnih i globalnih sila i njihova geopolitička moć desetljećima se okuplja pred korejskim Rubikonom na 38. paraleli, koja umjetnom podjelom hladnoratovskog primirja dijeli korejski narod, u iščekivanju  neizbježnog, masivnog,  geopolitičkog potresa koji će obilježiti ponovno ujedinjenje Koreja. A to ujedinjenje Koreja u jedinstvenu državu bit je cijele krize. Svi regionalni i globalni igrači  žele imati utjecaja na geopolitičke procese koje će već i  sama naznaka učinkovitog početka  korejskog ujedinjenja imati. Sjevernokorejski režim, kao tipična azijska despocija, godinama je jamac postojeće podjele i čimbenik koji u korjenu sprječava svaki pokušaj ujedinjenja. Njegovo rušenje, koje bi otvorilo put ujedinjenja, stoga  nikome nije u istinskom interesu, pa čak ni američkoj politici za koju bi se reklo da joj obaranje  režima u Pyongyangu vrhunski geostrateški  interes. Pokretanje ujedinjenja pred Washington bi postavilo opasne izazove, jer bi se našao  u središtu sukoba interesa svojih saveznika, Južne Koreje, odnosno buduće ujedinjene Koreje i Japana, koji takvu Koreju ne želi vidjeti. S druge strane, našao bi se suočen s nepredvidivim reakcijama Kine, kojoj u ovom trenutku odgovara podjela Koreje jer joj sjevernokorejski režim služi kao tampon zona prema amreričkom geopolitičkom rasporedu. Neka nova ujedininjena Koreja mogla bi američku vojnu silu dovesti  na samu kinesku granicu, a kao nova regionalna sila narušila bi kineske regionalne geoekonomske i geopolitičke interese.

Stoga je pitanje razvoja sjevernokorejskog nuklearnog i raketnog potencijala, koji se sada medijski prikazuje kao krucijalni regionalni problem, zapravo sekundarno pitanje, a u središtu svih zbivanja i cijelog kompleksa korejske krize zapravo je pitanje ujednjenja Koreja i modaliteta njegovog provođenja.

Činjenica je da je Sjeverna Koreja postala nuklearna sila i da je slomila postojeći nuklearni klub i poredak nuklearne ravnoteže , i svijet uvela u novu nuklearnu eru, ali je mnogo važnije da je takav razvoj događaja potpuno preokrenuo raspored snaga regionalnih i globalnih igrača sučeljenjih  u nadmetanju za sprječavanje korejskog ujedninjena ili pak za utjecaj u upravljanju procesom ujedinjena. Po svemu sudeći, nastali debalans sile prevalio se u korist Kine, koja, uostalom, svojom vojnom i političkom moći nesumnjivo stoji iza svih poteza sjevernokorejskog režima. Jasno je to i Washingtonu čija se dinamika kontakata s Pekingom proteklih tjedana rapidno ubrzava, točno po mjeri rasta napetosti, za razliku od početaka korejskoga rata kada im je dugo trebalo shvatiti kako iza Sjeverne Koreje i njezinih ratnih aktivnosti ne stoji Moskva nego tada nova sila u nastajanju – Kina.

Razvoj sjevernokorejskog nuklearnog potencijala, ne treba biti naivan, razvio se i nastavlja se razvijati pod okriljem i zaštitom Kine  i poslužio je Pekingu kao sredstvo preslagivanja odnosa snaga i jačanja svojih pozicija u odnosu na buduće neizbježno korejsko ujednjenje. Uvođenje cijele međunarodne zajednice u novu nuklearnu eru, što će biti tema našeg posebnog  članka, moćni je udarac ne samo globalnom odnosu snaga moći, nego i postojećem statusu quo na korejskom poluotoku, sa zadaćom  ostvarenja pravog cilja sjevernokorejskog nuklearnog naoružavanja i kineske politike – uspostave kineskog povlaštenog položaja u budućem procesu ujedinjena. Interes je Kine da, ako već mora doći do korejskog ujednjenja, u tome trenutku ona bude ključni arbitar zbivanja kako bi kontrolirala geopolitičke procese koje će već i sam početak ujednjenja bombastično pokrenuti na cijelom Dalekom istoku.

Dakle, temeljnji uzrok svega što se događa na korejskom poluotoku poslijednjih desetljeća, uključujući eskalaciju nuklearne krize  i sve snažniju  geopolitičku dinamiku uz  uključivanje svih regionalnih i globalnih sila, Japana , SAD-a, Kine i Rusije, nije činjenica stvaranja nuklearne Sjeverne Koreje, nego mogućnost stvaranja nove ujedinjene i moćne Koreje.

Sjeverna Koreja i  Kim Jong-un i dalje će se nastaviti bahatiti  prijetnjama Americi i južnim susjedima  i pokazivati nuklearne mišiće kao i njegovi prethodnici, samo zato što je sjevernokorejski režim najveća garancija kako do ujedinjenja Koreja neće doći u dogledno vrijeme. On sprječava ujedinjenje Korejskog poluotoka i stvaranje jedinstvene korejske države čije bi kontolirano i učinkovito nastajanje izazvalo geopolitičku eksploziju na Pacifiku i potpuno razorilo sada uspostavljeni  regionalni odnos snaga. Ujedinjena moćna Koreja nikome na Dalekom istoku ne bi odgovarala, a režim u Pyongyangu, iako je zapravo politički, gospodarski i vojni  patuljak, na geoplitičkoj razini je div, jer svojim postojanjem preuzima ulogu osigurača koji u trenucima jačanja ujediniteljskih struja koje uglavnom dolaze iz Južne Koreje, svojim izgaranjem isključuje daljnji dotok energije. Ta izgaranja  osigurača iskazuju se kao periodična jačanja napetosti na Korejskom poluotoku i eskalacije vojnih prijetnji koja odmah isključuju bilo kakvu  priču o ujedinjenju, a u pravilu dolaze iz smijera Pjongjanga. Režim,  zapravo, brani sam sebe, jer bi ujedinjenjem zauvijek nestao, a u toj svojoj obrani istovremeno je na crti obrane interesa svih ostalih aktera. Prije svih Kine, a potom Japana , SAD-a, pa i Rusije. Nasuprot njima, za Južnu Koreju ujedinjenje je vrhunski nacionalni interes, pa u sklopu državne uprave ima čak i zasebno Ministarstvo ujedinjenja. (http://eng.unikorea.go.kr/main.do).

Sjeverna Koreja svoj pokušaj ujedinjenja prokockala je pokretanjem Korejskog rata, vojnim upadom u Južnu Koreju radi nasilnog ujedinjenja, što joj nakon početnih vojnih  uspjeha na kraju nije uspjelo. Jedini način ujedinjenja do kojega će jednom morati doći je pod vodstvom Južne Koreje, a preduvjet je nestanak  diktatorskog  režima u Pjongjangu. Nova, ujedinjena Koreja, sa 70 milijuna stanovnika,  razvijenim gospodarsvom i sofisticiranom industrijom juga i demografskim potencijalom sjevera, kao i nuklearnim vojnim potencijalom, u kakvoj god fazi razvoja on trenutnu na sjeveru bio, izrasla bi u prvorazrednu silu na azijskim prostorima i izazvala azijski geopolitički potres. Tim prije što je potpuno sigurno kako se vodstvo ujedinjene Koreje ni pod kojim uvjetima ne bi odreklo nuklearnog oružja. Tko se jednom toga domogne teško će pristati predati takvu moć  nekom drugom. Oni koji su to učinili, kao Ukrajina, danas zbog toga duboko žale. Ogromna količina političke energije SAD-a i Zapada  uložena je u stvaranje održivih geopolitičkih okvira njemačkog ujedinjenja, od otklanjanja straha od ujedinjene Njemačke, do garancija posljeratnih granica i to u uvjetima manje – više opće suglasnosti i suradnje svih zainteresiranih. Može se stoga samo zamisliti kakvu bi zbrku i nered  na napetom Dalekom istoku, opterećenom sukobima oko pomorskih granica i nadmetanjem Kine i Japana  izazvalo korejsko ujedinjenje. Prema studiji iz 2009. godine, dr. Goohoon Kwona iz strateškog i istraživačkog odjela famoznog bankarskog diva „Goldman Sachsa“, ujedinjena Koreja bi u roku od  30 do 40 godina nakon ujedinjenja, zahvaljujući povezivanju tehnologije i znanja sjevera i juga i demografskog potencijala sjevera, gospodaski prestigla Francusku, a možda i Njemačku i Japan. Izuzetno niska stopa nataliteta u Južnoj Koreji bila bi popravljena istim nacionalnim korpusom sa sjevera, a Koreja se ne bi, kao  danas Njemačka, morala baviti suludim demografskim eksperimentima.

Ne čudi stoga, da je Južna Koreja, bez obzira tko bio u njoj na vlasti, jedina koja želi ujedinjenje Koreja. Da se u Seulu ozbiljno radi na ujedinjenju dviju država potvrđuje činjenica, kako je još 2007. godine posebni odbor parlamenta Južne Koreje izradio studiju troškova ujednjenja. Iz nje proizlazi kako će troškovi ujednjenja biti sve veći što vrijeme odmiče, pa tako parlamentalna  studija iz 2007. godine,  navodi,  da bi Južna Koreja u slučaju ujedinjenja dviju Koreja do 2015. godine tijekom slijedećih 10 godina potošila 858 milijardi dolara kako bi se sjevernokorejsko gospodarstvo podignulo barem na razinu polovine južnokorejskog gospodarstva, dok bi se u slučaju ujedinjenja 2030. godine ti troškovi popeli na 1320 milijardi dolara. Stoga je interes Južne Koreje da do ujednjenja dođe što prije, u čemu je sprječavaju sve sile koje je  okružuju i koje su umješane u geopolitički kompleks Korejskog poluotoka. U rujnu 2016. godine, južnokorejski “Korea Development Institute“, procjenjujući benefite mogućeg ujedinjena, objavio je kako je Sjeverna Koreja bogata neiskorištenim,  velikim, mineralnim rezervama zlata, magnezija, cinka, bakra, željeza, molidbena i grafita, čija se vrijednost procjenjuje između 6 i 10 bilijuna dolara. Seulu nimalo ne odgovara da, dok je on odvojen od Sjeverne Koreje crtom razdajanja po 38. paraleli, u njezinim bogatstvima uživa Kina, koja zauzvrat pruža zaštitu režimu u Pyongyngu. Južnokorejski instiutut tvrdi kako je trgovina mineralima između Sjeverne Koreje i Kine postala pravi zlatni rudnik Pekinga, koji po povlaštenim cijenama i unatoč sankcijama UN-a od Kim Jong-una pribavlja mineralna bogatstva, koja su u prvoj polovini 2016. godine činila 54% ukupne trgovinske razmjene Sjeverne Koreje s Kinom. Samo u 2015. godini, prema tvrdnjama južnokorejskog instituta, Kina je uvezla iz Sjeverne Koreje ugljena u vrijednosti milijarde dolara, željezne rude u vrijednosti 73 milijuna dolara i cinka u vrijednosti oko 700 tisuća dolara. Za zlato i druge plemenite metale niti obavještajnim kanalima  nisu uspjeli doći do barem donekle pouzdanih podataka o vrijednosti izvoza. Poznato je jedino da trgovina cvjeta u korist Kine, dok Pyongyang rasprodaje sve što posjeduje u zamjenu za zaštitu,vojnu i nuklearnu tehnologiju. Osim mineralnih bogatstava, čiji bi se režim iskrištavanja zacijelo radikalno promjenio, nova, ujedinjena Koreja mogla bi računati i na potpuno neiskorišteni hidroenergetski potencijal Sjeverne Koreje, čime bi masivno  povećala udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj energetskoj bilanci.

-nastavlja se-

Interes za novom kineskom burzom nafte, koja se otvara uskoro u Šangaju, itekako postoji. Za sada je on najveći od strane zemalja koje su pod najvećim pritiskom Sjedinjenih Država, poput Venezuele, Irana, Katara, kao i Rusije koja je pod snažnim gospodarskim i financijskim sankcijama Zapada. Još je jedan važan moment u ovoj priči: Kina će, to je posve sigurno, koristiti element pritiska, govoreći, kako će oni koji odbiju poslovati s Kinom kroz nove ugovore na kineskoj burzi nafte u Šangaju, izgubiti udio na kineskom tržištu.

Jučerašnje vijesti pristigle iz Venezuele, o mogućem početku donedavno nezamislivog dijaloga vlade i oporbe (istina u Dominikanskoj Republici i uz posredništvo tamošnjeg predsjednika i bivšeg španjolskog premijera), izazvale su veliko iznenađenje diljem svijeta i, zapravo, ukazuju kako je središnja vlada u Caracasu još uvjek dovoljno stabilna i da joj, usprkos golemim gospodarskim problemima i isto takvoj inflaciji, ne prijeti nasilan silazak s vlasti. Osim toga, tamošnja naftna industrija, uz pomoć ruskog i svjetskog naftnog giganta „Rosnefta“, nastavlja stabilno poslovanje, a predsjednik Maduro je nedavno boravio u Moskvi gdje se, prema pojedinim izvorima, razgovaralo i o potpunom ruskom oprostu dugova prema venezuelanskoj državnoj naftnoj tvrtki PDVSA.

U svezi ovoga treba podsjetiti, kako je SAD nedavno javno obznanio svoju zabrinutost da će, u slučaju bankrota PDVSA, ta firma biti u nemogućnosti vratiti kredit Rosneftu, čime bi ruski naftaš mogao, kao naplatu potraživanja, preuzeti kontrolni paket dionica „Citgo Petroleuma“, venezuelske naftne tvrtke sa sjedištem u SAD-u. Naime, venezuelanska državna naftna tvrtka „Petroleos de Venezuela“ (PDVSA) posjeduje „CITGO“, veliku američku naftnu tvrtku, sa sjedištem u Houstonu, čiji udio na američkom tržištu nije prevelik – do 4% ukupne isporuke naftnih derivata SAD-u. Međutim, ipak se radi o tvrtci koja ima brojne tvornice za preradu nafte, naftne platforme i devet cjevovoda koji prolaze kroz 24 američke države. U zamjenu za kredit od 1,5 milijardi eura koji je „PDVSA“-u, u prosincu, 2016.g. odobrio „Rosneft“, a kojim je hipoteka stavljena na „Citgo Petroleum“ i koji venezuelanska kompanija nije u stanju vratiti, Venezuela i Rusija već dulje vrijeme pregovaraju o trampi dionica kojim bi se „Rosneft“, zapravo, domogao „CITGA“. O tome je Geopolitika.News nedavno pisala.

Kako bi to spriječio, Washington je već poduzeo određene mjere. Tako  Američki medij The Wall Street Journal  31. kolovoza piše, kako je administracija Donalda Trumpa spremna blokirati nastojanja „Rosnefta“ za osiguranjem nadzora  nad „načelno važnim“ energetskim aktivima Sjedinjenih Država, čiji je vlasnik Venezuela. „Rosneft“ je, kreditiravši spomenutu venezuelansku naftnu tvrtku s 1,5 milijardi dolara, kao instrument osiguranja dobio 49.9%  aktiva Citgo Petroleuma, piše WSJ. Kongresmeni su zatražili od Trumpove administracije poduzimanje nužnih mjera kako bi se to onemogućilo i, sudeći po svemu, njihova molba je bila uslišana. Vlada će, piše WSJ, „osigurati zaštitu  američkih nacionalnih interesa“ ukoliko do pokušaja preuzimanja dođe“ i da američko vijeće za inozemne investicije ima ovlasti za blokiranje financijskih operacija, ukoliko smatra da one ugrožavaju državu.

