Energetika

Počinje kulminacija američko-ruske bitke za i protiv projekta plinovoda „Sjeverni tok 2“, koji bi dnom Baltičkog mora povezivao rusku i njemačku obalu, paralelno s već postojećim plinovodom „Sjeverni tok“.

U petak, 25. svibnja, predstavnik američke misije u EU Adam Shub, pozvao je Europsku uniju na suprostavljanje realizaciji projekta „Sjeverni tok 2“.

„SAD podupiru Ukrajinu, Poljsku i druge zemlje članice EU, koje ruski plin smatraju ugrozom nacionalnoj sigurnosti. Mi pozivamo članice EU na pridruživanje takvom stavu, koji provode zemlje s obje strane Atlantika, kako bi se suprostavilo „Sjevernom toku 2“ i podržalo budući ukrajinski plinski tranzit“, izjavio je Adam Shub na energetskoj konferenciju u Bruxellessu.

Istodobno, na Međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu,u okviru platforme biznis-dijaloga „Rusija-Francuska“, ruski predsjednik Vladimir Putin je izjavio, kako je Moskva spremna proširiti sastav sudionika projekta „Sjeverni tok 2“.

„Francuska tvrtka Engie sudjeluje u „Sjevernom toku 2“. Mi ćemo pozdraviti i druge sudionike, između ostalog i (francuski) „Total“. Možemo proširiti taj spisak na račun i drugih europskih tvrtki, zato što je ovaj projekt uistinu sveeuropski“, izjavio je ruski predsjednik Putin. Rusija će također, kazao je Putin dalje, razmisliti i o liberalizaciji trenutačnog sustava pristupa izvozu plina u Europu.

Podsjećamo: u projektu „Sjeverni tok 2“, uz ruski Gazprom, trenutačno sudjeluje i 5 europskih tvrtki – Shell, OMV, Engie, Uniper i Wintershall. Svaka od europskih tvrtki operatoru projekta Nord Stream 2 daje po 285 milijuna eura. Rusija je često izjavljivala kako je taj projekt isključivo tržišnog karaktera, a da nastojanja za njegovim blokiranjema imaju politički karakter.

Na prošlotjednom susretu Vladimira Putina i njemačke kancelarke Angele Merkel u ruskom Sočiju, Putin je izjavio kako realizacija „Sjevernog toka 2“ ne znači prestanak tranzita ruskog plina i kroz Ukrajinu za potrebe EU i da će se te isporuke nastaviti pod uvjetom ekonomske isplativosti.

Projekt „Sjeverni tok 2“ odnosi se na izgradnju plinovoda kroz Baltičko more, kapaciteta 55 milijardi m3 plina godišnje. Ruska strana tvrdi kako će europski potrošači nakon njegovog puštanja u pogon uštedjeti najmanje 7,9 milijardi eura godišnje na uvozu plina, a ukoliko globalna potražnja za ukapljenim plinom bude rasla, taj se iznos može povećati i do 24,4 milijarde eura.

Do sada su dozvole za izgradnju plinovoda „Sjeverni tok 2“ dale Njemačka, Finska i Rusija, a isto se uskoro očekuje i od Švedske i Danske. Upravo je Danska i najneizvjesnija u toj priči, budući da je njezin parlament svojedobno izglasao poseban zakon koji omogućuje glasovanje o davanju pristanka Kopenhagena na taj projekt. Osim toga, Danska je i veliki američki saveznik.

S druge strane, SAD više niti ne skrivaju svoje planove kada je riječ o protivljenju tom projektu, pa se, osim uobičajenih fraza o zaštiti europskih nacionalnih interesa i sigurnosti, već posve otvoreno govori o američkim namjerama povećanja izvoza svog LNG plina na europsko tržište. Nedavno je i novi američki veleposlanik u Njemačkoj otvoreno pozvao tu zemlju da obustavi projekt „Sjeverni tok 2“ i povuče sve svoje tvrtke s iranskog tržišta, što je izazvalo veliki skandal i pozornost tamošnjih i ostalih zapadnih medija.

S obzirom kako u ljeto ove godine mora biti donesena i konačna odluka o budućnosti „Sjevernog toka 2“, kroz (ne)pribavljanje svih potrebitih dozvola za njegovu izgradnju od strane spomenutih europskih država, razumljivo je kako po tom pitanju rastu napetost i nervoza na relaciji Washington-Moskva.

Zoran Meter: MERKEL PUTINU: „NJEMAČKI STRATEŠKI INTERES SU DOBRI ODNOSI S RUSIJOM“

U okviru Međunarodnog gospodarskog foruma u Sankt Peterburgu, najveća francuska i jedna od vodećih svjetskih energetskih tvrtki „Total“, potpisala je s ruskom energetskom tvrtkom NOVATEK sporazum o sudjelovanju u projektu „Arktik LNG-2“, koji će „Total“ osigurati 10%-tni udio u tom projektu, uz mogućnost povećanja njegovog udjela za dodatnih 5% ukoliko NOVATEK smanji svoj udio s planiranih 60%.

Vrijednost projekta kreće se oko 25,5 milijardi dolara, a za svoj udio „Total“ će platiti 2,55 milijardi dolara.

Precizirano je, kako će čitav financijski posao oko tog projekta biti dogovoren najkasnije do 31. ožujka 2019. godine.

„Arktik LNG-2“ je projekt koji će se operacionalizirati na poluotoku Gydan. Postrojenje za proizvodnju LNG-a planira se otovriti 2023.g., a u punom kapacitetu trebao bi proraditi do 2026.g. Tri proizvodne linije tog postrojenja proizvodit će 18 milijuna tona ukapljenog plina godišnje. Pričuve na tom nalazištu, prema procjenama iz prosinca 2017.g., iznose 1,582 trilijuna m3 prirodnog plina.

Ovdje je potrebno povući paralelu s globalnim geopolitičkim stanjem i primijetiti nešto neobično. Naime, „Total“ je nedavno objavio svoju namjeru o povlačenju iz unosnih poslova s iranskih energetskih nalazišta zbog sankcijskog pritiska od strane američke administracije nakon jednostranog povlačenja SAD-a iz iranskog nuklearnog sporazuma („Total“ ima unosan biznis na velikom američkom tržištu i po tom pitanju, očito, ne želi ništa riskirati). Međutim, zanimljivo je kako se „Total“ danas odlučio na novi sporazum o učešću u jednom ruskom energetskom projektu, ukoliko znamo kako su prošlog ljeta Sjedinjene Države objavile sankcije i protiv europskih tvrtki koje budu sudjelovale u novim ruskim energetskim projektima izvoznog karaktera. A „Arktik LNG-2“ je upravo to!

 

 

Nakon što je Bugarska, kao ključna zemlja u projektu,  2014. godine pod pritiskom SAD-a jednostrano obustavila već započetu izgradnju plinovoda „Južni tok“, namjenjenog potrebama Jugo-istočne i Srednje Europe, odnosi između Moskve i Sofije naglo su se zahladili. Jedan od neposrednih ruskih odgovora na taj bugarski potez bio je novi projekt izgradnje plinovoda „Turski tok“ (uz „Sjeverni tok 2“), kojim će se ruski plin tranzitirati dnom Crnog mora za potrebe turskog tržišta ali i u plinovod TANAP kroz koji će se, skupa s azerbajdžanskim plinom, dostavljati na europsko tržište.  Osim toga, „Turski tok“ ostavit će mogućnost i za direktnu dostavu plina na jugo-istok Europe, ukoliko Bruxelless za to bude zainteresiran. Nije tajna kako za tu posljednju varijantu konkuriraju Grčka i Bugarska, s tim da je Sofija opterećena „hipotekom“ sabotiranja „Južnog toka“ i već duže vrijeme na političkom planu čini sve da povrati povjerenje Moskve. Dovoljno se prisjetiti kako je bugarska vlada na čelu s Boikom Borisovom, inače proameričkim političarem koji je i stopirao „Južni tok“, nedavno odbila protjerati ruske diplomate zbog afere „Skripalj“, pravdajući taj potez njezinim trenutačnim predsjedanjem Europskom unijom i „potrebom da se zadrže određeni kontakt s Rusijom“ (kao da je Bruxellessu ili jednoj Njemačkoj i Francuskoj za kontakte s Moskvom potrebna bugarska veza). Također treba podsjetiti kako je na prošlim predsjedničkim izborima u Bugarskoj premoćno pobijedio „proruski“ kandidat i da stanovništvo te zemlje, općenito, „skreće“ prema Rusiji. Nije na odmet prisjetiti se i nedavnog posjeta hrvatske predsjednice Bugarskoj, kada je u susretu s bugarskim predsjednikom  Rumenom Radevom izjavila kako dvije zemlje trebaju nastaviti razvijati odnose s Ruskom Federacijom.

