Zoran Meter: SIRIJSKA VOJSKA POČELA OPERACIJE NA JUGU ZEMLJE

Sirijski i iranski mediji izvješćuju o početku snažnih borbi sirijske vojske i snaga tzv. slobodne sirijske vojske (oslonjene u prvom redu na borce terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“ i ostataka „Islamske države“) u jugo-zapadnoj regiji Deraa, koja graniči s Izraelom. Vojska je u utorak izvršila napade na njihove baze u zoni Tel al-Harra. Damask prebacuje dodatne snage na jug zemlje za nastavak operacije u „Južnoj zoni deeskalacije“. U nadolazećim danima počet će operacija u zoni Umm-Batna, u kojoj će, uz vladine snage sudjelovati i palestinski borci iz brigade „Liva al-Quds“ („Jeruzalemska brigada“), umjesto šijtskih postrojbi koje su, prema nedavnom dogovoru  Izraela i Irana u jordanskom glavnom gradu Ammanu, napustile to područje i povukle se u dubinu sirijskog teritorija. Pojava Palestinaca u toj bitci zanimljiva je iz perspektive, da su oni do sada u većem ili manjem stupnju sudjelovali jedino u borbama u Istočnom Aleppu i Yarmuku (predgrađu Damaska).

Kako je Geopolitika News u svojim prethodnim analizama i najavljivala, nakon nedavnih oslobađanja sirijskih područja (poznatijih po nazivu „zone deeskalacije“) na zapadu zemlje „Istočna Guta“ i „Homs“, a onda i južnih predgrađa Damaska od islamističkih snaga (čime je taj grad po prvi put od početka građanskog rata u cijelosti pod nadzorom sirijske vlade), logični smjer daljnjih operacija sirijske vojske vodi prema jugo-zapadu zemlje i „Južnoj zoni deeskalacije“, koja uključuje dijelove regija Deraa i Al-Quneitra uz granicu s Izraelom i Jordanom. Posljednja preostala zona deeskalacije „Idlib“ na sjevero-zapadu zemlje sasvim je druga priča i nije predmet ove analize. Prodor na jugo-zapad i uspostava nadzora granice s Izraelom i Jordanom glavni je cilj sirijske vlade, kao dio ukupnog formata riješenja dugogodišnjeg sirijskog građanskog rata. Oslobađanje „Južne zone deeskalacije“ njegov je logični slijed (nema nikakve tajne kako iza ove operacije stoje Moskva, Damask i Teheran, neovisno o aktivnom političkom uključivanju Izraela koji je uoči njezinog početka postavio svoje uvjete, o čemu smo također pisali, a i sada ćemo nešto niže u tekstu). Također smo najavljivali kako će operacija sirijske vojske u svom intenzivnijem stupnju vjerojatno početi završetkom muslimanskog svetog mjeseca ramazana. Prethodno je sirijska strana dala ultimatum islamističkim snagama u južnim zonama da polože oružje, ali su njihovi terenski zapovjednici to odbili i najavili borbu do kraja.

