Zoran Meter: PRITISAK BRITANSKE JAVNOSTI NA VLADU ZBOG BLISKIH ODNOSA „S KRVAVIM REŽIMOM“ S. ARABIJE

U nedavnoj analizi iscrpno smo izvijestili o aktualnim zbivanjima u Jemenu i njihovom geopolitičkom kontekstu, upozorivši pri tom, između ostralog, i na katastrofalno humanitarno stanje u toj ratom opustošenoj zemlji ali i na donedavnu potpunu indiferentnost međunarodnih političkih organizacija, kao i onih koje se bave ljudskim pravima (http://geopolitika.news/analize/zoran-meter-sto-stoji-iza-ubojstva-bivseg-jemenskog-predsjednika-i-zasto-je-arapska-koalicija-nemocna-pred-sijtskim-pobunjenicima/).

Upravo na ovo posljednje, uključno i sve snažniju osudu vojnih aktivnosti arapske koalicije u toj zemlji, sve se više koncentriraju zvučne organizacije za zaštitu ljudskih prava, poput Human Right Watch-a i Amnesty International-a, koje svojim priopćenjima pozivaju na žurnu deblokadu jemenskih granica i omogućavanje pristupa humanitarnoj pomoći tamošnjem stanovništvu, pogođenom ratnim nedaćama, glađu i epidemijom kolere i drugih bolesti, za liječenje kojih nedostaje najnužnija medicinska pomoć i oprema. Izjavama tih organizacija nedavno su se pridružili i brojni ugledni britanski mediji koji su kritički istupali čak i glede posjeta britanske premijerke Therese May Saudijskoj Arabiji. Tako su Independent i Guardian premijerku May čak pozvali i na zaustavljanje prodaje oružja Saudijskoj Arabiji, umjesto njezinog zadovoljavanja upućenom kritikom o „klanju koje je kraljevstvo (Saudijske Arabije, op. a.) ustrojilo u Jemenu“ ili izjavama tipa: „… zaboravila sam vam reći, Vaše veličanstvo, ne koristite (u Jemenu) oružje koje vam mi prodajemo!“  The Guardian se tako poziva na izvješće organizacije „Spasite djecu“ i navodi, kako čak 130 djece u Jemenu svaki dan umire od nedostatke hrane, lijekova, čiste vode i različitih bolesti. Sve je to rezultat gotovo hermetičke blokade dostave humanitarne pomoći u jemenske luke koje nadziru protivnici Saudijske Arabije.

Najnoviji posjet premijerke Therese May Saudijskoj Arabije već je drugi u relativno kratkom razdoblju od kada je ona na čelu britanske vlade, navode otočki mediji. A u Rijadu je dočekuju vrlo toplo i srdačno.

A upravo ćemo se na tu srdačnost sada i osvrnuti jer ona nikako nije plod slučajnosti ili uobičajenog istočnjačkog gostoprimstva. Osim što Saudijska Arabija Londonu može zahvaliti što uopće postoji i što se kao država rodila tek 20-ih godina XX. stoljeća ujedinjenjem različitih beduinskih plemena na užarenom pustinjskom pijesku Arabijskog poluotoka, Rijad već godinama, kao jedan od najvećih svjetskih kupaca naoružanja, od Londona dobiva goleme količine najmodernijeg oružja, naravo, ne na dar kojim kum daruje svoje kumče, već za masne dolare s mirisom nafte. Samo od početka saudijske vojne kampanje u Jemenu (u sklopu arapske vojne koalicije koju predvodi Rijad), pokrenute u ožujku 2015.g., britanski izvoz oružja u saudijsko kraljevstvo dosegnuo je 3,3 milijarde dolara. Britanski političari glede toga sve češće zahtijevaju ponovno razmatranje spomenute obrambene politike svoje zemlje, jer je svima postalo jasno kako izvor islamističkog ekstremizma nije Jemen, već je da je on „vezan, prije svega, uz Saudijsku Arabiju i druge države Perzijskog zaljeva koje podupiru takve radikalne pojave“. Iako Saudijci takve optužbe odbacuju, dokazi su neumoljivi, a „oprati lice“ svaljivanjem čitave krivice za sponzoriranje terorizma samo na Katar, široj međunarodnoj javnosti je ipak neuvjerljivo. Podsjetimo i na podatke koji su „iscurili“ tijekom službene korespondencije bivše američke državne tajnice Hillary Clinton posredstvom njenog privatnog maila 2009. g., a koji potvrđuju, da su sami djelatnici State Departmenta znali za postojanje veza Rijada s „Al-Qaidom“, Talibanima i drugim radikalnim islamističkim organizacijama i njihovom sponzoriranju, što se smatralo kao nešto samo po sebi razumljivo.

