Zoran Meter: TRUMP IZOLIRA AMERIKU, A NE IRAN

Pojedini saudijski komentatori kritiziraju EU zbog potpore sporazumu s Iranom, govoreći kako nju uopće „ne interesira cijena koju će zbog toga platiti zemlje regije“, dok drugi pišu, kako će EU morati izabrati hoće li „s nama ili s Iranom“. Prije bih rekao kako će Arapi biti ti koji će se morati odlučiti hoće li s Iranom (iako šijtskim ali ipak muslimanskim) ili će s Izraelom. Zaljevskim monarhijama sada je ipak veći neprijatelj Iran ali nitko ne zna što nosi budućnost i vruća arapska ulica, kojoj je upravo Izrael (uz SAD) vječni i zakleti neprijatelj.

Donald Trump je svojom predvidljivom odlukom o povlačenju iz nuklearnog sporazuma s Iranom izazvao pravu paniku i razočarenje svojih europskih saveznika i europskih medija. Glavna pitanja, koja se ovih dana otvaraju, su slijedeća: hoće li doći do sveopćeg rata na Bliskom istoku pod kontrolom SAD-a, hoće li SAD napasti Iran, i hoće li se EU udaljiti od SAD-a i početi voditi samostalniju vanjsku politiku?

Odgovori slijede nešto kasnije u tekstu, a sada bih najprije podsjetio na zvučne izjave pojedinih utjecajnih europskih dužnosnika, koje mogu ukazivati na pojavu dramatike u odnosima između prekoatlantskih saveznika. Njemačka kancelarka Angela Merkel je, u četvrtak, na zajedničkoj konferenciji za medije s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, prvi put jasno i glasno kazala kako „nas Amerika više neće štititi“ i da „Europa treba uzeti sudbinu u svoje ruke“ po pitanju vanjske politike i sigurnosti. Gotovo identičan stav zauzeo je i predsjednik Macron ali i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker (EK ni u kom slučaju ne treba podcjenjivati bez obzira na narasla unutareuropska proturječja), dok je posebno glasno odjeknuo intervju francuskog ministra financija Bruna Le Mairea za radio Europe-1, u kojem je kazao, kako je europskim zemljama potrebno zauzeti još oštriji stav prema američkoj odluci o povlačenju iz sporazuma s Iranom, da se europljani ne smiju ponašati kao „američki vazali“ i da Europa mora glasno iskazati prosvjed protiv američke uloge „svjetskog ekonomskog policajca“. Europske tvrtke moraju nastaviti poslove s Iranom usprkos upozorenjima Washingtona o njihovom mogućem ulasku pod sankcije, kazao je Le Maire, pri čemu je predložio osnivanje sveeuropskog tijela koje bi imalo iste ovlasti kao i američko Ministarstvo financija po uvođenju sankcija protiv inozemnih tvrtki.

Ovdje odmah želim naglasiti kako ne vjerujem u dramatično i sveobuhvatno pogoršanje američko-europskih odnosa. Dvije su strane vojno i sigurnosno snažno povezane kroz NATO savez, a njihovi su ukupni gospodarski odnosi, bez obzira na novonastalo stanje, i dalje bez premca u svijetu. Zato bih isključio mogućnost nekog novog i snažnog zbližavanja EU, Rusije i Kine koje bi bilo usmjereno protiv SAD-a, o čemu se sada dosta govori i unutar same EU. Kriza odnosa EU s Washingtonom je situacijska, a ne strateška, i trajat će dok je na vlasti Trump i ništa duže od toga. Poslije njega će doći neki novi „Obama“ i stvari vratiti na svoje mjesto, a SAD će, do tada, pod svoj puni geopolitički nadzor nastojati staviti Europu i Bliski istok s Mediteranom. Hoće li Trump u tome uspjeti drugo je pitanje, jer se geopolitička šahovska ploča koju je izradio Zbigniew Brzezinski u međuvremenu neočekivano preokrenula, a šahovske figure nekontrolirano porušile.

