Zoran Meter: ŠTO JE UZROK, DA DONEDAVNO RATOBORNA SIRIJSKA OPORBA NAGLO POTPISUJE PRIMIRJE?

Proteklih dana i tjedana svjedočimo dramatičnim promjenama na ratom zahvaćenom sirijskom tlu. One se ogledaju u dva glavna aspekta: prvi je nastavak izvođenja vojnih operacija protiv „Islamske države“ i drugih ekstremističkih organizacija, kako od strane Sirijske Arapske Vojske (SAA), tako i većinom kurdskih postrojbi unutar „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDF) koje uživaju potporu SAD-a; i drugi aspekt – nastavak pregovaračkog procesa i uspostava zona deeskalacije između sirijske vojske (SAA) i snaga umjerene sirijske oporbe.

Upravo ovaj drugi aspekt – uspostava sigurnosnih zona, čemu se, barem kada je riječ o jugu Sirije (svojevoljno ću ga nazvati „jordanskim sektorom“) pridružio i SAD –  je predmet ove analize jer otvara niz pitanja na koja treba pokušati dati odgovore, budući kako se njime po prvi put od početka sirijskog vojnog sukoba stvaraju konkretni obrisi sveobuhvatne političke i vojne  platforme koja bi mogla dovesti do uspostave dugo iščekivanog mira.

Na početku podsjetimo, kako je 3. kolovoza profunkcionirala i treća (od ukupno dogovorene 4) zona deeskalacije – sjeverno od grada Homsa, nakon što su već ranije uspostavljene dvije takve zone na jugo-zapadu Sirije i predgrađu glavnog grada Damaska – „Istočnoj Guti“.

Na jugo-zapadu Sirije (u dijelovima regija Deraa, Sweida i Quneitra) zona deeskalacije uspostavljenja je temeljem potpisanog američko-ruskog sporazuma od 7. srpnja u nazočnosti jordanskih predstavnika. Naime, u Ammanu su od svibnja trajali pregovori američke i ruske strane oko njezine uspostave, a u jordanskoj prijestolnici nalazi se i glavni stožer 50-ak frakcija sirijskih oporbenih snaga iz tzv. „Južnog fronta“, koje su pod nadzorom SAD-a i djeluju u spomenutim sirijskim južnim zonama. One su tamo u potpunosti nadzirale stanje od 2014. godine. Međutim, od ljeta 2016. g. stanje se dramatično mijenja jer su postrojbe „Južnog fronta“ doživjele teške poraze od strane snaga „Islamske države“ i „Jabhat al-Nusre“. Osim toga, u tim regijama posljednjih mjeseci evidentni su i veći uspjesi sirijske vojske i njihovih saveznika iz libanonskog Hezbollaha.

SAD je dugo vremena smatran jednim od glavnih destabilizatora stanja u Siriji, što je povezano s fanatičnim htjenjem Washingtona za smjenom sirijskog predsjednika Bashara Asada. Međutim, stvarnost stanja na terenu, nedvojbena ruska potpora Asadu, kao i rastuća američka bojazan za sigurnost Izraela na njegovom sjevernom krilu zbog nazočnosti Hezbollaha i iranskih vojnih instruktora na sirijskoj strani Golanske visoravni, ponukala je Amerikance na nužnu kooperativnost s Rusima.

