Energetika

 

Cijene nafte na burzama u New Yorku i Londonu u ponedjeljak u jutro opet su porasle nakon što je postalo poznato da su Libija i Nigerija pozvane na sastanak ministarskog vijeća za monitoring ispunjavanja dogovora članica OPEC-a o smanjenju dnevne proizvodnje nafte.

Cijene nafte prošlog tjedna pale su za nešto više od 3 dolara za barel, ili za 5%. Najprodavanija sorta Brent pala je s 49,7 na 46,7 dolara za barel nafte.

10. srpnja, u jutarnjim satima, cijena sorte Brent iznova je porasla nakon izjave kuvajtskog ministra za naftu Essama al-Marzuka o pozivanju Libije i Nigerije na sastanak ministarskog vijeća OPEC-a, koji će se održati 24. srpnja u ruskom Sankt Peterburgu. Ministar je kazao kako će Libiju i Nigeriju zamoliti da ograniče svoju proizvodnju ali da je još prerano govoriti hoće li one na to pristati.

Podsjećamo, te dvije zemlje nisu bile potpisnice sporazuma o smanjenju proizvodnje nafte, koje su, osim OPEC-a, potpisale i zemlje najveći proizvođači nafte izvan tog kartela, nastojeći smanjivanjem proizvodnje i nakupljenih rezervi nafte izbalansirati svjetsku  ponudu i potražnju za „crnim zlatom“.

10. srpnja je glavni tajnik OPEC-a Mohammed Barkindo izjavio, kako su potpisnici sporazuma proizvodnju smanjili za 106%. Taj pokazatelj, kazao je dalje, premašio je njihova očekivanja, što zapravo znači kako su zemlje potpisnice čak i nadmašile svoje preuzete obveze glede iznosa smanjenja dnevne proizvodnje.

Podsjećamo, u studenom prošle godine, najveće zemlje-proizvođači dogovorile su se smanjiti dnevnu proizvodnju nafte za cca 1,2 milijun barela. U prosincu se sporazumu priključilo i 11 država koje nisu članice kartela, uključno i Rusija – uz Saudijsku Arabiju  najveći svjetski proizvođač nafte.

Države su se obvezale sniziti proizvodnju za 558 tisuća barela dnevno, čime je zajednički iznos sniženja na dnevnoj razini trebao iznositi 1,8 milijuna barela. Ograničenja proizvodnje dogovorena su na šest mjeseci, počevši od 1. siječnja 2017. g. U svibnju su se zemlje OPEC-a i pojedini proizvođači izvan njega, prije svih Rusija, dogovorile o produljenju spomenutog roka na još 9 mjeseci – do ožujka 2018. godine, budući da ravnoteža na naftnom tržištu još nije bila uspostavljena.

Organizacija OPEC imala je prilično temperamentnu prošlost. Osnovana je 1960. g. u iračkom glavnom gradu Bagdadu, kada ju je činilo pet zemalja: Irak, Saudijska Arabija, Iran, Kuvajt i Venecuela. Godinu dana kasnije priključio im se i Katar, a 1962. Indonezija i Libija, 1967. UAE, 1969. Alžir, 1971. Nigerija, 1973. Ekvador, 1975. Gabon i 2007. Angola.

Ekvador se povukao iz organizacije u prosincu 1992. godine ali s iznova vratio u listopadu 2007.g. Indonezija se povukla iz OPEC-a u siječnju 2009.g., a vratila se u članstvo u siječnju 2016.g. Gabon je izišao iz OPEC-a u siječnju 1995.g, a vratio se u srpnju 2016.g.

U svibnju 2017. godine Gvineja je postala 15. članica OPEC-a i ubrzo se priključila sporazumu o smanjenju proizvodnje nafte.

Cijene nafte približavaju se iznosu od 50$ za barel i na taj se način nastavlja trend njihovog neprestanog rasta od 21. lipnja. Spekulativni stimulans dale su informacije iz SAD-a, u kojem se po prvi put nakon 24 tjedna smanjio broj tamošnjih bušotina.

Od ranije je jasno kako se proizvodnja nafte u SAD-u smanjila u tjedan dana za 100 tisuća barela dnevno. Stručnjaci smatraju kako je razlog takvog naglog sniženja proizvodnje tropska oluja „Cindy“.

Međutim, stanje na naftnom tržištu je potpuna nepoznanica. Mnogi tzv. eksperti daju svoje prognoze ali se i to sve češće svodi na puko pogađanje – gotovo i „gatanje“.
Sada i najveće svjetske banke iznova žurno razmatraju vlastite prijašnje prognoze. Samo u prošlom tjednu je čak šest investicijskih banaka snizilo prognoze cijene barela nafte za kraj ove godine.

Ako su nas ranije Goldman Sachs, Morgan Stanley, JP Morgan, Bank of America, Citigroup i Societe Generale uvjeravali kako će cijena nafte na kraju 2017. godine završiti na oko 60$ za barel, danas to isto iščekuju za 10$ niži iznos.

Temeljni razlog takvih prognoza jest uvjerenost u budući rast proizvodnje nafte u SAD-u, kao i pad povjerenja u naftni kartel OPEC. Pritom baš i nije jasno na čemu se temelji taj pad povjerenja, a moguće je da je povezan sa stanjem oko katarske krize, iako ispunjenje sporazuma o smanjenju proizvodnje nafte članica OPEC nikako ne ovisi o zaoštravanju geopolitičke napetosti na Bliskom istoku.

Geopolitika.News podsjeća kako su se u svibnju ove godine članice OPEC-a i veliki proizvođači izvan njega na čelu s Rusijom, dogovorili o produljenju smanjenja proizvodnje nafte za još devet mjeseci, kako bi se pomoglo smanjivanju zaliha i povećanju potražnje. Međutim, čini se kako taj dogovor za sada ne daje očekivane rezultate, a u novonastalim konfuznim vremenima bit će sve teže primoravati i same potpisnice da ga se striktno pridržavaju, a što može imati vrlo negativne posljedice i po sam smisao postojanja OPEC-a.
 

