Zoran Meter: ŠTO STOJI IZA UBOJSTVA BIVŠEG JEMENSKOG PREDSJEDNIKA I ZAŠTO JE ARAPSKA KOALICIJA NEMOĆNA PRED ŠIJTSKIM POBUNJENICIMA

Jučer je vlada UAE opovrgnula tvrdnje jemenskih  huta, prema kojima su pobunjenici u nedjelju lansirali krstareću raketu jemenske proizvodnje prema gradilištu emiratske atomske centrale „Barakah“, 250 kilometara od Abu Dhabija.

Nakon što je 4. prosinca iz jemenskog glavnog grada Sane stigla vijest o ubojstvu bivšeg predsjednika Alija Abdullaha Saleha, počinjenog od strane njegovih donedavnih saveznika, šijtskih pobunjenika – huta, potrebno je pojasniti pozadinu ovog događaja i pokušati predvidjeti budući tijek zbivanja u toj ratom opustošenoj i jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, koju, osim ratnih nedaća, sve više mori sveopća glad i epidemija kolere. Rat, koji je u ožujku 2015.g. protiv šijtskih pobunjenika pokrenula Saudijska Arabija i njezini arapski saveznici nakon što su huti zbacili zakonito izabranog predsjednika Mansoura Hadija, zauzeli glavni grad Sanu i krenuli prema drugom najvećem gradu i najvećoj pomorskoj luci Adenu, u međuvremenu se neočekivano dugo produžio, a kraj mu se još uvjek ne nazire. Upravo zbog toga rasla je i nervoza, prije svega u saudijskoj prijestolnici Rijadu, a napadi arapske koalicije (većinom zračni) postajali sve snažniji i neselektivniji te su prouzročili ogromna razaranja i veliki broj civilnih žrtava. Štoviše, nakon sve učestalijih napada huta balističkim raketama po saudijskom teritoriju, nedavno je, kao protuodgovor, uslijedila i potpuna pomorska i pogranična blokada Jemena, u namjeri da se spriječi organizirani šverc oružja i opreme pobunjeničkim snagama. Sve je to skupa ionako katastrofalan položaj stanovništva te zemlje, poglavito onog u urbanim sredinama, dovelo do njegove – gotovo pa egzistencijalne ugroze – zbog čega su uslijedili sve češći pozivi UN-a i drugih međunarodnih institucija Saudijskoj Arabiji za prekid zračnih napada na gradove, deblokadu zemlje i omogućavanje dostave humanitarne pomoći koja sada stoji na granicama i čeka dozvolu za ulazak u Jemen. Pri tom treba reći, kako su međunarodna zajednica i njezine institucije, uključno i one humanitarne i za zaštitu ljudskih prava, prema arapskoj vojnoj kampanji u Jemenu bile benevolentne i vrlo pasivne, isto kao i ključni svjetski mediji, koji su svjetskoj javnosti uskraćivali pravu sliku jemenskog pakla. To, naravno, nije bio plod slučajnosti ili jednostavno manjka interesa za tamo neku zemlju „na kraju svijeta“, već , kako je to uostalom i pravilo, rezultat osjetljive geopolitičke prirode tog sukoba. U njemu se na radikalan način, na polju bojišnice, odvija sukob dvaju najdominantnijih regionalnih igrača i najvećih međusobnih suparnika – Saudijske Arabije i Irana, s tim, da ovaj posljednji u ratu ne sudjeluje neposredno već ga vodi „tuđim rukama“ – rukama šijtskih pobunjenika (šijta je u ukupnom broju jemenskog stanovništva nešto manje od polovice, oko 45%, a nastanjuju uglavnom teritorij nekadašnjeg Sjevernog Jemena) iz pokreta „Ansar Allah“.  Jemensko poprište  samo je jedno od mijesta gdje je Iran, prema strategiji Rijada (ali i Tel Aviva), trebao trošiti svoje vojne i gospodarske resurse i iscrpljivati svoju ekonomsku snagu. Drugo takvo mjesto trebala je biti Sirija ali su tamo stvari krenule „pogrešnim smjerom“ jer se u „igru“ neočekivano vojno umiješala Rusija i tamo s Iranom de facto stvorila čvrsti vojni savez, a Iran je, umjesto slabljenja i smanjenja njegovog regionalnog utjecaja, suprotno svim predviđanjima postao još snažniji, povezavši se, osim s Rusijom, i s Kinom koja mu je nedavno omogućila vojno korištenje njezine prve afričke baze u Džibutiju, na strateškom ulazu u Crveno more (za sada samo za iranske vojne zrakoplove, a uskoro i za vojne brodove). Ovdje je zgodno napomenuti, kako je i jučer ubijeni bivši jemenski predsjednik Saleh 2016.g., u jednom od svojih intervjua, pozivao Rusiju na vojni ulazak u Jemen, govoreći, kako su joj otvorena „jemenska vrata“ za korištenje tamošnje infrastrukture za njezine vojne snage. Ali te izjave, kako ćemo dalje vidjeti, nemaju baš nikakve veze s najnovijim zbivanjima u toj zemlji i njegovim ubojstvom.

