Zoran Meter: TRUMP GRIJEŠI NADAJUĆI SE KRAHU IRANSKE VLASTI, NAKON KOJEG BI SE ZAPALIO ČITAV BLISKI ISTOK

Protuvladine demonstracije u samom je startu otvoreno podržao izraelski premijer Benjamin Netanjahu, kazavši, kako će narodi Izraela i Irana iznova postati „veliki prijatelji“ nakon smjene sadašnje vlasti u Teheranu (1. siječnja 2018., agencija Al-Masdar).

Protuvladini prosvjedi, započeti 28. prosinca u drugom po veličini iranskom gradu Masshadu, koji su se brzo proširili i drugim velikim iranskim gradovima – Ahar, Arak, Kermanshah, Bander-Abbas, Karaj, Tonkabon, Horremabad i td., najveći su protuvladini prosvjedi od 2009. godine i tzv. zelene revolucije nakon pobjede bivšeg predsjednika Ahmadinedžada. U sedmodnevnim prosvjedima, čiji je završetak danas proglasio zapovjednik iranskog Korpusa straže islamske revolucije, brigadni general Muhammad Ali Jafari, poginulo je više od 20 osoba (među njima ima i pripadnika snaga sigurnosti), a oko 450 prosvjednika je uhićeno. Prosvjedi su nerijetko bili i nasilni, a zabilježeni su i napadi na policijske postaje u želji da se domogne oružja, zbog čega je Korpus straže u tri južne regije poslao i nekoliko postrojbi svojih „pasderana“ za brzo i učinkovito uvođenje reda. On je i uveden ali je ipak bilo i vrlo negativnih pojava, poput napada ljute mase prosvjednika na dvije aktivne sinagoge u Širazu, na jugu zemlje.

Iranski državni vrh od samog je početka prosvjeda bio suglasan u ocjeni kako iza njih stoje „neprijatelji Irana“ i „strana agentura“ te je pozivao iranski narod na jedinstvo i otpor „pobunjenicima“ koji žele destabilizirati zemlju. Reakcija vlade bila je vrlo brza i organizirana, a nije došlo ni do kakve panike ili povlačenja ad hoc poteza. Brzo je uvedeno ograničenje pristupu društvenim mrežama, čime je onemogućena komunikacija organizatora međusobno i sa širom javnošću, a vladina komunikacija s građanima permanentno se odvijala posredstvom državnih medija. Takvi potezi iranske vlade urodili su plodom, pa je u srijedu, na ulice najvećih iranskih gradova izišlo više desetaka tisuća ljudi koji su snažnim protuameričkim i protuizraelskim parolama dali potporu trenutačnom državnom vrhu zemlje. Ovdje treba napomenuti kako protuvladini prosvjedi nisu poprimili tako veliki zamah u smislu broja sudionika, kakav se mogao očekivati s obzirom na njihov početni socijalno-gospodarski karakter, poput bunta zbog porasta cijena ali i optužbi za korupciju (što su, budimo iskreni, glavni problemi velike većine bliskoistočnih država i ne samo njih). Neuspjehu prosvjeda, osim brze reakcije vlade, pridonijela je i činjnica kako oni nisu iznjedrili glavne vođe, a stare vođe iz spomenutog bunta 2009.g. još su uvjek ili u kućnom pritvoru ili u državnim kazamatima. Osim toga, izostala je i potpora od strane bilo koje autoritativne osobe iz sfere politike ili oružanih snaga zemlje, pa se sve svelo, figurativno rečeno, na to, da je glavni vođa ovih iranskih prosvjeda bio Donald Trump kroz svoje novogodišnje „tvitove“.

Utjecaj iranskih događaja na regiju i šire

Bez obzira na po iransku vladu pozitivan ishod ove vrlo ozbiljne krize s kojom se suočila, ovi će događaji nesumnjivo prouzročiti daljnje potrese na bliskoistočnom prostoru. Jer teške optužbe Teherana za ulogu vanjskih sila u ovim prosvjedima itekako mogu imati smisla, ukoliko znamo kako je protuvladine demonstracije u samom začetku otvoreno podržao izraelski premijer Benjamin Netanjahu, kazavši, kako će narodi Izraela i Irana iznova postati „veliki prijatelji“ nakon smjene sadašnje vlasti u Teheranu (1. siječnja 2018., agencija Al-Masdar). Treba dodati i iranske optužbe upućene u smijeru Rijada i SAD-a za stvaranje terorističkih organizacija, poput „Islamske države“ čiji su pripadnici također subverzivno djelovali na terenu i td. A mržnje na Bliskom istoku i prije ovih događaja u Iranu ionako nije nedostajalo.

