Zoran Meter: TKO STOJI IZA NAPADA NA RUSKE SNAGE I POGIBIJE RUSKOG GENERALA U SIRIJI I ŠTO SLIJEDI?

Ruski vojni vrh, iako za ovaj napad indirektno optužuje saudijski državni vrh i prijestolonasljednika i ministra obrane Mohammeda bin Salmana, ipak  jasno daje do znanja kako saudijski princ taj potez ne bi učinio samostalno, bez naredbi „gazda iz Washingtona“. Jer svim vojnim analitičarima je potpuno jasno kako islamisti ne bi bili u stanju izvršiti tako precizan i koordinirani napad bez potpore izvana, a još više, kako se na takvu akciju i napad na rusku vojsku sigurno ne bi odlučili samostalno.

20. rujna islamisti iz sirijskog ogranka terorističke organizacije „Al-Qaida“, koja je u toj zemlji najpoznatija pod imenom „Jabhat al-Nusra“ (iako je u međuvremenu u više navrata mijenjala naziv i ambleme ali je organizacijska i kadrovska struktura pritom ostala više-manje nepromjenjena), izvršili su snažan topnički i pješački napad na položaje sirijske vojske u zoni deeskalacije „Idlib“, potisnula ih 12 kilometara u dubinu od linije razgraničenja i u potpunosti okružila, a onda  i napala nevelik kontinget ruske vojne policije kojeg je činilo 29 vojnih policajaca koji su u toj zoni obavljali poslove nadzora primirja. U napadu su korišteni i tenkovi. Ranjena su trojica ruskih vojnih policajaca.

Drugi, po Ruse krajnje neprijatni događaj, zbio se u regiji Deir ez-Zour, 24. rujna, kada je tijekom oružanog napada džihadista „Islamske države“ poginuo ruski general Valeriy Asapov. On je bio zapovjednik grupe ruskih vojnih savjetnika i u trenutku pogibije nalazio se u zapovjednom punktu sirijske vojske, pružajući pomoć sirijskim zapovjednicima u vođenju operacije za oslobođenje grada Deir ez-Zoura (prema službenim podatcima ruskog Ministarstva obrane, od početka ruske vojne kampanje  u Siriji od 30. rujna 2015. godine, poginulo je 37 ruskih vojnika).

U analizi ovih događaja i njihove pozadine krenut ćemo od ovog drugog. Pogibija ruskog generala svakako je jedan od najvećih gubitaka ruske vojske u sirijskom ratu, možda odmah iza onog iz studenog 2015.g. kada je od strane turskog lovca  oboren ruski bombarder na sirijsko-turskoj granici, kojom prilikom su poginula dva ruska pilota. Za očekivati je bilo snažan ruski vojni odgovor, tim prije što se retorika Moskve u posljednjih nekoliko dana izrazito zaoštrila u odnosu na Washington i navodno američko koketiranje s islamistima, između ostalog i ISIL-om u regiji Deir ez-Zour. Naime, Rusi su prije desetak dana objavili službene fotografije o neometanom prolazu američkog oružja i prokurdskih snaga SDF (iza kojih stoji SAD) prema istočnoj obali Eufrata nasuprot snagama sirijske vojske, kroz teritorije pod nadzorom „Islamske države“. Dakle, situacija je i prije pogibije ruskog generala bivala sve napetija, pa povećanje zabrinutosti glede daljnjeg razvoja stanja istočno od grada Deir ez-Zoura sigurno nije neutemeljeno.

Ruski vojni vrh, iako u potpunosti ne isključuje mogućnost izdaje od strane nekog pojedinca iz sirijske vojske glede dojave mjesta boravka ruskog generala uoči izvršenja samog napada (izdaja slične prirode bilo je i ranije, npr. prilikom ponovnog osvajanja Palmire od strane ISIL-a, oko Božića prošle godine), ipak je primarno uvjeren u umješanost američke vojske u taj napad, kroz pružanje džihadistima  obavještajnih podataka pribavljenih posredstvom nadzora komunikacija, prije svega mobitela, i automatskim utvrđivanjem preciznog položaja korisnika tehnologijom koju jedino posjeduje SAD i kojom ne barataju niti druge vojne sile poput  Velike Britanije ili Francuske, a kamoli ISIL. I rusko vojno čelništvo o tome otvoreno govori.

