Financije

U ponedjeljak, 26. ožujka, Kina je i službeno otvorila vlastitu međunarodnu burzu nafte na kojoj će se trgovati u juanima. Taj projekt, čija se najava prvi put pojavila još davne, 1993.godine i nad kojim su se podsmjehivali brojni zapadni mediji, predstavlja i formalni kraj monopola petrodolara u globalnoj naftnoj trgovini. Kina je, uz SAD, najveći svjetski uvoznik nafte (prošle godine je preuzela vodeću poziciju),  pa će ovaj potez kineske vlade biti itekako  snažan udarac petrodolaru, poglavito iz razloga što je, uz Saudijsku Arabiju  najveći svjetski izvoznik nafte Rusija (Rusija i Saudijska Arabija su i najveći izvoznici „crnog zlata“ u Kinu), već najavila spremnost za svojim sudjelovanjem na kineskoj naftnoj burzi. I ne samo ona.

Trgovanje naftnim fjučersima održavat će se na Šangajskoj međunarodnoj energetskoj burzi, a fjučers će imati naziv – INE. Šangajska burza je priopćila kako će se trgovati naftom iz luka u Omanu, Kataru, Jemenu, Iraku (terminal u gradu Basri), kao i iz Istočne Kine. Broj luka može biti modificiran s obzirom na tržišne uvjete. Isporučena nafta čuvat će se u 7 spremnika raspoređenih duž kineske obale, kao i u šangajskoj luci. Inozemni investitori mogu osnovati fond u stranoj valuti po tečaju na Kineskoj deviznoj burzi na dan provedbe trgovine.

Analitičari smatraju kako je vlastiti fjučers u juanima Kini potreban zbog nadzora formiranja cijena (ona ga do sada nije imala niti u minimalnim količinama) za taj ključni energetski resurs, čiji je ona i najveći svjetski uvoznik. Kineska vlada tvrdi kako na taj način želi osigurati stabilnost i omogućiti daljnje otvaranje svog financijskog tržišta na kojem će sada lakše upravljati rizicima za tvrtke koje posluju u sferi energetike (konkretno-nafte). Ovdje trebamo dodati i kako cijene nafte iznova streme prema maksimumu za ovu godinu zbog globalnih geopolitičkih kretanja i rizika, ali i zbog očekivanog smanjenja proizvodnje nafte u Venezueli. Tako se cijena nafte Brent popela na 71 dolar za barel, a to je najvećim dijelom rezultat izjave Saudijska Arabije, kako će članice OPEC-a i u 2019.g. nastaviti s ograničenjem vlastite proizvodnje

Već se u prvim minutama od pokretanja Šangajske burze barel nafte  prodavao po cijeni od 440,20 juana ili 69,71 dolar tj. praktički isto koliko i na burzama za naftu Brent u Londonu i WTI u New Yorku.

Ukoliko investitori budu zainteresirani za novi ugovor, on u perspektivi može postati orijentir za tržišta nafte, a juan može potisnuti dolar, mišljenja su ozbiljnih svjetskih financijskih stručnjaka. Tako Reuters citira utjecajnog analitičara švicarske banke UBS Haydena Briscoea, koji je izjavio, kako je puštanje u opticaj ugovora o kupovini nafte u juanima „najozbiljnija promjena na svjetskim financijskim tržištima. Možda se radi i o najozbiljnijoj promjeni u čitavoj povijesti financijskih tržišta“. Briscoe otvoreno kaže kako se sada status dolara, kao glavne svjetske valute, nalazi pod ugrozom.

Pa iako za ovako crne prognoze za dolar treba proći još prilično vremena, sve pretpostavke za upravo takav scenarij sada su i ostvarene. Jedna od njih je i spomenuto preuzimanje kineske uloge svjetskog lidera u uvozu nafte – prošle godine ona je uvozila 8,43 milijuna barela nafte dnevno zbog velike unutarnje  potražnje ali i nastavka osiguranja strateških rezervi. Posebnu zabrinutost zapadnih analitičara predstavlja činjenica da Peking aktivno veže isporuke nafte s Bliskog istoka uz novu Šangajsku burzu. Tako je u ponedjeljak Unipec, tvrtka-kćer kineskog državnog naftnog konglomerata Sinopec, sklopila ugovor o uvozu značajnih količina bliskoistočne nafte, povezavši cijenu isporuka s fjučersom u juanima na Šangajskoj energetskoj burzi. Vidljivo je kako je ugovor bio sklopljen s jednom od velikih zapadnih naftnih tvrtki, što samo potvrđuje kako Kina može naći i neočekivane saveznike u borbi za de-dolarizaciju u međunarodnoj trgovini. Pri tom Kini uopće nije nužna potpuna zamjena petrodolara za petrojuan kako bi nanijela ozbiljan udarac američkom financijskom sustavu i ograničila Trumpove mogućnosti za financiranje svojih ambicija pomoću „tiskanja novca“. Zbog golemog američkog duga i maksimalnog napora koji Washington ulaže u očuvanje postojećeg financijskog sustava, čak i mali potezi, kakvi su ovi početni koraci s kineskom naftnom burzom, po SAD mogu imati velike posljedice. Peking to već dugo zna i upravo se u toj činjenici temelji njegovo stalno odustajanje proteklih godina od uspostave vlastite naftne burze u ime očuvanja stabilnih gospodarskih odnosa sa Sjedinjenim Državama i pristupa velikom američkom tržištu. Međutim, čini se kako su Trumpove prošlogodišnje najave o protekcionističkim mjerama prema Kini samo ubrzale odluku Pekinga za otvaranjem naftne burze, a nedavna objava američkog vođe o početku trgovinskog rata s Kinom (kroz uvođenje carina i niza drugih protukineskih mjera koje su u pripremi), bila je vjerojatno i konačni „okidač“ za pokretanje najnovijeg kineskog financijskog projekta. Ovome, svakako, moramo pridodati i nedavnu analizu kreditne agencije Moody’s, kako upravo status dolara još uvjek osigurava određenu stabilnost i visoku razinu američkog kreditnog rejtinga. Ukoliko on postane nestabilan, posljedice će biti tragične.

Kina već ima iskustvo u plasiranju vlastitih fjučersa u sferi energetike i ruda. Ona je 2015.g. startala s trgovinom niklom i zlatom, a količinom obavljene trgovine premašili su trgovinu na europskim i američkim burzama.

Iz svega ovog možemo zaključiti slijedeće: sve pretpostavke za početak globalnog trgovinskog rata na relaciji Istok-Zapad su ostvarene: pokretanje američkih protekcionističkih mjera prema Kini i drugim „neposlušnim“ zemljama, uključno i onima iz EU; kineske najave oštrih odgovora ukoliko pregovori s američkom stranom koji se upravo vode u Washingtonu oko carinskih tarifa i drugih problema u njihovim trgovinskim odnosima ne urode plodom; upravo ostvarena kineska najava za preuzimanjem dijela globalne naftne trgovine što se utjecaja na formiranje cijena tiče u svoje ruke, slabljenje pozicije dolara koja će, neminovno, prije ili kasnije uslijediti; kao i još ranije uvedene oštre gospodarske i financijske sankcije Zapada protiv Rusije.

