Jučer je kineski predsjednik Xi Jinping, u svom trosatnom govoru na partijskom kongresu, između ostalog, kazao, kako je Kina postala svjetska velesila i kako je došlo vrijeme da ona preuzme središnje mjesto u svijetu i sukladno tome pridonese njegovom daljnjem razvoju.
I dok danas iz Sjeverne Koreje na adresu SAD-a stižu nove prijetnje kroz riječi, kako se Amerikanci moraju pripremiti na „neočekivani i nevjerojatni udar“ (u kontekstu najnovijih američko-južnokorejskih vojnih vježbi koje traju od 16.-20. listopada, a predvodi ih američki nosač zrakoplova „Ronald Regan“), ništa manje teške riječi stižu i od strane američkog državnog tajnika Rexa Tillersona – ali usmjerene prema Kini.
Čelnik State Departmenta, nastupajući u američkom Centru za strateška i međunarodna istraživanja (CSIS), jednoj od vodećih analitičkih institucija u SAD-u, u svom govoru, naslovljenom kao „Definiranje naših odnosa s Indijom u slijedećem stoljeću“ (Defining Our Relationship with India for the Next Century”), iznio je viđenje američke strategije prema Indiji i govorio o američkom partnerstvu s tom zemljom.
Pritom je Tillerson izjavio, kako aktivnosti Kine predstavljaju jedan od izazova SAD-u i „međunarodnom poretku“, usporedno s terorizmom i sjevernokorejskim raketno-nuklearnim programom.
Zanimljivo je kako su te riječi izrečene svega desetak dana nakon što je državni tajnik boravio u službenom posjetu Pekingu, ali i u vrijeme najvažnijeg kineskog političkog događaja posljednjih godina – zasijedanja 19. kongresa kineske Komunističke partije, na kojem je jučer kineski predsjednik Xi Jinping, u trosatnom govoru, između ostalog, kazao, kako je Kina postala svjetska velesila i kako je došlo vrijeme da ona preuzme središnje mjesto u svijetu i sukladno tome pridonese njegovom daljnjem razvoju.
Štoviše, ova kontroverzna Tillersonova izjava bila je praktički prva programska izjava Trumpove administracije o planovima daljnjeg razvoja odnosa s Indijom.
U svom govoru Tillerson je kazao kako su SAD i Indija uspostavili diplomatske odnose prije 70 godina, i kako je „krajnje važno da u slijedećih 100 godina Indijsko-Tihooceanska regija ostane slobodna i otvorena“. Predsjednik Donald Trump i premijer Narendra Modi, „kao niti jedni drugi vođe prije njih, namjeravaju izgraditi ambiciozno partnerstvo“, kazao je državni tajnik, dodavši, kako su dvije zemlje stale jedna uz drugu u borbi s terorizmom. Također, nastavio je dalje, „u svijetu nema takvih dviju država, koje podupiru inovacije, kao SAD i Indija“.
Međutim, ključni aspekt Tillersonovog nastupa u washingtonskom analitičkom centru CSIS-u ipak je bila kritika NR Kine. Osim što ju je stavio u isti red s islamističkim terorizmom i Sjevernom Korejom, Tillerson je izjavio kako se „Kina podigla skupa s Indijom, ali to je učinila manje odgovorno“. „Naši narodi su dva središta stabilnosti na različitim dijelovima svijeta, koji se zalažu za veću sigurnost i razvoj naših građana i ljudi čitavoga svijeta. Pred nama stoje ozbiljni izazovi i opasnosti: problem terorizma, koji prijeti čitavom svijetu. Testiranja nuklearnog oružja i balističkih raketa od strane Sjeverne Koreje predstavljaju javnu i neposrednu ugrozu sigurnosti SAD-a, naših azijskih saveznika i drugih naroda. I sam međunarodni poredak, koji je pozitivno utjecao na razvoj Indije, podvrgnut je pritisku. Kina, dižući se istodobno s Indijom, učinila je to s manjom odgovornošću, sve češće podrivajući međunarodni poredak. Provokativni potezi Kine u Južno-kineskom moru neposredno bacaju izazov svjetskom poretku i pravilima za koje se zalažu SAD i Indija. SAD zastupa konstruktivne odnose s Kinom, ali mi nećemo odstupiti zbog izazova koje Kina predstavlja za međunarodni poredak, podrivajući suverenitet susjednih zemalja protiv interesa SAD-a i naših saveznika.“
Ove oštre riječi čelnika State Departmenta potvrđuju analitičke teze prema kojima Sjedinjene Države zauzimaju smjer prema jačanju partnerstva s Indijom, kao protutežu jačanja položaja Kine u Azijsko-tihooceanskoj regiji.
