Zoran Meter: SUKOBI NA BLISKOM ISTOKU I UKRAJINI ZAPRAVO SU „PLINSKI RATOVI“

Što će biti s LNG terminalom na Krku?

Nakon dugo godina iščekivanja i mnoštva amplituda po pitanju „za“ i „protiv“ vezano uz analize o isplativosti, utjecaju na okoliš i sl., čini se kako Hrvatska i konačno ozbiljno računa na start projekta LNG terminala na Krku (preciznije, njegove morske – brodske inačice). Pomalo naivno (ili možda ipak smišljeno) hrvatska se javnost preparira za privid o tome, kako će taj projekt Hrvatskoj (i drugim državama na koje će se njegov rad odnositi) donijeti različite blagodati u smislu diverzifikacije opskrbe, jeftinije cijene plina i čega sve ne. No je li to baš tako?

Iskustva europskih zemalja, od Portugala do Baltika (Litva), koje su izgradile LNG terminale i o radu koji se u javnosti, izvan uskih stručnih (i visokih političkih) krugova nerado govori, ukazuju kako pretjeranog optimizma u tim projektima zapravo niti nema. Naime, portugalski i litavski LNG rade sa svega 10 do maksimum 15% svojih ukupnih kapaciteta, što u stvarnosti znači kako posluju minimalno onoliko koliko je nužno da ne bi došlo do tehnoloških kvarova na samim postrojenjima. Razlog je i više nego jasan – radi se, naravno, o konačnoj cijeni plina iz LNG terminala namjenjenog finalnim potrošačima, a koji je kudikamo skuplji od „klasičnog“ prirodnog plina. Međutim, još je bitniji jedan apsurd u toj čitavoj priči, a to je, što vlade tih zemalja, a kako bi se održavala nužna poroizvodnja LNG-a, vrše pritisak na vlastite industrijske potrošače da kupuju upravo taj skuplji plin za svoje potrebe. Sa sličnim problemom danas se susreće i Japan, koji je još prije nekoliko godina ambiciozno krenuo s uvozom američkog ukapljenog plina želeći smanjiti ovisnost od „neprijatnih“ država, što mu se u konačnici obija o glavu drastično većim cijenama, a time i s startnim smanjenjem konkurentnosti njegove industrije u odnosu na one koje imaju pristup jeftinijem „plavom energentu“.

Da je stvar s LNG terminalima i njihovoj razvikanoj ekspanziji prilično mutna, ukazuje i činjenica da u njih, zapravo, malo tko želi investirati. Pogledajmo samo što se svih ovih godina događalo s projektom LNG Krk. SAD, kao država, dugo vremena ukazuje na potrebu njegove izgradnje, međutim, sam nikada u nj nije želio ulagati novac već je uvjek tvrdio kako se moraju pronaći  zainteresirani privatni investitori. Nakon započetog enetgetskog „hladnog rata“ na relaciji Zapad-Rusija i težnje EU za diverzifikacijom dobavljača, stvari su se promijenile ali također, osim osiguranog dijela sredstava iz pojedinih financijskih institucija EU za projekt LNG Krk, za ostatak financiranja traži se sudjelovanje privatnih investitora, a što neće ići lako. A ono što po samu Hrvatsku i njezinu industriju može biti opasno, jest to, da kao i u Portugalu i Litvi, LNG radi na granici održavanja hladnog pogona i da zbog toga politika i ovdje u čitavu priču ne umješa svoje prste i  počme vršiti pritisak na industrijske potrošače u smislu obveze kupovine baš tog plina.

SAD do 2035. može postati svjetski lider u izvozu ukapljenog plina

Do 2035. g. SAD mogu prestići Australiju i Katar, kao najveće svjetske izvoznike ukapljenog plina, smatraju čelnici kanadskog energetskog giganta Enbridge i izvoznika ukapljenog plina Tellurian, koji sudjeluju na konferenciji CERAWeek u Houstonu. Proizvodnja ukapljenog plina već sada u SAD-u doseže 70 milijuna tona godišnje (Australija 87, Katar 82 milijun tona). Međutim, kaže se dalje, u narednih pet godina svijetu će trebati još dodatnih 20 milijuna tona. Energetska prednost SAD-a u odnosu na konkurente ogleda se u naprednim tehnologijama i dostupu kapitala. Do 2035. g. SAD bi trebao zauzeti dominirajuću ulogu na svjetskom tržištu ukapljenog plina, rečeno je na toj konferenciji. Također je navedeno, kako su se zbog viška plina na tržištu snizile investicije u nove izvozne projekte vezane uz ukapljeni plin, koje su svoj 17-ogodišnji minimum dosegnule 2016. godine. Međutim, smatra se kako bi se tržište moglo uravnotežiti nakon 2020. godine.

