Zoran Meter: O REZULTATIMA SASTANKA TRUMP-ERDOGAN

U Washingtonu, u Bijeloj kući, 16. svibnja sastali su se američki predsjednik Donald Trump i turski čelnik Recep Tayyip Erdogan. Radilo se o dugo iščekivanom sastanku zbog prilično poremećenih odnosa dvaju partnera unutar NATO saveza još iz vremena prethodne administracije Baraka Obame (s kojim se Erdogan razišao po pitanju rješavanja sirijske krize, poglavito uloge tzv. slobodne sirijske vojske u rušenju režima predsjednika Asada i američke potpore sirijskim Kurdima, a odnosi su se još više pogoršali nakon neuspješnog vojnog puča u Turskoj u ljeto 2016. g. za koji Erdogan odgovornim drži Zapadne obavještajne službe povezane s klerikom Fethullahom Gülenom). Zbog toga je tursko državno vodstvo nakon američkih predsjedničkih izbora velike nade polagalo upravo u novoizabranog predsjednika Trumpa, kao antipoda Baraka Obame – tj. čvrstog i odlučnog državnika, spremnog vratiti dominantni utjecaj SAD-a u bliskoistočnoj regiji nakon blamaže koju je u vanjskopolitičkom smislu učinila prethodna administracija, srušivši američki ugled u očima njegovih regionalnih partnera – od Izraela, preko Egipta i Turske, do Saudijske Arabije.

Koliko je predsjednik Erdogan računao na Donalda Trumpa, najbolje svjedoči činjenica kako je on odmah nakon američkih raketnih napada na sirijsku zrakoplovnu bazu početkom travnja,  pozdravio tu akciju i izjavio kako je Turska potpuno spremna pomoći SAD-u u vojnom svrgavanju Asadovog režima, iako je samo nešto ranije s Rusijom i Iranom u Astani dogovorio  načine mirnog rješavanja sirijskog sukoba i mjera koje bi osigurale održavanje postignutog prekida vatre. Takvim naglim zaokretom stava stekao se dojam da je Erdogan iz svoje nutrine izbacio svu onu gorčinu koja mu se nataložila zbog suradnje s Rusijom po pitanju Sirije i nužnih ustupaka i kompromisa koje je pritom morao činiti. Naravno, Erdogan u suradnju s Rusijom nije ušao primoran s bilo čije strane. On je rusku spremnost na oprost zbog obaranja njihovog zrakoplova od strane turskih zračnih snaga u studenom 2015. godine, iskoristio za pokušaj stvaranja turskog vanjskopolitičkog balansa tj. stvorio je privid kako Ankara ima i druge „aseve u rukavu“ ukoliko Zapad u regiji ne bude ispunjavao njezine nacionalne interese. Tu Erdoganovu igru svi su jako dobro znali – od Moskve do Washingtona i  Bruxellessa. Baš zato se niti jedna od tih triju strana Erdogana ne usudi promatrati kao iskrenog partnera, na čija se obećanja mogu osloniti, već ga pravilno percipiraju kao čistog pragmatika koji ne odustaje od turskih nacionalnih interesa unutar njezine vanjskopolitičke „neoosmanske doktrine“. Naravno, predsjednik Erdogan na takvo ponašanje ima puno pravo. On pravilno procjenjuje tursku veličinu, geostrateški i geoprometni značaj koju ona ima kao most između Azije i Europe, poglavito unutar Južnog krila NATO saveza i branika za neometan ruski prodor prema jugu, a pritom se s pravom oslanja i na stoljetnu osmanlijsku nazočnost, dominaciju i kulturni utjecaj, kako u bliskoistočnoj regiji tako i u Jugo-istočnoj Europi. Međutim, ono što Turskoj nedostaje za potpuno samostalno vođenje vanjske politike ipak je gospodarska moć, koja, iako je znatno povećana u doba Erdoganove vladavine, niti izdaleka nije dovoljna za postavljanje bilo kakvih ultimatuma u odnosu na glavne globalne igrače. Također, toliko razvikana turska vojna moć (kao zemlje s jednom od najjačih vojski unutar NATO saveza) pokazala je niz slabosti i nedostataka, kako u sferi posjedovanja suvremenog naoružanja, tako i u zapovjedanju vojnim akcijama na terenu, poput operacije „Štit Eufrata“ na sjeveru Sirije, ili u borbama na jugo-istoku Turske s postrojbama Radničke stranke Kurdistana koje ne uspjevaju poraziti već pune dvije godine.