A upravo je predsjednik Rumen Radev, u ponedjeljak, 21. svibnja, došao u službeni posjet Rusiji, gdje će se najprije u Moskvi sastati s premijerom Dmitrijem Medvedevom, a 22.05. putuje u Soči gdje će razgovarati s predsjednikom Vladimirom Putinom. U intervjuu za ruski „Kommersant“, Rumen Radev je izjavio, kako je Bugarskoj potrebna direktna dostava ruskog plina kroz Crno more.

„Nazovimo to „Bugarskim tokom“. Takav smjer diktira zdravi razum i potreba energetske sigurnosti i učinkovitosti, i ne samo u odnosu Bugarske, nego i Europske unije u cijelosti“, kazao je Radev u svom intervjuu. Izjavio je, kako se takve želje Sofije jedva razlikuju od namjera Berlina za realizaciju „Sjevernog toka 2“.

Pretpostavlja se, kako će nakon 2019.g. Bugarska dobivati ruski plin iz „Turskog toka“. Međutim, tada joj je nužno taj plin dobivati s turskog teritorija, pri čemu nije na odmet naglasiti kako su politički odnosi Sofije i Ankare daleko od idealnih. To kod Bugara stvara osjećaj nelagode, poglavito kada se radi o ovisnosti u tako važnoj gospodarskoj sferi kakva je energetika.

Zbog obustave isporuka iz Rusije, Kijev je morao zatražiti dodatne količine plina iz Europske unije. Ironija leži u tome, da je Ukrajina traženi plin iz EU dobila ali po drakonskoj cijeni, koja je čak četiri puta veća u odnosu na cijenu plina iz ugovora s Gazpromom. U ukrajinskom Naftogazu kažu kako će Ukrajina „snositi ogromne gubitke koje nitko neće pokriti. Plin ovih dana u Europi košta 1000 dolara tj. četiri puta više nego po ugovoru s Gazpromom“.

Hladna zima i sezona grijanja za veliki su dio Europe još daleko od završetka. Međutim, na horizontu se iznova, po tko zna koji put, pojavila opasnost nedostatka plina, kao glavnog toplinskog energenta. Ovoga puta ne toliko zbog polarne hladnoće, koja je primorala i jednu Veliku Britaniju da, nakon nedavno SAD-a, na vrhuncu njezinog i američkog geopolitičkog sukoba s Rusijom i ona upravo od te zemlje prošli vikend zatraži isporuku ukapljenog plina s ruskog projekta „Yamal LNG“, već zbog permanentno tinjajućeg rusko-ukrajinskog plinskog rata koji ciklički prelazi u faze eskalacije.

Približava se istek dugogodišnjeg ugovora između ruskog Gazproma i ukrajinskog Neftogaza (prestaje važiti 31. prosinca 2019.g) o transportu ruskog plina u Europu preko ukrajinskog teritorija. Namjera je Gazproma smanjiti važnost Ukrajine kao zemlje-tranzitera i on u buduće Europi želi isporučivati najveći dio plina kroz plinovode „Sjeverni tok 1 i 2“ i „Turski tok“, kao i druge već postojeće plinovode poput „Opal“-a (kroz Ukrajinu bi prolazile samo manje količine ruskog plina, zbog čega bi Kijev, umjesto sadašnjih oko 3 milijarde dolara godišnje zarade od tranzita, zarađivao puno skromnijih 800-tinjak milijuna dolara). Zbog svega toga sve više raste i geopolitička nervoza vezana uz američko-rusku borbu za unosno europsko plinsko tržište, koja se sada najviše ogleda u projektu „Sjeverni tok-2“, kojim bi se, paralelno uz „Sjeverni tok 1“, ruski plin direktno dostavljao u Njemačku po dnu Baltičkog mora – bez posrednika.

Etimologija najnovije krize

Najnovija faza rusko-ukrajinske „plinske eskalacije“ izazvala je zabrinutost službenog Bruxellessa ali i niza članica Europske unije koje ovise o ruskom plinu koji stiže ukrajinskim plinovodnim sustavom. Prošli je tjedan Gazprom odlučio pokrenuti pravnu proceduru razvrgavanja ugovora s ukrajinskim Naftogazom oko isporuka plina, a što namjerava učiniti na Stokholmskom arbitražnom sudu. Pritom ruski energetski gigant navodi kako će do rekordnih razina nastaviti isporučivati plin u EU drugim tranzitnim smjerovima.

Ova radikalna odluka Gazproma uvjetovana je odlukom Stockholmskog arbitražnog suda od 28. veljače (na tom se sudu vodi dugogodišnji spor spomenutih ruski i ukrajinskih državnih energetskih tvrtki), kojom se Gazprom obvezuje isplatiti ukrajinskoj strani 4,63 milijarde dolara zbog ne isporuke dogovorenih količina plina za tranzit. Kako je sud u ovu odluku uračunao i svoju prethodnu odluku iz prosinca prošle godine o nužnosti uplate sredstava Gazpromu od strane Ukrajine, u konačnici, Gazprom mora Naftogazu platiti 2,56 milijardi dolara. Radi se, otprilike, o iznosu koji Ukrajina plaća Rusiji za godišnji uvoz plina. Iako po Ukrajinu ovo zvuči izvrsno i politički vrlo pogodno, poglavito u trenutačno predizborno vrijeme, Kijev, zapravo, riskira da za taj iznos u budućnosti trajno izgubi položaj tranzitera ruskog plina u EU za koji samo na godišnjoj razini, kako smo rekli u uvodu, od Rusije dobiva oko 3 milijarde dolara.

Za ovu je odluku Stockholmskog arbitražnog suda, čelnik Gazproma, Aleksei Miller, izjavio, kako se pri njenom donošenju sud rukovodio „dvojnim standardima“, a odluku je nazvao „asimetričnom“, čime je ona „narušila ravnotežu interesa strana u predmetnim ugovorima“.
„Suci su argumentirali svoju odluku oštrim pogoršanjem stanja ukrajinske ekonomije. Mi smo kategorički protiv toga da se na naš račun riješavaju gospodarski problemi Ukrajine“, kazao je Miller, dodavši, kako je u takvoj situaciji „nastavak važenja ugovora za Gazprom ekonomski nepovoljan i nekoristan.“ Miller je najavio i ulaganje žalbe na ovu odluku.

Ova nova neravnoteža interesa, kako ju je okarakterizirao Miller, rezultirala je time, da je Gazprom od 1. ožujka prekinuo isporuke plina Ukrajini, vrativši joj pri tom već uplaćenu pretplatu, obrazloživši to ne izglasovanim dopunskim sporazumom uz postojeći ugovor po tom pitanju. Rusko Ministarstvo energetike je objavilo kako spor dviju tvrtki ni u čemu neće ugroziti tranzit plina u EU. Međutim, Ukrajinu je itekako ugrozilo. Zbog naglog smanjenja plinskih zaliha ta je zemlja bila primorana uvesti restrikcije u njegovoj potrošnji, kako za industrijske tako i za potrebe kućanstava. Zbog toga je Kijev morao zatražiti dodatne količine plina iz Europske unije. Ironija sudbine leži u tome, da je Ukrajina traženi plin iz EU i dobila ali po drakonskoj cijeni, koja je čak četiri puta veća u odnosu na cijenu plina iz ugovora s Gazpromom. To je izjavio direktor marketinga Naftogaza Juri Vitrenko, dodavši, kako će Ukrajina „snositi ogromne gubitke koje nitko neće pokriti. Plin ovih dana u Europi košta 1000 dolara tj. četiri puta više nego po ugovoru s Gazpromom“. Vitrenko je najavio kako će Ukrajina sudskim putom zatražiti kompenzaciju spomenute razlike cijene od ruske strane.

