Zoran Meter: V. BRITANIJA POČELA VOJNU OPERACIJU U LIBIJI

27. srpnja Velika Britanija je u Libiju iskrcala snage svojih elitnih postrojbi SAS, a jedan od prikrivenih ciljeva te operacije, osim proklamirane borbe protiv “Islamske države”, je uhićenje sina ubijenog bivšeg libijskog vođe, Islama Gaddafija “koji previše zna o Zapadnoj dvoličnosti”.

Nakon što su snage Libijske nacionalne vojske pod zapovjedništvom feldmaršala Khalife Haftara (on je pod nadzorom Predstavničkog doma u sjevero-istočnom libijskom gradu Tobruku, suparničkoj političkoj strukturi u odnosu na vladu premijera Sarajja u Tripoliju, koja pod svojim nadzorom nema značajnije oružane postrojbe) proteklih mjeseci ostvarile niz velikih vojnih pobjeda i praktički pod svoj nadzor stavile glavne luke, izvozne naftne terminale i naftna postrojenja u zemlji, glavne komunikacije za njihov neometani protok, kao i čitav teritorij istočne Libije, uključno i drugi grad po važnosti Bengazi, Haftar i njegovi politički pokrovitelji u Tobruku, iza kojih u biti stoje Egipat, UAE i Rusija, počinju sve više smetati pojedinim europskim silama.

karta: Al Jazeera

To se prije svega odnosi na Italiju, koja je prije cca dva mjeseca posredstvom Alžira (koji podupire vladu u Tripoliju i želi osigurati vlastiti utjecaj u toj zemlji kako bi sprječavao prodor islamističkih elemenata kroz Libiju na svoj teritorij) odlučila pomoći međunarodno priznatu ali nejaku središnju vladu u Tripoliju i njoj odane oružane postrojbe, ali uglavnom bezuspješno.

Nešto slično prošli mjesec u Parizu su pokušale učiniti francuske diplomatske i obavještajne službe, organiziravši sastanak (na kojemu je nazočio i predsjednik Emmanuel Macron što ukazuje koliku pozornost Francuska posvećuje stanju u Libiji), između maršala Haftara i premijera Sarraja. Francuzi su pravilno računali na Haftarov pragmatizam, kao na bivšeg generala libijske vojske (kasnije suprostavljenog vođi Muammaru Gaddafiju), nekad bliskog američkoj CIA-i (neki su govorili da je Haftar bio i njihov agent), a sada i Rusima i Egiptu. Pariz je na sastanku nudio postupnu integraciju vlasti i državnih struktura dvaju suprostavljenih političkih težišta u Tripoliju i Tobruku, a također i osiguranje mjesta ministra obrane za generala Haftara. To se isto nastojalo činiti i ranije, kroz međusobne kontakte Tripolija i Tobruka, i kada je Haftar za sebe zahtjevao položaj ministra obrane, a što je Sarraj odbijao plašeći se njegove prevelike moći kao zapovjednika oružanih snaga). Međutim, okolnosti na terenu, kao i geopolitička realnost dramatično su se promijenile, te Haftaru nuditi mjesto šefa vojske u uvjetima kada nadzire čitav istok zemlje i najvažnije libijske naftne izvore i izvozne luke više nije dovoljno. Njegove ambicije sada su znatno više, a moguće se protežu i do funkcije šefa vlade. U takvim okolnostima željena integracija zemlje i državnih institucija, što se tiče Tobruka, bila bi puno lakša i brža. Međutim, takva opcija ne sviđa se ni Parizu ni Londonu, dok je Amerikancima za sada prilično svejedno i više-manje libijsko stanje još uvjek hladno promatraju sa strane ali je zankovito kako nastoje osigurati svoju vojnu nazočnost u susjednom Tunisu, prije svega kroz stacioniranje bespilotnih letjelica-dronova, koje mogu koristiti nad libijskim kopnom, također u sklopu sveprisutne borbe protiv „Islamske države“.

Još je jedan element na libijskom terenu postao vrlo značajan, a ne ide u prilog zapadnim ambicijama u toj zemlji: radi se o nedavnoj amnestiji i oslobađanju iz zatvora u Zintanu (pod nadzorom izvjesne islamske libijske oružane organizacije, sada povezane sa snagama maršala Haftara) sina ubijenog libijskog vođe Muammara Gaddafija, Seifa al-Islama Gaddafija. Radi se o po Zapad neugodnoj situaciji jer se Islam Gaddafi, kako se pretpostavlja, može uključiti u politički život Libije. K tome, kako je rekao jedan neimenovani libijski političar, radi se o osobi koja „praviše zna o dvoličnosti Zapada“. Stoga je za pretpostaviti kako će Velika Britanija, zajedno sa SAD-om i NATO-om, na sve načine pokušati spriječiti Gaddafijev povratak u politički život. To bi mogli učiniti kroz Međunarodni kazneni sud u Haagu, pokretanjem još jednog sudskog procesa protiv Islama Gaddafija, čime bi ga se izoliralo kroz vjerojatno stavljanje u istražni zatvor. A da bi se to osiguralo, Londonu je nužno pojačati svoju vojnu nazočnost na libijskom terenu, što on upravo sada i čini!