Rusi i Izraelci „podešavaju satove“

Rusija i Izrael u međuvremenu „podešavaju satove“ vezano uz početak operacije sirijske vojske, nakon što su prethodno u Ammanu, uz jordansko posredništvo i u nazočnosti ruskih časnika razgovarali izraelski visoki vojni dužnosnici i predstavnici iranske vlade i vojske. Podsjetimo, tada je Izrael Iranu  postavio jasne uvjete (od kojih neće odustati) za svoju potporu toj vojnoj operaciji i izlasku sirijske vojske na međusobnu granicu: potpuno povlačenje svih šijtskih, proiranskih postrojbi iz te zone u dubinu sirijskog teritorija (to je već učinjeno), a zauzvrat Izrael neće izvoditi bombardiranje njihovih položaja na sirijskom tlu. Tako su 15. lipnja o stanju na jugu Sirije telefonski razgovarali ruski predsjednik Vladimir Putin i izraelski premijer Benjamin Netanjahu. Tom se prigodom razgovaralo o potrebi koordinacije aktivnosti radi osiguranja sigurnosti toga područja i, općenito, zajedničke borbe protiv terorizma. Međutim, iz ovoga ne treba izvoditi zaključak kako se sada stvara neko novo rusko-izraelsko savezništvo po pitanju Sirije – jednostavno se radi o činjenici da je po Izrael ugodnije na svojoj granici imati čak i islamiste nego proiranske postrojbe. Pa iako Izrael sirijsku vojsku optužuje za usku suradnju s Iranom, upravo od Izraela tražena i dobivena ruska sigurnosna jamstva po Tel Aviv predstavljaju bolju opciju nego daljnja eskalacija sukoba s Teheranom, i to u vrijeme sve složenijeg stanja u pojasu Gaze i Hamasovih najava nastavka rata protiv Izraela, kao i posljedičnog (u slučaju rata s Iranom) sigurnog  rata Izraela s Hezbollahom u južnom Libanonu. Rat na tri fronte istodobno Izrael sigurno ne želi, poglavito ne samostalno i bez aktivnog sudjelovanja SAD-a do kojeg sigurno neće doći. Upravo se zato (a ne u sklopu nekog savezništva) Tel Aviv odlučio na kooperativnost tj. „podešavanje satova“ s Moskvom po pitanju predstojeće sirijske vojne operacije u blizini svojih granica. Koliko on u tome ima potporu SAD-a teško je reći. Naime, izraelski su dužnosnici nakon dogovora s Rusijom i Iranom u Ammanu otišli u Washington, koji se načelno oštro protivi napadu sirijske vojske na „Južnu zonu deeskalacije“ čije su osnivanje prošle godine zajednički usuglasili SAD, Rusija i Jordan (međutim, taj je dogovor uključivao i nužnost pregovora tamošnjih oporbenih čelnika s Damaskom, što ovi prvi postojano odbijaju, što i jest uzrok sadašnjeg pokretanja napada sirijske vojske).  Neovisno o tome ima li ili ne potporu Washingtona, izraelski vojni i politički vrh ne bi po prvi put u povijesti djelovao samostalno, bez dozvole, a ponekad čak i uz protivljenje SAD-a. Kada god Izrael procijeni da je ugrožena njegova nacionalna sigurnost on traži razumijevanje ključnih čimbenika međunarodne zajednice za svoj odgovor na konkretnu ugrozu, a ukoliko to razumijevanje izostane bez oklijevanja djeluje samostalno. Izraelski vojni vrh sada pravilno zaključuje kako za rat ionako uvijek ima vremena ukoliko bi nešto krenulo po zlu. Zato u ovom slučaju radije prednost daje dogovoru i kompromisu. A  dogovor s Moskvom i Teheranom iz Ammana de facto je dao i „zeleno svjetlo“ za start operacije sirijske vojske.

Treba naglasiti kako su čitav posljednji mjesec konzultacije po tom pitanju vodili i Amerikanci i Jordanci, ali bez uspjeha, o čemu svjedoči i spomenuti dogovor iz Ammana kojeg je Jordan već istoga dana pozdravio. Ništa čudno, ukoliko znamo da je Jordan otvoreno istupio i protiv Trumpovog priznanja Jeruzalema za glavni grada Izraela u prosincu prošle godine, kao i nedavno, prilikom otvaranja američkog veleposlanstva u Jeruzalemu. Jordan se, uz Egipat, također nije htio priključiti niti, sada već propaloj, nedavno pokrenutoj američkoj inicijativi o stvaranju združenih arapskih snaga za intervenciju u istočnoj Siriji bez sudjelovanja američkih snaga (arapske su snage sada potpuno koncentrirane na eskalaciju predugog rata u Jemenu i svoju, prošli tjedan pokrenutu ofanzivu na veliki lučki grad Hodeidu koji je u rukama šijtskih pobunjenika huta, i nikakava neizvjesna vojna avantura u Siriji, u kojoj su, k tome, vojno uključeni i Rusi, Turci i Iranci nije im u interesu).





