Zoran Meter: SVIJET NA RUBU RATNE KATAKLIZME. RUSKI ZRAKOPLOVI NADLIJEĆU AMERIČKI RAZARAČ DONALD COOK

Nastavljaju se političke bitke na granici rata i mira, kako u zgradi UN-a u New Yorku, odnosno tamošnjem Vijeću sigurnosti, tako i oko same Sirije, vezano uz optužbe SAD-a i pojedinih Zapadnih zemalja o navodnoj uporabi kemijskog oružja od strane sirijske vojske u gradu Dumi, u Istočnoj Guti. Rusija i sirijska vlada takve optužbe oštro odbacuju i demantiraju, smatrajući ih novom farsom koju su već ranije i predvidjeli, i koja za cilj ima opravdanje američkih vojnih napada na sirijsku vojsku i rušenje legitimne vlade u Damasku.

U VS, zapravo, traje pravi diplomatski rat u kojem se ne biraju verbalna sredstva, a stanje dodatno podgrijavaju i mediji koji prenose ratoborne izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa o „izučavanju američkog vojnog odgovora“ i konzultacijama koje o tome vodi s vojnim vrhom u Pentagonu, kao i izjave raznih analitičara i komentatora u kojima se razrađuju varijante mogućih ciljeva američkih vojnih napada protiv Assadovih snaga u Siriji. Evo ključnih primjera oštre i do sada neviđene retorike unutar VS UN-a, čak ni u doba hladnog rata:

U ponedjeljak na večer američka veleposlanica pri UN-u Nikki Haley izjavila je kako je Rusija potkopala autoritet UN-a svojim potezima u Siriji. „Samo je pravo čudovište“ u stanju izvršiti zločine protiv civila u Siriji, kazala je Haley. „Čudovište, koje želi da nema ni bolnica, ni doktora koji bi  mogli umanjiti bol… čudovište koje snosi odgovornost za te napade, u njega nema savijesti, kojeg čak ne šokiraju fotografije djece, Ruski režim, čije su ruke također u krvi sirijske djece, ne srami se fotografija mrtve djece“, kazala je američka veleposlanica tijekom zasijedanja VS. Pozvala je da se „ne zaboravi ruska uloga u Assadovoj razarajućoj politici.“

„Rusija i Iran poslali su Assadu svoje vojne instruktore, službene ruske osobe na terenu pomažu režimu u kampanji gušenja ljudi, a iranske snage odrađuju ostali prljavi posao. Rusija, koja nastavlja takve aktivnosti, mogla bi završiti te užase, ali ne može ili ne želi, i nalazi se na strani Assada“, izjavila je Nikki Haley i dodala,  kako „niti jedna civilizirana vlada ne bi mogla imati posla sa sirijskim režimom“. „Mi smo Rusiji omogućili potkopavanje autoriteta UN-a. Rusija blokira sve poteze, a već je vetom blokirala 5 rezolucija po tom pitanju (primjene kemijskog oružja u Siriji)“, zaključila je Haley, kazavši,  kako Rusija nikada neće biti prijatelj SAD-a.

Replicirao joj je ruski veleposlanik u UN-u Vasily Nebenza, kazavši, kako Rusiji niti ne treba američko prijateljstvo već od SAD-a traži jedino konstruktivan dijalog. „Rusija ima prijatelje. Mi, za razliku od vas, nemamo protivnike“, kazao je Nebenza.  Pri tom je pozvao Nikki Haley da Rusiju više nikada ne naziva „režimom“ i da će, ukoliko se to ponovi, prekinuti zasijedanje. Također je izjavio kako SAD očekuju teške posljedice u slučaju primjene vojne sile protiv Sirije.

