Zoran Meter: TURSKA INTERVENCIJA KARDINALNO MIJENJA VOJNO-POLITIČKO STANJE NA SJEVERU SIRIJE

Moguć sukob turskih i američkih snaga

Jučerašnji telefonski razgovor američkog predsjednika Donalda Trumpa i turskog čelnika Recepa Tayyipa Erdogana nije mogao zadovoljiti američku stranu koja traži prekid turske operacije u sirijskom Afrinu i od Ankare gotovo panično zahtjeva da ne pokreće napad na grad Manbij (100-tinjak km istočnije) jer može doći do sukoba turskih i američkih postrojbi i do potpunog kolapsa američkih planova za sjever Sirije. A tamo Washington namjerava uspostaviti teritorij s alternativnom političkom vlašću i institucijama izvan nadzora središnje vlade u Damasku, i naravno, samostalnom vojskom od 30 tisuća boraca, sastavljenom glavninom od Kurda i lokalnih Arapa. Ali krenimo redom, kako bismo detaljno pojasnili novonastalo stanje:

Nakon riječi turskog predsjednika Erdogana, kako je Turska za svoju vojnu operaciju „Maslinova grana“ u sjevero-zapadnoj sirijskoj enklavi Afrin dobila potporu Rusije još prije njezinog pokretanja (info: turski medij Yeni Şafak), postalo je jasno kako ova operacija kardinalno mijenja vojno-političku situaciju na sjeveru Sirije, prije svega u odnosu na američke interese.

Operacija turske vojske, poglavito ulazak njezinih kopnenih snaga u Afrin, dodatno usložnjava ionako komplicirano stanje na sjeveru Sirijske Arapske Republike gdje su već odavno razmještene snage sirijske vojske, Kurda iz njihove obje vojne organizacije (YPG i SDF), kao i proturskih organizacija iz redova tzv. Slobodne sirijske vojske („Ahrar ash-Sham“, „Nuredin az-Zenki“, „Liva sultan Murad“ i „Sirijske slobodne vojske“ – FSA). Osim toga, na istoku kurdskog sjevernog teritorija (regija Hasake), nalaze se i američke vojne baze u kojima instruktori Pentagona obučavaju ali i naoružavaju kurdske milicije, kao što to rade i u bivšoj bazi sirijske vojske At-Tabaqah kraj Rakke.

Proteklih mjeseci postalo je jasno kako je svim spomenutim igračima na tom relativno malom prostoru i konačno postalo pretijesno. Zato ova turska operacija sa sobom nosi i nove mogućnosti ali i nove rizike i izazove, prije svega za rusku i američku politiku u toj zemlji, koje su sada, zapravo, i jedino bitne u kontekstu njihovog geopolitičkog sukobljavanja, a na stranu potpuno padaju i Asadov režim i Iran i teroristi, ….

Erdogan je izabrao povoljan trenutak za početak vojne operacije, pravilno procijenivši ključne vanjskopolitičke elemente: zaokupiranost ruskog političkog vrha nadolazećim predsjedničkim izborima u Rusiji; i unutarameričku političku borbu između Kongresa i Bijele kuće, najbolje izraženu u trenutačnoj blokadi rada ukupnog aparata izvršne vlasti.





Turski Glavni stožer oružanih snaga odabrao je 4 glavna cilja operacije „Maslinova grana“:

1.      Izvođenje napada na uporišne i nadzorne točke kurdskih snaga YPG i SDF;

2.      Ovladavanje ključnim koridorima za daljnju blokadu grada Afrina;





3.      Blokada i napad na grad Afrin;

4.      Osnivanje“ zone vojnog nadzora“ u radijusu od 30 kilometara.

Za ostvarenje svojih ciljeva turska vojska primarno koristi, osim svojih postrojbi, i snage „Slobodne sirijske vojske“ (u prvom redu sastavljene od lokalnih turkmenskih boraca) čiji se broj procjenjuje na 25 000. Turska vojska ispunjenjem spomenutih zadaća ne namjerava završiti operaciju već će joj osvojeni teritorij služiti kao odskočna daska za nastavak daljnjeg zauzimanja sirjskog teritorija uz granicu s Turskom. To je vidljivo iz činjenice da tursko topništvo, osim u Afrinu, vrši napade i sjeverno od grada Manbija (100 km istočno od Afrina), kojeg su kurdske snage, po obećanju Amerikanaca datog Ankari još u ljeto 2016.g. pred pokretanje operacije „Štit Eufrata“, morale napustiti i predati sirijskoj oporbi (odanoj Ankari) nakon njegovog oslobođenja od ISIL-ovih snaga, a što se nije dogodilo. To je, uz naoružavanje Kurda, predstavljalo jedan od najvećih uzroka dramatičnog pogoršanja američko-turskih odnosa po pitanju Sirije. Ankara vrlo dobro zna kako Pentagon nastavlja opskrbu oružjem kurdskih organizacija, u zamjenu za opstojnost svojih  nekoliko vojnih baza na kurdskom teritoriju. Oružje im se doprema iz Iraka gdje stiže zračnim putom, a u prebacivanje na sirijski teritorij uključeno je oko 5 tisuća kamiona različite namjene. Oružje stiže upravo u američke baze na kurdskom području. Zato ne čudi da je Erdogan na riječi američkog ministra obrane Jamesa Mattisa o nužnosti prestanka turske operacije u Siriji, otvoreno kazao, kako Pentagon nastavlja vremenski neograničenu vojnu operaciju u Iraku i Afganistanu i da nitko američkom Ministarstvu obrane ne govori što i kako mora raditi. Jasno je kako Turska ne namjerava čekati da SAD uspostavi uvjete za formiranje pograničnih snaga sigurnosti („vojske terorista“, kako ju je prozvao Erdogan) od pretežito kurdskih boraca i drugih Asadu suprostavljenih snaga u broju od 30 tisuća vojnika  (informaciju o tome prvi je 14. siječnja objavio američki pukovnik Tomas Will, glasnogovornik koalicijskih snaga za borbu protiv „IS“). Konkretno, kurdske snage djelovale bi zapadno od Eufrata, a lokalne arapske snage istočno od te rijeke.

Već je duže vrijeme jasno kako se Sjedinjene Države ne žele pomiriti s pacifikacijom tj. stabiliziranjem stanja u Siriji od strane aktualne vlade u Damasku i da se neće pomiriti s ruskim utjecajem u toj zemlji, koji bi služio kao odskočna daska za daljnje širenje utjecaja Moskve u regiji. Jedan od glavnih planova Washingtona, nakon propasti američke politike u Siriji koja je prvotno bila usmjerena isključivo na vojno rušenje Asada (što je sada nemoguće), a onda i nakon nastalog vakuuma u potrebi američkog vojnog djelovanja nakon uništenja „Islamske države“ (kao formalnog razloga za opravdanost američke vojne nazočnosti u Siriji, kojoj se protivi službeni Damask i čime je ona de facto nelegitimna), je upravo spomenuta želja za formiranjem „vojske sjevera“, potrebna za novu američku strategiju u toj zemlji koja se temelji na elementima, koje je 19. siječnja izrekao državni tajnik Rex Tillerson u govoru na Stanfordskom sveučilištu. Tada je kazao, kako američka vojna nazočnost u Siriji nije vremenski ograničena, pri čemu je definirao tri američka cilja:

1.      Suprostavljanje ostatcima terorističke organizacije „Islamska država“ i sprječavanje njezine obnove;

2.      Suprostavljanje iranskom jačanju u regiji;

3.      Suradnja po pitanju odlaska Bashara Asada s vlasti.

Samo nekoliko dana ranije, Tillerson je u Washingtonu izjavio kako SAD neće sudjelovati u obnovi sirijskog gospodarstva dok je god Asad na vlasti i da će to preporučiti svojim europskim saveznicima. 17. siječnja Tillerson se sastao s turskim kolegom Mevlutom Cavushogluom i zatražio nepokretanje turske operacije u Afrinu, kazavši, kako se nova „vojska sjevera“ neće osnovati tako brzo i da neće biti usmjerena protiv Turske. Bilo je to nedovoljno za Erdoganove uši i operacija je nakon tri dana mogla početi. Znakovito je, kako se jučer doznalo, da je Tillerson turskom kolegi predložio (kao i sinoć Trump Erdoganu) formiranje zajedničke američko-turske sigurnosne zone uz granicu sa Sirijom široke 30 kilometara za sprječavanje sukoba američkih i turskih snaga. S obzirom da je upravo to jedan od glavnih ciljeva turske vojne operacije (kako smo gore i napisali), a da se tome oštro protive sirijski Kurdi, vidljivo je da se Washington turskom operacijom našao u „neobranom grožđu“: levitiranju između turskih interesa i praktične potpore sirijskim Kurdima kao svojim jedinim osloncem (makar teritorijalno i ograničenim) na sirijskom terenu. O ovom prijedlogu više ćemo govoriti idući put jer njime SAD riskira gubitak kurdskog povjerenja i krah svoje nove strategije na sjeveru Sirije.