Zato je baš je sada, više nego ikada ranije, vidljivo kako su u svijetu upravo formirana tri glavna središta moći – SAD, Kina i Rusija (bez čijih se međusobnih dogovora ne može riješiti niti jedan međunarodni problem, niti jedna globalna politička ili vojna kriza, od Ukrajine, Bliskog istoka u cjelosti, do Korejskog poluotoka), a njima će se postupno priključivati i neke druge zemlje regionalnog karaktera: poput Indije i Brazila, a onda i Turske, Meksika, Irana, Saudijske Arabije i td. Sjedinjene Države i de facto su priznale postojanje višepolarnog svijeta odnosno gubitak svoje globalne dominacije kroz nedavno službeno pozicioniranje Rusije i Kine kao svojih najvećih strateških suparnika, unutar nove nacionalne i obrambene strategije te zemlje. Što se konkretne teme današnje analize tiče, spomenuta de-dolarizacija, makar još uvjek u svojim začetcima, kao i diversivikacija dominacije na globalnom naftnom tržištu, najbolji su primjeri cjelokupne dramatike prijelaza posljeratnog ustroja međunarodnih odnosa  u svoju slijedeću fazu – zbog važnosti i posljedica koje će ona po svijet imati možemo je slobodno nazvati i nova era.

Nedvojbena tendencija u smjeru ograničavanja međusobne trgovine, investicija, preuzimanja vlasničkih udjela tuđih tvrtki i td., kojoj upravo svjedočimo,  najbolji je pokazatelj skore podjele interesnih sfera, prije svega između Washingtona i Pekinga, kako bi se spriječili nekontrolirani incidenti i njihovo prerastanje u potencijalni apokaliptični scenariji kroz pokretanje međusobnih ratova.

Neovisno o tome, nova borba za globalnu dominaciju i dalje će se nastaviti. To je jednostavno prirodna zakonitost, postoji od kada je svijeta i vijeka i trajat će dugo, jer su sve sukobljene strane dovoljno snažne i imaju svoje adute kojima žele ostvariti pobjedu: jedne tehnološku supramaciju, druge demografsku dominaciju i ubrzani tehnološki razvoj, treće goleme prirodne resurse i bogatstva, a uz to, sve one imaju i snažne vojske koje mogu višestruko puta  uništiti čitavi svijet. Ta će borba završiti ili konačnom dominacijom jedne od sukobljenih strana koja će time „usisati“ onu drugu – slabiju, ili pak, sazrijevanjem ljudske svijesti do one razine, koja će omogućiti spoznaju nužnosti međusobne suradnje i zajedništva, bez vječno nazočne potrebe za dominacijom jednih nad drugima, kao temelja za istinski napredak čovječanstva. Napredak – koji nije moguć bez mira, stabilnosti i međusobnog uvažavanja.

Zoran Meter: Starta kineska međunarodna energetska burza: ZAPAD OLAKO IGNORIRA POJAVU „PETROJUANA“!

 

Međunarodna rejting agencija S&P Global Ratings snizila je dugoročni kineski kreditni rejting prvi put od 1999.g., ukazavši na rizike povezane s porastom duga. Dugoročni rejting Kine u stranim i u nacionalnoj valuti sniženi su za jedan stupanj, s „AA-“ na „A+“, objavila je agencija Bloomberg.

Kratkoročni rejting Kine u stranim valutama i u domaćoj valuti snižen je s „A-1+“ na „A-1“.
Također je snižena i ocijena prijenosa i konverzije valuta s „AA-„ na „A+“.

„Dugo razdoblje visokog rasta kreditiranja u Kini povisilo je njegove ekonomske i financijske rizike. Pa ikao je rast kreditiranja omogućio veliki porast realnog BDP-a i rast cijena aktiva, mi smatramo kako on također u nekom stupnju umanjuje financijsku stabilnost“, navodi se u priopćenju agencije S&P.

Podsjećamo: u svibnju ove godine agencija Moody’s Investors Service smanjila je rejting drugog po veličini svjetskog gospodarstva s „Aa3“ na „A1“. Ta agencija pozvala se na identične opasnosti vezano uz dužničke rizike u gospodarstvu i njegove posljedice za financije.

Ovo drugo godišnje sniženje kineskog rejtinga ukazuje na slabljenje uvjerenosti da Kina može osigurati ravnotežu između potpore gospodarskom rastu i stanja svog financijskog sektora. Taj korak može predstavljati nelagodu po sadašnju vladu u Pekingu, upravo pred početak 19. Kongresa KP zemlje, koji se održava u studenom ove godine i na kojem se očekuju velike kadrovske promjene.

Ekonomisti Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA iz Hong Konga smatraju, kako će sniženje rejtinga imati „veći utjecaj na kineske tvrtke, jer njihov rejting ne može biti veći od suverenog (državnog) rejtinga, … a to će utjecati na korporativno financiranje“.

Analitičari OCBC Bank iz Singapura smatraju, kako su „sudionici na tržištu već pretpostavljali kako S&P može sniziti (kineski) rejting nakon što je to učinio Moody’s“, … i da to nije začuđujuće“.

Treba dodati, kako je S&P izjavio da nedavni napori kineske vlade za smanjenje korporativnog zaduživanja mogu stabilizirati financijske rizike u srednjoročnoj perspektivi. „Ipak, mi očekujemo kako će rast kreditiranja u slijedeće dvije-tri godine ostati na istoj razini, koja postupno povećava financijske rizike“, objavila je ta rejting agencija.

 

Nakon maksimalnog tjednog pada u posljednja dva mjeseca, o čemu je Geopolitika.News  pisala u petak,, američki dolar u ponedjeljak je ponovo porastao u odnosu na većinu svjetskih valuta, nakon obnavljanja interesa za rizične aktive koji podržavaju dolar, priopćio je MarketWatch.

Većiona glavnih svjetskih burzovnih indeksa u ponedjeljak je poraslo. Zabrinutost investitora je smanjena nakon što je u subotu Sjeverna Koreja proslavila 69. godišnjicu svog osnutka bez bilo kakvih raketnih ili nuklearnih testiranja. To je ograničilo potražnju za sigurnim aktivima, poput zlata, obveznica, ili japanskog jena.

Financijska tržišta također procjenjuju štete od uragana „Irma“ u SAD-u i njihove posljedice po gospodarstvo.

Indeks dolara DXY, koji slijedi dinamiku američke valute u odnosu na 6 svjetskih valuta, porastao je za 0,1% – na 91,4901 bod. U petak se taj pokazatelj spustio na rekordno nisku razinu u posljednje 2 i pol godine, na 91,0110 bod.

„Indeks dolara odskočio je od dvogodišnjeg minimuma samo zato, što su procjene ekonomskih štata (od uragana „Irma“, op. GN.) puno niže nego što se očekivalo“, izjavio je Naem Aslam, glavni tržišni analitičar Think Markets-a.

U ponedjeljak je tečaj dolara do 14:08 sati prema euru iznosio 1,1998 dolara za 1 euro, a u vrijeme zatvaranja newyorške burze 1,2036 dolara za 1 euro.

U odnosu na japanski jen dolar je ojačao za 0,8% i dosegnuo iznos od 108,66 jena za 1 dolar. Za usporedbu, krajem prošlog tjedna dolar je u odnosu na euro pao za 1,5%, a prema jenu za čak 2,2%. Na snažni pad dolara u petak utjecala je geopolitička napetost ali i kadrovske promjene u američkim Federalnim rezervama. Ostaju za pričekati i prve reakcije valutnih tržišta na sinoć izglasano proširenje sjevernokorejskih sankcija od strane Vijeća sigurnosti UN-a, što će najviše ovisiti o potezima Pjongjanga.

Azijski trejderi doveli dolar u položaj „slobodnog pada“. Što Trump želi od dolara?