Neugodnim propitkivanjima britanskih novinara iz tamošnjih uglednih medija vratit ćemo se nešto kasnije, a sada sve ovo ipak ponajprije sagledajmo kroz prizmu same politike, koja uvjek iza svega i stoji i što je, uostalom, i svrha njezinog postojanja. Osim što je uz SAD sukreator saudijske državnosti, Velika Britanija, logično, teži zaštiti vlastitih nacionalnih interesa i pronalasku novih tržišnih putova za njezin biznis, poglavito za vojno-industrijski kompleks, u vrijeme kada se na svjetskom tržištu oružja primjećuje zastoj povezan s različitim čimbenicima koji nisu tema ovog uratka. A po tom pitanju, jedna prebogata Saudijska Arabija, željna regionalnog prestiža nad Iranom i dominacijom nad sunitskim svijetom, zapravo je idealan partner. Što bi, zapravo, britanska premijerka trebala drugo i činiti, u vrijeme kada njena zemlja izlazi iz Europske unije i primorana je tražiti i ostala svjetska tržišta osim europskog – na kojem više neće biti ravnopravan partner (naravno, samostalnim odabirom Londona, koji, prema vlastitim procjenama (u koje nikako ne treba olako sumnjati), napušta „brod koji tone“)? Osim toga, slatkorječivim frazama upućenim saudijskom kralju Salmanu i njegovom sinu prijestolonasljedniku Muhammedu bin-Salmanu, britanska premijerka May, u ovim trenutcima svjetske gladi za novcem, nedvojbeno želi u Britaniju privući i bogate saudijske investicije. Dakle, rekli bismo, sasvim logično ponašanje jedne premijerke odgovorne za sadašnjost ali i nadolazeću budućnost države koju vodi. Pa zašto se onda iznad grubih nacionalnih interesa odjednom izdižu moralna propitkivanja britanskih političara i medija koji su i ranije, sasvim sigurno, znali za prljave rabote glavnih sponzora islamističkog terorizma (Rijada i Dohe) ali su o tome šutjeli, praveći se gluhi, nijemi i slijepi? Zašto odjednom poznate međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava tako usklađeno napadaju monstruoznu saudijsku vojnu kampanju u Jemenu, kada je dobro poznato kako je utjecaj Londona u tim organizacijama vrlo velik (nerijetko i presudan), baš u vrijeme posjeta premijerke May Rijadu? Jer gore spomenute organizacije za zaštitu ljudskih prava u grotlo ratnog pakla obično šalju svoje članove – romantičare i idealiste – ali se njihova izvješća često korigiraju u središtima moći i prilagođuju njihovim geopolitičkim interesima prije nego što ona ugledaju „svjetlo dana“ tj. prije nego li postanu dostupna široj svjetskoj javnosti.

