Energetika

Koliko su složeni bliskoistočni odnosi i koliko, zapravo, u njima Moskva vodi vještu i pragmatičnu politiku, ukazuje i vijest o tome, da u jeku pripreme referenduma o nezavisnosti Iračkog Kurdistana i svim implikacijama koje taj politički potez u sebi nosi, ruski naftni div „Rosneft“ i vlada Iračkog Kurdistana vode pregovore o realizaciji projekta izgradnje plinovoda iz te iračke autonomne regije za Tursku i Europsku uniju po ubrzanom režimu: završetak i eksploatacija plinovoda, kao i prve količine plina za unutarnje korisnike počinju 2019.g., a planirani izvoz od 2020. godine, propćio je u ponedjeljak „Rosneft“. Nakon izvršene kompleksne provjere stanja postojeće plinovodne infrastrukture Iračkog Kurdistana, „Rosneft“ će u skoro vrijeme dovršiti izradbu finalne dokumentacije ovog velikog projekta. Do kraja godine dvije strane namjeravaju potpisati i odvojeni sporazum o sudjelovanju u financiranju izgradnje plinovodnog sustava Iračkog Kurdistana od strane navedene ruske naftne tvrtke. Investicije u taj projekt vršit će se po shemi BOOT (Build-Own-Operate-Transfer: izgradnja, vlasništvo, eksploatacija, predaja). Smatra se kako će plinovod omogućiti izvoz plina u količini od 30 milijardi m3 godišnje, uz dodatne isporuke unutarnjim korisnicima.

Pritom treba naglasiti kako se ovdje ne radi o ad hoc odluci službenog Erbila već o promišljenoj kurdskoj strategiji diversifikacije svojih gospodarskih i političkih odnosa s ključnim čimbenicima koji odlučuju o budućem političkom ustroju Bliskog istoka nakon završetka duge faze postojećih oružanih sukoba, čiji se kraj uništenjem „Islamske države“ polako nazire, iako još uvjek postoji veliki potencijal izbijanja novog regionalnog sukoba, prije svega upravo po pitanju sudbine  tamošnjih Kurda i njihovog odnosa sa susjednim državama. Naime, projekt izgradnje spomenutog plinovodnog sustava Iračkog Kurdistana dogovoren je još početkom lipnja ove godine na Međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu. Tada je, u nazočnosti ruskog predsjednika Vladimira Putina i premijera Iračkog Kurdistana, Nechirvana Barzanija,  potpisan niz pravno obvezujućih sporazuma o proširenju suradnje u istraživanju i proizvodnji ugljikovodika, trgovini i logistici.

Temeljni uvjeti ovog projekta sastoje se u osnivanju zajedničke tvrtke za provedbu dugoročnog ugovora u odnosu na infrastrukturu samog projekta. „Rosneft“ dobiva i pristup upravljanju najvećim regionalnim transportnim sustavom, snage 700 tisuća barela nafte dnevno, s planiranim povećanjem na razinu veću od milijun barela do kraja 2017. godine, kao i pravo istraživanja tamošnjih pet geoloških blokova.

Treba podsjetiti, kako je „Rosneft“ svoj proboj u Irački Kurdistan počeo u veljači ove godine, na konferenciji IP Week, održanoj u Londonu, kada je s predstavnicima vlade u Erbilu potpisao ugovor o kupnji i prodaji tamošnje nafte u razdoblju od 2017.-2019. godine. Novi sporazumi Rusima omogućuju ulazak u tu najperspektivniju ragiju za razvoj globalnog energetskog tržišta, čije se zalihe nafte procjenjuju na 45 milijardi barela i 5,66 trilijuna m3 plina (procjene Ministarstva za prirodne resurse Iračkog Kurdistana). Također treba podsjetiti kako kurdistansku naftu „Rosneft“ prevozi u vlastite rafinerije u Njemačkoj.

Ubrzana promjena globalnih geopolitičkih odnosa sve se više prebacuje i na globalno poslovno, poglavito energetsko tržište. Kako se i očekivalo, a što je Moskva često otvoreno i najavljivala, zbog otežanog pristupa Zapadnim financijskim institucijama i poslovanja općenito, nakon otvaranja ukrajinske krize i uvedenih proturuskih sankcija, ruske energetske tvrtke sve se više okreću azijskom tržištu, gdje Kina, svakako, ima dominantan položaj zbog svoje veličine i geografskog položaja.

U tom smislu Geopolitika.News je sredinom kolovoza pisala o planovima za kupnju dijela dionica ruskog „Rosnefta“ od strane kineske korporacije China Energy Company Limited (CEFC).

A upravo se to i dogodilo na netom održanom samitu BRIKS u Kini. Kineski CEFC je kupio 14,2 % vlasničkog udjela „Rosnefta“, izjavio je direktor tog ruskog i ponajvećeg svjetskog proizvođača nafte, Igor Sechin, komentirajući rezultate spomenutog samita.

Za televiziju Rossia 24, Sechin je izjavio kako su Kinezi kupili dijelove vlasničkog udjela koje u ruskoj tvrtci ima Katarski fond i veliki naftni trejder Glencore. Posljednji je krajem prošle godine postao vlasnik 19,5% dionica „Rosnefta“. Od tog iznosa na direktan otkup odnosilo se 5,3% dionica, a 14,2%  polučeno je kreditiranjem od strane talijanske banke Intesa. Upravo taj paket otkupili su Kinezi, kazao je Igor Sechin.

„Kolebanja na europskim financijskim tržištima dovela su do ozbiljne devalvacije dolara u odnosu na euro, i rashodi za podmirenje obveza iz tog kredita postali su dovoljno ozbiljni. U svezi toga konzorcij je odlučio naći dodatnog partnera, kako bi osigurao direktno vlasništvo dionicama bez kreditnog pritiska… Za nas je to ozbiljan događaj, koji u konačnom obliku formira dioničku strukturu tvrtke. Mi smo sretni što je to upravo kineska tvrtka“, izjavio je direktor „Rosnefta“.

