Zoran Meter: TRUMP POD PRIJETNJOM IZOLACIJE ODGODIO ODLUKU O IRANSKOM NUKLEARNOM SPORAZUMU

Ove riječi američkih analitičara pokreću pitanje, ne žive li oni u nekom paralelnom svijetu i znaju li oni, zapravo, o čemu govore, tvrdeći, kako nedavni koraci Pjongjanga, usmjereni prema sudjelovanju sjevernokorejskih sportaša na zimskoj olimpijadi, označavaju poraz tog režima? Jer svima je jasno kako za 120 dana korejska kriza „nikamo neće otići“, skupa sa sjevernokorejskim nuklearnim programom.

Donald Trump još je tijekom predizborne kampanje najavljivao novi – oštri smjer američke politike prema Iranu, poglavito u odnosu na međunarodni Sporazum o iranskom nuklearnom programu iz srpnja 2015.g., potpisan u vrijeme Obamine administracije (kojeg je nazvao štetnim po SAD), u čemu je na međunarodnoj areni imao potporu jedino od strane Izraela, Saudijske Arabije i njezinih satelita – malih monarhija Perzijskog zaljeva. Trump je u listopadu 2017.g. objavio, kako će njegova administracija iznova razmotriti prethodnu strategiju u odnosu na Iran, pitanje sankcija prema Korpusu straže islamske revolucije (elitni dio iranskih oružanih snaga) i mogućnost izlaska iz spomenutog Sporazuma iz 2015. godine, potpisanog između Irana i tzv. šestorice (SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska, Njemačka).

Trump je odgovornost za donošenje odluke o daljnjoj sudbini Sporazuma faktički prebacio na Kongres, kazavši, kako je osobno odbio potpisati dokument o potvrdi njegove provedbe, kojeg američki predsjednik svakih šest mjeseci dostavlja Kongresu. Trump je u proljeće prošle godine taj dokument potpisao, poput njegovog prethodnika Baraka Obame, ali je to odbio učiniti početkom listopada kada je istjecao polugodišnji rok za njegovu novu potvrdu.

SAD je zabrinut da Iran i dalje razvija atomsko oružje, iako je Teheran to u više navrata opovrgavao, tvrdeći kako poštiva sve preuzete obveze, što potvrđuje i Međunarodna agencija za atomsku energiju (zadužena za nadzor iranske provedbe preuzetih obveza), koja se, poput ostalih najvažnijih međunarodnih čimbenika, protivi jednostranim promjenama ili ukidanju Sporazuma.

Dva dana uoči Trumpove odluke, iranska državna delegacija, na čelu s ministrom vanjskih poslova Mohammadom Javadom Zarifom, glede tog pitanja stigla je u Moskvu, gdje je dobila punu potporu i uvjeravanje kako će Rusija i dalje inzistirati na nedopustivosti američkog (i bilo čijeg drugog) jednostranog ukidanja ili jednostranog mijenjanja sadržaja Sporazuma. Nakon Moskve, iranska delegacija doputovala je u Bruxelles, gdje je o tome razgovarala s povjerenicom EU za vanjsku politiku i sigurnost Federicom Mogherini i ministrima vanjskih poslova država supotpisnica Sporazuma – Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Nakon sastanka potvrđen je suprotan stav koji EU ima u odnosu na SAD po pitanju sankcija prema Iranu, kao i važenja Sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Mogherini je izjavila, kako je ukidanje sankcija Iranu (u okviru ispunjenja Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja po iranskom nuklearnom programu), imalo pozitivan utjecaj na međunarodne trgovinske i gospodarske odnose s Teheranom, što je bilo na korist iranskom narodu. Također je kazala kako nuklearni sporazum s Iranom funkcionira i da će EU nastaviti tražiti njegovu punu primjenu od strane svih potpisnika, ali i dodala, kako je iransko „potpuno ispunjavanje obveza… potvrdila Međunarodna agencija za atomsku energiju u 9 izvješća“ o da „zato EU ustraje na produljenju ispunjenja svojih obveza od strane svih potpisnica“. Kazala je, također, kako iranski raketni program i potezi Teherana u regiji izazivaju zabrinutost EU, ali i da „oni moraju biti odvojeni od ispunjenja nuklearnog sporazuma“.

Trump odgodio konačnu odluku





Dugoočekivani dan o Trumpovoj konačnoj odluci došao je u petak, ali konačna odluka nije donijeta. Američki čelnik je izjavio kako SAD i dalje želi ostati u Sporazumu. Međutim, pritom traži izbacivanje formulacije o prestanku njegovog važenja nakon 2025.g., što Iranu, prema mišljenju kritičara Sporazuma, otvara mogućnost da po isteku Sporazuma počme razvijati nuklearno oružje. Umjesto toga, Trump za Iran traži trajnu zabranu razvoja takvog naoružanja.