 

 

 

U nedavnom pregledu prošlotjednih događaja na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi, između ostalog, spomenuli smo i prve vidljive znakove ozbiljnih gospodarskih poteškoća s kojima se susreće jedna od najbogatijih država svijeta Saudijska Arabija (poveznica).

Oni se ogledaju u prvim rezovima radničkih i socijalnih prava, nakon što je saudijski kralj Salman, 28. rujna, izdao naredbu prema kojoj se, po prvi put u povijesti zemlje smanjuju državni izdatci za zaposlene u državnim službama, koji čine oko 2/3 svih zaposlenika u Kraljevstvu. Od 1. listopada samnjuju se plaće ministara za čak 20%, kao i bonusi članovima vlade za korištenje stanova i automobila za 15%. I ostalim državnim službenicima se smanjuju bonusi i uvode limiti na isplate otpuštenim djelatnicima koji su postali višak. Sve ove mjere smatraju se odgovorom na niske cijene nafte zbog kojih je smanjen priljev novca u državnu blagajnu, a prodaja nafte bila je i još će dugo biti glavni čimbenik nacionalnog blagostanja zemlje. Za rashode na zaposlenike u dominantnom državnom sektoru do sada je izdvajano 45% ukupnih proračunskih sredstava (128 milijardi dolara u 2015. g.), zbog čega je proračunski deficit za prošlu godinu iznosio 98 milijardi dolara. Međutim, neizvjesno je kako će spomenute mjere utjecati na neformalni (nepostojeći) socijalni sporazum između vladajuće saudijske elite i njihovih podanika o očuvanju svojevrsnog statusa-quo u osjetljivoj ravnoteži tog nestabilnog društva, u odnosu na radikalne islamističke pokrete koji ne gledaju blagonaklono na hedonistički stil života u enormnom bogatstvu ogrezlih vladajućih elita zemlje.

Da stvari po Rijad ne idu u željenom smjeru ukazuje i vijest od 28. rujna, kada su  članice OPEC-a, na neformalnom susretu u Alžiru postigle dogovor o uvođenju ograničenja na proizvodnju nafte, na razini 32,5 – 33 milijuna barela dnevno, a čemu su se Saudijci do sada uvjek opirali, zahtjevajući  priključenje eventualnom dogovoru i njezinog glavnog regionalnog geopolitičkog suparnika Irana, što je ovaj odbijao činiti, želeći prije toga podignuti dnevnu proizvodnju nafte na predsankcijsku razinu. Međutim, Iran se niti ovoga puta nije želio priključiti mogućem dogovoru te je odbio ograničiti svoju proizvodnju do trenutka dok ne dostigne dnevnu razinu od 4 milijuna barela, a vlastite uvjete na potpisivanje sporazuma ima i Irak.

Ograničenje „mora biti raspoređeno između svih sudionika“, rečeno je na sastanku OPEC-a u Alžiru. U tu svrhu OPEC će osnovati koordinacijsko vijeće, koje će u studenom dostaviti završni prijedlog o ograničenju razine dnevne proizvodnje nafte. Razdoblje njegovog trajanja još nije definirano, a može iznositi i dvije godine.

Čini se kako je okrutna realnost manipuliranja niskim cijenama nafte na svjetskom tržištu kroz rast i održavanje visoke razine proizvodnje, usprkos zasićenju tržišta tim derivatom (što je Rijad konstantno činio u posljednjih skoro tri godine), došla na naplatu i Saudijskoj Arabiji. Ta njezina  strategija više ne daje rezultate, a u državnu blagajnu sljeva se sve manje novca te je Rijad bio primoran priznati ogroman pritisak koji je nastao po državne financije, pad udjela privatnog sektora u gospodarstvu, kao i rastući rizik od propasti IPO Saudi Armaca u 2018. godini.

Saudijska Arabija je iznova spremna odustati od priključenja sporazumu o ograničenju dnevne proizvodnje nafte unutar zemalja OPEC-a, ali istodobno je državni ministar Khalida al-Faliha dao do znanja, kako se uloga Saudijskog Kraljevstva kao bespogovornog vođe tog kartela mijenja.

Tržišni analitičar  Gerasimos Papagiannis izjavio je, kako je posljednjih tjedana postalo jasno da Saudijska Arabija više nije u stanju dugo nametati naftni cjenovni rat ostalim igračima na naftnom tržištu. To se u prvom redu odnosi na  američke proizvođače nafte iz škriljevca. „Upravo odustajanje Saudijaca od takve strategije utjecat će na rast cijena više od 50 dolara po barelu, ali će istodobno rast proizvodnje nafte iz škriljevca u SAD-u održavati cijene niže od 60 dolara. Vjerojatno, upravo u tom rasponu će se cijene nafte nalaziti do početka iduće godine“, izjavio je Papagiannis.

Današnja Saudijska Arabija stoji pred novom realnošću, u kojoj se snižavaju plaće i ukupni standard građana koji za takvo nešto nisu spremni, a rastuća gospodarska neodređenost, ubrzana regionalnom sigurnosnom nestabilnošću, dovela je do smjene modela upravljanja državom.

Sve to itekako ima veze s novom razvojnom strategijom države usvojenom ove godine, koja se odnosi na razdoblje do 2030. godine, i gdje se nastoji zamijeniti vodeću ulogu naftnog sektora u gospodarstvu zemlje, a također početi i intenzivan razvoj  tehnologija namjenjenih proizvodnji obnovljivih izvora energije. Takav kardinalan zaokret, za čije planiranje su već potrošeni milijuni dolara, nedvojbeno mora proizvesti posljedice i negativan učinak po dosadašnju dinamiku razvoja gospodarstva, a time i pad standarda građana.

Konzalting tvrtka McKinsey Saudijskoj Arabiji savjetuje investirati 4 trilijuna dolara za provedbu nužnog gospodarskog preustroja u željenom smjeru, zacrtanom u dugoročnoj strategiji razvoja.

Pa iako je kupovinom zapadnog naoružanja vrijednog desetke milijardi dolara Saudijska Arabija dosegla ulogu regionalne supersile, ona i dalje troši velika sredstva za regionalne ratove, što direktno – u Jemenu, što posredno – isporučujući oružje i financijska sredstva sebi odanim regionalnim vladama ili pokretima koji se bore za saudijske interese u državama čije vlade nisu pod dominacijom Rijada. Osim toga, imidž države je sve lošiji i zbog prestanka prešućivanja činjenice o  koketiranju Rijada s islamističkim terorizmom, pričemu treba podsjetiti kako je nedavno i njegov najveći partner Washington  usvojio kontroverzni zakon koji saudijske vlasti de facto optužuje za sponzoriranje terorizma, što je izazvalo val kritika, ne samo u arapskim zemljama Perzijskog zaljeva. (O reakcijama Rijada i nekih drugih zemalja na nedavno usvojeni američki zakon, Geopolitika.news uskoro će dostaviti podrobniju analizu)

Saudijska Arabija može nestati kao država

Čelna osoba konsultacijske tvrtke Eurasia Group Ian Bremmer je u intervjuu televiziji Bloomberg izjavio, kako Saudijska Arabija kao samostalna država možda ne izdrži konkurenciju na svjetskoj pozornici. Model funkcioniranja te zemlje ustrojen je na najmu strane radne snage, pričemu se u kulturi Saudijske Arabije uopće ne razmišlja o proizvodnji dobivenoj iz vlastitog rada.