„Kroz postojeće kanale mi smo već upozorili američku stranu kako vojni potezi pod lažnim matricama protiv Sirije, gdje se po molbi zakonite vlade te zemlje nalaze ruski vojnici, mogu dovesti do najtežih posljedica“, izjavio je glavni ruski diplomat. Pozvao je zapadne političare na „smirivanje retorike jastreba“ i na prestanak nerazumnih poteza koji predstavljaju izazov globalnoj sigurnosti, pri čemu je kazao, kako zapadne državnike nitko nije „opunomoćio za ulogu svjetskih žandara“. Nebenza je izjvio i kako SAD, Velika Britanija i Francuska vode liniju sukoba s Moskvom, koristeći širok arsenal metoda i ton kakvog nije bilo čak ni u vrijeme hladnog rata.

Podsjećamo: jučer je američki predsjednik Donald Trump obećao kako će o mjerama protiv sirijskog predsjednika Assada izvijestiti tijekom idućih 48 sati.
Jučer je The Wall Street Journal, pozivajući se na izvore iz Pentagona, objavio, kako još jedan američki razarač može ući u Sredozemno more. U istočnom Sredozemnom moru već se nalazi američki razarač USS Donald Cook, odakle može sudjelovati u napadu na Siriju , „a drugi, USS Porter, tamo može stići za nekoliko dana“, navodi WSJ.

Sinoć je medij Washington Examiner, također se pozivjući na izvor iz Pentagona, objavio kako je USS Donald Cook sa 60 krstarećih raketa „Tomahawk“ napustio luku u Cipru i krenuo prema Siriji.

Turski medij Hurriyet izvijestio je da su američki razarač najmanje četiri puta nadlijetali ruski vojni zrakoplovi, ali Pentagon je tu informaciju opovrgao.

Ovo najnovije radikalno zaoštravanje sirijske krize prijeti opasnim posljedicama. Naime, Sjedinjene Države ovakom oštrom retorikom i najavom primjene vojnog odgovora prema Siriji ne ostavljaju si previše prostora za odstupnicu jer bi time dodatno gubile na političkom ugledu u očima međunarodne zajednice. S druge strane posve je izvjesno kako se Rusija po ovom pitanju neće povući i to ona već dugo vremena sasvim jasno daje do znanja. Sirija je, uz izuzetak Ukrajine, danas jedni prostor na koji Rusija snažno utječe i na kojem se neposredno suprostavlja američkim interesima. Kroz svoj vojni angažman i zaštitu sirijskog predsjednika Assada Rusija danas nastoji povratiti raspadom SSSR-a izgubljene pozicije globalne velesile. Ukoliko bi se Rusija sada povukla, ona bi, za razliku od SAD-a, izgubila ne samo teško stečeni  ugled kroz sirijsku kampanju, već i status jednog od ključnih globalnih središta moći i bila bi svedena na regionalnu državu što nikako nije u skladu s njezinom vojnom moći ali i ambicijama. Dakle, Moskva ima još manje prostora za manevarsku odstupnicu u Siriji nego što to ima Washington.