Naravno, u tom smislu Hrvatskoj je nainteresantnije tržište EU ali upravo je na njemu i najsloženije stanje jer se, osim ekonomske i tržišne logike, u čitavu priču otvoreno umješala (geo)politika. Dok se, s jedne strane, približavanje pozicija između SAD-a i Rusije može očekivati (što je čak i neminovnost) na Bliskom istoku, za EU je to vrlo teško reći, bez obzira što je predsjednik Trump biznismen, a predsjednik Putin obavještajac-pragmatik. Zato ćemo pokušati proanalizirati, je su li po pitanju EU energetske budućnosti (u prvom redu plinske) SAD i Rusija isključivo antagonisti ili imaju određene zajedničke ciljeve?

EU će biti „gladna“ plina

Prema podatcima jednogodišnjaka „Svjetska energetska statistika, 2016“ („Key World Energy Statistic“), Europa je 2015. g. potrošila 500 milijardi m3 plina, a prognoze su daljnje povećanje potrošnje. Tako se navodi, da će „do 2035. g. oko ¾ potrebnog plina Europa morati uvoziti, a vlastita proizvodnja će se nastaviti snižavati“. Problemi se javljaju i s proizvodnjom u Nizozemskoj i sniženjem norveških resursa prirodnog plina.

Na taj način, glavni izvoznici plina u Europu (EU), koji se sami takvima smatraju, jesu, tradicionalno-Rusija, i novi dobavljač-SAD.

Dosegnuti višak proizvodnje plina iz škriljevca na unutarnjem američkom tržištu, kao i program infrastrukturnog preustroja, u predsjedničku fotelju Bijele kuće su i doveli Donalda Trumpa. Ti elementi su nužni za po SAD kritički važno riješavanje problema osvajanja europskog plinskog tržišta. Najveći problem po Amerikance sveo se na vrlo skupi transport ukapljenog plina iz Sjeverne Amerike u Europu. Evo izvanrednog primjera: japansko Ministarstvo financija nedavno je izvjestilo, kako je prva isporuka američkog ukapljenog plina u sječnju 2017. g. (211 237 tona) koštala 645 dolara za 1 tonu. Za usporedbu, dostava plina iz Angole koštala je 337 dolara za 1 ton – dakle, skoro duplo jeftinije! I to sve, neovisno o tome što izvozna ruta od Portlanda do Jokohame iznosi svega 7963,7 km, a od angolskog Lobita do Nagasakija čak 17 153,8 km.

Naravno, što se EU tiče, kao što smo naveli, u čitavu priču se uplela (geo)politika, pa su tako neke zemlje, poput Poljske ili siromašnih pribaltičkih država, spremne trpjeti i 70%-tno  povećanje cijene plina kao cijenu diverzifikacije (čitaj: poslušnosti Washingtonu), dok je, s druge strane, jedna bogata Njemačka sebe unaprijed osigurala jeftinim ruskim plinom kroz plinovod „Sjeverni tok“. Štoviše, do kraja ove godine očekuje se i formalni završetak svih procedura i pribavljanje dozvola za početak radova na projektu „Sjeverni tok-2“ – također za Njemačku ali i još neke njoj susjedne zemlje. (planirani (geo)politički preustroj EU u dvije brzine pritom uopće nije slučajan).

Amerikanci su „ranili“ Rusiju ali je nisu pobijedili

Amerikanci, da bi presjekli dostavu jeftinijeg ruskog plina za Europu preko velikih plinovodnih sustava (cjevovoda), moraju provocirati destabilizaciju sigurnosnog stanja – od Ukrajine do Bliskog istoka, a ti se ratovi slobodno mogu nazvati i „plinskim ratovima“.

U tom smislu SAD je već uspio poremetiti prvotne velike ruske planove ali i planove EU: zaustavio je projekt „Južni tok“ – čija je operativna realizacija zapravo već i bila u tijeku; usložnio je dostavu ruskog plina kroz Ukrajinu; minirao je projekt „Nabucco“ kojim je EU planirala plinovodom nabavljati plin iz kaspijskog bazena, zaobilazeći Rusiju; više se gotovo i ne razmatra izgradnja Islamskog plinovoda (katarsko-turskog) kojim bi se u EU dostavljao plin s golemog plinskog nalazišta u Perzijskom zaljevu  „Sjeverni i Južni Pars“ (zajednički ga eksploatiraju Katar i Iran); a istu sudbinu doživio je i Panarapski plinovod koji bi išao od zemalja Magreba preko Sirije i Turske za EU.

