Energetika

Američke snage u Siriji imaju striktnu zapovjed od Pentagona: „ni u kom slučaju i ni pod koju cijenu ne stupati u bilo kakve vojne sukobe s Rusima“.

Jučer objavljene informacije pojedinih medija, koji se pozivaju na različite izvore, poput sirijskog Opservatorija za ljudska prava u Londonu, kako je streteški važan grad na sirijsko-iračkoj granici Abu-Kamal kojeg su u petak oslobodile snage sirijske vojske i njoj odanih terenskih saveznika, ponovno zauzet od postrojbi „Islamske države“, izazvale su čuđenje šire javnosti i otvorile nove dvojbe koje je potrebno analitički razjasniti. Naime, uistinu je važno pitanje tko nadzire taj grad, označen i kao posljednje veće uporište ISIL-ovih džihadista u Siriji, o čemu svjedoči i prava utrka za njegovo oslobađenje između Rusije i SAD-a (odnosno snaga na terenu iza kojih te dvije sile stoje: sirijske vojske i prokurdskog SDF-a), koja je završila tek prije tjedan dana, kada su se snage SDF-a u svom prodoru iznenada zaustavile.

Jer nije bitna strateška važost Abu-Kamala za „Islamsku državu“, kako je to jučer preneseno iz vijesti spomenutog Opservatorija za ljudska prava jer se kroz taj grad odvija komunikacija ISIL-ovaca iz Iraka u Siriju, budući da je „Islamska država“ kao strukturirana snaga definitivno stvar prošlosti i u Iraku i u Siriji, kako u smislu političkih ambicija tako i u mogućnosti organiziranja bilo kakve ozbiljnije vojne operacije. Radi se o nečem sasvim drugom: Damasku je pobjeda u Abu-Kamalu važna zbog daljnjeg napredovanja sirijske vojske prema sjeveru duž desne obale Eufrata i njezino spajanje sa svojim snagama u Al-Mayadinu ( južno od grada Deir ez-Zoura), čime bi u potpunosti zatvorila obruč oko ISIL-ovih snaga i sa zapadne strane (od Deir ez-Zoura do Abu-Kmala pa zapadno prema Palmiri) i time posve onemogućila prijelaz islamističkih snaga iz Iraka u Siriju. Također, ovladavanje Abu-Kamalom osigurava Damasku nadzor nad strateški važnom autocestom Damask – Deir ez-Zour – Bagdad tj. omogućuje mu i cestovnu poveznicu prema Iranu.

Foto: “đavolji trokut”, kao dio prvotne američke strategije blokiranja iranskog utjecaja u Siriji

S druge strane, Sjedinjenim Državama bi ovladavanje Abu-Kamalom (posredstvom snaga SDF-a) omogućilo teritorijalni kontinuitet od toga grada prema sjeveru uz lijevu (istočnu obalu Eufrata) u regiji Deir ez-Zour (uključno i nekoliko velikih naftnih nalazišta, nužnih za političke pregovore s lokalnim arapskim stanovništvom tj. osiguranje njihove odanosti kroz dobivanje dividendi od prodaje nafte), do kurdskih etničkih prostora na sjeveru Sirije (gdje SAD već ima nekoliko svojih vojnih baza), ali prije svega do krajnje sirijske sjevero-istočne regije Hasakah, na granici s Irakom. Upravo se kroz nju dostavlja osnovna američka vojna i logistička potpora sirijskim Kurdima (i tamošnjim američkim snagama) koja je prethodno zrakoplovima stizala u Irački Kurdistan. Međutim, stanje u Iraku se dramatično promijenilo nakon kurdskog referenduma i posljedične vojne operacije iračke vojske i šijtskih postrojbi protiv kurdskih pešmerga izvan administrativnih granica autonomije Irački Kurdistan. Između ostalog, iračka vojska i šijtske snage ovladale su i strateškim trokutom na tromeđi Iraka, Turske i Sirije (nasuprot sirijske regije Hasakah), graničnim prijelazima i ključnim naftovodnim čvorištem kojim se izvozila kurdistanska nafta u Tursku. Sve to Amerikancima sada zadaje nove probleme i potrebu za ulaganjem dodatnih napora u pregovorima s Bagdadom, vezano za dostavu vojne pomoći američkim i kurdskim snagama na sirijskom sjeveru.

Dakle, Abu-Kamal više nije strateški važan za „Islamsku državu“, kako se to jučer moglo čuti i u hrvatskim medijima, već prije svega za najvažnije globalne i regionalne igrače na sirijskim bojišnicama. Ali u tom bi se slučaju opravdano moglo postaviti i logično pitanje: zašto su se onda snage SDF-a iznenada zaustavile u prodoru prema tom gradu i odustale od utrke sa sirijskom vojskom? Odgovor je, u stvari, vrlo jednostavan: u tom slučaju bio bi neizbježan sukob kurdskih snaga sa sirijskom vojskom, što Kurdi ni pod koju cijenu ne žele, znajući kako time, zapravo, ulaze u direktan vojni sukob s Rusijom koja je namjeru ovladavanja Abu-Kamalom jasno iskazala višetjednim i nikad intenzivnijim bombardiranjem džihadističkih snaga u zoni toga grada svojim strateškim zrakoplovima i krstarećim raketama ispaljivanim iz Sredozemnog mora. Rusi su, također, u tu svrhu, u zrakoplovnu bazu pokraj Deir ez-Zoura prebacili dio svojih zrakoplova i helikoptera kako bi bili bliže bojišnici nego bi to bili ukoliko polijeću sa svoje baze „Hmeymim“ pokraj Latakije, na krajnjem sjevero-zapadu zemlje. Pritom se treba imati na umu, kako američke snage u Siriji imaju striktnu zapovjed od strane Pentagona, koja otprilike glasi: „ni u kom slučaju i ni pod koju cijenu ne stupati u bilo kakve vojne sukobe s Rusima“. I oni se toga striktno pridržavaju, isto kao što to čini i ruska strana. I druga stvar zašto su postrojbe SDF-a stale u napredovanju prema jugu je ta, da je iračka vojska uspješno slomila otpor „IS“ na svojoj strani granice sa Sirijom i oslobodila grad El-Qaim, smješten nasuprot Abu-Kamala. Štoviše, iračka vlada omogućila je sirijskoj vojsci prijelaz na irački teritorij i otpočinjanje napada na Abu Kamal i s iračke strane, čime je džihadiste primorala na odstup prema sjeveru Sirije, a ne njihov prijelaz natrag u Irak. Izbijanjem iračkih snaga na granicu sa Sirijom, važnost Abu-Kamala za Amerikance je drastično umanjena jer će sve daljnje poteze za opskrbu svojih snaga na sjeveru Sirije (ali i prebacivanje i obuku dodatnih boraca na tamošnje  teritorije kao pripremu za eventualni budući nastavak borbe protiv sirijske vojske tj. vlade u Damasku i „afganistanizacije“ Sirije za ruske vojne snage) morati koordinirati sa šijtskom vladom u Bagdadu, a to znači mučne pregovore uz velike ustupke, uključno i pitanje o mogućnosti daljnjeg ostanka američke vojske u Iraku nakon završetka borbe protiv „Islamske države“ u toj zemlji, a što je Washingtonu krajnje nužno za smanjivanje utjecaja Irana na Irak, a onda dalje i na Siriju.

To su glavni geostrateški elementi današnje bojišnice u Siriji (i Iraku) protiv „Islamske države“, koja se, iako je ta organizacija praktički na izdisaju, još uvjek naglašava i potencira kao primarna – gotovo pa se čini da može trajati još u nedogled. A trajati još dugo sigurno neće, najviše do kraja ove godine, a u međuvremenu će borbe jenjavati (što je već ionako slučaj), a sve strane unutar sirijskog ratnog grotla svoje će napore sada usmjeravati na učvršćenje pozicija na teritorijima kojima sada vladaju i pokretanju tzv. plemenske diplomacije tj. osiguranje odanosti lokalnog arapskog stanovništva različitim beneficijama, zbog kojih je ovladavanje naftnim poljima Deir ez-Zoura i toliko značajno.