U svojoj izjavi Trump je naglasio kako nije uveo „nuklearne sankcije“ protiv Irana „samo s ciljem zaključenja sporazuma s europskim saveznicima kako bi ispravili užasne nedostatke iranskog nuklearnog dogovora“. „To je posljednja šansa. Ako tog dogovora ne bude, Sjedinjene Države više neće zamrzavati sankcije (prema Iranu, op. a.) iz razloga da bi ostale sudionikom u iranskom nuklearnom sporazumu“, kazao je američki čelnik. Pritom je rekao kako će SAD izići iz Sporazuma brzo, čim on odluči da su pregovori s europljanima ušli u „slijepu ulicu“ i da oko toga nitko „ne smije imati sumnji“. Također je pozvao američke saveznike na proglašenje libanonskog „Hezbollaha“ terorističkom organizacijom (trenutno, ključne EU zemlje terorističkom organizacijom smatraju samo vojno krilo tog libanonskog šijtskog pokreta, a Rusija ga u cjelini ne smatra terorističkom organizacijom), na prestanak financiranja iranskog Korpusa straže islamske revolucije, kao i svih onih koji imaju ulogu u „iranskoj potpori terorizmu“. Tj. Trump praktički zahtijeva od EU uvođenje sankcija Iranu, budući da je Korpus straže jedna od ključnih sistemskih struktura iranske države (Washington je upravo uveo pojedine personalne sankcije prema iranskim državnim službenicima, poput Sadeka Larijania, glavne osobe iranske sudbene vlasti i brata predsjednika tamošnjeg parlamenta (Medžlisa) – Alija Larijania.

Trumpov ultimatum Europskoj uniji





Taj, gotovo pa ultimatum Europskoj uniji, svojevrsna „mina s usporenim djelovanjem“ postavljena pod krinku „atlantske solidarnosti“, ima rok za ispunjenje od 120 dana ili će sankcije protiv Irana ponovo doći na snagu. Američki čelnik time snažno riskira, ukoliko imamo u vidu navedeni stav EU (na Rusiju i Kinu taj se poziv ionako ne odnosi) i njezinih glavnih članica po tom pitanju ali i ne samo toga. Snažne europske države još uvjek imaju svoj ponos kada su u pitanju njihovi nacionalni interesi, a pokoravanje Trumpovim zahtjevima značilo bi i odustajanje od njih i de facto predaju vlastitog suvereniteta, kao i kraj snova o njihovoj globalnoj važnosti.

Europska unija je odmah u petak izdala vlastito priopćenje, u kojem je kazala kako je izjavu predsjednika Trumpa primila na znanje, a njegovu ocjenu iznijet će naknadno. U priopćenju službenog Bruxellessa se navodi kako će se najprije iskoordinirati stavovi s „E3 (V, Britanija, Francuska, Njemačka) i drugim članicama, kako bismo zajedno ocijenili izjavu i njezine posljedice“, kao i to, da „EU ostaje privržena potpunom ispunjavanju nuklearnog sporazuma“.

Dakle, vrlo hladno i suzdržano, što je i logično s obzirom na ranije izjave EU ali i čelnika najvažnijih zemalja članica po toj problematici još od prošle godine. Stječe se dojam kako je Bruxelless već „umoran“ od neočekivanih i neiskoordiniranih koraka Donalda Trumpa po čitavom nizu pitanja od međunarodne važnosti – Pariškog klimatskog sporazuma, Sjeverne Koreje, statusa Jeruzalema, iranske tematike, pa i šire bliskoistočne politike. Međutim, s obzirom na stvarnu  neravnotežu snaga „SAD-EU“ (u korist Washingtona, naravno), ipak pretpostavljam kako će konačni odgovor EU na Trumpove zahtjeve biti suzdržan, a ne oštar. EU bi u tom smislu mogla iskazati nezadovoljstvo stanjem ljudskih prava u Iranu, zabrinutost razvojem njegovog raketnog programa (koji nije dio nuklearnog Sporazuma) što bi trebale biti teme budućih razgovora s Teheranom (a ne njegove izolacije i donošenja jednostranih odluka), pri čemu će tvrdo ustrajati na protivljenju jednostranog uvođenja izmjena u Sporazum tj. njegove revizije od strane SAD-a. (Ovdje treba dodati kako Trump uopće ne spominje Iran kao stranu s kojom bi se o svemu tome trebalo razgovarati, već Teheran dovodi pred svršen čin iako je i on, naravno, ravnopravni supotpisnik Sporazuma.)

