Zoran Meter: TKO ILI ŠTO STOJI IZA TERORISTIČKOG NAPADA U ST. PETERBURGU?

Geopolitika.News danas je među prvima prenjela vijest o tome, da je izvršitelj terorističkog napada u metrou ruskog Sankt Peterburga bio ruski državljanin rođen u Kirgistanu 1995. godine, po imenu Akbarzhon Akramzhanovich Džalilov. Radi se, zapravo, o bombašu samoubojici koji je najprije ostavio lažnu bombu sa satnim mehanizmom na stanici metroa, a potom se ukrcao u vagon podzemne željeznice i raznio bombom koju je imao na sebi.

Istraga u smislu utvrđivanja identiteta počinitelja bila je vrlo brza, a pomogle su joj karakteristike vezane uz ostatke tijela terorista-samoubojice i balistički dokazi i zaključci iz njih izvedeni. Jedan od glavnih dokaza svakako je i pronađena putovnica u torbi koju je sa sobom nosio počinitelj, a također i snimke video-kamera koje su ga evidentirale na jednoj stanici metroa (na kojoj je ostavio torbu s vremenskom „bombom“), a nakon toga i na ulazu u vagon vlaka u kojem se prava eksplozija i dogodila.

Puno važnije od samog identiteta počinitelja je utvrditi tko i stoji li uopće netko iza samog napada? Radi li se o počinitelju regrutiranom iz neke od terorističkih organizacija, dobro pripremljenom i operativno potpomognutom, ili, o „vuku-samotnjaku“, neovisnom o bilo kome i bilo čemu tj. odanom isključivo vlastitim idejama, ili jednostavno, o psihički poremećenoj osobi koja se imala potrbu dokazati okolini na sebi svojstven – radikalan način poput osoba koje boluju od  Herostratovog kompleksa (čovjek koji je zapalio Artemidin hram samo da bi se proslavio) (iako se psihička poremećenost itekako može odnositi i na prve dvije mogućnosti). O „vukovima-samotnjacima“, primjerice, radilo se u slučaju terorističkih napada prošle godine u Nici i Berlinu.

Kako sada stvari stoje, upravo se o teroristu-individualcu radi i u slučaju napada na peterburški metro. Niti jedna teroristička organizacija, prije svega one islamističke poput „Islamske države“, za nj još nije preuzela odgovornost (a baš „IS“ to rado čini, čak i onda kada s pojedinim napadima nema stvarne veze), iako bi se to možda moglo očekivati s obzirom na rusku ulogu u borbi protiv terorizma u Siriji. Ali čak i da „IS“ to učini sutra ili za tjedan dana, u to neće biti nužno i povjerovati, na isti način kao što to vrijedi i za spomenute napade u EU koje ta organizacija rado pripisuje sebi i to objavljuje na svojim internet stranicama. Sama „Islamska država“ sada proživljava teške trenutke i puno je više zabavljena sobom nego ekspanzijom terorizma po svijetu. Njoj zapravo predstoje još samo mjeseci egzistiranja u svom strukturnom obliku u kojem se organizacija nalazi od svog osnutka do danas. Osim toga, ni Rusija danas više nije predvodnik borbe protiv „Islamske države“ jer je tu ulogu odnedavno (dolaskom nove američke administracije) preuzeo SAD akcijama u iračkom Mosulu i na sirijskom terenu u okolici Rakke, kao simboličke prijestolnice „Islamske države“.

Stručnjaci za terorizam lako uočavaju još jedan detalj jučerašnjeg napada u metrou St. Peterburga. Radi se o tome, da je ista osoba postavila bombu sa satnim mehanizmom na jednom mjestu, a nakon toga se udaljila i izvršila drugi – kobni napad na sasvim drugom mjestu. Kada se radi o organiziranom terorističkom napadu, njegov izvršitelj (ili više njih) često ima potporu drugih članova organizacije u smislu prebacivanja s mjesta na mjesto (radi smanjivanja rizika od primjećivanja sa strane sigurnosnih snaga i video nadzora), osiguranja kamuflaže, a u tim se slučajevima gotovo uvjek koriste prave, a ne lažne bombe – kako je to bilo jučer u slučaju ostavljanja torbe sa satnim mehanizmom na jednoj od stanica gradskog metroa drugog po veličini ruskog grada. A i u takvim slučajevima, ukoliko se radi o istovremenom višestrukom terorističkom napadu, to čini više osoba, a ne jedan terorist. Još je jedan čimbenik koji ukazuje da je „ruski“ terorist djelovao samostalno: on nije tempirao pravo vrijeme za napad tj. nije čekao „špicu“ gužvi, kada bi nedvojbeno žrtava bilo kudikamo više. Osim toga, pogrešno je izabrao središnji vagon, računajući da će baš u njemu biti više ljudi (što bi bilo da je bila prometna „špica“), umjesto da je išao u glavni-prvi vagon, koji je u to vrijeme i najpopunjeniji putnicima.

Zbog svih ovih pokazatelja čini se najvjerojatnijom opcija da je Džalilov djelovao individualno i da je vjerojatno bio zadojen džihadističkom ideologijom. Individualni terorizma tzv. očajnika sve je rašireniji fenomen i nije vezan isključivo uz religiozno-sektaške motive. Najbolji primjer individualnih terorista jest stanje u Izraelu, u kojem su se u posljednje dvije godine intenzivirali samostalni napadi Palestinaca-pojedinaca  naoružanih nožem na izraelske civile po tamošnjim gradovima. Tu se, dakako, radi o motivu vezanom uz težnje za uspostavom vlastite države i s tim povezanog osjećaja očaja da se taj cilj više ne može postići mirnim putom tj. političkim dogovorom suprostavljenih strana.

S tim u svezi postavlja se logičko pitanje: može li se uopće učinkovito boriti protiv terorista-individualaca (ili, kako sam ih gore nazvao „vukova-samotnjaka)? Odgovor je, na žalost – negativan. Nitko, niti jedna sigurnosna služba ili psiholog nije u stanju prodrijeti u um običnog čovjeka koji hoda ulicom i reći – „on je terorist“. To dokazuje i spomenuti trend u Izraelu koji u pravilu završava krvavo po žrvu i po samog napadača, kojeg obično „srede“ ili ostali građani ili snage sigurnosti. Zato je teško upirati prstom i tražiti krivca u pojedincima unutar sigurnosnoig sustava, njegovom ustroju, propustima i slično.

Jednostavno je došlo vrijeme u kojem svijet mora istinski priznati i reći (ne u (geo)političke svrhe najjačih svjetskih sila) da je terorizam najveća i zajednička prijetnja čitavom čovječanstvu i da se protiv njega može boriti jedino zajedničkim snagama. Također se vrlo dobro zna iz kojih središta moći se omogućuje djelovanje sponzora koji financiraju terorističke pokrete diljem svijeta, ali ih se iz nekog razloga (ustvari, jedino geopolitičkog) u pravilu ne dira – i ta se činjenica mora promijeniti ukoliko se želi postići pobjeda nad terorizmom.

Ali isto tako treba biti pošten i reći, kako će borba protiv terorizma biti najučinkovitija ukoliko se unište ili minimaliziraju uzroci koji ga generiraju i hrane te ga čine toliko privlačnim – poglavito za mladu islamsku populaciju diljem svijeta. A tih je uzroka jako puno, samo što ih je katkad teško priznati jer ne idu u prilog onih najmoćnijih.