Washington je već od davno izgubio nadu za upravljanje budućim sirijskim političkim procesima. Međutim, njegov temeljni strah sada predstavljaju ne Asad i njegova politička budućnost, već dvije ruske vojne baze u toj zemlji, ona pomorska, u Tartusu (koja je udaljila američku 6. flotu iz istočnog sredozemlja na zapad i prijeti ruskim nadzorom čitavog Sjevera Afrike, ali, što je još i gore, i juga Europske unije), koja će biti sidrište i za ruske podmornice osnažene krstarećim raketama Kalibr – dometa do 4 tisuće kilometara…
Britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson, izjavio je 27. veljače, kako će Velika Britanija čvrsto stajati uz SAD ukoliko se ovaj odluči za vojne napade na sirijske vladine snage zbog njihove primjene kemijskog oružja, kako je to bilo i u travnju prošle godine. Ta je izjava uslijedila nedugo nakon jednoglasnog usvajanja rezolucije Vijeća sigurnosti o uspostavi primirja u Siriji (u subotu večer), iniciranoj zbog teškog humanitarnog stanja u Istočnoj Guti (predgrađu glavnog grada Damaska, koju drže oporbene islamističke snage), o čemu smo detaljno pisali u analizi od 22. veljače.
Izjava britanskog šefa diplomacije poklopila se (u inverzijskom smislu) s nedjeljnom izjavom ruskog Centra za pomirbu neprijateljskih strana, smještenog u ruskoj zračnoj bazi Hmeymim, pokraj Latakije. U njoj je, naime, rečeno, kako oružane (islamističke) postrojbe u Istočnoj Guti pripremaju provokaciju s primjenom kemijskog oružja, kako bi optužile vladine snage za primjenu tog oružja protiv tamošnjeg civilnog stanovništva.
U pozadini spomenute rezolucije stoje velike geopolitičke borbe između najvažnijih vanjskih aktera sirijskog sukoba, koji su tamo aktivno vojno nazočni: Rusije, SAD-a (Zapad u cjelini), Turske i Irana. Vrlo slično stanje bilo je i po pitanju operacije sirijske vojske za oslobađanje istočnog Aleppa, završene prije nešto više od godine dana. I tada su usvajane rezolucije i sklapani sporazumi o uspostavi koridora za dopremu humanitarne pomoći, izvlačenje civila i ranjenika i td. Tada je Moskva uspostavila sigurnosne koridore na način da su djelovali na dnevnoj razini, po nekoliko sati, nakon čega su nastavljane vojne operacije, u prvom redu protiv „Jabhat al-Nusre“ koja je bila vojno najjača organizacija i igrala glavnu ulogu u istočnom dijelu drugog po važnosti sirijskog grada. Takvi koridori nisu imali previše smisla jer su borci „Al-Nusre“ pucnjavom i prijetnjama onemogućavali izvlačenje civila iz opkoljenog dijela grada, zadržavajući ih time kao živi štit koji sprječava napade ruskih i sirijskih zrakoplova koji bi se, u tom slučaju, od suprotne strane geopolitičke vage medijski optuživali za kršenje međunarodnog i humanitarnog prava i td. Zbog toga u operaciji oslobađanja istoka Aleppa zrakoplovi nisu niti sudjelovali, a sve se svelo na dugu i iscrpljujuću pješačku i topničku bitku. Osim toga, oslobađanje Aleppa dovelo je do potpune konfuzije u sirijskoj oporbi, njezinih unutarnjih sukoba, međusobnih sukoba njezinih vanjskih sponzora (koji su od tada primarno počeli gledati svaki svoje interese), kao i do konačne spoznaje o nemogućnosti vojnog svrgavanja Bashara Assada s vlasti. Nešto slično će se odigravati i s Istočnom Gutom, o čemu više malo kasnije u tekstu.
