Zoran Meter: REFERENDUM U IRAČKOM KURDISTANU – POSLJEDICE NEDOSANJANOG SNA

Iako je iranski general Soleimani bio u tajnom posjetu Erbilu i prijetio ratom, irački Kurdi na ulicama mahali izraelskim zastavama u znak zahvalnosti za potporu nezavisnosti, a iranski se Kurdi sukobili s tamošnjom policijom, na kraju se sve svelo, kao što smo i predvidjeli, na klasični, tradicionalni, istočnjački bazar, u smislu – „puno dima, malo vatre“!

Referendum o nezavisnosti iračke autonomne regije Irački Kurdistan održan je 25. rujna, a za nezavisnost je glasovalo oko 93% izišlih glasača. Malo ljudi zna kako je isti referendum održan i 2005.g. (naravno, u potpuno drukčijim vojno-političkim okolnostima u zemlji i regiji) i da nije rezultirao nikakvim pravnim i političkim učincima i posljedicama. Hoće li tako biti i sada, imajući prije svega u vidu činjenicu, kako niti jedna susjedna zemlja ne želi priznati rezultate ovog referenduma?

Donosimo tri najvažnija događaja koja su se odigrala neposredno nakon referenduma, koji u sebi sadrže osnovne elemente koji će nam poslužiti za ovu analizu, a pri kraju teksta proanalizirat ćemo i najnoviji američki stav po tom pitanju:

–          u Teheran je, 27. rujna, u službeni posjet došao zapovjednik Glavnog stožera iračke vojske, general Osman al-Ghanmi, koji je razgovarao s iranskim kolegom, generalom Mohammadom Bagherijem. Glavna tema razgovora bio je referendum u Iračkom Kurdistanu i daljnji potezi dviju država s njim u svezi, kao i nezaobilazna borba s terorizmom;

–          Tisuće iranskih Kurda je na dan referenduma izišlo na ulice gradova Marivan i Baneh kako bi izrazili potporu svojoj subraći u Iračkom Kurdistanu, a u pojedinim gradovima na sjevero-zapadu Irana bilo je i sukoba Kurda s iranskom policijom. Izvjesni član iranske Demokratske stranke Iranskog Kurdistana je za Reuters izjavio, kako će referendum u Iračkom Kurdistanu njima dati još veću odlučnost za uspostavu kurdske autonomije u Iranu;

–          Nakon objave rezultata referenduma, irački Kurdi su na ulicama svojih gradova slavili očekivanu nezavisnost s razvijenim izraelskim zastavama, a na društvenim mrežama zabilježene su njihove brojne zahvale upravo Izraelu i njegovom političkom vodstvu.





Iran i Turska glavni su protivnici kurdske nezavisnosti. Ovog puta ćemo ipak veću pozornost  obratiti na iranske reakcije jer smo o onim turskim, čiji se stavovi po ovom pitanju ionako bitno ne razlikuju od iranskih, više govorili u prošlotjednoj analizi.

Predsjednik Iračkog Kurdistana, Masud Barzani, već je ranije odgovorio na turske i iranske vojne prijetnje, riječima, kako Kurdi nikom ne predstvaljaju ugrozu ali da „pešmerge neće nikome dozvoliti pravljenje štete Kurdistanu“.

Međutim, u široj javnosti je malo poznato kako je Teheran ovaj problem pokušao riješiti putom pregovora. Nekoliko dana uoči referenduma, u Erbil i Sulejmaniju (najvažniji gradovi Iračkog Kurdistana i središta dvaju suprostavljenih dominantnih kurdskih klanova Barzani i Talabani) došao je zapovjednik specijalnih postrojbi iranskog Korpusa straže islamske revolucije, general Qasem Soleimani. Posjet je prvotno bio tajni ali je naknadno sam Barzani potvrdio svoj  sastanak s regionalno utjecajnim iranskim generalom. Soleimani je tada Barzaniju jasno kazao kako se Iran aktivno protivi provedbi referenduma i u zamjenu za isti, predložio je usvajanje zahtjeva samih Kurda po pitanju vezanim uz vojna i socijalna prava pešmerga, proračuna Iračkog Kurdistana, spornih regija i td., a što je povezano sa zabranom Bagdada (još iz 2014.g.) vršenja isplata financijskih sredstava za regionalnu blagajnu u Erbilu zbog sporova oko izvoza kurdske nafte, koji je činio 17% iračkog državnog proračuna (12 milijardi dolara). Soleimani je u tom razgovoru koristio i irački „šijtski čimbenik“ kao pritisak, kazavši, kako, ukoliko šijtske postrojbe „Hashed ash-Shaabi“ odluče napasti Irački Kurdistan, Teheran ih u tome neće sprječavati. Jer, podsjećamo, vođa te vojnički moćne iračke šijtske organizacije, Salah ad-Din, izjavio je kako neće dopustiti referendum i da će se boriti za iračku teritorijalnu cjelovitost. Također, samo dan uoči referenduma, iransko Visoko vijeće za nacionalnu sigurnost donjelo je odluku o zatvaranju granice s Iračkim Kurdistanom i zabranilo zrakoplovne letove u Erbil i Suleimaniju. Međutim, na sam dan referenduma, iračko Ministarstvo vanjskih poslova je objavilo kako ne zatvara kopnenu granicu s tom iračkom regijom i da nastavlja trgovinske veze, ali je i naglasilo kako ostaje vjerno svojoj poziciji o nepriznavanju nezavisnosti i rezultata referenduma u Iračkom Kurdistanu.