Ali vratimo se mi temi. Bilo kako bilo, osjećao li se predsjednik Maduro dovoljno jak ili ne (a vjerojatno se osijeća jer ima potporu najvažnijeg čimbenika za upravljanje državom- vojnog vrha), u četvrtak je Venezuela učinila još jedan protuamerički potez, koji je samo jedan u nizu sličnih koje poduzimaju vodeće svjetske države Istoka (prije svih Kina i Rusija, ali i Iran, pa i Turska) koje nastoje smanjiti svoju ovisnost o manipulaciji američkom valutom, a time, zapravo, rade na okončanju hegemonije dolara.

Venezuelanska naftna tvrtka je proglasila odbacivanje dolara kao sredstvo plaćanja u trgovini naftom i naftnim proizvodima.

Američki The Wall Street Journal piše, kako je, želeći zaobići američke sankcije, venezuelanska državna naftna tvrtka PDVSA izvijestila svoje partnere o namjeri otvaranja računa u eurima i drugim valutama. Pa ikao službenog priopćenja o novoj platnoj politici te tvrtke nema, još je prošlog tjedna njezin potpredsjednik Tareck El Aissami, najavio, kako će se za borbu protiv ekonomske blokade pojaviti košarica valuta, što bi omogućilo odlazak od dolara.

Predsjednik Venezuele, Nicolas Maduro, također je izjavio kako će Venezuela koristiti druge valute: ruski rubalj, kineski juan, indijski rupi, euro i japanski jen. Treba primijetiti, kako su izjave venezuelanskog državnog vrha uslijedile ubrzo nakon nedavno održanog samita BRIKS u Kini, na kojem su čelnici država članica (Brazil, Rusija, Indija, Kina i JAR) otvoreno istupali protiv u svijetu rastućeg protekcionizma i financijskih ograničenja s vidljivom političkom pozadinom, koja je, prema njihovom mišljenju, usmjerena na uništenje konkurencije.

„Obećavam, kako se Venezuela priprema na uvođenje novog međunarodnog platnog sustava i uvođenje valutne košarice za oslobođenje od dolara i da će se zajedno sa slobodno konvertibilnim valutama, poput juana, jena, rublja i međunarodnim valutama, osloboditi od pritiska dolara – valute koja davi našu zemlju“, kazao je Maduro u svom govoru.

Podsjećamo kako Venezuela raspolaže s najvećim zalihama nafte na svijetu ali se one još uvjek koriste u relativno skromnim količinama. Prema posljednjim podatcima, prosječna proizvodnja nafte u toj zemlji kreće se oko 2 milijuna barela dnevno, što je vrlo malo u usporedbi sa Saudijskom Arabijom i Rusijom, gdje taj broj previsuje 10 milijuna barela dnevno. Od tih 2 milijuna barela, 1,2-1,3 milijuna barela usmjerava se za izvoz, najvećim dijelom u Sjedinjene Države. SAD od Venezuele kupuje prosječno oko 725 tisuća barela nafte dnevno.

Osim spomenute „de-dolarizacije“,  na svjetskom naftnom tržištu uskoro se mogu očekivati i nove, gotovo tektonske  promjene. U vrlo skoro vrijeme u Šangaju će se omogućiti  fjućerski ugovori na naftu, otvaranje svojevrsne naftne burze na kojoj će se trgovati u juanima, uz mogućnost konverzije u zlato. Pritom svakako treba imati u vidu činjenicu kako je Kina najveći svjetski uvoznik nafte, pa nije teško izvući zaključak što će za treidere značiti pojava nove burze nafte upravo na njezinom teritoriju, koja će s vremenom imati glavni utjecaj na čitavu Aziju. A na azijsko tržište fokusiraju se i glavni bliskoistočni proizvođači nafte, na čelu sa Saudijskom Arabijom, kojoj je europsko tržište u odnosu na azijsko već ionako drugorezredno. Slično je i s katarskim ukapljenim plinom koji je primarno usmjeren na Japan. U tom slučaju profitira i Rusija, koja Kini prodaje naftu i juane koje  nakon toga mijenja u zlato, čime joj prestaje potreba držanja novca u kineskim aktivima ili prebacivanje prihoda od prodaje nafte u američke dolare. Dakle, radit će se o potpuno novoj –  povijesnoj etapi u globalnoj naftnoj trgovini, s dramatičnim posljedicama u odnosu na postojeći sustav.

Shanghai International Energy Exchange je u lipnju i srpnju ove godine već proveo nužne pripremne radnje, kao i testnu trgovinu naftom, a upravo sad pristupa obuci potencijalnih korisnika te burze. To će postati prva kineska trgovinska burza otovrena za inozemne tvrtke i strane investicijske fondove, kao i strane naftne kompanije, jer je sada trgovanje na kineskim burzama moguće jedino za kineske tvrtke, dok je strancima to zabranjeno. Zbog toga je Kina najčešće i na meti oštrih kritika zapadnih država, koje takva ograničenja na vlastitim burzama ne poznaju. Međutim, koliko god to pozitivno izgledalo, ovdje će se ipak raditi o najosjetljivijem i najunosnijem segmentu svjetske trgovine – nafti – i to, kao što smo rekli, u zemlji koja je najveći svjetski uvoznik tog energenta. Time će se, nedvojbeno, iz ruku do sada kontrolirajućih silnica svjetske trgovine naftom oduzeti dio tog unosnog „kolača“. Jer interes za novom kineskom burzom nafte već i sada itekako postoji. Za sada je on, logično, najveći upravo od strane zemalja koje su pod najvećim pritiskom Sjedinjenih Država, poput Venezuele, Irana, Katara, a sasvim sigurno i Rusije koja je pod snažnim gospodarskim i financijskim sankcijama Zapada. Još je jedan važan moment u ovoj priči: Kina će, to je posve sigurno, koristiti element pritiska, govoreći, kako će oni koji odbiju poslovati s Kinom kroz nove ugovore na kineskoj burzi nafte u Šangaju, izgubiti udio na kineskom tržištu.

Dakle, globalni gospodarski rat na relaciji Istok-Zapad može početi, a za bolje poznavatelje stvari on je počeo još otvaranjem ukrajinske krize i američkim pokušajima globalne blokade Rusije, a odnedavno je potenciran i drastičnim poremećajem američko-kineskih odnosa koji je „otkočen“ otvaranjem i preuveličavanjem značaja i veličine sjevernokorejske krize i stvarne sigurnosne opasnosti koju ona predstavlja.

Danas uistinu više nitko neće pogriješiti ukoliko kaže, kako su u svijetu  upravo formirana tri glavna središta moći – SAD, Kina i Rusija (bez čijih se međusobnih dogovora ne može riješiti niti jedan međunarodni problem, niti jedna globalna politička ili vojna kriza, od Sirije i Bliskog istoka u cjelosti, do Sjeverne Koreje), kojima će se postupno priključivati i neke druge zemlje ali iključivo regionalnog karaktera: poput Indije i Brazila, a onda i Turske, Meksika, Irana, Saudijske Arabije i td. U ekonomskom smislu, spomenuta „de-dolarizacija“, makar još uvjek u svojim začetcima, tome je ponajbolji primjer. Pa ikao za sada nije ograničeno međusobno trgovanje (izuzev na relaciji Zapad-Rusija) i kako je činjenica da još uvjek svatko sa svakim trguje, ipak je nedvojbena tendencija u smjeru ograničavanja međusobne trgovine, investicija, preuzimanja vlasničkih udjela tuđih tvrtki i td. Zbog svega toga je za očekivati i vrlo brzu svojevrsnu podjelu interesnih sfera (navodno se to u tišini već i radi), prije svega između Washingtona i Pekinga, a kako bi se spriječili nekontrolirani incidenti i njihovo prerastanje u potencijalni apokaliptični scenariji kroz pokretanje međusobnih ratova.

Takav novi ustroj međunarodnih odnosa, koji označava raskid posljeratnog svjetskog poretka temeljenog na dominaciji Zapada, prije svega SAD-a, trajat će relativno dugo: ili do konačne potpune tehnološke, vojne, financijske i svake druge dominacije jedne od strana koja će time „usisati“ onu drugu – slabiju i nedozrelu, ili do trenutka sazrijevanja ljudske svijesti na onu razinu koja će shvatiti nužnost međusobne suradnje i zajedništva bez vječno nazočne potrebe za dominacijom jednih nad drugima, kao temelja za istinski napredak čovječanstva. Napredak – koji nije moguć bez mira, stabilnosti i međusobnog uvažavanja.

 

 

 

Idlib je slijedeći izgledni cilj sirijske vojske, nakon postizanja konačnog rusko-turskog plana o tamošnjoj „podjeli plijena“. A moguće i rusko-saudijskog dogovora, koji se inicirao tijekom nedavnog posjeta ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova Rijadu i razgovora s ministrom Adelom Jubeirom, kao prethodnice predstojećeg  posjeta saudijskog kralja Salmana Rusiji, u listopadu ove godine.

Tijekom prošlog tjedna aktivno su djelovali sirijski i ruski vojni zrakoplovi, prije svega u regijama Deir ez-Zour i Hama.

  1. rujna, kao potpora sirijskim vojnicima u napadu na blokirani grad Deir ez-Zour, ruski zrakoplovi izvršili su više od 80 borbenih naleta, a već 5. i 6. rujna više od 100 naleta.
  2. rujna u zračnim napadima ruskih snaga po ISIL-ovim postrojbama u regiji Deir ez-Zour, ubijeno je 40 terorista, uključno i 4 visoka terenska zapovjednika (info: rusko MO). Isti izvor priopćio je i o pogibiji dvojice ruskih vojnika 4.9. u toj istoj regiji, nakon što je kolona vozila koju su oni provodili bila napadnuta minobacačkom vatrom. Time su, po službenim podatcima ruske strane, od početka ruske vojne kampanje u Siriji poginula 34 ruska vojnika.
  3. rujna ruska fregata „Admiral Essen“, iz sastava Crnomorske flote, iz akvatorija Istočnog Sredozemnog mora izvršila je napade trima krstarećim raketama „Kalibr“ po ciljevima „IS“ u regiji Deir ez-Zour.

U toj regiji sirijska vojska je 4.9. došla do predgrađa istoimenog regionalnog središta i počela akcije za deblokadu tamo smještene 137. brigade sirijske vojske i gradskih četvrti pod njezinim nadzorom – jednih od dviju ključnih točaka otpora sirijske vojske višegodišnjoj opsadi ISIL-ovih snaga, od kojih je druga, vojna zrakoplovna baza jugo-istočno od grada još bila pod opsadom džihadista.

Do kraja istog dana u toj su zoni oslobođeni gradovi Kobayab i Al-Sula. Već narednog dana vladine snage krenule su prema Deir ez-Zouru iz tri smjera, a s jednog su probili blokadu u kojoj se nalazio vojno naselje 137. topničke brigade i njemu gravitirajući južni kvartovi grada. Ruski Glavni stožer nakon tog uspjeha izjavio je kako je u dva tjedna svoje ofanzive sirijska vojska „Islamskoj državi“ nanijela odlučujuće poraze u središnjem i istočnom dijelu zemlje. 6. rujna ISIL-ove snage pokušale su presijeći probijeni koridor do Deir ez-Zoura ali je njihov napad s krila bio odbijen.

Nakon deblokade svog garnizona u južnim kvartovima grada, sirijska vojska je 8. rujna krenula u deblokadu opkoljene zrakoplovne baze, smještene 2 kilometra od Deir ez-Zoura. Ona je deblokirana već 9.9.,  a tog je dana i zapovjedništvo prokurdskih  „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDF) objavilo o početku svog napada na istočne dijelove regije Deir ez-Zour, okupirane od strane „Islamske države“.

Što se tiče ostalih prošlotjednih događaja vezanih uz Siriju, vrijedi spomenuti, kako je 6. rujna  Glavni stožer ruske vojske priopćio, da je u Siriji, osim 4 zone deeskalacije, na sjeveru  regije Aleppo, u zoni Tel Rifyat, osnovana zona za sprječavanje sukoba između proturske „Slobodne sirijske vojske“ (FSA) i kurdskih oružanih postrojbi. Ovi drugi su napustili tu zonu, a njihovo mjesto su zauzele postrojbe sirijske vojske.

  1. rujna, na jugo-istoku regije Damask, nakon borbi s izvjesnim „terorističkim organizacijama“ (po službenoj sirijskoj terminologiji teroristima se smatraju i džihadisti i pobunjeničke snage), sirijska vojska je uspostavila nadzor nad graničnim prijelazima 171 i 172, na granici s Jordanom.

8.9., na istoku regije Homs, vladine snage potisnule su ISIL-ovce iz naselja Rasm Hamida, Al-Habra i al-Qabri, a uspostavljen je i nadzor nad nekoliko dominantnih vrhova jugo-istočno od Jabb al-Jarra.

U gradu Rakka, u istoimenoj regiji, ISIL-ovi borci, koji su 1.9. izgubili kontrolu nad starim trgovačkim dijelom grada, 3. i 4.9. su izvršili protunapad na položaje SDF-a. Na jugo-istoku iste regije sirijska vojska je 3.9. oslobodila sela Tal al-Abd i Al-Hayara.

Složeno stanje početkom tjedna bilo je na istoku regije Hama. Tamo su vladine snage 1.9. oslobodile grad Aqairabat, međutim, već sljedećeg dana u protunapadu su ih potisnule snage „Islamske države“. Nakon pregrupiranja snaga, sirijska vojska je grad ponovo oslobodila 3. rujna, pričemu je u 24 sata likvidirano čak 150 ISIL-ovih boraca. Od toga dana ISIL je u regiji Hama nadzirao svega nekoliko sela istočno od spomenutog grada koji je bio okupiran od 2014. godine.

  1. i 6. rujna, u zoni oslobođenog grada Aqairabat, sirijska vojska je počela sužavati obruč oko ISIL-ovih snaga, da bi do kraja drugog dana oslobodila sela Abu Ramal, Al.Marami, Masud i At-Tobila.

Američki Pentagon je 5. rujna  izvjestio o smjeni generala Stephena Townsenda, kojeg je na dužnosti zapovjednika snaga međunarodne koalicije u Siriji i Iraku zamijenio general Paul  Funk.

  1. rujna izraelski vojni zrakoplovi su, leteći iz smjera Libanona, izvršili napad na objekt vladinih snaga u gradu Masyaf, u regiji Hama, gdje se, prema izraelskim izvorima, nalazi znanstveno-istraživački centar u kojem se navodno proizvodi biološko i kemijsko oružje.U napadu su ubijena dva sirijska vojnika.

Prema medijskim informacijama, Rusija, SAD i Jordan postigli su sporazum, prema kojem će postrojbe Slobodne sirijske vojske predati niz teritorija pod nadzor vladinih snaga. Radi se o zoni u predijelu grada At-Tanf, koju kontrolira oružana oporba koju podupire SAD.

