Zoran Meter: Vojno stanje u Siriji od 2.-9. rujna 2017. g. – Pentagon smjenio svog generala na čelu međunarodne koalicije

 

Idlib je slijedeći izgledni cilj sirijske vojske, nakon postizanja konačnog rusko-turskog plana o tamošnjoj „podjeli plijena“. A moguće i rusko-saudijskog dogovora, koji se inicirao tijekom nedavnog posjeta ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova Rijadu i razgovora s ministrom Adelom Jubeirom, kao prethodnice predstojećeg  posjeta saudijskog kralja Salmana Rusiji, u listopadu ove godine.

Tijekom prošlog tjedna aktivno su djelovali sirijski i ruski vojni zrakoplovi, prije svega u regijama Deir ez-Zour i Hama.

  1. rujna, kao potpora sirijskim vojnicima u napadu na blokirani grad Deir ez-Zour, ruski zrakoplovi izvršili su više od 80 borbenih naleta, a već 5. i 6. rujna više od 100 naleta.
  2. rujna u zračnim napadima ruskih snaga po ISIL-ovim postrojbama u regiji Deir ez-Zour, ubijeno je 40 terorista, uključno i 4 visoka terenska zapovjednika (info: rusko MO). Isti izvor priopćio je i o pogibiji dvojice ruskih vojnika 4.9. u toj istoj regiji, nakon što je kolona vozila koju su oni provodili bila napadnuta minobacačkom vatrom. Time su, po službenim podatcima ruske strane, od početka ruske vojne kampanje u Siriji poginula 34 ruska vojnika.
  3. rujna ruska fregata „Admiral Essen“, iz sastava Crnomorske flote, iz akvatorija Istočnog Sredozemnog mora izvršila je napade trima krstarećim raketama „Kalibr“ po ciljevima „IS“ u regiji Deir ez-Zour.

U toj regiji sirijska vojska je 4.9. došla do predgrađa istoimenog regionalnog središta i počela akcije za deblokadu tamo smještene 137. brigade sirijske vojske i gradskih četvrti pod njezinim nadzorom – jednih od dviju ključnih točaka otpora sirijske vojske višegodišnjoj opsadi ISIL-ovih snaga, od kojih je druga, vojna zrakoplovna baza jugo-istočno od grada još bila pod opsadom džihadista.

Do kraja istog dana u toj su zoni oslobođeni gradovi Kobayab i Al-Sula. Već narednog dana vladine snage krenule su prema Deir ez-Zouru iz tri smjera, a s jednog su probili blokadu u kojoj se nalazio vojno naselje 137. topničke brigade i njemu gravitirajući južni kvartovi grada. Ruski Glavni stožer nakon tog uspjeha izjavio je kako je u dva tjedna svoje ofanzive sirijska vojska „Islamskoj državi“ nanijela odlučujuće poraze u središnjem i istočnom dijelu zemlje. 6. rujna ISIL-ove snage pokušale su presijeći probijeni koridor do Deir ez-Zoura ali je njihov napad s krila bio odbijen.

Nakon deblokade svog garnizona u južnim kvartovima grada, sirijska vojska je 8. rujna krenula u deblokadu opkoljene zrakoplovne baze, smještene 2 kilometra od Deir ez-Zoura. Ona je deblokirana već 9.9.,  a tog je dana i zapovjedništvo prokurdskih  „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDF) objavilo o početku svog napada na istočne dijelove regije Deir ez-Zour, okupirane od strane „Islamske države“.

Što se tiče ostalih prošlotjednih događaja vezanih uz Siriju, vrijedi spomenuti, kako je 6. rujna  Glavni stožer ruske vojske priopćio, da je u Siriji, osim 4 zone deeskalacije, na sjeveru  regije Aleppo, u zoni Tel Rifyat, osnovana zona za sprječavanje sukoba između proturske „Slobodne sirijske vojske“ (FSA) i kurdskih oružanih postrojbi. Ovi drugi su napustili tu zonu, a njihovo mjesto su zauzele postrojbe sirijske vojske.

  1. rujna, na jugo-istoku regije Damask, nakon borbi s izvjesnim „terorističkim organizacijama“ (po službenoj sirijskoj terminologiji teroristima se smatraju i džihadisti i pobunjeničke snage), sirijska vojska je uspostavila nadzor nad graničnim prijelazima 171 i 172, na granici s Jordanom.

8.9., na istoku regije Homs, vladine snage potisnule su ISIL-ovce iz naselja Rasm Hamida, Al-Habra i al-Qabri, a uspostavljen je i nadzor nad nekoliko dominantnih vrhova jugo-istočno od Jabb al-Jarra.

U gradu Rakka, u istoimenoj regiji, ISIL-ovi borci, koji su 1.9. izgubili kontrolu nad starim trgovačkim dijelom grada, 3. i 4.9. su izvršili protunapad na položaje SDF-a. Na jugo-istoku iste regije sirijska vojska je 3.9. oslobodila sela Tal al-Abd i Al-Hayara.