Ukrajinski ministar vanjskih poslova Pavel Klimkin je u svezi nastale krize izjavio kako će Ukrajina ustrajati na tome da joj Gazprom mora platiti naznačeni iznos iz odluke arbitražnog suda. Ukrajina će se za to boriti svim pravnim sredstvima diljem sudova, od Londona i td., pa do zapljene imovine Gazproma u državama EU. Gazprom je, kazao je Klimkin, prekršio pravila arbitraže i izjavom o razvrgavanju ugovora s Naftogazom „jer to nije moguće s pravnog gledišta“.

Njemačka zabrinuta, ali ne za „Sjeverni tok-2“

Najzabrinutija nastalim sukobom na relaciji Gazprom – Naftogaz svakako je Njemačka, čija je vlada upozorila Gazprom, kako će njegovo prijevremeno razvrgavanje ugovora s ukrajinskim partnerom „izazvati ljutnju ne samo u Njemačkoj, nego i u drugim zemljama EU“. Moskva i Kijev moraju biti pouzdani partneri u opskrbi Europe plinom, a obje se strane moraju pridržavati odluka Stockholmskog suda iz prosinca i veljače, stoji u izjavi njemačke vlade. Međutim, važno je naglasiti kako je pri tom njemačka vlada istaknula da ne vidi vezu između pitanja isporuka plina u Ukrajinu i plinovoda „Sjeverni tok-2“ i da su za taj projekt ispunjene sve pravne norme.

Karta: plinovod “Sjeverni tok-2”

U subotu je i Anna-Kaisa Itkonen, zamjenica šefa EU za energetiku Maroša Šefčoviča, nakon telefonskog razgovora s ruskim i ukrajinskim ministrima energetike, izjavila, kako se sve obveze o isporukama ruskog plina u EU uredno izvršavaju. A u ponedjeljak, 5. ožujka, izjavila je kako je Europska komisija odlučila posredovati u plinskom sporu između dviju država. EK je također objavila da potezi Gazproma oko razvrgavanja ugovora s Neftogazom neće imati neposrednih posljedica po opskrbu EU plinom.

Slučajno ili ne, Naftogaz je jučer izvjestio kako je spreman za pregovore s Gazpromom, ali da u slučaju nijihove propasti namjerava pokrenuti nove tužbe (Jurij Vitrenko na medijskoj konferenciji).

Neizvjesna sudbina i Ukrajine i „Sjevernog toka-2“

Međutim, budućnost ukrajinskog plinskog tranzita sigurno je ugrožena. Kijev mora shvatiti kako je Rusija za Europsku uniju ključni opskrbljivač „plavim energentom“ i da će to biti još dugo vrijeme, neovisno o geopolitičkim napetostima pa i možebitnim sukobima po mnogim pitanjima globalne sigurnosti između Rusije i Zapada. I američko Ministarstvo energetike nedavno je objavilo kako će Rusija sigurno biti glavni opskrbljivač EU plinom do 2040. godine, a slične prognoze daje i Međunarodna agencija za energiju. Svo vrijeme „velike ige“ oko isporuka plina za europsko tržište, koja traje od 2013.g., niti jedan drugi svjetski energetski igrač nije Europskoj uniji do sada ponudio bolju cijenu i sigurniju opskrbu nego što je to ponudila Rusija, i to svi jako dobro znaju i to nitko ne negira.  Kao što znaju, da je Gazprom jedina tvrtka koja u bilo koje kritično ili ekstremno vrijeme može brzo i u velikoj količini povećati isporuke plina Europi, kao što je to upravo sada slučaj u svezi polarnih hladnoća koje su zahvatile europski i sjeverno-američki kontinent.

Naravno,  sve to ne znači kako EU neće u svrhu diversifikacije opskrbe razvijati i druge energetske projekte, osim onih ruskih. Prije svega se to odnosi na „Južni plinski koridor“ koji ide od Azerbajdžana (nalazišta plina Shah Deniz 1 i 2) preko Turske (TANAP) i dalje jadranskim plinovodom iz Albanije u Italiju (TAP). Ali to su nedostatne količine za istiskivanje ruskog plina, tim prije što se, osim očekivanog porasta potražnje za plinom u Europi, očekuje i smanjenje njegove proizvodnje u Norveškoj, Sjevernom moru, kao i u Nizozemskoj. Kompenzacije američkim ukapljenim plinom puno su više kozmetičke prirode i u svrhu američkih geoekonomskih interesa, slično kao i one sa strane Katara, koji je velikim dijelom orijentiran na unosno azijsko tržište gdje se postiže puno veća cijena. Na azijsko tržište orijentiraju se i američki proizvođači. Dakle, Bruxelless i Berlin će itekako i dalje računati na ruski plin, s tim da je Njemačka, svjesna geopolitičkih rizika i posljedica za svoje gospodarstvo u slučaju nužne preorjentacije na nečiji skuplji i rizičniji plin, u tom smislu otovreno spremna i solirati (što i čini), a što je najbolje vidljivo kroz ne odustajanje Berlina od „Sjevernog toka-2“ usprkos snažnim pritiscima Washingtona i njegovih istočnoeuropskih satelita, prije svega Poljske i pribaltičkih država. Sve to, naravno, još više podriva proklamirano europsko jedinstvo. Ali, kada su strateški interesi najvećih zemalja EU u pitanju, to jedinstvo je posve drugorazrednog značaja. Tako je uvjek bilo, a bit će i dalje. Poglavito je to vidljivo po pitanju energetike, gdje mnoge zemlje EU imaju svoje vlastite interese pa i odnose s Rusijom po pitanju plinskog biznisa i opskrbe. Bruxelless je u svemu tome još uvjek vrlo suzdržan i oprezan, o čemu svjedoči i njegovo ne svrstavanje niti na jednu stranu i u najnovijem rusko-ukrajinskom plinskom sukobu, u kojem on nastoji biti „posrednik“.

Međutim, sve ovo ne znači kako je sudbina „Sjevernog toka-2“ već odlučena. Do sredine ljeta ove godine Njemačka, Danska, Švedska i Finska moraju se odrediti u svezi konačne dozvole za izgradnju tog plinovoda u svojim gospodarskim zonama Baltičkog mora. Ovih dana ukrajinski predsjednik Petro Porošenko intenzivno lobira u tri nordijske zemlje da ne dozvole izgradnju tog plinovoda koji bi doveo „do ruskog plinskog monopola“. Također, i što se tiče plinovoda „Turski tok“ (koji je već u intenzivnoj izgradnji i trebao bi biti završen do kraja 2019.g.), još je uvjek nejasno po kojoj bi se ruti plin iz njegove druge cijevi trebao dostavljati u Europu (ukoliko Bruxelless za to uopće i bude zainteresiran).

Na kraju se može pretpostaviti kako će od 190 milijardi m3 plina koliko godišnje iz Rusije stiže u EU, kroz Ukrajinu u buduće (ukoliko se realizira „Sjeverni tok-2“ i „Turski tok“ prema EU) prolaziti svega 15-30 milijardi m3 plina. Po kojim će se tarifama on tranzitirati nakon isteka ugovora Gazproma i Neftogaza još je nepoznato ali ukrajinska strana u tom slučaju može od Gazproma tražiti puno veće cijene od sadašnjih. Zbog toga pojedini ruski energetski analitičari smatraju kako bi zaobići Ukrajinu u punom smislu bilo moguće izgradnjom treće cijevi „Turskog toka“ i kako je to bila jedna od tema razgovora kojeg je Aleksei Miller 1. ožujka u Ankari vodio s turskim kolegama.