Iz svih ovih informacija možemo izvući zaključak, kako „Islamska država“ u Siriji definitivno i konačno gubi „tlo pod nogama“ i da je njezin skori kraj najvjerojatnije povezan s oslobođenjem grada Deir ez-Zoura i njemu gravitirajućih naselja prema granici s Irakom. Ovim će se nedvojbeno otvoriti pitanje, što učiniti s jedinim preostalim strateški  značajnim teritorijem (osim sjevernog, koji je pod nadzorom Kurda) koji nije pod nadzorom vladinih snaga – regijom Idlib, na sjevero-zapadu zemlje. Prema procjenama ruskog vojnog vrha, u toj regiji broj boraca bivše „Al-Nusre“ (koji se sada bore pod amblemom njezine sljednice „Tahrir ash-Sham“ koju nadzire Saudijska Arabija), čak 2,5 puta premašuje broj boraca „Islamske države“ na sirijskom teritoriju. Zato se Idlib čini slijedeći najvjerojatniji cilj sirijske vojske, u koji će se ona upustiti tek nakon postizanja konačnog rusko-turskog plana o „podjeli plijena“ te važne sirijske regije. A moguće i rusko-saudijskog dogovora koji se inicirao tijekom nedavnog posjeta ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova Rijadu i razgovorima o toj temi s njegovim saudijskim kolegom Adelom Jubeirom, kao prethodnica predstojećeg  posjeta saudijskog kralja Salmana Rusiji u listopadu ove godine. Jer u međusobnim borbama proturskih i prosaudijskih snaga u regiji Idlib za nadzor njezinih ključnih točaka, pobjedu su, usprkos blizine turske granice, izvojevale prosaudijske snage iz bivše „Al-Nusre“. A Saudijsku Arabiju Rusija upravo ovih dana nastoji uključiti u pregovarački proces u Astani, gdje se sutra i prekosutra održava novi krug razgovora, između ostalog, i o uspostavi sigurnosne zone, upravo u spomenutoj regiji Idlib. Političko zbližavanje Moskve i Rijada po sirijskom pitanju je vrlo dvojbeno s obzirom da Saudijci, dugoročno gledano, sigurno neće odustati od težnji za smjenom predsjednika Asada, ali ono Rusiji osigurava dodatnu elastičnost u njezinim odnosima s Iranom i Turskom po tom pitanju. Pojedini analitičari danas spominju i mogućnost, kako je turski predsjednik Erdogan ubrzao završetak pregovora i potpisivanje ugovora o kupovini ruskog PRO sustava S-400 kako bi se dodvorio ruskom predsjedniku Putinu i otupio oštricu njegove politike zbližavanja s Rijadom, s kojim Ankara ima sve lošije odnose iz niza razloga: katarske krize, različitih interesa u Siriji, borbe za dominaciju u sunitskom svijetu Bliskog istoka i td. Ovakav razvoj stanja dodatno učvršćuje pozicije Moskve ne samo u Siriji, nego i diljem Bliskog istoka, jer je ona nedvojbeno postala gravitacijska točka, uz pomoć koje se sada nastoje riješiti tamošnja brojna složena pitanja: prisjetimo se samo nedavnog dolaska u Soči izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i njegovih bojazni i žalbi upućenih Vladimiru Putinu zbog opasnosti od iranske ekspanzije u Siriji. SAD je svojim bliskoistočnim vanjskopolitičkim promašajima sebe doveo u vrlo nezgodnu situaciju, barem kada je riječ o Siriji i Iraku. O tome svakako svjedoči i gore u tekstu spomenuta iznenadna smjena na generalskom čelu međunarodnih koalicijskih snaga, koja sigurno nije plod uspješno vođene američke vanjske politike i vojnih poteza na terenu.

 

Elon Reeve Musk, američki inženjer i osnivač korporacije Space X, u odgovoru ruskom predsjedniku iskazuje zabrinutost, kako će „natjecanje za superiornost u sferi umjetne inteligencije na nacionalnoj razini najvjerojatnije biti uzrokom izbijanja trećeg svjetskog rata“.

Razvoj umjetne inteligencije postaje strateško područje ulaganja vodećih zemalja svijeta – SAD-a, Rusije i Kine, a time i otvoreni prostor nadmetanja ovih sila. Obraćajući se studentima Sveučilišta u Jaroslavlju, ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je: „Tko postane lider na  IT tržištu, vladat će svijetom“, dodajući, kako monopol na ovom području stvara iznimno neželjenu situaciju. Naime, Putin smatra kako tehnološka nadmoć, koja oblikuje novu eru ratovanja, postaje temelj globalne političke moći. Naglasivši važnost razvoja ovog područja moderne tehnologije, ruski je predsjednik izrazio spremnost da Rusija svoja saznanja i dostignuća podijeli sa svijetom.

Nije dugo trebalo čekati na odgovor sa Zapada. Elon Reeve Musk, američki inženjer, poduzetnik, vizionar, osnivač korporacije Space X, u odgovoru ruskom predsjedniku, iskazuje svoju zabrinutost jer će, kako navodi, „natjecanje za superiornost u sferi umjetne inteligencije na nacionalnoj razini najvjerojatnije biti uzrokom izbijanja trećeg svjetskog rata“. U otvorenom pismu upućenom UN-u, koje potpisuje 116 vodećih ljudi u području umjetne inteligencije, upozorava se na „treću revoluciju“ u ratovanju, u kojoj je autonomna tehnologija zapravo smrtonosna Pandorina kutija. Stručnjaci pozivaju Ujedinjene narode da zabrane daljnja znanstvena istraživanja i konstruiranje smrtnosnih robota – ubojica koji mogu postati zastrašujuće oružje terora protiv civilnog stanovništva. Takva tehnologija, navode, trebala bi biti na popisu oružja zabranjenog UN-ovom Konvencijom o kontroli konvencionalnog naoružanja (CCW), jer je „moralno sasvim pogrešna“. Sličan apel, koji je potpisalo više od tisuću stručnjaka, znanstvenika i istraživača, među njima britanski fizičar Stephen Hawking, suosnivač Applea Steve Wozniak i Elon Musk, upućeno je javnosti i 2015.g.

Naime, tehnološka revolucija očito je nezaustavljiva, danas roboti i računala dostižu i uskoro bi mogli u većini poslovnih zadataka nadmašiti ljude. Razvoj umjetne inteligencije svakako će u narednim desetljećima presudno oblikovati ne samo tržište rada, već i budućnost ratovanja. Računala još uvjek ovise o ljudima kao svjesnim bićima, ljudska svijest uz visoku inteligenciju predstavlja ekskluzivnu funkciju čovjeka kao humanog bića, maksimalni doseg čovječnosti. Organska je evolucija milijunima godina sigurno „jedrila“ putem svijesti. Međutim, zahvaljujući ubrzanom tehnološkom napretku, evolucija neorganskih računala, „otetih“ od kontrole ljudi, mogla bi zaobići te utabane staze i zacrtati mnogo brži put prema superinteligenciji. Naime, čovječanstvo je na pragu goleme revolucije u znanosti koja razvija nove tipove ne-svjesne ili umjetne inteligencije, koji će snažno utjecati na tržište rada i ratovanja.

Kada je riječ o budućnosti ratovanja, stručnjaci upozoravaju kako je umjetna inteligencija dosegla točku gdje je razvoj autonomnog oružja – dronova, bespilotnih tenkova ili strojnica, moguć u roku od nekoliko godina. „Roboti ubojice“ mogli bi izabrati metu i gađati je bez ljudske intervencije. Holivudski filmovi poput Terminatora, Transformersa, Robocopa ili Ratova zvijezda već su nam pokazali kako bi mogla izgledati bespoštedna borba kiborga. Elon Musk kontinuirano upozorava na potrebu regulacije umjetne inteligencije, čiji je destruktivni potencijal najveća prijetnja ljudskoj egzistenciji. Štoviše, pripada onima koji zahtijevaju da se sva istraživanja u ovom području zaustave. Možemo se podsjetiti kako je i Facebook nedavno prekinuo eksperiment kada su dva algoritma počela međusobno komunicirati na samo njima razumljivom jeziku u koji istraživači nisu bili uključeni, niti su ga razumjeli.

Međutim, reakcije „praktičara“ su sasvim suprotne, neopterećene etičkim i moralnim dilemama. O „čudovištima koja će pokoriti svijet“ tek ćemo čuti! Umirovljeni britanski general, sir Richard Barrons, uputio je otvoreno pismo grupi eksperata, u kojem navodi kako su roboti – ubojice praktično neizbježni i da će u budućnosti sigurno biti korišteni u ratovima umjesto žive sile. NATO neće odustati od razvoja ovog oružja, „zašto u ratni sukob slati golobradog mladića, ako se u vaše ime može boriti stroj, upitao se general. Profit je i ovdje imperativ života – roboti ubojice znatno su jeftiniji od vojnika koji zahtijevaju sveukupnu logistiku i na koje se sada troši najveći dio vojnih proračuna bilo država, bilo korporacija.

Razvoj umjetne inteligencije očito je nezaustavljiv. Samsung je razvio SGR-A1, autonomno oružje, koji samostalno ispaljuje metke, prepoznaje glas, prati, a sporno je  koristi li se već uz južnokorejsku granicu na demilitariziranoj zoni. Rusi su predstavili autonomnu bespilotnu letjelicu helikopterskog tipa „Voron 777-1“, kao i bespilotno vozilo „Uran 9“. Rusija posjeduje „strah i trepet“ autonomne podmornice „ACTUV“ bez posade, koju pokreće umjetna inteligencija. Nedavno je i koncern „Kalašnjikov“ proizveo potpuno automatizirani modul za ratovanje „REKS-1“, koji je u stanju oboriti bespilotne letjelice. Sjedinjene Države, naravno, već dugo razvijaju ovaj tip oružja: autonomne borbene letjelice, koje samostalno obavljaju sve zadatke u misijama, potencijalno su znatno opasnije od klasičnih borbenih zrakoplova s posadom. Autonomni ratni brod „Sea Hunter“, „AEGIS“ rakete, samo su neka od pametnih oružja koja zahvaljujući umjetnoj inteligenciji posjeduju autonomiju u donošenju odluka. Svakako privlače pozornost i zastrašujući dronovi „PD-100“, novi tip letećih robota, teški svega 18 grama, koji služe za osobno izviđanje. „Crni stršljenovi otvaraju potpuno novo poglavlje u području prisluškivanja, nadgledanja, izviđanja. Sjedinjene Države troše milijarde dolara za razvoj autonomnog ili poluautonomnog oružja, koje je do sada postojalo samo u filmovima ili znanstvenoj fantastici.

Ove „igračke“ predstavljaju stvarni izazov za znanstvenike, ali otvaraju i brojna etička pitanja s obzirom na mogućnost njihove vojne ili civilne uporabe. Brojne organizacije za zaštitu ljudskih prava u nekoliko su navrata zahtijevale zabranu proizvodnje, razvoja i korištenja bespilotnih letjelica zbog neetičnog načina ratovanja i velikog broja civilnih žrtava.

Bloomberg Business Week, nedavno je izvjestio o projektu „Baby X“, Marka Sagara, novozelandskog programera, koji je, iskoristivši fotografije svoje osamnaestomjesečne kćeri, napravio 3D model koji je u stanju reagirati na pitanja i zahtijeve okoline, izgovarati riječi apple ili ball, čak i svirati na virtualnom pijanu. „Baby X“ ponaša se tvrdoglavo kao i svako dijete – samoincijativno prestaje svirati kad joj ova aktivnost dasadi. Sagar, koji je svoju karijeru započeo modeliranjem dijelova tijela u medicinske svrhe, a zatim radio na velikim projektima filmske industrije (King-kong, Avatar) opsjednut je idejom da ljudske osobine doda umjetnoj inteligenciji. Tako svojoj „Baby X“ može dodavati doze virtualnog serotonima, oksitocina ili drugih „kemijskih“ spojeva koji pospješuju rad virtualnih neuroreceptora. On line se može pratiti kako virtualni mozak „Baby X“ ispušta virtualni dopamin kojim osvjetljuje određene djelove mozga i tako stimulira pojavu osmjeha na licu virtualne djevojčice. Projekt se komercijalizira, a glumica Cate Blanchett posudila je svoj glas slatkoj „Baby X“.

Znanstvenici, stručnjaci, ali i aktivisti (političare to još ne brine) vrlo su zabrinuti posljedicama utrke u razvoju robotike. Pored izravnih prijetnji po čovječanstvo, umjetna inteligencija otvara i neka druga pitanja. Naime, uslijed brojnih tehnoloških inovacija koje mijenjaju povijest ratovanja, većina bi ljudi mogla izgubiti svoju vojnu i gospodarsku vrijednost. Masovno novačenje iz dvaju svjetskih ratova stvar je prošlosti, moderno ratovanje uglavnom se oslanja na „plaćenike“, privatizirane agencije i suvremenu vojnu tehnologiju, dok će se vojna sila u 21.st. sve više oslanjati na umjetnu inteligenciju. Bespilotne letjelice i drugo autonomno oružje postupno zamjenjuju masovne vojske iz dvadesetog stoljeća, a generali sve češće važne strateške odluke prepuštaju algoritmima.

Vrlo zanimljivu tezu iznosi dr. Yuval Noah Harari sa Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu, čija je knjiga „Homo Deus: kratka povijest sutrašnjice tehnološkog razvoja (Homo Deus: A Brief History of Tomorrow), objavljena i u Hrvatskoj.  Naime, Harari smatra kako će ljudi pod utjecajem tehnološkog napretka zapravo postati „gospodarski i vojno beskorisni“. Na bojnim poljima modernih industrijskih ratova i na masovnim proizvodnim linijama modernih industrijskih ekonomija tijekom 20. st. svaki je čovjek bio važan. Svaki par ruku koji je mogao držati pušku ili povlačiti polugu stroja bio je i te kako vrijedan, navodi Harari i dodaje, da bi u 21. st. mogli svjedočiti stvaranju masovne nove neradničke klase, tj. postojanju ljudi kojima je uskraćena svaka gospodarska, politička ili čak umjetnička vrijednost, koji ničime ne pridonose prosperitetu i moći društva. Ta „beskorisna klasa“ neće biti samo nezaposlena – bit će je nemoguće zaposliti, zaključuje autor.

Postavlja se pitanje – što je važnije: inteligencija ili svijest? Dok su inteligencija i svijest išle ruku pod ruku, rasprava o njihovoj relativnoj vrijednosti bila je tek zabava za filozofe. Ali u 21.st. ona postaje prvorazredno političko i gospodarsko pitanje, a za vojske i korporacije odgovor je jednostavan – inteligencija je obvezna, ali svijest je opcijska. Naime, kako navodi Harari – vojske i korporacije ne mogu funkcionirati bez inteligentnih čimbenika, ali im svijest i subjektivna iskustva postaju sve manje potrebni.

Složit ćemo se, najvažnije pitanje globalne ekonomije u 21.st. je „što učiniti sa suvišnim ljudima“, ovog puta iz privatizirane vojne industrije. Hoće li zbog tehnološkog razvoja ljudi postati gospodarski (i vojno) beskorisni? I konačno – što će svjesni ljudi raditi kad uskoro budemo imali ne-svjesne algoritme koji gotovo sve mogu obaviti bolje od nas.

 

 

Stvari su više nego ozbiljne, a opasnost za ekonomski slabije nove članice EU iz Srednje i Istočne Europe sasvim opipljiva.

Američka trgovačka ekspanzija energentima u gotovo redovitoj kombinaciji s ekspanzijom trgovine oružjem i vojnom opremom, podržana od svih elemenata američke državne moći, uključno vojne i diplomatske, pretvorena je u temelj vanjskopolitičkog nastupa Trumpove administracije i novo geopolitičko oružje washingtonskog arsenala. Ona ima kapacitet promjene i geopolitičkih pozicija na europskim prostorima, a okupljanje inicijative „Tri mora“ unutar strukture Europske unije oko američkog projekta stvaranja LNG terminala za uvoz američkog plina i europske transportne plinovodne mreže, ozbiljna je naznaka realne mogućnosti takve geopolitičke dinamike.