Ali prije toga spomenimo, kako je jučer vlada UAE (ta zemlja sudjeluje u jemenskoj kampanji unutar arapske koalicije) opovrgnula tvrdnje huta, prema kojima su oni u nedjelju lansirali krstareću raketu jemenske proizvodnje prema gradilištu emiratske atomske centrale „Barakah“, 250 kilometara od Abu Dhabija (u rad bi trebala biti puštena 2018.g.), naglasivši, kako Emirati raspolažu snažnim proturaketnim sustavima, sposobnim neutralizirati bilo koju ugrozu. Podsjećamo kako huti raspolažu balističkim raketama koje najvjerojatnije dobivaju iz Irana, i s kojima su u više navrata raketirali saudijski teritorij, a nedavno je jedan projektil oborila saudijska PRO u blizini zračne luke pokraj Rijada. Balističke rakete posjedovala je službena jemenska vojska prije rata ali kraćeg dometa. Ukoliko i uzmemo u obzir da je dio vojske prešao na stranu bivšeg jemenskog predsjednika Saleha i pobunjenika huta, zalihe tih raketa već su odavno potrošene, a proizvodni pogoni uništeni ili oštećeni zračnim napadima arapske koalicije. Dakle, najlogičnije je za pretpostaviti, što zapovjedništvo koalicijskih snaga i čini, kako hutima balističke rakete dostavlja Iran – bilo švercom preko teritorija omanskog sultanata s kojim Iran (iako je Oman član Vijeća za suradnju arapskih zemalja Zaljeva, pod vodstvom Saudijske Arabije) ima vrlo korektne odnose i surađuje u nadzoru strateški prevažnog Hormuškog tjesnaca na uzlazu u Perzijski zaljev – bilo pomorskim putom, do zapadno-jemenskih luka koje su pod nadzorom huta. U svezi ove informacije treba podsjetiti kako je jemenski pokret „Ansar Allah“ već ranije zaprijetio raketnim napadima na Saudijsku Arabiju i UAE ukoliko ne obustave potpunu blokadu te zemlje.

Izvor: Al Jazeera

Sada ćemo pojasniti okolnosti koje su dovele do pogibije bivšeg jemenskog predsjednika Alija Saleha. On je prošlog tjedna povukao iznenađujući potez, koji je značio kulminaciju kraha njegove koalicije s hutima. Iz predsjedničke rezidencije u glavnom gradu Sani, (grad su zajednički, u međusobnom savezništvu, nadzirali pobunjenici huti i Salehu odani dio službene jemenske vojske, konkretno –  Rapublikanska garda), Saleh je i službeno proglasio kraj savezništva s pokretom „Ansar Allah“, što je objasnio, ni manje ni više nego protunarodnim djelovanjem huta i njihovog ispunjavanja iranskih zapovijedi u korist vlastitih, uskih interesa. Izrazio je svoju spremnost na pregovore sa susjedima uz prethodnu deblokadu Jemena od strane arapske koalicije, a jemenski narod je pozvao na oružani otpor hutima.

Prema arapskim medijima („Al-Arabia“) sukobi između dojučerašnjih saveznika u glavnom gradu Sani vode se teškim naoružanjem već od prošle srijede, a mrtvih je više od 200 s obje strane. Arapski mediji izvješćuju o uličnim borbama i napredovanju snaga predsjednika Saleha koji potiskuju hute iz niza strateških objekata u gradu. Ukoliko odstranimo redovitu arapsku propagandu, ubrzo uočavamo kako sve i nije baš tako. Naime, Salehova vojska uspjela je ovladati nekolicinom zgrada u zoni jemenske vlade, glavnom gradskom džamijom, središnjom bankom, ministarstvom obrane i zgradama veleposlanstava Saudijske Arabije, UAE i Sudana i ništa više od toga. Ali pri tom je važno reći kako se radi o zgradama koje je Republikanska garda ionako ranije nadzirala u vrijeme savezništva s hutima. U međuvremenu su huti počeli pregrupiranje svojih snaga pod vodstvom gnjevnih iranskih instruktora, šokiranih potezom ex-predsjednika Salaha, i prema Sani su pokrenuli svoje snažne postrojbe s teškim naoružanjem iz susjednih regija i gradova Saade i Amrana. Pritom su slomili slabi otpor lokalnih plemenskih snaga na brdskim cestama koje vode prema Sani, a koje su se odazvale Salehovom pozivu na oružani otpor, pa su njihovi tenkovi i topništvo jučer bez ikakvih problema ušli u glavni grad i počele borbu sa Salehovom vojskom koja je beznadno čekala intervenciju arapske koalicije, dok se sam Saleh sakrio u bunker predsjedničke rezidencije.