Sechin vjeruje kako će upravo CEFC dovesti do povećanja sinergijske suradnje u nizu projekata „Rosnefta“ na teritoriju Rusije, poglavito u onima koji se odnose na dobivanje nafte u Istočnim Sibiru, petrokemijskoj industriji i td. Istodobno, „Rosneft“ namjerava nastaviti suradnju i sa svojim tradicionalnim partnerima u Kini.

CEFC je velika kineska privatna tvrtka, osnovana 2002. godine. U 2014.g. već je imala prihod od cca 3,4 milijarde dolara, ušavši među 500 vodećih kineskih tvrtki i među prvih 10 tvrtki u Šangaju.

Reakcije na moguću kupnju udjela „Rosnjefta“ od strane kineske energetske korporacije

 

 

Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) objavila je izvješće o budućnosti svjetske atomske energije. Prema njemu, količina ukupnog atomskog energetskog potencijala u svijetu povećat će se do 2050. g. za 123%, u odnosu na stanje u 2016. godini.

U najlošijem scenariju, agencija predviđa kratkoročno sniženje, a nakon toga skok do spomenutih iznosa do 2050.g.

Optimistični scenarij, naprotiv, predviđa porast energetske snage atomskih centrala od 2016.-2030.g. za 42%, do 2040.g. za 83%, i do 2050.g. za 123%.

Temeljni čimbenici takvog scenarija su zajedničko priznanje o pozitivnim stranama tih izvora energije, financiranje i stanje na energetskim tržištima.

U izvješću IAEA se navodi slijedeće: „Ukoliko potencijal atomske energije, kao izvora energije s niskim sadržajem ugljičnog dioksida poraste, a usavršavanje izgradnje reaktora još više poboljša upravljanje sustavima …, iskorištenje atomske energije može značajno porasti.“ Krajem 2016.g. postojeća količina atomske energetske snage iznosila je 392 gigawata, što je najveći pokazatelj.

Međutim, financiranje i pitanje sigurnosti imat će odlučujuću riječ za razvoj tog oblika proizvodnje energije. „Pokazatelji sigurnosti AC imaju odlučujuću ulogu za budućnost atomske energije. Za osiguranje zajedničkog priznanja važni su pozitivni pokazatelji sustava sigurnosti“, stoji u izvješću i navodi, kako je „financiranje atomskih projekata složeno, uzimajući u obzir visoku cijenu i strukturu takvih projekata, njihovu osjetljivost na kamatne postotke i rok izgradnje“.

Agencija očekuje kako će u Sjevernoj Americi i Europi doći do smanjenja atomske energije, a da će kineski planovi u tom sektoru biti ključni čimbenik rasta. Ključnu kinesku ulogu u tom sektoru naglašavaju i naftni giganti BP i ExxonMobil.

Američka agencija za energiju EIA smatra kako će SAD prije ići na smanjenje nego na povećanje snage svoje atomske energije, jer na tržištu raste uloga i drugih energenata, poput prirodnog plina i obnovljivih izvora energije.  Na SAD otpada 20% proizvodnje električne energije. U američkom energetskom sustavu udio atomske energije do 2050.g. snizit će se za 20% u odnosu na prošlu godinu. Smnjenje konkurentnosti je glavni razlog prijevremenog smanjivanja dobivanja energije iz AC: „Niske cijene prirodnog plina, poglavito u SAD-u, izazvane su ubrzanim rastom proizvodnje plina iz škriljevca, koji je iz temelja promijenio stanje na energetskim tržištima“.

Što se tiče Europe, Njemačka je već ranije pozvala na ubrzano zatvaranje 8 od svojih 17 nuklearnih reaktora nakon katastrofe u japanskoj nuklearci u Fukushimi. Berlin  do 2022. godine planira postupno zatvoriti sve svoje nuklearke. Što se tiče Japana, u toj zemlji je do spomenute katastrofe 2011.g. udio atomske energije u ukupnom energetskom sustavu zemlje iznosio visokih 30%.

Slično stanje je i u Švicarskoj, u kojoj trećinu električne energije osigurava pet starijih atomskih centrala. Švicarci su se početkom 2017.g. odlučili za postupno smanjenje atomske energije u korist one iz obnovljivih izvora. Naime, na referendumu o ubrzanom zatvaranju atomskih centrala pozitivno se izjasnilo svega 45,8%, nasuprot 54,2% onih koji su bili protiv brzog zatvaranja tamošnjih nuklearki.

Energetske prognoze BP-a i ExxonMobil-a iz 2017.g.

Dvije ponajveće svjetske naftne tvrtke, BP i ExxonMobil, u svojim energetskim prognozama iz 2017. godine, smatraju, kako igra u sferi atomske energije ima utjecaj u prijelazu na globalni energentski miks.

Tako će, samtraju analitičari BP-a, obnovljivi izvori energije, atomska energija i energija iz hidrocentrala činiti polovicu porasta isporuka energije tijekom idućih 20 godina. Pa iako će se atomski potencijal u Europi do 2035.g. sniziti zbog zatvaranja starih AC, Japan će se možda odlučiti na izgradnju novih reaktora ali ona neće dosegnuti razinu od prije katastrofe u Fukushimi.
Gotovo tri četvrtine globalnog rasta atomske energije odnosit će se na ambiciozni kineski plan o razvoju tog energetskog sektora. BP smatra kako će se pritom smanjiti uloga ugljena kao energenta u toj državi i da će do 2035.g. od ukupne kineske potrošnje energenata na ugljen otpadati svega  45%. Za usporedbu, ugljen je prošle godine  pokrivao gotovo dvije trećine kineskih energetskih potreba. Veći dio kineskih potreba za ugljenom zamijenit će obnovljivi izvori energije, hidroenergija i nuklearna energija.

S druge strane, ExxonMobil u svojim prognozama do 2040.g.  smatra, kako će atomski potencijal rasti, a da će se više od 50% tog rasta odnositi na Kinu.

