Zoran Meter: TRUMP PALI BLISKOISTOČNI OGANJ (2)

Neće trebati dugo čekati kako bismo vidjeli, je li se Trump po pitanju Irana odlučio na blef ili na otvoreni hazard tj. na igru – sve ili ništa, pričemu niti Sjedinjene Države neće moći mirno spavati. I ulozi i rizici u toj su igri golemi, a Iran u njoj  nipošto neće ostati usamljen.

Kako se približava Trumpova odluka o sudbini nuklearnog sporazuma s Iranom, za kojeg je Teheran u četvrtak izjavio kako će biti nevažeći ukoliko iz njega iziđu SAD, intenzivira se i diplomatska aktivnost. Nakon prošlotjednih posjeta Emmanuella Macrona, a odmah potom i Angele Merkel Bijeloj kući, pa Macronovog posjeta Australiji, krajem travnja je i službeno novi američki državni tajnik Mike Pompeo krenuo na dvodnevnu bliskoistočnu turneju kako bi tamošnjim partnerima podrobnije prezentirao američki plan za tu regiju i zatražio njihovu potporu i aktivno sudjelovanje u njegovoj operacionalizaciji. U prethodnoj analizi naznačili smo glavne smjernice novog Trumpovog plana za Bliskiistok, kojeg podupire Izrael i djelomično Saudijska Arabija, kao najveći američki regionalni partneri. Pompeo je na turneji postavio tri glavna cilja: ubrzanje formiranja protuiranskog saveza; razrada novog plana za riješenje izraelsko-palestinskog pitanja; i  oživotvorenje Trumpovog plana za formiranje svearapskog vojnog kontingenta za sjeveroistok Sirije.

Međutim, spoznaja kako je Pompeova turneja obuhvatila samo Tel Aviv, Rijad i Amman, a ne i Kairo (Egipat je, uz S. Arabiju, ključna arapska zemlja) jasno ukazuje kako je Washington svjestan da Egipat krajnje negativno gleda na konfrontaciju s Iranom, ali i na slanje zajedničkih arapskih vojnih snaga u Siriju i miješanje u unutarnje poslove te zemlje.  Međutim, niti s Jordanom  stvari po Washington ne stoje onako kako bi on htio. Sve je dodatno usložnila krajem prošle godine donešena Trumpova odluka o statusu Jeruzalema kao glavnog grada Izraela. Ali ono što je široj javnosti malo poznato jesu i problemi koje Jordan ima u odnosima sa Saudijskom Arabijom. Naime, jordanski kralj Abdullah II. nije podržao saudijske vanjskopolitičke inicijative: nije razvrgnuo diplomatske odnose s Katarom i priključio se tzv. arapskom kvartetu protiv te zemlje; Amman nije poslao niti svoj vojni kontingent u Jemen unutar arapske koalicije pod vodstvom Rijada (jordanska vojska je jedna od boljih arapskih vojski, aktivno je sudjelovala u brojnim međunarodnim misijama – BiH, Darfur, Kosovo, a jordanski specijalci sudjelovali su i u rušenju Gaddafijeve vlade u Libiji), a što je po Rijad također vrlo neprijatno jest činjenica da Amman nije zabranio djelovanje „Muslimanske braće“ (kao najvećeg saudijskog neprijatelja iza kojeg stoje Katar i Turska) na svom teritoriju.

Zanimljivo je kako je novina Teheran Times u prosincu 2017.g. pisala o ostavci trojice visokih vojnih dužnosnika iz kraljevske obitelji u Jordanu, ni manje ni više nego dvojice braće kralja Abdullaha II. prinčeva Alija bin-Huseina i Talala bin- Huseina, kao i kraljevog bratića Feisala bin-Muhammeda. Oni su, navodno, pripremali vojni udar u Ammanu u koordinaciji sa saudijskim prijestolonasljednikom i ministrom obrane Muhammedom bin-Salmanom.

Dakle, u tom i takvom Jordanu Mike Pompeo susreo se s mnoštvom problema. Kralj Abdullah II. nije bio sklon Pompeovim uvjeravanjima o nužnosti ulaska jordanske vojske na jug Sirije, u regije Deraa i Quneitra (zone deeskalacije) zbog suprostavljanja sirijskoj vojsci (brojni analitičari smatraju kako je slijedeći Assadov cilj, nakon što je oslobodio pobunjenička uporišta Istočnu Gutu, Istočni Kalamun i predgrađa Hame i Homsa, a upravo oslobađa i južno predgrađe Damaska i tamošnji palestinski logor Yarmala, upravo inkorporacija u državno-pravni sustav i spomenutih južnih regija uz granicu s Izraelom i Jordanom). Amman nikako nije zainteresiran za ulazak u sukob s Damaskom i Teheranom, a ponajmanje Rusijom s kojom ima dobre odnose. Vrlo se negativno Jordan postavio i u odnosu na inicijativu Johna Boltona, Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost) o uspostavi arapskih mirovnih snaga za sjever Sirije.