Iran je uoči referenduma u bojevu spremnost stavio snage Korpusa straže islamske revolucije na sjevero-zapadu zemlje, a 35. brigada snaga za brzo djelovanje Kopnene vojske počela je velike vojne vježbe „Heidar Kharar“ uz granicu s Iračkim Kurdistanom, koje će trajati tjedan dana. Teheran je 27. rujna zatvorio ured kurdske novinske agencije „Kurdistan 24“, koji u Iranu djeluje od 2016. godine. Već ranije, to isto je učinila i Ankara. Iranski predsjednik Hasan Rouhani je u telefonskom razgovoru s predsjednicima Turske i Rusije jasno izrazio službeni stav svoje zemlje po tom pitanju (protivljenje nezavisnosti Iračkog Kurdistana) i izrazio spremnost  suradnje sa svojim saveznicima po pitanju očuvanja regionalne stabilnosti.

Teheran sada pred sobom ima dva važna zadatka: očuvati ne samo teritorijalnu cjelovitost Sirije već i Iraka, odakle prijeti ugroza prelijevanja destabilizacije u iranske sjeverozapadne regije, većinski naseljene Kurdima. Jer i iranski Kurdi također imaju jasno izražene separatističke težnje koje se pojavljuju ritmički, u određenim vremenskim intervalima. Ukoliko bi se pokrenuo iranski kurdski separatizam, to bi ojačalo istu tendenciju i u sjevernim iranskim regijama naseljenim turkofonskim stanovništvom, na koje veliki utjecaj imaju Turska i Azerbajdžan, a sve pod utjecajem ideologije panturkizma. Osim toga, Teheranu je posve jasno koliki je utjecaj u Iračkom Kurdistanu izgradio Izrael, koristeći se uslugama iz vremena kada je Irak vodio Kurd Nuri al-Maliki i kada su Kurdi dobili široku autonomiju. Tada je Erbil uspostavio i vlastite odnose s Ankarom i Tel Avivom. Zato ni malo ne iznenađuje što niz iranskih medija nezavisnost Iračkog Kurdistana uspoređuje s „novom cionističkom državom“.

Pa iako konkretnih ozbiljnih poteza od strane Teherana još uvijek nema, izjave vodećih iranskih političara govore o mogućim promjenama politike „blagog pritiska“. Irački šijti i njihovo čelništvo otvoreno govore o spremnosti vratiti od Kurda okupiranu, naftom najbogatiju iračku regiju Kirkuk pod okrilje matične države, a što dramatično povisuje mogućnost izbijanja velikog sukoba. Zato će upravo grad Kirkuk biti indikator daljnjeg razvoja stanja oko Iračkog Kurdistana. Grad je to koji nije u sastavu autonomne kurdske regije, većinski je  naseljen Kurdima ali ima i brojnu iračku i turkmensku zajednicu koja se protivi ulasku u sastav Iračkog Kurdistana. Međutim, grad nadziru kurdske pešmerge koji su ga oslobodili od ISIL-ove okupacije. Nezavisnosti Iračkog Kurdistana također se protive Kurdi-jezidi i asirijci-kršćani, kao i drugi mali narodi koji žive pod vlašću Erbila. Koliko im god predsjednik Barzani nudio ustupke kroz federalizaciju budućeg nezavisnog Iračkog Kurdistana, oni u to ne vjeruju jer se radi o dugotrajnom procesu, pričemu Erbil nema nikakvog političkog i državno-pravnog iskustva.