Što se tiče spomenutih ultimatuma, na kojima se turski vođa već više puta spotaknuo, nepravilno procjenjujući psihologiju onih kojima su bili upućeni, za svoj put u Washington Erdogan je jednog ponio sa sobom. Radi se, o, u listopadu prošle godine u Turskom Izmiru uhićenom američkom pastoru Andrewu Brunsonu, koji se od onda nalazi u turskom zatvoru pod optužbom za sudjelovanje u terorizmu, pomaganju pokreta Fethullaha Gulena i sudjelovanje u pokušaju vojnog puča. Naravno kako se radi o konstruiranoj optužnici koja primarno ima za cilj stvaranje svojevrsnog reciprociteta koji bi Ankari omogućio američko izručenje F. Gulena, čemu se SAD uporno protivi. Međutim, s SAD-om nije moguće razgovarati na takav način. Već u veljači je stotinjak američkih kongresmena potpisalo pismo kojim se od Erdogana moli oslobađanje spomenutog pastora. A o takvim pitanjima, poput ekstradicija, u SAD-u ne odlučuje predsjednik već upravo kongres. Osim toga, Trump, kao iskusni biznismen nije navikao na popuštanje ucjenama i pokazivanje slabosti i tako se prema njemu nema smisla postavljati jer to može biti samo kontraproduktivno. Pritom treba imati u vidu i da je prošle godine u SAD-u uhićen turski biznismen iranskog porijekla Reza Zarab, blizak samom R.T. Erdoganu, pod optužbom da je zaobilazio protuiranske sankcije. Upravo je Erdogan na sastanku zamolio Trumpa da se umiješa u taj slučaj, na što je američki vođa reagirao suzdržano, ne samo zato što zna kako bi na to reagirali ionako njemu izrazito neskloni američki liberalni mediji. Naime, uhićeni Reza Zarab – kao top turski bankar – spreman je progovoriti o optužbama, kako glede uloge samog Erdogana tako još više i u smislu uloge koju su u čitavoj toj priči imali bankarovi američki istaknuti suradnici poput bivšeg njujorškog gradonačelnika Rudolpha Giuliania i tamošnjeg bivšeg okružnog tužitelja. A tu se već radi o osobama s pomoću kojih se na uzdi mogu držati važni dijelovi Republikanske stranke koji stoje iza njih. Dakle, Trump vrlo dobro zna što ima u rukama i teško da će se u takvim okolnostima odlučiti na bilo kakvu političku trgovinu s Erodganom po tom pitanju.

Erdoganove nade u Trumpa i njegovu administraciju po prvi put su splasnule nakon dolaska državnog tajnika Rexa Tillersona u Moskvu, dva dana nakon spomenutog američkog raketnog napada u Siriji, i razgovora s ruskim šefom diplomacije Lavrovom i predsjednikom Putinom osobno. Već na tom sastanku Moskva i Washington približili su svoje stavove po pitanju Sirije (iako je sastanak s obje strane proglašen teškim i napetim, bez ikakvih spomena vrijednih pomaka u odnosima dviju vojnih velesila) i bilo je jasno kako nikakvog američkog vojnog svrgavanja Asada neće biti. Štoviše, uz američki tihi pristanak, već dva dana kasnije u Astani je, na rusku inicijativu, potpisan memorandum o uspostavi zona deeskalacije u Siriji, što je, uz Iran, morala potpisati i Turska iako je prethodni krug pregovora de facto blokirala ne slanjem predstavnika oporbenih snaga koje Ankara drži pod svojim nadzorom. Međutim, još snažniji udarac iz Washingtona Erdogan je polučio prošlog tjedna, kada je predsjednik Trump potpisao odluku o novoj isporuci naoružanja postrojbama sirijskih Kurda unutar Sirijskih demokratskih snaga (SDF) koje se bore protiv „Islamske države“ i već više od godine dana uživaju punu američku potporu, kao jedina snaga na sirijskom terenu na koju Washington ima utjecaj i koju on ne želi izgubiti sumnjivim trgovinama s Ankarom i kupovinom njezine odanosti. Upravo se tu odluku Donalda Trumpa predsjednik Erdogan nadao promijeniti i zaustaviti u razgovorima s američkim čelnikom 16. svibnja u Bijeloj kući. A o čemu su se dvojica vođa dogovorili?