Turske obavještajne službe zabrinute su isporukama oružja američke, europske i izraelske proizvodnje sirijkim Kurdima. Navodno je vrijednost isporučenog oružja dosegnula milijardu dolara što već predstavlja ozbiljan problem po sigurnost turske vojske, ionako prilično uzdrmane velikim kadrovskim čistkama nakon propalog puča u ljeto 2016. g., što poneki analitičari uspoređuju s katastrofalnim stanjem sovjetske vojske uoči Drugog svjetskog rata zbog Staljinovih čistki „nepodobnih“  kadrova tijekom 1937.g.. Turska se najviše plaši isporuka prijenosnih višecjevnih bacača raketa američke proizvodnje, američkih i ruskih raketnih protutenkovskih sustava i snajperskih pušaka velikog kalibra američke i europske proizvodnje.

Pozicija Damaska i Moskve

Nakon početnih prijetnji Damaska da će sirijska PZO obarati turske zrakoplove iznad Afrina i proglašenja turske operacije agresijom na Siriju, ništa se bitno nije dogodilo. Realna politika Damaska ipak ovisi o Rusiji i Iranu pa se Damask vrlo brzo primirio. Štoviše, Ankara sa sirijskom vladom sada službeno i komunicira posredstvom Moskve i Teherana i u tom se smislu ništa se ne prepušta slučaju. Pri tom je svima jasno kako ni sirijska vojska ni ruski zrakoplovi za Afrin neće ratovati protiv turske vojske. A zašto i bi? Prema izvješću televizije „Al-Mayadin“, nekoliko dana uoči pokretanja turske operacije Damask je ponudio kurdskom vodstvu u Afrinu da iznad grada izvjese sirijski državni stijeg i dopuste ulazak sirijske vojske u Afrin i njezin razmještaj na granicu s Turskom. Kurdi su to odbili iako je taj čin mogao spriječiti pokretanje operacije jer Turska sigurno ne namjerava ulaziti u rat sa službenom vojskom jedne arapske države, makar ona bila i sirijska, tim više što iza nje otvoreno stoji Rusija.

A Rusija je oko operacije „Maslinova grana“  u praksi zauzela „neutralan stav“ , što je Ankari bilo dovoljno. Ali Moskva to nije učinila badava. Ona s Turskom i Iranom aktivno surađuje unutar Astanskog pregovaračkog procesa po pitanju završetka sukoba u Siriji. A upravo pred početak turske operacije tri su se zemlje konačno usuglasile o spisku sudionika predstojećeg Kongresa sirijskog nacionalnog dijaloga koji se 30. siječnja, na rusku inicijativu, održava u Sočiju. Ankara se dugo opirala upućivanju poziva i predstavnicima sirijskih Kurda za sudjelovanje u njegovom radu, a Moskva i Teheran su inzistirali na njihovom dolasku jer se status Kurda u budućoj Siriji također mora politički riješiti. Također, kao što smo ranije pisali, svega dan uoči operacije turska vlada je konačno dala i posljednje nužne dozvole ruskoj energetskoj tvrtci Gazprom za početak izgradnje i druge cijevi plinovoda „Turski tok“ od ruskog crnomorskog grada Anape do turskog teritorija. Ankara je i potvrdila vijest o početku gradnje prihvatnog terminala za plin iz „Turskog toka“ na turskom teritoriju, pokraj mjesta Kiykoy, 100-tinjak kilometara zapadno od Istanbula.

