Zoran Meter: SVE DUBLJI JAZ IZMEĐU EU I SAD-A ZBOG AMERIČKE BLISKOISTOČNE POLITIKE

U ponedjeljak, 26. lipnja, njemački šef diplomacije Sigmar Gabriel je na forumu Europskog vijeća za međunarodne odnose (ECFR), govoreći o katarskoj krizi, izjavio slijedeće:

„Mi nastojimo približiti stavove i sniziti napetosti, ali za sada taj spisak (zahtjeva četiriju arapskih država upućenih Kataru, op. ZM.), općenito, predstavlja provokaciju.“ Ministar je dodao kako će Kataru njega biti teško ispuniti. Također je kazao kako je u taj sukob „uključeno jako puno strana“.

Podsjećamo, Saudijska Arabija, Bahrein, UAE i Egipat uputile su 22. lipnja Kataru spisak s 13 točaka (zahtjeva) koje Doha mora ispuniti u roku od 10 dana ukoliko želi normalizaciju odnosa. Zahtjev je zapravo čisti ultimatum, koji Katar lišava mogućnosti vođenja samostalne vanjske politike, a, između ostalog, traži se njegov prekid diplomatskih odnosa s Iranom, zatvaranje turske vojne baze na njegovom teritoriju, ukidanje televizije Al Jazeera, prekid financiranja radikalnog panislamskog pokreta „Muslimanska braća“, isplata novčanih kompenzacija spomenutim arapskim zemljama zbog šteta nanesenih katarskom potporom terorizmu i td. Doha je takve zahtjeve nazvala nerazumnim i neprovedivim te ih odbacila, a državni vrh odmah najavio nastavak suradnje s Iranom i Turskom, pričemu je katarski emir Al-Thani obavio telefonski razgovor s iranskim predsjednikom Hasanom Rohanijem ali i demonstrativni, osobni susret s duhovnim vođom „Muslimanske braće“, kao i izvjesnim egipatskim propovjednikom koji se nalazi na „terorističkom spisku“ četiriju spomenutih arapskih zemalja.

Takav se odgovor Dohe na ultimativne zahtjeve mogao i očekivati, znajući pritom kako od vojne akcije arapskih država protiv Katara neće biti ništa. Dohu zbog toga očekuju duga i teška vremena gospodarske i prometne blokade od strane Saudijske Arabije i UAE, što ove već posve otvoreno i najavljuju. Međutim, Katar se glede toga pouzdaje u svoju golemu financijsku moć, kao i sve veći broj svojih saveznika ili neutralnih zemalja, ne samo u zoni Perzijskog zaljeva. Osim toga, nedavnim sporazumom o kupovini američkih vojnih zrakoplova u vrijednosti od 12 milijardi dolara i izvođenju zajedničkih pomorskih vježbi dviju zemalja, Doha je nedvojbeno primirila i ratoborni stav koji je protiv nje u prvoj fazi izbijanja krize zauzeo predsjednik Donald Trump.

Zato se mi vratimo Europskoj uniji i stavovima njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, znajući kako su njemačko-katarski odnosi vrlo razvijeni i da, primjerice, samo u jednoj od najvećih svjetskih banaka – Deutsche Bank, Katar posjeduje čak 10% vlasničkog udjela.

Nije nikakva tajna kako iza pokretanja katarske krize stoji nova američka administracija u Washingtonu i da to čini posredstvom Rijada, koji je i ranije vrlo dobro znao sve katarske aktivnosti (uostalom, kao i sam Washington), uključno i sponzoriranje „Muslimanske braće“ i „Islamske države“ i otvaranje turske vojne baze u toj zemlji, a  što mu do sada nije pretjerano smetalo. Washington, preko nove konstelacije odnosa unutar dinastijske strukture Saudijske Arabije, kroz prošlotjedno službeno imenovanje princa Muhammeda bin Salmana za prijestolonasljednika i prvog zamjenika premijera (uz već postojeću dužnost ministra obrane), nastoji prekrojiti Bliski istok sukladno svojim težnjama, brinući se isključivo za vlastite interese i interese regionalnih igrača koji su s njima kompatibilni. A katarski, kao i oni dijela Europske unije, to ipak nisu.

Njemački stav po katarskoj problematici, najblaže rečeno, nije usklađen s američkim. Berlin je kroz riječi ministra Gabriela (koji zasigurno ne predstavlja samo njemačko već i šire europsko gledište na taj problem) jasno dao do znanja kakav je njegov stav oko te krize i načina iznalaženja puta za njezino riješenje. Da dvije strane „ne gledaju kroz iste naočale“ po pitanju Bliskog istoka svjedoči i boravak iranskog ministra vanjskih poslova Mohammada Javada Zarifa u Berlinu prije nekoliko dana, kada je pozvao EU na izgradnju bliskoistočnog sigurnosnog sustava zbog novih napetosti u regiji vezanih uz katarsku krizu. Svi potezi njemačkih i ostalih EU diplomata jasno ukazuju na ozbiljan stupanj nezadovoljstva Europske unije američkim bliskoistočnim potezima. A sve je počelo još ranije, nevezano uz katarsku krizu, nakon posjeta  američkog predsjednika Donalda Trumpa Rijadu krajem svibnja, kada je sa Saudijskom Arabijom dogovorio sporazume vrijedne stotine milijardi dolara i time izbacio europsku konkurenciju (posebno onu vojno-industrijsku) s tamošnjeg unosnog tržišta, što je razljutio i Pariz i Berlin.