 

Predsjednik uprave ruskog energetskog diva „Gazprom“ Aleksei Miller, u današnjem godišnjem obraćanju dioničarima tvrtke, izjavio je, kako će Gazprom i kineski energetski div CNPS „u nadolazeće dane“ objaviti točno vrijeme početka isporuka ruskog prirodnog plina kroz „istočni smjer“ plinovoda „Sila Sibira“.

Prema potpisanom ugovoru, isporuke trebaju započeti u razdoblju između svibnja 2019. i svibnja 2021. godine. Prodavač i kupac počeli su pregovore o sužavanju ugovornog okvira o početku isporuka, a dokument o tome bit će potpisan idućih dana, izjavio je Miller.

Inače, u Moskvu bi, 3. i 4. srpnja, u službeni posjet trebao stići kineski predsjednik Xi-Jinping, a teme razgovora, između ostalog, bit će „energetika i veliki projekti“.  Robna razmjena između dvaju azijskih divova do kraja 2017. godine trebala bi dosegnuti 97 milijardi dolara.

Što se tiče mega-projekta „Sila Sibira“, do sada je izgrađeno  više od 1050 kilometara cjevovoda, što je gotovo polovica od predviđenih 2158 kilometara, kazao je čelnik Gazproma, dodavši, kako je „Sila Sibira“ – najveći svjetski investicijski projekt iz plinske sfere – temelj ruske strategije na njezinom Dalekom istoku i Azijsko-tihooceanskoj regiji, koji Rusiji širom otvara vrata za ulazak na kinesko plinsko tržište, najperspektivnije na svijetu. Pritom, kazao je Miller, vode se pregovori sa CNPC i o isporukama plina iz podmorja otoka Sahalina, o čemu se očekuje postizanje sporazuma do kraja 2017. godine.

 

Američki Bloomberg, pozivajući se na izvor unutar Bijele kuće, objavio je u ponedjeljak, 26. lipnja, kako predsjednik SAD-a Donald Trump povodom „Tjedna energetike“ namjerava pozvati na povećanje američkog izvoza nafte i plina, kako bi ukazao na veliku važnost američkog položaja u toj sferi.

Predsjednik također planira staviti naglasak na činjenicu, kako se SAD, nakon desetljeća ovisnosti o uvozu energenata, nalazi na granici da postane veliki izvoznik nafte, plina, ugljena i drugih energenata.

Manifestacija „Tjedan energetike“ ima za cilj privući pozornost na prioritetne smjerove Trumpove unutarnje politike i skrenuti pozornost javnosti i medija od po Bijelu kuću neprijatnih tema, poput istrage o ruskoj umješanosti u američke predsjedničke izbore 2016. godine.

Tijekom „Tjedna energetike“ predsjednik Trump će se vratiti na poznati „teritorij“: podsjećamo, on je već ranije, tijekom predizborne kampanje i nedugo nakon inauguracije, najavio važne promjene u američkoj energetskoj politici, poglavito u smislu razvoja njezine unutarnje proizvodnje – od nafte i plina, do ugljena. Upravo radi toga Trump je i nastupao s pozicije protivnika potpisivanja Pariške konvencije o klimatskim promjenama i nužnim ograničenjima emisije CO2 u Zemljinu atmosferu.

U četvrtak će predsjednik Trump u Ministarstvu energetike održati govor usmjeren isključivo na američki izvoz energenata. Agencija Bloomberg tako navodi, kako će u svom nastupu američki čelnik govoriti, kako prodaja nafte, plina i ugljena može ojačati američki međunarodni utjecaj, učvrstiti američke veze sa saveznicima i pomoći stabilizirati svjetska tržišta. Na istu temu u utorak bi mogao govoriti i američki ministar energetike Rick Perry, na konferenciji Upravljanje energetskom informacijom (EIA).

Usmjerenost na izvoz jednan je od glavnih prioriteta nove američke administracije, skupa sa smanjenjem trgovinskog deficita, izgradnjom infrastrukture i obnovom teške industrije, izjavio je Benjamin Salisbury, stariji analitičar po pitanju energetike i prirodnih resursa u FBR & Co.

Podsjetimo, bivši predsjednik Barak Obama je u prosincu 2015. godine potpisao zakon o ukidanju 40-ogodišnje zabrane izvoza američke sirove nafte. Od tada do danas SAD je izveo više od 175 milijuna barela sirove nafte, izuzev Kanade na koju se spomenuta zabrana nije niti odnosila.

 

 

 

 

Američko Ministarstvo financija u utorak, 20. lipnja, produljilo je proturuske sankcije i njima priključilo još poneke ruske tvrtke i fizičke osobe, prije svega one na Krimu i pobunjeničkim istočnim djelovima Ukrajine – Donbassu.

Međutim, i dalje najveću pozornost izazivaju negativne reakcije na moguće američko uvođenje sankcija protiv ruskog energetskog sektora od strane pojedinih europskih državnih dužnosnika i  energetskih tvrtki EU ali i samog SAD koje nisu željele stati iza takvog prijedloga. O tome smo nedavno pisali, referirajući se na izjave austrijskih i njemačkih državnika, u kojima se dvije zemlje protive američkim sankcijama (pod kojima bi se  mogle naći i europske energetske tvrtke koje su u poslovnim odnosima s ruskim tvrtkama, bilo po pitanju zajedničkih projekata u toj zemlji, bilo po pitanju energetske opskrbe same Europske unije).

Sankcije protiv ruskog energetskog sektora uvedene 2014. godine, kojima su se, htjele ili ne, priključile sve glavne energetske tvrtke SAD-a i EU, nisu polučile željene rezultate. Ruski energetski sektor, iako otežano, zbog puno složenijeg pronalaska financijskih sredstava i suvremene tehnologije bušenja u složenim klimatološkim i geografskim uvjetima, uspio se snaći, većim dijelom okretanjem samom sebi ili kroz suradnju s partnerima koji Rusiji nisu okrenuli leđa uvođenjem sankcija (Kina, Indija, …).