Nemiri u Jordanu i strahovi Rijada

Slučajno ili ne, Jordan su prije dva tjedna potresli veliki ulični prosvjedi socijalno-ekonomskog karaktera (ali po prvi put čuli su se i pojedini zahtjevi otvoreno političke konotacije, usmjereni protiv samog kralja, što je u Jordanu zakonom kažnjivo!) koji su prilično uzdrmali kralja Abdullaha II. U međuvremenu se stanje stabiliziralo jer je kralj zaigrao lukavu igru: imajući u vidu obustavu saudijske financijske pomoći njegovoj zemlji u zadnje dvije i pol godine, kralj se za financijsku pomoć, osim Rijadu, sada obratio Kuvajtu i saudijskom „mrskom neprijatelju“ Kataru. Obje su mu monarhije (i Kuvajt je saudijski zaljevski konkurent neovisno o formalnom savezništvu, a ta je monarhija prošle godine neuspješno pokušala posredovati u pomirenju Rijada i Dohe u početnoj fazi njihovog dubokog političkog sukoba) odmah ponudile financijsku pomoć u visini od po 500 milijuna dolara, a Kuvajt i kredite s vrlo niskim kamatama. Rastuća važnost uloge Kuvajta (jordanski kralj u utorak je i osobno stigao u posjet Kuvajtu) i Katara, kao nezavisnih igrača u zoni Perzijskog zaljeva, kralju Abdullahu II. daje stvarnu šansu za provedbu političke reforme društva, bez koje dugoročno neće uspjeti očuvati vlast. Rijad se uplašio prelijevanja nemira iz Jordana i na svoj teritorij, a još više rastćeg utjecaja svojih konkurenata na sam Jordan. Zato je Ammanu ponudio novu pomoć u okviru „zajedničkog arapskog paketa“ u iznosu od 2,5 milijardi dolara. Međutim, ukoliko raščlanimo tko je iz tog iznosa i koliko pojedinačno dao Jordanu dolazimo do zanimljivog zaključka: po 500 milijuna dolara daju Saudijska Arabija i UAE, a Kuvajt ostalih 1,5 milijardi dolara (više nego prve dvije monarhije zajedno!).

Reakcija SAD-a limitirana manjkom saveznika na terenu





U tim i takvim okolnostima Sjedinjenim Državama nije lako manevrirati između želja i mogućnosti njezinih regionalnih saveznika i partnera s jedne, i vlasitih geopolitičkih interesa s druge strane. State Department, kao što je to već učinio prije cca mjesec dana, nakon prve najave moguće vojne operacije sirijske vojske na jugo-zapadu zemlje, iznova daje gotovo identičnu izjavu o svom oštrom protivljenju njezinom pokretanju. Tako je 14. lipnja State Department izjavio: „SAD su zabrinute operacijama koje  provodi  sirijska vlada na jugo-zapadu zemlje unutar zone deeskalacije, osnovane prema dogovoru postignutom prošle godine između SAD-a, Jordana i Ruske Federacije, koja je bila potvrđena u vrijeme susreta predsjednika Donalda Trumpa i Vladimira Putina u studenom, u Vijetnamu.“ Dalje se navodi, kako bilo kakva djelovanja sirijske vojske povisuju rizik proširenja sukoba i da će SAD „poduzeti odlučne i potrebne mjere kao odgovor na sirijsko narušavanje sporazuma o toj zoni“.