Kako će se Trump izbaviti iz „zamke“ koju je sam sebi postavio (jer mu taj odgovor EU sigurno neće ići u prilog) bit će zanimljivo pratiti. On će, naravno, moći donijeti odluku i o američkom samostalnom izlasku iz Sporazuma, ili u nj jednostrano ugraditi tražene izmjene (koje za druge zemlje potpisnice s pravne točke gledišta ništa ne znače jer se izmjene mogu izvršiti isključivo dogovorom sviju potpisnica, uključno i Irana. Teheran na nikakve promjene neće pristati te je u tom slučaju već najavio prestanak važenja Sporazuma), ali to bi značilo potpunu američku izolaciju. A Washiongton, koliko god u vanjskoj politici djeluje dominantno (i realno gledajući većinom samostalno donosi sve ključne odluke, uključno i one o izvođenju vojnih operacija i pokretanju ratova, poput iračke vojne kampanje), ipak uvjek teži barem formalnoj suglasnosti i potpori svojih, barem najvažnijih saveznika. SAD nikada ne želi ostati formalno izoliran na međunarodnoj sceni (iako i tada, kao što rekoh, može aktivno djelovati s obzirom na svoju moć) jer se to protivi njegovom imidžu i reputaciji kojoj teži kao samoprozvana isključiva država i nacija sa statusom predvodnika čitavog slobodarskog svijeta (ma što ta sintagma u stvarnosti značila). Izolacija po pitanju Irana, koja za sobom automatski povlači i ponovnu uspostavu američkih sankcija prema toj državi, značila bi i uvođenje sankcija onim državama koje i dalje surađuju s Iranom. Dakle (ukoliko ovdje isključimo Rusiju, Kinu i Indiju koje se sigurno neće uvući u Trumpovu protuiransku igru), znači li to da će SAD uvesti sankcije i protiv EU tvrtki koje surađuju s Iranom? Vrlo lako moguće, kao što je to bio slučaj, ljetos, pri uvođenju novih američkih sankcija protiv ruskog energetskog sektora i europskih tvrtki koje budu s njim surađivale po pitanju projekta ruskog izvoza nafte i plina).  To bi, zapravo, značilo otvaranje svojevrsnog trgovinskog rata i s EU, što je ipak nezamislivo i potpuno nemoguće s obzirom na globalne geopolitička preslagivanja koja su u tijeku. Dakle, rezultat bi bio potpuna američka (samo)izolacija i držanje pozicija u svijetu „golom“ (vojnom) silom, što je dugoročno osuđeno na propast.

S druge strane, ukoliko EU popusti i iziđe iz Sporazuma s Iranom solidarizirajući se s Trumpom, to će prestavljati golemi udarac po njezin suverenitet i pokušaj njezinog pozicioniranja kao samostalne političke sile na globalnoj pozornici. Bio bi to i konačan poraz sadašnje generacije europskih vođa, koji im u tom slučaju još više prijeti u svjetlu nadolazećih izbora i jačanja euroskeptičnih snaga. A osim gubitka stotina milijardi dolara vrijednih poslova koje su EU tvrtke sklopile s Iranom nakon potpisa Sporazuma i postupnog ukidanja protuiranskih sankcija, između ostalog i onih najvažnijih – iz domene obnovljenog iranskog izvoza nafte na europsko tržište –  nepobitno bi došlo i do povišenja cijena energenata odmah nakon obnavljanja sankcija. A sve to u vrijeme zategnutih odnosa EU s Rusijom i složene korelacije s njezinim energetskim sektorom.

I za kraj, želim se osvrnuti i na izjave američkih analitičara objavljene nakon Trumpove odgode konačnog riješenja ovog pitanja za još 120 dana. Tamošnji su mediji redom izviješćivali o tome kako „nuklearni sporazum visi o niti“, pri čemu velika većina analitičara smatra kako je dati četveromjesečni rok posljedica Trumpove želje da se SAD ne suočava istodobno s dvije nuklearne krize – sjevernokorejskom i iranskom – i da ih on zato želi razdijeliti.

Ove riječi američkih analitičara pokreću pitanje, ne žive li oni u nekom paralelnom svijetu i znaju li oni, zapravo, o čemu govore, tvrdeći, kako nedavni koraci Pjongjanga, usmjereni prema sudjelovanju sjevernokorejskih sportaša na zimskoj olimpijadi, označavaju poraz tog režima? Jer svima je jasno kako za 120 dana korejska kriza „nikamo neće otići“, skupa sa sjevernokorejskim nuklearnim programom. Prije ili kasnije, američki predsjednik morat će suočiti s posljedicama svoje riskantne vanjske politike i američkog soliranja po pitanju svjetskih kriznih žarišta. I dok u slučaju Europske unije te posljedice još nisu poznate (mogu završiti i u Trumpovu korist, kako smo ranije naveli, iako vrlo teško), već je sada vidljivo kako Sjedinjene Države po pitanju Sjeverne Koreje i Irana ništa ne mogu riješiti bez dogovora s Rusijom i Kinom. Osim, naravno, uvođenja jednostranih sankcija što se u slučaju jedne i druge zemlje već pokazalo potpuno neučinkovitim – režimi nisu srušeni, a Sjeverna Koreja je izgradila atomsko oružje.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like