A da na odgovor Moskve nije trebalo dugo čekati. Samo dva dana kasnije izvršen je prvi napad ruskih zrakoplova na prokurdske „Sirijske demokratske snage“ (SDF) iza kojih stoje Sjedinjene Države, u zoni nalazišta plina u regiji Deir ez-Zour. Temeljem vjerojatnog usmenog (ili samo prešutnog dogovora Rusije i SAD-a), dvije strane su se do sada suzdržavale od napada na one snage koje suprotna strana podupire, a ne nalaze se na spisku terorističkih organizacija. SAD tako ne napada sirijsku vojsku (osim, povremeno, postrojbe njoj savezničkih šijtskih milicja, i to samo ukoliko ugroze položaje sirijske oporbe iza kojih stoji Washington – uglavnom na jugu Sirije). Naravno, ovaj ruski napad za sada je samo iznimka i treba ga shvatiti isključivo kao rusku „crvenu crtu“, zadnje upozorenje SAD-u ali i sirijskim Kurdima da koketiranje s „Islamskom državom“ glede zadržavanja napredovanja sirijske vojske u oslobođenju regije Deir ez-Zour neće biti tolerirano. Pritom ne treba zaboraviti kako ruska vojna policija stoji na crti razdvajanja između izolirane kurdske enklave Afrim na sjevero-zapadu Sirije i turskih i proturskih postrojbi, kao i između kurdskih snaga u gradu Manbiju i turske vojske koja je taj grad pod svaku cijenu željela osvojiti u vojnoj operaciji „Štit Eufrata“, pokrenutoj u ljeto prošle godine. Moskva je time spriječila prodor turske vojske prema Rakki i želju Ankare da od ISIL-a ona, a ne Kurdi, oslobodi taj većinski arapski sunitski grad, što nije odgovaralo niti Damasku niti Washingtonu (naravno, svakom iz svojih razloga). Osim toga Moskva održava čvrste političke kontakte s političkim predstavnicima Kurda u ruskom glavnom gradu i teško je očekivati da će se kurdske snage u takvim okolnostima odlučiti na rizično suprostavljanje sirijskoj i ruskoj vojsci (osim u slučaju samoobrane) ma koliko to Washington priželjkivao.

Što se tiče napada islamista „Al-Nusre“ na rusku vojnu policiju u sigurnosnoj zoni na sjeveru regije Hama (pripada budućoj zoni deeskalacije „Idlib“), ubrzo nakon njegovog pokretanja formirana je postrojba za deblokadu, sastavljena od sirijskih i ruskih specijalaca, i dragovoljačkih snaga iz ruskog „Sjevernog Kavkaza“, kojima se priključila i postrojba lokalnog arapskog plemena Muali (koji su ranije potpisali sporazum o primirju i uspostavi zone deeskalacije i ostali mu vjerni usprkos navedenim okolnostima).  Uz zračnu potporu dvaju ruskih zrakoplova i helikopterskih snaga, deblokada je vrlo brzo probijena, a na tlu je ostalo mrtvo preko 80 maskiranih i dobro opremljenih islamista, dok su ostali odbačeni ne samo na početne položaje već je protunapad nastavljen pa je oslobođen još širi prostor nego je to bilo uoči terorističkog napada.

Osim  toga, dva dana kasnije, ruska podmornica „Velikiy Novgorod“ je u osvetničkoj akciji, iz akvatorija Sredozemnog mora, krstarećim raketama „Kalibr“ gađala ciljeve „Jabhat al-Nusre“ u regiji Idlib, upravo one snage koje su sudjelovale u napadu na ruske vojne policajce. A već 26. rujna, ruski strateški bombarderi Tu-95 MS doletjeli su preko iranskog i iračkog zračnog prostora i gađali islamističke ciljeve krilatim raketama X-101. Navodno je likvidirano 5 vodećih zapovjednika „Jabhat al-Nusre“ u regiji Idlib.

Zbog svega ovog, ruski vojni vrh pri analizi ovog događaja postavlja pitanje, iz kojeg je razloga, zapravo, izveden taj samoubilački napad islamista tj. koji su bili njegovi ciljevi s obzirom na njihove velike ljudske i materjalne gubitke, kao i posljedični gubitak teritorija koji su prije akcije nadzirali? Prije toga je zapovjednik ruskih oružanih snaga, general Sergey Rudskoy, iznio posljedice osvatničkog ruskog napada na islamiste u Idlibu nakon njihovog napada na rusku vojnu policiju: „ U 24 sata, u napadima zrakoplovstva i topničkom vatrom  uništen je 181 objekt , oko 850 terorista, 11 tenkova, 4 oklopna vozila, 46 pick upa, 5 minobacača, 20 kamiona i 38 skladišta naoružanja.“

Rusko Ministarstvo obrane taj je napad vrlo brzo ocijenilo kao pokušaj zaustavljanja uspješnog proboja sirijske vojske u regiji Deir ez-Zour na istoku zemlje i uništenja tamošnjih postrojbi džihadista iz „Islamske države“. Također je izjavilo kako je stvarni cilj islamista bilo zarobljavanje ruskih policajaca i otpočinjanje mučnog pregovaranja s Moskvom, uz javno objavljivanje video kadrova sa zatočenim ruskim vojnicima, uz neizostavne ideološke parole i pozive na  islamski sveti rat protiv nevjernika itd. Osim toga, ruski vojni vrh je za iniciranje napada okrivio američke obavještajne službe koje djeluju sinkronizirano sa SaudijskomArabijom, koja, zapravo, i upravlja snagama „Al-Nusre“ (sada pod imenom „Tahrir ash-Sham“) u regiji Idlib, nakon što su ove prije nekoliko mjeseci potukle proturske oružane organizacije islamističkog predznaka i preuzele nadzor nad svim važnijim gradovima  regije Idlib, čak i nad graničnim prijelazom s Turskom.