Bremmer kaže: „ Što se tiče Saudijske Arabije, ja naprosto ne vidim način na koji ona može biti konkurentna… Broj stanovnika te države previsuje 30 milijuna, pričemu faktički veći dio njih ništa ne radi. Njihova mladež živi s roditeljima i bukvalno sjedi doma na kauču, ništa ne radeći tijekom mnogih desetljeća. … U Saudijskoj Arabiji mnogi rade, ali to nije domicilno stanovništvo. To su najamni radnici koji dolaze iz drugih država – Bangladeša, Libanona, Filipina, Britanije. To je ozbiljan problem. Dok vlada još ima novca ona može nastaviti s najmom stranih radnika. Ali u državi naprosto nema kulture rada … Oni mogu pokušati to sve promijeniti i natjerati mladež da počme raditi, ali u njih za to naprosto nema navike u samoj kulturi države…“

Bremmer Saudijskoj Arabiji daje prilično crnu perspektivu, navodeći, kako se ona možda neće uspjeti nositi s izazovima koje će trebati riješiti u bliže vrijeme, zbog čega postoji prilično velika mogućnost da prestane postojati kao država u dugoročnoj perspektivi.

Veliki problemi zahvaćaju jednu od najvećih svjetskih financijskih ustanova – njemačku Deutche bank (DB). Ta banka oko 20 posto svog poslovanja ostvaruje na britanskom tržištu, a veliki dio njezine aktivnosti odnosi se i na zarade temeljem tečajnih razlika i spekulacija, još od vremena vrhunca gospodarske i financijske krize 2009. godine od koje se tržište još nije oporavilo, a time i vratila prijašnja „zdrava“ osnovica poslovanja temeljena na realnim investicijama u konkretne projekte i gospodarske sektore. Deutche bank ima ogroman broj plasiranih „loših“ kredita, poglavito u odnosu prema južnim državama EU, što je rezultat službene financijske politike Bruxellessa i Berlina koja je dovela do stvaranja financijskih „balona“ koji svakog trenutka mogu puknuti (po grčkom scenariju) jer se dobro zna kako ti krediti nikada i ne mogu biti vraćeni. Dodatni udarac DB je pretrpjela nakon britanskog Brexita kada su investitori počeli panično povlačiti svoje bankovne aktive te ih sveli na povijesni minimum. Sve više ih zabrinjava i pogoršano sigurnosno stanje zbog islamističkog terorizma, potencijalnog sukoba s Rusijom na istoku kontinenta, socijalnih tenzija temeljem sve veće nejednakosti između bogatih i siromašnih (srednji sloj na očigled išćezava diljem EU), nepredvidljivost izbjegličke krize i općenito krize EU institucija, zbog čega oni utočište sve više traže u sigurnijim ulagačkim „oazama“ Azije ili preko Atlantika.

EU će svim sredstvima braniti Deutche bank jer bi njezin kolaps imao puno drastičnije posljedice po gospodarstvo čitavog svijeta nego svojedobni kolaps američke Lehman Brothers Bank (DB je puno veća banka) od koje je financijska kriza u SAD-u i započela te se poput opakog infekta proširila na čitavi svijet. EU njemačku DB, naravno, može i hoće štititi instrumentarijem koji ima na raspolaganju kroz svoju Eurospku središnju banku i neograničenu mogućnost tiskanja novca. Zbog toga propast jedne od najvažnijih svjetskih financijskih ustanova sigurno neće usljediti brzo ali proces njezine nestabilnosti je započeo i dugoročno će rezultirati krahom jer je državni intervencionizam ipak ograničenog trajanja u krutom svijetu financija koji podlježe isključivo strogim ekonomskim zakonitostima, a ne političkim direktivama.

Stariji ekonomist Deutche bank izjavio je kako je nužna žurna rekapitalizacija europskog bankarskog sustava, a njegova najslabija karika pritom su – talijanske banke. Talijanski premijer Matteo Renzi nije dugo okljevao sa svojom reakcijom. Priznao je, naime, da u talijanskom financijskom sektoru ima problema ali da „sto puta veći problem za čitavu eurozonu predstavljaju pojedine velike banke“, imajući u vidu DB čije rizične akvizicije dosežu desetke trilijuna eura.

Započeta prepucavanja imaju svoju logiku:

Problematični krediti u bankarskom sustavu Italije procjenjuju se na 360 milijardi eura, a udio onih zauvjek „nepovratnih“ nastavlja rast. Stariji ekonomist najveće njemačke banke DB smatra kako je 150 milijardi eura dovoljno za spas financijskih institucija EU. Volkerts-Landau tu sumu ipak smatra preskromnom, uspoređujući je s američkim bail out-om (termin za državnu potporu i spas tamošnjih banaka u vrijeme velike krize) zbog koje je spašavanje banaka gotovo deset godina ranije koštalo 475 milijardi dolara tj. tri puta skuplje.

Problem je u tome što Italija želi „poslovati“ s bankama po starim pravilima – koristeći novac poreznih obveznika, a u EU djeluju nova pravila koja to brane. Renzi ustrajava na privremenim državnim intervencijama, a djelomično ga podupire i francuski ministar financija. Međutim, šef Eurogrupe Jaroen Dijsselbloem štiti oštra pravila igre, navodeći kako se ne smije dozvoliti rekapitalizacija banaka novcem poreznih obveznika (države) nigdje u Europi. Kancelarka Angela Merkel i njemački ministar financija Wolfgang Schaeuble za sada još šute.

Dok traju trvenja na visokoj razini, stručnjaci smatraju kako će kancelarka Merkel i njen ministar financija uskoro morati progovoriti i krenuti na pojedine ustupke glede spašavanja banaka jer više nije riječ o Grčkoj i Cipru već o velikoj članici EU – Italiji, a time i o samoj Njemačkoj čije banke su njezini glavni kreditori. Što u suprotnom može biti, ako gnjevni talijanski građani ostanu bez svojih ušteđevina? Je li teško zamisliti, da ionako sve snažnije euroskeptične silnice u talijanskom društvu pred opljačkane ljude postave pitanje, poput nedavno Britanaca – „Je li nam EU uopće nužna ili nije?“ A to je samo blagi scenarij onoga što u slučaju kolapsa talijanskih banaka može usljediti, ne samo u Italji.

Dug SAD-a je u zadnjim godinama rapidno rastao i unatoč žestokim raspravama i obećanjima da se plafon za zaduživanje neće više dizati, kongres ipak svaki put donese odluku o “samo još jednom dizanju”. Trenutni dug iznosi preko 19 tisuća milijardi dolara ili 19 trilijuna dolara. Taj ogroman broj ljudima izgleda preimaginarno da bi ga uopće zamislili, a da bi ga približili ljudi u Demonocracyinfo su napravili video koji prikazuje kolika hrpa novca bi to bila da je dug prikazan u novčanicama od 100 dolara. Hrpa je stvarno velika. I toj hrpi se ne nazire kraj rasta, a brzina kojom raste se može vidjeti i na brojaču u realnom vremenu koji možete pogledati ovdje.

 

U prošlom članku smo prikazali tko su najveći svjetski dužnici i koliki je njihov udio u golemom svjetskom dugu. No ti dugovi ne odražavaju pravo stanje u kojima se države nalaze, jer dug Njemačke ili Japana nije isti kao dug Grčke ili Hrvatske. Nije isti zato jer je japanska ekonomija izuzetno dinamična i Japan je kao dužnik u stanju servisirati svoje dugove bolje nego većina zemalja koje imaju manje dugove. Donosimo vam prikaz dugova u ikonografiji Virtualcapitalista i to u odnosu na tri parametra, dug mjeren prema GDP-u, prema ukupnom prihodu ekonomije i prema ukupnom prihodu države.