Uspješno slamanje pobune nesumnjivo će utjecati i na jačanje, makar i situacijske, ali ipak sve više i geopolitičke osi Rusija-Turska-Iran. Moskva je svoju potporu iranskom državnom vrhu dala „šutljivom potporom“, a sasvim je sigurno kako će u Vijeću sigurnosti, ukoliko zatreba, vetom spriječiti bilo kakvu protuiransku rezoluciju. Ankara je otvoreno stala iza službene iranske vlade, a predsjednik R.T. Erdogan je 3. siječnja „obavio telefonski razgovor s iranskim kolegom Hassanom Rouhanijem i izrazio mu potporu u ocijeni prosvjeda u Iranu“ (turski medij „Daily Sabah“). Slamanje pobune bit će pozitivno i po sirijskog čelnika Bašara Asada jer će značiti nastavak, a vjerojatno i još veću iransku vojnu pomoć Siriji, ukoliko znamo da su se zahtijevi prosvjednika, između ostalog, odnosili i na zaustavljanje te pomoći i traženje „okretanja Irana sebi“. Pitanje je što će Iran sada učiniti i glede jemenskog rata u kojem je prosaudijska arapska koalicija ušla u „slijepu ulicu“.

Osim toga, ukoliko dođe do oštre reakcije vlade u Teheranu protiv sudionika u prosvjedima i primjene mjera odmazde (što ne bi bilo prvi put u sličnim situacijama), prijeti i pojava većeg broja izbjeglica iz Irana u smjeru Europske unije, gdje bi oni, temeljem toga, imali pravo na dobivanje političkog azila, a što je još jedan potencijalno veliki rizik u ionako napetoj imigrantskoj krizi koja potresa Uniju i prijeti destabilizacijom njezinog jedinstva. Jer ne treba zaboraviti kako Iran sada ima 81,5 milijuna stanovnika, što je za 1,5 puta više od zajedničkog broja stanovnika Iraka i Sirije.

Stav SAD-a:

S opisanim scenarijima teško da se mogu pomiriti iranski (i ruski) geopolitički protivnici, koji i dalje govore kako iranska unutarnja kriza još nije završila te se nadaju uspjehu nove „revolucije“.

S obzirom na nikada veću napetost u američko-iranskim odnosima još od vremena islamske revolucije 1979.g., koju je nakon „detanta“ postignutog u vrijeme druge Obamine administracije i potpisanog međunarodnog sporazuma oko iranskog nuklearnog programa potaknula Trumpova administracija, logično je kako nas najviše zanima službeni američki pogled na najnovije događaje u Iranu.

Nakon što je u novogodišnjim „tvitovima“ Trump trijumfalno ukazivao kako je iranski narod konačno spoznao „zločinačku“ prirodu režima koji ga vodi (pri čemu su pojedini zapadno-europski mediji bili puno oprezniji u procjeni stanja u toj zemlji), u utorak se oglasila i glasnogovornica Bijele kuće, Sarah Sanders, iznijevši službeni stav američke administracije. Na održanoj medijskoj konferenciji, izjavila je, kako se u Iranu događa „istinska narodna pobuna“ i da međunarodna zajednica ne može stajati po strani. Kazala je kako su „godine neučinkovitog vođenja države i korupcija“ doveli do toga, da su Iranci izgubili povjerenje prema svojim vođama. Osim toga, kazala je dalje, u zemlji rastu cijene, a Korpus straže islamske revolucije baca novce iranskih građana na potporu inozemnim oružanim organizacijama. „Ljudi u Iranu su gnjevni zbog korupcije. Oni su umorni od plaćanja cijene za svoju surovu i korumpiranu vladu“, izjavila je Sarah Sanders, dodavši, kako, kao „rezultat (toga, op.a.) mi vidimo istinski narodni ustanak, organiziran od strane hrabrih iranskih građana“ i da „međunarodna zajednica ne smije šutiti kao ranije“. Ali Sarah Sanders je odbila odgovoriti na pitanje, žele li Sjedinjene Države svrgavanje sadašnje iranske vlade. Izjavila je samo kako državne vlasti moraju početi poštivati ljudska prava i prestati podupirati terorizam, i da Sjedinjene Države podupiru iranski narod i pozivaju tamošnju vladu na uvažavanje prava građana na mirne prosvjede.

Američka veleposlanica u UN-u, Nikki Haley, izjavila je kako će SAD uskoro zatražiti održavanje izvanredne sjednice Vijeća sigurnosti na kojoj će se raspravljati o stanju u Iranu, a osim u New Yorku, sjednica će se održati i u sjedištu UN-a u Ženevi, gdje se i nalazi središte Vijeća UN-a za ljudska prava. State Department, sa svoje strane, ističe kako u potpunosti „vlada situacijom“, iako ne navodi na koji način, pri čemu nije nevažno podsjetiti kako je zgrada američkog veleposlanstva u Teheranu već desetljećima obrasla korovom. A oslanjanje na izvješća NVO s terena, za visoku politiku najvažnije sile svijeta ipak ne može biti dostatno, makar bilo nadopunjeno obavještajnim izvješćima SAD-u savezničkih zemalja, prije svih Izraela i Saudijske Arabije. Jer da nije tako, Washingtonu bi već bilo jasno kako nikakvog „narodnog ustanka“ u Iranu zapravo i nema.