Iako je Rusija prilično „ranjena“ opisanim razvojem događaja, ona na kraju ipak nije poražena. O tome svjedoče spomenuti projekti „Sjeverni tok“ ali i novi projekt „Turski tok“ kao alternativa „Južnom toku“, koji Ukrajinu čini nebitnom po pitanju izvoza ruskog plina u EU. Izgradnjom „Turskog toka“ (naravno, ukoliko se on ikada iz Turske uspije probiti do Jugoistočne Europe, o čemu svjedoče i opasna politička previranja u Makedoniji, kao posljednja velika američka brana pred tim projektom), EU se tom geopolitičkom „igrom“ zapravo stavila u neugodan položaj, da će joj se ruski plin možebitno dostavljati preko Turske (Ankara time jača svoj strateški položaj u odnosu na Bruxelless), umjesto da ga je „Južnim tokom“ neposredno sama dobivala, bez vanjskih posredničkih igrača (prisjetimo se – „Južni tok“ je trebao ići iz Rusije, kroz Crno more, u Bugarsku, kao članicu EU i dalje skroz do Austrije).

I novi statistički pokazatelji ukazuju kako je Rusija za sada uspjela očuvati gotovo čitav svoj dio ukupnog EU plinskog „kolača“: tako je Gazprom 2015. g. (u vrijeme najlošijih odnosa s EU vezano uz ukrajinsku krizu) na EU tržište isporučio 156,56 milijardi m3 plina. A u prva tri mjeseca 2017. g. taj ruski gigant povećao je svoj izvoz u Njemačku za 21%, Francusku 27%, a u Dansku čak 40% u odnosu na isto vrijeme prošle godine.

Katar i SAD suparnici, a Iran glavni američki problem

Iako je i Katar povećao svoj udio na EU plinskom tržištu s 1 na 6%, gubitkom potencijalnih kopnenih plinovoda zbog bliskoistočnih ratova on je primoran plin izvoziti morskim putom. A na tom se polju neposredno sudara s američkim interesima oko izvoza plina u EU. A Katar tu utakmicu ipak ne može dobiti. Slično je i s Iranom: izlaskom iz sankcijskih okova, ta zemlja ubrzano povećava svoj izvoz plina u EU. Ali izostankom kopnenih plinovoda Teheran također na EU tržište želi doći pomoću LNG-a. To za Rusiju ne predstavlja problem (ona se boji samo kopnenih plinovoda), ali zato predstavlja glavobolju za SAD jer je iranska neupravljiva konkurencija ipak nešto posve drugo u odnosu na Katar, s kojim SAD puno lakše manipulira. Odatle i najnovija protuiranska retorika sa strane nove  američke administracije i predsjednika Trumpa osobno, kojom se  Teheran svrstava u opasne sponzore terorizma i produljujuju mu se sankcije, a da se pritom potpuno ignoriraju glavni sponzori „Islamske države“ (kao formalnog američkog neprijatelja br.1), s kojima se čak želi produbiti suradnja na protu-iranskoj platformi (Saudijska Arabija).

Što se tiče Sirije, ona je de facto teritorijalno podjeljena do te mjere da ju je više u kratkoročnom razdoblju  nemoguće ustrojiti u homogenu cjelinu, koja bi jamčila provedbu bilo kakvih skupih infrastrukturnih projekata međunarodne važnosti: s jedne strane se uspostavio sirijsko-iransko-ruski (zapadni) dio; s druge sunitsko-turski; i s treće strane kurdsko-američki dio na sjeveru Sirije. Uz to preostaje i veliki jugo-istočni pustinjski dio Sirije pod nadzorom „IS“ kao poluga za trajnu destabilizaciju tog prostora. Kurdski sjeverni dio Sirije lako može postati američki adut za destabilizaciju Turske već prema potrebi. To predsjednik Erdogan jako dobro zna i upravo se zato snažno opire jedinstvenom kurdskom teritoriju na sirijskom sjeveru.

Dakle, u Siriji se posložilo stanje koje trenutačno odgovara i SAD-u i Rusiji kada je u pitanju njihova energetska (plinska) politika prema EU. Svi planirani plinovodni projekti koji bi plin s Bliskog istoka dostavljali EU kopnenim putom su zamrznuti ili posve prekinuti.

Naravno, iako će se američko-ruski interesi u pojedinim svjetskim regijama u dostatnoj mjeri poklapati, a time i isključiti mogućnost međusobne konfrontacije, u pojedinim točkama dvije vojne supersile će nedvojbeno hodati po opsanoj oštrici koja razdjeljuje nadzirani od nenadziranog kaosa. U tom smislu najprije mislim na mogućnost, da, ukoliko ne dođe do nekakvog drastičnijeg otklona od postojeće loše razine međusobnih odnosa (u što ne vjerujem) dvije države započmu „do zuba“ naoružavati njihove glavne protivnike  – s jedne strane SAD Ukrajinu, a Rusija Iran.