ExxonMobil navodi slijedeće: „Nastojanje društava za iskorištavanje energije s niskom razinom ispusta (štetnih tvari, op. GN.) dovest će do značajnog povećanja uporabe atomske energije, kao i obnovljivih izvora energije – poput vjetra i sunca. Do 2040.g. atomska energija i svi obnovljivi izvori energije činit će 25% globalne proizvodnje energije.“

 

 

 

Prema mišljenju stručnjaka, Washingtonu su potrebne visoke cijene na europskom tržištu da bi bio konkurentan. Iz tog razloga, smatra potpredsjednik norveške državne tvrtke Statkraft, Karsten Popping, blokiranje izgradnje ruskih plinovoda može dovesti do deficita plina i rasta njegove cijene u EU za 30%.

Jedna od najaktualnijih tema svjetskih medija i dalje su nove američke proturuske sankcije i njihov negativan utjecaj na Europsku uniju i njezine interese, prije svega one unutar vlastitog energetskog sektora.

U sklopu te teme svakako je dominantna ona koja se odnosi na europsko plinsko tržište. Zapravo, prema mišljenju većine svjetskih analitičara, najnovije sankcije isključivo su rezultat američke borbe protiv ruskog energetskog sektora za prevlast na europskom tržištu (što se u tekstu od predsjednika Trumpa potpisanog Zakona insplicite i navodi, spominjući poimence plinovod „Sjeverni tok“), i gotovo da nemaju nikakve veze s ukrajinskom krizom na koju se formalno odnose. Jer u Ukrajini se stanje u odnosu na vrijeme iz prethodnog uvođenja američkih sankcije gotovo i nije promijenilo niti je ruska umješanost od tog vremena postala veća da bi zahtjevala njezino dodatno kažnjavanje.

Namjera novih američkih sankcija otovreno je izražena i odnosi se na blokiranje izgradnje plinovoda „Sjeverni tok-2“, a onda i izbacivanje ruskog državnog plinskog giganta „Gazproma“ s europskog tržišta.

Danas ćemo se zato pozabaviti konkretnim statističkim pokazateljima vezanim za europski uvoz plina namjenjen idućoj zimskoj sezoni, kada će potrošnja plina dosegnuti svoj maksimun.

Ali prije toga osvrnimo se na podatke europske organizacije GIE (Gas Infrastructure Europe), prema kojima je 8. kolovoza prošle godine popunjenost skladišta plina država Europske unije iznosila 78% ili 77,6 milijardi m3 plina. Ove godine ona iznosi 66,8% ili 67 milijardi m3 plina.

U prošloj sezoni grijanja, zalihe europskih podzemnih skladišta plina dosegnule su 91 milijardu m3 plina, što je pomoglo Europi preživjeti izrazito hladnu zimu, ali su se na kraju sezone zalihe smanjile na svega 20,9 milijardi m3 „plavog energenta“. One se u međuvremenu popunjavaju novim uvozom, a tim ćemo se sada i pozabaviti.

Neovisno o formalnim političkim izjavama i geopolitičkim realitetima, izvoz ruskog plina u EU nastavio je rasti do rekordnih pokazatelja. U vrijeme špice zime 2015./2016. g. izvoz ruskog plina u EU iznosio je dnevno 539 milijuna m3. O trenutačnom ubrzavanju izvoza ruskog plina svjedoči podatak da je prije dva dana, 9. kolovoza!, taj pokazatelj iznosio 562 milijuna m3 (info: Aleksei Miller, šef ruskog „Gazproma“). Time su maksimalno popunjeni svi kapaciteti plinovoda koji vode prema Europi („Jamal-Europa“ radi na 100% mogućnosti, a „Sjeverni tok“ je na 90% snage). Tranzit ruskog plina kroz Ukrajinu upravo postiže rekorde. U razdoblju od 1. siječnja do 1. lipnja transport ruskog plina kroz tu zemlju povećan je na najvišu razinu u zadnjih 5 godina. Prema podatcima plinsko-transportnog operatera te zemlje „Ukrtransgaza“, samo 8. kolovoza tranzit ruskog plina dosegnuo je 292 milijuna m3, a 1. kolovoza iznosio je 250 milijuna m3.

Direktor ruskog Fonda za nacionalnu energetsku sigurnost, Aleksei Grivach, izjavio je, kako je porast izvoza ruskog plina posljedica pripreme EU za sezonu grijanja. „Razina popunjenosti podzemnih skladišta plina u Europi je za 10 milijardi m3 plina manja nego godinu ranije, a (njezina) sadašnja potražnja na tržištu je veća (nego godinu dana ranije, op. GN.)“, izjavio je Grivach.

Dnevni uvoz plina u eurpskim skladištima je 8. kolovoza iznosio 372 milijuna m3, a najviše su ga uvozile Njemačka, Austrija, Italija i Francuska. Osim njih, prema informacijama „Gazproma“, uvoz ruskog plina ove godine povećavaju i Slovačka, Češka, Turska, Srbija, Makedonija, Grčka, Mađarska i Bugarska. Ukupan izvoz ruskog plina u inozemstvo u prvoj polovici 2017. godine porastao je za 8,6%, prema informacijama Federalne carinske službe.

Europska potražnja za ukapljenim plinom

Osim prirodnog, u EU je sada porasla potražnja i za ukapljenim plinom. Poglavito se to odnosi na države koje ne dobivaju ruski plin iz plinovoda. Španjolska je tako 8. kolovoza uvezla 48 milijuna m3, a Portugal 16 milijuna m3 ukapljenog plina. Ukupni uvoz ukapljenog plina iznosi 145 milijuna m3, što je gotovo 4 puta manje u odnosu na uvoz plina iz Rusije u zemlje EU. Pritom je znakovito, kako izvoz američkog ukapljenog plina za sada ostaje na niskoj razini zbog njegove cijene. Prema informacijama američkog Ministarstva energetike (EIA), u svibnju, kada već počinje uvoz plina, američki izvoz ukapljenog plina u Poljsku, Portugal i Nizozemsku ostao je u približno istim količinama od 281 milijuna m3. „Gazprom“ je već do sada tijekom 2017. godine u EU izveo više od 17 milijardi m3 plina svakog mjeseca.

