Zoran Meter: OTVARAJU LI JORDAN I SAD SIRIJSKI „JUŽNI FRONT”?

U intervjuu The Washington Postu od 5. travnja o.g., uoči svog posjeta SAD-u, jordanski kralj Abdullah II. izjavio je, kako sirijsku krizu Zapad i arapske zemlje trebaju riješiti uz pomoć Rusije koja ima najveći utjecaj na terenu – konkretno na Asadovu vladu i sirijsku vojsku. Pritom je kazao kako su Rusi zainteresirani za skidanje Krima s „dnevnog reda“ svjetske politike, kao i za očuvanje svojih interesa u Ukrajini, Libiji i Siriji. Pritom bi se Moskva mogla zadovoljiti očuvanjem svojih vojnih baza u Siriji i utjecajem u njezinim zapadnim regijama, u zamjenu za suradnju sa spomenutim drugim „igračima“ i za odricanje od savezništva s Iranom – za koga u Siriji ne bi smjelo biti mjesta.

Zanimljivo je kako je jordanski kralj zauzeo (samostalno ili na nagovor drugih, za sada je posve nebitno) svojevrsnu posredničku ulogu između Moskve s jedne, i Washingtona i ključnih arapskih država s druge strane, računajući na tradicionalne dobre odnose Jordana i Rusije. Ne treba smetnuti s uma niti činjenicu, da je prije posjeta SAD-u i razgovora s predsjednikom Donaldom Trumpom, Abdullah II. bio u Moskvi i razgovarao s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom. Međutim, „njegovi“ prijedlozi o riješenju sirijskog sukoba teško da mogu biti prihvatljivi Rusiji, koja bi se, doslovno, trebala javno odreći svog ključnog saveznika u Siriji i ponajvažnijeg partnera u bliskoistočnoj regiji – Irana. Tim potezom Rusija bi (s pravom) od strane Teherana automatski bila prozvana za izdaju iranskih nacionalnih interesa i time za dugo vremena bila izbačena iz kruga Iranu partnerskih zemalja – kako u političkom tako i u gospodarskom i vojnom planu. Takav „luksuz“, u ovako posloženim globalnim geopolitičkim odnosima Moskva si ipak ne može priuštiti, bez obzira na primamljivost mogućih jordanskih (čitaj Zapadnih i izraelsko-saudijsko-katarskih) ponuda. Ponuda –  za koje, ustvari, Rusiji nitko niti ne daje bilo kakva jamstva da bi bile i ostvarene.

Međutim, pored političkih prijedloga, jordanski kralj u istom intervjuu govori o još nečemu, a što bi se moglo nazvati i „batinom“ i svojevrsnim upozorenjem Moskvi što je sve može čekati ukoliko ne prihvati spomenuti prijedlog kojim bi, navodno, ostvarila većinu vlastitih interesa. Tako kralj kaže i sljedeće: ukoliko se teroristi „iz Sirije pokrenu na jug (u Jordan, op. ZM.), Jordan je spreman suprotstaviti im se skupa sa SAD-om i Velikom Britanijom“.

Upravo ova izjava može povisiti stupanj vjerodostojnosti stavova onih Zapadnih i regionalnih  analitičara, koji smatraju kako te tri zemlje u Siriji zajednički namjeravaju otvoriti „južni front“, koji bi se sastojao od borbe protiv džihadista u pograničnim sirijskim zonama, u kojima bi se onda uspostavile manje vojne baze za američke, jordanske i britanske specijalne snage, a vrhunac bi bio njihova vojna operacija oslobađanja jedinog velikog sirijskog grada na sjevero-istoku zemlje Deir ez-Zoura,  koji je pod opsadom snaga „Islamske države“ od 2015. godine. Za grad se već dugo vode žestoke borbe između džihadista i sirijske vojske. Vladine snage, osim dijelova tog grada, nadziru i tamošnju zračnu luku i vojnu bazu koja je, međutim, komunikacijski odsječena od samoga grada i ostalih dijelova zemlje, i u potpunosti ovisi o zračnoj potpori ruskih ili sirijskih zračnih snaga.

O zajedničkoj vojnoj operaciji Jordana, SAD-a i Velike Britanije na jugu Sirije pisala je i arapskojezična novina „Al-Hayat“ koja izlazi u Londonu, kao i portal Global Research. Upravo je ovaj posljednji nedavno napisao kako se na sirijsko-jordanskoj granici koncentriraju američko-britanske snage. Za takve operacije Jordan bi imao i svojevrsni alibi, čak i veći u odnosu na Tursku koja je ljetos povremene manje ili veće incidente s „Islamskom državom“ (potpuno nejasne etimologije s obzirom na turski i katarski utjecaj na tu terorističku organizaciju kao dominantan) iskoristila kao opravdanje za prebacivanje svojih ekspedicijskih snaga u sjevernu sirijsku pograničnu zonu zapadno od Eufrata, u sklopu operacije „Štit Eufrata“. Naime, od 2013. i tijekom 2014. godine, džihadisti sa sirijskog teritorija često su stvarali velike probleme jordanskim pograničnim službama, a prošle godine borci „Islamske države“  sudjelovali su u oružanim sukobima u jordanskim pograničnim gradovima Bakaa, Wahdat i Maana. U prosincu prošle godine čak su napali i jordanski turistički grad Al-Keraku, što je bio bolan udarac  jordanskom gospodarstvu u kojem turizam zauzima vrlo važanu ulogu.