Tako The Financial Times piše, kako sankcije koje je uvela EU, zbog manje agresivnih regulacijskih mjera od strane Bruxellessa nisu pokazale tako odlučan učinak po tamošnji energetski sektor i tvrtke koje u njemu posluju, u odnosu na SAD, gdje je njegova oštra primjena prisilila tamošnje tvrtke (poput energetskog giganta ExxonMobila), na zamrzavanje financiranja i zaustavljanje perspektivnih projekata u Ruskoj Federaciji.

Rainer Seele, izvršni direktor austrijskog OMV-a, priopćio je kako su sankcije prouzročile neznatni utjecaj na aktivnosti tvrtke u Rusiji. Pritom pravnici smatraju kako američke tvrtke podliježu puno strožem nadzoru zbog strogosti uprava po pitanju kontrole stranih aktiva – struktura koje nadziru provedbu sankcija i koje se smatraju učinkovitijima od njihovih analoga u EU, gdje se ta realizacija odvija odvojeno po državama.

Za razliku od američkih, europska pravila npr. omogućuju očuvanje stečenih pozicija prije uvođenja sankcija 2014. godine, što europskim energetskim tvrtkama, za razliku od američkih, daje mogućnost produljenja radova na ranije dogovorenim projektima. Tako se, primjerice, talijanski ENI i ruski „Rosnjeft“ pripremaju za početak bušenja u nalazištima na istočnim dijelovima Crnog mora kroz zajedničku tvrtku osnovanu 2013. godine.
S druge strane, američki ExxonMobil nema dozvolu za zajednički posao s tom ruskom državnom tvrtkom za bušenja u Crnom moru iako su obje to također dogovorile prije uvođenja proturuskih sankcija. Ta američka energetska tvrtka (u privatnom vlasništvu), na čijem je čelu do ove godine stajao sadašnji američki državni tajnik Rex Tillerson, pokušala je u travnju ove godine dobiti olakšice od strane američke administracije, koje bi joj omogućile svojevrsno zaobilaženje sankcija zbog golemih gubitaka koje zbog njih gomila i koje se procjenjuju na više od milijardu dolara. Međutim, aktualni ministar financija u Trumpovoj vladi to je odbio, rakavši, kako ista pravila moraju vrijediti za sve američke tvrtke.

Ovdje svakako treba spomenuti kako su u lipnju o.g. predstavnici europskih energetskih mega-tvrtki BP, Royal Dutch Shell i Total, ali i spomenutog američkog ExxonMobila sudjelovali na redovitom sankt-peterburškom Međunarodnom gospodarskom forumu, iz čega je jasno vidljiva želja za njihovom daljnjom suradnjom s ruskim partnerima. Štoviše, mnoge EU tvrtke javno su objavile sklapanje novih ili izvjestile o napretku već postojećih projekata u Rusiji, dok ExxonMobil nije mogao polučiti bilo kakve po sebe pozitivne rezultate.
Primjerice, francuski energetski gigant Total nije morao napustiti ogromni projekt vrijedan 27 milijardi dolara na ruskom poluotoku Jamal, u Arktiku, gdje se nalazi postrojenje za proizvodnju ukapljenog plina. Naime, plinske projekte EU je izuzela iz sankcija zbog europske ovisnosti o uvozu tog energenta iz Ruske Federacije. S druge strane, ExxonMobil zbog američkih sankcija pod sve teži položaj stavlja svoje unosne projekte u Rusiji, prije svega one ugovorene s „Rosnjeftom“, a tiču se nalazišta u Crnim moru, Zapadnom Sibiru i ruskom Arktiku.

Britanski BP je na sankt-peterburškom gospodarskom forumu objavio o „strateškoj suradnji s Rosnjeftom, između ostalog o planovima prodaje većih količina ruskog plina na europskim tržištima“.

Nizozemski Shell također razmatra nove projekte glede plinskih nalazišta u Rusiji, između ostalog i proširenje projekta „Sahalin-2“ tj. postrojenja za proizvodnju ukapljenog plina na Dalekom istoku.

Suradnju s ruskim tvrtkama u naftnim projektima prošlog mjeseca najavio je i španjolski Respol vezano uz naftni projekt u Sibiru, zajedno s tvrtkom kćeri ruskog Gazproma. Pritom treba podsjetiti na izjavu španjolskog ministra energetike Alvara Nadala u vrijeme njegove nedavne posjete Moskvi, kada je kazao, kako „sankcije imaju ograničeno djelovanje i ostavljaju prostora za suradnju“.

Podsjetimo, američki Senat prošli tjedan je izglasao prijedlog za proširenje sankcija protiv ruskog energetskog sektora kojima bi podlijegale i europske tvrtke koje s njim surađuju. To izglasavanje daje mogućnost uvođenja dodatnih sankcija predsjedniku Donaldu Trumpu kada god to zaželi. Njemačka vlada je na to izglasavanje oštro reagirala, ukazujući na „nezakonite eksteritorijalne“ prijetnje Washingtona na koje oni neće pristati.  Takav njemačko-austrijski odlučan stav daje nadu europskim energetskim tvrtkama u budućnost njihovog neovisnog poslovanja s ruskim partnerima.

Ali pritom ne treba umanjivati golemu američku moć pritiska na europsku, prije svega bruxellessku političku elitu, pod kojom ova može popustiti (što nikako ne bi bilo prvi put) i nakon toga pooštriti svoje regulatorne instrumentarije i time poslovne ambicije vlastitih energetskih tvrtki i korporacija svesti na nulu kada su u pitanjnu njihove poslovne veze s ruskim partnerima.

Da prostora za zabrinutost ima ukazuje i današnja prilično upozoravajuća izjava pristigla iz ruskog energetskog diva Gazproma, koja se odnosi na proširenje američkih proturuskih sankcija. Šef vijeća direktora te tvrtke Viktor Zubkov izjavio je, naime, kako nove američke sankcije ugrožavaju buduće  isporuke plina u Europu.