Ovdje ipak treba naglasiti kako zone deeskalacije u „jordanskom sektoru“ Sirije nisu dio Astanskih sporazuma o uspostavi zona deeskalacije iza kojih stoje Rusija, Turska i Iran, već su plod neposrednog dogovora američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog čelnika Vladimira Putina na margini samita G20 u Hamburgu, nakon čega su smjernice dogovora delegirane na vojne razine dviju zemalja na terenu, dok je za središte njihove koordinacije dogovoren jordanski glavni grad Amman. Sukladno tome i pojedini iranski politički krugovi, kao i krugovi iz vlade u Damasku bili su skeptični oko stvaranja zone deeskalacije u „jordanskom sektoru“, smatrajući kako će time biti onemogućeno oslobođenje juga Sirije u uvjetima kada vladine snage imaju inicijativu, a krah „Islamske države“ kao strukturirane teritorijalno-vojne organizacije ionako je samo pitanje vremena. Isto tako bojali su se kako će i ostale zone deeskalacije koje niču po Siriji postati mjesta utjecaja različitih inozemnih igrača koje će kasnije, zbog toga, biti nemoguće integrirati u jedinstvenu sirijsku državnu cjelinu. Ti su se krugovi najviše plašili da zone „jordanskog sektora“ ne dođu pod nadležnost SAD-a ili Izraela.

Međutim, niz promatrača smatra kako je uspostava sigurnosne zone na sirijskom jugu itekako povoljna za Damask. Sporazum uopće ne uključuje povlačenje sirijske vojske sa zauzetih položaja. Štoviše, Damask je pod svoj nadzor dobio i Nasib – ključan granični prijelaz prema Jordanu. Njega je pod zaštitu stavila ruska vojna policija, koja je tamo već dovela brojno pomoćno osoblje iz sastava suradnika Bashara Asada (info: libanonska novina „Al-Ahbar“). Što se tiče Hezbollaha, američki posebni izaslanik za Siriju Michaela Ratney izjavljuje, kako zona deeskalacije „uključuje samo regiju Deraa, Quneitru i jugo-zapad Sweide, ali ne uključje sjevernu Sweidu i Kalamun“. A upravo su u ove dvije posljednje i nalaze postrojbe „Hezbollaha“. One su tamo prošli tjedan, skupa sa snagama sirijske vojske i „Hezbollaha“ u Libanonu, provele uspješnu ofanzivu na brdovitom dijelu libanonsko-sirijske granice, koje je bilo najvažnije uporište libanonskih boraca „Jabhat al-Nusre“. Nakon poraza i potpisanog sporazuma islamisti su se skupa s članovima svojih obitelji počeli organizirano autobusima prevoziti u sirijsku regiju Idlib. Time je Hezbollah pod svoj nadzor stavio libanonsko-sirijsku granicu na njenom ključnom i teško pristupačnom dijelu, odakle su se izvodile terorističke akcije na libanonskom teritoriju ali i vrbovala tamošnja mladež za odlazak na sirijske bojišnice u borbu protiv snaga Bashara Asada.

Još je nešto važno naglasiti: i Jordan je dao punu potporu uspostavi ove sigurnosne zone. Štoviše, Amman je zadovoljan i da je spomenuti pogranični punkt Nasib pod nadzorom sirijske vlade. Jer Jordan je od 2014. g. izložen čestim prodorima džihadista iz Sirije i protiv njih vodi učestale protuterorističke akcije na svom teritoriju. Osim toga, Jordan želi obnoviti trgovačke koridore sa sirijskom vladom koji vode do Libanona i tamošnjih pomorskih luka. Također, uspostavom sigurnosne zone i nadzora nad ključnim graničnim prijelazom smanjit će se šverc, prije svega narkoticima koji su upravo preko tog mjesta proteklih godina snažno prodirali na jordansko tržište.

Što se tiče uspostavljene zone deeskalacije „Istočna Guta“, u predgrađu Damaska, stanje je još interesantnije. Identičan dogovor kao u slučaju prethodne zone, potpisan je 24. srpnja. U njoj živi 1,2 milijuna stanovnika. Tu je zanimljivo primjetiti kako su sporazum potpisali predstavnci ruske vojske s najpoznatijim sirijskim oporbenim čelnikom i protivnikom Bashara Asada, Muhammedom Allushem, zapovjednikom organizacije „Jaish al-Islam“. Ta organizacija, prema sporazumu, može zadržati lako naoružanje ali mora predati svo teško oružje i propustiti sirijsku vladinu administraciju radi uspostave civilne vlasti. Pritom u tu zonu sirijska vojska nema pristupa. Allush je izrazio želju da se u zoni razmjesti kontingent egipatskih vojnika. Podsjećamo kako su proteklih mjesec dana upravo u Kairu vođeni pregovori ruske strane i sirijskih oporbenih predstavnika oko uspostave sigurnosnih zona.