Prema mišljenju ruskih stručnjaka, potražnja za ruskim plinom od strane EU objašnjava se i trajanjem „ukrajinskih rizika“. Osim toga, vjerojatan je porast cijena na spot-tržištu plina u vrijeme sezone grijanja.

Na regionalnoj plinskoj burzi Baumgarten spot-plinom se u prosjeku sada trguje za 205 dolara za tisuću m3. Cijena ruskog plina također je nešto porasla u usporedbi s prošlom godinom. Prema informacijama MMF-a, u lipnju je ruski plin na granici s Njemačkom koštao 177 dolara za tisuću kubika, ali to je i dalje velika razlika u odnosu na plin iz spot-tržišta. Poglavito  je to velika razlika u odnosu na američki ukapljeni plin, koji je prema informacijama EIA u Portugalu i Nizozemskoj prodavan za 225 dolara za tisuću m3.

Prema mišljenju stručnjaka, Washingtonu su potrebne visoke cijene na europskom tržištu da bi bio konkurentan. Iz tog razloga, smatra potpredsjednik norveške državne tvrtke Statkraft, Karsten Popping, blokiranje izgradnje ruskih plinovoda može dovesti do deficita plina i rasta njegove cijene u EU za 30%.

A ugledna agencija Moody’s je 10. kolovoza upozorila o mogućem utjecaju američkih sankcija na izgradnju plinovoda „Sjeverni tok-2“, koji povezuje Njemačku s ruskim plinom po dnu Baltičkog mora, i „Turski tok“, koji će voditi ruski plin po dnu Crnog mora do Turske.

„Zakon o sankcijama pod ugrozu stavlja partnere, investitore, kreditore i podtvrtke „Gazproma“ i prijeti zadržavanju izgradnje dvaju plinovoda“, navodi agencija Moody’s. Sankcije mogu omesti Gazprom u privlačenju financiranja izgradnje. Osim toga, Gazprom, kao rezultat sankcija, neće moći refinancirati dio svog duga, između ostalog i kredite od partnera, pomoću dugoročnih i povoljnijih kredita, navodi agencija Moody’s.

I dok iz „Gazproma“ stižu naznake kako se izgradnja plinovoda „Turski tok“ u slučaju potrebe može dovršiti i sredstvima same tvrtke, dotle je s plinovodom „Sjeverni tok-2“ stanje kudikamo složenije. Projektno financiranje putom kreditiranja europskih tvrtki koje u njemu sudjeluju sada je ugroženo, jer im prijete kazne i ograničavanje pristupa izvorima financiranja, ali i ograničenja na američkom tržištu na kojima one već desetljećima posluju.

Ovim su, zapravo, pale i sve maske.  Jer sve navedeno je najbolji dokaz kako najnovije američke sankcije ne predstavljaju ništa drugo osim otvorenog rata protiv ruskog energetskog sektora (Ukrajina je pritom posve nebitna), na žalost, i ovoga puta preko leđa slabe i nejedinstvene Europske unije koju sve to može vrlo skupo koštati.

 

Top of Form

Bottom of Form

Jučer smo pisali o najvećem skoku cijena nafte od svibnja ove godine, kada je sorta Brent dosegla iznos od 53,5 dolara za barel. Međutim, već danas, s otvaranjem američkih burzi stanje se oštro mijenja u suprotnom smijeru. Iako je trgovanje naftom postiglo svoje lokalne maksimume, što se dogodilo da cijene nafte ne mogu nastaviti svoj rast?

Svakako treba primjetiti, kako je paralelno s porastom cijena nafte došlo do pada općeg tržišnog indeksa S&P 500 za gotovo 1,5% tj. opće raspoloženje na tržištu se naglo promijenilo.

Također treba dodati i informaciju koja itekako utječe na trgovanje naftom tj. njezinom cijenom, Radi se o tome, kako je OPEC u lipnju povećao proizvodnju nafte do maksimuma od početka ove godine, ali i o tome, da se američke naftne rezerve, neovisno o tjednim oscilacijama,  još uvjek nalaze na vrlo visokoj razini.

Međutim, postoji još jedan negativni moment: kineska potražnja! Kineski uvoz sirove nafte u srpnju je pao na minimum u posljednjih osam mjeseci.

Prema informacijama agencije Reuters, Kina je u srpnju uvezla 34,66 milijuna tona nafte, ili 8,16 milijuna barela dnevno. To znači, na godišnjoj razini za prvih 7 mjeseci uvoz nafte se povećao za 13,6% i iznosi 247 milijuna tona.

Analitičari izražavaju stav kako je kinesko gospodarstvo počelo pokazivati znakove usporavanja, jer i uvoz i izvoz rastu sporije od očekivanja. Moguće je kako je to povezano sa sezonskim čimbenicima, pa će ipak trebati sačekati i službene potvrde.

Ovim informacijama svakako treba pridodati i onu, prema kojoj su se ministri energetike Saudijske Arabije i Iraka, na sastanku u saudijskom gradu Jeddahu (Džeda) dogovorili o pojačanju aktivnosti na sniženju proizvodnje nafte (radi se o dvije vodeće države u proizvodnji nafte unutar OPEC-a). Cilj tog sporazuma je osiguranje ravnoteže (ponude i potražnje, op. GN.) na svjetskom tržištu, izjavio je nakon sastanka saudijski ministar Halid al-Falih,  čije je riječi prenjela saudijska državna informativna agencija SPA.

Suglasno objavljenom izvješću OPEC-a, Irak je u lipnju ispunio obveze o smanjenju proizvodnje u visini od svega 50%, snizivši je samo za 93 tisuće, od 210 tisuća koliko je dogovoreno za iračku kvotu. Pritom je u srpnju Irak ipak nešto ubrzao dinamiku smanjenja proizvodnje, navedeno je u tom dokumentu.