Umjesto spomenutih ciljeva, Mike Pompeo se u Ammanu morao zadovoljiti zajedničkom američko-jordanskom potporom očuvanju zona deeskalacije na jugu Sirije. Osim toga, Pompeo je na konferenciji za medije u Ammanu izjavio kako SAD ostaju privržene „dvostranom riješenju“ tj. uspostavi dviju država na teritoriju Palestine, sukladno rezoluciji UN-a iz 1947.g. Pri tom je pozvao Palestince na povratak pregovorima koje oni bojkotiraju od siječnja ove godine zbog Trumpove odluke o Jeruzalemu.

Drugim riječima, Jordan se nalazi u ozbiljnoj situaciji, kroz dilemu – prikloniti se planu SAD-a i njegovih saveznika i time stupiti u potencijalno opasan sukob s Damaskom i njegovim sponzorima (čega je kralj Abdullah II. kao vojnik itekako svjestan), ili ga odbiti, što će prouzročiti snažne pritiske pa i ucjene od strane Washingtona i još više usložniti odnose Ammana i Rijada, a sve skupa dovesti do novih problema u ionako složenom funkcioniranju gospodarstva te džave (državni dug Jordana iznosi 36 milijardi dolara). Primjerice, u Saudijskoj Arabiji trenutačno radi oko 400 tisuća Jordanaca, a Amman sigurno jako dobro pamti 1991. g., kada je Rijad, zbog jordanske potpore Sadamu Huseinu u Zaljevskom ratu, iz zemlje protjerao sve jordanske radnike. U svakom slučaju, vrlo brzo će se pokazati kojoj će se od opcija Jordan na kraju prikloniti jer je došlo vrijeme kada je, ne samo na Bliskom istoku, teško ostati neutralan i samostalan.

Pompeo i Saudijska Arabija

U Rijadu je Pompeo nastojao potaknuti saudijski državni vrh na riješenje krize s Katarom, i prilično oštro objasnio stav Washingtona i njegovu zainteresiranost za završetak arapske blokade te zemlje u kojoj se, između ostalog, nalazi i najveća američka bliskoistočna vojna baza. Pentagon, također, namjerava Katar uključiti u svearapske mirovne snage za Siriju, što je nemoguće bez arapsko-katarske pomirbe. Naravno, glavni cilj takvih američkih zahtjeva je poticanje svojih partnera na fokusiranje na iransku problematiku, a ne međusobne sukobe. Samo što u tom slučaju nije jasno zašto je sam predsjednik Trump u vrijeme posjete Rijadu krajem svibnja prošle godine uopće i potaknuo saudijski državni vrh na prekid odnosa s Katarom „kao glavnim sponzorom islamističkog terorizma“. Ali sada je na tapeti ipak Iran, a ne Katar, što je Pompeo u Rijadu potvrdio svojim riječima, da sadašnja američka administracija, za razliku od prethodne, „neće zatvarati oči nad širokim rasprostranjenjem terorizma iza kojeg stoji iranski režim“, te je izrazio bezuvjetnu američku sigurnosnu zaštitu Saudijskoj Arabiji. Također je upozorio Rijad na njegovu „krvavu intervenciju“ u Jemenu i potrebu za pronalaskom mirnog riješenja. Obje strane dogovorile su se o nužnosti unošenja promjena u nuklearni sporazum s Iranom, a saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir predložio je i uvođenje novih sankcija protiv Teherana zbog razvoja njegovog raketnog programa, potpore terorizmu i miješanju u unutarnje stvari drugih zemalja.

Pompeo i Izrael

O Pompeovom posjetu Izraelu nije potrebno previše govoriti jer je jasno kako dvije strane po spomenutim temama imaju gotovo identične poglede. Ovdje bih ipak izdvojio dvije stvari: prvo, vijest od ponedjeljka na večer, prema kojoj je premijer Benjamin Netanjahu predložio, a Knesset usvojio zakon koji premijeru omogućuje da u ekstremnim uvjetima počme rat bez razmatranja tog poteza unutar vladinog kabineta, pri čemu je dovoljno da se oko toga konzultira s ministrom obrane. Jasno je kako je taj zakon usko vezan uz međusobne  izraelsko-iranske prijetnje, a bojišnica sukoba dviju zemalja bila bi Sirija i(ili) Libanon i njegov proiranski Hezbollah. Kritičari takvog zakona Netanjahuove ovlasti uspoređuju s Hitlerovom koncentracijom moći unutar njemačke državne politike, nakon čega ga se više nije dalo zaustaviti;