„Atlantic Council“, vodeći američki think-tank usmjeren na promicanje transatlanskih integracijskih procesa, na svom blogu „New Atlanticist“, od 3. svibnja 2017. godine, u tekstu pod naslovom „Making the Three Seas Initiative a Priority for Trump“ iznosi ključne razloge američke potpore projektu inicijative „Tri mora“. Prenosi se izjava predsjednika „Brent Scowcroft Center on International Security“, umirovljenog američkog generala James L. Jonesa, izrečena na summitu „Atlantic Councila“ u Istanbulu 28. travnja ove godine: “U svijetlu ruske uporabe energenata kao oružja u Europi, inicijativa „Tri mora“ – projekt dizajniran za ujedinjenje regija Europe između Baltičkog, Sredozemnog i Crnog mora kroz energetsku infrastrukturu – trebao bi biti strateški prioritet za novu američku administraciju.“ Jones, nekadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost u Obaminoj administraciji, ustvrdio je kako je projekt „Tri mora“… “uistinu transatlanski projekt koji ima ogromne geopolitičke, geostrateške i geoekonomske učinke…. Moramo na taj projekt usmjeriti interes nove američke administracije. Jačanjem regije „Tri mora“ i širenjem na cijelu Europu, inicijativa će ojačati cjelokupnu transatlansku zajednicu.“ Prema Jonesu, „inicijativa je osmišljena kako bi potisnula snažnu ruku Kremlja u europskom energetskom sektoru koji je Moskva iskoristila na štetu država članica EU.“ Zaključuje kako je riječ o projektu ujedinjenja, koji će „uistinu povezati i dovršiti Europu“ i mišljenja je da ga izrazito podupiru američki državni tajnik Rex Tillerson i sam američki predsjednik Trump, koji „shvaćaju strateški i gospodarski interes projekta“.

Aktiviranjem nove američke politike prema Europi za mandata predsjednika Trumpa ubrzano je već započet proces podjele između članica Europske unije po crtama interesnog, ali i ideološkog sukoba stare i nove Europe. Američka politika s osloncem na energetsku trgovinsku ekspanziju prema Europi preko izvoza LNG-a i izgradnje plinovodne infrastrukture, dodala je novu snagu i vitalnost državama članicama EU, Srednje i Istočne Europe, okupljene u Višegradskoj skupini koju sačinjavaju Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska. Novi geopolitički impuls podržao je neformalno proširenje te skupine na  12 država i stvaranje nove neformalne asocijacije „Inicijative tri mora“, koja na višoj razini i uz otvorenu pomoć Washingtona nastavlja ono što je Višegradska skupina godinama pokušavala – oduprijeti se nesmiljenoj ekonomskoj i političkoj dominaciji Njemačke i njoj pridruženih najmoćnijih europskih država unutar EU, koje, koristeći bruxsellesku administraciju, polako ali sigurno pretvaraju EU u centraliziranu federalnu nadnacionalnu strukturu i otimaju  sve veće dijelove nacionalnog suvereniteta država članica. Naletjevši na otpor Višegradske skupine, sada proširene na „Inicijativu tri mora“ i ojačane potporom američke politike, vodeća politika EU pod palicom njemačke kancelarke Angele Merkel i novog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji pred odlučujuće njemačke izbore za Merkel obavlja prljave poslove, pokušava države Srednje i Istočne Europe, koje pružaju otpor pretvaranju EU u nadnacionalnu tvorevinu s elementima državnosti, jednostavno gurnuti na periferiju europskog odlučivanja i prosperiteta. U funkciji te politike reafirmiraju staru agendu Europske unije u „više brzina“, nazivajući je sada  „EU u više formata“.

Pogođene države Srednje i Istočne Europe nisu imale drugog izbora nego se pridružiti američkoj inicijativi i njihovoj viziji preustroja Europske unije čiji je kostur američka energentska ekspanzija na europskom tlu. Uz pomoć SAD-a ojačana Poljska kao predvodnica Višegradske skupine, nakon pridruživanja Hrvatske, bliskog partnera Washingtona, pokrenula je proces prerastanja ekonomskog i energetskog projekta Washingtona u jedinstvenu geopolitičku cjelinu „Inicijative tri mora“ kao novog formata Europske unije u opreci s njemačkom, francuskom i bruxelleskom politikom. Pa eto, ukoliko Emmanuel Macron i njemačka kancelarka Merkel žele novo formatiranje Europe i Europske unije i stvaranje većeg broja formata i dobili su ga prije nego što su planirali – pogođene članice EU Srednje i Istočne Europe preduhitrili su ih i uz američku potporu ponudili svoje formatiranje EU i sebe postavili u onakav format kakav odgovara njihovim interesima.

Nove političke inicijative i partnerstva ne nastaju iz nečijeg hira nego iz potrebe, jednostavno zato što imaju svoju  političku i ekonomsku  cijenu. Tako  i „Inicijativa tri mora“ nije nastala iz  dokolice niti je rezultat američkog pritiska, nego je iznikla  iz potrebe zaštite interesa država članica EU, koje vodeća europska politika gura na margine te iste Unije.

Stvari su više nego ozbiljne, a opasnost za ekonomski slabije nove članice EU iz Srednje i Istočne Europe sasvim opipljiva.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron, od preuzimanja predsjedništva, polako, od njemačke kancelarke Angele Merkel preuzima javno zastupanje dogovorene zajedničke politike, kako se Merkel pred predstojeće izbore ne bi morala izlagati i kako bi se mogla posvetiti postizanju očekivane izborne pobjede. Macron je potpuno otvoren i 29. kolovoza izjavljuje kako želi novo preslagivanje Europe koja će biti u „više formata“ i koju će predvoditi „avangarda zemalja koje žele ići dalje u integraciju svojih ekonomija i politika.“ Macron najavljuje: „Sljedećih tjedana, nakon parlamentrarnih izbora 24. rujna u Njemačkoj, Francuska će ponuditi prijedloge svojim partnerima radi jačanja gospodarskog  i monetarnog zbližavanja i integracije naših poreznih i socijalnih politika.“ Nije propustio ustvrditi,  kako se „ u prošlosti države EU više nisu čak osuđivale ni okupljati u formatu eurozone kako ne bi uzrujavale Britance i Poljake“. Prema njemu, tomu je došao kraj i politike najmoćnijih europskih država ili tzv. „koalicija voljnih“ stvoriti će novu Europsku uniju po svojoj mjeri. Macron je krajem kolovoza odradio  i turneju po državama članicama EU Srednje i Istočne Europe, kojom prilikom se sastao  s čelnicima Austrije, Češke, Slovačke, Rumunjske i Bugraske, ne bi li ih pripremio za novo preslagivanje i od njih dobio potporu za to novo formatiranje EU. Izbjegavanje posjeta Poljskoj i Mađarskoj tijekom turneje nije slučajno i ukazuje kako mu je namjera bila i politička podjela Srednje i Istočne Europe. Francuski predsjednik je kao središnje pitanje tijekom posjeta postavio postizanje dogovora oko ograničavanja i drugačijeg reguliranja rada tzv. izaslanih radnika tvrtki iz Srednje i Istočne Europe u Zapadnoj Europi. Prema njemu, sadašnja regulativa  omogućava da poslodavci za svoje izaslane radnike u Zapadnoj Europi doprinose plaćaju u matičnim državama i time izaslane radnike stavljaju u konkurentniji položaj na zapadnoeuropskim tržištima rada. Macron želi, u sklopu s Njemačkom, dogovorene politike centralizacije EU to pitanje riješiti na razini EU, pa i pod cijenu direktnog ograničavanja tržišnih sloboda.

Think tank „Geopolitical Futures“ koji vodi geopolitičar i osnivač  glasovite privatne obavještajne agencije „Stratfor“, George Friedman, u svojoj analizi  od 23. kolovoza, pod naslovom „Macron Versus Eastern Europe“ sugerira kako Macron u svojim pokušajima tijekom posjeta Srednjoj i Istočnoj Europi nije uspio postići ništa. Autorica Antonia Colibasanu navodi: „Istočnoeuropske države zacijelo neće prihvatiti riješenje u kojem Bruxelles određuje cijenu za svoje tržište rada. Supranacionalna institucija – čak i onakva kakva je Europska unija, koja ima najbolju tehnokraciju – ne može izračunati evoluciju ponude i potražnje radne snage u svakom sektoru. …. Macron želi promjene i reforme i otvoreno naglašava kako Zapadna Europa više ne želi situaciju u kojoj se odlučuje na ravnopravnoj osnovi s Istočnom Europom, počevši već od segmenta tržišta rada. Zapadne države trebaju više protekcionizma i oni će ga provesti. S druge strane, lobiranjem za veću moć EU, Macron zapravo slabi pozicije centara odlučivanja EU jer sada se Bruxselles može opravdano kriviti zbog sve veće divergencije između Zapadne i Istočne Europe.“

Neformalno glasilo „Višegradske skupine“, „Visegrad Post“, u članku od 29. Kolovoza, pod naslovom „How Macron failed in Centrel Europe“, također zaključuje kako Macron nije uspio oslabiti niti podjeliti Srednju i Istočnu Europu. Autor Ferenc Almassy u članku zaključuje: „….. Macron je pokušao iskoristiti kaos generiran emigratskom krizom i predstojećim izborima u Njemačkoj, kako bi stekao prednost u Srednjoj Europi i pronašao saveznike za izgradnju neke nove „Male Antante“. Europa je usred restruktuiranja nakon „Brexita“ i izbora Trumpa, što Macron vidi kao zlatnu priliku za Francusku…. Ali to neće tako završiti, njemačka kancelarka Angela Merkel biti će ponovo izabrana, a Macron ima preuzete obveze prema Berlinu. Macron, taj  „novi dečko“ EU politike, kako ga je nazvao mađarski premijer Viktor Orban, zapravo je samo obavljao prljavi posao za Berlin s obzirom da je Njemačka zaokupljena domaćom politikom pred izbore. Njegova zadaća je bila podijeliti Srednju Europu pronalaskom onih koje bi mogao zavesti svojim lutkarskim nastupom.“ „Visegrad Post“ zaključuje:  „Destabilizacija  Višegradske skupine bio je jedan od ciljeva Macronova putovanja. Varšava i Budimpešta nisu bili na putu francuskog predsjednika unatoč njihovoj važnosti u regiji. Poruka je jasna, a mediji Srednje Europe nisu se dali prevariti. Sadašnji stanovnik Elizejske palače, koji djeluje u ime hardcore vodstva EU, pokušao je podijeliti i osvojiti. Međutim nije uspio. Autor se potom osvrće i na odnos prema Poljskoj i kaže, da je „Macron izbjegavanjem Varšave očito pokušao izazvati diplomatski incident kako bi poslao jasnu poruku svoga putovanja. Tijekom posjete Bugarskoj, Macron je izjavio da je“ Poljska zemlja koja je odlučila djelovati suprotno europskim interesima po mnogim pitanjima i država koja je odlučila samu sebe izolirati.“ Macron je u govoru, na koji se poziva „Visegrad Post“, otišao i dalje, pa je  izjavio kako „Poljska nipošto neće definirati daljnji put Europe….. Europa je izgrađena na vrijednostima kojima se Poljska danas suprostavlja.“

„Visegrad Post“ u svom zaključku upozorava na ono najbitnije: „Europa s dvije brzine postaje sve realnija, Macronove prijetnje, koje su došle u obliku upozorenja, tobože radi općeg dobra i održivosti EU, pokazuju dubinu krize. Razdvajanje između Zapada i Istoka i  gospodarski jaz između dva dijela kontinenta koji je strukturalno podijelio  EU, sada dovodi do napetosti bez presedana u sklopu projekta Europske unije. Zapad će se sigurno odlučiti za neki oblik protekcionizma i to će ojačati agendu Europe u više  brzina, koju hardcore  članovi EU žele provesti i potisnuti potrebe država članica  Srednje i Istočne Europe u cjelini. Ako se stvari nastave odvijati na ovaj način, sasvim je moguće da će „Višegradska skupina“ i „Inicijativa tri mora“ morati ozbiljnije formalizirati i razviti nove alate, koji će zemljama gurnute na europsku periferiju omogućiti ostanak u utrci nakon što su ih njihova zapadna braća, ponovo, kao i 1945. godine, izdala.“

Macronovo putovanje Srednjom i Istočnom Europom, u direktnoj  je funkciji pripremljenog  preustroja EU nakon njemačkih izbora. Nedvojbeno  je kako slijedi  konačno i formalno prihvaćanje scenarija „EU u više brzina“ ili, kako to Macron u ime najmoćniji članica EU sada eufemistički naziva,   „EU u više formata“. Prema sadašnjim naznakama  predviđena su četiri formata. Elitni, prvi format, činile bi države eurozone i Schengena. Države Srednje i Istočne Europe  uglavnom bi se našle u trećem i četvrtom formatu. Poljska ,Češka, Slovačka, Mađaraska, Slovenija i Baltičke države bile bi u trećem formatu, a u posljednjem, četvrtom, bi bile države članice izvan eurozone i Schengena-Rumunjska, Bugarska i Hrvatska. Države iz jegre EU moći u vodećim  formatima, prevođene Njemačkom, krenut će u daljnju integraciju, a onima koje ne žele dalje predavati svoj suverenitet Bruxelllesu i one za koje EU elita arbitrarno procjeni kako, iako voljne za bližu integraciju, ne odgovaraju  kriterijima vodećih  formata, što je najgore u cijeloj priči, ostat će u svom dodjeljenom formatu i na samoj periferiji ekonomskog i političkog utjecaja unutar EU. Macronovo putovanje po budućim državama članicama trećeg i četvrtog formata u funkciji je njihova omekšavanja, razjedinjavanja i pripreme za formatiranje u sekundarne formate EU integracije, jer je  jačanje „Incijative tri mora“, s osloncem na američku političku zaštitu, nedvojbeno iskazanu i od samog američkog predsjednika Trumpa, kao  i na planiranu izgradnju  energetske i prometne infrastrukture  pod američkim pokroviteljstvom, postala  opasnost za strateške planove njemačke politike, njezine bruxellelske transmisije moći i interesa najmoćnijih europskih država. Macronova turneja stoga udara na trenutno najopasniju opoziciju viziji vodećih članica EU okupljenih oko njemačkog stožera,  o budućnosti Europske unije.

Izostavljanjem  Poljske i Mađarske iz turneje i stavljanjem u izgled Rumunjskoj lukrativnih ugovora s francuskom i EU industrijom na području zrakoplovne  industrije, članice Istočne i Srednje Europe redom okupljene oko “Inicijative tri mora“ pokušao je podijeliti i razjediniti. Bio je to uzaludan pokušaj , jer svi iz te skupine jako dobro znaju kakva je politka na djelu i čemu služi Macronova diplomatska hipeaktivnost- umjeso Merkel, koja  se pred izbore ne smije izlagati, obavlja prljave poslove i priprema preustroj EU koji se planira punom parom pokrenuti nakon očekivane pobjede njemačke kancelarke.

A upravo ta nova koncepcija EU koju pripremaju najmoćnije EU države i koje nove EU članice Srednje i Istočne Europe guraju  na periferiju europskog ekonomskog i političkog utjecaja, je ono što ih je silom prilika okupilo pod okrilje “Inicijative  tri mora“. Macrona i Merkel i moćni upravljački krug okupljen oko njih, ne zabrinjava ta asocijacija sama po sebi, jer bi je oni kao i ranije ekonomskim i diplomatskim pritiskom – kakav je, primjerice, upravo bila ova posljednja Macronova turneja – lako slomili, nego potpora koju su te zemlje dobile od američke politike. Oni pokušavaju potkopati taj, zbog potpore Washingtona do sada najozbiljniji pokušaj otpora centralizaciji EU i njemačkoj hegemoniji na samom začetku, dok još nije uhvatio čvrste korijene i dok Washington još nije razvio puni spektar svoje pomoći novoj političkoj formaciji „ Inicijative tri mora“, posebice preko planiranih infrastrukturnih energetskih LNG i transpotnih  projekata na poveznici inicijative sjever-jugositok, koji su direktna konkurencija, a u mnogim aspektima i potencijalna zapreka smjerovima projekcije njemačkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. Ometa se njemačka pozicja uspostavljene dominacije na smjerovima  promicanja njemačkih interesa i trgovine  prema istoku, kao i prema jugoistoku preko Srbije  i dalje prema Bliskom istoku i tamošnjoj njemačkoj geopolitičkoj utvrdi – Kataru, koja je već nimalo slučajno stavljena  pod opsadu,  i time dalje  prema Aziji. Tu se krije i razlog  uočljive uznemirenosti  Beograda novom  dinamikom razvoja “Incijative tri mora“ potaknutom direktnom potporom Washingtona.