Bilo kako bilo, u ljeto 2018. godine mnoge stvari po pitanju europskog plinskog tržišta trebale bi biti jasnije, a sasvim sigurno one oko budućnosti plinovoda „Sjeverni tok-2“ i posljedica koje će to proizvesti, neovisno o pozitivnoj ili negativnoj odluci o njegovoj izgradnji. Jedno je ipak sasvim sigurno: Europska unija će, kao cjelina, još dugo biti „gladna“ plina, a time i geopolitički vrlo osjetljiva i u neravnopravnom položaju s ostalim globalnim igračima.

Američke snage u Siriji imaju striktnu zapovjed od Pentagona: „ni u kom slučaju i ni pod koju cijenu ne stupati u bilo kakve vojne sukobe s Rusima“.

Jučer objavljene informacije pojedinih medija, koji se pozivaju na različite izvore, poput sirijskog Opservatorija za ljudska prava u Londonu, kako je streteški važan grad na sirijsko-iračkoj granici Abu-Kamal kojeg su u petak oslobodile snage sirijske vojske i njoj odanih terenskih saveznika, ponovno zauzet od postrojbi „Islamske države“, izazvale su čuđenje šire javnosti i otvorile nove dvojbe koje je potrebno analitički razjasniti. Naime, uistinu je važno pitanje tko nadzire taj grad, označen i kao posljednje veće uporište ISIL-ovih džihadista u Siriji, o čemu svjedoči i prava utrka za njegovo oslobađenje između Rusije i SAD-a (odnosno snaga na terenu iza kojih te dvije sile stoje: sirijske vojske i prokurdskog SDF-a), koja je završila tek prije tjedan dana, kada su se snage SDF-a u svom prodoru iznenada zaustavile.

Jer nije bitna strateška važost Abu-Kamala za „Islamsku državu“, kako je to jučer preneseno iz vijesti spomenutog Opservatorija za ljudska prava jer se kroz taj grad odvija komunikacija ISIL-ovaca iz Iraka u Siriju, budući da je „Islamska država“ kao strukturirana snaga definitivno stvar prošlosti i u Iraku i u Siriji, kako u smislu političkih ambicija tako i u mogućnosti organiziranja bilo kakve ozbiljnije vojne operacije. Radi se o nečem sasvim drugom: Damasku je pobjeda u Abu-Kamalu važna zbog daljnjeg napredovanja sirijske vojske prema sjeveru duž desne obale Eufrata i njezino spajanje sa svojim snagama u Al-Mayadinu ( južno od grada Deir ez-Zoura), čime bi u potpunosti zatvorila obruč oko ISIL-ovih snaga i sa zapadne strane (od Deir ez-Zoura do Abu-Kmala pa zapadno prema Palmiri) i time posve onemogućila prijelaz islamističkih snaga iz Iraka u Siriju. Također, ovladavanje Abu-Kamalom osigurava Damasku nadzor nad strateški važnom autocestom Damask – Deir ez-Zour – Bagdad tj. omogućuje mu i cestovnu poveznicu prema Iranu.

Foto: “đavolji trokut”, kao dio prvotne američke strategije blokiranja iranskog utjecaja u Siriji

S druge strane, Sjedinjenim Državama bi ovladavanje Abu-Kamalom (posredstvom snaga SDF-a) omogućilo teritorijalni kontinuitet od toga grada prema sjeveru uz lijevu (istočnu obalu Eufrata) u regiji Deir ez-Zour (uključno i nekoliko velikih naftnih nalazišta, nužnih za političke pregovore s lokalnim arapskim stanovništvom tj. osiguranje njihove odanosti kroz dobivanje dividendi od prodaje nafte), do kurdskih etničkih prostora na sjeveru Sirije (gdje SAD već ima nekoliko svojih vojnih baza), ali prije svega do krajnje sirijske sjevero-istočne regije Hasakah, na granici s Irakom. Upravo se kroz nju dostavlja osnovna američka vojna i logistička potpora sirijskim Kurdima (i tamošnjim američkim snagama) koja je prethodno zrakoplovima stizala u Irački Kurdistan. Međutim, stanje u Iraku se dramatično promijenilo nakon kurdskog referenduma i posljedične vojne operacije iračke vojske i šijtskih postrojbi protiv kurdskih pešmerga izvan administrativnih granica autonomije Irački Kurdistan. Između ostalog, iračka vojska i šijtske snage ovladale su i strateškim trokutom na tromeđi Iraka, Turske i Sirije (nasuprot sirijske regije Hasakah), graničnim prijelazima i ključnim naftovodnim čvorištem kojim se izvozila kurdistanska nafta u Tursku. Sve to Amerikancima sada zadaje nove probleme i potrebu za ulaganjem dodatnih napora u pregovorima s Bagdadom, vezano za dostavu vojne pomoći američkim i kurdskim snagama na sirijskom sjeveru.

Dakle, Abu-Kamal više nije strateški važan za „Islamsku državu“, kako se to jučer moglo čuti i u hrvatskim medijima, već prije svega za najvažnije globalne i regionalne igrače na sirijskim bojišnicama. Ali u tom bi se slučaju opravdano moglo postaviti i logično pitanje: zašto su se onda snage SDF-a iznenada zaustavile u prodoru prema tom gradu i odustale od utrke sa sirijskom vojskom? Odgovor je, u stvari, vrlo jednostavan: u tom slučaju bio bi neizbježan sukob kurdskih snaga sa sirijskom vojskom, što Kurdi ni pod koju cijenu ne žele, znajući kako time, zapravo, ulaze u direktan vojni sukob s Rusijom koja je namjeru ovladavanja Abu-Kamalom jasno iskazala višetjednim i nikad intenzivnijim bombardiranjem džihadističkih snaga u zoni toga grada svojim strateškim zrakoplovima i krstarećim raketama ispaljivanim iz Sredozemnog mora. Rusi su, također, u tu svrhu, u zrakoplovnu bazu pokraj Deir ez-Zoura prebacili dio svojih zrakoplova i helikoptera kako bi bili bliže bojišnici nego bi to bili ukoliko polijeću sa svoje baze „Hmeymim“ pokraj Latakije, na krajnjem sjevero-zapadu zemlje. Pritom se treba imati na umu, kako američke snage u Siriji imaju striktnu zapovjed od strane Pentagona, koja otprilike glasi: „ni u kom slučaju i ni pod koju cijenu ne stupati u bilo kakve vojne sukobe s Rusima“. I oni se toga striktno pridržavaju, isto kao što to čini i ruska strana. I druga stvar zašto su postrojbe SDF-a stale u napredovanju prema jugu je ta, da je iračka vojska uspješno slomila otpor „IS“ na svojoj strani granice sa Sirijom i oslobodila grad El-Qaim, smješten nasuprot Abu-Kamala. Štoviše, iračka vlada omogućila je sirijskoj vojsci prijelaz na irački teritorij i otpočinjanje napada na Abu Kamal i s iračke strane, čime je džihadiste primorala na odstup prema sjeveru Sirije, a ne njihov prijelaz natrag u Irak. Izbijanjem iračkih snaga na granicu sa Sirijom, važnost Abu-Kamala za Amerikance je drastično umanjena jer će sve daljnje poteze za opskrbu svojih snaga na sjeveru Sirije (ali i prebacivanje i obuku dodatnih boraca na tamošnje  teritorije kao pripremu za eventualni budući nastavak borbe protiv sirijske vojske tj. vlade u Damasku i „afganistanizacije“ Sirije za ruske vojne snage) morati koordinirati sa šijtskom vladom u Bagdadu, a to znači mučne pregovore uz velike ustupke, uključno i pitanje o mogućnosti daljnjeg ostanka američke vojske u Iraku nakon završetka borbe protiv „Islamske države“ u toj zemlji, a što je Washingtonu krajnje nužno za smanjivanje utjecaja Irana na Irak, a onda dalje i na Siriju.