Prije nekoliko dana, prema informacijama OPEC-a nakon sastanka u Abu Dhabiju, Irak, UAE, Kazahstan i Malezija obećali su u nedolazećim mjesecima u potpunosti ispuniti sve preuzete obveze o smanjenju proizvodnje nafte.

 

 

Od jutra, 26. srpnja, povisile su se cijene nafte. Barel najkvalitetnije naftne sorte Brent od jutros iznosi 50,6 dolara, dok se jeftinijom sortom WTI trguje cijenoom od 48,38 dolara za jedan barel. Glavni razlozi rasta cijena su nastavak smanjenja američkih naftnih pričuva, kao i novosti iz organizacije OPEC, prije svega odluke Saudijske Arabije , kako će od 1. kolovoza ograničiti svoj izvoz nafte.

U tjedan dana američke naftne rezerve smanjile su se za 10,2 milijuna barela, u odnosu na 2,6 milijuna barela, koliko su, prema istraživanju Reutersa, očekivali analitičari. Osim toga smanjila se i aktivnost proizvođača nafte iz škriljevca. Tako je, primjerice, tvrtka Anadarko Petroleum priopćila o većoj šteti od one koju su očekivali analitičari kada je riječ o padu vrijednosti njezinih dionica, koje su se snizile za 0,77 dolara. Osim toga tvrtka je usvojila odluku o sniženju proračuna za kapitalne rashode.

Sinoć je Bloomberg prenio riječi glasnogovornika najveće svjetske naftno-servisne tvrtke Halliburton, o tome, kako će proizvođači nafte iz škriljevca „stati na kočnicu“, obećavajući  smanjenje proizvodnje.

Što se tiče spomenutih vijesti iz OPEC-a, glavni čimbenik porasta cijene nafte je, kao što smo rekli, izjava saudijskog ministra energetike Halida al-Faliha, o tome, da će Saudijska Arabija od 1. kolovoza ograničiti izvoz nafte na 6,6 milijuna barela dnevno, što je milijun barela manje u odnosu na godinu ranije. Osim toga, Nigerija je spremna priključiti se zajedničkom „paktu“ OPEC-a i Rusije o ograničenju proizvodnje nafte, kada dosegne razinu proizvodnje od 1,8 milijuna barela dnevno.

Na nedavno završenom sastanku OPEC-ovog  vijeća za monitoring sporazuma o smanjenju nafte, održanom u ruskom Sankt Peterburgu, preporučeno je, u slučaju nužde, produljenje tog sporazuma i nakon 1. kvartala 2018. godine.

 

 

„Inicijativa tri mora“, koja je nedavno na summitu u Varšavi ojačana snažnom potporom američkog predsjednika Donalda Trumpa, ne prestaje intrigirati javnost. Pored Poljske, ključna uloga u novoj američkoj strategiji prema Europi i Rusiji, pripada i Hrvatskoj. Usklađivanje energetskih politika dvanaest zemalja koje izlaze na Baltičko, Jadransko i Crno more ima za cilj potiskivanje Gazproma i ruskog plina sa tržišta država srednje i istočne Europe, pri čemu je izgradnja LNG terminala u Poljskoj i Hrvatskoj ključna za dopremanje skupljeg američkog plina iz škriljevca. Jedan od prvih domaćih političara koji je javno kritizirao novi smjer hrvatske vanjske politike je europarlamentarac Ivan Jakovčić, koji smatra kako će nakon pobjede Macrona i očekivane pobjede proeuropski orijentiranih političara (Merkel ili Schulz) na skorim izborima u Njemačkoj, njemačko – francuski savez početi „diktirati drugačiji model razvoja Unije od dosadašnjeg“. U svojim vanjskopolitičkim aktivnostima, Hrvatska se treba čvršće vezati uz Njemačku, Francusku i Italiju, te što više odmaknuti od europskog istoka. „Svako naše udaljavanje od jezgre EU, a pogotovo trčanje za američkim predsjednikom Trumpom, potpuno je kontraproduktivno i suprotno hrvatskim strateškim interesima“, zaključuje Jakovčić.

U posljednje vrijeme, odnosi Hrvatske i Njemačke nesumnjivo su narušeni, što je osobito vidljivo kroz obračune premijera, Andreja Plenkovića i predsjednice, Kolinde Grabar Kitarević koju je Jakovčić javno prozvao kao političarku povezanu s američkim lobijem koji izravno radi protiv Europe. Naime, opasna „velika plinska igra“ postupno zahvaća i samu Europu u kojoj američka politika vrlo različitim sredstvima iscrtava nove linije podjele. Washington Njemačku vidi kao snažnog geopolitičkog rivala koji trenutno izravno konkurira američkim gospodarskim, trgovinskim i sigurnosnim interesima, stoga predsjednik Trump nesumnjivo igra na kartu izolacije Njemačke. Vrlo je lako zaključiti kako je dio „velike igre“ i najnovija američka geopolitička inicijativa „Tri mora“, za koju mnogi drže da je atlantistički „trojanski konj“, usmjeren na podrivanje dominantnog utjecaja Njemačke i Francuske unutar Europske unije.

Na ovom scenariju vodeći američki think thankovi rade više od dva desetljeća, još od vremena završetka hladnog rata. Proces ujedinjenja Njemačke, njezina obnovljena moć, ali i rastuća ekonomska moć EU tijekom 90-tih, nezadovoljstvo nekih europskih zemalja američkom ulogom u Europi, kao i prisutne tendencije za većim političkim utjecajem EU u globalnim odnosima, nametnuli su potrebu preispitivanja odnosa Sjedinjenih Država prema Europi. Osobito je snažna Njemačka izazvala strah vodećih europskih zemalja, pa je tako francuski predsjednik Mitterrand smatrao kako će ujedinjenjem Njemačke Europa izgubiti svoju ravnotežu, a konzervativna britanska premijerka, slavna Margaret Tacher, razmišljala je čak i o očuvanju samostalne Istočne Njemačke (Njemačke Demokratske Republike – DDR).