Ruski vojni vrh, iako za napad indirektno optužuje saudijski državni vrh i prijestolonasljednika i ministra obrane Mohammeda bin Salmana, ipak jasno daje do znanja kako saudijski princ taj potez ne bi učinio samostalno, bez naredbi „gazda iz Washingtona“. Jer svim vojnim analitičarima je potpuno jasno kako islamisti ne bi bili u stanju izvršiti tako precizan i koordinirani napad bez potpore izvana, a još više, kako se na takvu akciju i napad na rusku vojsku sigurno ne bi odlučili samostalno. Naime „Jabhat al-Nusra“, kao sirijski ogranak saudijske „Al-Qaide“, u potpunosti ovisi o Rijadu, poglavito u vrijeme otežane opskrbe preko turskog teritorija nakon pogoršanih saudijsko-turskih odnosa zbog zbližavanja Ankare s Rusijom i Iranom glede metodologije riješenja sirijskog sukoba, a poglavito nakon pokretanja katarske krize u kojoj je Ankara otvoreno stala u zaštitu Dohe i time izazvala pritajeni gnjev Rijada.

Međutim , ovaj potez Rijada vezano uz napad snaga koje on sponzorira na rusku vojsku, bila to njegova stvarna želja ili tek izvršenje zapovijedi pristigle iz Pentagona, ukazuje na krajnje neugodno stanje po Saudijce glede razvoja vojnog i političkog  stanja na sirijskom tlu. Nakon gubitka Aleppa, od kada je intenzivirano rusko-tursko partnerstvo, čije je oslobođenje sirijsku tzv. umjerenu oružanu oporbu zapravo svelo na nevelike teritorijalne džepove koji su ubrzo „neutralizirani“ astanskim sporazumima o uspostavi sigurnosnih zona, potpuno je izmjenjen algoritam saudijskog utjecaja u Siriji. Odatle i nedavni pokušaji Rijada da se aktivno uključi u rad pregovaračkog procesa u Astani, a koje pitanje bi se trebalo razmatrati i u sklopu predstojećeg skorog posjeta kralja Salmana Putinu u Moskvu. Međutim, nakon ovog napada postavlja se pitanje, što Rijad zapravo ima tražiti u Astani? Osim spoznaje kako Astanski pregovori o riješenju sirijskog sukoba privlače sve veći broj ključnih igrača koji u njima žele sudjelovati (a već, osim ruskih, turskih i iranskih pregovorača, sirijske vojske i oružane oporbe, kao i predstavnika UN-a Steffana de Misture, u njima kao promatrači sudjeluju i SAD i Jordan, a Kina je objavila kako će poduprijeti sve dogovore koji na njima budu donešeni). Astanskim procesom Moskva je učinila ono naizgled nemoguće: za pregovarački stol o Siriji je vrlo brzo postavila do tada sukobljene strane – Tursku i Iran, inicirala i dogovorila sporazume o zonama deeskalacije, a uskoro će s Turskom riješiti i regiju Idlib (o čemu više neki drugi put, jer je ta tema bila i predmet razgovora prošlog tjedna između ruskog čelnika Putina i turskog vođe Erdogana održanog u Ankari). Na taj način Astanski pregovarački proces u potpunosti je zasjenio neplodni Ženevski mirovni proces o Siriji, kojeg više gotovo nitko niti ne spominje, dobro znajući gdje se danas odlučuje o sirijskoj sudbini.

Upravo zato je saudijsko kuratorstvo „Al-Nusrinog“ napada na de facto rusku vojsku tim prije nerazumljivo, jer je takav napad  već unaprijed bio osuđen na propast. Tim prije što Moskva Rijadovo sudjelovanje u pregovorima u Astani uvjetuje prestankom sponzoriranja islamista u Idlibu kao i dogovorom s Turskom oko te regije. Idlib Moskva očito želi prepustiti utjecaju Ankare, a „čišćenje“ terena proturskim oružanim organizacijama, uz ulazak turske vojne policije kao jamca sigurnosti u toj posljednjoj, 4. sirijskoj zoni deeskalacije, pričemu će Rusija turskim snagama pružati zračnu potporu iz smjera juga.

Bilo kako bilo, napad na rusku vojnu policiju vjerojatno će poslužiti Moskvi i Ankari kao idealna politička platforma za finalni vojni obračun s prosaudijskim islamistima u strateški važnoj regiji Idlib i njezino stavljanje pod svoj konačni nadzor.