To su glavni geostrateški elementi današnje bojišnice u Siriji (i Iraku) protiv „Islamske države“, koja se, iako je ta organizacija praktički na izdisaju, još uvjek naglašava i potencira kao primarna – gotovo pa se čini da može trajati još u nedogled. A trajati još dugo sigurno neće, najviše do kraja ove godine, a u međuvremenu će borbe jenjavati (što je već ionako slučaj), a sve strane unutar sirijskog ratnog grotla svoje će napore sada usmjeravati na učvršćenje pozicija na teritorijima kojima sada vladaju i pokretanju tzv. plemenske diplomacije tj. osiguranje odanosti lokalnog arapskog stanovništva različitim beneficijama, zbog kojih je ovladavanje naftnim poljima Deir ez-Zoura i toliko značajno.

Što se tiče uvodnog dijela ove analize i informacija da je Abu-Kamal opet pao u ruke „Islamske države“, danas se oglasilo i rusko vojno zapovjedništvo u Siriji, nazvavši ih običnom „propagandom“. Sada se upravo završavaju akcije čišćenja krajnjih rubova grada i njegovih predgrađa od preostalih individualnih terorista, a grad se nalazi pod punim nadzorom sirijske vojske i njoj odanih snaga, a uskoro počinje i njegovo razminiravanje, objavilo je rusko zapovjedništvo i dodalo, kako je bilo pokušaja protunapada džihadista ali ne s ciljem zauzimanja samog grada (za što ISIL nema potencijala), nego pokretanja napada u svrhu skretanja pozornosti i olakšavanja povlačenja njihovih snaga sjeverno od Eufrata (prema regiji Hasakah, op. ZM.). Pritom rusko zapovjedništvo otvoreno navodi, kako je objavljivanje ovih dezinformacija samo „potvrda stupnja zabrinutosti američke strane glede uspješnih operacija sirijske vojske koje se odvijaju uz potporu ruskih zračnih snaga“. U Abu-Kamalu „Amerikanci su izgubili u važnoj taktičkoj igri i sada će biti primorani mijenjati svoju taktiku u hodu“, navodi rusko zapovjedništvo u Siriji. Ovdje bismo slobodno mogli dodati, kako je prekjučerašnje ne održavanje sastanka Trump-Putin u Vijetnamu, koje je prethodno s američke strane bilo najavljivano i kao vjerojatni američko-ruski dogovor oko Sirije (Associated Press), najvjerojatnije i posljedica neuspjeha pronalaska glavnih dodirnih točaka dviju strana po pitanju te države. Američka nastojanja, pritom, sada idu u smjeru pravnog pozicioniranja i sjevero-istoka Sirije (konkretno-regije Hasakah) , kao nove „zone deeskalacije“ pod njihovim odgovornošću, čime bi se i službeno „zacementirala“ američka vojna nazočnost u Siriji tj. ta zona zaštitila od budućih akcija službene sirijske vojske usmjerene prema uspostavi teritorijalnog integriteta zemlje. Washington, također, sada nastoji središte političkih dogovora oko sirijske budućnosti prebaciti iz Astane natrag u Ženevu, pod okrilje UN-a, i time smanjiti utjecaj Moskve, Ankare i Teherana na budući sporazum o toj zemlji koji će se prije ili kasnije postići.  S druge strane, Moskva zapravo, u uvjetima jačanja američkih sankcija protiv Rusije, gomilanja NATO efektiva na istočnim granicama EU, sveopće proturuske propagande, protjerivanja njezinih diplomata i zatvaranja konzularnih predstavništava  u SAD-u (a uskoro i zabrane djelovanja ruskog međunarodnog informativnog medija RT u SAD-u koji sada djeluje u okviru postojećeg zakona koji već desetljećima  postoji za sva inozemna sredstva masovnih komunikacija koji djeluju u SAD-u i jamči im slobodu govora, i time de facto primorati na zatvaranje američke podružnice tog, 5. po gledanosti globalnog televizijskog medija), zapravo i nema pretjeranih razloga za ustupke Amerikancima na sirijskom sektoru njihovog globalnog sučeljavanja.

Što se tiče spomenute regije Hasakah, naseljene pretežito arapima-sunitima i čiji dio naftonosnih polja danas nadziru kurdske postrojbe, postoji ozbiljna vjerojatnost od izbijanja arapsko-kurdskog sukoba. Pošto je ta regija, kao što smo već rekli, vrlo bitna Amerikancima kao opskrbni logistički kanal za dostavu pomoći iz Iraka svojim vojnicima u američkim bazama na sjeveru Sirije, kao i kurdskim snagama SDF, izbijanje kurdsko-arapskog sukoba u toj regiji predstavljalo bi veliki udarac Pentagonu, koji na sirijskom terenu nema nikakav utjecaj osim na spomenute kurdske snage koje su, međutim, vrlo ograničenog radijusa djelovanja. U slučaju tog sukoba Pentagon bi se morao odlučiti koga u tom sukobu pomagati –Kurde ili Arape-sunite koji većinski nastanjuju Hasakah. Ukoliko pomaže jedne, gubi odanost drugih.  A sadašnje prebacivanje džihadista iz Abu-Kamala u tu regiju, ionako već opasan potencijal izbijanja arapsko-kurdskog sukoba podiže na još višu razinu.

Stanje po Pentagon tim je složenije jer se i loši odnosi s Turskom temelje najvećim dijelom upravo na američkoj vojnoj  potpori sirijskim Kurdima s čim se Ankara, kao i njihovim eventualnim nastojanjima za uspostavom nekakve kurdske samoupravne teritorijalne jedinice, nikada neće pomiriti. Tim prije, Ankara se nije pomirila niti s nezavisnošću Iračkog Kurdistana s kojim je imala kudikamo bolje odnose, pa čak i aktivno surađivala po pitanju izvoza njihove nafte, a Turska je bila (i još uvjek je) i najeveći gospodarski investitor u Iračkom Kurdistanu (sve se to iznenada promijenilo neočekivanim zaokretom politike donedavnog predsjednika IK Masuda Barzanija i njegovim nerazumnim, rizičnim organiziranjem referenduma o nezavisnosti, usprkos njegovom svojedobnom obećanju Ankari da se to nikada neće dogoditi, na temelju čega se i razvijala suradnja IK i Turske). Turska se zbog američke potpore sirijskim Kurdima najviše i okrenula suradnji s Rusijom i dogovorima s Moskvom i Teheranom u formatu Astanskog pregovaračkog procesa. Da Ankara i dalje misli ozbiljno u suradnji s Moskvom svjedoči i informacija da  će se ovog tjedna u ruskom Sočiju održati rusko-turski samit, gdje će se razgovarati velikim dijelom i o Siriji (Erdogan je već danas stigao u Soči, a njegov razgovor s Putinom traje već više od četiri sata). Istodobno, prošlotjedni posjet turskog premijera Yildirima Washingtonu završio je neuspješno, upravo po pitanju nastavka američke potpore Kurdima. O tome piše i američki „Stratfor“, objavivši, kako se strane nisu uspjele dogovoriti ni po jednoj ključnoj temi. A znatna ovisnost turskog gospodarstva o SAD-u jedini je element koji Washingtonu još uvjek daje mogućnost ignoriranja turskih interesa. Samo, pitanje je, koliko će se to još dugo moći činiti, odnosno, isplati li se SAD-u čekati odlazak s političke scene predsjednika Erdogana (u kojeg Washington nema povjerenja), jer on se sve više okreće prema Istoku, pritom lukavo ne izmičići Zapadni, poglavito sigurnosni stolac na kojemu Turska sasvim udobno sjedi.

 

Za spomenuti posao „Rosnefta“ s vladom u Erbilu zaintereseirana i Njemačka, do koje bi u konačnici ta kurdska nafta trebala i stizati, a sasvim sigurno i Turska, preko čije bi se sredozemne luke Ceyhan kurdska nafta trebala izvoziti. A sve skupa to onda već itekako prelazi u otvorenu geopolitičku igru s potpuno pomiješanim geoekonomskim ali i privatnim interesima.