Što se tiče uvodnog dijela ove analize i informacija da je Abu-Kamal opet pao u ruke „Islamske države“, danas se oglasilo i rusko vojno zapovjedništvo u Siriji, nazvavši ih običnom „propagandom“. Sada se upravo završavaju akcije čišćenja krajnjih rubova grada i njegovih predgrađa od preostalih individualnih terorista, a grad se nalazi pod punim nadzorom sirijske vojske i njoj odanih snaga, a uskoro počinje i njegovo razminiravanje, objavilo je rusko zapovjedništvo i dodalo, kako je bilo pokušaja protunapada džihadista ali ne s ciljem zauzimanja samog grada (za što ISIL nema potencijala), nego pokretanja napada u svrhu skretanja pozornosti i olakšavanja povlačenja njihovih snaga sjeverno od Eufrata (prema regiji Hasakah, op. ZM.). Pritom rusko zapovjedništvo otvoreno navodi, kako je objavljivanje ovih dezinformacija samo „potvrda stupnja zabrinutosti američke strane glede uspješnih operacija sirijske vojske koje se odvijaju uz potporu ruskih zračnih snaga“. U Abu-Kamalu „Amerikanci su izgubili u važnoj taktičkoj igri i sada će biti primorani mijenjati svoju taktiku u hodu“, navodi rusko zapovjedništvo u Siriji. Ovdje bismo slobodno mogli dodati, kako je prekjučerašnje ne održavanje sastanka Trump-Putin u Vijetnamu, koje je prethodno s američke strane bilo najavljivano i kao vjerojatni američko-ruski dogovor oko Sirije (Associated Press), najvjerojatnije i posljedica neuspjeha pronalaska glavnih dodirnih točaka dviju strana po pitanju te države. Američka nastojanja, pritom, sada idu u smjeru pravnog pozicioniranja i sjevero-istoka Sirije (konkretno-regije Hasakah) , kao nove „zone deeskalacije“ pod njihovim odgovornošću, čime bi se i službeno „zacementirala“ američka vojna nazočnost u Siriji tj. ta zona zaštitila od budućih akcija službene sirijske vojske usmjerene prema uspostavi teritorijalnog integriteta zemlje. Washington, također, sada nastoji središte političkih dogovora oko sirijske budućnosti prebaciti iz Astane natrag u Ženevu, pod okrilje UN-a, i time smanjiti utjecaj Moskve, Ankare i Teherana na budući sporazum o toj zemlji koji će se prije ili kasnije postići.  S druge strane, Moskva zapravo, u uvjetima jačanja američkih sankcija protiv Rusije, gomilanja NATO efektiva na istočnim granicama EU, sveopće proturuske propagande, protjerivanja njezinih diplomata i zatvaranja konzularnih predstavništava  u SAD-u (a uskoro i zabrane djelovanja ruskog međunarodnog informativnog medija RT u SAD-u koji sada djeluje u okviru postojećeg zakona koji već desetljećima  postoji za sva inozemna sredstva masovnih komunikacija koji djeluju u SAD-u i jamči im slobodu govora, i time de facto primorati na zatvaranje američke podružnice tog, 5. po gledanosti globalnog televizijskog medija), zapravo i nema pretjeranih razloga za ustupke Amerikancima na sirijskom sektoru njihovog globalnog sučeljavanja.

Što se tiče spomenute regije Hasakah, naseljene pretežito arapima-sunitima i čiji dio naftonosnih polja danas nadziru kurdske postrojbe, postoji ozbiljna vjerojatnost od izbijanja arapsko-kurdskog sukoba. Pošto je ta regija, kao što smo već rekli, vrlo bitna Amerikancima kao opskrbni logistički kanal za dostavu pomoći iz Iraka svojim vojnicima u američkim bazama na sjeveru Sirije, kao i kurdskim snagama SDF, izbijanje kurdsko-arapskog sukoba u toj regiji predstavljalo bi veliki udarac Pentagonu, koji na sirijskom terenu nema nikakav utjecaj osim na spomenute kurdske snage koje su, međutim, vrlo ograničenog radijusa djelovanja. U slučaju tog sukoba Pentagon bi se morao odlučiti koga u tom sukobu pomagati –Kurde ili Arape-sunite koji većinski nastanjuju Hasakah. Ukoliko pomaže jedne, gubi odanost drugih.  A sadašnje prebacivanje džihadista iz Abu-Kamala u tu regiju, ionako već opasan potencijal izbijanja arapsko-kurdskog sukoba podiže na još višu razinu.

Stanje po Pentagon tim je složenije jer se i loši odnosi s Turskom temelje najvećim dijelom upravo na američkoj vojnoj  potpori sirijskim Kurdima s čim se Ankara, kao i njihovim eventualnim nastojanjima za uspostavom nekakve kurdske samoupravne teritorijalne jedinice, nikada neće pomiriti. Tim prije, Ankara se nije pomirila niti s nezavisnošću Iračkog Kurdistana s kojim je imala kudikamo bolje odnose, pa čak i aktivno surađivala po pitanju izvoza njihove nafte, a Turska je bila (i još uvjek je) i najeveći gospodarski investitor u Iračkom Kurdistanu (sve se to iznenada promijenilo neočekivanim zaokretom politike donedavnog predsjednika IK Masuda Barzanija i njegovim nerazumnim, rizičnim organiziranjem referenduma o nezavisnosti, usprkos njegovom svojedobnom obećanju Ankari da se to nikada neće dogoditi, na temelju čega se i razvijala suradnja IK i Turske). Turska se zbog američke potpore sirijskim Kurdima najviše i okrenula suradnji s Rusijom i dogovorima s Moskvom i Teheranom u formatu Astanskog pregovaračkog procesa. Da Ankara i dalje misli ozbiljno u suradnji s Moskvom svjedoči i informacija da  će se ovog tjedna u ruskom Sočiju održati rusko-turski samit, gdje će se razgovarati velikim dijelom i o Siriji (Erdogan je već danas stigao u Soči, a njegov razgovor s Putinom traje već više od četiri sata). Istodobno, prošlotjedni posjet turskog premijera Yildirima Washingtonu završio je neuspješno, upravo po pitanju nastavka američke potpore Kurdima. O tome piše i američki „Stratfor“, objavivši, kako se strane nisu uspjele dogovoriti ni po jednoj ključnoj temi. A znatna ovisnost turskog gospodarstva o SAD-u jedini je element koji Washingtonu još uvjek daje mogućnost ignoriranja turskih interesa. Samo, pitanje je, koliko će se to još dugo moći činiti, odnosno, isplati li se SAD-u čekati odlazak s političke scene predsjednika Erdogana (u kojeg Washington nema povjerenja), jer on se sve više okreće prema Istoku, pritom lukavo ne izmičići Zapadni, poglavito sigurnosni stolac na kojemu Turska sasvim udobno sjedi.

 

Za spomenuti posao „Rosnefta“ s vladom u Erbilu zaintereseirana i Njemačka, do koje bi u konačnici ta kurdska nafta trebala i stizati, a sasvim sigurno i Turska, preko čije bi se sredozemne luke Ceyhan kurdska nafta trebala izvoziti. A sve skupa to onda već itekako prelazi u otvorenu geopolitičku igru s potpuno pomiješanim geoekonomskim ali i privatnim interesima.

Američki The Wall Street Journal piše, kako je reakcija Iraka na referendum o nezavisnosti Iračkog Kurdistana (vojni odgovor iračke vojske i preuzimanje od kurdskih snaga spornih teritorija regije Kirkuk, izuzetno bogatoj naftom, op. GN.) utjecala na energetski biznis u regiji i primorala Chevron Corp. na zaustavljanje operacija u Iračkom Kurdistanu.

Ta energetska mega-tvrtka odlučila je privremeno zaustaviti bušenja u toj regiji, a što je povezano s vojnim aktivnostima u susjednom Kirkuku, kao i teškoćama koje tvrtka ima s obnovom djelatnog kadra zbog zabrane letova u Irački Kurdistan, uvedene od strane Irana, Turske i središnje vlade u Bagdadu, piše WSJ, pozivajući se na vlastite izvore upoznate s tom temom.

„Mi nastavljamo motriti stanje u Iračkom Kurdistanu“, priopćila je služba za odnose s javnošću te tvrtke, dodavši,  kako s nestrpljenjem očekuju obnavljanje svojih poslovnih operacija čim to dozvole uvjeti.