Pritom se osvrnuo na projekt „Sjeverni tok-2“, kazavši slijedeće: „Kada projekt ide prema normalnoj realizaciji, kada je završeno temeljno projektiranje i već razmješteno tisuće kilometara cijevi, započinju redovite insinuacije, pojačavanje sankcija protiv Rusije u sferi energetike.“ Tim sankcijama Washington gura vlastite gospodarske interese, lobirajući prije svega za interese američkih energetskih tvrtki na europskom tržištu, izjavio je Zubkov, napomenuvši, kako svejedno još nitko od partnera iz holdinga „Sjeverni tok-2“ nije najavio svoje povlačenje iz projekta nakon priopćenja o američkim planovima proširenja sankcija protiv ruskog energetskog sektora.

Međutim, kao što sam već gore napomenuo, Washington je ne jednom dokazao svoju dominaciju u odnosu na EU političku elitu, uključno i na onu njemačku, koja, nakon britanskog Brexita, preuzima vodeću političku i gospodarsku ulogu unutar Europske unije. Pritom Washington vješto manipulira kombinacijom geopolitičkih čimbenika i vlastitih sigurnosnih projekcija – od „prijetnji“ ruskom vojnom intervencijom u Istočnoj Europi , preko izbjegličke krize, do ugroze od međunarodnog (islamističkog terorizma) i prelijevanja bliskoistočnog sukoba na teritorij EU, a od čega onda eto Europu može obraniti jedino SAD. Pod prijetnjom takvih „argumenata“ očekivati zajedničku europsku političku čvrstoću po pitanju suprostavljanja po nju izrazito nepovoljnog smisla predloženih novih proturuskih sankcija njezinom energetskom sektoru, nije baš realno očekivati. Vrijeme istinskih europskih državnika ipak je odavno prošlo.

 

 

Sve je veći broj onih promatrača i analitičra koji progniziraju kako će slijedeći veliki vojni sukob biti onaj između Saudijske Arabije i Irana. Te projekcije svoju ozbiljnost crpe iz sve složenijeg stanja na Bliskom istoku koje se svakim danom sve više zaoštrava, između ostalog i kroz nedavno, od strane SAD-a umjetno tempiranu katarsku krizu, u kojoj se Teheran otvoreno svrstao na stranu Dohe.

Saudijsko Ministarstvo informacija izjavilo je, kako je 16. lipnja saudijska Kraljevska vojno-pomorska flota spriječila teroristički napad na veliko morsko naftno nalazište u Perzijskom zaljevu, zarobivši jedno od tri plovila,  u kojem su se nalazili pripadnici elitnog  iranskog Korpusa straže islamske revolucije. Također, kaže se u priopćenju, u plovilu su pronađene eksplozivne naprave i oružje, što je Rijadu omogućilo optužiti Teheran za planiranje „terorističkog napada u teritorijalnim vodama Saudijske Arabije“.

Priopćenje saudijske državne agencije Saudi SPA izaziva priličnu sumnju, poglavito onaj njegov dio koji kaže da su se iranska plovila približila nalazištu nafte pod iranskim zastavama, ignorirajući pritom upozoravajuću streljbu sa saudijske strane.

Sve se ovo nikako ne može promatrati izvan konteksta eskalirajućih događaja posljednje vrijeme u regiji: od spomenute katarske krize, terorističkih napada „Islamske države“ u Teheranu, iranskog raketnog napada na položaje „IS“ u istočnoj Siriji, oštrih izjava iranskog državnog vrha i vjerskog vođe Alija Hameneija kako iza islamističkog terorizma u regiji i njegovog financiranja stoji Saudijska Arabija i još puno toga.

Bile informacije o iranskom pokušaju napada na saudijsku naftnu platformu točne ili ne, one su već sada dovoljne da se odnosi između dviju država s razine „hladnog rata“ vrlo lako dovedu do njegove „vruće“ faze.

A takav scenarij imao bi nesagledive posljedice i po trgovinu naftom i plinom i njihovom cijenom na svjetskom tržištu. Što bi se u tom slučaju dogodilo s isporukama nafte i plina teško je predskazati. Osim teških „naftaša“ Saudijske Arabije i Irana (ovaj drugi je i veliki proizvođač plina), u pitanju bi bio i izvoz katarskog ukapljenog plina po kojem ta zemlja drži prvo mjesto u svijetu. Svi analitičari slažu se u jednom – Zaljevskim ratom cijene nafte i plina vinule bi se u nebesa.

Jean-Francois Seznec iz američkog energetskog centra unutar Atlantic Council-a, za katarsku „Al jazeeru“ izjavio je, kako ne isključuje da u tom slučaju cijene nafte uzlete na 150 dolara. Pri takvom scenariju OPEC može prestati postojati, a svaka država proizvoditi nafte onoliko koliko može.

Naravno, može se postaviti i pitanje koliki je interes svega ovoga i kod američkih proizvođača nafte i plina iz škriljevca, čija skupa tehnologija proizvodnje, koja utječe na finalno formiranje cijena tih energenata, nije u stanju konkurirati klasičnim proizvođačima nafte u uvjetima sadašnjih niskih cijena.

Puno je različitih čimbenika koji mogu utjecati na daljnji tijek zbivanja na Bliskom istoku, a oni gospodarski svakako su ispred službenih politika i njihovih javno proklamiranih vrijednosti i interesa.

 

U Beču se 25. svibnja održavaju pregovori vodećih svjetskih proizvođača nafte glede produljenja dogovora o smanjenju proizvodnje nafte. Sporazumu se mogu priključiti Norveška, Egipat i Turkmenistan, izjavio je danas za Reuters kuvajtski ministar za naftu, električnu energiju i vodne resurse Isam al-Marzuk, pričemu se on poziva na riječi saudijskog ministra energetike Haleda ben Abdela Aziza al-Faleha. Upravo je Faleh obavio pregovore s predstavnicima niza zemalja, uključno i spomenutih.

Moguće priključenje Egipta tom sporazumu prethodno je najavio i glavni tajnik OPEC-a Muhammed Barkindo.

