Zoran Meter: SAMIT U ANKARI – PUT U NOVO RUSKO-TURSKO-IRANSKO STRATEŠKO PARTNERSTVO

I dok je čitava međnarodna javnost usmjerena na Siriju zbog američkog vojnog odgovora protiv te zemlje zbog navodne uporabe kemijskog oružja od strane sirijske vojske, u ovoj analizi, objavljenoj 13. travnja u tjedniku 7Dnevno, izvjestit ćemo o nečem važnom, što je prethodilo do sada neviđenoj eskalaciji američko-ruskih odnosa, nakon čega se mogu jednostavnije shvatiti i njezini stvarni uzroci, skriveni daleko iza očiju javnosti i svjetskih medija. Evo teksta te analize, prenesenog u cijelosti:

Nakon što je u prošli tjedan ruski predsjednik Putin u Turskoj dočekan s gotovo carskim počastima, odmah se znalo kako njegov dolazak ne može imati samo protokolarnu važnost i da dvije strane (a idućeg im se dana pridružio i iranski predsjednik Hassan Rouhani u sklopu samita triju država po pitanju Sirije) itekako imaju u planu konkretne poteze koji će osigurati razvoj njihovih odnosa u srednjoročnom razdoblju i na kojima će im mnogi moći pozavidjeti.

Ruski je čelnik, u nazočnosti turskog kolege Recepa Tayyipa Erdogana, svečano otvorio početak izgradnje prve turske atomske centrale „Akkuyu“, koju će graditi ruska državna tvrtka „Rosatom“. Ne samo to: osim što je nedavno dobila sve potrebne licence, ruska tvrtka bit će i vlasnik nuklearke i prodavat će struju turskim potrošačima. Prvi energetski blok trebao bi s radom početi već 2023. godine, a rok eksploatacije je 60 godina, uz mogućnost produljenja na još 20 godina. Naravno, ruska strana će projekt i financirati, a financiranje je otvoreno i za druge investitore budući da je Turska pristala na zahtjeve Moskve da projekt proglasi strateškim i time mu omogući porezne olakšice, što je od ključne važnosti za privlačenje investitora. U izgradnju nuklearke ruska strana će uključiti i stotine turskih tvrtki i proizvođača. Gradit će se po najnaprednijoj svjetskoj tehnologiji i uz najviše standarde zaštite okoliša. Najpriznatija ruska sveučilišta iz sfere nuklearne energetike već školuju stotine turskih studenata upravo za ovladavanje atomskom tehnologijom, a dvadesetorica su već polučila i prve diplome i bit će spremni za rad u novoj nuklearci. Posao u njoj i uz nju dobit će čak 15 tisuća turskih radnika.

Moskva i Ankara istog su se dana dogovorile i o cijeni isporuke ruskog protuzračnog sustava S-400 Turskoj, što je osobno objavio sam Putin na medijskoj konferenciji održanoj s predsjednikom Erdoganom. I ono – ne manje važno, a što je toliko željela sama Turska: Putin je izjavio kako ne postoje nikakva ograničenja za zajedničku rusko-tursku proizvodnju PZO sustava S-400 i predaju ruske tehnologije turskoj strani.

O Siriji

Što se tiče samita triju zemalja po pitanju Sirije, na njemu su praktički usuglašeni svi stavovi po pitanjima koja su bila postavljena na dnevni red. To se ne ogleda isključivo u slovu usvojene zajedničke deklaracije, već i u samoj atmosferi između trojice vođa nakon završetka samita. O njegovom uspjehu svjedoči i odsutnost bilo kakvih komentara od strane američkih medija, koji su ranije u takvim slučajevima gotovo redovito, sinkronizirano pronalazili „pukotine“ unutar neugodnog trojca, koje su, onda, služile za ocjene o nesvrsishodnosti daljnjeg nastavka Astanskog pregovaračkog procesa i drugih inicijativa triju strana (poput sirijskog svenacionalnog kongresa) usmjerenih prema političkom riješenju sirijskog sukoba izvan glavnog utjecaja SAD-a.