Pod agendom otpočinjanja borbi protiv „Islamske države“ (u sklopu globalnog rata protiv terorizma), u Libiju su, 27. srpnja o.g., uz potporu jordanskih specijalnih snaga, prebačene spaecijalne postrojbe britanskog elitnog SAS-a, preciznije, iz SAS-ovog odjela zračnih snaga. London djeluje zajedno s jordanskim specijalnim postrojbama s ciljem polučenja svježih i pouzdanih obavještajnih informacija.

Još u siječnju ove godine britanski ministar obrane Michael Fallon je izjavio, kako je Jordan „britanski stari i ključni saveznik“ po pitanju suprostavljanja zajedničkim ugrozama i kako njihove vojne snage zajednički planiraju operacije u borbi protiv „Islamske države“. Pritom je naglasio kako je britanski Fond za sigurnost i stabilizaciju sukoba (CSSF) Jordanu dostavio 32 milijuna funti za osiguranje sigurnosti te zemlje, a iduće godine dostavit će još 28 milijuna.

Pred Veliku Britaniju i Jordan postavljene su slijedeće zadaće, navodi ministar: učvršćenje sigurnosti jordanskih granica kroz pružanje pomoći u njihovom nadzoru; 200 vojnika iz britanskog kontingenta sudjelovat će u vojnoj vježbi Shamal Storm; Velika Britanija će financirati jordanske postrojbe za brzo djelovanje (QRF); i posljednje, Velika Britanija će kroz NATO pružati financijsku potporu po pitanju cyber-zaštite, održavanja vojnih vježbi i zaštite informacija jordanskog Kraljevstva.

Drugim riječima, Velika Britanija pod svoj vojno-obavještajni nadzor želi staviti čitavi Jordan, kao jednu od ključnih i utjecajnijih zemalja arapskog svijeta.

Međutim, koliko će britansko-jordanska vojna suradnja biti dostatna za snažniji utjecaj Londona na vojne i političke procese u Libiji, koja je od Jordana ipak teritorijalno znatno udaljena, pokazat će vrijeme. Međutim, već je sada potpuno jasno kako primarni  interes Londona nikako nije proklamirana borba protiv „Islamske države“ u toj zemlji, jer „IS“ ionako tamo gubi snagu, a njegova uporišta jedno za drugim padaju u ruke Haftarove Libijske nacionalne vojske. Da je to bio primaran britanski cilj, London bi se u borbu protiv „Islamske države“ u Libiji uključio već davno ranije i to ne samo korištenjem kontingenta svojih elitnih postrojbi iz SAS-a već širokim spektrom mogućnosti svojih oružanih snaga. London vjerojatno očekuje da će i ovim potezom uspjeti djelomično osigurati vlastite interese u Libiji, pričemu je sasvim sigurno kako neposredna i puna vojna intervencija od strane Velike Britanije uopće nije inkorporirana u bilo koji vladin plan o Libiji i njezinoj budućnosti, zbog prevelikih rizika i velikog broja lokalnih i stranih igrača upletenih u tamošnji kaos.

Naravno, kako se u i Libiji (još uvjek ipak u nešto manjoj mjeri negoli je to u Siriji i Iraku) sve više približava krah džihadističkih snaga, a strjelica na vagi ravnoteže snaga sve više prelazi na stranu Tobruka i Haftarove Libijske nacionalne vojske, raste i nervoza europskih sila glede osiguranja svojih utjecaja u toj visokokvalitetnom naftom prebogatoj zemlji. Zbog postojećeg odnosa snaga na terenu, kao i različitih interesa samih libijskih susjeda, prije svega Egipta i Alžira (imaju suprostavljene interese), a onda i saudijsko-katarskih (zanimljivo, usprkos odnedavnom neprijateljstvu, dvije zemlje po pitanju Libije imaju bliske stavove i pomažu slične oružane formacije islamističkog predznaka, Doha prije svega „Brigade Misurate“ iz istoimenog grada istočno od Triploija, pod nadzorom „Muslimanske braće“) i interesa UAE s druge strane, stanje u Libiji teško će imati tendenciju prema ujedinjenju zemlje (osim u slučaju potpune vojne pobjede generala Haftara što je ipak teško za vjerovati). Puno prije Libiju očekuje ili velika decentralizacija vlasti i konfederalni ili federalni ustroj, ili čak potpuna državna dezintegracija tj. raspad zemlje na samostalni istočni i zapadni, a moguće i južni teritorij, svaki, naravno, sa svojim vanjskim pokroviteljima. Ali u svim tim opcijama ključno pitanje ipak je bilo i bit će nadzor i raspodjela libijskog naftnog bogatstva.