EU je sada primarno zabrinuta isključivo za svoj biznis jer povlačenje SAD-a iz Sporazuma prijeti teškim posljedicama po velike europske tvrtke, poput Airbusa, Siemensa, Alstoma, Peugeot-Citroena, Renaulta, Totala, Enija, Danielija, velike europske banake i td. U pitanju su stotine milijardi dolara koje su uložene na iransko tržište, tisuće radnih mjesta i to sve u vrijeme kada SAD uvodi restrikcijske carinske propise na uvoz europskog aluminija i čelika. Savezništvo je, naizgled, uistinu na velikoj kušnji i EU želi jasno dati do znanja kako više ne želi podilaziti „strijem bratu“ i služiti mu kao moneta za raskusuravanje u njegovoj globalnoj geopolitičkoj igri. Dovoljno se prisjetiti kako je Bruxelless pod pritiskom Washingtona primorao mnoge članice EU na priključenje američkim sankcijama protiv Rusije, uvedenim 2014.g. Ništa neobično u tome ne bi bilo, kada najveće posljedice takve odluke ne bi snosila  upravo EU kroz milijarde dolara velike štete po njezine tvrtke koje su poslovale s Rusijom ili u Rusiji. EU snosi i najveće troškove financiranja Ukrajine, a ne treba zaboraviti niti američko rasplamsavanje arapskih revolucija i sirijskog rata, koji su rezultirali pokretom milijuna izbjeglica prema europskom tlu. Naravno, treba biti iskren i reći kako su SAD u svemu ovom samo uspješno iskorištavale svoj snažan utjecaj, a da ništa manju krivicu od te podle prekooceanske politike ne snosi i EU politička elita koja je na nju pristala, neovisno je li to stvarno željela ili joj se „samo“ nije usudila suprostaviti. Tek sada, kada im je „voda došla do grla“ i prijeti novim urušavanjem poslovnih interesa europskog krupnog biznisa (za interese običnih građana i njihove egzistencijalne strahove od sve poraznije socijalne slike mnogih eurospkih društava, jačanja opasnosti od terorizma i td. one se ionako nisu brinule), te iste EU elite počinju shvaćati svoje zablude. Je li otrežnjenje stiglo prekasno ili nije, pokazat će vrijeme.

Stavovi bliskoistočnih država o Trumpovom potezu prema Iranu

Trumpovu odluku o sporazumu s Iranom očekivano su podržali jedino Izrael, Saudijska Arabija i njezini zaljevski sateliti – prije svih Bahrein i UAE. Pojedini saudijski komentatori kritiziraju EU zbog potpore Sporazumu, govoreći kako nju uopće „ne interesira cijena koju će zbog toga platiti zemlje regije“, dok drugi pišu, kako će EU morati izabrati hoće li „s nama ili s Iranom“. Prije bih rekao kako će Arapi biti ti koji će se morati odlučiti hoće li s Iranom (iako šijtskim ali ipak muslimanskim) ili će s Izraelom. Zaljevskim monarhijama sada je ipak veći neprijatelj Iran ali nitko ne zna što nosi budućnost i vruća arapska ulica, kojoj je upravo Izrael (uz SAD) vječni i zakleti neprijatelj.

Egipat igra svoju opreznu igru „nezamijeranja“ nikome u vrijeme dok je i sam u velikim sigurnosnim problemima s terorizmom u svojoj kući, dok je Turska otvoreno osudila Trumpovu odluku. Predsjednik Erdogan je 9. svibnja za CNN izjavio, kako će upravo SAD biti zemlja koja će izgubiti zbog izlaska iz Sporazuma, a izrazio je i strah, kako će Trumpov jednostrani potez u regiji i čitavom svijetu izazvati novu krizu i staviti pod ugrozu čitavo svjetsko gospodarstvo, „a nova kriza nama nije potrebna“.

Što se tiče bojazni (ili nadanja, s obzirom na to kako tko gleda na problematiku Irana) da će SAD u skoro vrijeme pokrenuti vojne napade na Iran, želim kazati kako od toga nema ništa, čak i što se tiče eventualnih američkih napada na iranske ciljeve u Siriji. Washington je sada zaokupljen pripremom protuiranskih sankcija koje bi u punom obujmu trebale startati 4. studenog, do kada će Bijela kuća nastojati postići konsenzus po pitanju sankcija sa svojim europskim saveznicima. Amerikanci nikada ne uvode sankcije da bi potom odmah krenuli ratovati, tim više, što napad na Iran ne bi riješio ama baš ništa, a može dovesti do veće štete po američke interese u regiji nego li do koristi.  Washington će nastojati ekonomski i financijski pritisnuti Iran kako bi doveo do smjene vlade u Teheranu kroz rastuće socijalno i političko nezadovoljstvo u zemlji, kao i do smanjenja njegove vojne moći. A bez SAD-a, s Iranom neće ratovati ni Izrael (neovisno o vojnom zaoštravanju s Iranom na tlu Sirije), ni Saudijska Arabija ili bilo koji drugi američki regionalni partner. Izrael bi to nedvojbeno učinio u paru s SAD-om i zato se nadao kako će stimuliranjem američkog izlaska iz Sporazuma isprovocirati automatsko vraćanje Irana razvoju svog nuklearnog programa i posljedičnom američkom preventivnom napadu. Ovdje bih želio podsjetiti kako je Iran još 2003. g. službeno odustao od razvoja atomskog oružja, da bi se u drugoj polovici prvog desetljeća XX. stoljeća okrenuo jedino obogaćivanju urana (što je potpuno druga razina neugodnih aktivnosti u odnosu na program razvoja atomskog oružja) ali je i to zaustavljeno Sporazumom iz 2015.g. Naravno da Teheran za takve želje zna i zato ne djeluje histerično i ishitreno, usprkos gnjevu iranskih građana izraženom na ulicama diljem zemlje nakon objave Trumpove odluke. A kako ne bi bilo nepromišljenosti iranske vlade uzrokovanih emocijama, pobrinuo se zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergey Ryabkov koji je tog istog dana došao u Teheran. Paralelno, iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif dobio je zadatak od predsjednika Rouhanija da u narednim tjednima precizira stavove ostale petorice zemalja-supotpisnica nuklearnog sporazuma, nakon čega će Teheran donijeti konačan stav o američkom potezu. Iran je najavio nastavak poštovanja preuzetih obveza iz Sporazuma ukoliko i ostalih 5 zemalja nastave s njegovom primjenom. Zarif u ponedjeljak putuje u Moskvu, nakon toga u Peking i onda u Bruxelless. Pošto je stav Rusije i Kine o Sporazumu poznat i čvrst, Teheran će precizno skenirati samo stav europskih supotpisnika (on je svjestan odnosa EU sa SAD-om kao svojim strateškim saveznikom i mogućnosti da europske tvrtke na kraju ipak odustanu od poslova s Iranom jer su poslovi koje imaju u SAD-u kudikamo veći i važniji, a da bi ih smjele ugroziti), nakon čega će se i sam konačno odrediti.