Glavne teze iz zajedničke deklaracije svode se na tri ključna elementa:

Prvo – naglašena je daljnja, čvrsta odlučnost triju strana o suverenitetu, nezavisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti Sirije. Tu treba dodati kako je Moskvi i Teheranu bilo nužno i de iure zafiksirati sirijsku teritorijalnu cjelovitost (de facto je do nje još dalek put) i to su ovog puta od Ankare i dobili. Također, Rusija i Iran izrazili su potporu turskoj operaciji „Maslinova grana“ u kurdskoj enklavi Afrinu ali i napomenule o mogućnosti da se u doglednoj budućnosti u nju razmjesti sirijska vojska (oko toga nema suglasnosti s Ankarom ali nije isključeno kako će do nje jednom i doći budući da je turskoj vojsci teško u dugoročnom smislu vojno nadzirati to područje, oko kojeg međunarodna zajednica ionako vrši snažan pritisak na Ankaru za omogućavanje povratka izbjeglog kurdskog stanovništva. Osim toga, turska vojska tamo nadzire samo ključne gradove i naselja, a u brdsko-planinska područja naseljena Kurdima niti ne zalazi). Također treba reći kako je predsjednik Erdogan na konferenciji za medije nakon samita najavio nastavak turske vojne operacije na Manbij i dalje uzduž sirijsko-turske granice prema Iraku. Međutim, budući da je taj grad pod nadzorom američkih specijalaca i kurdskih snaga, teško je vjerovati kako će se on u ovom trenutku usuditi na takav korak. O tome najbolje svjedoči i nastavak Erdoganovih riječi s iste medijske konferencije, u kojima kaže, kako je Turska „spremna na zajednički rad s ruskim i iranskim prijateljima po pitanju (grada) Tell Rifaata“. Radi se o gradu koji je također pod nadzorom kurdskih snaga i u koji se smjestio veliki broj kurdskih izbjeglica i boraca iz Afrina. Međutim, u blizini grada nalaze se i provladine sirijske snage, pa čak i postrojbe sirijske vojske. Ali u kontekstu dosadašnjih dogovora Moskve i Ankare oko zamjene teritorija, što se najbolje ogleda u nedavnom čišćenju velike pobunjeničke enklave Istočna Guta u blizini Damaska od strane sirijske vojske (zamjena za Afrin) i zatišju u regiji Idlib, za pretpostaviti je i razmjena Tell Rifaata za izmještaj islamista iz male enklave pokraj grada Homsa koji je pod nadzorom vlade u Damasku. Time se, zapravo, stvara tendencija dogovornog, ne proširenja zona deeskalacije (to su ne tako davno tražili Amerikanci) već njihove likvidacije i uspostave stvarnog nadzora nad određenim područjima od strane sirijske vojske, odnosno turske vojske i njoj odanih postrojbi sirijske oporbe na sjeveru zemlje;

Drugi ključan element svodi se na izjavu trojice državnika, kako uništenje terorističkih organizacija i oružane oporbe u Siriji ima prvostupanjsku važnost za zaštitu civilnog stanovništva. Radi se o organizacijama „Islamska država“, „Jabhat al-Nusra“ i svh onih organizacija ili osoba s njima povezanih ili povezanih s „Al-Qaidom“, kako zahtjeva i VS UN-a. Tri strane „potvrđuju svoju odlučnost nastaviti suradnju do potpune neutralizacije tih organizacija“. To formalno (hoće li i u praksi, vrlo brzo će se vidjeti) znači pristanak Ankare na fizičku neutralizaciju prosaudijske „Al.Nusre“ u regiji Idlib, a operacije u njoj morale bi biti zajedničke. Pretpostavljamo kako bi Ankara upravo u toj sirijskoj regiji mogla zadržati jedini dio svog snažnijeg utjecaja na tlu Sirije, pri čemu joj je ipak primarni nacionalni interes onemogućiti formiranje bilo kakve u većem ili manjem stupnju neovisne kurdske terotorijalne jedinice;

I treći element, nastavak pružanja pune potpore triju strana za nastavkom pregovora unutar „Astanske platforme“, kao jedine učinkovite međunarodne inicijative koja je pomogla smanjiti nasilje na sirijskom tlu, i dala nužni impuls oživotvorenju zamrlog Ženevskog procesa, kako bi se pronašlo „čvrsto političko riješenje sirijskog sukoba“. Također su se podržali zaključci svesirijskog nacionalnog kongresa u Sočiju o formiranju ustavotovrne komisije, uz suradnju s glavnim tajnikom UN-a. Time su sve tri strane jasno kazale kako od nastojanja (prije svega američke strane) da Ženevski pregovarački proces iznova postane jedina pregovaračka platforma o Siriji neće biti ništa. Jer Moskvi, Ankari i Teheranu je jasno kako kroz nastavak inicijativa u kojima imaju glavnu ulogu (a zbog činjenice da nadziru sve glavne vojne formacije na sirijskom tlu, koje, u konačnici, i odlučuju o političkom  nadzoru te zemlje), one u sasvim zadovoljavajućem opsegu osiguravaju svoje ključne nacionalne interese i od toga ne namjeravaju odustati. To je sada i glavni američki problem, jer je Washingtonu jasna velika limitiranost sirijskih Kurda  na odlučivanje o ukupnim političkim procesima u toj zemlji zbog njihove  malobrojnosti i teritorijalne ograničenosti, ali i zbog svearapskog, a onda i tursko-iranskog stava prema Kurdima u cjelini. On se temelji na gotovo podsvjesnoj netrpeljivosti prema Kurdima, kako po etničkom, tako i po vjerskom, socijalnom, kulturnom i svakom drugom načelu.