Bijeloj kući ovakav željeni scenarij nužan je zbog aktualnog bliskoistočnog smjera američke vanjske politike, u kojem se Washington oslanja isključivo na Tel Aviv i Rijad, i s njima koordinirano determinira Iran kao regionalni destabilizirajući čimbenik. Dakle, priželjkivani iranski scenarij američke administracije namjenjen je, poput mnogo toga drugog, prije svega domaćoj javnosti, kojoj je nužno pokazati uspjeh Trumpovog odmaka od Obamine politike postupnog zbližavanja s Iranom i sprječavanja njegovog ulaska u orbitu ruskih nacionalnih interesa. U ovom smislu vrlo je važno navesti službene opservacije američkih obavještajaca koje ne idu u prilog željama Trumpove administracije. One govore o prosvjedima u 80-ak iranskih gradova, većinom u zapadnim i sjevero-zapadnim dijelovima zemlje, kao i urbanim središtima poput Teherana, spomenutog Mešheda, Kuma i Isfahana. U valu prosvjeda, tvrde u svom izvješću, sudjeluje najvećim dijelom masa pridošle seoske mladeži, uzrasta 20-ak godina, iza kojih stoje „ultrakonzervativci“ koji se žele obračunati s reformatorskom vladom predsjednika Rouhanija. Prema drugim ocijenama američkih obavještajaca, pokret je počeo stihijski i tek su ga potom „osedlali“ pristalice „ultrakonzervativaca“. Kao potporu svojim stavovima iznose podatke prema kojima nije napadnut niti jedan objekt Korpusa straže islamske revolucije, niti je bilo parola protiv te moćne konzervativne vojne organizacije. Također se navodi kako je zapovjedništvo Korpusa straže na posljednjoj sjednici iranskog Vijeća za nacionalnu sigurnost ustrajalo na tome, da njihove specijalne snage za brzo reagiranje iz baze Sarallah ne treba slati u Teheran. Ali ono najvažnije, o čemu govore američki obavještajci, je to, da prosvjedi nemaju nikakav politički karakter u smislu globalne promjene iranskog vanjskopolitičkog smjera. Štoviše, nakon prvotne socijalne slike prosvjedi su poprimili karakter usmjeren protiv „umjerene vlade“ u Teheranu, zbog čega su američki obavještajci Bijeloj kući jasno dali do znanja da se u Iranu ne događa „socijalna revolucija i da nikakve ugroze za smjenu režima u Teheranu nema“. U analizi je navedeno, kako po opsegu ove prosvjede ne treba uspoređivati s onima iz 2009.g., koje su prvotno organizirali „reformatori“ pod vodstvom ajatolaha Hashemija Rafsandžanija, nakon pobjede „jastreba“ Mahmuda Ahmadinedžada, i u kojima je, uglavnom, sudjelovalo urbano stanovništvo. Sada su prosvjedi lokalni i međusobno nekoordinirani, uz nepostojanje predvodnika.

Usudio bih se riskirati i reći, kako ove procjene američkih obavještajaca itekako „drže vodu“ i da, u osnovi, iza iranskih prosvjeda ne stoji agentura niti Izraela, niti Saudijske Arabije, niti SAD-a (bez obzira na veliku verbalnu potporu njihove državne politike) koja je neusporedivo slabija i neutjecajnija po odnose u Iranu od njegovih ultrakonzervativnih snaga. Te se snage boje „ići do kraja“ u svojim zahtjevima za smjenom reformatorske vlade u Teheranu, kojoj potporu pruža značajan dio iranske političke elite ali, što je najvažnije, i vrhovni vođa – ajatolah Ali Hamenei. Osim toga, sam Hamenei je ovih dana prozvao „agenturu Saudijske Arabije, SAD-a i Izraela“ kao organizatore prosvjeda i time „otupio oštricu“ prosvjednicima i jasno dao do zananja njihovim stvarnim, prikrivenim predvodnicima, kako  uspjeh njihove operacije nije moguć. Drugim riječima, iza ovih unutarnjopolitičkih potresa stoje moćnije figure nego su to agenture spomenutog savezničkog trija.

A što se tiče Trumpovog polaganja nade u pad „kriminalnog režima“, on će prije ili kasnije shvatiti, kako u slučaju takvog scenarija na vlast u Teheranu ne bi došli nikakvi „liberali“ već, puno vjerojatnije, neki novi „Ahmadinedžad“, koji bi u „dosluhu“ sa Saudijcima vrlo brzo zapalio čitavu regiju. A možda je to baš i bio cilj?