Zoran Meter: ODLUČUJUĆA FAZA AMERIČKO-IRANSKOG SUKOBA NA JUGU SIRIJE

Cilj operacije iračkih šijta pod nazivom „Mohammad Rasulullah 2“ nije samo uspostava nadzora iračko-sirijske granice već i stvaranje koridora iz Iraka u Siriju. U operaciji sudjeluje i moćna „Brigada Badr“, poznata po svojoj vojnoj obučenosti i odlučnosti.

Još u drugoj polovici travnja pisali smo o mogućem otvaranju „Južnog fronta“ u Siriji od strane proameričke antiterorističke koalicije (http://geopolitika.news/analize/zoran-meter-otvaraju-li-jordan-i-sad-sirijski-juzni-front/). Danas ćemo proanalizirati novonastalu sirijsku stvarnost, koja se, između ostalog, tiče i spomenute teme.

Dinamika događaja u i oko Sirije ukazuje kako vojni i politički sukob u toj zemlji ulazi u svoju odlučujuću fazu, ne u odnosu na vojno svrgavanje predsjednika Bashara al-Asada od strane sirijske oporbe (do čega nikada neće doći), već u odnosu na očuvanje Sirije kao jedinstvene i suverene države ili njezinu „balkanizaciju“, preciznije – pretvorbu u državnu strukturu sličnu Bosni i Hercegovini, s jasno izraženim inozemnim sferama utjecaja u njezinim pojedinim zonama.

Ovih dana (4. lipnja) navršio se mjesec dana od potpisivanja Astanskog sporazuma između vlade u Damasku i umjerene sirijske oporbe (uz supotpise i pokroviteljstvo Rusije, Turske i Irana), o osnutku sigurnosnih – tzv. zona deeskalacije, na rok od šest mjeseci, uz mogućnost automatskog produljenja na isti rok. Zone se odnose na regije Idlib i dio njoj susjednih regija Aleppo, Latakija i Hama (u njima živi nešto više od milijun Sirijaca, a nadzire je oko 14,5 tisuća protuvladinih boraca), zonu sjeverno od grada Homsa (180 tisuća stanovnika i oko 3 tisuće oporbenih boraca), Istočnu Gutu u regiji Damask (690 tisuća stanovnika, a nadzire ih 9 tisuća boraca), kao i južne regije Deraa i El-Quneitra uz granicu s Jordanom (oko 800 tisuća stanovnika, a pod nadzorom je boraca tzv. „Južnog fronta“ čiji broj iznosi oko 15 tisuća), a u njima se zabranjuje provedba vojnih aktivnosti, uključno i preleti vojnih zrakoplova.

Uspostavom zona deeskalacije uistinu je došlo do velikog smanjenja sukoba i oružanih incidenata između vladinih i oporbenih snaga na tim prostorima, što je sirijskoj vojsci, u uvjetima smanjene elastičnosti zbog nedovoljnog broja vojnog kadra za izvođenje istodobnih vojnih operacija na svim sirijskim bojišnicama, omogućilo prebacivanje snaga na druge, ključne djelove bojišnice i njihovo usmjeravanje prema ekstremističkim i terorističkim organizacijama na koje se uspostavljeno primirje ne odnosi (prije svih na „Islamsku državu“ i različite inačice prosaudijske „Al-Qaide“). Pritom je zamjetan prodor sirijske vojske istočno od Palmire, u smjeru Deir ez-Zoura na istoku zemlje, nizvodno uz zapadnu obalu Eufrata od grada Tabka, ali i autocestom Damask-Bagdad prema važnom sirijskom pograničnom punktu At-Tanfi na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana (gdje se nalaze ostatci postrojbi umjerene sirijske oporbe), oko kojeg nešto više kasnije u tekstu.

Zauzimanjem tih prostora, koje sada nadziru borci „Islamske države“, sirijska vojska ovladala bi sa 60% ukupnog sirijskog teritorija, sirijski Kurdi bi nadzirali 20%, a ostali minorni dio teritorija „slobodna sirijska vojska“ tzv. umjerene oporbe (samo u regiji Idlib i krajnim južnim djelovima zemlje Darea i Al-Quneitra, kao i u nekoliko potpuno izoliranih manjih džepova čija je sudbina vjerojatni sporazum s vladom u Damasku i puna inkorporacija u politički i društveni sustav zemlje).

Takav scenarij teško može biti prihvatljiv za američke interese jer bi de facto Siriju očuvao kao jedinstvenu državu pod vlašću Rusiji i Iranu odane vlade u Damasku, s izoliranim kurdskim teritorijem na Sjeveru koji bi uživao visoki stupanj autonomije. O svemu tome malo kasnije, a sada bih se osvrnuo na izjavu ruskog ministra obrane Sergeja Šojgu, od 6. lipnja.