i drugo, Netanjahuov propagandni šou s prezentacijom iranskih „namjera“ za nastavkom razvoja nuklearnog oružja i „laganja“ Teherana međunarodnoj zajednici po tom pitanju. Ta je prezentacija u svijetu većinom izazvala podsmjehe jer nije podastrla niti jedan konkretni dokaz takvih optužbi, a koji bi se odnosio na vrijeme nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma u ljeto 2015.g. Na prezentaciju je pozitivno reagirao jedino američki predsjednik Trump, pravdajući njome i vlastitu protuiransku politiku. Ovaj Netanjahuov potez, zapravo, bio je adresiran europskim političarima i trebao je poslužiti kao pritisak na njihov otklon od sadašnje pozicije davanja potpore aktualnom sporazumu s Iranom, u čemu, kako se za sada čini, Netanjahu nije uspio. EU je na taj pritisak odgovorio prijedlogom za obraćanje k Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju, kao jedinoj instituciji koja može dati mjerodavnu ocjenu, ispunjava li Teheran svoje obveze iz Sporazuma ili ne. A upravo je ta agencija objavila kako nije evidentirala stvarne naznake o iranskoj razradi atomske bombe nakon 2009.g.

Pentagon izučava varijante iranskog odgovora

I za kraj još nešto o američkim potezima vezanim uz nuklearni sporazum s Iranom. Iako je sigurno kako se Trump iz njega želi povući, nepostojanje potpore od strane ostalih supotpisnica Sporazuma Bijeloj kući ipak stvara nelagodu ostanka u međunarodnoj izolaciji, što to je element kojeg američka politika desetljećima nastoji i uspjeva izbjeći, bilo da se radi o određivanju ključnih poteza političkog karaktera, bilo odlukama o pokretanju neke vojne intervencije gdje se uvjek traži barem formalno savezništvo nekog od ključnih američkih partnera. Zato se ne smije isključiti i neka „mekša forma“ američkog (ne)izlaska iz Sporazuma, usmjerena k očuvanju Trumpovog obraza. U tom smo smislu u prethodnoj analizi naveli kako Pentagon sada za svaki slučaj razmatra različite varijante iranskog odgovora u slučaju jednostranog američkog povlačenja iz Sporazuma. Stupanj iranske reakcije primarno će ovisiti o tome, hoće li se SAD odlučiti na automatsko uvođenje svih sankcija prema Teheranu ili samo jednog njihovog dijela, a evo o kojim se varijantama radi:

–          Iran se može neposredno obratiti Europskoj uniji u traženju pomoći zbog jednostranih sankcija SAD-a koje negativno utječu na njegovo gospodarstvo. Ukoliko se EU ne prikloni Trumpovim zahtjevima za uvođenjem sankcija, američke mjere po Iran neće imati toliko negativan učinak. S druge strane teško je očekivati europsko jedinstvo u suprostavljanju Trumpu zbog straha po vlastito tržište i biznis, pa je ovakav potez Teherana i dalje pun nepoznanica i rizika po sve tri strane. EU može sugerirati Teheranu rješavanje spora kroz mehanizam unutar Zajedničkog plana provedbe sporazuma s Iranom koji je za to predviđen (čl. 36). Ta varijanta zapravo bi predstavljala raskol između SAD-a i EU;

–          druga varijanta je, da Iran, u slučaju jednostranog američkog izlaska automatizmom i sam iziđe iz Sporazuma i pokrene glavne aspekte nuklearnog programa, ili da zaustavi primjenu dodatnog protokola o lakšem i bržem pristupu inspektora međunarodne Agencije za atomsku energiju svojim nuklearnim postrojenjima;

–          i treća varijanta bila bi izlazak Irana iz Sporazuma o zabrani proširenja atomskog naoružanja. Upravo je  ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nedavno upozorio kako američko poništavanje ovako važnog međunarodnog sporazuma prijeti nekontroliranom širenju nuklearnog oružja po svijetu, što predstavlja globalnu ugrozu.

Washington sada računa kako se Teheran neće odlučiti na dvije posljednje varijante jer bi u tom slučaju došlo do ozbiljnog zaoštravanja odnosa između Irana i Europske unije. Zato se vjeruje kako će Iran ići na prvu varijantu i tražiti pravnu zaštitu svojih interesa kroz spomenuti mehanizam. Međutim, treba naglasiti kako će Iran, u slučaju da tu zaštitu u praksi ne osjeti (a pokrenuta procedura, skupa s onom unutar VS UN-a, može trajati maksimum 40 dana), nedvojbeno pristupiti spomenutim radikalnijim opcijama, nakon čega bi prava „igra“ tek započela, a njezin  krajnji ishod u potpunosti  bio nepredvidljiv.

U svakom slučaju neće trebati dugo čekati kako bismo vidjeli, je li se Trump po pitanju Irana odlučio na blef ili na otvoreni hazard tj. na igru – sve ili ništa, pričemu niti Sjedinjene Države neće moći mirno spavati. I ulozi i rizici u takvoj su igri golemi, a Iran u njoj nipošto neće ostati usamljen.

Zoran Meter: TRUMP PALI BLISKOISTOČNI OGANJ (1)