Zoran Meter: Vlada RH ovo treba znati – „ROSNEFT“ I NATIONAL IRANIAN OIL COMPANY POTPISALI SPORAZUM O STRATEŠKOM PARTNERSTVU

Po tom će se pitanju najbolje vidjeti koliko Hrvatska zapravo još postoji kao država, ili je ona još samo fikcija, privid, „opijum“ za mase – grubo prevarene tehnologijom „od stoljeća sedmog“, u interesu inozemnog kapitala i bezosjećajne, hladne geopolitike.

Ruski naftni div „Rosneft“ je na hrvatskoj političkoj i medijskoj sceni ovih dana izazvao veliki šok, najavivši mogućnost otkupa MOL-ovih dionica INA-e, uz obvezu očuvanja poslovne aktivnosti obiju hrvatskih rafinerija – u Rijeci i Sisku, od kojih je ova posljednja od životne važnosti ne samo za taj „umirući“ grad već i čitavu županiju pa i šire. Ne radi se tu, naravno, ni o kakvoj „nemoralnoj ponudi“. „Rosneft“ je preozbiljna tvrtka globalnog značaja da bi se upuštala u kojekakva prepuvcavanja s hrvatskom vladom ili lokalnim birokratima koji nisu u stanju odrediti niti vlastite, a kamo li nacionalne prioritete ili usvojiti strategiju hrvatskog energetskog razvoja na temelju stručnih analiza i procjnena, a ne političkih direktiva i dozvola razno-raznih vanjskih igrača koje za interes Hrvatske u tom najbitnijem segmentu za opstojnost i razvoj bilo koje države – energetici – uopće i nije briga. Naravno, „Rosneft“ po tom pitanju neće „silovati“ i ne pada mu na pamet ulaziti u poslovne rizike posrnule hrvatske naftne tvrtke ukoliko za to ne dobije potporu i hrvatske vlade, koja u svojim rukama ima svu moć represivne države (misli se, naravno, na poluge financijskog, fiskalnog  i drugog nadzora i donošenja propisa, a ne na silu u doslovnom smislu te riječi) i može, ukoliko želi, kao (iako manjinski) partner u vlasničkom udjelu INA-e opstruirati ili barem otežavati poslovne planove bilo koje tvrtke koja uđe u vlasništvo INA-e bez njezine volje. „Rosneft“ ipak nije MOL da bi se upuštao u beskonačne rasprave i natezanja oko sudbine INA-e, a svojim javno iskazanim interesom za otkupom MOL-ovih dionica uz „ponudu koja se ne može odbiti“, lopticu je elegantno prebacio na hrvatsku vladu, prepuštajući joj o svemu tome konačno očitovanje. Jer „Rosneft“ posluje diljem svijeta i unutar EU (u njemačkoj ima i vlastite rafinerije), a u vlasničkoj strukturi ruske tvrtke participiraju i mnoge svjetske mega-energetske tvrtke poput BP-ja, katarskih i kineskih fondova i td. Zbog toga je vlada premijera Plenkovića dužna jasno i glasno reći, je li joj ponuda „Rosnefta“ prihvatljiva ili nije, a ukoliko nije – zašto? I ima li, na kraju krajeva, Vlada RH, ukoliko odbije ruski porijedlog,  alternativu s barem jednakim, ako već ne i boljim ponudama nekih inozemnih ulagača, utemeljenim na ozbiljnim i pravno obvezujućim nakanama, a ne nakanama politikantske prirode od kojih u pravilu po Hrvatsku nikada nema ničega korisnog. Naprotiv!

O ovom pitanju se itekako mora raspravljati i nikako ga se ne treba prethodno označavati kao geopolitičko (iako ono to možda i je), već ponajprije i isključivo kao pitanje kojim se riješava hrvatska energetska budućnost pa i sudbina jer je svima jasno kako hrvatska država nije u stanju otkupiti MOL-ov udio u INA-i bez golemog inozemnog zaduživanja koje bi i ovako posrnulo gospodarstvo odvelo u kolaps bez mogućnosti oporavka. Neovisno o geopolitičkoj „škakljivosti“,  hrvatska vlada, ukoliko joj je uistinu namjera zaštita hrvatskih nacionalnih interesa, po ovom pitanju, koje će ona sasvim sigurno, barem u tišini raspravljati sa svojim partnerima u Bruxellessu i Washingtonu, mora istrajati na čvrstoći, pa i pod cijenu svoga pada, ultimativno zahtjevajući ili njihovu suglasnost za ulazak „Rosnjefta“ u Hrvatsku, ili, u protivnom,  za gore nevedenu analognu ili još povoljniju alternativu neke od energetskih tvrtki zemalja iz kruga hrvatskih saveznica.