Ali EU čelnike i europski krupni biznis još više ljuti novi  smjer američke oštre protuiranske politike. Washington nastoji blokirati dogovor postignut oko iranskog nuklearnog programa i inkorporirati „u jedan paket“ nove protuiranske sankcije i sankcije protiv ruskog energetskog sektora. Njime istodobno „iz igre“ s EU nastoji izbaciti dva opasna azijska konkurenta. To je nedavno izazvalo prvu snažniju protuameričku reakciju „germanskog bloka“ unutar Unije (Berlina i Beča) koji su se otvoreno, na najvišoj političkoj razini, usprotivili mogućnosti američkog kažnjavanja europskih energetskih tvrtki koje surađuju s ruskim partnerima u projektima koji se odnose na izvoz ruskog plina i nafte u Europsku uniju, otvoreno kazavši, kako se time želi pogodovati američkim energetskim tvrtkama koje žele izvoziti svoj skuplji ukapljeni plin na europsko tržište, ali i utjecati na strategiju europske energetske politike, što zajedno može imati pogubne posljedice po globalnu konkurentnost europskog gospodarstva. Sve se to, naravno, odvija uz već započeti proces britanskog napuštanja Europske unije, pričemu London itekako „drži leđa“ američkoj strategiji.

Ovdje treba podsjetiti kako je Obamina administracija pri uvođenju prvog paketa proturuskih sankcija u svezi otvaranja ukrajinske krize 2014. godine, gubitke EU nastale njihovim uvođenjem i gubitkom unosnih poslova na golemom ruskom tržištu željela kompenzirati upravo otvaranjem iranskog tržišta za europske tvrtke, u okviru postizanja nuklearnog sporazuma s Teheranom. To je i bio razlog tadašnje velike američke žurbe oko konačnog riješenja tog problema, a čemu su se otvoreno protivili Izrael i Saudijska Arabija, bojeći se širenja iranskog utjecaja u regiji i šire.

Sadašnja američka administracija otvoreno djeluje s pozicije uskih američkih korporativnih  interesa, ne želeći voditi računa o bilo komu i o bilo čemu drugom, pričemu, osim svojih EU saveznika,  prečesto ne uvažava stavove niti profesionalnih djelatnika Stete Departmenta koji upozoravaju na političku „kratkovidnost“ takvih poteza.

Zbog svega ovog sve je veći broj onih stručnjaka koji ukazuju kako Njemačka još samo čeka završetak svojih parlamentarnih izbora u rujnu ove godine, nakon čega će zauzeti jasan i otvoren stav po pitanju Irana i daljnje suradnje s tom zemljom. Jer istodobnim nastojanjem izbacivanja Katara i Irana iz njemačke sfere utjecaja, uz nimalo slučajno pogoršanje njemačko-turskih odnosa nakon posjete Ankari britanske premijerke Therese May u veljači o.g., američko-britanska strategija zapravo iznova odsjeca njemački gospodarski pristup Bliskom istoku, čime politički utjecaj Berlina u toj regiji želi svesti na sebi prihvatljiv minimum, kako je to bilo već puno puta tijekom povijesti. A iskonstruiranom ukrajinskom krizom anglo-američka strategija je već ranije Berlin za dugo vremena odsjekla i od Rusije, čime je sprječena glavna američka glavobolja koja se odnosila na mogućnost stvaranja „čeličnog saveza“ Berlin-Moskva, za kojeg je utjecajni američki analitičar i utemeljitelj privatne obavještajne agencije Stratfor George Friedman, rekao, kako jedini može realno ugroziti američku globalnu dominaciju kroz njemačku tehnologiju i ruske prirodne resurse i radnu snagu.  Dakle, povijest se neprestano ponavlja, pa se zato dobro podsjetiti i one izreke koja kaže, kako se „prijatelji, kao i neprijatelji mijenjaju, a konstanta su jedino nacionalni interesi“.

A da se nešto dramatično mijenja (možda upravo po pitanju „prijatelja“ i „neprijatelja“), ukazuje i izjava njemačkog ministra vanjskih poslova Sigmara Gabriela nakon ovotjednog susreta s iranskim kolegom Zarifom, kako će se „Berlin suprostaviti nastojanjima revizije sporazuma o iranskom nuklearnom programu“. Podsjećamo da je i Njemačka članica tzv. međunarodne šestorke koja je sklopila spomenuti sporazum s Teheranom. Nije nevažno reći kako se i Rusija i Kina, kao supotpisnice, također protive bilo kakvoj njegovoj reviziji, kao i uvođenju novih protuiranskih sankcija.

Zanimljivo je primjetiti i najnovije hrvatske službene kontakte s iranskim gospodarskim i financijskim predstavnicima i namjere oko hrvatskog posredovanja u platnom prometu između iranskih i tvrtki iz EU, što jasno ukazuje na uvezanost hrvatske i njemačke politike unutar EU, ne samo po ovom pitanju.

Imajući u vidu i tursko-iransko približavanje stavova po pitanju Sirije, a poglavito oko najnovije katarske krize (što je opet blisko stavu Berlina), geopolitička borba na Bliskom istoku poprima posve nove obrise i pokreće nove procese čiji je konačan rezultat nemoguće predvidjeti. Oni će nedvojbeno utjecati i na buduću europsku geopolitičku sliku.