Dakako, iza svega ne stoji američka  alturistička ljubav prema slabijim europskim članicama  iz tkzv. nove Europe, nego goli geostreteški interesi SAD-a. Ali ne treba kriviti Washington što je iskoristio pruženu priliku, nego elitu njemačke politike pod beskrajnim kancelarskim mandatima Angele Merkel, i politike najrazvijenijih država EU s njihovom bruxelleskom infrastrukturom moći. Ta stara Europa,  vladajuća unutar EU, ovoga puta napravila je izbor. Ona je – a ne američka politika koja iskorištava nastalu situaciju za jačanje svoga utjecaja na europske poslove – ovoga puta ponovo oživjela podjelu na staru i novu Europu. Gurajući države članice Srednje i Istočne Europe, nakon što ih je temeljito iskoristila za račun svojih gospodarskih i ekonomskih probitaka, na samu periferiju EU integracije kroz uskoro i formalno uspostavljenu strukturu EU u više formata, gurnula ih je na kraju pod okrilje američke politike i njenih infrastrukturnih energetskih i prometnih projekata koji se postupno transformiraju u geopolitički projekt „Incijative tri mora“.

Pritom uopće više nije bitno hoće li američki LNG biti skuplji ili jeftiniji od plina drugih dobavljača. Washington  je na dobrom putu postizanja svoga cilja – dodatnog ograničavanja prevelike i opasno narasle, uz to i ohole njemačke moći s neskrivenim ambicijama pretvaranja cijele EU u neki moderni oblik njezine imperije i ambicijama širenja prema Bliskom istoku i Aziji, područjima američkog geostrateškog interesa. Američki interesi jednostavno su se susreli s potrebom članica EU nove Europe za otklonom od njemačke i bruxelleske dominacije. “Incijativa tri mora“, kao za sada neformalna asocijacija članica EU Srednje i Istočne Europe, htjela to ili ne, unutar europske integracije ima divergentni potencijal, ali odražava i stvarno stanje podjeljenosti EU. S druge stane, državama okupljenim oko inicijative, a koje su, sada je sasvim očito, vodeće sile EU na suptilni način odbacile iz središnje osi razvoja EU i osudile na životarenje u trećem ili četvrtom krugu  integracije, daje dodatnu snagu za preživljavanje u tom novom okolišu.

No postoje i ozbiljni razlozi za oprez. Prvi i osnovni leži u činjenici da se Trumpova strategija vanjskopolitičkog djelovanja temelji na iznuđivanju povoljnih pogodbi u korist američkih interesa, pa je moguće da „Inicijativa tri mora“ bude iskorištena za nekakav „deal“ s visokim ulozima Washingtona i Berlina .Tko, uostalom, može garantirati kako nekakva pogodba već nije postignuta i da se sve ne odvija po njihovom  prethodnom dogovoru, pri čemu je Macronovo skakutanje po Europi i najave novog ustroja EU samo igrokaz koji prikriva uspješnu pogodbu. Njemačka kancelarka je u političkoj karanteni pred izbore, pa njene i stavove bruxellelskih centara moći zastupa Emmanuel Macron, a on i Trump su se nakon srpanjskog sastanka razišli vidno zadovoljni.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Izluđeni Vučić, kojem je sam Šešelj bio mentor, posljednji je u nizu ne samo balkanskih, već i europskih lidera koji još uvjek vjeruju da u postojećim međunarodnim odnosima mogu voditi samostalnu, odnosno „nesvrstanu“ politiku, iako mu je sam Hoyt dobronamjerno sugerirao da „sva jaja treba staviti u EU košaru“.

Nakon godina zatišja, Zapadni Balkan ponovno je prostor geopolitičkih igara velikih sila. Regija, kao dio jugoistoka Europe, postaje poprište sve žešćeg sukoba Sjedinjenih Država i Rusije, ali i drugih zainteresiranih igrača koji državama Balkana nude alternativne gospodarske, ali i političke modele. Sve je očitije kako su na djelu opasne zakulisne igre moći velikih sila i utjecajnih država koje se mogu smjestiti u diskurs teorija zavjere. Zavjere su, naravno, tradicionalan oblik političkog djelovanja, a “dvorske spletke” kojima svjedočimo postaju vrlo korisno političko sredstvo u regiji, u kojoj se trenutačno vodi posrednički (proxy) rat (V. Cvrtila, Tportal, 1.9.2017.), odnosno borba globalnih i regionalnih sila za političku i gospodarsku dominaciju u ovom dijelu Europe.

Zbog „Zakona o uporabi jezika“ koji se neočekivano, po žurnom postupku, našao pred zastupnicima Sobranja, Makedonija je, moguće, na pragu nove velike krize. Naime, ovim Zakonom, čije se izmjene temelje na tzv. „Tiranskoj platformi“, dokumentu koji je poslužio kao podloga za formiranje postizborne koalicije proameričkog SDSM-a s makedonskim Albancima, u Makedoniji se uvodi dvojezičnost. Najava izjednačavanja do sada manjinskog albanskog jezika s makedonskim, što podrazumijeva službenu uporabu oba jezika u svim javnim institucijama na ukupnom teritoriju države, izazvala je žestoke reakcije oporbenih stranaka. Samo koji tjedan prije, Makedoniju je potresla i velika diplomatska afera koja je aktivirala „tipičnu balkansku teoriju zavjere“, kako ju je nazvao Edward Joseph, američki profesor sa sveučilišta John Hopkins, dobar „znalac“ prilika na Balkanu. Kada je riječ o trenutačnim makedonsko – srpskim odnosima, Joseph, nekadašnji izaslanik SAD i UN-a u nizu misija na Balkanu, u intervjuu za radio Slobodnu Europu (RSE) navodi kako se radi o spekulacijama „koje nemaju nikakvog osnova, niti smisla“, niti su SAD posebno zainteresirane za Balkan. Nedavni posjet Hoyt Brian Yeea, zamjenika pomoćnika američkog državnog tajnika smatra vrlo uspješnom, jer je spretni, ponekad opasni Hoyt „u minuti“ nagovorio makedonskog predsjednika Ivanova da odblokira proces prijenosa vlasti, nakon čega je uslijedilo formiranje nove vlade Zorana Zaeva. Rusija je glavni izazov u regiji, međutim razvoj situacije u Makedoniji i Crnoj Gori ne ide joj u prilog. Ipak, Rusija, smatra Joseph, nikako nije odustala od svojih interesa u regiji. Trenutno je fokusirana na Srbiju i Republiku Srpsku i čini sve kako bi potkopala proces euroatlantskih integracija balkanskih zemalja.

Naime, zbog „ofanzivnog obavještajnog djelovanja“ makedonskih vlasti protiv Srbije u koju je uključen i „strani faktor“ (čitaj SAD), Srbija je nedavno povukla kompletno osoblje veleposlanstva Srbije u Skopju što predstavlja presedan u diplomatskim odnosima. Takvi postupci nisu uobičajeni u diplomatskim bilateralnim odnosima, a ono što je poznato iz ove diplomatske afere zapravo otvara niz pitanja. Zbog čega se Srbija, zajedno s Iranom, kojeg SAD sumnjiče za terorizam, našla na popisu država nad kojima „mala“ Makedonija provodi „najviši stupanj sigurnosne obrade“. Unatoč nizu javno prezentiranih razloga (Makedonija je trebala predložiti članstvo Kosova u UNESCO-u, čemu se Srbija protivi), postalo je očito kako je cilj ovog hibridnog rata  sam premijer Aleksandar Vučić, zbog čega je teritorij Makedonije trebao poslužiti za detronizaciju srbijanskog lidera koji sve više postaje „otvoreno prvorazredno pitanje, ali i problem za međunarodnu zajednicu, akter destabilizacije regije (IFIMES; kolovoz 2017.). Izluđeni Vučić, kojem je sam Šešelj bio mentor, posljednji je u nizu ne samo balkanskih, već i europskih lidera koji još uvjek vjeruju da u postojećim međunarodnim odnosima mogu voditi samostalnu, odnosno „nesvrstanu“ politiku, iako mu je sam Hoyt dobronamjerno sugerirao da „sva jaja treba staviti u EU košaru“.

Aleksandar Vučić, sadašnji predsjednik Srbije koji je prisvojio i premijerske ovlasti, u okruženju NATO-vih članica nastoji voditi politiku vojne neutralnosti, te, iako sve teže, balansirati između Zapada i Rusije. Srbija pod Vučićem čvrsto je opredjeljena za  EU, premijerka, Ana Brnabić, deklarirana je lezbijka, uz to i žena, čime se Srbija, unatoč milijunima pregaženih i mobingiranih radnika, svrstala u najciviliziranije europske države, i pokazala privrženost „europskim vrijednostima“. Nova premijerka ima još neke kvalifikacije koje bi Srbiji trebale pribaviti naklonost zapadnih aktera, osobito SAD-a. Naime, Ana Brnabić provjereno je „američki igrač“ – nekoliko je godina radila u USAID-u, surađivala sa Svjetskom bankom, a njen think-tank član je Trilateralne komisije. Nadalje, iako Srbija blisko surađuje s NATO-om kroz program Partnerstva za mir, problem je što istovremeno održava vojne vježbe s Rusijom, kupuje rusko oružje, prima donacije, osigurala je „prolaz“ „Turskom toku“ preko svog teritorija i, uopće, snažno podupire ruske i kineske investicije. Iako uvjek ističe svoju opredjeljenost za EU integracije, Vučić ipak nije pokazao volju za distanciranje od Rusije. Osobiti je problem Srpsko – ruski humanitarni centar u Nišu, po mnogima ruska vojna baza i špijunski centar, čije zatvaranje zahtjeva EU, ali i SAD, a taj zahtjev se uporno prolongira. Ovakva pozicija, kojom Vučić nastoji „sjediti na dvije stolice“, nikako ne odgovara SAD-u koje su svoj utjecaj i premoć u regiji potvrdile ulaskom Crne Gore u NATO, ali i ustoličenjem, gotovo u dramatičnim okolnostima, proamerički orijentiranog Zorana Zaeva.

Što se tiče regije, SAD su u snažnom zamahu! Iako su pod američkom kontrolom gotovo sve vlade zemalja regije kao i tamošnji politički procesi, ipak još uvijek nije do kraja definirana pozicija srpskog predsjednika Vučića, kao i predsjednika RS, Milorada Dodika koji zapravo ostaje „vuk samotnjak“ u regiji s vrlo upitnim izgledima za budućnost. Ova situacija navodi Sjedinjene Države na akciju. Spekulira se kako iza navodnog obavještajnog djelovanja protiv Srbije, odnosno predsjednika Vučića, kojim Zapad više nije zadovoljan i nema vremena za njegove bravure, stoji američki veleposlanik u Skopju, Jess Baily. Naime, SAD možda ne žele rušiti predsjednika Vučića, ali svakako žele nadzirati političke i gospodarske procese u Srbiji i usmjeravati aktivnosti vlade. Sjedinjene Države zapravo već jako dugo kontroliraju sve države regije preko „meke moći“ –  kroz diplomaciju (sustav različitih pritisaka, kontrole, politika „mrkve i štapa“, utjecaj MMF-a i Svjetske banke, ali i kroz izravan utjecaj na niz kadrovskih rješenja (premijera, članova vlade) kako bi se ove zemlje što više distancirale od energetskog, ekonomskog i političkog utjecaja Rusije, ali i rastućeg utjecaja Kine.

Ono što Zapad zahtijeva od Srbije zapravo se kosi s njezinim nacionalnim interesima – odustajanje od Kosova i priznanje njegove državnosti. Priznanje Kosova za sobom vuče još neka sporna teritorijalna pitanja, poput Sandžaka, Preševske doline i Bujanovaca, a možda u budućnosti i raspravu o statusu Vojvodine. Sjedinjene su Države imale presudnu ulogu u dosadašnjoj dekompoziciji Srbije, Zapadu odgovara slaba i teritorijalno sužena Srbija – ostaje otvoreno pitanje treba li njeno kljaštrenje ići do razine „Beogradskog pašaluka“. Zapad će i dalje „tipovati“ na Vučića ukoliko bude kooperativan po pitanju Kosova, međutim na toj su temi uglavnom „padali“ svi srpski lideri – od Đinđića, Koštunice do Tadića. Otklon od Rusije, kao i pritisci na Milorada Dodika, također su važan dio agende odnosa Srbije i SAD-a. Naime, iako Vučić izravno ne podržava Dodika, SAD ipak očekuju da srbijanski predsjednik zauzme stav i svojim autoritetom utječe na prilike u Republici Srpskoj. Ukoliko neće, SAD mogu uz diplomatske pritiske, još uvjek snažno zaigrati i na prozapadnu srpsku oporbu koja vlast sadašnjeg premijera ionako smatra krajnje autoritarnom i diktatorskom.

Što se tiče SAD-a, Aleksandar Vučić ima i druge nepremostive „mane“! Srbija (Rusija) je, navodno, uključena u organizaciju državnog udara u Crnoj Gori,  u listopadu 2016.g., kada je uz pomoć oporbe trebao biti svrgnut Milo Đukanović. (IFIMES, 2017), međutim uloga Srbije u proizvodnji krize u Makedoniji najviše zabrinjava Zapad. Upravo je Aleksandar Vučić imao dobre odnose i suradnju s bivšim premijerom Grueskim (VMRO – DPMNE), koji je opet imao čvrste veze i poslovne projekte s Rusijom i s Kinom. Obje zemlje imaju velike investicije na prostoru Makedonije, uložile su nevjerojatan novac. Postoje indikacije (opet teorije zavjere) kako je predsjednik Ivanov proljetne nemire u Makedoniji bio spreman okončati proglašenjem izvanrednog stanja. Nakon nasilja u makedonskom Sobranju, u kojem je sudjelovao savjetnik u veleposlanstvu Srbije u Skopju (kao promatrač), Ivanov je odustao. Naime, radi se o bivšem zamjeniku direktora sigurnosno – obavještajne agencije Srbije – BIA-e, koji je nekad bio i član diplomatske misije u Zagrebu, a na čiji se rad Hrvatska žalila. Njegovo prisustvo u parlamentu tijekom nereda ipak je dokaz kako je u zbivanja u Makedoniji bila aktivno uključena srpska obavještajna služba koja je vršila usluge za treću državu (čitaj Rusiju).

Američki cilj je sasvim jasan – držanje Balkana pod okriljem NATO-a, eliminiranje utjecaja Rusije i Kine, uz istovremenu diplomatsku nadmoć nad Europskom unijom. Politički lideri i vlade svih zemalja regije pod budnim su okom diplomatskih misija SAD-a, uz različite načine pritisaka, kontrole ili potpore pojedinim režimima. Hoće li Srbija postati dio NATO pakta još uvjek je neizvjesno, ali postaje sve izvjesnije kako EU još uvjek nije spremna primiti Srbiju u punopravno članstvo. Međutim, srpski predsjednik Vučić enigma je i za Rusiju! Ruska ekspertica za Balkan, Anja Filimonova, iako regiju smatra zonom geostrateških, političkih, gospodarskih i nacionalnih interesa Rusije, ipak postavlja pitanje treba li surađivati s Aleksandrom Vučićem, i treba li njegovu vladu smatrati proruskom. Naime, njegovim dolaskom Rusija je geometrijskom progresijom počela gubiti institucionalnu i osobnu potporu srpskih građana, što je vidljivo po izbornim rezultatima proruski orijentirane oporbe, koja i na slijedećim izborima ne može računati na potporu veću od 3-5%. Prema Filimonovoj, ruska je strana otvorila brojne mogućnosti za jaču suradnju sa Srbijom, međutim, ispostavilo se da to nije moguće. Predlaže razmatranje cjelokupne strategije, jer „Rusija Srbiju ne treba tiho predati“. Republika Srpska i njezin lider Dodik, pod stalnim napadima SAD-a, EU, arapskih zemalja, Turske i raznih obavještajnih službi, neće izdržati, niti će RS u takvim okolnostima opstati. Stoga borbu treba koncentrirati u Srbiji, navodi ekspertica (Euroasia Daily).