Time predstojeći sastanak u Beču izgleda puno optimističnije što se tiče konačnog dogovora. Međutim, i dalje traju nesuglasice oko niza detalja. Najvažnija je ona oko roka produljenja smanjenja proizvodnje. Tako Rusija i Saudijska Arabija, kao vodeći svjetski proizvođači nafte, predlažu produljenje za daljnjih 9 mjeseci, dok se ostale zemlje zalažu za rok od šest mjeseci. Osim toga, kartel OPEC ne razmatra oštrije smanjenje proizvodnje nafte.

U utorak, 23. svibnja, iznova su se snizile cijene nafte, nakon što je američki predsjednik Donald Trump predložio prodaju polovice strateških rezervi nafte SAD-a, izvjestio je Reuters.

Futures na naftu tipa Brent pali su za 0,754% na razinu $ 53,47 za barel. Futuresima za američku naftu WTI trgovalo se za $ 50,72 za barel, 0,8% niže od prethodnog zatvaranja burze.

Proračunski plan Donalda Trumpa predviđa postupnu prodaju polovice američkih strateških rezervi nafte, kao i proširenje naftnih bušotina na Aljasci. Neovisno o tome što se ne radi o konačnoj verziji dokumenta (prijedlog proračuna još treba proći glasovanje u Kongresu), on ipak odražava planove nove administracije usmjerene k povećanju domaće proizvodnje nafte.

Sjedinjene Američke Države imaju najveće strateške zalihe nafte na svijetu, procjenjene na cca 688 milijuna barela. Njezina prodaja može zapljusnuti novim količinama  nafte već ionako prezasićeno tržište i omesti nastojanja glavnih svjetskih naftnih proizvođača za stabilizaciju cijena.

Podsjećamo kako su se OPEC i 11 država proizvođača koje ne ulaze u kartel, uključno i Rusiju, dogovorili smanjiti proizvodnju nafte u prvoj polovici 2017. godine za 1,8 milijuna barela dnevno radi uspostave ravnoteže između svjetske ponude i potražnje. Očekuje se da 25. svibnja na sastanku u Beču proizvođači usuglase odluku o produljenju globalnog „pakta“ na devet mjeseci, do kraja ožujka 2018. godine.

Ukoliko SAD i započme prodaju nafte iz strateških rezervi, bit će to jedino slijedeće godine i zato se posljedice tog poteza na cijene sirove nafte očekuju tek u dugoročnoj perspektivi, smatraju analitičari.

Top of Form

Bottom of Form

Ispred obale ruskog crnomorskog grada Anape, 7. svibnja započelo je polaganje prvih podvodnih cijevi budućeg plinovoda „Turski tok“, zajedničkog rusko-turskog projekta, kojim se predviđa dostava ruskog plina na tursko tržište, a u drugoj fazi (sukladno eventualnim htijenjima EU), i na europsko tržište.

Ruski plinski div Gazprom radovima na tom plinovodu pristupio je prije planiranog roka predviđenog za drugu polovicu ljeta ove godine. Start izgradnje započeo je svega dan nakon odobrenja predsjednika Vladimira Putina, koje je uslijedilo nedugo nakon njegovog sastanka s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom u Sočiju.

Radove polaganja cijevi izvodi tvrtka Allseas Group, sa sjedištem u Švicarskoj. Ona je svjetski lider u polaganju podvodnih cijevi i podvodne izgradnje. Bavi se kompleksnom realizacijom projekata, uključno i samim  projektiranjem, organizacijom dostave marerjala i tehnike, gradnjom i uvodom u eksploataciju.

Prvu fazu cjevopolagačkih radova po dnu Crnog mora izvodi brod „Audacia“, u vlasništvu spomenute tvrtke. Dug je 327 metara, a u Crno more uplovio je 3. svibnja. Prema informacijama Marinetraffic, brod se sada nalazi nekoliko kilometara od obale, jugo-istočno od ruskog grada Anapa u kojem se nalazi kompresijska postaja „Russkaya“, i izvodi radove polaganja podvodnih cijevi. Njegove radove osigurava norveški brod za opskrbu „Normand Poseidon“.

Prema informacijama iz sjedišta Gazproma, kasnije će brod „Audacia“ biti zamjenjen najvećim svjetskim brodom za polaganje cijevi „Pioneering Spirit“ (trenutačno se nalazi u Nizozemskoj), u vlasništvu iste tvrtke.

Foto: Pioneering Spirit

On će polagati cijevi u dubokovodnim dijelovima Crnog mora, što predstavlja dužu dionicu sveukupne trase jer se dubina Crnog mora spušta ispod 1000 metara već na 40 kilometara od obale i proteže se gotovo do same Turske.

Čelnik Gazproma Aleksej Miller, izjavio je kako se  projekt realizira strogo po planu i do kraja 2019. godine turski i europski potrošači dobit će novi smjer za uvoz ruskog plina. Gradi se prva od predviđene dvije cijevi, dok će početak izgradnje drugog cjevovoda ovisiti o odluci Bruxellessa jer se njom predviđaju isporuke plina za tržište EU.

Geopolitika.News podsjeća, kako se kroz podmorje Crnog mora već proteže jedan plinovod između Rusije i Turske. Radi se o „Plavom toku“, izgrađenom 2002. godine, dugom 1213 kilometara, kojim je prošle godine Turskoj isporučeno 13 milijardi m3 ruskog plina.

Dvije cijevi „Turskog toka“ osiguravat će 32 milijarde m3 plina na godišnjoj razini. Kroz prvu cijev 12 milijardi m3 plina ide za tursko tržište, a ostale 4 milijarde, prema informacijama turske vlade, uključuju se u „Južni plinski koridor“ koji iz Azerbajdžana vodi u Grčku i Italiju. U ožujku je Gazprom s talijanskim ENI-jem potpisao sporazum o razumijevanju glede isporuka plina u Europu po južnom koridoru.