U spomenutom intervjuu WP jordanski kralj Abdullah II. otovreno je izjavio, kako je drugi cilj spomenute operacije triju država suprostavljanje iranskim oružanim postrojbama i njihovim saveznicima na sirijskom tlu, kao i libanonskom Hezbollahu, koji se nalaze 70 kilometara od jordanske granice i „žele uspostaviti geografsku poveznicu između Irana, Iraka, Sirije i Libanona, s namjerom osvajanja vlasti nad tim prostorima“.

Pa iako bi se takva operacija mogla promatrati u kontekstu svojevrsne uspostave i američke zone utjecaja u Siriji (poput već uspostavljenih ruskih ili turskih zona), njezin glavni cilj svakako je  ovladavanje regijom Deir ez-Zour i uspostava kompaktanog sunitskog teritorija od zapadnog Iraka (od Mosula), preko spomenutog sirijskog grada, sve do Rakke, čiji je pad u ruke proameričkih snaga iz sastava Sirijskih demokratskih snaga pod dominacijom kurdskih postrojbi samo pitanje vremena. Radi se o osluškivanju političkog tajminga potrebnog za službeni start široke i sveobuhvatne vojne operacije oslobađanja Rakke za koji se trebaju posložiti različiti tursko-kurdsko-američki interesi vezani uz budućnost tog grada, zapravo strateški nevažnog ali simbolički zvučnog zbog „titule“ „prijestolnice „Islamske države“. Amerikanci upravo posljednjih tjedana užurbano popravljaju bivšu zračnu bazu sirijske vojske „Tabka“, zapadno od Rakke, koja je pod nadzorom kurdskih snaga. Uz već dvije postojeće američke zrakoplovne beze na sirijskom krajnjem sjevero-istoku (također pod nadzoom Kurda), zrakoplovna baza „Tabqa“ Amerikancima omogućuje strateški pomak prema zapadu zemlje i izlazak iz kurdskih zona nadzora u arapski dio zemlje, a ujedno omogućuje i nadzor glavnih hidroelektrana i brana na Eufratu i daljnji prodor Amerikancima odanih snaga južno niz tok Eufrata – sve do spomenutog Deir ez-Zoura kao krajnjeg cilja. Integracija tih triju zrakoplovnih baza, čije je proširenje i modernizacija ubrzana, onemogućit će daljnje turske ucjene SAD-a glede daljnjeg korištenja turske baze Incirlik, a također će znatno povisiti kurdsku ulogu u sirijskom sukobu i vjerojatno u konačnici dovesti do njihovog željenog cilja – vlastite teritorijalne samoupravne jedinice (vjerojatno unutar samo formalno  jedinstvene Sirije) po identičnom obrascu kao što je formiran i Irački Kurdistan. Ankara će teško moći spriječiti takav scenarij, usporkos najavama skorih oštrih i otvorenih razgovora turskog vođe Erdogana s američkim predsjednikom Trumpom po tom pitanju.

Ali vratimo se jordanskim prijedlozima i planovima. Njihovim ostvarivanjem oslabio bi se položaj Bashara al-Asada u smislu očuvanja jedinstvene Sirije, iako ne nužno, jer bi Asad na taj način mogao sačuvati glavninu svojih snaga, smanjiti njihovu rastegnutost duž granice s Jordanom i koncentrirati ih na prioritetnim smjerovima.

„Južni front“ bi po Rusiju mogao biti neugodan jer bi nužno vodio usložnjavanju njezinih odnosa s Washingtonom, pod uvjetom da je točna naša prosudba prema kojoj se Rusija ne može, sve i da hoće, odreći savezništva s Iranom po pitanju Sirije. Međutim, tu se može postaviti i pitanje – koliko je Washingtonu, s obzirom na deficit njegovih snaga na sirijskom terenu i disperziranost američke vojske u Iraku, Afganistanu, kao i zveckanjem ratom na Korejskom poluotoku, u interesu daljnje zaoštravanje odnosa s Rusijom, poglavito nakon njihovog snažnog potresa izazvanog nedavnim napadom američkih krstarećih raketa po objektima sirijske vojske?