U članku nedavno objavljenom u Foreign Affairs: Russia’s Bosnia Gambit: Intrique in the Balkan, autor Jasmin Mujanović navodi kako je slijedeća meta Rusije u regiji Bosna i Hercegovina. Cilj je ovu nestabilnu državu ostaviti izvan NATO-a, pri čemu Moskva računa na dva aktera: Milorada Dodika, secesionističkog predsjednika RS, ali i na Dragana Čovića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH i predsjednika HDZ-a BiH. Dakle, Moskva računa na savezništvo s ovom dvojicom „najvećih šampiona etničke fragmentacije i disfunkcionalnosti BiH“, navodi autor, i dodaje kako Moskva iznenada postaje zagovornik interesa hrvatskog naroda u BiH što mijenja i hrvatska stajališta. Mujanović dovodi u vezu aferu Agrokor čiji je najagresivniji kreditor ruska državna Sberbanka, zbog čega se Moskva sprema preuzeti veliki dio hrvatskog gospodarstva.

Ako ovom dodamo i nedavno objavljenu vijest, kako sin bivšeg tajnika NATO-a Andreasa Fogha Rasmussena, Henrik F. Rasmussen (koji je na čelu američke konzultantske kuće) preuzima fond Nexus koji je tijekom ljeta 2016.g. dao kratkoročne pozajmice Agrokoru, nije teško zaključiti da su Sjedinjene Države spremne za „fight“ s Rusijom oko kontrole najveće domaće kompanije, a time i hrvatskog gospodarstva. Pa još i vijest kako na čelo hrvatske uprave Nexusa dolazi Damir Mihanović, ključni svjedok u aferi Fimi – Media, čini se kako na prostoru regije „igrama prijestolja“ nema kraja.

 

 

 

 

 

 

 

Kada je počimao veliki sirijski građanski rat i kada su redom, grad za gradom, regija za regijom  padali u ruke domaćih i stranih islamista, malo je tko očekivao ovakav ishod tog krvavog ratnog sukoba, koji je po trajanju nadvisio sve moderne svjetske ratove, uključno i Drugi svjetski. Također, još ne tako davno, malo tko je vjerovao u riječi sirijskog predsjednika Bashara Asada, kako će sirijska vojska osloboditi i posljednji pedalj svoje zemlje. A  gotovo nitko nije vjerovao, kako će bitka za najveći sirijski istočni grad – Deir ez-Zour – biti ključna bitka koja će odlučivati o završetku sirijskog rata ali i sudbini „Islamske države“. Kandidati za odlučujuću i konačnu bitku, svojevrsnu sirijsku „bitku za Berlin“, puno prije Deir ez-Zoura po logici stvari bili su jedan Aleppo ili Damask.

Ali logika je već odavno napustila Siriju (kao i svijet u cjelini) pa se tako i postojeća, naizgled nesalomljiva arhitektura posljeratnog (i post-hladnoratovskog) svjetskog poretka, posve neočekivano slomila upravo na mekanim pustinjskim temeljima te male arapske države – poput kule od pijeska! Sirije, čije je uništenje odabrano od strane vodeće nomenklature svjetskih globalista i washingtonskih geostratega, kao ključna poluga za učvršćenje tog istog posljeratnog ustroja svijeta – vjerojatno na rok zauvjek! Kreatori tog paklenog projekta su uspjeli, ali samo u jednom: u materjalnom razaranju te zemlje i duhovnom, civilizacijskom i kulturološkom pustošenju i sakaćenju njezinog naroda, metodama i dozom cinizma nikada viđenog u ljudskoj povijesti – sve pod krinkom do boli izmanipulirane  borbe za općeljudske vrijednosti i načela humanizma, kao i perverzne „totalne“ međunarodne borbe protiv islamističkog terorizma. Međutim, usprkos svemu, Sirija je ostala i opstala, a o njezinoj budućnosti i sigurnosti glavnu riječ vodit će neke posve druge svjetske sile, daleko izvan kruga zamisli glavnih geostrateških i geopolitičkih arhitekata bliskoistočng kaosa, kojima će na kraju od svega toga ostati „mrvice“ kojima će se morati zadovoljiti. Međutim, o tome će sigurno biti još vremena detaljnije govoriti i pisati, a sada se posvetimo tematskoj konkretici.

Ovaj uvod bio je potreban s obzirom na aktualni razvoj vojnog stanja u Siriji, poglavito na istoku zemlje, u regiji Deir ez-Zour. Ta regija je posljednji veliki kompaktni teritorij (veličine oko 33 tisuće km2) pod nadzorom ISIL-ovih snaga, a k tome, neobično važan zbog bogatstva ugljikovodicima i razvijenom infrastrukturom za njihovu proizvodnju i transport, kao i činjenice da se radi o najpogodnijem dijelu zemlje za razvoj poljoprivredne proizvodnje zbog rijeke Eufrat koja njime protječe i koja život znači. Ta je regija, pretežito naseljena sunitskim arapskim plemenima, upravo uz njihovu pomoć vrlo brzo pala u ruke tek stasalim ISIL-ovim snagama 2014.g.

Od kraja srpnja o.g., sirijska vojska, uz potporu šijtskih dragovoljačkih postrojbi i snaga narodne samozaštite, izvodi ofanzivne vojne operacije usmjerene prema gradu Deir ez-Zouru, kopneno potpuno blokiranom i odsječenom od ostatka svijeta još od 2013. godine. Grad, skupa s pripadajućom zračnom bazom, svo vrijeme čuva samo jedan jedini garnizon sirijske vojske. Upravo je taj herojski grad, već odavno otpisan od strane gotovo svih svjetskih relevantnih vojnih analitičara, igrom prilika postao ključnom točkom sirijskog ratnog sukoba, pred čijim će se bedemima odigrati finalni obračun s „Islamskom državom“.

Takav neočekivani scenarij neposredna je posljedica ruskog vojnog i političkog čimbenika i utjecaja na tijek ratnih zbivanja ulaskom Moskve u rat na strani predsjednika Asada, kao i američkih poteza i njihovog saveza sa sirijskim Kurdima. To su glavni elementi koji su dodatno podigli geostrateški značaj Deir ez-Zoura i odlučili o njegovoj sudbini  – kao grada čijim će oslobođenjem tj. deblokadom de facto završiti sirijski građanski rat, barem njegova vruća faza pred nadolazeće političke pregovore.

Deir ez-Zour, kao hrvatski Vukovar

A do dalekog Deir ez-Zoura sirijskom vojnom zapovjedništvu u Damasku tijekom 2015. i 2016. godine baš i nije bilo previše stalo. Suočen sa sve izvjesnijim totalnim vojničkim slomom, nesklonom međunarodnom zajednicom i predviđanjem skorog  nasilnog gubitka političke vlasti prije ulaska Rusije „u igru“, vojni vrh zemlje imao je puno većih briga od slanja pomoći svom blokiranom istočnom urbanom središtu. A upravo se u njemu događalo pravo čudo s vojne točke gledišta. Od poginulih i još više odbjeglih, prestrašenih sirijskih vojnika, u gradu je ostao još samo manji broj onih najhrabrijih i najodlučnijih, na čelu s talentiranim i karizmatičnim visokim časnikom, danas generalom Issamom Zahrredineom (sve je njih skupa Damask gotovo pa već bio sahranio). Od tih najhrabrijih (ili – najluđih) ostataka vojnika, taj je general formirao postrojbu koja je u nemogućim uvjetima očuvala desnu obalu grada na Eufratu, a onda uspjela i potisnuti džihadiste iz okolice tamošnje zrakoplovne baze, što je omogućilo uvjete za pružanje kakve takve zračne potpore u nadolazećoj fazi rata. Pritom su uspjeli spriječiti i pad u ruke džihadista tamošnjih velikih skladišta s naoružanjem sirijske vojske. U najkritičnijoj fazi, u okruženju džihadista nalazilo se čak 150 tisuća stanovnika toga grada. Čitava ova dramatična priča, oko koje će se, ukoliko bude pravde, možda jednom snimiti i film, neodoljivo podsjeća na herojsku obranu hrvatskog Vukovara u Domovinskom ratu, samo, vjerojatno, sa sretnijim završetkom po njegove branitelje.

Osim fanatične obrane sirijskih vojnika i njima pridruženih pojedinih okolnih arapskih i beduinskih plemena, još je jedan čimbenik u bitci za grad bio presudan: vojno zapovjedništvo „Islamske države“, čije su snage već bile prodrle duboko na sjever, zapad i jug Sirije, smatrale su, i to potpuno opravdano, da je Deir ez-Zour ionako duboko u teritoriju pod njihovim nadzorom i kako će tamo stacionirane ISIL-ove snage prije ili kasnije uspjeti slomiti otpor malobrojnih branitelja bez potrebe dovlačenja novih snaga s drugih isturenih bojišnica. U tom se smjeru stanje na gradskim bojišnicama i razvijalo, čak i nakon aktivnog vojnog ulaska Rusije u sirijski sukob.

Jer usprkos bombardiranjima ruskih zrakoplova po ISIL-ovim snagama u gradu i okolici, napadima ruskim  krstarećim i iranskim balističkim raketama, iranskim dronovima,  povremenim američkim bombardiranjima, uništiti fanatično motivirane džihadiste iz gradskih utvrda nije bilo moguće, što je samo dodatna potvrda vojnim stratezima o ključnoj važnosti vojničke čizme na terenu, neovisno o zračnoj i ostaloj snazi protivnika koja svakako djeluje demotivirajuće i razarajuće po infrastrukturu i vojne kapacitete neprijatelja. A da je to tako, svjedoči podatak kako je ISIL, usprkos nabrojenim napadima sirijskih saveznika, u ljeto prošle godine uspio čak i presijeći obranu grada Deir ez-Zoura na dva dijela. Istinski prijelom u bitci nastupio je tek nakon Božića 2016. godine i oslobođenja Aleppa, nakon čega je sirijska vojska mogla postupno prebacivati svoje snage u smjeru istoka i otpočeti prve ofanzivne akcije s ciljem rasterećenja Deir ez-Zoura kroz ponovno oslobađanje na kratko iznova izgubljene Palmire i nastaviti dalje napredovanje prema istoku. Prijelomu na bojišnici također je pridonjelo i istodobno napredovanje kurdskih snaga sa sjevera, kao i pokretanje njihove operacije oslobađanja grada Rakke u suradnji s američkim i koalicijskim zračnim snagama. Međutim, u međuvremenu, iz smjera Iraka prema Deir ez-Zouru su krenule nove velike ISIL-ove snage nakon njihovog poraza u Mosulu, a prema tom gradu se i sada povlači  glavnina ISIL-ovih postrojbi iz Rakke, a što sve skupa i stvara uvjete za zaključak s početka ovog teksta – o bitci za Deir ez-Zour, kao posljednjoj velikoj bitci ne samo u sirijskom građanskom ratu već i za konačno i formalno slamanje „Islamske države“ kao strukturirane organizacijske tvorevine. Zbog toga će se, prema očekivanjima, upravo tamo džihadisti braniti do posljednje kapi krvi jer izlaza iz tog obruča više niti nemaju osim povlačenja prema Iraku, gdje im također ostaje sve manje mjesta. Zato će Deir ez-Zour za ISIL biti „Staljingrad na Eufratu“!  Njegovi borci će pokušati zadržati vezu s iračkom sunitskom regijom Anbar, kao i nadzor nad graničnim prijelazom Abu-Kamal, prema kojem kreću i proameričke snage sirijske oporbe iz američke baze At-Tanfa na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana (one nadziru dio sirijske granice s Jordanom). Upravo zbog toga prema Abu-Kamalu sada ubrzano prodire sirijska vojska, koja je, opskrbivši svoju bazu u zoni Zakyaf, već pristupila dubokom zahvatu Deir ez-Zoura s jugo-zapada. Prema posljednjim informacijama, Sirijska Arapska Vojska tom se gradu približila na svega 27 kilometara. Iz smjera zapada napreduju i sirijske specijalne postrojbe „Tigrovi“, pod zapovjedništvom generala Suheil al-Hassana, koje su došle na 50 kilometara od grada. U taktici sirijske vojske, u kojoj itekako važnu ulogu imaju ruski vojni instruktori, primjenjuje se kombinacija obavještajnih informacija i topničkih napada i po prvi put se koriste noćni helikopterski desanti uz vatrenu potporu ruskih jurušnih helikoptera Ka-52.

Karta: Abu-Kmal

Kako procjenjuju ruski vojni analitičari, u rujnu, odmah nakon velikog muslimanskog blagdana i hadža, nastavit će se ofanziva sirijske vojske i Deir ez-Zour će biti deblokiran. Nakon deblokade trebat će se osloboditi istočni dio grada, a vrlo važan cilj bi trebao biti stavljanje pod nadzor spomenutog graničnog prijelaza s Irakom, Abu-Kamala, što je za Damask važno radi osiguranja poveznice prema Bagdadu i Teheranu. Upravo to može biti onemogućeno u slučaju da taj prijelaz prije sirijske vojske zauzmu proameričke oporbene postrojbe  iz sastava Slobodne sirijske vojske, koje podupiru i britanske zračne snage. Njihov je interes očuvanje mogućnosti za kopnenu opskrbu prozapadne sirijske oružane oporbe kroz granicu s Jordanom i Irakom i njezino očuvanje kao kakve-takve protuteže Damasku u razgovorima koji slijede o budućem političkom ustroju zemlje. SAD bi također želio onemogućiti kopneno prometno povezivanje Irana i Sirije, a za što će mu trebati puno umijeća ali i sreće, prije svega u razgovorima s vladom u Bagdadu.

Damask će usredotočiti sve sile na oslobođenje Deir ez-Zoura zbog nekoliko ključnih elemenata:

prvo, osim konačne pobjede nad džihadistima, ovladavanje tim gradom vladi daje i snažan psihološki impuls u nastojanjima za očuvanjem teritorijalne cjelovitosti Sirije po njezinoj središnjoj osi ili liniji, koja  se proteže od Homsa na zapadu, preko Palmire u središtu i završava na istoku s Deir ez-Zourom;

drugo, od simbolične važnosti grada još je veća ona strateška i praktična, koja se ogleda u činjenici da kroza nj prolazi prometna transferzala s Irakom, a to znači i Iranom. Ta prometnica iz grada vodi na spomenuti granični prijelaz Abu-Kamel, a što, prevedeno u logiku geostrategije znači, kako se bez nadzora nad Abu-Kamelom važnost Deir ez-Zoura praktički snižava za polovicu;

i treće su, svakako, već ranije u tekstu spomenuta velika prirodna bogatstva te regije.

S obzirom na nedavno objavljene informacije bivšeg časnika za sigurnost oporbene sirijske slobodne vojske u američkoj bazi At-Tanf, Muhammada Assalama,  o ilegalnoj prodaji američkog oružja „Islamskoj državi“ od strane američkih instruktora kroz posredništvo sirijske oporbene organizacije „Magawir es-Saura“ i njezinog zapovjednika Mugannata Attalia, jasno se ogleda značaj koji SAD i njegovi saveznici pridaju želji za ovladavanjem sirijsko-iračke granice, prije svega spomenutim prijelazom Abu-Kamel. Sasvim je sigurno kako su oni spremni na sve da bi se omogućio što duži otpor ISIL-ovih snaga pred postrojbama sirijske vojske. Barem do trenutka zauzimanja Abu-Kamela od strane sirijskih oporbenih snaga. U ovom kontekstu, također nije slučajno da se posljednjih dana protuvladinim snagama na jugu zemlje, u sirijskoj regiji Deraa, „saudijskim kanalima“ dostavljaju oklopna vozila i pojačavaju napadi na sirijsku vojsku. Sve je to identično scenariju oko sirijskog pograničnog punkta At-Tanf (na tromeđi s Jordanom i Irakom), kroz koji prolazi glavna prometnica Damask-Bagdad (i dalje na Teheran), kada su američki zrakoplovi, pod izlikom branjenja postrojbi umjerene sirijske oporbe obučavane u Jordanu, u više navrata bombardirali snage sirijske vojske, preciznije, njoj odanih šijtskih formacija koje su se ubrzano približavale At-Tanfu. Dakle, bit će još vrlo interesantno pratiti  finale sirijskog ratnog vihora u regiji Deir ez-Zour.