Međutim, za razliku od tvrtke „Chevron“, ruski naftni div „Rosneft“ je u petak, 20. listopada, s vladom Iračkog Kurdistana objavio početak realizacije projekta eksploatacije naftovoda u kurdskoj autonomnoj regiji, a podatci su dostupni i na službenoj web stranici ruske naftne tvrtke. (o sporazumu „Rosnefta“ i vlade u Erbilu opširnije smo pisali 19. rujna.

U priopćenju ruske tvrtke, između ostalog je navedeno, kako su obje strane tijekom X. Euroazijskog ekonomskog foruma u Veroni objavile o početku zajedničke realizacije spomenutog projekta. Udio „Rosnefta“ u njemu može iznositi 60%, a 40% pripalo bi KAR Group-u, sadašnjem operateru naftovoda.

Ulaskom u ovaj projekt „Rosneft“ namjerava dosegnuti svoje strateške ciljeve i povećati učinkovitost transporta nafte do njezinih krajnjih potrošača, uključno i dostavu kurdistanske nafte u rafinerije „Rosnefta“ u Njemačkoj, izjavio je predsjednik uprave ruske tvrtke Igor Sechin.

Podsjećamo, tijekom tjedna „Rosneft“ je objavio kako je s vladom Iračkog Kurdistana potpisao sve nužne dokumente za stupanje na snagu sporazuma o podjeli proizvodnje u odnosu na 5 naftonosnih blokova u kurdskoj regiji Iraka. „Rosneftu“ će pripasti 80%, a novac potreban za ukazak u prijekt i za polučenje geoloških informacija o svakom od 5 blokova  iznosi od 40 do 110 milijuna dolara, a ukupno može dosegnuti 400 milijuna dolara.

Strane su se dogovorile o početku programa geološkog istraživanja i proizvodnje u okviru pokusne eksploatacije od 2018.g. U slučaju uspjeha, od 2021.g. planira se početak široke proizvodnje. Prema početnim procjenama, ukupna količina nafte koja će iz tih blokova biti crpljena iznosi oko 670 milijuna barela.

Podsjećamo: Irak je druga zemlja po proizvodnji nafte unutar organizacija OPEC, a osigurava oko 14% ukupne proizvodnje nafte tog kartela. Sukob na sjeveru Iraka, u zoni Iračkog Kurdistana, može imati neposredan utjecaj na naftno tržište, a što se već i pokazalo sredinom tjedna, kada su se povisile cijene nafte usprkos američkom povećanom izvozu „crnog zlata“ koji je prošlog tjedna dosegnuo apsolutni rekord.

Naftna nalazišta i rezerve nafte u zoni Kirkuka, u kurdskoj regiji, osiguravali su izvoz oko 600 tisuća barela nafte dnevno kroz naftovod prema Turskoj, koji je pod nadzorom kurdskih snaga, piso je i američki Bloomberg.

A prema procjenama Euroasia Group, stavljanje Kirkuka pod nadzor iračke vlade može smanjiti isporuke nafte za 450 tisuća barela, do trenutka kada će Irak obnoviti svoj neiskorišteni naftovod prema Turskoj ili s Kurdima ne postigne sporazum o podjeli prihoda o izvozu nafte.

Pokretanjem operacije uspostave nadzora i jurisdikcije središnje vlade u Bagdadu nad Kirkukom, Irak želi uspostaviti nadzor i nad Iračkim Kurdistanom, prijeteći stranim naftnim tvrtkama pravnim posljedicama ukoliko bi one poslovale s vladom u Erbilu.

Pritom je zanimljivo kako je Bagdad pozvao energetskog diva BP u pomoć za dvostruko povećanje proizvodnje nafte u Kikuku, do razine od 1 milijuna barela dnevno. Vodstvo BP je ovaj tjedan objavilo kako ne isključuje ništa što se tiče budućnosti, ali da tvrtka neće ući u taj posao prije uspostave sigurnosti u toj regiji. Međutim, taj bi posao za BP bio idealan jer ona već upravlja velikim iračkim naftnim nalazištima. Osim toga, BP je već radio u Kirkuku ali je bio primoran napustiti regiju 2014. g. nakon prodora „Islamske države“. Za razliku od Chevrona i Exxona, BP nije želio poslovati u Iračkom Kurdistanu tijekom gotovo deset godina otkako traju sporovi Bagdada i Erbila povezani s naftom.

Iz svega navedenog je najintrigantnije, zašto se ruski „Rosneft“ tako otvoreno i slobodno „uvlači“ na kurdistansko tržište nafte direktnim sporazumima s vladom u Erbilu? Znaju li Rusi nešto više od drugih, ili su možda u međuvremenu  postigli nekakav zakulisni dogovor sa šijtskom vladom u Bagdadu, koristeći pritom iranski utjecaj i moguće posredništvo Teherana? Jer zanimljivo je kako o sporazumu ruske naftne tvrtke s kurdistanskom vladom još uvjek nema nikakvih reakcija službenog Bagdada iako je najava o njemu već davno obznanjena. S druge strane, ima i ruskih analitičara koji upozoravaju „Rosneft“ da ne ulazi u spomenuti posao s Iračkim Kurdistanom zbog prevelikih rizika.

Osim toga, nije na odmet podsjetiti kako je ovog ljeta 14,2%  dionica „Rosnefta“ kupila velika kineska korporacija  China Energy Company Limited (CEFC), o čemu je Geopolitika.News također pisala , a da dionice u toj ruskoj većinski državnoj energetskoj tvrtci ima i spomenuti BP.

U svakom slučaju vrijeme će vrlo brzo pokazati kako stoje stvari, jer je za spomenuti posao „Rosnefta“ s vladom u Erbilu zaintereseirana i Njemačka, do koje bi u konačnici ta kurdska nafta trebala i stizati, a sasvim sigurno i Turska, preko čije bi se sredozemne luke Ceyhan kurdska nafta trebala izvoziti. A sve skupa to onda već itekako prelazi u otvorenu geopolitičku igru s potpuno pomiješanim geoekonomskim ali i privatnim interesima.

 

Saudijska državna naftna tvrtka i najveća svjetska naftna kompanija uopće Saudi Aramco, planira ozbiljno smanjenje isporuka nafte za svoje klijente u mjesecu studenom.

Prošli tjedan svjetsko tržište nafte obilježila su dva važna  događaja: prvo, burzovne cijene nafte dosegnule su godišnji maksimum, i drugo, izvoz američke nafte i naftnih proizvoda dosegnuo je rekord. Upravo on, prema mišljenju analitičara, može dovesti do ozbiljnih geopolitičkih preslagivanja i pomicanja.

A nekima od njih upravo sada i svjedočimo. Mnogi analitičari posjet saudijskog kralja i političke i poslovne delegacije te zemlje Moskvi, u prvom redu promatraju kroz prizmu američkog povećanja izvoza nafte. Podsjećamo, Rusija i Saudijska Arabija su u okviru OPEC+ (Rusija nije članica tog naftnog  kartela) početkom godine usuglasile smanjenje dnevne proizvodnje „crnog zlata“ koje je još uvjek na snazi, a očekuje se da će trajati do ožujka iduće godine, pri čemu su dvije zemlje već najavile njegovo produljenje ukoliko ne dođe do stabilizacije tržišta, o čemu će se razgovarati krajem studenog ove godine. Glavni cilj tog sporazuma i je stabiliziranje tržišta tj. uravnoteženje ponude i potražnje nafte, što je bitno za svjetsko gospodarstvo.

Upravo zato su Rusija i Saudijska Arabija jedna drugoj sada i potrebne, neovisno o ruskoj bliskosti s glavnim saudijskim regionalnim geopolitičkim suparnikom Iranom (koji je, također, nakon dugog opiranja potaknutog ukidanjem sankcija i mogućnošću za postupno obnavljanje svoje dnevne proizvodnje nafte na razinu od prije uvođenja međunarodnih sankcija, pristao na smanjenje proizvodnje iako tu razinu još nije dosegnuo) i saudijskom strateškom savezništvu s velikim ruskim geopolitičkim suparnikom Sjedinjenim Državama. Dakle, cijena nafte je ono jedino ali i glavno što danas povezuje Rusiju i Saudijsku Arabiju – dva najveća svjetska proizvođača nafte. A upravo cijenu i stabilnost naftnog tržišta danas najviše ugrožava američki izvoz nafte koji se popeo na rekordnu razinu, o čemu smo pisali prošlog tjedna. http://geopolitika.news/vijesti/izvoz-americke-nafte-skocio-na-rekordnu-razinu-sto-ce-biti-dalje/

i koji sada po prvi put SAD-u daje mogućnost utjecaja na svjetsko naftno tržište, budući da ta zemlja tijekom mnogih desetljeća zakonski nije smjela izvoziti vlastitu naftu, a koja zabrana je ukinuta tek u vrijeme Obamine administracije.