Američki The Wall Street Journal piše, kako je reakcija Iraka na referendum o nezavisnosti Iračkog Kurdistana (vojni odgovor iračke vojske i preuzimanje od kurdskih snaga spornih teritorija regije Kirkuk, izuzetno bogatoj naftom, op. GN.) utjecala na energetski biznis u regiji i primorala Chevron Corp. na zaustavljanje operacija u Iračkom Kurdistanu.

Ta energetska mega-tvrtka odlučila je privremeno zaustaviti bušenja u toj regiji, a što je povezano s vojnim aktivnostima u susjednom Kirkuku, kao i teškoćama koje tvrtka ima s obnovom djelatnog kadra zbog zabrane letova u Irački Kurdistan, uvedene od strane Irana, Turske i središnje vlade u Bagdadu, piše WSJ, pozivajući se na vlastite izvore upoznate s tom temom.

„Mi nastavljamo motriti stanje u Iračkom Kurdistanu“, priopćila je služba za odnose s javnošću te tvrtke, dodavši,  kako s nestrpljenjem očekuju obnavljanje svojih poslovnih operacija čim to dozvole uvjeti.

Međutim, za razliku od tvrtke „Chevron“, ruski naftni div „Rosneft“ je u petak, 20. listopada, s vladom Iračkog Kurdistana objavio početak realizacije projekta eksploatacije naftovoda u kurdskoj autonomnoj regiji, a podatci su dostupni i na službenoj web stranici ruske naftne tvrtke. (o sporazumu „Rosnefta“ i vlade u Erbilu opširnije smo pisali 19. rujna.

U priopćenju ruske tvrtke, između ostalog je navedeno, kako su obje strane tijekom X. Euroazijskog ekonomskog foruma u Veroni objavile o početku zajedničke realizacije spomenutog projekta. Udio „Rosnefta“ u njemu može iznositi 60%, a 40% pripalo bi KAR Group-u, sadašnjem operateru naftovoda.

Ulaskom u ovaj projekt „Rosneft“ namjerava dosegnuti svoje strateške ciljeve i povećati učinkovitost transporta nafte do njezinih krajnjih potrošača, uključno i dostavu kurdistanske nafte u rafinerije „Rosnefta“ u Njemačkoj, izjavio je predsjednik uprave ruske tvrtke Igor Sechin.

Podsjećamo, tijekom tjedna „Rosneft“ je objavio kako je s vladom Iračkog Kurdistana potpisao sve nužne dokumente za stupanje na snagu sporazuma o podjeli proizvodnje u odnosu na 5 naftonosnih blokova u kurdskoj regiji Iraka. „Rosneftu“ će pripasti 80%, a novac potreban za ukazak u prijekt i za polučenje geoloških informacija o svakom od 5 blokova  iznosi od 40 do 110 milijuna dolara, a ukupno može dosegnuti 400 milijuna dolara.

Strane su se dogovorile o početku programa geološkog istraživanja i proizvodnje u okviru pokusne eksploatacije od 2018.g. U slučaju uspjeha, od 2021.g. planira se početak široke proizvodnje. Prema početnim procjenama, ukupna količina nafte koja će iz tih blokova biti crpljena iznosi oko 670 milijuna barela.

Podsjećamo: Irak je druga zemlja po proizvodnji nafte unutar organizacija OPEC, a osigurava oko 14% ukupne proizvodnje nafte tog kartela. Sukob na sjeveru Iraka, u zoni Iračkog Kurdistana, može imati neposredan utjecaj na naftno tržište, a što se već i pokazalo sredinom tjedna, kada su se povisile cijene nafte usprkos američkom povećanom izvozu „crnog zlata“ koji je prošlog tjedna dosegnuo apsolutni rekord.

Naftna nalazišta i rezerve nafte u zoni Kirkuka, u kurdskoj regiji, osiguravali su izvoz oko 600 tisuća barela nafte dnevno kroz naftovod prema Turskoj, koji je pod nadzorom kurdskih snaga, piso je i američki Bloomberg.

A prema procjenama Euroasia Group, stavljanje Kirkuka pod nadzor iračke vlade može smanjiti isporuke nafte za 450 tisuća barela, do trenutka kada će Irak obnoviti svoj neiskorišteni naftovod prema Turskoj ili s Kurdima ne postigne sporazum o podjeli prihoda o izvozu nafte.

Pokretanjem operacije uspostave nadzora i jurisdikcije središnje vlade u Bagdadu nad Kirkukom, Irak želi uspostaviti nadzor i nad Iračkim Kurdistanom, prijeteći stranim naftnim tvrtkama pravnim posljedicama ukoliko bi one poslovale s vladom u Erbilu.

Pritom je zanimljivo kako je Bagdad pozvao energetskog diva BP u pomoć za dvostruko povećanje proizvodnje nafte u Kikuku, do razine od 1 milijuna barela dnevno. Vodstvo BP je ovaj tjedan objavilo kako ne isključuje ništa što se tiče budućnosti, ali da tvrtka neće ući u taj posao prije uspostave sigurnosti u toj regiji. Međutim, taj bi posao za BP bio idealan jer ona već upravlja velikim iračkim naftnim nalazištima. Osim toga, BP je već radio u Kirkuku ali je bio primoran napustiti regiju 2014. g. nakon prodora „Islamske države“. Za razliku od Chevrona i Exxona, BP nije želio poslovati u Iračkom Kurdistanu tijekom gotovo deset godina otkako traju sporovi Bagdada i Erbila povezani s naftom.

Iz svega navedenog je najintrigantnije, zašto se ruski „Rosneft“ tako otvoreno i slobodno „uvlači“ na kurdistansko tržište nafte direktnim sporazumima s vladom u Erbilu? Znaju li Rusi nešto više od drugih, ili su možda u međuvremenu  postigli nekakav zakulisni dogovor sa šijtskom vladom u Bagdadu, koristeći pritom iranski utjecaj i moguće posredništvo Teherana? Jer zanimljivo je kako o sporazumu ruske naftne tvrtke s kurdistanskom vladom još uvjek nema nikakvih reakcija službenog Bagdada iako je najava o njemu već davno obznanjena. S druge strane, ima i ruskih analitičara koji upozoravaju „Rosneft“ da ne ulazi u spomenuti posao s Iračkim Kurdistanom zbog prevelikih rizika.

Osim toga, nije na odmet podsjetiti kako je ovog ljeta 14,2%  dionica „Rosnefta“ kupila velika kineska korporacija  China Energy Company Limited (CEFC), o čemu je Geopolitika.News također pisala , a da dionice u toj ruskoj većinski državnoj energetskoj tvrtci ima i spomenuti BP.

U svakom slučaju vrijeme će vrlo brzo pokazati kako stoje stvari, jer je za spomenuti posao „Rosnefta“ s vladom u Erbilu zaintereseirana i Njemačka, do koje bi u konačnici ta kurdska nafta trebala i stizati, a sasvim sigurno i Turska, preko čije bi se sredozemne luke Ceyhan kurdska nafta trebala izvoziti. A sve skupa to onda već itekako prelazi u otvorenu geopolitičku igru s potpuno pomiješanim geoekonomskim ali i privatnim interesima.

 

Saudijska državna naftna tvrtka i najveća svjetska naftna kompanija uopće Saudi Aramco, planira ozbiljno smanjenje isporuka nafte za svoje klijente u mjesecu studenom.

Prošli tjedan svjetsko tržište nafte obilježila su dva važna  događaja: prvo, burzovne cijene nafte dosegnule su godišnji maksimum, i drugo, izvoz američke nafte i naftnih proizvoda dosegnuo je rekord. Upravo on, prema mišljenju analitičara, može dovesti do ozbiljnih geopolitičkih preslagivanja i pomicanja.