Ali kako god ono završilo, tj. osvojila grad sirijska vojska ili oporba, jedno je sigurno: tom bitkom definitivno će biti slomljena kralježnica jednog monstruoznog pseudokalifata, maligne tvorevine na savjesti modernog čovječanstva čiji je razvoj ono svjesno dopustilo a zločine prešutno odobravalo. Dio tog istog modernog čovječanstva, čak i sada, kada su sve maske konačno pale, „Islamsku državu“  uništava ali potpuno  bezvoljno i, reći ćemo (da ne budemo preoštri), silom prilika. Bilo kako bilo, „Islamska država“ ipak odlazi jednom za uvjek sa sirijske vojno-političke scene.

Sirija se definitivno uspjela očuvati u svojim državnim granicama. Nju sada očekuje ništa manje važna faza unutarnje pomirbe kroz politički dijalog i nužne kompromise, a to će vjerojatno trajati još godinama uz i dalje važan čimbenik vanjskih utjecaja.

Međutim, slamanjem „Islamske države“ u Siriji otvara se još jedno važno pitanje: ono o budućnosti američkih snaga u toj zemlji, koje su tamo poslane od strane Washingtona (protivno volji službene vlade u Damasku) isključivo pod agendom borbe protiv „Islamske države“. Nestankom „Islamske države“, po toj logici, one više u Siriji nemaju što tražiti. Identičan problem Washington upravo sada ima u Iraku, gdje političkim pregovorima  s vladom u Bagdadu (a to znači ustupcima središnjoj vladi, samo na čiji račun? Možda baš iračkih Kurda čiji referendum o nezavisnosti, zakazan za 25. rujna, SAD upravo ovih dana nastoji odgoditi za iduću godinu, što se vjerojatno neće dogoditi tj. referendum će se provesti) sada nastoji ishodovati dozvolu za otvaranje američke vojne baze u toj zemlji, a sve kako bi umanjio utjecaj Teherana na Irak.

Veličina Europske unije (kojoj se nametnula Njemačka), uzdigla je Njemačku na razinu globalne sile, što zapravo nije. Ona je oduvjek bila premala za globalnu silu, a prevelika za regionalnu silu. Europska unija omogućila joj je premostiti taj raskorak i krenuti  putovima razvoja svoje globalne moći.

Na europskim prostorima traje bitka Washinghtona i Berlina za kontrolu nad europskim krakom transatlantskog  geostrateškog kompleksa. Njemačka pokušava  uspostaviti centraliziranu i nadnacionalnu federalnu Europsku uniju pod svojom dominacijom i pretvorititi je u globalnu silu i time, posljedično,  kao jedan od ključnih učinaka toga, ograničiti američki utjecaj na europske poslove. Američkoj politici pod Trumpovom administracijom pak, nasuprot  medijski raširenim tvrdnjama, ne pada na pamet nikakvo povlačenje sa  svojih europskih  pozicija, nego upravo suprotno – jačanje utjecaja na europskim prostorima i ograničavanje moći Njemačke i narasle snage Europske unije.

Berlin i njegova bruxelleska transmisija, u sučeljavanju iskorištava zajedničku euratlantsku vojnu i sigurnosnu platformu i kroz sustav NATO-a uporno provlači agendu stvaranja europske vojske kao jedan od instrumenata centralizacije EU, a Washington za svoje probitke koristi također jednu zajedničku strategiju – strategiju energetske sigurnosti europskih partnera. Od strane EU usvojena „Europska strategija energetske sigurnosti“ promiče  „diversifikaciju opskrbnih smjerova“ i „smanjenje ovisnosti o postojećim dobavljačima energenata“ ili, jednostavno rečeno, o ruskom plinu. Bilo je samo pitanje dana  kada će američka politika, pozivajući se na strategiju energetske sigurnosti EU, udariti na njemački projekt plinovoda s Rusijom „Sjeverni tok“ i njegovu upravo započetu drugu fazu. Washington je to uistinu i učinio početkom kolovoza proširenjem sankcija Rusiji i na ruski energetski sektor,  a time i cijeli plinski biznis s Njemačkom. Nove američke sankcije omogućuju uvođenje kaznenih mjera  prema pravnim i fizičkim osobama koje investiraju u gradnju ruskih plinovoda. Američki stratezi  jednim su potezom istovremeno pritisnuli njemačke vitalne gospodarske interese, dodatno ugrozili plasman ruskog plina na europskom tržištu i širom otvorili vrata prodaji svoga LNG-a.

U bitku za kontrolu europskog dijela transatlantske integracije američka politika tako uvodi svoje energetsko oružje – plasman ukapljenog plina LNG-a na europsko tržište.

Da je tome tako i da je američki potez uistinu usmjeren na postizanje  opisanih učinaka i stoga iznimno  opasan za geoekonomske i geopolitičke interese njemačke i skupine najmoćnijih država EU,  svjedoče reakcije predstavnika europskih tvrtki uključenih u plinski biznis s Rusima i čelnika EU.

Tako Mario Mehran, izvršni direktor njemačke energetske tvrke „Wintershall“, uključene u posao sa ruskim Gazpromom na izgradnji plinovoda „Sjeverni tok-2“ od Rusije preko Baltičkog mora do Njemačke, početkom kolovoza upozorava kako je „još uvjek nejasan zakonodavni okvir donešenih sankcija, ali je potpuno izvjesno  kako će sankcije biti korištene za jačanje američkih gospodarskih interesa na europskom energetskom tržištu. Prirodni plin iz SAD-a dobiven iz škriljevca probio je svoj put do europskog tržišta u obliku LNG-a i ušao u sukob s ruskom energijom, što bi moglo ugeroziti europski energetski sektor“. Mehran je svjestan i geopolitičkih učinaka američkih poteza: “Europa ne smije sebi dopustiti uvlačenje u geopolitički nogomet. Okvirne uvjete  energetske suradnje između Rusije  i Europe određuju same europske države, a ne neka treća država.“ Predsjednik Europske komisije, Juncker, zaprijetio je uzvratnim mjerama ukoliko američke sankcije „ugroze  interese europskih tvrtki uključenih u trgovinu s Rusijom u energetskom sektoru. EU je spremna poduzeti odgovarajuće mjere u roku od nekoliko dana.“ Očito, u igri su veliki ulozi, kako ekonomski, tako i geopolitički, a Berlin i Bruxelles su potpuno svjesni da su njihovi opasno ugroženi američkim energetskim oružjem u velikoj igri osvajanja prevlasti nad europksim krakom transatlantske integracije.

Pretvaranje Europske  zajednice u Europsku uniju dovelo je Njemačku na njezino čelo, potisnulo je sve ostale i za tri mandata kancelarke Angele Merkel, ravnajući se isključivo svojim geoekonomskim i geopolitičkim ciljevima, podvrgnulo je cijelu EU njemačkim interesima. To je teško osporiva istina koja odgovara tvrdnji američkog predsjednika Trumpa o EU kao instrumentu realizacije njemačkih interesa. Ostale članice EU našle su se u raljama financijskog reketa na visokoj razini, u režiji kancelarke Merkel i njenog ministra financija Wolfganga Schäublea. Sustav jednostavno funkcionira zahvaljujući globalizaciji i liberalizaciji vanjske trgovine. Njemačka godinama ostvaruje ogroman suficit temeljem izvoza roba i usluga. Ekonomski analitičar Ratko Bošković, u kolumni za „Večernji list“ od 2. veljače ove godine, pod naslovom „Ako njemački izvozni stroj malo ne uspori prikočiti će ga Trump“, tvrdi, kako Njemačka novac koji zaradi izvozom posuđuje zemljama u koje izvozi: “A u što Njemačka ulaže velike viškove s računa  tekućeg plaćanja s inozemstvom? Daleko najviše, lani do studenoga čak 193 milijarde eura, Njemačka je uložila u inozemne vrijednosne papire. U izravne investicije u inozemstvu uložila je vrlo skromnih 18 milijardi eura. To znači, da novac koji zaradi izvozom Njemačka natrag posuđuje zemljama u koje izvozi. Osim što je najveći na svijetu izvoznik kapitalnih dobara, Njemačka tako postaje i najveći na svijetu kamatar“. Velik dio tog kamatskog angažmana usmjeren je prema ekonomski slabijim i novim članicama EU.

Njemačka pod vodstvom kancelarke Merkel, samo slijepci to ne vide, iskoristila je Europsku uniju za promicanje svojih vlastitih geoekonomskih i geopolitičkih interesa, masivno unutarnje tržište EU postalo je zamašnjak  njemačkog gospodarstva, a geografska i demografska veličina Europske unije kojoj se nametnula, uzdigli su Njemačku na razinu globalne sile što zapravo nije. Ona je oduvjek bila premala za globalnu silu, a prevelika za regionalnu silu. Europska unija omogućila joj je premostiti taj raskorak i krenuti  putovima razvoja svoje globalne moći.

To je bio trenutak kada potencijalna moć prelazi u stvarnu moć. I baš tada i baš zbog toga, kako se i moglo očekivati, pomorske sile Rimlanda kreću u zaustavljanje novog pretvaranja Njemačke u kontinentalnu silu koja dominira Europom i Heartlandom.

Bitka za kontrolu europskog dijela transatlantske integracije počela je neskrivenim trgovinskim ratom SAD-a i Njemačke, koji postupno eskalira, a američka strana sada u borbu ubacuje svoje moćno oružje –trgovinu energentima, primarno LNG-om, u kombinaciji s trgovinom sofisticiranog američkog naoružanja i vojne opreme. Trgovinska ekspanzija američkih energenata na europsko tržište zapravo je masivna geoekonomska operacija prekomorske liferacije energenata pomorskih sila Rimlanda, predvođenih SAD-om, prema Heartlandu i energetski žednoj Europskoj uniji, potiskivanju njezine opskrbe  energenata iz protivničke Rusije i time daljnjem produbljivanju podjele Heartlanda i cijele euroazijske kopnene mase. Prema studiji „Atlantic Councila“, od Portugala na zapadu, preko Krka i Hrvatske na jugu, do Poljske i baltičkih država na sjeveru,  otvora se front jedinstvenog geoekonomskog nastupa SAD-a kroz izvoze energenata, posebice LNG-a. Poljski i litavski terminali već su počeli dobivati američki plin, a procjenjuje se kako će globalni izvoz LNG-a sljedećih godina rasti za više od 20 posto. Kako Njemačka, Francuska pa i Austrija, kao veliki potrošači ruskoga plina i dalje uporno podržavaju projekte „Sjevernog toka“, dok Poljska i baltičke zemlje smatraju to prijetnjom nacionalnoj sigurnosti, sasvim je logično u kojem smjeru je usmjereno težište američke strategije energetskog povezivanja Europe preko LNG terminala sa SAD-om i cijelinom euroatlanskog kompleksa.

Kostur projekcije američke energetske ekspanzije prema Europi preko plasmana LNG-a  je geopolitička konstrukcija inicijative „Tri mora“.

„Atlantic Council“, vodeći američki think-tank usmjeren na promicanje transatlanskih integracijskih procesa, na svome blogu „New Atlanticist“ od 3. svibnja 2017. godine, u tekstu pod naslovom „Making the Three Seas Initiative a Priority for Trump“, sažeto, jednostavno, lišeno velikih političkih i ideoloških krinki, iznosi ključne razloge američke potpore projektu inicijative „Tri mora“. Tekst „Atlantic Councila“ ne mora se čitati između redova kako bi se shvatio bit projekta. Činjenice se iznose objektivno, otvoreno i izravno.  „Atlantic Council“ u članku prenosi izjavu predsjednika svoga „Brent Scowcroft Center on International Security“, umirovljenog američkog generala James L. Jonesa, izrečenu na summitu „Atlantic Councila“ u Istanbulu 28. travnja ove godine:“ U svijetlu ruske uporabe energenata kao oružja u Europi, inicijativa „Tri mora“ – projekt dizajniran za ujedinjenje regija Europe između Baltičkog, Sredozemnog i Crnog mora kroz energetsku infrastrukturu – trebao bi biti strateški prioritet za novu američku administraciju.“ Jones, nekadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost u Obaminoj administraciji, ustvrdio je kako je projekt „Tri mora“…“ uistinu transatlanski projekt koji ima ogromne geopolitičke, geostrateške i geoekonomske učinke…. Moramo na taj projekt usmjeriti interes nove američke administracije. Jačanjem regije „Tri mora“ i širenjem na cijelu Europu inicijativa će ojačati cjelokupnu transatlansku zajednicu.“ Prema Jonesu „inicijativa je osmišljena kako bi potisnula snažnu ruku Kremlja u europskom energetskom sektoru koji je Moskva iskoristila na štetu država članica EU.“ Zaključuje, kako je riječ o projektu ujedinjenja koji će „uistinu povezati i dovršiti Europu“ i mišljenja je da ga izrazito podržavaju američki tajnik Rex Tillerson i sam američki predsjednik Trump koji „shvaćaju strateški i gospodarski interes projekta“.

Očito, riječ je o sasvim drugačijem političkom formatiranju Europe, utemeljenom na američkoj trgovačkoj ekspanziji energenata prema europskim prostorima, od onoga kako je zamislila njemačka politika i krug oko njemačke kancelarke Angele Merkel i njezine bruxselleske transmisije. Američka politika oslanja se na nove i ekonomski slabije članice Europske unije, koje je njemačka politika gurnula na margine europske politike i ekonomije. Istini za volju, američka politika ne ide direktno protiv svojih ključnih europskih saveznika, Njemačke i Francuske i upravljačke elite Europske unije, ali je više nego jasno kako je u velikoj bitci za kontrolu europskog dijela transatlanskog kompleksa na djelu jačanje američkog utjecaja na europska zbivanja i da se bitka za nadzor euroatlanskih integracija, koje nitko, pa ni Washington ne dovode u pitanje, nastavlja punom silinom – sada preko otvorenih energetskih i plinskih sučeljavanja. Toliko o tvrdnjama uporno promicanih kroz europske medije o američkom povlačenju iz Europe nakon pobjede Trumpa, koja su očito trebala poslužiti samo stvaranju dojma da je jedini preostali put  Europe nastavak politike koji je posljednjih godina kreirao i provodio politički krug oko njemačke kancelarke, kako unutar strukture EU, tako i prema europskim državama koje su pokazale interes ulaska u Europsku uniju. Washington je potporom inicijativi „Tri mora“, čija je stvarna okosnica zapravo energetski projekt distibucije  američkog LNG-a u Europi, pokazao kako postoje i drugi putovi i da je moguće prerastanje energetskog projekta u geopolitički projekt koji utječe na budućnost Europske unije. Stoga se Washington pod Trumpovim predsjedanjem okrenuo članicama EU iz tzv. Nove Europe, nakon što je od javnosti gotovo nezapaženo, uspješno definirao svoje odnose s drugom ključnom polugom europske moći – Francuskom. Na neki način Njemačka se našla praktički izolirana u europskoj politici iako se to u stvarnosti ne čini tako drastičnim, ali dovoljno je pogledati odnos Berlina s državama Nove Europe s jedne, i moćnom Francuskom s druge strane. Dok  kancelarka Merkel u Berlinu sa svojim ministrom financija Wolfgangom Schaeubleom prebrojava novac oduševljena  što joj  se svi  brojevi slažu, opasno joj se hlade odnosi s Francuskom u koje je polagala velike nade, opet iz čistih interesa u cilju pribavljanja globalne moći putom francuskog nuklearnog vojnog potencijala. S druge strane države nove Europe gotovo su postale alergične na sve što dolazi iz centara njemačkog i bruxselleskog političkog i financijskog odlučivanja.