Odgovora je više, ali dva se nameću kao ključna: raste nezadovoljstvo šire britanske (i svjetske) javnosti saudijskim postupcima u Jemenu, a obične ljude ne zanima previše jesu li djeca i starci ubijani britanskim, američkim, francuskim, njemačkim ili bilo čijim drugim oružjem. Oni dobro vide i znaju kako se britanski državni vrh odvratno slizao s rigidnim režimom, ma koliko on u zadnje vrijeme želio popraviti sliku o sebi u ogledalu međunarodne javnosti uz pomoć medijski snažno popraćenog pokretanja protukorupcijske borbe, tako tipične za sve diktatorske  režime svjesne potrebe za brzim psihološkim učincima na svoje građane i inozemne moćnike s ciljem očuvanja vlastitih interesa i pozicija. Drugim riječima, postupno se stvara kritična masa nezadovoljnih ljudi zbog koje će svrsishodnost suradnje s Rijadom biti manja od  prouzročenih štetnih posljedica, ma koliko saudijski petrodolari privlačno mirisali. Jer njihov miris obični Britanci ionako neće osjetiti ali će zato obični Britanci izići na birališta i zauzeti svoj stav pri glasovanju i kazniti one koji im prodaju „rog za svijeću“;

i drugo, ne manje važno: u Velikoj Britaniji protusaudijsko raspoloženje itekako mogu osjetiti i drugi arapski igrači kojima su Saudijci veliki konkurenti, prije svega UAE i Katar, a obje te zemlje u Velikoj Britaniji imaju snažnu bazu i utjecaj, između ostalog i u medijskom prostoru. Uopće nije nemoguće da protusaudijski vjetar u Ujedinjenom Kraljevstvu puše upravo iz tog smjera.

Bilo kako bilo, službeni London nikada neće svojim partnerima u Rijadu u lice reći da oni podupiru terorizam ili da odmah moraju zaustaviti svoju krvavu vojnu kampanju u Jemenu. London bi time riskirao zatvorena saudijska vrata za britanske poslovne interese i to na dugo vrijeme. Jer lukavi se Arapi tradicionalno jako dobro znaju igrati diplomacije pa se tako sve češće okreću višesmjernoj vanjskoj politici i zbližavanju (pored strateškog partnerstva s SAD-om i partnerstva s EU), i s Kinom, a od ljetos i Rusijom. Turski poučak po tom pitanju, gdje je Ankara zbog vlastitih nacionalnih interesa i američke potpore Kurdima spremno zahladila odnose s jednim Washingtonom i uspostavila partnerstvo s njegovim ljutim geopolitičkim suparnikom Moskvom,  očito je dobro poznat i Britancima i Saudijcima. Zato London djeluje sofisticiranije od Washingtona, gdje predsjednik Trump poput drvosječe siječe i ono što mora i što ne bi smio kada je riječ o diplomatskim poslovima, ne samo na Bliskom istoku. London dopušta „nekontrolirane“ protusaudijske izjave spomenutih i mnogih drugih nevladinih organizacija za ljudska prava i humanitarna pitanja, kao i iznenada „probuđenih“ i za stanovništvo Jemena „zabrinutih“ utjecajnih britanskih medija. On vrlo dobro zna kako će ti jasni signali doprijeti do ušiju Rijada i da će ih ovaj ispravno shvatiti i spoznati kako mora reterirati i smanjiti opseg arapske vojne kampanje u Jemenu, jednoj od najsiromašnijih država svijeta, a vjerojatno je u dogledno vrijeme u potpunosti i obustaviti pronalaskom kompromisnog političkog riješenja. Tko zna, možda se britanska premijerka Theresa May u Rijadu željela nametnuti i kao mogući posrednik za završetak tog sukoba i time, barem malo, vratiti negdašnji ugled i moć slavnog britanskog carstva, koje je, između ostalog, svojom čizmom vladalo i glavnom jemenskom lukom Adenom, iako su carski vojnici zidine toga grada rijetko napuštali, dobro znajući kako su Jemenci, uz Afganistance, jedini narod koji nikada u svojoj povijesti nije bio porobljen.

Zoran Meter: ŠTO STOJI IZA UBOJSTVA BIVŠEG JEMENSKOG PREDSJEDNIKA I ZAŠTO JE ARAPSKA KOALICIJA NEMOĆNA PRED ŠIJTSKIM POBUNJENICIMA