Iako su tursku operaciju u Afrinu pojedini ruski analitičari nazvali „štetnom po ruske interese“ ili „krahom mirovnog procesa“ iza kojeg stoji Moskva, stvari su, zapravo, dijametralno suprotne:

Ono što je po Moskvu, Damask i Teheran najvažnije, operacijom turske vojske u Afrinu mogla je započeti i druga faza čišćenja regije Idlib od islamističkih snaga, čemu se Ankara protivila, pa čak i „žmirila“ na nedavne napade dronovima iz te regije na ruske vojne baze Hmaymim i Tartus, pokrenute zbog ofanzive sirijske vojske na jugo-istok Idliba. Sirijska vojska ovih je dana od postrojbi terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“ oslobodila  strateški važnu zračnu bazu Abu-Duhur u toj regiji, koja je od 2015.g. bila u rukama islamista, nakon čega su vladine snage od grada Idliba udaljene svega 40 kilometara. Osim toga, 20. siječnja, stigla je informacija kako je sirijska vojska zauzela i određena poljoprivredna područja u regiji Rakka i Der ez-Zour istočno od Eufrata, a radi se o zonama koje su kontrolirale pretežito kurdske snage SDF i koje se, očito, prebacuju u pomoć subraći u Afrin što može imati katastrofalne posljedice po američke planove istočno od Eufrata vazane za nadzor granice s Irakom i obuzdavanje iranskih ambicija oko „izgradnje mosta“ preko sirijskog teritorija do Sredozemnog mora. Tu je još i napredak sirijske vojske u Istočnoj Guti, što je i bio uzrok prilično neuvjerljivih novih optužbi različitih NVO, a onda i SAD-a o korištenju kemijskih otrova od strane sirijske vojske protiv tamošnjih civila.

U slučaju ostvarenja američkih planova, Sirija bi postala država-gubitnik, s de facto odjeljenim sjevernim i istočnim teritorijem bogatim naftom, i to neovisno o činjenici da gotovo čitav „zdravi“ i urbani teritorij zemlje nadzire vlada u Damasku. Slabom i podjeljenom Sirijom Amerikanci bi Rusiju i Iran lišili „plodova“ pobjede i zbog toga su im Kurdi toliko važni, čak i kada ta strategija  dovodi do potpune destabilizacije američko-turskih odnosa.

Rusiji ovakav razvoj stanja najviše ide u prilog, zapravo, on gotovo kao da se odvija prema njezinom scenariju. Tako bivši indijski veleposlanik u Turskoj, M. Bhadrakumar, kaže slijedeće: „Ukoliko Turci uspiju slomiti Kurde, Amerikanci će morati izići iz sjeverne Sirije. U Teheranu znaju da će se, ukoliko američki vojnici budu primorani otići iz Sirije (tamo ih je sada oko tisuću), američko-izraelski plan o suprostavljanju Iranu raspršiti kao duh na istočnom „bazaru“.“

Zbog svega ovog turska vojna operacija uistinu može dovesti do internacionalizacije vojnog sukoba na sjeveru Sirije jer ulozi su golemi.

Što će Kurdi dalje?

Nakon što su prošla već četiri dana dana od pokretanja turske operacije, Kurdi jasno uviđaju kako nikakva vojna pomoć njima ne dolazi, čak niti od njihovih zaštitnika – SAD-a. To rezultira već započetim prebacivanjem dijelova  kurdskih snaga SDF s istoka Sirije u Afrin. A ono se događa, skupa s konvojima oružjem, upravo preko teritorija pod nadzorom sirijske vojske. Damask sada lako manipulira situacijom, čak i u odnosu na izazivanje humanitarne krize u Afrinu blokadom konvoja pomoći (negativno po Tursku). Štoviše, kurdski politički vrh počinje shvaćati svoje zablude, pa tako, nakon svega tri dana od kurdskih optužbi Rusije za „izdaju“ i snošenje njezine „jednake krivnje i odgovornosti“ za stradanje civila u Afrinu kao i Turska (Sipan Hemo, zapovjednik snaga YPG, na službenom sajtu te organizacije), Kurdi traže sporazum s Damaskom i Moskvom prema kojem bi sirijska vojska ušla u Afrin. U srijedu, 24. siječnja, televizija „Al-Mayadin“, tako, prenosi riječi neimenovanog kurdskog izvora iz SDF-a, koji kaže kako Kurdi „ne teže uspostavi odvojene države i pozdravit će ulazak sirijske vojske u Afrin pod uvjetom potpisivanja sporazuma s Damaskom“. Dalje navodi kako su „Kurdi uzeli oružje u ruke ne zato da bi ratovali sa sirijskim režimom“, … i da „Kurdi sebe smatraju nedjeljivim dijelom Sirije i nemaju separatističkih težnji“. …“Naš je zahtjev priključenje Kurda u sirijski politički proces“, kazao je neimenovani izvor. Ali nisu li te riječi stigle prekasno? Turska vojska je u Afrinu i nitko je, osim samih Kurda, silom od tamo ne namjerava tjerati, o čemu svjedoči i prekjučerašnji blagi poziv VS UN-a upućen Turskoj za njezinu suzdržanost u operaciji u Afrinu, bez bilo kakve oštre osude tog čina. Nisu li vođe Kurda sami krivi za pojedine svoje poteze na terenu koji u praksi nisu dopuštali obnovu rada sirijskih državnih tijela na njihovim područjima ili ulaska barem formalnih sirijskih snaga sigurnosti, što bi bio signal nepostojanja kurdskih „skrivenih namjera“? Ili, nisu li kurdske vođe mogle spoznati sudbinu njihove subraće u Iračkom Kurdistanu nakon referenduma o nezavisnosti od Iraka, kada su, usprkos otvorenom savezništvu sa SAD-om i Izraelom, ostavljeni na vjetrometini i prepušteni na milost i nemilost središnje šijtske vlade u Bagdadu i njezinih kuratora u Teheranu? Osim toga, prema sporazumu iz Astane, Rusija, Turska i Iran imaju pravo voditi vojne operacije protiv terorista s ciljem ostvarenja sigurnosti na sirijskom sjeveru. I to su Kurdi također morali znati.