Courtesy of: Visual Capitalist

Ukupni dugovi svih država svijeta iznose 60 000 milijardi dolara, ili 60 trilijuna dolara. Ta ogromna brojka je toliko velika da se naš dug čini kao minorna stvar. No nisu svi dugovi jednaki, pa tako najveći omjer duga i BDP-a ima Japan,ali ekonomija Japana je toliko snažna da taj omjer ne predstavlja neki veliki problem koji bi upalio alarme.

Najproblematičnije su zemlje poput Grčke ili Hrvatske čije ekonomije ne ulijevaju povjerenje kreditorima da je zemlja sposobna dugoročno bez novog zaduživanja i reprogramiranja dugova opstati. Reprogram i izostanak reformi koje bi smanjile rashodovne strane države ili povećale prihodovne i na jedan od ta dva načina smanjile deficit su zapravo garancija da će dug rasti i rasti sve dok ne preraste u nerješiv problem.

U sličnoj situaciji je i najveći dužnik svijeta SAD čiji dug je 29,9% udjela u ukupnom svjetskom dugu, no SAD ima ukupni udio preko 23% u svjetskoj ekonomiji. No konstantno dizanje granice zaduživanja i povećanje duga prijeti da problem postane prevelik i za veliki SAD.

U ikonografiji koju je izradio Visualcapitalist svi dugovi svijeta su prikazani po zemljama i slikovito predočeni. No taj prikaz ne odaje stvarno stanje dužnika i u narednom članku donijet ćemo omjer dugova u odnosu na tri ključna faktora koji kreditori prate (Dug/GDP, Dug/Ukupni prihod ekonomije, Dug / Prihod države).

Courtesy of: Visual Capitalist

Vodeći mediji koji su dugo vremena pokušavali u suradnji s političko-bankarskim kartelima održati privid kako se ništa posebno ne događa s globalnim gospodarstvom i pripadajućim financijskim sustavom, počeli su koristiti izraze poput “ekonomski kolaps” kako bi opisali što se trenutno događa u pojedinim regijama svijeta. Analizirat ćemo dokaze o “ekonomskom kolapsu” koji dolaze iz Sjeverne i Južne Amerike, Europe i Azije, nakon čega bi trebalo biti jasno da nema nikakvih razloga biti optimističan u razmišljanjima o smjeru kojim se globalna ekonomija kreće. Brojna upozorenja uglednih stručnjaka koje su iznijeli u javnost proteklih mjeseci i godina pokazuju se točnima, što nas upućuje na zaključak kako su prva poglavlja razorne gospodarske krize, moguće i najgore u povijesti, zaključena.

Započet ćemo s Brazilom: sedmo po veličini gospodarstvo svijeta već sada se nalazi u najgoroj recesiji posljednjih 25 godina. U stvari, ne bismo bili u krivu kada bismo uporabili i težu riječ od recesije, kao što je to učinio Goldman Sachs krajem prošle godine, opisavši događaje koji se odvijaju u Brazilu – depresijom. Ali od kraja prošle godine do danas, situacija je u Brazilu toliko eskalirala da je čak i CNN, glavni izvor bajkovitih priča o super stanju u kojem se nalazimo, jedan od svojih članaka naslovio ‘Brazil: ekonomski kolaps gori od očekivanog’. Usred rastućeg političkog pritiska i sve brojnijih poziva na opoziv predsjednice Rosseff, brazilska središnja banka objavila je prošli četvrtak kako očekuju kontrakciju brazilskog gospodarstva od čak 3,5 posto u 2016. godini, što je još lošije od njihove prethodne prognoze koja je bila postavljena na 1,9 posto. CNN napominje kako je nova, sumornija prognoza u skladu s projekcijama MMF za najveću zemlju Južne Amerike, kao i prognozama neovisnih ekonomskih stručnjaka. U međuvremenu, situacija u Venecueli je daleko lošija od one u Brazilu. Inflacija je probila plafon i iznosi više od 700 posto, manjka hrane i osnovnih životnih potrepština, a kriminal je posve izmakao nadzoru. Još jedan mainstream medij, britanski Independent, objavio je članak naziva ”Venecuela na rubu potpunog ekonomskog kolapsa” u kojem pišu:

”Jedino preostalo pitanje je hoće li se prva potpuno raspasti Vlada Venecuele ili njihovo gospodarstvo? Ključna riječ je ‘potpuno’. Vladajuća stranka upravo je izgubila parlamentarne izbore koji su opoziciji donijele većinu dovoljnu za ulaganje veta, i teško je reći da će im u nadolazećem vremenu situacija biti išta bolja. Prema podacima MMF-a njihovo gospodarstvo smanjilo se 6 posto, nakon što je već izgubilo 10 posto prethodne godine, dok je inflacija eksplodirala na 720 posto. Stoga nije uopće čudno što financijska tržišta očekuju kako Venecuela u vrlo bliskoj budućnosti neće moći vraćati svoje dugove. Država je praktično u bankrotu.”

U SAD-u će uskoro početi pristizati izvješća o kvartalnim profitima najvećih kompanija, tek nekoliko dana nakon što je podružnica FED-a iz Atlante objavila nova predviđanja o rastu BDP-a za prvi kvartal ove godine od svega 0,1 posto, što je dramatičan pad od njihove prethodne prognoze koja je bila dobrano iznad 2 posto. Očekuje se kvartalni pad korporativnih profita veći od 9 posto, što prema analizi ekonomista Alberta Edwardsa iz Societe Generale znači da se u SAD može očekivati veliki porast bankrota u prezaduženom korporativnom sektoru koji neće moći servisirati svoje obveze po kreditima. Edwards zaključuje kako ovako velik pad korporativnog profita nikada nije zabilježen, bez da ga je pratila i snažna recesija.

U međuvremenu, u Europi je talijanski bankarski sustav ušao u novo, vrlo zabrinjavajuće poglavlje drame kojoj se ne nazire kraj. Ministar financija Italije iznenada je sazvao sastanak u Rimu na kojem će u središtu rasprave biti bail-out plan za njihove banke zapale u probleme. Na sastanku zakazanom za ponedjeljak, biti će čelnici najvećih talijanskih financijskih institucija kako bi usaglasili posljednje detalje bail-out plana kojeg u koloarima nazivaju “posljednjim utočištem”. Dionice talijanskih banaka izgubile su samo ove godine gotovo polovinu svoje vrijednosti zbog zabrinutosti investitora koju je uzrokovala zastrašujuća planina tzv. “loših” zajmova od 360 milijardi eura, koje dužnici neredovito ili uopće ne servisiraju. Taj je iznos velik kao petina talijanskog BDP-a. Na burzama su dionice posrnulih talijanskih banaka snažno skočile u zeleno, u očekivanju još jedne državne intervencije koja će ih barem na neko vrijeme izvući iz gliba u kojem se nalaze. Međutim, neovisno o rezultatima tog hitnog sastanka, prema riječima insidera koji su uključeni u te razgovore, ostaje otvoreno pitanje hoće li taj plan biti dostatan da spasi makar najslabiju od talijanskih velikih banaka, Monte dei Paschi di Siena. Sjećate li se koliko je teško Europi bilo da spasi Grčku, ukoliko to uopće možemo nazvati spasom? Čitavoj je Eurozoni tada prijetio raspad, ukoliko bi Grčka, 44. po veličini ekonomija svijeta, bankrotirala. Što možemo očekivati ukoliko se sličan scenarij počne odvijati u Italiji, koja je 8. po veličini ekonomija svijeta? Ono što također ne smijemo izgubiti iz vida su i druge velike banke širom Europe koje se nalaze u problemima. Francois Perol, predsjednik uprave druge po veličini francuske banke BPCE, nedavno je pred novinarima izjavio kako je ”puno zabrinutiji negoli je bio 2009. godine”.

