Zoran Meter: Osvrt na prvi krug francuskih predsjedničkih izbora

U EU i svijetu dugo iščekivani datum održavanja francuskih predsjedničkih izbora je iza nas, a sukladno tome, europskim i svjetskim medijima danas dominiraju komentari rezultata njihovog prvog kruga. To je i razumljivo s obzirom da je stovrena opća fama oko toga, kako ishod ovih izbora riješava sudbinu Europske unije. Kao prvo, s tom uvriježenom tezom uopće nisam suglasan – barem ne u cijelosti. Naime, prije će biti kako će ishod francuskih izbora biti samo katalizator promjena koje Europsku uniju neminovno očekuju, a vezanje ukupne europske političke budućnosti uz političku sudbinu jedne zemlje (makar se radilo o velikoj Francuskoj) samo je pretjerivanje – namjerno osmišljeno ali kratkotrajnog efekta. Nneovisno o tome hoće li pobijediti Emmanuel Macron, za što se neumjesno i pristrano zalažu EU  političke elite (umjesto da džentlmenski odluku o tome prepuste francuskom narodu, kojeg se to primarno i tiče), ili Marine Le Pen, koju su već svi otpisali, EU će i dalje imati istu količinu nerazriješenih problema, dvojbi i proturječja glede njezinih razvojnih vizija, matrice vrijednosnih sustava i još previše toga. Uzmemo li u obzir i destabilizirajući američki čimbenik po unutareuropske integracijske procese (neovisno o tome što je predsjednik Donald Trump prilično reterirao u odnosu na prvotno proklamiranu politiku SAD-a prema EU), stanje je još neizvjesnije i njegovo razriješenje se nikako ne bi smjelo vezati uz francuske predsjedničke izbore.

Pa čak i da su u pravu brojni svjetski analitičari, političari i mediji, koji sudbinu EU vežu uz francuske izbore, veliko je pitanje mogu li ti izbori eliminirati unutarnje dubioze s kojima se susreće današnje francusko društvo? A ukoliko to ne budu u stanju učiniti, neovisno o tome tko će pobijediti u drugom krugu 7. svibnja opet se vraćamo na početak. Jer destabilizirana i konfuzna Francuska nikako ne može biti stabilizirajući čimbenik po Europsku uniju, a kamoli da može pridonjeti njezinoj svjetloj budućnosti nakon pretrpljenog šoka s Brexitom.

A činjenica kako u drugom krugu predsjedničkih izbora po prvi put u povijesti Pete republike sudjeluju dva kandidata tzv. izvansustavne oporbe, tj. da nema predstavnika dviju najvećih,  tradicionalnih političkih stranaka (Republikanske i Socijalističke) puno toga govori. Jedan kandidat je vođa nedavno ustrojenog pokreta „Naprijed!“ – Emmanuel Macron, a druga kandidatkinja je predsjednica „Naconalnog fronta“ – Marine Le Pen. Oboje imaju atipične političke platforme, izvan kruga mainstream ideologije dominantnih politika. Prvi je liberal-globalist, pobornik bruxellesske ideologije, a druga je ultra-desni nacionalist, a povezuje ih jedino to što do sada nisu imali čvrstu stranačku bazu u državnom parlamentu ili gradskim središtima vlasti. A neovisno o tome jučer su izvojevali pobjedu, pričemu je Le Pen čak ostvarila i povijesni rezultat za svoju stranku.

Sve ovo ukazuje na potpunu preformatizaciju političkog sustava zemlje. Neki bi rekli i kako  započinje doba Šeste republike jer su dvije dominantne stranke isčezle iz utakmice za najvažniju državnu  – onu predsjedničku. Međutim, zapravo se radi o trendu koji je već prije nekoliko godina zapljusnio politički sustav EU – pojavi i ubrzanom jačanju populističkih, bilo lijevih, bilo konzervativnih i tradicionalnih pokreta. Ti su pokreti jasan odgovor europskih građana, o tome, što misle o radu i projektima koje im nudi formalno ideološki različita većina unutar bruxellesskih političkih struktura (i većine država članica), a u stvarnosti amorfna masa bezličnih, odnarođenih i jednakomislećih političkih elita unutar  tzv. ljevih centrista (socijalista i njihovih izvedenica) i tzv. desnih centrista (pseudo-konzervativaca, različitih samozvanih pučana) i sl. Tradicionalna i okoštala posljeratna podjela na lijeve i desne već je doživjela potpuni poraz, primjerice, u Italiji, u kojoj su te stranke već davno umrle, a slično se nedavno dogodilo i u SAD-u, gdje je Donald Trump, iako formalno republikanski kandidat, pomrsio račune elitama iz svoje ali i iz Demokratske stranke, a unutarnje američko društvo iz temelja protresao do te mjere, da se seizmička podrhtavanja još uvjek osjećaju diljem svijeta.