Američki stav je posve pragmatičan

Američki državni tajnik Rex Tillerson u petak je izjavio, kako SAD ne priznaje rezultate referenduma  o nezavisnosti Iračkog Kurdistana i da je Washington zabrinut njegovim negativnim posljedicama. „Glasovanje i njegov ishod su nelegitimni i mi nastavljamo podupirati jedinstveni, federativni, demokratski i razvijeni Irak“, citira Tillersona službeni State Department. Washington poziva vladu u Bagdadu i čelništvo Iračkog Kurdistana na nastavak dijaloga, kako bi se osigurala stabilnost naroda i regije Iračkog Kurdistana, a ti napori se ne mogu provesti putom jednostranih poteza kakav je bio referendum. Također, poziva se Erbil na poštivanje središnje vlade u Bagdadu, a Bagdad na odustajanje od primjene sile, posebno u vrijeme kada borba protiv „Islamske države još uvjek nije završena, stoji u priopćenju glavne američke vanjskopolitičke institucije.

Iz ovog najnovijeg (jučerašnjeg) priopćenja američkog državnog tajnika uočava se puno jasniji stav SAD-a u odnosu na kurdski referendum nego li je to bilo prije njegovog održavanja. To vjerojatno nije rezultat samo oštrog stava središnje iračke vlade već, možda još i više, potpore koju je Bagdad za svoj stav dobio od većine  arapskih država, uključno Katar, Egipat, Jordan pa čak i Libije, a da ne govorimo Irana i Turske, koja je, osim toga, važna članica NATO saveza. Sve su te zemlje podržale odluku Bagdada o prekidu zračnog prometa nad Iračkim Kurdistanom (iako je to samo uvjetno rečeno stroga odluka s obzirom da se ne odnosi na humanitarne i vojne letove pod kojima se može puno toga prikriti. Jer Washington upravo zračnim putom preko Erbila opskrbljuje oružjem sirijske Kurde ali i iračku vojsku u Mosulu, što je puno kraći put nego preko Bagdada). Jednostavnije govoreći, političke akcije protivnika referenduma na međunarodnoj sceni, puno su snažnije od istih takvih akcija njegovih pobornika, a slično je i s tzv. medijskim šumom. Sve to pojačava pritisak na Erbil, koji u takvim okolnostima neće moći poduzeti konkretne korake za oživotvorenje kurdske nezavisnosti. A Washington u takvim prilikama, vođen klasičnim američkim vanjskopolitičkim pragmatizmom, redovito staje na stranu jače strane koja ima puno veće izglede u konačnu pobjedu, ili, u najboljoj varijanti – zauzima neutralnu poziciju, koja, kako je vidljivo iz priopćenja iz State Departmenta, sada ipak nije opcija. Ovakav razvoj stanja u potpunosti koincidira s mojom prošlotjednom analizom, kada sam rekao, da, ukoliko se referendum i održi, on neće proizvesti bilo kakav konkretan političko-pravni učinak i da će predsjednik Barzani nakon njega doći u Bagdad i moliti za što povoljnije uvjete vlastite kapitulacije.

A takav stav najmoćnije zemlje svijeta usvojen je čak i u uvjetima primjene samo „meke sile“ od strane Bagdada i iračkih susjeda protiv Erbila, bez bilo kakvog ozbiljnog koraka vojnog karaktera. Na kraju se sve svelo, kao što smo i predvidjeli, na klasični, tradicionalni, istočnjački bazar, u smislu – „puno dima, malo vatre“.

Pritom svakako treba naglasiti: ovakva odluka Washingtona nesumnjivo je plod dogovora s Bagdadom, čija je temeljna zadaća nastavak nesmetanog prolaza američke vojne pomoći sirijskim Kurdima, koji su jedini pouzdani terenski saveznik SAD-a u toj zemlji. Naravno, borba protiv „Islamske države“ pritom je samo formalna nužnost, potrebna Washingtonu za strateško i globalno obuzdavanje ruskog utjecaja.  Pritom nazočnost američkih snaga u iračkom „sunitskom trokutu“ nije moguća bez suradnje s iračkom vojskom. A što se tiče klana Barzani u Iračkom Kurdistanu, već je odavno jasno kako su i on i vlada u Erbilu pod punim nadzorom Pentagona i CIA-e i da niti jedan korak nisu u mogućnosti donijeti bez odobrenja Washingtona. O tome svjedoči i izostanak reakcija Erbila na po njih neugodne zahtjeve o vraćanju stvari s Bagdadom na početak tj. predreferendumsku fazu rješavanja međusobnih problema – bez jednostranih političkih poteza (referenduma) ili primjene sile (od strane iračke vojske).

U tim i takvim uvjetima, bilo kakav oružani sukob između Bagdada, Ankare, Teherana i Erbila Washingtonu ni u kom slučaju ne bi išao u prilog i on ga neće dopustiti. Zapravo, teritorijalna cjelovitost Iraka u ovom trenutku, koliko god paradoksalno izgledalo, podjednako odgovara i SAD-u i Iranu.

Dakle, kurdski san o vlastitoj državi i dalje će ostati samo nedosanjani san, kojemu niti mahanje zastavama moćnog Izraela nije pomoglo pretvaranju u javu.

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like