Jedan od prvih „velikih poteza“ tadašnje američke administracije bilo je formiranje „Višegradske skupine“ (1991.) koja je okupila četiri srednjoeuropske države – Češku, Mađarsku, Poljsku i Slovačku koje su činile svojevrsni „glacis“ prema prostoru, diplomatski rečeno, mogućih nestabilnosti. 1999. uslijedilo je prvo proširenje NATO-a na Poljsku, Mađarsku i Češku čime su Sjedinjene Države definirali granice svog utjecaja u Europi. Naime, uključivanjem srednje Europe u NATO i uspostavljanjem NATO-vih vojnih baza na prostorima koji nikada prije nisu bili dominantna sfera američkog utjecaja, granice Zapada, osobito Sjedinjenih Država pomaknute su daleko prema istoku što je otklonilo mogućnost obnavljanja ruskog utjecaja na prostoru srednje Europe. Drugi krug proširenja NATO-a treba promatrati u kontekstu razmimoilaženja SAD-a s europskim saveznicima oko američkog angažmana u Iraku i Afganistanu. Naime, Bushova najava “širenja NATO-a od Baltika do Jadrana te uspostavljanje zone mira i sigurnosti u Europi s oko 45 milijuna novih građana pod zaštitom NATO kišobrana” bila je usmjerena na pridobijanje novih saveznika na međunarodnoj sceni, ali je jasno naznačila i američke geopolitičke ciljeve. Sjedinjene su Države, jednako kao i kod prvog kruga proširenja, bile pokretač i glavna snaga ovog procesa, svaka je odluka bila donijeta unutar američke administracije i tek potom stavljena na razmatranje saveznicima unutar NATO-a. U članstvo Saveza, 2004.g., primljene su Litva, Letonija, Estonija, Slovačka, Rumunjska, Bugarska i Slovenija (veliki prasak – big bang). čime je američka vizija integracije zemalja srednje, istočne i dijela jugoistočne Europe postala stvarnost.

Drugim krugom posthladnoratovskog proširenja NATO savez je pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država uspostavio novu sigurnosnu arhitekturu kontinenta postupno stvarajući cordon sanitaire prema Rusiji, upravo na njezinoj zapadnoj i južnoj periferiji. Poseban značaj za američke interese u Europi imao je ulazak Rumunjske i Bugarske u NATO savez i u Europsku uniju. Naime, teritorij ovih zemalja, strateški je značajan za Sjedinjene Države jer predstavlja svojevrsni most prema Crnom moru, Kavkazu i Kaspijskom jezeru, regijama bogatim naftom, plinom i drugim energentima u kojima SAD nastoji uspostaviti dominaciju. U posthladnoratovskim međunarodnim odnosima, zbog ogromne koncentracije prirodnog plina i rezervi nafte i drugih mineralnih bogatstava, područje Kapijskog jezera i Srednje Azije te Kavkaza postalo je geopolitički iznimno značajna regija, u kojoj se oko kontrole energetskih resursa, sve više prelamaju interesi velikih sila, ali i drugih aktera međunarodnih odnosa. Zbog ogromne potrošnje energije u razvijenim državama, ali i onim u razvoju, uz rastući deficit energetskih rezervi u svijetu i prateća predviđanja poremećaja u ponudi, opskrbi i transportu nafte i prirodnog plina, pitanje energetske sigurnosti postavljeno je na agendu međunarodne zajednice kao prvorazredno političko pitanje i najveći globalni izazov. Novu energetsku krizu obilježava veliki rast potražnje za energijom, a zaoštravanje političkih napetosti između vodećih aktera međunarodnih odnosa često je posljedica nove geopolitike koja se oblikuje kroz nastojanja velikih sila za uspostavom nadzora nad izvorima nafte i plina, kao i putovima njihovog prijenosa.

Razmatrajući najnovije linije geopolitičkih podjela u Europi koje nastaju na tragu ovih trgovinskih i energetskih ratova, William Engdahl, u nedavno objavljenom članku „Fatalne greške nove Washingtonske energetske strategije“ (The Fatal Flaw in Washington’s New Energy Strategy, New Eastern Outlook, 13 July 2017) navodi kako je strateški cilj američke „duboke države“ kontrola energenata. Svi ratovi pokrenuti od početka 21.st., od okupacije Iraka 2003., razaranja Libije, 2011., rata u Siriji jesu ratovi za energente, poglavito za prirodni plin. I administracija predsjednika Trumpa svoju vanjsku politiku temelji na globalnoj dominaciji, stoga nastoji ovladati izvorima te putovima prijenosa prirodnog plina i nafte. Naravno, to uključuje uporabu vrlo različitih instrumenata – od diplomacije, obojenih revolucija, državnih udara do direktnih vojnih intervencija – kako bi se spriječili rivalski akteri, zbog čega nova washingtonska geopolitička strategija sadrži nekoliko smjerova djelovanja.

U tom kontekstu „Inicijativa tri mora“ dio je „velike plinske igre“ koja se ovog puta odvija u srcu Europe. Američki cilj je od Poljske napraviti europsko čvorište za američki plin iz škriljca, stoga predsjednik Donald Trump, osobito američka „duboka država“ neumorno rade na europskim podjelama. Ostaje otvoreno pitanje mogu li ovom opasnom igrom, trenutni trgovinski rat možda pretvoriti u stvarni rat u Europi. Već je u lipnju, u Poljsku stigla prva američka isporuka prirodnog ukapljenog plina, međutim kako navodi Engdahl – nije stigla jeftino. Naime, energetski stručnjaci procjenjuju kako je cijena u Poljskom LNG terminalu iznosila 5,97 dolara za milijun Bty, dok se isti plin na američkom tržištu prodaje za tri dolara za milijun Bty. Za usporedbu plin koji Rusija prodaje Njemačkoj stoji oko pet dolara za milijun Bty. Poljaci, ovom trgovinom, zbog svoje rusofobije bivaju dobro „preveslani“ od strane Trumpove administracije, smatra Engdahl.