Iz ovakvog polazišta i trenutačnih političkih odnosa logički se postavlja pitanje – kuda i kako dalje i nije li zbog svega toga neizbježan američko-ruski rat tj. sveopća kataklizma? Ipak ne bih išao tako daleko te i dalje nisam pristalica apokaliptičnih teorija ma koliko događaji vodili upravo prema takvom scenariju. Naime, u Pentagonu još uvjek vodeću riječ imaju visoki profesionalci, skriveni od očiju medija, koji jako dobro shvaćaju realno stanje stvari i sasvim sigurno pravilno iščitavaju signale upućene sa suprotne strane. Ukoliko se prisjetimo, ne tako davno Trump je sjevernokorejskog vođu nazivao najvećim tiraninom, diktatorom, monstrumom i zločincem koji prijeti američkoj sigurnosti; toj je državi prijetio „neviđenim ognjem“, prema njoj su plovile grupacije vojnih  brodova na čelu s nosačima zrakoplova, nadlijetali je strateški bomberderi, pritiskali vojni manevri američkih i južnokorejskih snaga, a većina svjetskh analitičara govorila je kako je rat neizbježan. A što imamo danas? Trump sretno najavljuje svoj susret s tim istim „monstrumom“ i nada se konstruktivnom riješenju problema. Nije li, zapravo, apsurd da se SAD do prije par mijeseci formalno javno pribojavao nuklearne prijetnje Sjeverne Koreje po američku nacionalnu i teritorijalnu sigurnost, a da se danas tako otvoreno, čak uz vojnu prijetnju, suprostavlja svom jedinom stvarnom globalnom vojnom suparniku – Rusiji, koja, poput samog SAD-a, svojim nuklearnim kapacitetima može više puta uništiti čitavi svijet? To govori ili o blefu američke vanjske politike koja računa na strah suprotne strane, sukladno njezinoj novoj, u siječnju ove godine objavljenoj strateškoj doktrini o vođenju diplomacije s pozicije sile, ili pak, o potpunom gubitku razuma, u što ne vjerujem. Puno je vjerojatnije da se radi o pomno planiranim događajima i isplaniranim i koordiniranim popratnim političkim  potezima. Ukoliko promotrimo u vrlo kratko vrijeme pojavu „afere Skripal“ s navodnim ruskim kemijskim trovanjem svog bivšeg špijuna i prije nekoliko dana pojavu  navodne uporabe kemijskog oružja u Siriji od strane Assada, čitav scenarij dobiva svoj okvir iz kojeg nije teško iščitati slijedeće: Rusja se eto, usuđuje kemijskim otrovom napadati civile i jedne istaknute članice NATO saveza, pa kako onda neće podupirati i uporabu kemijskog oružja od strane svog saveznika u Siriji. Dakle, zbog toga mora odgovarati, , smatra Washington. A SAD jedino može odgovoriti „Tomahawk“ raketama po precizno odabranim ciljevima, jer je primjena zrakoplovstva puno vše rizična glede mogućih ruskih žrtava. A ti ciljevi mogu biti samo sirijske baze ili baze proiranskih snaga, s tim da su na tu varijantu već i jedne i druge pripravne. Naravno, ruske baze se ne bi dirale. No to otvara drugo bitno pitanje: koliko i takva varijanta šteti ruskom ugledu, poglavito u očima bliskoistočnog svijeta koje su sada u Siriji itekako širom otvorene. Nedavno je ruski predsjednik Putin javno izjavio „nas nisu slušali, nek slušaju sada“. A ukoliko Rusija dozvoli i ovaku „mekanu“ američku varijantu s „Tomahawk“ raketama, kakva je bila primjenjena po istom scenariju i početkom travnja prošle godine (s nikakvim popratnim operativno-strateškim posljedicama po sirijsku i rusku vojsku ili smjer ruske politike u toj zemlji), teško je da će Zapad Rusiju i u buduće „slušati“. U tom slučaju ponavljanje scenarija s „kemijskim napadima“ sirijsku vojsku očekivat će u njihovoj svakoj narednoj velikoj oslobodilačkoj operaciji, od Derae na jugu, Idliba na sjevero-zapadu, do teritorija istočno od rijeke Eufrat.

Naravno, pri tom treba podsjetiti kako je upravo na najnoviju provokaciju oko navodnog kemijskog napada sirijske vojske nedavno javnost upozorio i ruski Glavni stožer.