Da Trump radi stratešku grešku, upozoravaju i brojni američki ugledni političari, od Baraka Obame, koji je i koautor Sporazuma, do ex-predsjednika Jimmyja Cartera – koji upozorava na nedopustivost kršenja potpisanog međunarodnog sporazuma, pa do brojnih medija koji upozoravaju da Trump izolira Ameriku, a ne Iran. Dodao bih i slijedeće: ukoliko jednostrane američke sankcije i uspiju oslabiti Iran (što nije nemoguće), to može dovesti do još teže posljedice po SAD jer će neminovno doći do još većeg približavanja Irana Rusiji kao najvećem jamcu njegove sigurnosti. Što bi to značilo po utjecaj Moskve na čitav Bliski istok nepotrebno je i govoriti.

Veliki bliskoistočni rat

Veliki rat na Bliskom istoku, o kojem sada mnogi govore, Moskvi ne može naškoditi, a dugoročno i igra za ruske interese. On bi na dugo vrijeme odrezao bliskoistočne energente od europskog tržišta (to odgovara i američkim proizvođačima ugljikovodika), doveo do još veće potražnje za onim ruskim, a nedvojbeno bi doveo i do velikog skoka cijena nafte. Naravno, neminovno bi došlo i do nove potražnje za oružjem, što i Rusima  itekako odgovara, a da ne govorimo koliko bi joj takav scenarij značio kada bi pod svoje okrilje u potpunosti uvukla Iran, sa svim geopolitičkim, geostrateškim i geoekonomskim posljedicama koje to nosi. Zato Moskva uopće i nema  potrebe paničariti. Ona sada radi ono što treba – izražava zabrinutost i daje suhoparne diplomatske izjave, tipa: „dečki, primirite se, treba živjeti zajedno, u međusobnom uvažavanju“. A zašto bi drugačije i postupala. Rusija nije „zapalila“ bliskoistočno stanje da bi ga morala „gasiti“. Tamošnja „kuhinja“ ipak je djelo tuđih receptura, pa oni koji iza njih stoje moraju prvi i konzumirati njezine plodove, kakvi god oni bili. To se najbolje vidi i kroz rusko nemiješanje u izraelsko-iranski sukob u Siriji, gdje je Moskva svoju liniju interesa na terenu čvrsto iscrtala i koju je spremna odlučno braniti, a drugi neka sami riješavaju međusobne probleme. Rusija, realno govoreći, ništa drugo niti ne može učiniti. Ona se zato neće dati vojno uvući ni na čiju stranu velikih regionalnih igrača. Sličnu politiku upravo počinje voditi i Trumpova administracija koja svoju vojsku u Siriji i općenito Bliskom istoku želi nadomjestiti onom „panarapskom“, iza koje će samo politički i logistički stajati. Tj. američka, desetljećima važeća bliskoistočna doktrina – „SAD ratuje, a Arapi plaćaju“, sada prestaje važiti i uskače nova: „Arapi ratuju i sami plaćaju“. Međutim, paradoks je u tome da se niti Arapi niti Izrael u vojni sukob s Iranom (a kamoli Rusijom) bez aktivnog sudjelovanja SAD-a ne žele upustiti. A kako i SAD i Rusija imaju negativna iskustva ratovanja s muslimanima – oboje u Afganistanu, a Amerikanci dodatno i u Iraku i ranije u Vijetnamu, takve skupe, i na unutarnjem planu politički potencijalno pogubne avanture ni Trumpu ni Putinu nisu potrebne.

Ali sve dok je na Bliskom istoku prisutna Rusija, niti SAD od tamo neće nikamo otići. To je čista geopolitika.