I treba biti zabrinut, jer je upravo po prvi puta u Europi primijenjena “bail-in” doktrina spašavanja banaka. Dogodilo se to u Austriji, a vjerni čitatelji 7dnevno prisjetit će se članka “Austrija – predvodnica ozakonjenja bankarske pljačke” iz travnja prošle godine, u kojem smo predvidjeli upravo to što se ovih dana u Austriji događa. Prije šest godina, bankrotiranu Hypo Alpe Adria banku nacionalizirala je austrijska vlada, naravno na račun poreznih obveznika koji su rupčagu u bilanci bili prisiljeni zatrpati vlastitim novcem. Pravni sljednik Hypo banke je Hetta Asset Resolution AG, i nakon prestanka državnog financiranja tog gubitaša u kojeg je upumpano 5,5 milijardi eura, stvoreni su uvjeti za prodaju dijela poslovanja Hypo banke Advent Internationalu i EBRD-u, koji su od srpnja 2015. i službeno postali vlasnici Hypo banke u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori. Dakle, austrijska banka sa sjedištem u Klagenfurtu više uopće ne posluje u Austriji nego samo u državama bivše Jugoslavije. U Hetta Asset Resolution AG ostali su vrijednosni papiri sumnjive kvalitete, i nije prošlo dugo vremena prije negoli se i tu pojavila golema rupčaga u bilanci, ovaj puta velika čak osam milijardi eura, i posljedično, nemogućnost servisiranja obveza prema vjerovnicima. Međutim, tu rupu će sada pokrpati u najvećoj mjeri upravo vjerovnici, i tako smo stigli do prvog europskog slučaja u kojem je primijenjena bail-in doktrina spašavanja posrnulih financijskih institucija koju smo najavili prije godinu dana. Procjenjuje se kako će tek 2023. godine biti moguće likvidirati tu toksičnu financijsku instituciju, nakon što budu zaključene sve pravne zavrzlame i poplava sudskih tužbi vjerovnika koji su izgubili golem novac, a koje će nesumnjivo uslijediti nakon kontroverzne odluke austrijskog bankarskog regulatornog tijela FMA o načinu na koji će biti sanirani golemi gubici prouzročeni neodgovornim ponašanjem bankara, uz blagoslov političara koji su donijeli zakonske propise kojima će natjerati vjerovnike da snose posljedice za tuđe postupke.

Što se Azije tiče, niti tamo ne cvatu ruže. Kinesko je tržište vrijednosnih papira već palo za više od 40 posto. Njihov je izvoz zaključno s veljačom ove godine 25,4 posto manji nego u isto vrijeme prošle godine. Ekonomski pokazatelji drugog po veličini gospodarstva svijeta nisu bili ovako loši još od vrhunca prošle globalne recesije. Japanska ekonomija je također u grčevitoj borbi za opstanak. BDP im pada kvartal za kvartalom, a njihova je industrijska proizvodnja upravo zabilježila najveći jednomjesečni pad još od 2011. godine. Burzovni indeks Nikkei izgubio je od ljeta prošle godine oko 5000 bodova. Ekonomski analitičari otvoreno govore kako je središnja banka Japana glavni krivac za bezizlaznu situaciju u kojoj se nalazi njihovo gospodarstvo.

Možemo zaključiti kako nije u problemima samo neka od svjetskih regija, već da se sve nalaze u istom loncu koji počinje ključati. Najavljeni su brojni izvanredni sastanci između političkih vođa i kreatora monetarne politike, a najvažniji od njih dogodit će se ovog tjedna između predsjednika SAD-a Baracka Obame i guvernerke FED-a Janet Yellen.

Završila je dugo očekivana „povijesna“ petodnevna posjeta saudijskog kralja Salmana Kairu, na početku koje smo sačinili analizu odnosa dviju zemalja, kako bismo lakše mogli razumjeti rezultate samih razgovora za koje smo znali da nikoga neće ostaviti ravnodušnim (poveznica).
Geopolitika.news, kao što smo tada i najavili, upravo je došla do relevantnih i fascinantnih saznanja o rezultatima razgovora egipatske i saudijske političke i gospodarske elite. Poznavanje tih rezultata je važno jer oni mogu odrediti daljnju budućnost bliskoistočne regije, budući da dvije države imaju političku, financijsku (Saudijska Arabija) i vojnu moć koja uvelike nadilazi njihove granice i u mnogome kreira društvena kretanja u arapskom svijetu zadnjih 50-ak godina.
Poradi specifičnosti problematike, te ćemo rezultate rzmotriti kroz dva dijela: 1. one koji se odnose na reakcije glede egipatske predaje Rijadu suvereniteta nad svoja dva strateški važna otoka u Crvenom moru; i 2. one koji se tiču političkih i gospodarskih odnosa dviju zemalja, uokvirenih u međusobno „strateško partnerstvo“ i njihove posljedice.

1. Egipatski otoci Tiran i Sanafir jednim potezom pera postali saudijski

Poput nekad davno Mojsija, koji je Božjom rukom izveo svoj narod iz egipatskog ropstva prvevši ga po dnu Crvenog mora prema „zemlji meda i mlijeka“, danas „zemlja nafte i plina“ želi „rukom novca“ to isto more – premostiti.

Kralj Salman u egipatskom parlamentu održao je šestminutni govor, u kojem je izvjestio o izgradnji 50-kilometarskog mosta između egipatskog turističkog bisera Sharm al-Sheika i saudijskog grada Ras al-Sheika (preko otoka Tirana), u koji će Kraljevstvo uložiti 1,7 milijardi dolara.

Međutim, tu veliku vijest ipak je zasjenila informacija egipatske vlade od 9. travnja, prema kojoj je odlučeno, da se dva sporna i strateški važna otoka, spomenuti Tiran i Sanafir, pod egidom obostrane koristi zbog mogućnosti proglašenja isključivog gospodarskog pojasa, stave pod suverenitet Arapskog kraljevstva. Da bi dogovor postao pravovaljan, još mora proći ratifikaciju u Predstavničkom domu egipatskog parlamenta, za što ne bi trebalo biti problema.

Strateški značaj tih otoka ogleda se kroz činjenicu, da se s njih nadzire promet brodova iz zaljeva Akaba (izrl. Eilatski zaljev, po izraelskom gradu Eilatu) u akvatorij Crvenog mora. Podsjećamo na nastojanja egipatskog predsjednika Nasera iz 1967. g. kada je te otoke želio iskoristiti za blokiranje prolaza izraelskih brodova kroz Tiranski tjesnac, a kako bi izolirao grad Eilat. Tu namjeru Izrael je procjenio jednim od svojih glavnih povoda za nanošenje preventivnog udara u Šestodnevnom ratu. Nakon tog rata otoci su došli pod izraelsku okupaciju, koja je trajala do potpisivanja mirovnog sporazuma između dviju država u američkom Camp Davidu 1979. godine i kojim je Tiranski tjesnac proglašen međunarodnim vodama. Egipat je suverenitet nad tim otocima dobio 1982. g. ali se na Tiranu sve do danas nalazi baza Multinacionalnih snaga za nadzor (Multinational Force and Observers).