I tako, 4. prosinca u jutro, pojavile su se prve proturječne informacije o pogibiji Alija Saleha, rasprostranjene od strane iranskih medija, koje je na početku opovrgnula Salehova vlada kao neistinite, a njezinoj izjavi pridružile su se i još neke političke snage u Sani. Međutim, svi su oni već tada znali kako je ta vijest točna ali nisu htjeli demoralizirati snage Republikanske garde koje su pružale očajnički otpor nadirućim hutima, iščekujući desant arapskih koalicijskih snaga iz jemenske regije Marib. Uskoro su se pojavile glasine da je Saleh poginuo u borbi ali su ih ubrzo demantirale fotografije na društvenim mrežama unutar građana Sane, na kojima se dobro vidjelo njegovo lice ali i potpuno druga verzija koju su počeli spominjati tamošnji analitičari. Naime, oni tvrde kako Saleh nije poginuo u  boju već je doživio sudbinu libijskog vođe Muammara Gaddafija. Konkretno, Ali Saleh je uhićen sa svojom bližom rodbinom 20-ak kilometara južnije od Sane, gdje je ubrzo i likvidiran od strane huta. Sve to ukazuje kako je njemu već tada bilo jasno da je u bitci za Sanu njegova vojska poražena i da je najvažnije bilo spasiti živu glavu, dobro znajući kako za svoj grijeh izdaje od svojih dojučerašnjih saveznika neće imati milosti. A tako je očito i bilo. Sve ovo također ukazuje, kako su, barem za sada, poražena i nastojanja za kardinalnom promjenom političke arhitekture u toj zemlji i okretanje njezine konfiguracije u korist Saudijske Arabije.

Što se dogodilo s očekivanom intervencijom arapske koalicije u Sani?

Ta je intervencija zakašnjela i iznova ukazuje na nedostatak vojnog iskustva tj. umijeća vođenja rata od strane bogate i najmodernijim naoružanjem opremljene saudijske vojske, što se u ove skoro tri godine ratovanja s nesrazmjerno slabije naoružanim, ali visokomotiviranim protivnikom koji zna za što se bori i pokazalo. U stvari, zrakoplovi arapske koalicije nastavljaju napade na pobunjeničke položaje u Sani i okolici, štoviše, namjeravaju ih i intenzivirati, a zakoniti jemenski predsjednik Mansour Hadi (nalazi se u izgnanstvu u Rijadu) izdao je zapovijed potpredsjedniku Aliju Mohsenu al-Ahmaru, koji se nalazi u jemenskom gradu Maribu, da s vladinim snagama pokrene vojnu operaciju (kodnog naziva „Arapska Sana“, op. ZM.) i vrati nadzor nad glavnim gradom (info: France Presse). U tu bi se operaciju trebale uključiti i arapske snage, u koju svrhu su u subotu u jutro Saudijci izvršili helikopterski desant na granici s regijom Damarom. Međutim, osim malobrojnih saudijskih specijalaca, glavninu desantnih snaga ipak čini jemenska vojska. Jer, treba podsjetiti, Saudijci su i u ljeto ove godine pokušali izvršiti zračni desant s ciljem osvajanja Sane ali su huti uništili njihov helikopter pun saudijskih specijalaca. Iz tog neugodnog događaja vjerojatno i proizlazi sadašnji oprez vojnog zapovjedništva u Rijadu.

S obzirom na dosadašnja iskustva, kao i motiviranost huta i stručnost njihovih iranskih savjetnika, usuđujemo se posumnjati u uspjeh i ovog vojnog pohoda koalicijskih snaga i službene jemenske vojske na glavni grad Sanu. Sve brdske prilaze i prometne komunikacije prema Sani nadziru huti, nikakvog masovnog narodnog ustanka protiv huta nema, a plemenski ustanici, koji i čine veći dio vojske jemenskog potpredsjednika Mohsena al-Ahmara, ni ranije nisu željeli ratovati, a teško da će i sada, poglavito nakon spoznaje o gušenju pobune i ubojstva ex-predsjednika Alija Saleha. Njihovu nemoć teško će moći kompenzirati zrakoplovi arapske koalicije, kojima ionako posao sve više otežavaju sve snažniji pritisci UN-a i međunarodne zajednice kojoj su neprihvatljivi novi humanitarni rizici. Rijad je iznova propustio idealnu priliku za slamanje vojne kralježnice šijtskog  pokreta „Ansar Allah“, koji je zbog iznenadnih borbi  u Sani bio primoran prebaciti glavninu svojih snaga iz okolnih regija u taj grad. Time je njihova koncentracija na relativno malom prostoru postala golema i, praktički, kao na „tanjuru“ servirana i „spremna za odstrijel“ modernih koalicijskih  zračnih snaga i suvremenih navođenih raketa kojima raspolažu. A sada je već kasno. Snage pobunjeničkih huta iznova postaju rastezljive, a glavnina ih je već i krenula u susret nadirućim snagama potpredsjednika Mohsena al-Ahmara. Uskoro ćemo vidjeti ima li plemenski šarolika službena jemenska vojska mogućnosti slamanja otpora discipliniranih huta, kada to već tri godine nisu uspjele združene kopnene, zračne i pomorske snage arapske koalicije potpomognute stranim plaćenicima, privatnim vojskama i najsuvremenijom vojnom tehnikom. Naravno, ne treba sumnjati da će ta golema vojna mašinerija i sada biti na pomoći službenoj jemenskoj vojsci, ali hoće li to biti dovoljno veliko je pitanje.