No, kako su američki predsjednik Trump i vodeći čovjek njegove vanjske politike Rex Tillerson  „dealmakeri“, skloni pregovaranjima i pogodbama, ne bi trebalo isključiti mogućnost nekakvoga budućeg „deala“ s Njemačkom. Washington je u ovim trenucima uz asistenciju Londona opako pritisnuo Berlin i gotovo ga potpuno okružio i počeo gušiti. Poznavajući Trumpovu metodologiju, to bi mogao biti uvod u nekakav „deal“ s Berlinom. Američkoj politici sigurno nije interes uništenje svog europskih saveznika, Njemačke i EU , nego ograničenje njihovih utjecaja i samostalne geopolitičke i geoekonomske moći. Trump iz izvršenog pritiska svakako želi nešto dobiti zauzvrat u korist američkih interesa, prije svega energetskih i gospodarskih.  Stoga je lako moguća nekakva podjela moći na europskoj energetskoj sceni i podjela političkoga utjecaja. Ukoliko američka politika pritisnutoj Njemačkoj omogući nastavak plinskih projekata s Rusijom „Sjeverni tok“ – zašto ima i regulatorne mogućnosti jer akti novih sankcija sadržavaju odredbe koje upućuju  na suradnju  s europskim saveznicima – kao  i nastavak pristupa energetskom bazenu i tržištu Bliskog istoka, za to će od Njemačke očekivati velike ustupke. Američka politika između ostalog mogla bi dobiti i neposredan utjecaj na tzv. Novu Europu, koja s Njemačkom nalazi sve manje zajedničkih dodirnih točki, a istini za volju, s druge strane i Njemačka se može samo zanositi mogućnošću povratka svog utjecaja na države koje je temeljito iskamatarila i koje pokušava natjerati da postanu lageri za njezin uvoz besplatne radne snage s Bliskog istoka. Odmak tih država od shizofrene i agresivne njemačke politike možda bi na kraju čak i relaksirao  europski politički prostor, ali je veliko pitanje bi li se Njemačka tek tako htjela odreći imperije čije joj je stvaranje bilo nadohvat ruke i koju je  zbog pogrešne politike, nedostatka državničke vizije i diplomatskih finesa  izgubila  u istom  trenutku kada se činilo kako svjedočimo njezinom  nastanku.

U svakom slučaju američka trgovačka ekspanzija energentima, u gotovo redovitoj kombinacijom s ekspanzijom trgovine oružjem i vojnom opremom, podržana od svih elemenata američke državne moći, uključujući vojne i diplomatske, pretvorena je u temelj vanjskopolitičkog nastupa Trumpove administracije i novo geopolitičko oružje washingtonskog arsenala. Ona ima kapacitet promjene i geopolitičkih pozicija na europskim prostorima, a okupljanje inicijative „Tri mora“ unutar strukture Europske unije oko američkog projekta stvaranja LNG terminala za uvoz američkog plina i europske transportne plinovodne mreže, ozbiljna je naznaka realne mogućnosti takve geopolitičke dinamike.

Budući da svaki američki predsjednik svoje mandate obilježi novom strategijom nacionalne sigurnosti u kojoj definira vanjskopolitičke prioritete svoje administracije, bilo je za očekivati da i Donald Trump, nakon niza kaotičnih i kontradiktornih vanjskopolitičkih poteza, uz česte improvizacije, napokon objavi svoju vanjskopolitičku doktrinu. „Novom“ ratnom strategijom za Afganistan kojom je proširio nadležnosti američke vojske u Afganistanu, ali i predvidio značajno povećanje broja američkih vojnika u regiji, američki je predsjednik napokon i formalno dobio svoj rat. Strategija, pripremljena od strane „duboke države“ (generala, vojnog establishmenta i korporativnog sektora), zapravo predstavlja već viđeno – kontinuitet američke politike i sintezu različitih taktika s kojima smo suočeni još od listopada  2001.g. kada je George Bush pokrenuo rat u Afganistanu.

Kada je riječ o Aziji, Donald Trump svoje vanjskopolitičko djelovanje temelji na geopolitičkoj strategiji svog prethodnika, Baracka Obame, koji je 2012.g. strategijom nacionalne sigurnosti  (“The Asia Pivot Foreign Policy Strategy“) najavio strateški zaokret prema azijsko – tihooceanskoj (pacifičkoj) regiji. Naime, u desetljećima nakon Hladnog rata, dok je američka politika bila usmjerena prema Istočnoj Europi, a zatim zaokupljena nizom ratova na prostoru Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, azijsko – tihooceanska regija postala je prostor najvećeg demografskog i gospodarskog rasta, tehnološkog investiranja i vojne potrošnje. Osobito je Kina, kao regionalna sila u neviđenoj ekspanziji, dovela u pitanje američku kontrolu nad prostorom Euroazije, a time i američku globalnu hegemoniju. Još je Zbignjev Brzezinski, veliki američki geostrateg, upozorio kako je dominacija na euroazijskom prostoru, „srcu svijeta“ ili „Heartlandu“, zapravo preduvjet globalne američke dominacije, stoga Sjedinjene Države ne smiju dopustiti uspon drugih sila (Rusije i Kine) na istočnom dijelu „svjetskog otoka“ ili „stožeru svjetske moći“. Međutim, upravo je Kina, grandioznim infrastrukturnim projektima,  podržanim ogromnim kreditnim iznosima Azijske infrastrukturne investicijske banke, započela proces velike ekonomske integracije euroazijskog prostora, i time postupno izgradila okvir za neutralizaciju američkog utjecaja na prostoru regije. Naime, u okviru kineske inicijative „Jedan pojas, jedan put“ planirana je izgradnja složene infrastrukturne mreže – željeznica, autocesta, zračnih, riječnih i morskih luka, plinovoda i naftovoda kojom bi se povezala Azija s Europom i Afrikom u jedinstveni „svjetski otok“, naravno, s Kinom u epicentru.

Za Sjedinjene Države, azijsko – tihooceanska regija, jedna je od sigurnosno najizazovnijih u svijetu, stoga je već Obamina obrambena strategija predvidjela značajno povećanje američkih kapaciteta u Aziji s ciljem zaokruživanja i obuzdavanja Kine. U govoru koji je održao u parlamentu Australije, u studenom 2011.g.,  predsjednik Obama je naglasio kako će se američka vanjska politika prema azijsko-pacifičkoj regiji, koja bilježi najbrži gospodarski rast i čini gotovo polovicu svjetske ekonomije, temeljiti na tri aspekta: sigurnosti, gospodarskom prosperitetu i, svakako, nezaobilaznoj politici ljudskih prava. Poglavito aspekt sigurnosti uključio je početak angažiranja vojske i vojnih sredstava u regiji i pojačanu izgradnju novih vojnih baza. Ova strategija „proaktivnog odvraćanja“, usmjerena na sprječavanje mijenjanja statusa quo od strane Kine i Sjeverne Koreje, zahtijevala je promjenu u strateškom planiranju, posebno  povlačenje ljudstva i naoružanja iz Zapadne Europe, ali i s Bliskog istoka. Međutim, američki neuspjeh u ratu u Siriji, sve intenzivniji utjecaj Rusije, Turske i Irana na području Jugozapadne Azije, omeli su planove Obamine administracije da se jače vojno angažira na prostoru azijsko-pacifičke regije koja predstavlja prirodnu sferu kineskog utjecaja.

Još od 1980-ih, Kina kontinuirano povećava svoj vojni proračun, i danas raspolaže ne samo nuklearnim arsenalom već nasuvremenijim konvencionalnim naoružanjem kojim može ugroziti američku tihooceansku flotu. Kina, koja osporava američku kontrolu nad zapadnim Pacifikom, ogromna proračunska sredstva ulaže u obnovu ratne mornarice. Primjena strategije  uskraćivanja pristupa i onemogućavanja djelovanja Sjedinjenih Država u Istočnom i Južnom kineskom moru (A2/AD, Anti-accessarea Denial Strategy) ima za cilj uspostavu strateške kontrole nad nekim od najvažnijih i najaktivnijih pomorskim ruta na svijetu, kojima se odvija trgovina vrijedna više od pet bilijuna dolara godišnje (američko – kineski spor oko otočja Spratly i Paracel). Najubojitije oružje kojim raspolaže Kina jesu protubrodski balistički projektili srednjeg dometa DF-21D za koje se procjenjuje da imaju domet veći od 1800 km, i time mogućnost nadzora akvatorija Južnog kineskog mora. Uz pomoć novog oružja (idealnog protiv nosača aviona), Kina je u prilici ograničiti ili čak spriječiti SAD-u pristup mnogim potencijalno konfliktnim zonama, prije svega Tajvanskom zaljevu. Sama činjenica kako ovi sustavi raspolažu manevrirajućim bojevim glavama, navela je SAD na trenutno odustajanje od strategije pomorskog blokiranja Kine. Izgradnjom nuklearnih strateških podmornica i kupovinom od Ukrajine nosača zrakoplova „Liaoning“, što predstavlja ključni korak u razvoju kineske pomorske flote, Kina je postala regionalna sila koja projicira svoju snagu daleko iza morskih granica svog teritorija, i pretendira k dominaciji na svjetskim morima.

Nadalje, Sjeverna Koreja, sa svojim nuklearnim i balističkim naoružanjem, najveća je sigurnosna prijetnja u regiji. Eskalacija napetosti na Korejskom poluotoku, uslijedila je nakon usvajanja proširenih sankcija VS UN-a protiv Sjeverne Koreje, koje su poduprijele i Rusija i Kina. Lansiranje triju raketa bio je sjevernokorejski odgovor na desetodnevne zajedničke pokazne vježbe SAD-a i Južne Koreje (Ulchi Freedom Guardian) kojim je deset tisuća vojnika simuliralo napad na vodstvo Sjeverne Koreje. Pjongjang je ove vježbe nazvao „opasnom vojnom provokacijom“ i „probom vojne intervencije“, i zatražio od VS UN-a razmatranje pitanja ovih manevara koji povećavaju napetosti na Korejskom poluotoku. Uslijedilo je kansiranje balističke rakete srednjeg dometa „Hvason 12“ koja je preletjela dio japanskog teritorija, a zatim pala u Pacifik, 1180 km istočno od japanskog otoka Hokkaido. Sjeverna Koreja time je dokazala kako raspolaže oružjem kojim može ozbiljno zaprijetiti, a japanske vojne snage, iako raspolažu sustavom proturaketne obrane, nisu ni pokušale srušiti projektil koji je prošao preko japanskog teritorija. Pentagon je naglasio kako ovaj čin ne predstavlja prijetnju za SAD-e, dok je japanski premijer Abe, u kratkom obraćanju javnosti obećao da će učiniti sve kako bi zaštitio građane Japana. Samo dan nakon lansiranja, američki su marinci testirali presretanje balističke rakete na Havajima, najavili raspoređivanje dodatnih strateški kapaciteta po Južnoj Koreji i Japanu, ali i „različite mogućnosti odgovora“ uključujući i vojnu akciju.

Iako je predsjednik Trump izjavio kako razgovor sa Sjevernom Korejom nije rješenje i da je diplomacija osuđena na propast, ipak treba uzeti u obzir da takvu intervenciju ne bi podržale druge regionalne sile, osobito Rusija i Kina. Kina je već mudro najavila kako će u slučaju napada Sjeverne Koreje na američke, južnokorejske i japanske ciljeve ostati neutralna, ali će svakako intervenirati u slučaju napada SAD-a na Sjevernu Koreju, u skladu sa sporazumom  o međusobnoj obrani između Kine i Sjeverne Koreje koji je aktivan još od 1961.g. Za Kinu je Sjeverna Koreja odlična tampon zona prema prostoru američkog utjecaja, a Kina, koja ima razgranatu gospodarsku suradnju sa Sjevernom Korejom, jako je zainteresirana za sjevernokorejske mineralne pričuve koje se procjenjuju na 6 trilijuna dolara. Ratnu opciju ne podržava jer bi se mogla suočiti i s milijunima izbjeglica. Uz Kinu, koja je jasno dala do znanja kako podržava nastavak trenutnog statusa quo u regiji, i Rusija, čiji su strateški nosači raketa Ty-95MC prije nekoliko dana preletjeli neutralne vode Japanskog, Žutog i Istočno-kineskog mora, označila je Korejski poluotok kao zonu svog interesa.

Iako američki saveznici u regiji, Japan i Južna Koreja, nastoje slijediti strateške ciljeve američke politike, sami se često nalaze u prilično dvojbenim situacijama. Što se tiče Japana, odluka premijera Shinzo Abea za izvršenjem reforme sigurnosne politike kroz ponovnu uspostavu prava na samoobranu, zahtijeva promjenu japanskog Ustava. Time bi Japan, po prvi put nakon Drugog svjetskog rata, mogao poslati svoju vojsku u druge zemlje, što, naravno, izaziva vrlo neugodna sjećanja, kao i zazor azijskih susjeda. Nadalje, Južna Koreja, kao glavni sigurnosni partner Sjedinjenih Država u regiji, u slučaju rata sa Sjevernom Korejom pretrpjela bi veliki udar. Procjene su da bi Sjeverna Koreja, čak i bez nuklearnih udara, mogla nanijeti ogromnu štetu i u ljudskim žrtvama i u materijalnim razaranjima, velikim gradovima Južne Koreje. Osobito bi bio ugrožen Seul i njemu pripadajuća zona u kojoj živi gotovo pola stanovnika Južne Koreje, a na udaru bi se našle i američke vojne baze u kojima je trenutno raspoređeno oko 40 000 vojnika SAD-a i koje se nalaze od 70 – 580 km od granice sa Sjevernom Korejom. Amerikanci su već započeli s izgradnjom moćnih zaštitinih zidova ukupne dužine oko 20 km oko svojih baza koje bi ih trebali zaštititi od topničkih i raketnih projektila, pa čak i od mogućih nuklearnih napada. Svakako, na udaru bi se našli i gospodarski odnosi sa Sjedinjenim Državama, ali i s Kinom. Naime, gospodarstvo Južne Koreje je u protekla četiri desetljeća doživjelo izniman rast. Ova zemlja, zahvaljujući svojem BDP, trenutno predstavlja 12. po veličini svjetsko gospodarsko. Prema podatcima Bloomberga, Južna Koreja kao azijski „ekonomski tigar“ ima izuzetno razvijenu trgovinsku razmjenu s Kinom, a zahvaljujući proizvodima nužnim za kineski gospodarski rast (strojevi i elektronika), ostvarila je suficit od preko 72 milijarde u 2016.g. razmjeni sa Sjevernom Korejom.

Kao što je rekao, nedavno otpušteni Trumpov najutjecajniji strateg i savjetnik, Steve Bannon – „Za Sjevernu Koreju nema vojnog rješenja. Dok netko ne riješi onaj dio jednadžbe koji će mi dokazati da 10 milijuna ljudi u Seulu neće nastradati već u prvih 30 minuta rata od konvencionalnog oružja, neću razumijeti o čemu govorite. Nema vojnog rješenja, „they got us“.

Stoga se postavlja pitanje – mogu li Sjedinjene Države, u multirateralnom svijetu u kojem raste utjecaj drugih regionalnih sila, osobito Kine i Rusije, još uvjek igrati ulogu nezamjenjivog „svjetskog policajca“?