Kroz drugu cijev „Turskog toka“ čitavih 16 milijardi m3 plina planira se isporučivati europskim potrošačima. U veljači prošle godine Gazprom, Edison SpA i DEPA SA potpisali su memorandum o uzajamnom razumijevanju glede isporuka prirodnog plina iz Rusije u Grčku i iz Grčke u Italiju. Međutim, time pitanje nije riješeno. Za isporuke tog ruskog plina bit će potrebna izgradnja novog plinovoda po teritoriju Grčke i Italije kojeg će se spojiti na „Turski tok“.

Najveće negativne posljedice izgradnje (makar i samo jednog cjevovoda) „Turskog toka“ snosit će Ukrajina, iako ne onolike kolike snosi izgradnjom „Sjevernog toka“. Gubitak od novog plinovoda procjenjuje se na oko 15 milijardi m3 plina, od ukupno 70 milijardi m3 plina koliko trenutačno prolazi kroz ukrajinski teritorij za tržište EU. Radi se o velikoj brojci, izjavio je šef ukrajinskog „Naftogaz Ukrajina“ Andrej Kovolev. Danas Ukrajina od tranzita ruskog plina zarađuje oko 2 milijarde dolara godišnje, a izgradnjom „Turskog toka“ i „Sjevernog toka-2“ taj će se iznos uvelike smanjiti.

Inače, Gazprom nakon isteka važećeg ugovora o tranzitu plina kroz Ukrajinu i izgradnje dvaju spomenutih novih plinovoda, namjerava sniziti tranzit kroz tu zemlju za 15 milijardi m3 godišnje, koji plin namjerava isporučivati na tržište Balkana.

Mogući problemi

Rusko-turski plinovodni projekt „Turski tok“ jedan je od onih koje su Washington i Bruxelless pošto-poto htjeli spriječiti, najmanje zbog interesa same Ukrajine i negativnih posljedica koje on sa sobom nosi po tu zemlju. Radi se, naravno, primarno o želji da se na EU tržište, čija će se glad za plinom permanentno povećavati ne samo zbog dinamike industrijskog i sveopćeg razvoja, već i zbog smanjenja količina prirodnog plina u nalazištima same EU, dostavljaju energenti iz onih izvora nad kojima će upravo oni imati nadzor i izvlačiti najveći dio profita, a za što je preduvjet ograničiti dostup jeftinog ruskog plina kojemu je cjenovno vrlo teško konkurirati, poglavito izvozom ukapljenog plina i izgradnjom LNG terminala.

Tako analitičari iz oksfordskog Instituta za energetiku (Oxford Institute for Energy Studies), navode, kako „Turski tok“ riskira ostati neiskorišten. Naime, svega godinu dana nakon početka eksploatacije „Turskog toka“, 2020. g. očekuje se i početak isporuka azerbajdžanskog plina unutar projekta „Južni plinski koridor“ za tursko tržište. Analitičari tog instituta navode kako zbog turske politike usmjerene k snižavanju plinskog udjela u energo-ravnoteži države, očekuju, da turske potrebe za plinom do 2025. godine neće biti više od 56 milijardi m3 na godišnjoj razini, a što je 10 milijardi m3 više nego u 2016. godini. Time jedan od dvaju plinovoda (ili „Turski tok“ ili TANAP, kao dio spomenutog projekta „Južni plinski koridor“) može ostati do kraja ne iskorišten, gledano s maksimalne količine snage njegove propusnosti (vidi naslovnu kartu).

S britanskim analitičarima se možemo složiti glede stvarnih turskih namjera za snižavanjem udjela plina kao dominantnog energenta na domaćem tržištu. O tome svjedoči i podatak, kako je 2016. godine Turska po prvi put od 2009. g. snizila potrebu za plinom s 49 milijardi m3 na 46 milijardi m3. Oksfordski stručnjaci predviđaju isti trend i u tekućoj godini.

Međutim, nezavisni poljski analitičar  po problematici nafte i plina Andrzej Szczesniak, navodi, kako će, ukoliko Turska i dalje nastavi snižavati potrebe za plinom, jedini pokretač rasta ostati privatni sektor. A uzimajući u obzir kako je tranutačno ruski plin jeftiniji od azerbajdžanskog za čak 10-15 dolara za 1000 m3, „vjerojatnost da će „Turski tok“ ostati do kraja neiskorišten je vrlo niska“, navodi Szezesniak. Međutim, on također kaže, kako, ukoliko se sudski sporovi turskih i ruskih tvrtki završe na štetu turske strane, nije isključeno da se turske energetske tvrtke okrenu Azerbajdžanu i okrenu leđa „Turskom toku“.

Poljski analitičar misli na ishod spora koji između sebe vode turska energetska tvrtka Botas i ruski Gazprom na Stockholmskom sudu, vezano za cijene isporuka ruskog plina, pričemu turska strana, naravno, traži niže cijene.

Za razliku od britanskih i poljskog analitičara, turski Kavkaški centar za strateško istraživanje (Kafkasya Stratejik Arastirmalar Merkezi (engl. Caucasus Strategic Research Centre), kroz izjavu njegovog analitičara  C. Balchija, smatra, kako će realizacija projekta „Turski tok“ učvrstiti rusko-turske odnose, što će biti jasna poruka Europskoj uniji. Taj projekt, smatra on, učvrstit će položaj Ankare, a jaka Turska uvjek je od koristi i Azerbajdžanu. „Turski tok“ također će, smatra on, sniziti ulogu Irana kao dobavljača plina. Turski analitičar smatra kako će „Turski tok“ i „Južni plinski koridor“ biti ključni projekti za energetsku opskrbu Europske unije kojoj su nužne povoljne cijene plina.