Ovo spominjem zato, što je jučer ruski državni vrh otvoreno kazao kako će se i u Istočnoj Guti provoditi sličan način humanitarnog izvlačenja ljudi i dostave humanitarne pomoći tj. to će biti omogućeno svaki dan između 9 i 14 sati, nakon čega će se nastaviti vojne akcije sirijske vojske protiv islamista koji ne žele položiti oružje. Tim prije jer je tamo stvoren „savez“ između islamističkih snaga i tzv. umjerene oporbe zbog čega sirijska vojska više ne treba voditi računa o tome na kojem se mjestu nalaze oporbeni, a na kojem islamistički borci. Savez s ekstremistima je kao kada se čista voda pomiješa s kontaminiranom – nju se više ne može koristiti, niti jednu od druge razlučiti. Iz ovih ruskih izjava je vidljivo kako oni, zapravo, ne vjeruju u postizanje stvarnog primirja. Tim više, što se ovdje de facto radi o bojišnici u neposrednoj blizini glavnog sirijskog grada – Damaska, koji je neposredna zona ruskog vojnog utjecaja i protuzračne obrane, o čemu svjedoči i nedavno obaranje izraelskog vojnog zrakoplova F-16 koji je djelovao u toj zoni, od strane sirijske vojske koja se koristi ruskim PRO sustavima. Moskva je u bilo kojem trenutku spremna podržati napad sirijske vojske na islamiste u Istočnoj Guti i, kako se čini, takav scenarij upravo počinje, o čemu daju naslutiti i američka obavještajna izvješća. Pri tom uopće ne treba očekivati američko vojno miješanje već isključivo diplomatske pritiske na Moskvu (poput, u ponedjeljak rečene izjave glasnogovornice Bijele kuće Sarah Sanders, kako sirijska vojska odmah mora prekinuti svoje napade na Istočnu Gutu, a da vlada u Damasku mora ozbiljno shvatiti signale iz Washingtona) na Moskvu i Damask kako bi se ta operacija čim je moguće više odgodila. Istočna Guta je jednostavno pre blizu Damasku, a da bi se tamo bilo tko izvana usudio vojno intervenirati suprotno ruskim interesima i vršiti napade na vladine snage.
Važnost Istočne Gute
Zahtjevi Zapada za potpuni prekd vojnih operacija Damaska i Moskve upravo u Istočnoj Guti imaju svoju zakonitost. Stanje u toj, još uvjek formalnoj zoni deeskalacije, vrlo je važno za tijek čitave kampanje sirijske vojske protiv islamista i „nepomirljivih“ oružanih organizacija u srednjoročnom razdoblju. Slamanjem islamista u toj zoni de facto se formira algoritam prema kojem zapadno od Eufrata više neće biti ozbiljnog oporbenog otpora Basharu Assadu (Idlib je nešto posve drugo). A odlukom Damaska (i Moskve) da se taj posljednji vojno-sigurnosni problem, gotovo pred vratima sirijske vlade, riješi vojnim putom i bio je okidač za snažnu diplomatsko-političku inicijativu Zapada usmjerenu k uspostavi prekida vatre. Ukoliko ovom pridodamo i uspjeh sirijske vojske da islamistima zasićenu regiju Idlib razdijeli na dva dijela (pri tom dobro iskoristivši paralelnu tursku vojnu zauzetost svojom operacijom u susjednom Afrinu), prijeti realni proces raspada oporbenih snaga u cijelosti. „Padom“ Istočne Gute u vladine ruke iluzorno je očekivati da ista sudbina uskoro neće zahvatiti i ostale manje oporbene džepove na sjeveru Homsa i na krajnjem jugu Sirije. A taj proces raspada upravo započinje i u samoj Istočnoj Guti jer su stigle informacije o propasti želja za uspostavu zajedničkog vojnog zapovjedništva tamošnjih organizacija. Osim toga, tamošnja proturska oporbena organizacija „Sirijska slobodna vojska“ (FSA), u utorak, 27. veljače, uputila je pismo Vijeću sigurnosti i glavnom tajniku UN-a Antoniu Guterresu, o tome, da je spremna izvući svoje borce iz Istočne Gute tijekom idućih 15 dana pod nadzorom UN-a. Tekst je i više nego simptomatičan s obzirom na imena tamošnje „umjerene oporbe“, pa ćemo ga citirati u cjelosti: „Potpuno smo privrženi izvlačenju boraca organizacija „Heyat Tahrir ash-Sham“, „Jabhat al-Nusra“ i „Al-Qaida“ i svih koji su njima odani, iz Istočne Gute tijekom idućih 15 dana od trenutka uspostave prekida primirja, u suglasju s predodređenim instrumentima i pri suradnji s uredom posebnog predstavnika UN-a za Sirijiu.“ Toliko o umjerenoj oporbi.