Prema izvješćima za prošli tjedan, SAD je izvozio gotovo 2 milijuna barela nafte dnevno, a ukupna količina izvezene nafte i naftnih proizvoda premašila je 7 milijuna barela.

Zerohedge

Dodatni impuls za povećanje američkog izvoza bio je rastuća razlika u cijeni između nafte WTI (amarička) i naftne sorte Brent, koja je nakon dugo vremena iznosila prosječno i 10%, čega nije bilo u zadnjih 6 godina. Dok god bude trajalo takvo stanje, američkim proizvođačima bit će korisno povećavati proizvodnju i izvoz nafte na vanjsko tržište, čime će rasti i  njihov utjecaj na konjukturu cijena, a što će onda i proizvesti učinak geopolitičkog pomaka, vidljivog kroz prošlotjedni početak zbližavanja Rusije i Saudijske Arabije.

A o tome da Saudijci ne namjeravaju mirno promatrati najnoviju američku naftnu igru, svjedoči i jučerašnja informacija, kako tamošnja državna naftna tvrtka i najveća svjetska naftna kompanija uopće Saudi Aramco planira ozbiljno smanjenje isporuka nafte za svoje klijente u mjesecu studenom (info: Bloomberg, koji se poziva na izjavu saudijskog Ministarstva energetike). Time Saudi Aramco svojim kupcima namjerava isporučivati 7,15 milijuna barela dnevno, pri uvjetima kada njihova potražnja iznosi 7,7 milijuna barela na dan.

 

 

Koliko su složeni bliskoistočni odnosi i koliko, zapravo, u njima Moskva vodi vještu i pragmatičnu politiku, ukazuje i vijest o tome, da u jeku pripreme referenduma o nezavisnosti Iračkog Kurdistana i svim implikacijama koje taj politički potez u sebi nosi, ruski naftni div „Rosneft“ i vlada Iračkog Kurdistana vode pregovore o realizaciji projekta izgradnje plinovoda iz te iračke autonomne regije za Tursku i Europsku uniju po ubrzanom režimu: završetak i eksploatacija plinovoda, kao i prve količine plina za unutarnje korisnike počinju 2019.g., a planirani izvoz od 2020. godine, propćio je u ponedjeljak „Rosneft“. Nakon izvršene kompleksne provjere stanja postojeće plinovodne infrastrukture Iračkog Kurdistana, „Rosneft“ će u skoro vrijeme dovršiti izradbu finalne dokumentacije ovog velikog projekta. Do kraja godine dvije strane namjeravaju potpisati i odvojeni sporazum o sudjelovanju u financiranju izgradnje plinovodnog sustava Iračkog Kurdistana od strane navedene ruske naftne tvrtke. Investicije u taj projekt vršit će se po shemi BOOT (Build-Own-Operate-Transfer: izgradnja, vlasništvo, eksploatacija, predaja). Smatra se kako će plinovod omogućiti izvoz plina u količini od 30 milijardi m3 godišnje, uz dodatne isporuke unutarnjim korisnicima.

Pritom treba naglasiti kako se ovdje ne radi o ad hoc odluci službenog Erbila već o promišljenoj kurdskoj strategiji diversifikacije svojih gospodarskih i političkih odnosa s ključnim čimbenicima koji odlučuju o budućem političkom ustroju Bliskog istoka nakon završetka duge faze postojećih oružanih sukoba, čiji se kraj uništenjem „Islamske države“ polako nazire, iako još uvjek postoji veliki potencijal izbijanja novog regionalnog sukoba, prije svega upravo po pitanju sudbine  tamošnjih Kurda i njihovog odnosa sa susjednim državama. Naime, projekt izgradnje spomenutog plinovodnog sustava Iračkog Kurdistana dogovoren je još početkom lipnja ove godine na Međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu. Tada je, u nazočnosti ruskog predsjednika Vladimira Putina i premijera Iračkog Kurdistana, Nechirvana Barzanija,  potpisan niz pravno obvezujućih sporazuma o proširenju suradnje u istraživanju i proizvodnji ugljikovodika, trgovini i logistici.

Temeljni uvjeti ovog projekta sastoje se u osnivanju zajedničke tvrtke za provedbu dugoročnog ugovora u odnosu na infrastrukturu samog projekta. „Rosneft“ dobiva i pristup upravljanju najvećim regionalnim transportnim sustavom, snage 700 tisuća barela nafte dnevno, s planiranim povećanjem na razinu veću od milijun barela do kraja 2017. godine, kao i pravo istraživanja tamošnjih pet geoloških blokova.

Treba podsjetiti, kako je „Rosneft“ svoj proboj u Irački Kurdistan počeo u veljači ove godine, na konferenciji IP Week, održanoj u Londonu, kada je s predstavnicima vlade u Erbilu potpisao ugovor o kupnji i prodaji tamošnje nafte u razdoblju od 2017.-2019. godine. Novi sporazumi Rusima omogućuju ulazak u tu najperspektivniju ragiju za razvoj globalnog energetskog tržišta, čije se zalihe nafte procjenjuju na 45 milijardi barela i 5,66 trilijuna m3 plina (procjene Ministarstva za prirodne resurse Iračkog Kurdistana). Također treba podsjetiti kako kurdistansku naftu „Rosneft“ prevozi u vlastite rafinerije u Njemačkoj.

Ubrzana promjena globalnih geopolitičkih odnosa sve se više prebacuje i na globalno poslovno, poglavito energetsko tržište. Kako se i očekivalo, a što je Moskva često otvoreno i najavljivala, zbog otežanog pristupa Zapadnim financijskim institucijama i poslovanja općenito, nakon otvaranja ukrajinske krize i uvedenih proturuskih sankcija, ruske energetske tvrtke sve se više okreću azijskom tržištu, gdje Kina, svakako, ima dominantan položaj zbog svoje veličine i geografskog položaja.

U tom smislu Geopolitika.News je sredinom kolovoza pisala o planovima za kupnju dijela dionica ruskog „Rosnefta“ od strane kineske korporacije China Energy Company Limited (CEFC).

A upravo se to i dogodilo na netom održanom samitu BRIKS u Kini. Kineski CEFC je kupio 14,2 % vlasničkog udjela „Rosnefta“, izjavio je direktor tog ruskog i ponajvećeg svjetskog proizvođača nafte, Igor Sechin, komentirajući rezultate spomenutog samita.

Za televiziju Rossia 24, Sechin je izjavio kako su Kinezi kupili dijelove vlasničkog udjela koje u ruskoj tvrtci ima Katarski fond i veliki naftni trejder Glencore. Posljednji je krajem prošle godine postao vlasnik 19,5% dionica „Rosnefta“. Od tog iznosa na direktan otkup odnosilo se 5,3% dionica, a 14,2%  polučeno je kreditiranjem od strane talijanske banke Intesa. Upravo taj paket otkupili su Kinezi, kazao je Igor Sechin.

„Kolebanja na europskim financijskim tržištima dovela su do ozbiljne devalvacije dolara u odnosu na euro, i rashodi za podmirenje obveza iz tog kredita postali su dovoljno ozbiljni. U svezi toga konzorcij je odlučio naći dodatnog partnera, kako bi osigurao direktno vlasništvo dionicama bez kreditnog pritiska… Za nas je to ozbiljan događaj, koji u konačnom obliku formira dioničku strukturu tvrtke. Mi smo sretni što je to upravo kineska tvrtka“, izjavio je direktor „Rosnefta“.

Sechin vjeruje kako će upravo CEFC dovesti do povećanja sinergijske suradnje u nizu projekata „Rosnefta“ na teritoriju Rusije, poglavito u onima koji se odnose na dobivanje nafte u Istočnim Sibiru, petrokemijskoj industriji i td. Istodobno, „Rosneft“ namjerava nastaviti suradnju i sa svojim tradicionalnim partnerima u Kini.

CEFC je velika kineska privatna tvrtka, osnovana 2002. godine. U 2014.g. već je imala prihod od cca 3,4 milijarde dolara, ušavši među 500 vodećih kineskih tvrtki i među prvih 10 tvrtki u Šangaju.