Što se tiče Emmanuela Macrona, on je ipak izdanak francuske lažne ljevičarske elite, i, zapravo, politička kreatura sadašnjeg predsjednika Francoisa Hollandea, koji mu je, skupa sa Socijalističkom strankom, svo vrijeme potiho pružao potporu. Radi se o bivšem bankaru i ministru gospodarstva u Hollandeovoj predsjedničkoj eri. Ali neovisno o tome, Macron se predstavlja u stilu talentiranog populiste i demagoga, objedinivši u svom programu najbolje od onog što su ponudile francuska ljevica i desnica. Pritom je vješto k sebi privukao i nacionalne, etničke i vjerske manjine, kao i subkulturalne i manjinske zajednice – poput onih homoseksualnih i sl. Naravno, vjetar u leđa obilato su mu davali meinstream mediji i u Francuskoj i diljem EU. Dakle, u takvim početnim odnosima snaga drugi kandidati zapravo i nisu imali nikakvog izgleda. Tim više je i vrjedniji rezultat medijski i politički demonizirane Marine Le Pen. Ona je jednostavno bila i ostala svoja. Kao i ranije, iza sebe nije imala medijsko-propagandno topništvo, niti simpatije političke elite zemlje. Štoviše, ovog puta su joj na grbaču natovarili i prokušani i učinkoviti teret „ruskog sindroma“ iako ona, zapravo, nikada javno nije niti skrivala svoju poziciju i simpatije koje gaji prema toj zemlji. Naravno, ona to nije činila iz nekakvih podaničkih ili izdajničkih razloga već isključivo zbog  legitimne težnje za povratak snažne, tradicionalne, suverenističke francuske politike. Nakon britanskog Brexita Le Pen je s još većim entuzijazmom krenula britanskim primjerom, nastojeći, poput Britanaca, Francusku isčupati iz birokratiziranih klješta Bruxellessa i iznova je predati Francuzima. Međutim, čini se kako se francuski nacionalni ponos i poznato francusko domoljublje, za razliku od britanskog, zagubilo i razvodnilo negdje u vremenu i prostoru – gotovo pa iščezlo. Slično onome (samo u nešto blažoj formi) što se dogodilo u Njemačkoj, u kojoj je proces denacionalizacije Nijemaca započeo odmah nakon Drugog svjetskog rata. Nu u Francuskoj se to nije  dogodilo slučajno. Učinila su to desetljeća američke političke strategije, koja je znalački, „mrkvom i batinom“, otupila francuski nacionalizam koji se dugo opirao američkoj dominaciji, sve do trenutka detronizacije posljednjeg francuskog velikog vođe i simbola suverenističke vanjske politike – Charlesa de Gauellea. Njegova politička eliminacija izvršena je u režiji poznate obavještajno-propagandne medijske kuhinje, preteče modernih „obojanih revolucija“ kojima su rušeni SAD-u nepoćudni režimi diljem svijeta.
Ali vratimo se Macronu i njegovoj možebitnoj konačnoj pobjedi, i tome, što ona može donjeti Francuskoj.

Emmanuel Macron zapravo i nije predstavio jasan program o tome kako prevladati sustavnu krizu francuskog političkog, gospodarskog i socijalnog modela, koja se ogleda u slijedećem:

–          korupciji vladajuće elite i njihovoj nesposobnosti provedbe nužnih reformi;

–          francuskoj gospodarskoj stagnaciji koja traje  već više od 10 godina, a neki će reći čak i 40 godina: rast državnog duga, život izvan granica stvarnih mogućnosti, velika socijalna davanja i enormno brojna birokracija;

–          i konačno, iako ne najmanje važno, zaoštravaju se etnička i vjerska proturječja, različitost  pogleda na imigrantsku krizu, porast terorizma u urbanim sredinama. Mnogi gradovi prepravljeni su doseljenicima iz bivših afričkih kolonija, poput Marseilleja, gdje je enormno porasla i stopa kriminaliteta i javne nesigurnosti, što stvara dodatne konflikte između domicilnog, francuskog življa koje se sve više osjeća ugroženo ali i nezaštićeno od strane gradskih i državnih vlasti, i brojnog pridošlog, uglavnom muslimanskog stanovništva, čija se brojnost i dalje povećava.

Pa iako oboje kandidata koji ulaze u drugi krug nisu predstavili cjeloviti model izlaska iz krize i navedenih problema, Marine Le Pen barem je dala jasnu programsku odrednicu po pitanju imigrantske politike i borbe protiv radikalnog islamizma i terorizma.

Iz svega ovog možemo zaključiti, kako, ukoliko pobjedi Macron (koji prema objavljenim predviđanjima u drugom krugu osvaja 66% glasova, naprema 34% Marine Le Pen), razloga za pretjerano zadovoljstvo EU političke elite zapravo i nema. Njihovo javno iskazano zadovoljstvo je puno više hinjeni prikaz kolektivne sreće, s ciljem što dužeg očuvanja njihovih pozicija i nastojanja jačanja njihovog koncepta europske integracijske politike, kojeg, eto, u slučaju Macronove pobjede priželjkuju čak i Francuzi, (iako to, naravno, ni slučajno neće biti glavni razlog njegove eventualne pobjede).

Međutim, nepostojanje Macronove jasne vizije francuskog izlaska iz duboke sistemske krize,  potpomognuto sve učestalijim terorističkim napadima i rastućim dubiozama unutar francuskog društva, moglo bi u vrlo kratko vrijeme Francusku potresti iz temelja i pretvoriti je u problem, a ne riješenje problema Europske unije.

Jer ne treba zaboraviti kako su na glasovanje za Macrona već pozvali gotovo svi predstavnici francuskih političkih i gospodarskih elita – dakle, oni isti koji reforme nisu mogli ili željeli provesti, a što je zapravo jedno te isto.

Dakle, za Marine Le Pen i njezine političke ideje sigurno će još biti šanse i u nadolazećoj budućnosti, iako se ona sama ne predaje niti uoči predstojećeg drugog kruga ovih izbora. Štoviše, najavila je jasno i glasno oštru predizbornu borbu i neizvjesnost do kraja. Uostalom, nakon tolikih i takvih izbornih i referendumskih iznenađenja koji su u svega godinu dana potresli EU i svijet, tko se više usuđuje sa sigurnošću bilo što prognozirati.