Složeno stanje početkom tjedna bilo je na istoku regije Hama. Tamo su vladine snage 1.9. oslobodile grad Aqairabat, međutim, već sljedećeg dana u protunapadu su ih potisnule snage „Islamske države“. Nakon pregrupiranja snaga, sirijska vojska je grad ponovo oslobodila 3. rujna, pričemu je u 24 sata likvidirano čak 150 ISIL-ovih boraca. Od toga dana ISIL je u regiji Hama nadzirao svega nekoliko sela istočno od spomenutog grada koji je bio okupiran od 2014. godine.

  1. i 6. rujna, u zoni oslobođenog grada Aqairabat, sirijska vojska je počela sužavati obruč oko ISIL-ovih snaga, da bi do kraja drugog dana oslobodila sela Abu Ramal, Al.Marami, Masud i At-Tobila.

Američki Pentagon je 5. rujna  izvjestio o smjeni generala Stephena Townsenda, kojeg je na dužnosti zapovjednika snaga međunarodne koalicije u Siriji i Iraku zamijenio general Paul  Funk.

  1. rujna izraelski vojni zrakoplovi su, leteći iz smjera Libanona, izvršili napad na objekt vladinih snaga u gradu Masyaf, u regiji Hama, gdje se, prema izraelskim izvorima, nalazi znanstveno-istraživački centar u kojem se navodno proizvodi biološko i kemijsko oružje.U napadu su ubijena dva sirijska vojnika.

Prema medijskim informacijama, Rusija, SAD i Jordan postigli su sporazum, prema kojem će postrojbe Slobodne sirijske vojske predati niz teritorija pod nadzor vladinih snaga. Radi se o zoni u predijelu grada At-Tanf, koju kontrolira oružana oporba koju podupire SAD.

Iz svih ovih informacija možemo izvući zaključak, kako „Islamska država“ u Siriji definitivno i konačno gubi „tlo pod nogama“ i da je njezin skori kraj najvjerojatnije povezan s oslobođenjem grada Deir ez-Zoura i njemu gravitirajućih naselja prema granici s Irakom. Ovim će se nedvojbeno otvoriti pitanje, što učiniti s jedinim preostalim strateški  značajnim teritorijem (osim sjevernog, koji je pod nadzorom Kurda) koji nije pod nadzorom vladinih snaga – regijom Idlib, na sjevero-zapadu zemlje. Prema procjenama ruskog vojnog vrha, u toj regiji broj boraca bivše „Al-Nusre“ (koji se sada bore pod amblemom njezine sljednice „Tahrir ash-Sham“ koju nadzire Saudijska Arabija), čak 2,5 puta premašuje broj boraca „Islamske države“ na sirijskom teritoriju. Zato se Idlib čini slijedeći najvjerojatniji cilj sirijske vojske, u koji će se ona upustiti tek nakon postizanja konačnog rusko-turskog plana o „podjeli plijena“ te važne sirijske regije. A moguće i rusko-saudijskog dogovora koji se inicirao tijekom nedavnog posjeta ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova Rijadu i razgovorima o toj temi s njegovim saudijskim kolegom Adelom Jubeirom, kao prethodnica predstojećeg  posjeta saudijskog kralja Salmana Rusiji u listopadu ove godine. Jer u međusobnim borbama proturskih i prosaudijskih snaga u regiji Idlib za nadzor njezinih ključnih točaka, pobjedu su, usprkos blizine turske granice, izvojevale prosaudijske snage iz bivše „Al-Nusre“. A Saudijsku Arabiju Rusija upravo ovih dana nastoji uključiti u pregovarački proces u Astani, gdje se sutra i prekosutra održava novi krug razgovora, između ostalog, i o uspostavi sigurnosne zone, upravo u spomenutoj regiji Idlib. Političko zbližavanje Moskve i Rijada po sirijskom pitanju je vrlo dvojbeno s obzirom da Saudijci, dugoročno gledano, sigurno neće odustati od težnji za smjenom predsjednika Asada, ali ono Rusiji osigurava dodatnu elastičnost u njezinim odnosima s Iranom i Turskom po tom pitanju. Pojedini analitičari danas spominju i mogućnost, kako je turski predsjednik Erdogan ubrzao završetak pregovora i potpisivanje ugovora o kupovini ruskog PRO sustava S-400 kako bi se dodvorio ruskom predsjedniku Putinu i otupio oštricu njegove politike zbližavanja s Rijadom, s kojim Ankara ima sve lošije odnose iz niza razloga: katarske krize, različitih interesa u Siriji, borbe za dominaciju u sunitskom svijetu Bliskog istoka i td. Ovakav razvoj stanja dodatno učvršćuje pozicije Moskve ne samo u Siriji, nego i diljem Bliskog istoka, jer je ona nedvojbeno postala gravitacijska točka, uz pomoć koje se sada nastoje riješiti tamošnja brojna složena pitanja: prisjetimo se samo nedavnog dolaska u Soči izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i njegovih bojazni i žalbi upućenih Vladimiru Putinu zbog opasnosti od iranske ekspanzije u Siriji. SAD je svojim bliskoistočnim vanjskopolitičkim promašajima sebe doveo u vrlo nezgodnu situaciju, barem kada je riječ o Siriji i Iraku. O tome svakako svjedoči i gore u tekstu spomenuta iznenadna smjena na generalskom čelu međunarodnih koalicijskih snaga, koja sigurno nije plod uspješno vođene američke vanjske politike i vojnih poteza na terenu.