Geopolitika.News se slaže sa stavovima turskog analitičara i smatra kako dva projekta međusobno neće konkurirati. I ruska i turska strana pažljivo su razmotrila sve moguće opcije i, u biti, one imaju vremena i dodatnog manevarskog prostora da nakon izgradnje plinovoda „Turski tok“ s pozicije stvarnog, a ne imaginarnog (eventualnog) „asa u rukavu“ reguliraju cijene isporuka prema vlastitim potrebama i tako konkuriraju još uvjek „papirnatim“ opskrbnim alternativnim rješenjima, na koja sa sve slabijim entuzijazmom računa službeni Bruxelless. Ne treba sumnjati kako će prvi cjevovod iz „Turskog toka“ biti izgrađen i pušten u eksploataciju u roku, dok će izgradnja druge cijevi ipak ovisiti o željama Bruxellessa, koji će sam morati procijeniti i donesti po sebe najkvalitetniju odluku, sve više se distancirajući od gole geopolitike, uvažavajući realitet tržišnih tj. gospodarskih  interesa kao primarnih, ukoliko želi osigurati konkurentnost EU gospodarstva na globalnoj razini. S druge strane, Turska niti ne skriva svoju želju da postane regionalni energetski (plinski) hab, s kojeg će se granati plinovodi prema odredišnim tržištima tj. potrošačima. Upravo ono što je po pitanju EU danas Ukrajina. Ukoliko ovi planovi budu realizirani, a sve je veća vjerojatnost da će tako i biti, ukrajinski narod će s pravom, kada se jednom slegne sva prašina vojnih i političkih sukoba na širim regionalnim prostorima, moći postaviti pitanje – tko je, zašto i na kakav način u čitavoj ovoj tragičnoj priči štitio ukrajinske nacionalne interese. Jer ublažavanje viznog režima za ukrajinske državljane koji putuju u EU sasvim sigurno nije dovoljna kompenzacija za gubitak položaja glavnog energetskog tranzitera za EU. Ukrajinci s pravom traže puno više ili će početi postavljati neugodna pitanja, ne samo svojim vlastima. Jer, kaže se – sloboda nema cijenu. Međutim, glupost sigurno ima.

Američki privatni naftni div ExxonMobil, na čijem je čelu donedavno (do preuzimanja dužnosti američkog državnog tajnika) bio ponajbliži Trumpov suradnik u novoj američkoj administraciji Rex Tillerson, nastoji zaobići gospodarske sankcije uvedene Rusiji i obnoviti svoju suradnju s ruskim naftnim divom Rosneftom, u ruskom akvatoriju Cnog mora. Kako je izvjestio The Washington Post, o tom pitanju, koje je postavio ExonMobil, raspravljat će američka administracija. WP navodi, kako se vodstvo tvrtke već obraćalo sa sličnim zahtjevom 2015. godine, u vrijeme administracije Baraka Obame, tvrdeći, kako će gubitci koje trpi ExxonMobil zbog sankcija Rusiji i zamrzavanja projekata s Rosneftom u Karskom i Crnom moru premašiti milijardu dolara (o potpisanim ugovorima Rexa Tillersona s čelnikom Rosnefta i njihovom susretu s predsjednikom Vladimirom Putinom pogledajte video ispod teksta). Podsjećamo kako su krajem 2015. godine lobisti Exxon Mobila u američkom Kongresu blokirali prijedlog zakona prema kojem bi se sankcije Rusiji pretvorile u zakon, čime bi se uvelike usložnila procedura njihovog ukidanja. Sada ih, sukladno ovlastima, predsjednik Trump može samostalno ukinuti kada to želi. Naravno kako vrijeme za to još nije sazrilo i da on to neće učiniti, imajući prije svega u vidu složene unutarnjopolitičke odnose i ravnotežu snaga unutar washingtonskog establišmenta i ključnih američkih  medija koji mu sigurno ne idu u prilog. Stječe se dojam kako njegovi protivnici i njima odani najvažniji mediji samo čekaju krivi potez Donalda Trumpa za pokretanje nove hajke koja bi „dokazala“ njegov „izdajnički“ odnos i „podređenost“ Rusiji. Upravo bi se na taj način mogao protumačiti i najnoviji zahtjev ExxonMobila prema novoj administraciji glede reanimacije njihove poslovne suradnje s Rusijom, poglavito u kontekstu dužnosti koju obnaša bivši predsjednik te tvrtke Rex Tillerson.

Pritom svakako treba napomenuti, kako se u ožujku ove godine ruski predsjednik Putin sastao s novim predsjednikom ExxonMobila Darrenom W.Woodsom. Tada je ruski ministar energetike Aleksandar Novak izjavio, kako je Exxon Mobil zainteresiran za projekte u Rusiji.

Ovdje je zanimljivo prenesti i stavove pojedinih ruskih analitičara, poput Igora Yushkova iz ruskog Fonda za nacionalnu energetsku sigurnost, koji objašnjava zašto je američka tvrtka zainteresirana za obnovu poslova s Rosneftom samo u Crnom moru. On tvrdi kao je, čak i ukoliko proturuskih sankcija ne bi bilo, nastaviti energetske projekte u dubokovodnim nalazištima hladnog ruskog Arktika u uvjetima niskih cijena na svjetskom tržištu preskupo. Geopolitika.News  dodaje, kako se radi se o tehnološki vrlo zahtjevnim projektima i bušotinama, za čiju se eksploataciju koristi  najsofisticiranija oprema u vrlo složenim klimatološkim uvjetima, koji pri ovakvim cijenama ne jamče dobit usprkos golemim količinama energenata i bogatstvu kojeg upravo ta nalazišta u sebi kriju. Igor Yushkov dalje kaže, kako bušotina „Pobjeda“ u Karskom moru, koju su dvije tvrtke ranije pokrenule, „već sada predstavlja najskuplju bušotinu u povijesti, čija cijena dostiže oko 1 milijarde dolara, a rezultati su proturječni“. Pokazalo se kako u tom nalazištu ima više plina (koji je jeftiniji energent) nego nafte. Zato je crnomorska energetska perspektiva, kojoj su postojeći transportni sustavi i rafinerije „uz bok“, kudikamo privlačnija u odnosu na arktičku, koja je ipak još uvjek stvar neke dalje budućnosti. ExxonMobil Crno more smatra jednom od svojih strateških energetskih regija.