Tijek razgovora Trump-Erdogan

Ukoliko odstranimo uvriježene političko-diplomatske izajve američkog čelnika o dobrim odnosima, konstruktivnom dijalogu, „produktivnom“ susretu, američkoj obvezi zaštite Turske kao saveznice u NATO-u, zajedničkoj borbi protiv terorizma i sl., ostaje slijedeće:

Predsjednik Erdogan nije uspio riiješiti niti jedan turski problem koji je postavio kao zadaću prije svog dolaska u SAD. Prije svega se to odnosi na kurdsku problematiku. Trump je kategorički odbacio mogućnost promjene svoje odluke donešene na prijedlog Pentagona, o isporuci naoružanja sirijskim Kurdima (koje Ankara smatra teroristima i „produženim rukom“ Radničke stranke Kurdistana). Kao utjehu, američki vođa je predsjedniku Erdoganu rekao kako će vojna oprema koja će se Kurdima dostaviti biti dovoljna isključivo za vođenje vojnih operacija protiv „Islamske države“, kao i to, da će on učiniti sve kako bi se kurdske postrojbe nakon oslobađanja Rakke izvukle iz tog većinski arapskog i  sunitskog grada. Međutim, Erdogan jako dobro zna čime je završilo identično američko obećanje nakon kurdskog prošloljetnog oslobađanja grada Manbija zapadno od Eufrata. Kurdi su tamo ne samo ostali do danas, već su se, uz američki i ruski dogovor, njihove postrojbe u ožujku spojile sa sirijskom vojskom i zatvorile teritorij kojim su se turska vojska i njoj odane snage iz umjerene sirijske oporbe namjeravale probiti u smjeru Rakke i sudjelovati u oslobađanju toga grada. Sirijska vojska u tom sektoru stvorila je tampon zonu između turskih i kurdskih snaga tj. nova američka administracija učinila je ono što se nije usuđivala učiniti prethodna, turskoj nesklona administracija. Dakle, ovo Trtumpovo obećanje teško da se za predsjednika Erdogana može smatrati uspjehom. Nastavak američke suradnje sa sirijskim Kurdima će se nastaviti i nakon oslobođenja Rakke u srednjoročnoj perspektivi, i u to više nitko nema sumnje.

Još jedan, po Erdogana utješan potez, predsjednik Trump povukao je izjavom kako će SAD Turskoj isporučiti zatražene tipove naoružanja: prema nekim analitičarima radi se o protutenkovskim raketnim sustavima TOW (već su se počeli dostavljati u sirijsku regiju Idlib), posebnim zrakoplovnim bombama za brdska područja i sustavima za zračna izviđanja na velikim visinama, uključno i satelite.

Međutim, niti u političkom pogledu glede budućnosti Sirije i Iraka američko-turski odnosi nisu posve podudarni. Turski državni vrh polazi od činjenice da Irak i Sirija više ne mogu egzistirati kao suverene i jedinstvene države i da se razgovori trebaju voditi s tamošnjim formiranim etničkim i konfesionalnim strukturama, što bi uključivalo i najvažnije regionalne igrače. Takav Erdoganov stav nije naišao na pozitivan odjek američkog čelnika. On itekako mora voditi brigu i o interesima službenog Bagdada, poglavito kroz prizmu američko-iranskog prikrivenog sukoba za nadzor te zemlje. Erdoganov stav je razumljiv: on se bori za razbijanje Iraka stvaranjem nezavisnog Iračkog Kurdistana, s čijim čelnikom Barzanijem Ankara ima partnerske odnose. Istodobno se Turska zalaže za formiranje „suvremenih, moderniziranih islamskih država“ na većem dijelu sirijskog i iračkog teritorija. U tom smislu, uspostavljene zone deeskalacije Ankara smatra kao prvi korak u tom smijeru. U tome se turski i ruski interesi poklapaju jer je Moskvi primarna zadaća zaštititi Asada i većinski alavitsko stanovništvo na zapadu zemlje i tamo trajno pozicionirati rusku vojnu moć, kao polazište za nastavak širenja ruskog utjecaja u regiji i aktivnosti njezine pomorske flote u Sredozemnom moru. Međutim, ni Moskva, kao ni Washington, ne daju Turskoj za pravo onemogućiti sirijskim Kurdima ostvarivanje njihovih nacionalnih interesa, koji će se vjerojatno, nakon oslobođenja Rakke, kretati u smijeru formiranja svojevrsne „Sjeverne sirijske federacije“, bez spomena kurdskog imena, ali de facto teritorija pod njihovim punim nadzorom, čime bi se u međunarodno-pravnom smislu zadržalo formalno jedinstvo sirijske države. Kao preteča tom koraku, nakon oslobođenja Rakke kurdske oružane postrojbe povukle bi se iz sastava „SDF“ i formirale vlastite snage po uzoru na iračke pešmerge. U daljnjoj perspektivi na taj se način ostavlja mogućnost integracije dvaju kurdskih autonomnih područja u jedinstvenu državnu tvorevinu, do čega je ipak još dalek put.