Tillersonovo izvješće jasan je signal i o pomaku američke vanjsko-političke strategije u spomenutoj regiji. Umjesto prijašnjeg i neuspjelog „oslanjanja na Aziju“ („pivot to Asia“) prethodnog predsjednika Baraka Obame objavljenog 2011.godine, Trumpova administracija teži učvršćenju bilateralnih odnosa odvojeno s pojedinim azijskim državama, ne vodeći više računa o širim regionalnim partnerstvima. O tome najbolje svjedoči američki izlazak iz Tihooceanskog trgovinskog partnerstva odmah po dolasku Donalda Trumpa na čelni položaj Bijele kuće početkom ove godine.
Sjedinjene Države pritom pojačavaju retoriku o navodnoj kineskoj ugrozi mnogim azijskim zemljama, u sklopu njezine „ugroze međunarodnom poretku“, u kojima posebno mjesto zauzima Indija (kao potencijalno najveći kineski regionalni suparnik), a onda i Vijetnam i druge zemlje koje imaju teritorijalne sporove s Kinom. Također se politički i medijski intenzivira i praćenje stanja u Mjanmaru vezano uz problematične poteze središnje vlade prema tamošnjoj manjinskoj muslimanskoj zajednici (što je izazvalo oštre političke reakcije brojnih muslimanskih zemalja svijeta), pričemu Washington vrlo dobro zna kako je Mjanmar strateški važna država za Kinu, u kojoj ona ima svoje vojne baze i preko koje neposredno ulazi u Indijski ocean, zaobilazeći time sporna područja Južno-kineskog mora i otvarajući si neometan pomorski put prema Africi i Bliskom istoku. U analitičkim krugovima nije nepoznanica kako je i ljetošnja eskalacija kinesko-indijskih odnosa na spornim teritorijima himalajskih visova i bespuća, koja je opasno prijetila novim ratom između dviju država u tim prostorima (od kojih je posljednji vođen 60.-ih godina prošlog stoljeća i u kojem je pobijedila Kina), također u interesu Washingtona (vidi link ispod teksta, prije videa). Od tog rata na svu sreću neće biti ništa, o čemu će Geopolitika.News uskoro izraditi zasebnu analizu. I indijske i kineske elite su dovoljno sazrijele da znaju prepoznati pozadinu ali i uvidjeti i predvidjeti budući razvoj događaja, pri čemu im međusobni rat (koji bi, za razliku od prethodnog, mogao uključiti i elemente atomskog naoružanja kojim sada raspolažu obje strane i time prerasti u regionalnu kataklizmu), sigurno nije u interesu.
Osim toga, kada Rex Tillerson govori o ugrozi međunarodnog poretka, onda je dio te „ugroze“ svakako i sama Indija, koja je s Kinom, Rusijom, Brazilom i Južnoafričkom Republikom dio bloka BRIKS, uključno i njegove Banke za razvoj koju Zapadni analitičari ali i američka financijska elita označavaju alternativom i ugrozom po WB i MMF, iza čijih upravljačkih poluga stoji Washington. Indija je također članica sve moćnije Šangajske organizacije (ŠO) na čelu s Kinom i Rusijom i td. Indija je jednostavno prevelika država da ne bi bila u stanju voditi višesmjernu vanjsku politiku, tražeći za sebe najpogodnije uvjete svoga razvoja i uzimajući od svakoga ono što po sebe smatra pozitivnim i korisnim. U tom smislu New Delhi svakako protežira i korisno strateško partnerstvo sa Sjedinjenim Državama, uključno i vojnu suradnju i kupovinu modernog američkog naoružanja, diverzifikaciju uvoza nafte kroz predstojeću kupovinu i one američke, ali to sve nikako ne znači kako će on zbog toga smanjivati, prekidati, a kamo li sutra ratovati protiv onih država u regiji koje Washington smatra svojim suparnicima ili, kako se to diplomatski uvijeno kaže – onima koji predstavljaju „ugrozu američkoj i svjetskoj sigurnosti i poretku“.
Zbog svega ovog neće trebati čekati iduće stoljeće za analizu nove američke strategije i razine i kvalitete američko-indijskih odnosa. Sve će biti jasno i vidljivo već u slijedećih nekoliko godina, pričemu se nikako ne mogu oteti dojmu kako je u svijetu već uspostavljen multipolarni sustav odnosa i utjecaja, a da su ovakvi istupi, poput današnjeg Tillersonovog, samo predstava za javnost, a još više za američke gospodarske i financijske elite koje se teško mire s gubitkom globalne dominacije i nužnom preraspodjelom moći i interesa s drugim velikim igračima.
0 komentara