Naravno, još ništa nije gotovo. Turska operacija ima i niz po Tursku otežavajućih elemenata. Jedan od većih je brdsko-planinska konfiguracija terena u Afrinu, koja otežava napadačke akcije. Tu je, svakako, i loše zapovjedanje unutar proturskih snaga „Slobodne sirijske vojske“ i slaba koordinacija s turskom vojskom zbog nepostojanja turskih instruktora u njihovim rascjepkanim zapovjednim strukturama. Sve je to opet posljedica spomenutih problema unutar turskih oružanih snaga, nastalih masovnom čistkom zapovjednih kadrova i sl. Zbog svega ovog, turske snage do sada su napredovale svegs 7,5 kilometara u dubinu Afrina, što je vrlo sporo i jako daleko od planirane uspostave sigurnosne zone široke 30 kilometara. Osim toga, sve ovo prijeti i mogućim prelaskom sukoba u pozicioni rat, što znači dugotrajne i iscrpljujuće borbe koje Ankari sigurno nisu u interesu u odnosu na njezin imidž ali i unutarnje raspoloženje i pitanje sigurnosti u samoj Turskoj. To može ponukati Ankaru i na brže iznalaženje diplomatskog riješenja kao izlazne strategije iz ovog problema. Međutim, ne treba imati iluzije: turski državni vrh je odlučan, a turske oružane snage izrazito superiorne u odnosu na kurdske. Na strani Kurda jedino je snažnija motivacija jer se bore na svom tlu.

I za kraj, pri takvom odnosu snaga i s obzirom na sve navedeno, možemo pretpostaviti slijedeće varijante razvoja stanja:

1.      Pri nastavku operacije Maslinova grana“ turska vojska može nanjeti određenu štetu američkim interesima u kurdskim zonama sjeverne Sirije, što će dovesti do radikalnog zahladnjenja američko-turskih odnosa;

2.      Američke specijalne postrojbe koje djeluju unutar kurdskih redova i na njihovom teritoriju mogu poduzeti protumjere i navesti kurdske snage na sukob sa sirijskom vojskom (koja, kao, nije ništa poduzela u njihovoj zaštiti od Turske), i tako, s obzirom na oslabljene islamističke snage u Idlibu i Istočnoj Guti, izvršiti novi pritisak na Damask s ciljem svrgavanja Asada s vlasti (ovu opciju smatramo malo vjerojatnom s obzirom da se kurdske snage teško upuštaju u okršaje izvan svoje zone odgovornosti tj, kurdskog teritorija, a poglavito sa sirijskom vojskom);

3.      U slučaju da se SAD odluče na sukob s Turskom, u potpunosti je moguća internacionalizacija rata na sjeveru Sirije i puno okretanje Ankare i objedinjavanje njezinih akcija s Moskvom i Teheranom u borbi protiv organizacija koje podupire Washington. Ovaj korak po SAD je vrlo rizičan zbog turskog članstva u NATO savezu.

Zoran Meter: TURSKU OPERACIJU „MASLINOVA GRANA“ PROTIV KURDA ODOBRILA RUSIJA?

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like