Reakcije na moguću kupnju udjela „Rosnjefta“ od strane kineske energetske korporacije

 

 

Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) objavila je izvješće o budućnosti svjetske atomske energije. Prema njemu, količina ukupnog atomskog energetskog potencijala u svijetu povećat će se do 2050. g. za 123%, u odnosu na stanje u 2016. godini.

U najlošijem scenariju, agencija predviđa kratkoročno sniženje, a nakon toga skok do spomenutih iznosa do 2050.g.

Optimistični scenarij, naprotiv, predviđa porast energetske snage atomskih centrala od 2016.-2030.g. za 42%, do 2040.g. za 83%, i do 2050.g. za 123%.

Temeljni čimbenici takvog scenarija su zajedničko priznanje o pozitivnim stranama tih izvora energije, financiranje i stanje na energetskim tržištima.

U izvješću IAEA se navodi slijedeće: „Ukoliko potencijal atomske energije, kao izvora energije s niskim sadržajem ugljičnog dioksida poraste, a usavršavanje izgradnje reaktora još više poboljša upravljanje sustavima …, iskorištenje atomske energije može značajno porasti.“ Krajem 2016.g. postojeća količina atomske energetske snage iznosila je 392 gigawata, što je najveći pokazatelj.

Međutim, financiranje i pitanje sigurnosti imat će odlučujuću riječ za razvoj tog oblika proizvodnje energije. „Pokazatelji sigurnosti AC imaju odlučujuću ulogu za budućnost atomske energije. Za osiguranje zajedničkog priznanja važni su pozitivni pokazatelji sustava sigurnosti“, stoji u izvješću i navodi, kako je „financiranje atomskih projekata složeno, uzimajući u obzir visoku cijenu i strukturu takvih projekata, njihovu osjetljivost na kamatne postotke i rok izgradnje“.

Agencija očekuje kako će u Sjevernoj Americi i Europi doći do smanjenja atomske energije, a da će kineski planovi u tom sektoru biti ključni čimbenik rasta. Ključnu kinesku ulogu u tom sektoru naglašavaju i naftni giganti BP i ExxonMobil.

Američka agencija za energiju EIA smatra kako će SAD prije ići na smanjenje nego na povećanje snage svoje atomske energije, jer na tržištu raste uloga i drugih energenata, poput prirodnog plina i obnovljivih izvora energije.  Na SAD otpada 20% proizvodnje električne energije. U američkom energetskom sustavu udio atomske energije do 2050.g. snizit će se za 20% u odnosu na prošlu godinu. Smnjenje konkurentnosti je glavni razlog prijevremenog smanjivanja dobivanja energije iz AC: „Niske cijene prirodnog plina, poglavito u SAD-u, izazvane su ubrzanim rastom proizvodnje plina iz škriljevca, koji je iz temelja promijenio stanje na energetskim tržištima“.

Što se tiče Europe, Njemačka je već ranije pozvala na ubrzano zatvaranje 8 od svojih 17 nuklearnih reaktora nakon katastrofe u japanskoj nuklearci u Fukushimi. Berlin  do 2022. godine planira postupno zatvoriti sve svoje nuklearke. Što se tiče Japana, u toj zemlji je do spomenute katastrofe 2011.g. udio atomske energije u ukupnom energetskom sustavu zemlje iznosio visokih 30%.

Slično stanje je i u Švicarskoj, u kojoj trećinu električne energije osigurava pet starijih atomskih centrala. Švicarci su se početkom 2017.g. odlučili za postupno smanjenje atomske energije u korist one iz obnovljivih izvora. Naime, na referendumu o ubrzanom zatvaranju atomskih centrala pozitivno se izjasnilo svega 45,8%, nasuprot 54,2% onih koji su bili protiv brzog zatvaranja tamošnjih nuklearki.

Energetske prognoze BP-a i ExxonMobil-a iz 2017.g.

Dvije ponajveće svjetske naftne tvrtke, BP i ExxonMobil, u svojim energetskim prognozama iz 2017. godine, smatraju, kako igra u sferi atomske energije ima utjecaj u prijelazu na globalni energentski miks.

Tako će, samtraju analitičari BP-a, obnovljivi izvori energije, atomska energija i energija iz hidrocentrala činiti polovicu porasta isporuka energije tijekom idućih 20 godina. Pa iako će se atomski potencijal u Europi do 2035.g. sniziti zbog zatvaranja starih AC, Japan će se možda odlučiti na izgradnju novih reaktora ali ona neće dosegnuti razinu od prije katastrofe u Fukushimi.
Gotovo tri četvrtine globalnog rasta atomske energije odnosit će se na ambiciozni kineski plan o razvoju tog energetskog sektora. BP smatra kako će se pritom smanjiti uloga ugljena kao energenta u toj državi i da će do 2035.g. od ukupne kineske potrošnje energenata na ugljen otpadati svega  45%. Za usporedbu, ugljen je prošle godine  pokrivao gotovo dvije trećine kineskih energetskih potreba. Veći dio kineskih potreba za ugljenom zamijenit će obnovljivi izvori energije, hidroenergija i nuklearna energija.

S druge strane, ExxonMobil u svojim prognozama do 2040.g.  smatra, kako će atomski potencijal rasti, a da će se više od 50% tog rasta odnositi na Kinu.

ExxonMobil navodi slijedeće: „Nastojanje društava za iskorištavanje energije s niskom razinom ispusta (štetnih tvari, op. GN.) dovest će do značajnog povećanja uporabe atomske energije, kao i obnovljivih izvora energije – poput vjetra i sunca. Do 2040.g. atomska energija i svi obnovljivi izvori energije činit će 25% globalne proizvodnje energije.“

 

 

 

Prema mišljenju stručnjaka, Washingtonu su potrebne visoke cijene na europskom tržištu da bi bio konkurentan. Iz tog razloga, smatra potpredsjednik norveške državne tvrtke Statkraft, Karsten Popping, blokiranje izgradnje ruskih plinovoda može dovesti do deficita plina i rasta njegove cijene u EU za 30%.

Jedna od najaktualnijih tema svjetskih medija i dalje su nove američke proturuske sankcije i njihov negativan utjecaj na Europsku uniju i njezine interese, prije svega one unutar vlastitog energetskog sektora.

U sklopu te teme svakako je dominantna ona koja se odnosi na europsko plinsko tržište. Zapravo, prema mišljenju većine svjetskih analitičara, najnovije sankcije isključivo su rezultat američke borbe protiv ruskog energetskog sektora za prevlast na europskom tržištu (što se u tekstu od predsjednika Trumpa potpisanog Zakona insplicite i navodi, spominjući poimence plinovod „Sjeverni tok“), i gotovo da nemaju nikakve veze s ukrajinskom krizom na koju se formalno odnose. Jer u Ukrajini se stanje u odnosu na vrijeme iz prethodnog uvođenja američkih sankcije gotovo i nije promijenilo niti je ruska umješanost od tog vremena postala veća da bi zahtjevala njezino dodatno kažnjavanje.

Namjera novih američkih sankcija otovreno je izražena i odnosi se na blokiranje izgradnje plinovoda „Sjeverni tok-2“, a onda i izbacivanje ruskog državnog plinskog giganta „Gazproma“ s europskog tržišta.

Danas ćemo se zato pozabaviti konkretnim statističkim pokazateljima vezanim za europski uvoz plina namjenjen idućoj zimskoj sezoni, kada će potrošnja plina dosegnuti svoj maksimun.

Ali prije toga osvrnimo se na podatke europske organizacije GIE (Gas Infrastructure Europe), prema kojima je 8. kolovoza prošle godine popunjenost skladišta plina država Europske unije iznosila 78% ili 77,6 milijardi m3 plina. Ove godine ona iznosi 66,8% ili 67 milijardi m3 plina.

U prošloj sezoni grijanja, zalihe europskih podzemnih skladišta plina dosegnule su 91 milijardu m3 plina, što je pomoglo Europi preživjeti izrazito hladnu zimu, ali su se na kraju sezone zalihe smanjile na svega 20,9 milijardi m3 „plavog energenta“. One se u međuvremenu popunjavaju novim uvozom, a tim ćemo se sada i pozabaviti.