A nekima od njih upravo sada i svjedočimo. Mnogi analitičari posjet saudijskog kralja i političke i poslovne delegacije te zemlje Moskvi, u prvom redu promatraju kroz prizmu američkog povećanja izvoza nafte. Podsjećamo, Rusija i Saudijska Arabija su u okviru OPEC+ (Rusija nije članica tog naftnog  kartela) početkom godine usuglasile smanjenje dnevne proizvodnje „crnog zlata“ koje je još uvjek na snazi, a očekuje se da će trajati do ožujka iduće godine, pri čemu su dvije zemlje već najavile njegovo produljenje ukoliko ne dođe do stabilizacije tržišta, o čemu će se razgovarati krajem studenog ove godine. Glavni cilj tog sporazuma i je stabiliziranje tržišta tj. uravnoteženje ponude i potražnje nafte, što je bitno za svjetsko gospodarstvo.

Upravo zato su Rusija i Saudijska Arabija jedna drugoj sada i potrebne, neovisno o ruskoj bliskosti s glavnim saudijskim regionalnim geopolitičkim suparnikom Iranom (koji je, također, nakon dugog opiranja potaknutog ukidanjem sankcija i mogućnošću za postupno obnavljanje svoje dnevne proizvodnje nafte na razinu od prije uvođenja međunarodnih sankcija, pristao na smanjenje proizvodnje iako tu razinu još nije dosegnuo) i saudijskom strateškom savezništvu s velikim ruskim geopolitičkim suparnikom Sjedinjenim Državama. Dakle, cijena nafte je ono jedino ali i glavno što danas povezuje Rusiju i Saudijsku Arabiju – dva najveća svjetska proizvođača nafte. A upravo cijenu i stabilnost naftnog tržišta danas najviše ugrožava američki izvoz nafte koji se popeo na rekordnu razinu, o čemu smo pisali prošlog tjedna. http://geopolitika.news/vijesti/izvoz-americke-nafte-skocio-na-rekordnu-razinu-sto-ce-biti-dalje/

i koji sada po prvi put SAD-u daje mogućnost utjecaja na svjetsko naftno tržište, budući da ta zemlja tijekom mnogih desetljeća zakonski nije smjela izvoziti vlastitu naftu, a koja zabrana je ukinuta tek u vrijeme Obamine administracije.

Prema izvješćima za prošli tjedan, SAD je izvozio gotovo 2 milijuna barela nafte dnevno, a ukupna količina izvezene nafte i naftnih proizvoda premašila je 7 milijuna barela.

Zerohedge

Dodatni impuls za povećanje američkog izvoza bio je rastuća razlika u cijeni između nafte WTI (amarička) i naftne sorte Brent, koja je nakon dugo vremena iznosila prosječno i 10%, čega nije bilo u zadnjih 6 godina. Dok god bude trajalo takvo stanje, američkim proizvođačima bit će korisno povećavati proizvodnju i izvoz nafte na vanjsko tržište, čime će rasti i  njihov utjecaj na konjukturu cijena, a što će onda i proizvesti učinak geopolitičkog pomaka, vidljivog kroz prošlotjedni početak zbližavanja Rusije i Saudijske Arabije.

A o tome da Saudijci ne namjeravaju mirno promatrati najnoviju američku naftnu igru, svjedoči i jučerašnja informacija, kako tamošnja državna naftna tvrtka i najveća svjetska naftna kompanija uopće Saudi Aramco planira ozbiljno smanjenje isporuka nafte za svoje klijente u mjesecu studenom (info: Bloomberg, koji se poziva na izjavu saudijskog Ministarstva energetike). Time Saudi Aramco svojim kupcima namjerava isporučivati 7,15 milijuna barela dnevno, pri uvjetima kada njihova potražnja iznosi 7,7 milijuna barela na dan.

 

 

Koliko su složeni bliskoistočni odnosi i koliko, zapravo, u njima Moskva vodi vještu i pragmatičnu politiku, ukazuje i vijest o tome, da u jeku pripreme referenduma o nezavisnosti Iračkog Kurdistana i svim implikacijama koje taj politički potez u sebi nosi, ruski naftni div „Rosneft“ i vlada Iračkog Kurdistana vode pregovore o realizaciji projekta izgradnje plinovoda iz te iračke autonomne regije za Tursku i Europsku uniju po ubrzanom režimu: završetak i eksploatacija plinovoda, kao i prve količine plina za unutarnje korisnike počinju 2019.g., a planirani izvoz od 2020. godine, propćio je u ponedjeljak „Rosneft“. Nakon izvršene kompleksne provjere stanja postojeće plinovodne infrastrukture Iračkog Kurdistana, „Rosneft“ će u skoro vrijeme dovršiti izradbu finalne dokumentacije ovog velikog projekta. Do kraja godine dvije strane namjeravaju potpisati i odvojeni sporazum o sudjelovanju u financiranju izgradnje plinovodnog sustava Iračkog Kurdistana od strane navedene ruske naftne tvrtke. Investicije u taj projekt vršit će se po shemi BOOT (Build-Own-Operate-Transfer: izgradnja, vlasništvo, eksploatacija, predaja). Smatra se kako će plinovod omogućiti izvoz plina u količini od 30 milijardi m3 godišnje, uz dodatne isporuke unutarnjim korisnicima.

Pritom treba naglasiti kako se ovdje ne radi o ad hoc odluci službenog Erbila već o promišljenoj kurdskoj strategiji diversifikacije svojih gospodarskih i političkih odnosa s ključnim čimbenicima koji odlučuju o budućem političkom ustroju Bliskog istoka nakon završetka duge faze postojećih oružanih sukoba, čiji se kraj uništenjem „Islamske države“ polako nazire, iako još uvjek postoji veliki potencijal izbijanja novog regionalnog sukoba, prije svega upravo po pitanju sudbine  tamošnjih Kurda i njihovog odnosa sa susjednim državama. Naime, projekt izgradnje spomenutog plinovodnog sustava Iračkog Kurdistana dogovoren je još početkom lipnja ove godine na Međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu. Tada je, u nazočnosti ruskog predsjednika Vladimira Putina i premijera Iračkog Kurdistana, Nechirvana Barzanija,  potpisan niz pravno obvezujućih sporazuma o proširenju suradnje u istraživanju i proizvodnji ugljikovodika, trgovini i logistici.

Temeljni uvjeti ovog projekta sastoje se u osnivanju zajedničke tvrtke za provedbu dugoročnog ugovora u odnosu na infrastrukturu samog projekta. „Rosneft“ dobiva i pristup upravljanju najvećim regionalnim transportnim sustavom, snage 700 tisuća barela nafte dnevno, s planiranim povećanjem na razinu veću od milijun barela do kraja 2017. godine, kao i pravo istraživanja tamošnjih pet geoloških blokova.

Treba podsjetiti, kako je „Rosneft“ svoj proboj u Irački Kurdistan počeo u veljači ove godine, na konferenciji IP Week, održanoj u Londonu, kada je s predstavnicima vlade u Erbilu potpisao ugovor o kupnji i prodaji tamošnje nafte u razdoblju od 2017.-2019. godine. Novi sporazumi Rusima omogućuju ulazak u tu najperspektivniju ragiju za razvoj globalnog energetskog tržišta, čije se zalihe nafte procjenjuju na 45 milijardi barela i 5,66 trilijuna m3 plina (procjene Ministarstva za prirodne resurse Iračkog Kurdistana). Također treba podsjetiti kako kurdistansku naftu „Rosneft“ prevozi u vlastite rafinerije u Njemačkoj.

Ubrzana promjena globalnih geopolitičkih odnosa sve se više prebacuje i na globalno poslovno, poglavito energetsko tržište. Kako se i očekivalo, a što je Moskva često otvoreno i najavljivala, zbog otežanog pristupa Zapadnim financijskim institucijama i poslovanja općenito, nakon otvaranja ukrajinske krize i uvedenih proturuskih sankcija, ruske energetske tvrtke sve se više okreću azijskom tržištu, gdje Kina, svakako, ima dominantan položaj zbog svoje veličine i geografskog položaja.