Prvi ruski vojnik tada je na sastanku ministara obrane zemalja Šangajske organizacije u Astani izjavio, kako operacionalizacija memoranduma o osnivanju zona deeskalacije omogućuje stvarni završetak građanskog rata u Siriji i znači novu etapu razvoja stanja u toj zemlji. „Pritom će“, kazao je dalje Šojgu, „borba protiv „Islamske države“, „Jabhat al-Nusre“ i njima privrženih grupacija biti aktivizirana.“

Ruska vojna logika po tom pitanju je vrlo jednostavna i jasna. Uspostava zona deeskalacije (podsjećamo, to je bila službena inicijativa Moskve i prije i poslje posjeta Rusiji američkog državnog tajnika Rexa Tillersona uoči Astanskih pregovora, kada je Sirija bila jedna od dominantnih tema razgovora) omogućuje fiksiranje stvarnog omjera snaga s gledišta njihove ravnoteže i mogućnosti nadzora određenog teritorija. Pritom premiještaj stanovništva tj. boraca i njihovih obitelji koji pripadaju određenoj konfesiji s „tuđih“ na „svoje“ prostore, omogućuje i svojevrsno osiguranje personalne (osobne) odgovornosti ove ili one vjerske konfesije za stanje u svojoj zoni, što snažno asocira na funkcioniranje susjednog Libanona (također s faktički monokonfesionalnim zonama s tek manjinskim pripadnicima drugih vjeroispovjedi). Ovo posljednje realno bi u Siriji bilo moguće samo u zonama alavitske odgovornosti, jer bi život šijta, kršćana, židova ili pripadnika neke druge vjerosipovjedi bio teško zamisliv, primjerice, u regiji Idlib – koncentratu islamističkih boraca koji, sukladno sporazumu, dolaze iz svih djelova Sirije okruženih vladinim snagama. Daljnji scenarij „libanonizacije Sirije“ uključivao bi i izgradnju strukture vlasti po sustavu kvota (i u odnosu na vladu i u odnosu na parlament), a iranska nastojanja za uspostavom sirijskog analoga šijtskom libanonskom Hezbollahu u takvim bi uvjetima bila posve realna.

Ali da bi se uopće došlo u poziciju za takvu konstrukciju razrješenja sirijske krize bilo bi nužno poraziti sve ostatke „IS“ i „Jabhat al-Nusre“ u zonama deeskalacije, a što nije moguće bez uporabe vojne sile od strane vlade u Damasku, uključno i zračnih snaga, čime se stvari opet vraćaju na početak tj. dezavuira se i sama ideja o uspostavi zona deeskalacije.

Sirijska vlada ne nadzire većinu državne granice

Ono što danas predstavlja glavni problem vlade u Damasku je činjenica, kako osim granice s Libanonom, vlada ne nadzire veći dio ostale sirijske granice: na sjeveru, granicu s Turskom nadziru uglavnom kurdske postrojbe ili proturske oporbene sirijske snage, granicu s Irakom nadziru također kurdske postrojbe i borci t.o. „Islamska država“, dok veći dio južne granice prema Jordanu nadziru oporbene snage iz spomenutog „Južnog fronta“.

Osim toga, istu razinu zabrinutosti izaziva i razvoj stanja u sjevero-istočnim i istočnim reijama, prije svih regijama Rakka i Deir ez-Zour, koje su za Damask važne jer graniče s Irakom i osiguravaju komunikaciju s tom državom i Iranom i čine „osovinu (šijtskog) otpora“ Beirut-Damask-Bagdad-Teheran. I dok je regija Rakka glavna poljoprivredna regija zbog Eufrata i tamošnje velike brane (bogata je i naftom i plinom), regija Deir ez-Zour je pustinja bogata naftom i plinom, koju nadziru borci „IS“, a istoimeno opkoljeno administrativno središte nadzire garnizon sirijske vojske koji potporu dobiva isključivo iz zraka.

Početkom lipnja prokurdske „Sirijske demokratske snage“ započele su operaciju oslobađanja grada Rakke opkolivši ga sa svih strana. Već 6. lipnja njihovi zapovjednici javljaju kako su ušli u grad i da se tamo vode ulične borbe. Općenito, tendencija razvoja stanja ide k tomu (usprkos protivljenju Ankare i Damaska), da veći dio regije Rakka padne pod nadzor sirijskih Kurda, u čemu odlučujuću ulogu igra nedavna isporuka teškog naoružanja Kurdima od strane Pentagona. Daljnji razvoj stanja u regiji Rakka ovisit će ipak o tri čimbenika:

1.      hoće li Washington Kurdima dozvoliti suradnju s Damaskom;

2.      koja će biti taktika Damaska nakon uništenja „IS“ tj. hoće li se nakon toga sirijska vojska usmjeriti protiv kurdskih postrojbi ili će s njima postići kompromis o podjeli vlasti;

3.      kakav će biti konačan stav Turske glede formiranja kurdske autonomije na sjeveru Sirije?

Pri ovom posljednjem dobro se prisjetiti turskog bombardiranja kurdskih položaja u Siriji i Iraku 25. travnja, koji nisu imali vojni već izrazito politički karakter u smislu osluškivanja reakcija međunarodne zajednice, a koje Turskoj tada nisu išle u prilog. S druge strane, Jonathan Coen, pomoćnik američkog državnog tajnika za Tursku, Grčki i Cipar, američku suradnju s Kurdima smatra privremenom i taktičkom, čiji je cilj primiriti previše nazavisnu tursku vanjsku politiku.