Kako navodi, drugi smjer djelovanja američke energetske strategije je sabotaža plinskog saveza Katara, Irana, Sirije i Turske koji objedinjuje eksploataciju najvećih svjetskih rezervi prirodnog plina iz plinskog polja u Perzijskom zaljevu ( u teritorijalnim vodama Katara i Irana). Ovaj je plan osmišljen u suradnji sa Saudijskom Arabijom, kada je, tijekom nedavne posjete Rijadu, predsjednik Trump podržao „arapski NATO“, a samo nekoliko dana poslije uslijedile su vrlo bizarne sankcije Kataru zbog veza s Iranom i potpore terorističkim aktivnostima Muslimanskog bratstva, kojeg inače CIA-a podržava već desetljećima. Iako je Katar, nesumnjvo, bio involviran u sponoriranje terorističkih skupina tijekom rata u Siriji, općepoznato je da je Saudijska Arabija zajedno s Washingtonom „vodeći sponzor i financijer terorističkih organizacija pa i onih usmjerenih protiv SAD-a“ (11.09.). Stvarni cilj saudijske blokade Katara je spriječiti da iranski, katarski i sirijski plin dospije na plinsko tržište EU, potencijalno najvećeg plinskog potrošača u budućnosti.

Treći, vrlo važan segment djelovanja Trumpa – „predsjednika trgovca“, je, kako navesti Kinu  koja odustaje od ugljena, da se s punim povjerenjem osloni na uvoz američkog plina iz škriljevca. Na travanjskom sastanku s kineskim premijerom Xi Jinpingom, Trump je velikodušno ponudio da će podržati i olakšati izvoz američkog plina iz škriljevca u formi LNG-a u Kinu. Kina je, inače, veliki uvoznik prirodnog plina iz Katara, a uskoro bi trebala postati i važan uvoznik ruskog plina kada ogromna ruska cijev „Snaga Sibira“ bude puštena u opticaj u 2019. godini.

Međutim, Engdahl smatra kako nova washingtonska geopolitička strategija zapravo ima „fatalnu grešku“. Usprkos činjenici da se dvanaest LNG terminala gradi duž američke istočne obale i Meksičkog zaljeva, dugoročna pouzdanost opskrbe američkim plinom iz škriljevca je  opterećena brojnim dvojbama. Naime, hidraulički „fraking“ ekološki je iznimno štetan, tijekom procesa proizvodnje stvaraju se velike količine visoko toksičnih otpadnih voda, prate ga inducirani potresi, velike emisije ugljičnog dioksida kao i kontaminacija podzemnih voda. Kako bi se povećala proizvodnja plina, Trumpova je administracija najavila ukidanje velikog broja ekoloških ograničenja koja se odnose na „fraking“ plin. Ako se ona uistinu i usvoje, unatoč snažnim prosvjedima stanovnika i ekologa, to će dovesti do bitno smanjenih količina voda širom SAD-a, od Pensilvanije, preko Teksasa, do Sjeverne Dakote kao i do velikog toksičnog zagađenja podvodnih voda.

Svakako najozbiljnija mana američke energetske strategije, koja se temelji na snažnom izvozu američkog plina iz škriljevca, je stabilnost same proizvodnje te vrste plina. Iako proizvodnja bušotina u prvih 5 – 7 godina teče neometano i donosi iznimno visoke profite, nakon toga dramatično opada, čak do 80%, što znači kako održavanje razine proizvodnje plina zahtijeva veći broj bušotina po većoj cijeni, kako za krajnje potrošače, tako i okolinu. „OilPrice.com“, glasilo američke naftne industrije, u svom izdanju od 16. lipnja 2017. g., navodi, da u vrlo eksplatiranom sedimentnom bazenu Permian (Permian Basin) u Teksasu, koji je proteklih godina korporacijama osigurao iznimne profite, proizvodnja kontinuirano opada tijekom svakog mjeseca ove godine. Pad produktivnosti, navodi Engdahl, znači kako su i „najslađe“ (sweetest spots) ili najeksploatiranije točke definitivno iscrpljene pa ako se želi proizvoditi više, industrija će morati uložiti više novca kako bi započela s bušenjem u perifernim područjima. To je fatalna greška američkog „zavođenja“ plinom iz škriljevca koju svi ignoriraju, osobito Poljska, ali i Hrvatska, dodali bismo.

 

 

 

 

Cijene nafte na burzama u New Yorku i Londonu u ponedjeljak u jutro opet su porasle nakon što je postalo poznato da su Libija i Nigerija pozvane na sastanak ministarskog vijeća za monitoring ispunjavanja dogovora članica OPEC-a o smanjenju dnevne proizvodnje nafte.

Cijene nafte prošlog tjedna pale su za nešto više od 3 dolara za barel, ili za 5%. Najprodavanija sorta Brent pala je s 49,7 na 46,7 dolara za barel nafte.

10. srpnja, u jutarnjim satima, cijena sorte Brent iznova je porasla nakon izjave kuvajtskog ministra za naftu Essama al-Marzuka o pozivanju Libije i Nigerije na sastanak ministarskog vijeća OPEC-a, koji će se održati 24. srpnja u ruskom Sankt Peterburgu. Ministar je kazao kako će Libiju i Nigeriju zamoliti da ograniče svoju proizvodnju ali da je još prerano govoriti hoće li one na to pristati.

Podsjećamo, te dvije zemlje nisu bile potpisnice sporazuma o smanjenju proizvodnje nafte, koje su, osim OPEC-a, potpisale i zemlje najveći proizvođači nafte izvan tog kartela, nastojeći smanjivanjem proizvodnje i nakupljenih rezervi nafte izbalansirati svjetsku  ponudu i potražnju za „crnim zlatom“.

10. srpnja je glavni tajnik OPEC-a Mohammed Barkindo izjavio, kako su potpisnici sporazuma proizvodnju smanjili za 106%. Taj pokazatelj, kazao je dalje, premašio je njihova očekivanja, što zapravo znači kako su zemlje potpisnice čak i nadmašile svoje preuzete obveze glede iznosa smanjenja dnevne proizvodnje.