Neovisno o formalnim političkim izjavama i geopolitičkim realitetima, izvoz ruskog plina u EU nastavio je rasti do rekordnih pokazatelja. U vrijeme špice zime 2015./2016. g. izvoz ruskog plina u EU iznosio je dnevno 539 milijuna m3. O trenutačnom ubrzavanju izvoza ruskog plina svjedoči podatak da je prije dva dana, 9. kolovoza!, taj pokazatelj iznosio 562 milijuna m3 (info: Aleksei Miller, šef ruskog „Gazproma“). Time su maksimalno popunjeni svi kapaciteti plinovoda koji vode prema Europi („Jamal-Europa“ radi na 100% mogućnosti, a „Sjeverni tok“ je na 90% snage). Tranzit ruskog plina kroz Ukrajinu upravo postiže rekorde. U razdoblju od 1. siječnja do 1. lipnja transport ruskog plina kroz tu zemlju povećan je na najvišu razinu u zadnjih 5 godina. Prema podatcima plinsko-transportnog operatera te zemlje „Ukrtransgaza“, samo 8. kolovoza tranzit ruskog plina dosegnuo je 292 milijuna m3, a 1. kolovoza iznosio je 250 milijuna m3.

Direktor ruskog Fonda za nacionalnu energetsku sigurnost, Aleksei Grivach, izjavio je, kako je porast izvoza ruskog plina posljedica pripreme EU za sezonu grijanja. „Razina popunjenosti podzemnih skladišta plina u Europi je za 10 milijardi m3 plina manja nego godinu ranije, a (njezina) sadašnja potražnja na tržištu je veća (nego godinu dana ranije, op. GN.)“, izjavio je Grivach.

Dnevni uvoz plina u eurpskim skladištima je 8. kolovoza iznosio 372 milijuna m3, a najviše su ga uvozile Njemačka, Austrija, Italija i Francuska. Osim njih, prema informacijama „Gazproma“, uvoz ruskog plina ove godine povećavaju i Slovačka, Češka, Turska, Srbija, Makedonija, Grčka, Mađarska i Bugarska. Ukupan izvoz ruskog plina u inozemstvo u prvoj polovici 2017. godine porastao je za 8,6%, prema informacijama Federalne carinske službe.

Europska potražnja za ukapljenim plinom

Osim prirodnog, u EU je sada porasla potražnja i za ukapljenim plinom. Poglavito se to odnosi na države koje ne dobivaju ruski plin iz plinovoda. Španjolska je tako 8. kolovoza uvezla 48 milijuna m3, a Portugal 16 milijuna m3 ukapljenog plina. Ukupni uvoz ukapljenog plina iznosi 145 milijuna m3, što je gotovo 4 puta manje u odnosu na uvoz plina iz Rusije u zemlje EU. Pritom je znakovito, kako izvoz američkog ukapljenog plina za sada ostaje na niskoj razini zbog njegove cijene. Prema informacijama američkog Ministarstva energetike (EIA), u svibnju, kada već počinje uvoz plina, američki izvoz ukapljenog plina u Poljsku, Portugal i Nizozemsku ostao je u približno istim količinama od 281 milijuna m3. „Gazprom“ je već do sada tijekom 2017. godine u EU izveo više od 17 milijardi m3 plina svakog mjeseca.

Prema mišljenju ruskih stručnjaka, potražnja za ruskim plinom od strane EU objašnjava se i trajanjem „ukrajinskih rizika“. Osim toga, vjerojatan je porast cijena na spot-tržištu plina u vrijeme sezone grijanja.

Na regionalnoj plinskoj burzi Baumgarten spot-plinom se u prosjeku sada trguje za 205 dolara za tisuću m3. Cijena ruskog plina također je nešto porasla u usporedbi s prošlom godinom. Prema informacijama MMF-a, u lipnju je ruski plin na granici s Njemačkom koštao 177 dolara za tisuću kubika, ali to je i dalje velika razlika u odnosu na plin iz spot-tržišta. Poglavito  je to velika razlika u odnosu na američki ukapljeni plin, koji je prema informacijama EIA u Portugalu i Nizozemskoj prodavan za 225 dolara za tisuću m3.

Prema mišljenju stručnjaka, Washingtonu su potrebne visoke cijene na europskom tržištu da bi bio konkurentan. Iz tog razloga, smatra potpredsjednik norveške državne tvrtke Statkraft, Karsten Popping, blokiranje izgradnje ruskih plinovoda može dovesti do deficita plina i rasta njegove cijene u EU za 30%.

A ugledna agencija Moody’s je 10. kolovoza upozorila o mogućem utjecaju američkih sankcija na izgradnju plinovoda „Sjeverni tok-2“, koji povezuje Njemačku s ruskim plinom po dnu Baltičkog mora, i „Turski tok“, koji će voditi ruski plin po dnu Crnog mora do Turske.

„Zakon o sankcijama pod ugrozu stavlja partnere, investitore, kreditore i podtvrtke „Gazproma“ i prijeti zadržavanju izgradnje dvaju plinovoda“, navodi agencija Moody’s. Sankcije mogu omesti Gazprom u privlačenju financiranja izgradnje. Osim toga, Gazprom, kao rezultat sankcija, neće moći refinancirati dio svog duga, između ostalog i kredite od partnera, pomoću dugoročnih i povoljnijih kredita, navodi agencija Moody’s.

I dok iz „Gazproma“ stižu naznake kako se izgradnja plinovoda „Turski tok“ u slučaju potrebe može dovršiti i sredstvima same tvrtke, dotle je s plinovodom „Sjeverni tok-2“ stanje kudikamo složenije. Projektno financiranje putom kreditiranja europskih tvrtki koje u njemu sudjeluju sada je ugroženo, jer im prijete kazne i ograničavanje pristupa izvorima financiranja, ali i ograničenja na američkom tržištu na kojima one već desetljećima posluju.

Ovim su, zapravo, pale i sve maske.  Jer sve navedeno je najbolji dokaz kako najnovije američke sankcije ne predstavljaju ništa drugo osim otvorenog rata protiv ruskog energetskog sektora (Ukrajina je pritom posve nebitna), na žalost, i ovoga puta preko leđa slabe i nejedinstvene Europske unije koju sve to može vrlo skupo koštati.

 

Top of Form

Bottom of Form

Jučer smo pisali o najvećem skoku cijena nafte od svibnja ove godine, kada je sorta Brent dosegla iznos od 53,5 dolara za barel. Međutim, već danas, s otvaranjem američkih burzi stanje se oštro mijenja u suprotnom smijeru. Iako je trgovanje naftom postiglo svoje lokalne maksimume, što se dogodilo da cijene nafte ne mogu nastaviti svoj rast?

Svakako treba primjetiti, kako je paralelno s porastom cijena nafte došlo do pada općeg tržišnog indeksa S&P 500 za gotovo 1,5% tj. opće raspoloženje na tržištu se naglo promijenilo.

Također treba dodati i informaciju koja itekako utječe na trgovanje naftom tj. njezinom cijenom, Radi se o tome, kako je OPEC u lipnju povećao proizvodnju nafte do maksimuma od početka ove godine, ali i o tome, da se američke naftne rezerve, neovisno o tjednim oscilacijama,  još uvjek nalaze na vrlo visokoj razini.

Međutim, postoji još jedan negativni moment: kineska potražnja! Kineski uvoz sirove nafte u srpnju je pao na minimum u posljednjih osam mjeseci.

Prema informacijama agencije Reuters, Kina je u srpnju uvezla 34,66 milijuna tona nafte, ili 8,16 milijuna barela dnevno. To znači, na godišnjoj razini za prvih 7 mjeseci uvoz nafte se povećao za 13,6% i iznosi 247 milijuna tona.

Analitičari izražavaju stav kako je kinesko gospodarstvo počelo pokazivati znakove usporavanja, jer i uvoz i izvoz rastu sporije od očekivanja. Moguće je kako je to povezano sa sezonskim čimbenicima, pa će ipak trebati sačekati i službene potvrde.

Ovim informacijama svakako treba pridodati i onu, prema kojoj su se ministri energetike Saudijske Arabije i Iraka, na sastanku u saudijskom gradu Jeddahu (Džeda) dogovorili o pojačanju aktivnosti na sniženju proizvodnje nafte (radi se o dvije vodeće države u proizvodnji nafte unutar OPEC-a). Cilj tog sporazuma je osiguranje ravnoteže (ponude i potražnje, op. GN.) na svjetskom tržištu, izjavio je nakon sastanka saudijski ministar Halid al-Falih,  čije je riječi prenjela saudijska državna informativna agencija SPA.