Iran je krenuo u odlučujuću bitku

Ali najkritičnije stanje i odlučujući boj po sirijsku budućnost danas se ipak odvija na jugu zemlje, uz granicu s Jordanom. Tamo u obuci tzv. Nove Sirijske Vojske, sastavljene od „umjerenih“ formacija, sudjeluju jordanske vojne i obavještajne strukture i instruktori, pod patronatom Zapadnih zemalja i Saudijske Arabije. Prema pisanju libanonskog medija „Al-Ahbar“, borci iz islamističkih postrojbi iz regije Deraa sada se ubrzano obučavaju na jordanskom teritoriju, a jordansko vojno zapovjedništvo ima plan intervencije na jug Sirije zbog učestalih terorističkih napada u njegovim pograničnim zonama, po obrascu prošloljetne turske operacije „Štit Eufrata“ na sjeveru Sirije. Istodobno, rješavanjem sudbine iračkog Mosula amerikanci užurbano prebacuju svoje snage u Jordan, dok se u Irak, prema granici sa Sirijom, pokušava razmjestiti poljske i kanadske specijalne snage kao zamjenske za dislocirane američke.

Glavni pogranični grad između Sirije i Iraka (smješten na tromeđi dviju država s Jordanom) je na početku teksta spomenuti At-Tanf. Upravo prema njemu posljednjih nekoliko tjedana ubrzano prodiru sirijske snage nastojeći u potpunosti ovladati strateškom autocestom Damask-Bagdad. Međutim, u istom razdoblju sirijske vojne snage su po prvi put neposredno napadnute od strane zrakoplova međunarodne koalicije pod vodstvom SAD-a upravo u zoni spomenutog ključnog pograničnog grada, od kojih je posljednji izvršen u četvrtak, 7. lipnja. Prethodno su 19. svibnja koalicijski zrakoplovi bombardirali proasadove snage u blizini At-Tanfa, u kojima su bili iranski instruktori, pričemu je ubijeno 6 vojnika, a uništena su 4 tenka T-62. Posebnu opasnost po Damask, ali i ruske i iranske interese, predstavljala bi jordansko-američko-arapska vojna intervencija koja bi iz Jordana krenula pograničnim dijelom do Deir ez-Zoura, čime bi se hermetički odsjeklo sirijsku vojsku od granice s Irakom.

Osim što se u opisanom scenariju odlučuje o budućem ustroju Sirije, bilo kao jedinstvene države s čvrstom središnjom vladom, bilo kao labave federacije sa snažnim izvanjskim utjecajem na njezine pojedine dijelove, bitkom za nadzor sirijsko-iračke granice odlučuje se i o razini budućeg iranskog utjecaja na tu zemlju. O tome najbolje svjedoče pojačane vojne aktivnosti iračkih šijtskih formacija u pograničnoj zoni dviju zemalja s ciljem uspostave čvrstog nadzora Asadove vojske na graničnoj liniji s Irakom. Pritom Teheran provodi niz protumjera prema američkoj strategiji. Navest ćemo ono glavno: suradnja sirijske vojske s iračkim šijtskim formacijma „Hashed al-Shaabi“, u sklopu provedbe operacije iračkih šijta pod nazivom „Mohammad Rasulullah 2“, čiji je cilj ne samo uspostava nadzora nad iračko-sirijskom granicom već i stvaranje koridora iz Iraka u Siriju. U operaciji sudjeluje i moćna „Brigada Badr“, poznata po svojoj vojnoj obučenosti i odlučnosti. Čini se kako je „vjetar u leđa“ ovoj vojnoj operaciji dala i nedavna istodobna serija terorističkih napada u Teheranu, nakon kojih je vrhovni vjerski vođa Ali Hamenei izjavio, kako oni samo potvrđuju iransku opravdanu borbu protiv islamističkog terorizma i da će se ona voditi u njegovom epicentru, kako se u budućnosti ne bi trebalo boriti na iranskom teritoriju. O tome svjedoči i izjava zamjenika spomenute iračke šijtske organizacije „Hashed ash-Shaabi“ Abu Alia Muhandisa, prema kojoj je cilj borbe njegovih postrojbi potpuno iskorjenjivanje terorista „Islamske države“ i da se zbog toga vojne operacije neće voditi samo na teritoriju Iraka već i u Siriji. Pritom se ne isključuju niti vojne akcije protiv američkih snaga, ukoliko bude potrebno, o čemu svjedoči izjava jednog od terenskih zapovjednika šijtskih snaga za spomenuti libanonski medij „Al-Ahbar“.

Dakle, odlučujuća faza određivanja sirijske budućnosti upravo se odigrava pred našim očima ali u prevelikoj medijskoj tišini, što vjerojatno znači, kako se u pozadini vojnih operacija, koje će uskoro dovesti do potpunog slamanja „Islamske države“ kao strukturirane organizacije, odvija itekako intenzivna diplomatska i politička aktivnost.