Ovdje je jasno kako se radi o pokušaju Ankare da Istočnu Gutu riješi po modelu po kojem je oslobođen istočni Aleppo. Tada se Ankara dogovorila s Moskvom o izvlačenju snaga pod njezinim nadzorom, što je i imalo za posljedicu raskol između Turske te Saudijske Arabije i njezinih satelita koji su ovaj turski čin proglasili gotovo pa otvorenom izdajom. Međutim, u ovom slučaju teško je procijeniti koliko proturska FSA u Istočnoj Guti ima stvarnog utjecaja na ostale radikalne organizacije. Ali ovdje je nešto drugo važno. Ankara svojom pomirljivošću i željom za povlačenjem njezinih „podanika“ iz Istočne Gute odašilje jasan signal Moskvi o svojoj kooperativnosti. Ona time skreće pozornost na Idlib, kao po Tursku najvažniju sirijsku zonu utjecaja, koju je ona dobila za stabiliziranje kroz astanske pregovore s Rusijom i Iranom i sada nastoji da Moskva zaustavi daljnji prodor sirijske vojske u tu regiju. Osim toga, Ankara smatra kako po pitanju Afrina Rusija ima kudikamo veći utjecaj na tamošnje Kurde od SAD-a (koji ima dominantan utjecaj na kurdske snage SDF u Manbiju i istočno od Eufrata) i po sebe bi prihvatljivom opcijom smatrala da granice te enklave čuvaju neke druge snage, osim kurdskih. A o takvim idejama se upravo vode razgovori.
Slobodno možemo reći kako bi posljedice vladinog stavljanja pod nadzor Istočne Gute bile vrlo slične onima koje su bile i nakon oslobađanja Aleppa i koje su dovele do pregovora u Astani u formatu Rusija-Turska-Iran. Njihov je rezultat bio sažimanje posljednjih oporbenih snaga u svojevrsne manje džepove tj. zone deeskalacija. Oslobađanje Istočne Gute značilo bi, zapravo, reintegraciju tih izoliranih „džepova“ u ustavno-pravni poredak zemlje kroz ubrzani pregovarački proces tamošnjih plemenskih vođa s vladom u Damasku. I suprotno – onemogućavanje Damaska da vojno razriješi neugodni „džep“ u svom dvorištu, dalo bi dodatni impuls razjedinjenoj sirijskoj oporbi (od Idliba do juga zemlje) za ujedinjenje kroz neku novu, iluzornu spozanaju o tome da je Assada moguće srušiti vojnim putom.
Zapadna pozicija
Čišćenje središta i juga zemlje od preostalih islamističkih uporišta, dalo bi mogućnost za snažnu koncentraciju vladinih snaga za borbe u regiji Idlib, a onda, ukoliko to omoguće geopolitički uvjeti, i za nastavak napredovanja istočno od Eufrata, čemu će se, nedvojbeno, žestoko protiviti SAD (a on se u Siriji nalazi protupravno, bez mandata VS ili poziva službene sirijske vlade, pa bi ubrzani nestanak terorista u toj zemlji ubrzano i brisao alibi za daljnju nazočnost američke vojske na terenu koja se sada temelji na borbi protiv ISIL-a). Washington je već od davno izgubio nadu za upravljanje budućim sirijskim političkim procesima. Međutim, njegov temeljni strah sada predstavljaju ne Asad i njegova politička budućnost, već dvije ruske vojne baze u toj zemlji, ona pomorska, u Tartusu (koja je udaljila američku 6. flotu iz istočnog sredozemlja na zapad i prijeti ruskim nadzorom čitavog Sjevera Afrike, ali, što je još i gore, i juga Europske unije), koja će biti sidrište i za ruske podmornice osnažene krstarećim raketama Kalibr – dometa do 4 tisuće kilometara. Moguća namjera ruskog prebacivanja strateških bombardera u, u budućnosti moderniziranu i proširenu zračnu bazu Hmaymim, također damatično širi ruski vojni utjecaj na Bliskom istoku. Američkim stratezima je u ovakvim uvjetima imprativ usmjeravanje sirijskog sukoba u tri smijera: Idlib, Afrin i Istočna Guta. Jer, dok Rusija, Turska, Iran i Damask tamo riješavaju svoje zadaće, SAD se u miru može posvetiti obuci lokalnih arapskih snaga istočno od Eufrata, koje bi zajedno s kurdskim SDF-om činile okosnicu američkog nadzora sjevero-istočne Sirije, koja bi de facto administrativno bila odvojena od vlade u Damasku i pružala branu širenju iranskog utjecaja u Siriji. Washington računa na permanentne lokalne borbe četiriju glavnih igrača zapadno od Eufrata, čime bi se onemogućila stabilizacija stanja i uspostava stabilne vlade u Damasku s kojom bi Rusija onda mogla realizirati planove koji joj se otvaraju posredstvom dviju njezinih baza. Dokle god nema stabilnosti na zapadu Sirije, nema mira ni za ruske snage koje su u taj sukob involvirane, makar i samo kroz zračnu kampanju. Prema pojedinim procjenama Rusija bi, nakon stabilizacije stanja u Siriji, u tu zemlju poslala do 70 tisuća svojih vojnika. Zbog toga je SAD-u i zapadnim saveznicima od ključne važnosti očuvanje vojnog potencijala glavnih uporišnih oporbenih točaka (čak i onih islamističkih) na zapadu Sirije – od Idliba, Istočne Gute pa do juga zemlje.
I dok završavamo ovu analizu upravo se obistinjuju naše pretpostavke, da od primirja u Istočnoj Guti neće biti ništa i da ga čeka sudbina istočnog Aleppa. Nakon novog granatiranja Damaska od strane islamističkih snaga kojim je prekinut prvi pokušaj primirja, vladine su snage jučer je počele sveobuhvatni napad na tu izoliranu zonu imajući sada za to potpuno zakonsko uporište. U napadu sudjeluju sirijska vojska i iranske organizacije, uz potporu ruskih zračnih snaga. Time su uništene nade Washingtona da će Moskva odustati od ofanzivne politike u Siriji. Rusija će nastaviti potporu sirijskoj vojsci do konačnog istrebljenja terorističke ugroze, izjavio je danas, 28. veljače, ruski ministar vansjkih poslova Sergej Lavrov u Ženevi, na 37. zasijedanju Vijeća UN-a za ljudska prava i na Konferenciji za razoružanje. „Nedopustivim smatramo dijeliti teroriste na „dobre“ i loše“ …, i nastavit ćemo se boriti protiv politike dvojnih standarda, … i pružati punu potporu sirijskoj vojsci u konačnom istrebljenju terorističke ugroze“, kazao je ruski šef diplomacije. Poruka je to koju su sigurno svi dobro čuli. A Washington je danas dobio još jedan neugodan odgovor – i to iz Ankare. Usprkos što je u utorak State Department objavio kako se rezolucija o primirju u Siriji odnosi i na tursku operaciju „Maslinova grana“ u Afrinu, danas je tursko MVP objavilo kako se ta rezolucija ne odnosi na spomenutu tursku operaciju. Glasnogovornik turskog MVP Hami Aksoya oštro je odbacio savjet State Departmenta kako Ankara mora „pažljivo čitati“ što piše u rezoluciji i prekinuti borbe u Afrinu. Nazvavši taj američki zahtjev „lišenim razuma“, Aksoya je kazao da se u Afrinu Turska bori protiv terorista, a s njima nema primirja. Takvim stavom Ankare SAD nije uspio minimizirati turske ambicije da eventualno vojno krene i na grad Manbij (drugi američki cilj navedene rezolucije VS, uz primirje u Istočnoj Guti). U tom je smislu zgodno primijetiti i stav francuskih obavještajaca, koji govore o tome kako će zadržati Istočnu Gutu biti faktički nemoguće i da je neovisno o ruskoj potpori ovoj rezoluciji, ruski predsjednik Putin uvjereni pobornik potpunog vojnog sloma svih islamističkih uporišta.
Zoran Meter: ESKALACIJA STANJA U ISTOČNOJ GUTI I POZADINSKE POLITIČKE IGRE
0 komentara