Stvar je toliko apsurdna ukoliko se sagleda i s čisto vojne točke gledišta (a kamo li one političke, koja se odnosi na nemjerljivu štetu po ugled u međunarodnoj zajednici po stranu koja koristi kemijsko oružje protiv civila). Naime, sirijska vojska je u proteklih nešto više od mjesec dana vještom kombinacijom – demonstracijom vojne snage i pokretanjem pregovora s pobunjeničkim snagama – uspjela gotovo „bez ispaljenog metka“ očistiti veliko pobunjeničko uporište pokraj Damaska Istočnu Gutu. Štoviše, i iz tamošnjeg posljednjeg pobunjeničkog  uporišta, grada Dume, ovih su dana sporazumno autobusima premiješteni islamistički borci  sa svojim obiteljima prema sjeveru Sirije, u zone pod nadzorom pobunjeničkih snaga ili turske vojske. U tim i takvim okolnostima primjenjivati zabranjeno kemijsko oružje protiv civilnog stanovništva ne da nema nikakve vojne logike, nego bi predstavljalo istinski čin ludila. Osim toga, prošli tjedan su Rusija, Turska i Iran na samitu u Ankari jasno odredili predstojeće zajedničke korake koji će dovesti do omogućavanja političkih pregovora o riješenju dugogodišnjeg sirijskog sukoba. A Assad u čitavoj toj priči nedvojbeno ostaje na vlasti, što je u nedavnom intervjuu The Timesu izričito kazao i sam saudijski prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman. A na predstojećem samitu Arapske lige koji će se 14. travnja održati u Saudijskoj Arabiji, čak će 9 članica pokrenuti inicijativu za povratak Sirije u tu organizaciju. Dakle, po Assada, a onda i Rusiju, Iran i očito Tursku (koja vojnim metodama upravo riješava svoje primarne interese u Siriji u odnosu na kurdske autonomne  teritorijalne projekte u toj zemlji), stvari se odvijaju sasvim povoljno i one nemaju nikakve potrebe za bilo kakvim radikalnim potezima poput uporabe kemijskog oružja.

Međutim, u čitavoj ovoj priči zabrinjava nešto drugo: i u „aferi Skripal“ i u kemijskom „napadu“ sirijske vojske, gotovo isti dan, dok još nisu niti pokrenute službene istrage (Trump je jučer izjavio kako nikakve istrage niti ne trebaju jer je krivac jasan!), a kamo li pričekani njihovi rezultati, optužena je Rusija. Povijest, i ona ne tako davna, ne jednom je pokazala sve zablude načela „vjerojatne krivice“ – od iračkog  „sigurnog posjedovanja“ kemijskog oružja i mahanja Colina Powela nekakvim bijelim prahom u VS kao dokaz tome, što je dovelo do invazije na tu zemlju i smrti, prema nekim procjenama i do milijun civila (za što nitko nije odgovarao, a niti hoće), do Libije i svrgavanja „opasnog“ Gaddafija. Takva praksa u potpunosti izlazi iz svih međunarodnih konvencija o pravilima postupanja u takvim i sličnim slučajevima i, zapravo, urušava dosadašnji međunarodni institucionalni i pravni poredak, a što je vrlo opasno jer nema alternativnih instrumenata za očuvanje međunarodne sigurnosti.

Što može biti krajnji američki cilj ovog pokrenutog procesa, budući da ne vjerujem kako će se Washington odlučiti na vojni sukob s Rusijom? Može se ići na pokušaj izbacivanja Rusije iz Vijeća sigurnosti, o čemu svjedoči i navedena retorika američke veleposlanice u UN-u Nikki Haley, tj. na pokušaj daljnje međunarodne izolacije te zemlje i to u ozračju svjetskog nogometnog prvenstva koje u Rusiji počinje za dva mjeseca. Može se ići i na pokušaj radikalizacije odnosa EU-Rusija što može dovesti do potpunog odsijecanja Rusije na njezinim zapadnim granicama i sprječavanja ruskih gospodarskih interesa s EU, uključno i onih energetskih, prije svega blokadom izgradnje plinovoda „Sjeverni tok 2“.  Sve su to ciljevi koje Washington, uz pojačani pritisak na ključne članice EU nedvojbeno može ostvariti. Međutim, ostaje činjenica kako je zapadni svijet, iako dominantan, ipak samo manji dio ukupnoga svijeta. Svijeta iz kojeg ni Rusija, ni Kina, ni Azija u cjelini, a niti islamski svijet neće iščeznuti.