Aktivnosti ExxonMobila u Crnom moru

Do ruskog pripajanja Krima, ExxonMobil sudjelovao je u tri regionalna projekta i bio je najveći igrač unutar tamo aktivnih naftnih tvrtki. Taj američki div je u rumunjskom dubokovodnom bloku „Neptun“, zajedno s rumunjskim OMV Petrom otvorio nekoliko plinskih bušotina, od kojih su detaljniji podatci poznati samo za jednu –„Domino“, čiji se potencijal procjenjuje na 80 milijardi kubičnih metara.

ExxonMobil je, skupa sa Shellom, OMV Petrom i ukrajinskom „Nadrom“, imao koncesiju i za istraživanje i eksploataciju Skifske ploče, koja je u to vrijeme pripadala ukrajinskom šelfu ali je ruskim pripajanjem Krima 2014. godine prešla u sastav ruskih teritorijalnih voda. ExxonMobil je još 2011. godine ušao i u tadašnji ruski sektor Crnog mora zajedno s Rosneftom, u nalazište Tuapsinski usjek, čiji se potencijal procjenjuje na 1,5 milijardi tona. Već 2014. g., u sklopu tog projekta planirano je i pokretanje prve bušotine čija cijena (radi se o dubokovodnoj eksploataciji) doseže 100 milijuna dolara. Američka tvrtka je do tada platila seizmološka istraživanja.

Glede crnomorskih energetskih projekata, spomenuti ruski analitičar kaže, kako njihovi troškovi eksploatacije u današnjim tržišnim uvjetima graniče s rentabilnošću, jer se radi o dubokovodnim projektima koji su skuplji. Osim toga, u regiji još uvjek nisu pronađene uistinu velike zalihe energenata pa je tako, primjerice, u Turskoj, Exxon Mobil svoje velike aktivnost završio s nikakvim rezultatom. Također je dodao, kako je specifičnost stanja s ExxonMobilom  vezano uz proturuske sankcije u tome, da njegovi projekti ne ulaze u program sankcija već im samo treba polučenje licence od američkih regulatorskih  tijela. Ali ni Igor Yushkov nije optimist kada je riječ o tome, hoće li ih američka tvrtka uspjeti i dobiti, jer je je stanje u Bijeloj kući danas potpuno nepredvidljivo.

Financial Times o protursukim sankcijama

Britanski The Financial Times jučer piše o tome, kako Zapad nije polučio željeni učinak od sankcija protiv ruskih naftnih tvrtki i da su one osmislile način nastavka svog rada u ograničenim uvjetima.

„Prije tri godine, kada su SAD i EU uvele sankcije koje ograničavaju dostup financijama i tehnologijama tvrtkama poput Rosnefta, zahtjevna nalazišta za njih su postala nedostižna. Zapadne vlade nadale su se, kako će pritisak na glavne ruske energetske tvrtke pomoći promijeniti političke računice ruskog predsjednika Vladimira Putina. Međutim, projekti, poput bušotine Centralyno-Olyginskaya-1, svjedoče kako su naftni i plinski ruski divovi iznašli način za nastavak samostalnog rada“, navodi FT, osvrćući se na nedavno odobrenje ruskog predsjednika za start eksploatacije najsjevernije ruske bušotine na arktičkom šelfu, u Laptevskom moru. Dubina mora kod te bušotine iznosi čak 5 tisuća metara. „Radilo se o trenutku trijumfa za g. Putina“, piše britanski medij. On pokazuje sposobnost ruskih tvrtki za niveliranje utjecaja sankcija, što ima odlučujuću ulogu za rusko gospodarstvo u budućnosti, navodi The Financial Times.

Britanski medij dalje navodi podatke o pričuvama nafte i plina u ruskom Arktiku, koje se procjenjuju na 20 trilijuna dolara i osiguravat će 20-30% proizvodnje nafte do 2050. godine. Ruske tvrtke već danas mogu premiještati opremu tisuće kilometara daleko u Arktik, piše FT.

Također se navodi, kako je na ruske tvrtke snažnije udarila niska cijena nafte na svjetskom tržištu nego uvedene sankcije. Pritom se Rusija uspjela prestrojiti na novu stvarnost donošenjem različitih mjera koje su utjecale na makrostabilnost. Prošle godine, piše FT dalje, ruski „Gazpromneft“ pokazao je svoje mogućnosti u eksplaoataciji nafte dobivene iz škriljevca, pokrenuvši proizvodnju na divovskom nalazištu Bazhenovska. Pritom je tvrtka koristila vlastitu tehnologiju, nakon što su međunarodni partneri napustili taj projekt poslije uvođenja sankcija.

Zamjenik predsjednika „Gazpromnefta“ Vadim Yakovlev, izjavio je, kako je svega 1% ruskih naftnih projekata palo pod utjecaj sankcija. Naravno, kaže on dalje, uz sudjelovanje u tim projektima i zapadnih tvrtki-partnera sve bi išlo još brže, ali ruske tvrtke će i same prevladati sve teškoće. Pritom je spomenut primjer iz 70-ih godina prošlog stoljeća, kada su se gradili izvozni plinovodi  za Europu i kada je Zapad nametnuo zabranu izvoza svojih plinovodnih cijevi i kompresijskih stanica bivšem SSSR-u, koji je nakon toga ubrzo pokrenuo njihovu vlastitu proizvodnju.

Osim toga, suvremene tehnološke komponente za dubokovodnu eksploataciju energenata danas se mogu kupiti, primjerice, i u Kini, Singapuru i td. Imajući u vidu kako vodeće ruske energetske tvrtke, osim mogućnosti njihove nabavke iz trećih država, naglasak stavljaju na vlastite tehnološke inovacije, proizvodnju i korištenje svojih tehnologija, smisao Zapadnih sankcija po pitanju ruskog energetskog sektora (koji je i bio njihov glavni cilj), kako sada stvari stoje, ipak nije polučio uspjeh. Naprotiv, možda je, dugoročno gledano, nanio veću štetu upravo interesima onih koji su ih i pokrenuli.