Podsjećamo, u studenom prošle godine, najveće zemlje-proizvođači dogovorile su se smanjiti dnevnu proizvodnju nafte za cca 1,2 milijun barela. U prosincu se sporazumu priključilo i 11 država koje nisu članice kartela, uključno i Rusija – uz Saudijsku Arabiju  najveći svjetski proizvođač nafte.

Države su se obvezale sniziti proizvodnju za 558 tisuća barela dnevno, čime je zajednički iznos sniženja na dnevnoj razini trebao iznositi 1,8 milijuna barela. Ograničenja proizvodnje dogovorena su na šest mjeseci, počevši od 1. siječnja 2017. g. U svibnju su se zemlje OPEC-a i pojedini proizvođači izvan njega, prije svih Rusija, dogovorile o produljenju spomenutog roka na još 9 mjeseci – do ožujka 2018. godine, budući da ravnoteža na naftnom tržištu još nije bila uspostavljena.

Organizacija OPEC imala je prilično temperamentnu prošlost. Osnovana je 1960. g. u iračkom glavnom gradu Bagdadu, kada ju je činilo pet zemalja: Irak, Saudijska Arabija, Iran, Kuvajt i Venecuela. Godinu dana kasnije priključio im se i Katar, a 1962. Indonezija i Libija, 1967. UAE, 1969. Alžir, 1971. Nigerija, 1973. Ekvador, 1975. Gabon i 2007. Angola.

Ekvador se povukao iz organizacije u prosincu 1992. godine ali s iznova vratio u listopadu 2007.g. Indonezija se povukla iz OPEC-a u siječnju 2009.g., a vratila se u članstvo u siječnju 2016.g. Gabon je izišao iz OPEC-a u siječnju 1995.g, a vratio se u srpnju 2016.g.

U svibnju 2017. godine Gvineja je postala 15. članica OPEC-a i ubrzo se priključila sporazumu o smanjenju proizvodnje nafte.

Cijene nafte približavaju se iznosu od 50$ za barel i na taj se način nastavlja trend njihovog neprestanog rasta od 21. lipnja. Spekulativni stimulans dale su informacije iz SAD-a, u kojem se po prvi put nakon 24 tjedna smanjio broj tamošnjih bušotina.

Od ranije je jasno kako se proizvodnja nafte u SAD-u smanjila u tjedan dana za 100 tisuća barela dnevno. Stručnjaci smatraju kako je razlog takvog naglog sniženja proizvodnje tropska oluja „Cindy“.

Međutim, stanje na naftnom tržištu je potpuna nepoznanica. Mnogi tzv. eksperti daju svoje prognoze ali se i to sve češće svodi na puko pogađanje – gotovo i „gatanje“.
Sada i najveće svjetske banke iznova žurno razmatraju vlastite prijašnje prognoze. Samo u prošlom tjednu je čak šest investicijskih banaka snizilo prognoze cijene barela nafte za kraj ove godine.

Ako su nas ranije Goldman Sachs, Morgan Stanley, JP Morgan, Bank of America, Citigroup i Societe Generale uvjeravali kako će cijena nafte na kraju 2017. godine završiti na oko 60$ za barel, danas to isto iščekuju za 10$ niži iznos.

Temeljni razlog takvih prognoza jest uvjerenost u budući rast proizvodnje nafte u SAD-u, kao i pad povjerenja u naftni kartel OPEC. Pritom baš i nije jasno na čemu se temelji taj pad povjerenja, a moguće je da je povezan sa stanjem oko katarske krize, iako ispunjenje sporazuma o smanjenju proizvodnje nafte članica OPEC nikako ne ovisi o zaoštravanju geopolitičke napetosti na Bliskom istoku.

Geopolitika.News podsjeća kako su se u svibnju ove godine članice OPEC-a i veliki proizvođači izvan njega na čelu s Rusijom, dogovorili o produljenju smanjenja proizvodnje nafte za još devet mjeseci, kako bi se pomoglo smanjivanju zaliha i povećanju potražnje. Međutim, čini se kako taj dogovor za sada ne daje očekivane rezultate, a u novonastalim konfuznim vremenima bit će sve teže primoravati i same potpisnice da ga se striktno pridržavaju, a što može imati vrlo negativne posljedice i po sam smisao postojanja OPEC-a.
 

 

Predsjednik uprave ruskog energetskog diva „Gazprom“ Aleksei Miller, u današnjem godišnjem obraćanju dioničarima tvrtke, izjavio je, kako će Gazprom i kineski energetski div CNPS „u nadolazeće dane“ objaviti točno vrijeme početka isporuka ruskog prirodnog plina kroz „istočni smjer“ plinovoda „Sila Sibira“.

Prema potpisanom ugovoru, isporuke trebaju započeti u razdoblju između svibnja 2019. i svibnja 2021. godine. Prodavač i kupac počeli su pregovore o sužavanju ugovornog okvira o početku isporuka, a dokument o tome bit će potpisan idućih dana, izjavio je Miller.

Inače, u Moskvu bi, 3. i 4. srpnja, u službeni posjet trebao stići kineski predsjednik Xi-Jinping, a teme razgovora, između ostalog, bit će „energetika i veliki projekti“.  Robna razmjena između dvaju azijskih divova do kraja 2017. godine trebala bi dosegnuti 97 milijardi dolara.

Što se tiče mega-projekta „Sila Sibira“, do sada je izgrađeno  više od 1050 kilometara cjevovoda, što je gotovo polovica od predviđenih 2158 kilometara, kazao je čelnik Gazproma, dodavši, kako je „Sila Sibira“ – najveći svjetski investicijski projekt iz plinske sfere – temelj ruske strategije na njezinom Dalekom istoku i Azijsko-tihooceanskoj regiji, koji Rusiji širom otvara vrata za ulazak na kinesko plinsko tržište, najperspektivnije na svijetu. Pritom, kazao je Miller, vode se pregovori sa CNPC i o isporukama plina iz podmorja otoka Sahalina, o čemu se očekuje postizanje sporazuma do kraja 2017. godine.