Suglasno objavljenom izvješću OPEC-a, Irak je u lipnju ispunio obveze o smanjenju proizvodnje u visini od svega 50%, snizivši je samo za 93 tisuće, od 210 tisuća koliko je dogovoreno za iračku kvotu. Pritom je u srpnju Irak ipak nešto ubrzao dinamiku smanjenja proizvodnje, navedeno je u tom dokumentu.

Prije nekoliko dana, prema informacijama OPEC-a nakon sastanka u Abu Dhabiju, Irak, UAE, Kazahstan i Malezija obećali su u nedolazećim mjesecima u potpunosti ispuniti sve preuzete obveze o smanjenju proizvodnje nafte.

 

 

Od jutra, 26. srpnja, povisile su se cijene nafte. Barel najkvalitetnije naftne sorte Brent od jutros iznosi 50,6 dolara, dok se jeftinijom sortom WTI trguje cijenoom od 48,38 dolara za jedan barel. Glavni razlozi rasta cijena su nastavak smanjenja američkih naftnih pričuva, kao i novosti iz organizacije OPEC, prije svega odluke Saudijske Arabije , kako će od 1. kolovoza ograničiti svoj izvoz nafte.

U tjedan dana američke naftne rezerve smanjile su se za 10,2 milijuna barela, u odnosu na 2,6 milijuna barela, koliko su, prema istraživanju Reutersa, očekivali analitičari. Osim toga smanjila se i aktivnost proizvođača nafte iz škriljevca. Tako je, primjerice, tvrtka Anadarko Petroleum priopćila o većoj šteti od one koju su očekivali analitičari kada je riječ o padu vrijednosti njezinih dionica, koje su se snizile za 0,77 dolara. Osim toga tvrtka je usvojila odluku o sniženju proračuna za kapitalne rashode.

Sinoć je Bloomberg prenio riječi glasnogovornika najveće svjetske naftno-servisne tvrtke Halliburton, o tome, kako će proizvođači nafte iz škriljevca „stati na kočnicu“, obećavajući  smanjenje proizvodnje.

Što se tiče spomenutih vijesti iz OPEC-a, glavni čimbenik porasta cijene nafte je, kao što smo rekli, izjava saudijskog ministra energetike Halida al-Faliha, o tome, da će Saudijska Arabija od 1. kolovoza ograničiti izvoz nafte na 6,6 milijuna barela dnevno, što je milijun barela manje u odnosu na godinu ranije. Osim toga, Nigerija je spremna priključiti se zajedničkom „paktu“ OPEC-a i Rusije o ograničenju proizvodnje nafte, kada dosegne razinu proizvodnje od 1,8 milijuna barela dnevno.

Na nedavno završenom sastanku OPEC-ovog  vijeća za monitoring sporazuma o smanjenju nafte, održanom u ruskom Sankt Peterburgu, preporučeno je, u slučaju nužde, produljenje tog sporazuma i nakon 1. kvartala 2018. godine.

 

 

„Inicijativa tri mora“, koja je nedavno na summitu u Varšavi ojačana snažnom potporom američkog predsjednika Donalda Trumpa, ne prestaje intrigirati javnost. Pored Poljske, ključna uloga u novoj američkoj strategiji prema Europi i Rusiji, pripada i Hrvatskoj. Usklađivanje energetskih politika dvanaest zemalja koje izlaze na Baltičko, Jadransko i Crno more ima za cilj potiskivanje Gazproma i ruskog plina sa tržišta država srednje i istočne Europe, pri čemu je izgradnja LNG terminala u Poljskoj i Hrvatskoj ključna za dopremanje skupljeg američkog plina iz škriljevca. Jedan od prvih domaćih političara koji je javno kritizirao novi smjer hrvatske vanjske politike je europarlamentarac Ivan Jakovčić, koji smatra kako će nakon pobjede Macrona i očekivane pobjede proeuropski orijentiranih političara (Merkel ili Schulz) na skorim izborima u Njemačkoj, njemačko – francuski savez početi „diktirati drugačiji model razvoja Unije od dosadašnjeg“. U svojim vanjskopolitičkim aktivnostima, Hrvatska se treba čvršće vezati uz Njemačku, Francusku i Italiju, te što više odmaknuti od europskog istoka. „Svako naše udaljavanje od jezgre EU, a pogotovo trčanje za američkim predsjednikom Trumpom, potpuno je kontraproduktivno i suprotno hrvatskim strateškim interesima“, zaključuje Jakovčić.

U posljednje vrijeme, odnosi Hrvatske i Njemačke nesumnjivo su narušeni, što je osobito vidljivo kroz obračune premijera, Andreja Plenkovića i predsjednice, Kolinde Grabar Kitarević koju je Jakovčić javno prozvao kao političarku povezanu s američkim lobijem koji izravno radi protiv Europe. Naime, opasna „velika plinska igra“ postupno zahvaća i samu Europu u kojoj američka politika vrlo različitim sredstvima iscrtava nove linije podjele. Washington Njemačku vidi kao snažnog geopolitičkog rivala koji trenutno izravno konkurira američkim gospodarskim, trgovinskim i sigurnosnim interesima, stoga predsjednik Trump nesumnjivo igra na kartu izolacije Njemačke. Vrlo je lako zaključiti kako je dio „velike igre“ i najnovija američka geopolitička inicijativa „Tri mora“, za koju mnogi drže da je atlantistički „trojanski konj“, usmjeren na podrivanje dominantnog utjecaja Njemačke i Francuske unutar Europske unije.

Na ovom scenariju vodeći američki think thankovi rade više od dva desetljeća, još od vremena završetka hladnog rata. Proces ujedinjenja Njemačke, njezina obnovljena moć, ali i rastuća ekonomska moć EU tijekom 90-tih, nezadovoljstvo nekih europskih zemalja američkom ulogom u Europi, kao i prisutne tendencije za većim političkim utjecajem EU u globalnim odnosima, nametnuli su potrebu preispitivanja odnosa Sjedinjenih Država prema Europi. Osobito je snažna Njemačka izazvala strah vodećih europskih zemalja, pa je tako francuski predsjednik Mitterrand smatrao kako će ujedinjenjem Njemačke Europa izgubiti svoju ravnotežu, a konzervativna britanska premijerka, slavna Margaret Tacher, razmišljala je čak i o očuvanju samostalne Istočne Njemačke (Njemačke Demokratske Republike – DDR).

Jedan od prvih „velikih poteza“ tadašnje američke administracije bilo je formiranje „Višegradske skupine“ (1991.) koja je okupila četiri srednjoeuropske države – Češku, Mađarsku, Poljsku i Slovačku koje su činile svojevrsni „glacis“ prema prostoru, diplomatski rečeno, mogućih nestabilnosti. 1999. uslijedilo je prvo proširenje NATO-a na Poljsku, Mađarsku i Češku čime su Sjedinjene Države definirali granice svog utjecaja u Europi. Naime, uključivanjem srednje Europe u NATO i uspostavljanjem NATO-vih vojnih baza na prostorima koji nikada prije nisu bili dominantna sfera američkog utjecaja, granice Zapada, osobito Sjedinjenih Država pomaknute su daleko prema istoku što je otklonilo mogućnost obnavljanja ruskog utjecaja na prostoru srednje Europe. Drugi krug proširenja NATO-a treba promatrati u kontekstu razmimoilaženja SAD-a s europskim saveznicima oko američkog angažmana u Iraku i Afganistanu. Naime, Bushova najava “širenja NATO-a od Baltika do Jadrana te uspostavljanje zone mira i sigurnosti u Europi s oko 45 milijuna novih građana pod zaštitom NATO kišobrana” bila je usmjerena na pridobijanje novih saveznika na međunarodnoj sceni, ali je jasno naznačila i američke geopolitičke ciljeve. Sjedinjene su Države, jednako kao i kod prvog kruga proširenja, bile pokretač i glavna snaga ovog procesa, svaka je odluka bila donijeta unutar američke administracije i tek potom stavljena na razmatranje saveznicima unutar NATO-a. U članstvo Saveza, 2004.g., primljene su Litva, Letonija, Estonija, Slovačka, Rumunjska, Bugarska i Slovenija (veliki prasak – big bang). čime je američka vizija integracije zemalja srednje, istočne i dijela jugoistočne Europe postala stvarnost.