Od predsjednika Trumpa su ubrzo nakon spomenutih napada (koji, zaopravo, s vojne točke gledišta nisu značili ništa već se primarno radilo o podizanju kritično niskog Trumpovog rejtinga i samopouzdanja unutar washingtonskog establišmenta i među europskim i bliskoistočnim saveznicima SAD-a) počele stizale izjave, kako SAD neće značajnije povećavati svoju vojnu nazočnost i miješanje u sirijski sukob, kao i to, da je raketni napad bio „jednokratna akcija“. Osim toga, Ankara, koja je odmah po izvođenju američkih raketnih napada izrazila svoju potporu SAD-u i spremnost za zajedničko svrgavanje Asada s vlasti, iznenada je „stala na loptu“ i pristala poslati u Teheran svoju delegaciju stručnjaka, koja će s iranskim i ruskim kolegama idućeg tjedna usuglašavati i pripremati materjale za sljedeću rundu pregovora u Astani između zavađenih sirijskih snaga. Podsjetimo, posljednji krug pregovora u Astani Ankara je zapravo sabotirala (iako je Turska u njima službeno sudjelovala), na način, da su predstavnici sirijskih oporbenih snaga koji su pod njezinim utjecajem otkazali svoj dolazak. Turska je time Rusiji posredno dala do znanja da se ne slaže s njezinim „čudnim“ kontaktima sa sirijskim Kurdima, čije su postrojbe zajedno s ruskim i sirijskim snagama fizički spriječili daljnji prodor turskih vojnika prema jugu i gradu Rakki, i objedinili slobodni teritorij zapadno od Eufrata sve do Aleppa.

Što se tiče američko-ruskih odnosa, smatram i dalje kako nikakve stvarne opasnosti od njihovog sukoba na sirijskom tlu nema niti će ga biti u buduće. Amerikanci mogu pokušavati Rusima raditi neugodnosti iskorištavanjem ekstremističkih snaga koje su pod nadzorom regionalnih država odanih SAD-u, ali i to samo u ograničenom i suženom okviru. Slično se odnosi i na buduće (nadzirano ili nenadzirano) korištenje kemijskog oružja od strane sukobljenih strana, koje sigurno neće dovesti do nasilne smjene Asadove vlasti, bez obzira na orkestrirane optužbe o baš njegovoj krivici. Naime Washingtonu, kao i glavnim regionalnim  prijestolnicama, potpuno je jasno kako se Rusija iz Sirije neće povući zbog bilo kakvih i bilo čijih prijetnji jer bi to predstavljalo političko samoubojstvo ruskog državnog vrha, ali, što je još važnije, i konačan krah ruskih vanjskopolitičkih ambicija koje tu zemlju iznova nastoje pozicionirati u, uz SAD, najvažnijeg globalnog igrača. Izlaskom iz Sirije Rusija bi sa zapada ostala priklještena destabilizirajućom nepoznanicom Ukrajinom, bez ikakve mogućnosti adekvatnog prebacivanja sigurnosnog težišta na druge dijelove svijeta, a kako to sada čini upravo kroz Siriju –  uravnotežujući tako po sebe neprijatno stanje na svojim zapadnim (europskim) granicama.

A da i regionalne države vrlo dobro očitavaju geopolitičko stanje, ulogu Rusije i njezin deficit manevarskog prostora koji joj onemogućuje uzmak, ukazuju i učestali prošlotjedni kontakti visokih državnih dužnosnika arapskih zemalja s njihovim ruskim kolegama. Tako je prošli tjedan u Moskvi u službenom posjetu boravio i katarski ministar vanjskih poslova Al-Thani, a prije nekoliko dana u Rijadu je, kao gošća saudijskog kralja Salmana, boravila i predsjednica ruskog Vijeća Federacije Valentina Matvienko. Naravno, nitko ne vjeruje kako će se zaljevske monarhije odreći svog utjecaja i sponzoriranja islamističkih i sebi odanih snaga u Siriji, koje im jedino i jamče  budući kakav-takav politički utjecaj u toj zemlji ukoliko ih se uspije inkorporirati u izvršne strukture vlasti kroz sporazum vlade i oporbe do kojeg će prije ili kasnije morati doći. Svi oni jako dobro znaju kako će i u budućem ustroju sirijske države, ma kako on izgledao, ruski interes u toj zemlji morati biti zadovoljen. A sasvim je sigurno kako se to neće ostvariti skidanjem Krima s međunarodnog „dnevnog reda“ jer je ta tema za Rusiju ionako svršena stvar s kojom Moskva ne namjerava trgovati s bilo kim.

Puno je veća nepoznanica što učiniti s Iranom i kako zadovoljiti njegove interese u Siriji, a da oni budu održivi s interesima arapskih monarhija i Izraela. Iz sadašnje perspektive to se čini nemoguće ali različitih kontakata po pitanju novog približavanja Irana i država Perzijskog zaljeva, najprije Saudijske Arabije, već ima i uglavnom ih predvodi Kuvajt, a hoće li i ako hoće čime će rezultirati – pokazat će vrijeme. A najnovije zaoštravanje američkih stavova u odnosu na Teheran i namjere američkog revidiranja politike prema toj državi ipak je samo „pucanj u prazno“. Ali o tome više idući put.