Što se u stvarnosti dogodilo?

Dramatične su ovo promjene. Podsjetit ću: još nedavno je Muhammed Allush na svojoj Twitter stranici napisao kako je Istočna Guta „kolijevka sirijske revolucije koja se nikada neće podčiniti tiraniji“. Osim toga, njegov brat Zahran ubijen je u borbama 2015. godine. Pa što je to onda navelo Allusha na pregovore i sklapanje sporazuma?

Odgovor je samo jedan: dominantni ruski vojni čimbenik u Siriji i čvrsti stav Moskve u zaštiti predsjednika Asada. Oni su doveli do smanjenja inozemnog sponzorstva radikalnoj sirijskoj oporbi od strane Saudijske Arabije i Katara, uključno i nedavnu odluku SAD-a o završetku programa pomoći umjerenoj sirijskoj oporbi (od 17. srpnja).

Evo najboljeg primjera: CNN je ovih dana objavio kako je niz boraca iz sirijske oporbe, koja je donedavno primala pomoć SAD-a, prešao na stranu sirijske vojske. Radi se o borcima brigade „Magawir al-Saura“ iz sastava FSA stacionirane u Jordanu, u pograničnoj zoni At-Tanf na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana. „Mi možemo potvrditi da je bilo nekoliko slučajeva prijelaza na drugu stranu“, citirao je CNN riječi glasnogovornika koalicijskih snaga, pukovnika Josepha Crocca. Prošli mjesec „The Washington Post“ je pisao kako je obustava CIA-inog programa sponzoriranja sirijske oporbe Trumpov čin dobre volje prema Putinu, donešen nakon sastanka s direktorom CIA-e Mikeom Pompeom uoči sastanka s ruskim predsjednikom.

Međutim, poznavajući realnost američkih unutarnjopolitičkih odnosa, nedavno uvođenje novih proturuskih sankcija „na rok zauvjek“, kao i različite američke geostrateške planove i projekcije i njihove modifikacije već prema potrebi, ne bih se složio da se ovdje radi o bilo kakvim američkim ustupcima Rusiji, ili dogovorima s Moskvom u ime nekakvog smanjenja napetosti ili, još više, pokušaju normalizacije njihovih  odnosa. Ništa od toga nije uzrok promjene američkog ponašanja na sirijskom terenu. Promjene imaju isključivo karakter prinudnih s obzirom na stanje na sirijskom terenu ali i široj regiji.

Tako zaustavljanje američke pomoći sirijskoj oporbi proizlazi, ne iz podilaženja Moskvi, već isključivo zbog uviđanja besmisla daljnjeg provođenja te mjere, sada na prostoru Jordana, slično kako se to prije nekoliko godina dogodilo s programom pomoći sirijskoj umjerenoj oporbi na turskom teritoriju, koje isto tako nije imalo nikakve veze s Rusijom. Tada su potrošene stotine milijuna dolara, da bi čitav program završio totalnim fijaskom. Oružje i dio ionako malobrojnih obućenih boraca „umjerene“ oporbe prešao ja na stranu terorističkih organizacija. Sadašnji borci umjerene oporbe koji su pod nadzorom SAD-a i koji se nalaze u kampovima u Jordanu (u pograničnim zonama sa Sirijom), odbijaju borbu protiv „Islamske države“ ali i sirijske vojske u zoni spomenutog At-Tafta, a njihov prijelaz na suprotnu stranu nakon obustave američkog programa pomoći samo ukazuje na njihov izostanak ideologizacije, itekako nužne za borbe ovakvog karaktera kakve se odvijaju u Siriji. S različitih strana prikupljeni i obučavani borci bili su i ostali iskjučivo najamnici i “psi rata“, koji bez priljeva novca nemaju baš nikakve motivacije za upuštanje u ozbiljnije borbe s motiviranim protivnikom.