U tom smislu Geopolitika.News je sredinom kolovoza pisala o planovima za kupnju dijela dionica ruskog „Rosnefta“ od strane kineske korporacije China Energy Company Limited (CEFC).

A upravo se to i dogodilo na netom održanom samitu BRIKS u Kini. Kineski CEFC je kupio 14,2 % vlasničkog udjela „Rosnefta“, izjavio je direktor tog ruskog i ponajvećeg svjetskog proizvođača nafte, Igor Sechin, komentirajući rezultate spomenutog samita.

Za televiziju Rossia 24, Sechin je izjavio kako su Kinezi kupili dijelove vlasničkog udjela koje u ruskoj tvrtci ima Katarski fond i veliki naftni trejder Glencore. Posljednji je krajem prošle godine postao vlasnik 19,5% dionica „Rosnefta“. Od tog iznosa na direktan otkup odnosilo se 5,3% dionica, a 14,2%  polučeno je kreditiranjem od strane talijanske banke Intesa. Upravo taj paket otkupili su Kinezi, kazao je Igor Sechin.

„Kolebanja na europskim financijskim tržištima dovela su do ozbiljne devalvacije dolara u odnosu na euro, i rashodi za podmirenje obveza iz tog kredita postali su dovoljno ozbiljni. U svezi toga konzorcij je odlučio naći dodatnog partnera, kako bi osigurao direktno vlasništvo dionicama bez kreditnog pritiska… Za nas je to ozbiljan događaj, koji u konačnom obliku formira dioničku strukturu tvrtke. Mi smo sretni što je to upravo kineska tvrtka“, izjavio je direktor „Rosnefta“.

Sechin vjeruje kako će upravo CEFC dovesti do povećanja sinergijske suradnje u nizu projekata „Rosnefta“ na teritoriju Rusije, poglavito u onima koji se odnose na dobivanje nafte u Istočnim Sibiru, petrokemijskoj industriji i td. Istodobno, „Rosneft“ namjerava nastaviti suradnju i sa svojim tradicionalnim partnerima u Kini.

CEFC je velika kineska privatna tvrtka, osnovana 2002. godine. U 2014.g. već je imala prihod od cca 3,4 milijarde dolara, ušavši među 500 vodećih kineskih tvrtki i među prvih 10 tvrtki u Šangaju.

Reakcije na moguću kupnju udjela „Rosnjefta“ od strane kineske energetske korporacije

 

 

Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) objavila je izvješće o budućnosti svjetske atomske energije. Prema njemu, količina ukupnog atomskog energetskog potencijala u svijetu povećat će se do 2050. g. za 123%, u odnosu na stanje u 2016. godini.

U najlošijem scenariju, agencija predviđa kratkoročno sniženje, a nakon toga skok do spomenutih iznosa do 2050.g.

Optimistični scenarij, naprotiv, predviđa porast energetske snage atomskih centrala od 2016.-2030.g. za 42%, do 2040.g. za 83%, i do 2050.g. za 123%.

Temeljni čimbenici takvog scenarija su zajedničko priznanje o pozitivnim stranama tih izvora energije, financiranje i stanje na energetskim tržištima.

U izvješću IAEA se navodi slijedeće: „Ukoliko potencijal atomske energije, kao izvora energije s niskim sadržajem ugljičnog dioksida poraste, a usavršavanje izgradnje reaktora još više poboljša upravljanje sustavima …, iskorištenje atomske energije može značajno porasti.“ Krajem 2016.g. postojeća količina atomske energetske snage iznosila je 392 gigawata, što je najveći pokazatelj.

Međutim, financiranje i pitanje sigurnosti imat će odlučujuću riječ za razvoj tog oblika proizvodnje energije. „Pokazatelji sigurnosti AC imaju odlučujuću ulogu za budućnost atomske energije. Za osiguranje zajedničkog priznanja važni su pozitivni pokazatelji sustava sigurnosti“, stoji u izvješću i navodi, kako je „financiranje atomskih projekata složeno, uzimajući u obzir visoku cijenu i strukturu takvih projekata, njihovu osjetljivost na kamatne postotke i rok izgradnje“.

Agencija očekuje kako će u Sjevernoj Americi i Europi doći do smanjenja atomske energije, a da će kineski planovi u tom sektoru biti ključni čimbenik rasta. Ključnu kinesku ulogu u tom sektoru naglašavaju i naftni giganti BP i ExxonMobil.

Američka agencija za energiju EIA smatra kako će SAD prije ići na smanjenje nego na povećanje snage svoje atomske energije, jer na tržištu raste uloga i drugih energenata, poput prirodnog plina i obnovljivih izvora energije.  Na SAD otpada 20% proizvodnje električne energije. U američkom energetskom sustavu udio atomske energije do 2050.g. snizit će se za 20% u odnosu na prošlu godinu. Smnjenje konkurentnosti je glavni razlog prijevremenog smanjivanja dobivanja energije iz AC: „Niske cijene prirodnog plina, poglavito u SAD-u, izazvane su ubrzanim rastom proizvodnje plina iz škriljevca, koji je iz temelja promijenio stanje na energetskim tržištima“.

Što se tiče Europe, Njemačka je već ranije pozvala na ubrzano zatvaranje 8 od svojih 17 nuklearnih reaktora nakon katastrofe u japanskoj nuklearci u Fukushimi. Berlin  do 2022. godine planira postupno zatvoriti sve svoje nuklearke. Što se tiče Japana, u toj zemlji je do spomenute katastrofe 2011.g. udio atomske energije u ukupnom energetskom sustavu zemlje iznosio visokih 30%.

Slično stanje je i u Švicarskoj, u kojoj trećinu električne energije osigurava pet starijih atomskih centrala. Švicarci su se početkom 2017.g. odlučili za postupno smanjenje atomske energije u korist one iz obnovljivih izvora. Naime, na referendumu o ubrzanom zatvaranju atomskih centrala pozitivno se izjasnilo svega 45,8%, nasuprot 54,2% onih koji su bili protiv brzog zatvaranja tamošnjih nuklearki.

Energetske prognoze BP-a i ExxonMobil-a iz 2017.g.

Dvije ponajveće svjetske naftne tvrtke, BP i ExxonMobil, u svojim energetskim prognozama iz 2017. godine, smatraju, kako igra u sferi atomske energije ima utjecaj u prijelazu na globalni energentski miks.

Tako će, samtraju analitičari BP-a, obnovljivi izvori energije, atomska energija i energija iz hidrocentrala činiti polovicu porasta isporuka energije tijekom idućih 20 godina. Pa iako će se atomski potencijal u Europi do 2035.g. sniziti zbog zatvaranja starih AC, Japan će se možda odlučiti na izgradnju novih reaktora ali ona neće dosegnuti razinu od prije katastrofe u Fukushimi.
Gotovo tri četvrtine globalnog rasta atomske energije odnosit će se na ambiciozni kineski plan o razvoju tog energetskog sektora. BP smatra kako će se pritom smanjiti uloga ugljena kao energenta u toj državi i da će do 2035.g. od ukupne kineske potrošnje energenata na ugljen otpadati svega  45%. Za usporedbu, ugljen je prošle godine  pokrivao gotovo dvije trećine kineskih energetskih potreba. Veći dio kineskih potreba za ugljenom zamijenit će obnovljivi izvori energije, hidroenergija i nuklearna energija.

S druge strane, ExxonMobil u svojim prognozama do 2040.g.  smatra, kako će atomski potencijal rasti, a da će se više od 50% tog rasta odnositi na Kinu.

ExxonMobil navodi slijedeće: „Nastojanje društava za iskorištavanje energije s niskom razinom ispusta (štetnih tvari, op. GN.) dovest će do značajnog povećanja uporabe atomske energije, kao i obnovljivih izvora energije – poput vjetra i sunca. Do 2040.g. atomska energija i svi obnovljivi izvori energije činit će 25% globalne proizvodnje energije.“