Međutim, moramo kazati kako su američke mjere u stvarnosti vrlo ograničene i ne mogu značajnije utjecati na stanje na terenu u smislu bilo kakve promjene odnosa snaga, poglavito uz činjenicu da se u sukob sa sirijskom vojskom neće upuštati niti Izrael niti Jordan (iz gore navedenih razloga), kao jedini realni vojni čimbenici koji bi trenutačni odnos snaga na jugu Sirije mogli promijeniti. Čak i u slučaju novih američkih zračnih i raketnih napada, poput onih nedavnih zbog navodnog sirijskog korištenja kemijskog oružja u gradu Dumi, u Istočnoj Guti, stanje se ne bi bitnije promijenilo. Washingtonu je sada primarno bitno da se sirijska vojska, nakon ovladavanja svojim jugo-zapadnim granicama ne uputi prema američkoj vojnoj bazi At-Tanf na tromeđi Sirije, Jordana i Iraka, ili istočno od Eufrata. (na istok Sirije se,  navodno, umjesto kurdskih snaga upravo prebacuju i postrojbe talijanske vojske). Osim toga, Pentagon je sada zaokupljen nedavno mukotrpno postignutim dogovorom s Turskom oko nadzora zone grada Manbija na sjeveru Sirje (zapadno od rijeke Eufrat) iz koje su se, prema tom dogovoru, već trebali povući sirijski Kurdi a to još uvjek nisu učinili. Osim toga, sirijski Kurdi sve otvorenije odašilju političke signale Pentagonu (ti signali, u stvarnosti, pokazuju njihov strah da će, poput njihove subraće u Iračkom Kurdistanu i oni od Amerikanaca prije ili kasnije  biti ostavljeni na milost i nemilost. A kurdski borci su se na nagovor SAD-a već ionako povukli iz svoje enklave Afrin na krajnjem sjevero-zapadu Sirije, koja je u potpunosti pala u ruke turske vojske i njezinih sirijskih saveznika). Tako su ugledni kurdski politički predstavnici, nedavno, po prvi put zatražili pokretanje neposrednih razgovora sa službenom vladom u Damasku o budućnosti Sirije i statusu Kurda unutar nje.

SAD-u je jasno kako malobrojni sirijski Kurdi ne mogu biti ona snaga koja realno može utjecati na dogovor o budućnosti te zemlje i da od njih ne mogu imati nikakve dugoročne koristi, pa je od tuda i proizišla ranije spomenuta želja Washingtona da se kurdski vojni segment na istoku Sirije zamjeni združenim arapskim snagama. Sadašnja kurdska vojna nazočnost u regiji Rakka i duž istočne obale Eufrata postaje sve omraženija kod lokalnog arapskog stanovništva i tu činjenicu sve više koriste Damask i Teheran, obećavajući tamošnjim plemenskim zajednicama širu lokalnu autonomiju i participaciju u raspodjeli dobiti od eksploatacije tamošnjih naftnih nalazišta, u zamjenu za odanost središnjoj vladi. Zato State Department, sada, kroz osobu državnog tajnika Mikea Pompea, zajednički i bez koordinacije s Pentagonom djeluje s Trumpovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Johnom Boltonom na pokušaju rehabilitacije poremećenih odnosa s Turskom. Iako je dugo pripremani sporazum o Manbiju nedvojbeno uspjeh u tom smjeru, SAD neće biti u stanju „nahraniti“ turske interese u Siriji u onolikoj mjeri koliko to Ankara zahtijeva, a bez šteta po američke interese. Međutim, SAD ionako više nema drugih mogućnosti, jer su svi njegovi pokušaji oslanjanja na Saudijsku Arabiju po sirijskom pitanju završili krahom. Ukoliko bi SAD uspjele zatopliti odnose s Turskom, stvorio bi se svojevrsan trokut Moskva-Ankara-Washington, unutar kojeg bi, iako u naizgled idealnom  položaju, i Erdogan morao biti oprezan da svojim eventualnim pretjeranim apetitima ne dovede do prinudnog zbližavanja SAD-a i Rusije, a time i gubitka onoga što je po Tursku do sada na sirijskom tlu ostvario.

Zoran Meter: (Video) SENZACIONALNI TAJNI DOGOVOR RUSIJE, IZRAELA I IRANA

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like