Drugim krugom posthladnoratovskog proširenja NATO savez je pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država uspostavio novu sigurnosnu arhitekturu kontinenta postupno stvarajući cordon sanitaire prema Rusiji, upravo na njezinoj zapadnoj i južnoj periferiji. Poseban značaj za američke interese u Europi imao je ulazak Rumunjske i Bugarske u NATO savez i u Europsku uniju. Naime, teritorij ovih zemalja, strateški je značajan za Sjedinjene Države jer predstavlja svojevrsni most prema Crnom moru, Kavkazu i Kaspijskom jezeru, regijama bogatim naftom, plinom i drugim energentima u kojima SAD nastoji uspostaviti dominaciju. U posthladnoratovskim međunarodnim odnosima, zbog ogromne koncentracije prirodnog plina i rezervi nafte i drugih mineralnih bogatstava, područje Kapijskog jezera i Srednje Azije te Kavkaza postalo je geopolitički iznimno značajna regija, u kojoj se oko kontrole energetskih resursa, sve više prelamaju interesi velikih sila, ali i drugih aktera međunarodnih odnosa. Zbog ogromne potrošnje energije u razvijenim državama, ali i onim u razvoju, uz rastući deficit energetskih rezervi u svijetu i prateća predviđanja poremećaja u ponudi, opskrbi i transportu nafte i prirodnog plina, pitanje energetske sigurnosti postavljeno je na agendu međunarodne zajednice kao prvorazredno političko pitanje i najveći globalni izazov. Novu energetsku krizu obilježava veliki rast potražnje za energijom, a zaoštravanje političkih napetosti između vodećih aktera međunarodnih odnosa često je posljedica nove geopolitike koja se oblikuje kroz nastojanja velikih sila za uspostavom nadzora nad izvorima nafte i plina, kao i putovima njihovog prijenosa.

Razmatrajući najnovije linije geopolitičkih podjela u Europi koje nastaju na tragu ovih trgovinskih i energetskih ratova, William Engdahl, u nedavno objavljenom članku „Fatalne greške nove Washingtonske energetske strategije“ (The Fatal Flaw in Washington’s New Energy Strategy, New Eastern Outlook, 13 July 2017) navodi kako je strateški cilj američke „duboke države“ kontrola energenata. Svi ratovi pokrenuti od početka 21.st., od okupacije Iraka 2003., razaranja Libije, 2011., rata u Siriji jesu ratovi za energente, poglavito za prirodni plin. I administracija predsjednika Trumpa svoju vanjsku politiku temelji na globalnoj dominaciji, stoga nastoji ovladati izvorima te putovima prijenosa prirodnog plina i nafte. Naravno, to uključuje uporabu vrlo različitih instrumenata – od diplomacije, obojenih revolucija, državnih udara do direktnih vojnih intervencija – kako bi se spriječili rivalski akteri, zbog čega nova washingtonska geopolitička strategija sadrži nekoliko smjerova djelovanja.

U tom kontekstu „Inicijativa tri mora“ dio je „velike plinske igre“ koja se ovog puta odvija u srcu Europe. Američki cilj je od Poljske napraviti europsko čvorište za američki plin iz škriljca, stoga predsjednik Donald Trump, osobito američka „duboka država“ neumorno rade na europskim podjelama. Ostaje otvoreno pitanje mogu li ovom opasnom igrom, trenutni trgovinski rat možda pretvoriti u stvarni rat u Europi. Već je u lipnju, u Poljsku stigla prva američka isporuka prirodnog ukapljenog plina, međutim kako navodi Engdahl – nije stigla jeftino. Naime, energetski stručnjaci procjenjuju kako je cijena u Poljskom LNG terminalu iznosila 5,97 dolara za milijun Bty, dok se isti plin na američkom tržištu prodaje za tri dolara za milijun Bty. Za usporedbu plin koji Rusija prodaje Njemačkoj stoji oko pet dolara za milijun Bty. Poljaci, ovom trgovinom, zbog svoje rusofobije bivaju dobro „preveslani“ od strane Trumpove administracije, smatra Engdahl.

Kako navodi, drugi smjer djelovanja američke energetske strategije je sabotaža plinskog saveza Katara, Irana, Sirije i Turske koji objedinjuje eksploataciju najvećih svjetskih rezervi prirodnog plina iz plinskog polja u Perzijskom zaljevu ( u teritorijalnim vodama Katara i Irana). Ovaj je plan osmišljen u suradnji sa Saudijskom Arabijom, kada je, tijekom nedavne posjete Rijadu, predsjednik Trump podržao „arapski NATO“, a samo nekoliko dana poslije uslijedile su vrlo bizarne sankcije Kataru zbog veza s Iranom i potpore terorističkim aktivnostima Muslimanskog bratstva, kojeg inače CIA-a podržava već desetljećima. Iako je Katar, nesumnjvo, bio involviran u sponoriranje terorističkih skupina tijekom rata u Siriji, općepoznato je da je Saudijska Arabija zajedno s Washingtonom „vodeći sponzor i financijer terorističkih organizacija pa i onih usmjerenih protiv SAD-a“ (11.09.). Stvarni cilj saudijske blokade Katara je spriječiti da iranski, katarski i sirijski plin dospije na plinsko tržište EU, potencijalno najvećeg plinskog potrošača u budućnosti.

Treći, vrlo važan segment djelovanja Trumpa – „predsjednika trgovca“, je, kako navesti Kinu  koja odustaje od ugljena, da se s punim povjerenjem osloni na uvoz američkog plina iz škriljevca. Na travanjskom sastanku s kineskim premijerom Xi Jinpingom, Trump je velikodušno ponudio da će podržati i olakšati izvoz američkog plina iz škriljevca u formi LNG-a u Kinu. Kina je, inače, veliki uvoznik prirodnog plina iz Katara, a uskoro bi trebala postati i važan uvoznik ruskog plina kada ogromna ruska cijev „Snaga Sibira“ bude puštena u opticaj u 2019. godini.

Međutim, Engdahl smatra kako nova washingtonska geopolitička strategija zapravo ima „fatalnu grešku“. Usprkos činjenici da se dvanaest LNG terminala gradi duž američke istočne obale i Meksičkog zaljeva, dugoročna pouzdanost opskrbe američkim plinom iz škriljevca je  opterećena brojnim dvojbama. Naime, hidraulički „fraking“ ekološki je iznimno štetan, tijekom procesa proizvodnje stvaraju se velike količine visoko toksičnih otpadnih voda, prate ga inducirani potresi, velike emisije ugljičnog dioksida kao i kontaminacija podzemnih voda. Kako bi se povećala proizvodnja plina, Trumpova je administracija najavila ukidanje velikog broja ekoloških ograničenja koja se odnose na „fraking“ plin. Ako se ona uistinu i usvoje, unatoč snažnim prosvjedima stanovnika i ekologa, to će dovesti do bitno smanjenih količina voda širom SAD-a, od Pensilvanije, preko Teksasa, do Sjeverne Dakote kao i do velikog toksičnog zagađenja podvodnih voda.

Svakako najozbiljnija mana američke energetske strategije, koja se temelji na snažnom izvozu američkog plina iz škriljevca, je stabilnost same proizvodnje te vrste plina. Iako proizvodnja bušotina u prvih 5 – 7 godina teče neometano i donosi iznimno visoke profite, nakon toga dramatično opada, čak do 80%, što znači kako održavanje razine proizvodnje plina zahtijeva veći broj bušotina po većoj cijeni, kako za krajnje potrošače, tako i okolinu. „OilPrice.com“, glasilo američke naftne industrije, u svom izdanju od 16. lipnja 2017. g., navodi, da u vrlo eksplatiranom sedimentnom bazenu Permian (Permian Basin) u Teksasu, koji je proteklih godina korporacijama osigurao iznimne profite, proizvodnja kontinuirano opada tijekom svakog mjeseca ove godine. Pad produktivnosti, navodi Engdahl, znači kako su i „najslađe“ (sweetest spots) ili najeksploatiranije točke definitivno iscrpljene pa ako se želi proizvoditi više, industrija će morati uložiti više novca kako bi započela s bušenjem u perifernim područjima. To je fatalna greška američkog „zavođenja“ plinom iz škriljevca koju svi ignoriraju, osobito Poljska, ali i Hrvatska, dodali bismo.