Po tom pitanju će se najbolje vidjeti koliko Hrvatska zapravo još postoji kao država ili je ona još samo fikcija, privid, „opijum“ za mase – grubo prevarene tehnologijom „od stoljeća sedmog“, u interesu inozemnog kapitala i grube i hladne geopolitike. Vlada, ukoliko nema dovoljno hrabrosti u pregovorima sa svojim partnerima i saveznicima, još uvjek elegantno može reći kako će konačnu odluku prabaciti na hrvatske građane i o pitanju INA-e i ulaska „Rosnefta“ u nju organizirati referendum, i tako sa sebe skinuti bilo kakvu političku odgovornost, prebacujući je na hrvatski narod iz kojega vlast po Ustavu RH i proizlazi.

Naravno, poučeni dosadašnjim potezima, teško je vjerovati kako Hrvatska u ovom trenutku ima takvu vladu. Ali ipak se treba nadati, a na tom pitanju itekako bi trebala inzistirati i oporba, jer sve što je o ovoj tematici rečeno o hrvatskoj vladi vrijedi i za oporbu. A ima li ona uopće snage ili, bolje rečeno, želje istinski štititi hrvatske nacionalne interese što već dugo nije iskazala, kako u položaju oporbe tako i u vrijeme obnašanja izvršne vlasti, nije teško zaključiti.

Ova analiza neposredna je posljedica danas objavljene vijesti o poslovnim aktivnostima ruskog „Rosnefta“. Nakon nedavne iznenađujuće informacije o potpisivanju sporazuma „Rosnefta“ i vlade Iračkog Kurdistana o projektu istraživanja kurdistanskih naftnih polja i transporta tamošnje nafte kroz naftovod poreko Turske za „Rosneftovu“ rafineriju u Njemačkoj i njezinu distribuciju tamošnjim i drugim europskim potrošačima, današnja vijest je u svjetskim poslovnim i političkim krugovima odjeknula je još glasnije:





„Rosneft“ i iranska državna naftna tvrtka National Iranian Oil Company potpisali su sporazum o strateškoj suradnji u naftnoj sferi. Predsjednik „Rosnefta“ Igor Sechin, potencijal zajedničkih projekata dviju tvrtki procjenio je na 30 milijardi dolara. U sporazumu je dogovorena poslovna agenda tj. planovi i temeljni uvjeti strateške suradnje. Sporazum je potpisan u okviru posjeta ruskog predsjednika Vladimira Putina Teheranu, a uključuje istraživanje naftonosnih polja i proizvodnju nafte, pružanje servisnih usluga, tehnologije i obuku kadrova, objavila je ruska tvrtka.

U realizaciji planiranih projekata očekuje se kako će ukupan iznos investicija iznositi 30 milijardi dolara, a količina proizvedene nafte bi trebala iznositi oko 55 milijuna tona godišnje, izjavio je Igor Sechin. Radi se o provedbi swap-operacija, isporuka nafte i naftnih proizvoda, kadrovskoj obuci i modernizaciji prerade nafte u rafinerijama, kazao je čelnik ruske tvrtke.

Podsjećamo: neposredno nakon ukidanja međunarodnih sankcija Iranu kao posljedica u ljeto 2015.g. potpisanog Sporazuma o iranskom nuklearnom programu, pojedine velike europske energetske tvrtke u Teheranu su sklopile unosne sporazume o isporuci iranske nafte u EU, obustavljene u vrijeme sankcija. Stanje oko Irana se opet usložnjava nakon nedavnih najava američke administracije o mogućem izlasku SAD-a iz Sporazuma o iranskom nuklearnom programu, čemu se protivi gotovo čitava međunarodna zajednica osim Izraela, Saudijske Arabije i njoj privrženih monarhija Perzijskog zaljeva.





Današnji potez ruskog naftnog diva, skupa s dolaskom predsjednika Rusije Vladimira Putina u Iran zajedno s najvišim zapovjedništvom ruskih oružanih snaga, svjedoči kako ta zemlja nastavlja razvijati partnerske odnose s Iranom kao, uz Saudijsku Arabiju vodećom regionalnom silom i da se neće obazirati na američke prijetnje jednostranog proširenja protuiranskih sankcija. Također, niti vodeće europske tvrtke ne namjeravaju prekidati iznova uspostavljene poslovne odnose s Teheranom i to su jasno dale do znanja, a iza tih izjava stoji i njihova visoka politika.

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like