Drugi čimbenik koji ukazuje na nužnost promjene američke politike u Siriji, a ne njezinu želju za zbližavanje s Moskvom je taj, da Washington i Pentagon na sirijskom tlu, osim kurdskih političkih i vojnih organizacija na sjeveru, nemaju niti jedne organizacije koja bi bila pod njihovim nadzorom i utjecajem. Sve su one ili pod saudijskim, ili katarskim, ili turskim presudnim utjecajem, a kao takve većinom su radikalnog karaktera što isključuje američki utjecaj na njihove aktivnosti. Osim toga, eventualna simbioza s takvim organizacijama više ne bi mogla proći neopaženo te bi po američku administraciju predstavljala dodatni udar kojeg bi teško preživjela,  vezano uz njezinu proklamiranu borbu za uništenje islamističkog terorizma kao primarni cilj sadašnje američke vojne nazočnosti na Bliskom istoku.

Ukoliko sagledamo smanjenje američkih vojnih aktivnosti posredstvom oporbenih snaga iz „Južnog fronta“, koje su trebale nastupati uzduž sirijsko-iračke granice i dalje prema gradu Deir Ez-Zouru (i time presjeći životno važan koridor koji sirijska vojska ima prema zapadu Iraka), kao i nastavak sirijske ofanzive uz potporu ruskog zrakoplovstva prema regiji Deir ez-Zour s ciljem oslobađanja u istoimenom gradu i njgovoj zračnoj bazi od ISIL-ovih snaga godinama okruženih sirijskih vojnika, postaje jasno da je SAD svoju pozornost i aktivnost u toj zemlji položio isključivo u ruke sirijskih Kurda. Njihova borba za oslobođenje Rakke od snaga „Islamske države“, u čiji pozitivan rezultat ne treba sumnjati, Amerikancima osigurava jedino čvrsto uporište iz kojega mogu djelovati ali jedino po pitanju sirijskog Kurdistana. U ovakvim uvjetima to je Washingtonu dovoljno da može utjecati na Tursku i susjedni Irak kada su u pitanju procesi koji se odvijaju glede rješavanja kurdskog pitanja, kao sada  vjerojatno ključnog i najsloženijeg u čitavoj bliskoistočnoj regiji, o čijem će rješenju u mnogome ovisiti njezina buduća politička karta.

A riječi posebnog predstavnika predsjednika Trumpa za suradnju s drugim zemljama u borbi protiv terorizma, Bretta McGurka (službenik Stete Departmenta) izrečene u petak, kako će SAD biti otvorene za postizanje novih sporazuma s Rusijom po pitanju Sirije, najbolje potvrđuju naša razmišljanja. On je izjavio slijedeće: „Mi smo postigli sporazume s Rusijom samo u tom dijelu Sirije („jordanski sektor“, op. ZM.). Ukoliko budu druge mogućnosti organizirati pregovore oružanih snaga dviju zemalja ili druge mogućnosti postizanja sporazuma (u drugim regijama)… mi ćemo biti otvoreni za to.“

To se upravo odnosi na sjever Sirije gdje žive Kurdi i gdje SAD, neovisno o svojoj snazi, ne može unilateralno donjeti bilo kakve odluke dalekosežnog političkog karaktera o budućnosti tog dijela Sirije bez suglasnosti s Rusijom, zbog opasnosti da se Moskva prikloni turskim stavovima po tom pitanju i time Tursku de facto još više udalji od SAD-a. A za Asada sjever Sirije više-manje ne predstavlja realni interes, već će mu on isključivo služiti kao pregovarački adut u predstojećim pregovorima o budućem ustroju Sirije, pod vodstvom UN-a.