Zoran Meter: ŠANGAJSKA ORGANIZACIJA UPUTILA POZIV IRAKU ZA PRIKLJUČENJE U NJEZIN SASTAV

Ovdje se vrlo vjerojatno radi o rusko-kinesko (-iranskom) odgovoru na najnoviju promjenu američke bliskoistočne strategije (prije svega u Siriji i Afganistanu), kojom se najavljuje povećanje američkih vojnih efektiva na terenu i, zapravo, stvaraju realni  uvjeti za dugotrajan  i iscrpljujući ratni sukob.

U iračkim medijima je 27. ožujka objavljeno kako je Irak dobio poziv za priključenje Šangajskoj organizaciji* (ŠO) (koju predvode Rusija i Kina) u svojstvu „partnera po dijalogu“, što predstavlja prethodni proceduralni korak k punopravnom članstvu. S obzirom na sadašnje stanje stvari vezano uz Irak, taj potez svakako ima i svoj intrigirajući karakter.

Pojasnimo. Irački mediji, pozivajući se na informacije tamošnjeg Ministarstva vanjskih poslova, objavili su, kako je poziv za priključenje Iraku uputio glavni tajnik Šangajske organizacije Rashid Alimov, posredstvom iračkog veleposlanika u Kini Ahmada Tahsina Berwarija. Njihov susret održan je u pekinškoj rezidenciji ŠO.

Veleposlanik Berwari je izjavio kako je uručenje poziva primljeno s velikim entuzijazmom i kako iračka vlada s optimizmom gleda na uspostavu još jednog novog kanala za komunikaciju sa ŠO. Pritom je naglasio njezinu sve veću važnost na međunarodnoj sceni i kazao kako Irak neće doći (u ŠO, op. ZM.) „praznih ruku“ jer posjeduje „ogromne energetske potencijale“. Naglasio je i da će potpora država članica ŠO Iraku pridonjeti brzoj uspostavi mira i sigurnosti u zemlji.

S druge strane, glavni tajnik ŠO Rashid Alimov je kazao kako Irak ima prijateljske i svestrane odnose sa svim članicama te organizacije, što omogućuje pozitivnu odluku o priključenju te države u ŠO i što će u perspektivi igrati važnu ulogu u učvršćenju međunarodne i regionalne stabilnosti.

Bilo kako bilo, u Pekingu je „loptica“ konačno prebačena na iračku stranu i o primljenom pozivu će se vrlo brzo morati očitovati irački parlament. A kako stvari stoje, odgovor bi vrlo lako mogao biti pozitivan. Jer Irak, neovisno o tome što se uskoro očekuje formalno uništenje „Islamske države“ kao teritorijalno ustrojene terorističke organizacije s osnovnim elementima pseudodržavnosti, još će dugo biti pod terorističkim i gerilskim udarima i te i drugih ekstremističkih salafitskih organizacija sponzoriranih izvana i koje su već odavno uspjele na teritoriju iračkih sunitskih regija osigurati potporu tamošnjih plemenskih elita i uspostaviti čitav niz tajnih skladišta oružja i opreme za nastavak svojih terorističkih aktivnosti. To se prije svega odnosi na zapadne i sjevero-zapadne regije Nineva, Anbar i Salah al-Din. Na taj način „Islamska država“ bit će sposobna možda još i godinama izvoditi terorističke i diverzantske akcije uzduž strateškog smjera Mosul-Tikrit-Samarra-Bagdad, pričemu će samo tri južne iračke regije biti koliko-toliko sigurne od njihovih akcija.

U takvim uvjetima Bagdadu se teško osloniti isključivo na Sjedinjene Američke države, dobro znajući za njihove savezničke ili partnerske odnose s mnogim regionalnim zemljama, koje, između ostalog, sponzoriraju ili „Al-Qaidu“ (Saudijska Arabija) ili „Islamsku državu“ (Katar) tj. glavninu onih snaga koje već godinama u Iraku otvoreno siju kaos i s kojima se vlada u Bagdadu neprestano tuče.

Naravno kako ovakav razvoj stanja, prema kojem se, osim Irana, Iraku sada otvoreno (kroz ŠO) približavaju i Rusija i Kina, izaziva nervozu i zabrinutosr SAD-a i njegovih arapskih partnera iz kruga zaljevskih monarhija. U tom smislu već su uočeni koraci koje posljednjih tjedana Washington poduzima kako bi ojačao svoj utjecaj na Bagdad i spriječio po sebe novi (poslje Sirije) negativan geopolitički scenarij u toj regiji. Tako je u vrijeme nedavnog susreta američkog predsjednika DonaldaTrumpa sa saudijskim ministrom obrane i nasljednim princom Muhammedom ben Salmanom, u Washingtonu, razgovarano i o tome, da Saudijska Arabija pokuša ojačati svoj utjecaj na središnju vladu u Bagdadu tzv. mekom silom. U tom smislu Rijad je upravo ponudio iračkoj vladi dvostranu suradnju s međusobnim uvažavanjem teritorijalne cjelovitosti i zajedničku borbu protiv terorizma. Naravno, kada su Saudijci u pitanju ništa ne može proći bez novca, a u svezi toga se spominje saudijski potpuni otpis iračkih dugova. Jasno je kako bi Bagdad, zauzvrat, trebao smanjiti svoju ovisnost o Teheranu i držati pod nadzorom rastući iranski utjecaj u zemlji. A da će to biti vrlo teško svjedoči i sljedeće:

Teheran, za razliku od Washingtona i Rijada, postojano razvija i učvršćuje sebi odane strukture unutar iračkih ihsigurnosnih sfera. Osim što će se snažne proiranske šijtske milicje inkorporirati u službene oružane snage zemlje (čemu se Rijad donedavno oštro i bezuspješno protivio), što će biti jamstvo šijtskog fizičkog opstanka –  regulirano i unutar pravnog sustava Iraka, provodi se i čistka tamošnjeg sigurnosno-obavještajnog aparata i to Iranu u korist. Tako je nedavno na mjesto šefa Iračke nacionalne obavještajne službe (INIS) imenovan proiranski igrač Mustafa al-Qasimi, čime je neformalno  završilo potčinjenje skoro pa sveukupnopg vojno-sigurnosnog aparata (s izuzećem jednog dijela same vojske, formalno višeetničke i multikonfesionalne) interesima Teherana. O tome svjedoči i jedan od prvih poteza novog rukovoditelja INIS-a: ukidanje snažnog odjela (departmenta) za Iran koji se bavio obavještajnim radom prema toj državi. Osim toga, INIS planira otvoriti i šest novih rezidentura u iračkim veleposlanstvima u najvećim arapskim državama, uključno Saudijsku Arabiju i UAE. Jasno je kako će ti obavještajni punktovi itekako biti korišteni i sa strane Irana. Osim toga,  Teheran paralelno s uspostavom nadzora nad iračkim državnim obavještajnim strukturama ustrojava i vlastite obavještajne pozicije unutar postrojbi moćnih, dobro opremljenih, visoko-motiviranih i brojčano snažnih  iračkih šijtskih milicja. One danas, realno, jedino i jamče opstojnost Iraka kao države, imajući u vidu sektašku razjedinjenost na sunite, šijte i Kurde na sjeveru zemlje koji već ionako imaju vlastitu široku autonomiju.

U navedenom službenom pozivu upućenom Bagdadu za ulazak u predvorje odabranih zemalja Šangajske organizacije, jasno se iščitava kineski i ruski rukopis. Taj je poziv itekako u skladu i s iranskim interesima i na njemu nije isključen i supotpis Teherana, iako se Iran i  sam još uvjek nalazi u predvorju punopravnog članstva u ŠO.

Ono što je prilično sigurno jest to, da se ovdje vrlo vjerojatno radi o rusko-kinesko (-iranskom) odgovoru na najnoviju promjenu američke bliskoistočne strategije (prije svega u Siriji i Afganistanu), kojom se najavljuje povećanje američkih vojnih efektiva na terenu i, zapravo, stvaraju realni  uvjeti za dugotrajan ratni sukob. A on ni Kini ni Rusiji (ni Iranu, ni Pakistanu) nije u interesu, ne samo s obzirom na njihovu teritorijalnu blizinu sukobima zahvaćenim državama regije i potencijalnu opasnost od vlastite destabilizacije i iscrpljivanja snaga, već puno više u smislu onemogućavanja provedbe operativnih planova unutar golemih projekata međudržavnog karaktera iz sfera energetike, gospodarstva, infrastrukture („Put svile“, plinovod TAPI, …), koji bi, svakako, imali i snažne geopolitičke učinke i u konačnici bi smanjili utjecaj SAD-a u toj ponajvažnijoj svjetskoj regiji.

*Šangajska organizacija za suradnju osnovana je 2001. godine od strane Kine, Rusije, Kazahstana, Tadžikistana, Kirgistana i Uzbekistana. 10. srpnja 2015. godine objavljen je početak procedure prijama u ponopravno članstvo ŠO Indije i Pakistana. U predvorju organizacije nalazi se još i Iran, a status promatrača ima i Afganistan, a uskoro se očekuje i Sirija. Posebno je važana suradnja na gospodarskom području (u tom smislu i ustroj zajedničke banke), a u zadnjih nekoliko godina sve dominantniju ulogu unutar ŠO ima i snažna protuteroristička suradnja, borba s ekstremizmom i separatizmom, kao i vojna suradnja, poglavito kroz održavanje zajedničkih vojnih vježbi. Zato Zapad, prije svega SAD, u ŠO vidi velikog konkurenta ne samo na političkom i gospodarskom polju, već i po NATO savez i njegove namjere širenja svog utjecaja dalje na Istok (iako ŠO formalno ne predstavlja vojno-politčki savez kakav je sam NATO).