Posve je razumljivo kako dogovor o prijenosu suvereniteta nad otocima s Kaira na Rijad izaziva pozornost Tel Aviva. Egipatska novina „Al-Ahram“ kaže, kako su se prije pripreme dokumenata egipatski dužnosnici povezali s izraelskim kolegama i o svemu ih izvjestili. Štoviše, nasljedni saudijski princ i najmlađi sin kralja Salmana, Muhammed bin Salman, napisao je egipatskom premijeru Sherifu Ismailu pismo u kojem potvrđuje, kako Saudijska Arabija glede dvaju otoka na sebe preuzima puninu egipatskih obveza koje proizlaze iz Camp-davidskog sporazuma. U slučaju suglasnosti izraelske strane, Egipat i Saudijska Arabija će potpisati ugovor o međusobnom pomorskom razgraničenju. A da bi to bilo ostvarivo, trebat će izvršiti određene korekcije u tekstu dokumenta mirovnog sporazuma od strane izraelske vlade ili Knesseta. Pojedini izraelski mediji javljaju kako se dogovor Kaira i Rijada već nalazi na ekspertizi pri nadležnom izraelskom ministarstvu, nakon čega će se i formirati službeni stav Tel Aviva.

Ali da nije sve tako jednostavno ukazuju i reakcije pojedinih eksperata po bliskoistočnoj problematici. Oni smatraju kako je Egipat popustio saudijskoj regionalnoj „ekspanzionističkoj strategiji“ zbog gospodarskih problema.

Egipat je radije izabrao Rijad nego politiku Zapadnih financijera, poput MMF-a, koji zahtijevaju provođenje brzih i striktnih ograničenja i bolnih rezova. A da se radi o popuštanju Kaira svjedoči i činjenica o prestanku emitiranja Hezbollahove televizije „Al-Manar“ preko egipatskog satelita Nilesat, svega dan prije dolaska kralja Salmana, što može ukazivati i na promjenu smjera Kaira u odnosu na Teheran i prihvaćanje saudijskog zahtijeva za izgradnju sunitske osovine Rijad-Kairo-Ankara.

Pojedini analitičari uvjeravaju i kako će Rijad sigurno iskoristiti dobivene otoke u vojno-strateške svrhe i da to može narušiti uspostavljenu ravnotežu sila u toj zoni Bliskog istoka, a što može dovesti do izraelske reakcije.

A evo što o svemu kaže bivši izraelski veleposlanik u Kairu Zvi Mazel: radi se o potencionalnoj opasnosti za Izrael jer se mijenja geopolitička situacija u regiji. Poglavito je opasna gradnja mosta preko Crvenog mora jer on može služiti kao promatračnica prema trgovačkim i vojnim brodovima koji tuda prolaze prema Izraelu.

Inače, odnose Tel Aviva i Rijada (koji još službeno nisu u miru), najviše opterećuje nerješeno palestinsko pitanje.

„Predsjednik Al-Sisi prodaje egipatske zemlje Saudijcima za „šaku dolara“, samo su neki od naslova na užarenim egipatskim društvenim mrežama, a najposjećeniji blog ovih dana je #Egypt_is_not_for_sale na Twiteru, s rekordnom količinom posjetitelja. Poslje objave priopćenja o predaji otoka, održan je veliki prosvjed na glavnom kairskom trgu Tahrir koji je razbijen od strane policije pod izlikom da nije bio prijavljen, a uhićeno je i 10-ak osoba. Zanimljivo je i to, da je protiv sporazuma ustala i u Egiptu zabranjena organizacija „Muslimanska braća“ čiji se glavni vođe u Dohi i u Švicarskoj iznova mire sa Saudijskom Arabijom nakon ustoličenja novog kralja početkom prošle godine. Oni dovode pod sumnju ustavnost i zakonitost čina predaje otoka, prije svega po čl. 1. Ustava, prema kojem je Egipat suverena, jedinstvena i nedjeljiva država; i čl. 151. u kojem stoji kako predsjednik Republike predstavlja zemlju u međunarodnim odnosima, zaključuje ugovore i ratificira ih poslje odobrenja Predstavničkog doma. Predlažu i provedbu općeg referenduma po tom pitanju. Bili to radikali, bila umjerena oporba, svi se slažu u jednom – Saudijska Arabija kupila je te otoke iskorištavajući egipatsko teško gospodarsko stanje.

Vidjevši kako je „vrag odnio šalu“ i da je reakcija egipatske javnosti vrlo negativna u odnosu na „goste koji su joj došli u posjet“ i pritom sa sobom odnjeli komade egipatske zemlje, već 10. travnja, saudijski ministar vanjskih poslova Al-Jubeira održao je u veleposlanstvu svoje zemlje u Kairu konferenciju za „novinare i inteligenciju“. Pritom je govorio o povijesnom pravu Rijada na te otoke, koje su mu priznavale sve egipatske vlasti još od vremena kralja Faruka (1932.-1952.). Izjavio je kako Rijad želi ispuniti sve egipatske obveze iz spomenutog dogovora s Izraelom, pa tako i zadržati bazu MFO. Ali naglasio je, kako njegova zemlja s Izraelom neće po pitanju otoka voditi nikakve pregovore, a na konstataciju da najnoviji dogovor stavlja Saudijsku Arabiju u položaj pogranične države s Izraelom, ministar je samo kazao, da nikakvih dogovora s Izraelom neće biti dok se u potpunosti ne riješi palestinsko pitanje.

2. Elementi dogovora o „strateškom savezu“

Ako je već predaja egipatskih otoka izazvala toliko podozrenje, to se nikako ne može reći za potpisane gospodarsko-financijske sporazume. Jedan od najvažnijih svakako je onaj o saudijskom financiranju egipatskog naftnog sektora u iznosu od 20 milijardi dolara u sljedećih 5 godina, kao i ono, o osnivanju zajedničkog investicijskog fonda s kapitalom od 16 milijardi dolara. Ali najsnažnije je ipak odjeknula spomenuta najava izgradnje 50-kilometarskog mosta preko Crvenog mora, koja će biti financirana sa strane Rijada u iznosu od 1,7 milijardi dolara. Države su potpisale i sporazum o izgradnji zone slobodne trgovine na poluotoku Sinaju (dio tog golemog projekta vrijednog dodatnih 1,5 milijardi dolara jest i spomenuti most). U zoni slobodne trgovine planira se izgraditi 13 industrijskih kompleksa, a u administrativnom središtu regije Južni Sinaj Et-Tureu, planira se otvoriti sveučilište koje će se nazvati imenom saudijskog kralja Salmana. Gradit će se i stambene zgrade, kanali za vodu i dvije elektro-energetske centrale koje će koštati 2,2 milijarde dolara. Za 2 milijarde dolara planira se i izgradnja luke za rasuti teret u Ismailiji.

Sve to skupa posjet saudijskog kralja Kairu uistinu postavlja u okvire „povjesnog“, ali se postavlja pitanje pod koju cijenu? Jer Saudijci (kao, uostalom i bilo tko drugi) nikome ne daju novac „na lijepe oči“.