Izraelci o rusko-turskom savezništvu

U posljednje vrijeme jačaju i izraelsko-turske političke tenzije i međuoptužbe na najvišoj državnoj razini, a što je onda popraćeno i negativnom medijskom kampanjom. Te odnose „truju“, kako tursko-rusko-iranski savez po Siriji, tako i metode koje Izrael primjenjuje kada se radi o rješavanju palestinskog pitanja – kulminiralo je u prosincu 2017. godine i Trumpovim proglašenjem Jeruzalema izraelskim glavnim gradom, što je izvršeno u najužoj koordinaciji s premijerom Benjaminom Netanjahuom. Ali, također, i najnoviji izraelsko-palestinski sukobi vezani uz palestinske prosvjede glede obilježavanja obljetnice konfiskacije zemlje u vlasništvu Palestinaca na teritoriju izraelske države.

Izrael s velikom pozornošću prati razvoj stanja u Siriji, najviše zbog tamošnjeg jačanja iranskog utjecaja. Zbog toga je trojni sastanak Rusija-Turska-Iran u Ankari izazvao lavinu negativnih i oštrih reakcija Jeruzalema. Ministar obrane Avigdor Lieberman izjavio je slijedeće: „To je prvi put nakon Drugog svjetskog rata, da se takav susret proveo bez sankcija UN-a. Oni (Rusija, Turska i Iran) određuju sirijsku budućnost bez bilo kakvog američkog predstavništva.“ Utjecajna novina „Haaretz“ nazvala je prijateljstvo Moskve i Ankare „prekrasnim“, optuživši pri tom Ankaru, kako, i pored toga što je članica NATO saveza, u praksi ubrzano ulazi u sferu ruskog utjecaja. U pozadini stoji velika bojazan kako su se Rusija i Turska dogovorile podržati napad sirijske vojske na sirijski dio Golanske visoravni u svibnju, što će neposredno ugroziti izraelske nacionalne interese.

U petak je Jerusalem Post napisao kako Moskva potiče Ankaru na vojne akcije protiv Kurda, čime podriva još jednog američkog regionalnog saveznika, ali pri tom ne spominje da su Kurdi itekako saveznici samoga Izraela, što se najbolje vidjelo u potpori Tel Aviva prošlojesenskom referendumu o nezavisnosti Iračkoog Kurdistana.

Jeruzalem sada nastoji objasniti Moskvi da ona čini krivo kada igra na savezništvo s Turskom na situacijskoj razini (po pitanju Sirije), budući da dvije zemlje imaju sasvim suprotne stavove po nizu drugih pitanja u regiji i izvan nje. Međutim, Izrael pri tom zaboravlja kako upravo to isto i on sada čini, težeći uspostavi savezništva sa Saudijskom Arabijom u odnosu na Iran. Ovdje treba naglasiti kako se u pojedinim izraelskim analitičkim krugovima već pojavljuje zabrinutost od uspostave „prebliskih“ veza s Rijadom i traži oprez zbog saudijske želje za razvojem svog nuklearnog programa, iz kojeg, onda, vrlo lako može doći i do pojave prve saudijske atomske bombe. A tko u budućnosti, pri takvom scenariju, kada će dvije zemlje biti al pari tj. imati paritet po pitanju posjedovanja nuklearnog oružja, može jamčiti nastavak saudijske prijateljske politike prema Izraelu?

Zabrinutost na izraelskoj strani vidljiva je i glede Trumpove najave skorog povlačenja američkih vojnika iz Sirije. I tu se ne radi samo o još jednoj lakomislenoj i nepromišljenoj izjavi na kakve smo već navikli i kako se to i sada najčešće medijski tumači (Pentagonu i obavještajnim strukturama od Trumpove se izjave „diže kosa na glavi“). Jer Trump je nedavno iznova kazao kako bi, iako nije izdao izričitu zapovjed po tom pitanju, bilo dobro da se povlačenje američkih snaga dogodi tijelom slijedećih pola godine. Ukoliko znamo kako se u studenom održavaju američki parlamentarni izbori, od kojih Trump puno toga očekuje u svoju korist kako bi u buduće mogao samostalnije voditi državnu politiku, nije isključeno kako se radi o njegovoj puno dublje promišljenoj izjavi.