Rijad u prvom redu novcem želi ishodovati promjenu stava Kaira po pitanju sirijske krize, gdje se ovaj zalaže za jedinstvo zemlje i nenasilnu smjenu vlasti. Zna se kako egipatska vojska (kao nesumnjivo najveći državni autoritet) zazire i od salafitskog pokreta i od „Muslimanske braće“ čija je djelatnost u Egiptu zabranjena (prvog podupire Rijad, a s drugim se upravo iznova miri) i da između njih stavlja znak jednakosti. Promjena civilne vlasti u susjednoj Siriji primjenom oružane sile tih pokreta (kao i u Libiji i Jemenu), nije prihvatljiva egipatskom moćnom vojnom establišmentu (iz kojeg dolazi i predsjednik Al-Sisi) i on ne namjerava dijeliti vlast s teolozima, a Republiku preobraziti u džamahiriju ili kalifat (slična je pozicija i Pakistana). Ali zbog gospodarskih problema s kojima se Egipat suočava, vojska će morati pružiti određene ustupke. Jednan od njih svakako je i predaja dvaju važnih otoka Rijadu čime su ad acta stavljene saudijske pretenzije za korištenje egipatske vojske u regionalnim sukobima kao svojevrsnog „arapskog žandara“, i to za dugo vrijeme.

Međutim i do promjene određenih vanjsko-političkih stavova Kaira, poglavito po pitanju Sirije i Irana, također će morati doći ali je još nejasno kakve će one biti i u kojem će se smjeru kretati. Naime, posve je jasno kako novi saudijski režim nastavlja inzistirati na regionalnim promjenama, pričemu ih razmatra isključivo kroz prizmu uspostave vlastite dominacije. A Iran i Assadova Sirija u taj se scenarij nikako ne uklapaju. Osim toga, Rijad kroz učvršćenje savezništva s Kairom nastoji iz zone Magreba i Libije izbaciti tamo dominirajući Katar.

Posebnu pozornost treba posvetiti činjenici o ugrozi Egipta od terorizma, koji poglavito prijeti njegovom turističkom sektoru, prije svega onom na Sinaju. Glavne terorističke grupacije (salafističkog usmjerenja) koje djeluju na poluotoku, imaju sponzorstvo Katara i Turske. Poglavito je snažan palestinski HAMAS koji ima organizacijsku bazu u susjednoj Gazi (Izrael), pričemu je dio njegovog rukovodstva blizak Kataru, a drugi dio Iranu. Egipatska vojna kampanja na Sinaju nije završila uspješno i Kairo upravo sada namjerava uspostaviti dijalog s vodstvom HAMAS-a, zahtjevajući od njega obračun sa salafističkim pokretima (u zauzvrat za nešto), a što se baš neće svidjeti Rijadu jer i on ima svoje sinajske salafističke uzdanice. Međutim, i Saudijci nešto moraju žrtvovati. Egipatski šef službe sigurnosti i čovjek od povjerenja predsjednika Al-Sisia Haled Fauzi, na sebe je već preuzeo obvezu obnove pregovora s rukovodstvom HAMAS-a. Kairo je svjesan kako bez suradnje s tom organizacijom teško može doći do uspostave sigurnosti na poluotoku i sprječavanja povećanja simpatija lokalnog stanovništva prema „Vilajetu Sinaj“.

Inače, razgovori visokih egipatskih sigurnosnih dužnosnika i visokih predstavnika HAMAS-a već su se u dva navrata održali tijekom ožujka, pa iako nije ništa službeno potpisano, čini se kako HAMAS pristaje na suradnju po određenim zahtijevima egipatske strane. HAMAS-ovu delegaciju u tim su razgovorima predvodili: Musa Abu Marzuk („drugi čovjek“ organizacije koji se smatra i „katarskim igračem“), Mahmud Zahar – bivši ministar vanjskih poslova Palestinske samouprave i Imad al-Alami, član glavnog odbora (obojica se smatraju „iranskim ljudima“). Moguće je kako Kairo kroz predstojeće pregovore posredstvom HAMAS-a želi odaslati svoje poruke inozemnim sponzorima sinajskog terorizma – Dohi, Teheranu i Ankari.

Osim terorističke ugroze, razgovori čelnika Egipta i Saudijske Arabije svakako su se odnosili i na smanjeni osjećaj sigurnosti zemalja članica Saveza Saudijske Arabije i Perzijskog zaljeva zbog snižavanja američkih jamstava pomoći. Da bi kompenzirali američku „nezainteresiranost“ za regiju, arapske zemlje moraju pojačati svoje proračune i povisiti rashode za obranu, u čemu im nafta „pomaže“ s 85-postotnim udjelom. Bez zadržavanja naftnog tržišta (u koje sve snažnije prodire Iran kroz povišenje proizvodnje nafte nakon ukidanja sankcija) i visoke razine obrambene sposobnosti, oni će teško parirati osnaženim iranskim ambicijama u regiji. Upravo po pitanju obrane Rijad Kairu namjerava dati glavnu ulogu, jer Saudijska Arabija, koliko god vojno-tehnološki bila snažna, ne zna ratovati, a na što ukazuje i njezin nesmotreni ulazak u jemenski ratni „slijepi tunel“.

Jačanjem savezništva s Egiptom Rijad nastoji i umanjiti ulogu bogatog i „bahatog“ Katara kao svog glavnog suparnika za dominaciju u spomenutom Savezu arapskih zemalja Perzijskog zaljeva. Primjerice, ni Katar ni Oman nisu prekinuli trgovinske odnose s Iranom nakon što je to zatražio Rijad zbog paljenja njegovog veleposlanstva u Teheranu početkom siječnja o.g., a iz čega su dvije zemlje izvukle i određene benefite. Osim toga Katar vodi i vlastitu vanjsku politiku u regiji i ne vjeruje Rijadu. On ne pristaje na ulogu saudijskog vazala ni na saudijsku vojnu dominaciju unutar spomenutog Saveza, a što je Doha najbolje demonstrirala potpisivanjem ugovora o vojno-strateškoj suradnji s Ankarom. Zbog takvih odnosa, u pitanje dolazi i osnivanje panarapske vojske za sprječavanje vanjskih ugroza, na čemu inzistira Rijad, a čitava stvar zapela je još prošlog ljeta nakon prethodnih glasnih hvalospjeva tom projektu. Problem je, naravno, u tome, tko će dominirati u njezinom zapovjedništvu. Katar u protivljenju saudijskoj dominaciji navodno ima potporu i moćnih monarhija Kuvajta i UAE.

Možemo lako zaključiti kako su odnosi u arapskom svijetu toliko složeni, da govoriti o nekakvoj jedinstvenoj političkoj i vojnoj platformi nije moguće. Rijad kroz zbližavanje s Kairom ima svoje snažne interese ali egipatski politički (čitaj: vojni) vrh nije naivan. On sada traži predah do ekonomskog oporavka, pri čemu svoje ukupne nacionalne interese sigurno nije prodao prodajom dvaju otoka, ma koliko oni bili strateški bitni, a sam čin prodaje bolan i neugodan. Osim toga, tko kaže da sutra u Kairo ne može doći i katarski šeik s novom „šakom dolara“. Jer Katar je taj koji sponzorstvom sinajskog terorizma danas puno više prijeti Egiptu, i ne bi bilo teško zamisliti da Kairo u zamjenu za sigurnost (i novac), dio svoje „odanosti“ prebaci s Rijada i na Dohu.

Jer povijest je pokazala nešto što treba upamtiti: neprijatelji se mijenjaju, kao i prijatelji, ali nacionalni interesi su konstanta. Naravno, to vrijedi samo za ozbiljne narode i države.