Zoran Meter: O PALESTINCIMA SE NAJMANJE BRINU ONI KOJI SE DEKLARIRAJU NJIHOVIM ZAŠTITNICIMA

Vijeće sigurnosti – to ključno međunarodno sigurnosno tijelo, zapravo je klinički mrtvo! Na životu ga održavaju jedino „aparati“ velikih sila, kojima njegova platforma već duže vrijeme služi ne da bi se razgovaralo o problemima i pokušalo postići dogovor, već kao propagandna platforma za nametanje svojih i omalovažavanje tuđih stavova. Sada primarno između geopolitički suprostavljanih strana – SAD-a i Rusije, i povremeno Kine.

Koliko se god činilo, nakon nemilih zbivanja proteklih dana na granici između pojasa Gaze i Izraela i pogibije više od 60 palestinskih prosvjednika i više od 2 tisuće ranjenih, kako su izraelsko-palestinski odnosi iznova u fokusu interesa regionalne i međunarodne politike, to uopće nije tako. Sadašnja pozornost samo je situacijskog karaktera i posljedica medijski „vruće“ tema. Primarni interes šire javnosti i politike, u stvarnosti, već je dugo vremena na području Bliskog istoka ipak usmjeren na „puno važniju stvar“ – borbu za sfere utjecaja između glavnih regionalnih sila – Irana, Turske i Saudijske Arabije, a onda, naravno, i glavnih globalnih igrača koji su aktivni na tom prostoru, SAD-a, Rusije, Kine i EU-e). U kaotičnom vrtlogu te borbe Izrael (koji je u nju itekako indirektno involviran) već duže vrijeme nastoji polučiti najveće dividende po svoje nacionalne interese. Pri tom se on sada u potpunosti oslanja na Trumpovu bliskoistočnu politiku, nakon faze hladnih odnosa premijera Netanjahua s prethodne dvije Obamine administracije, u vrijeme kojih su odnosi dviju država bili na najnižoj povjesnoj razini, poglavito nakon američkog potpisivanja Sporazuma o iranskom nuklearnom programu. U takvoj konfiguraciji stanja i odnosa, realno gledano, Palestinci su prepušteni sami sebi. Deklarativna izražavanja potpore od strane većeg dijela međunarodne zajednice, a prije svega arapskog i općenito islamskog svijeta i njihovih ključnih organizacija poput Organizacije za islamsku suradnju (čije je zasijedanje za petak sazvao turski predsjednik Erdogan) ili Arapske lige, u praksi za Palestince ne znače ništa osim pružanja emocionalne satisfakcije u spoznaji da su njihova borba i njihovi politički ciljevi i težnje ispravni.  U tim i takvim okolnostima, riješenje palestinsko-izraelskog problema morat će, na žalost, pričekati konsolidaciju ukupnog bliskoistočnog stanja po glavnim smjerovima – Iran-Saudijska Arabija-Turska, naravno, uz „pravilno“ preslagivanje interesa globalnih sila – a što će sve skupa trajati jako dugo, možda i vječno. Palestinci, jednostavno, nemaju snage samostalno učiniti bilo što konkretno, kako u vojnom smislu tako i u pokretanju političkih inicijativa koje bi pripomogle pravednom rješenju njihovog statusa. Osim toga, ako pitate same Palestince, mnogi od njih su itekako svjesni svoje usamljenosti i licemjerja glavnih arapskih pokrovitelja kada je u  pitanju zaštita palestinskih interesa, a farsom smatraju i sve ranije arapsko-izraelske ratove u kojima su prvi, prema njihovom mišljenju (s kojim se i osobno slažem) sudjelovali gotovo na simboličkoj razini. Dovoljno se podsjetiti kako je uoči Trumpove odluke o Jeruzalemu u Rijad stigao čelnik palestinske samouprave Mahmut Abbas, koji je ostao šokiran kada mu je prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman ponudio opciju da glavni grad buduće palestinske države bude jedno predgrađe Istočnog Jeruzalema!

Međutim, ono što je Palestincima u čitavom ovom kaosu, intenziviranom nakon američkog priznanja Jeruzalema kao glavnog grada Izraela dobro došlo, jest unutarnja homogenizacija vječito sukobljenih političkih opcija, prije svega onih na relaciji Fatah-Hamas (Zapadna obala-Gaza), što otvara prostor za početak nove faze svepalestinskog otpora. Apsurdno, ali i sveopći bliskoistočni kaos koji sada ozbiljno prijeti čitavoj regiji kao posljedica Trumpove agresivne protuiranske politike, također, eventualno, pri stjecaju sretnih okolnosti  može pomoći Palestincima u ostvarivanju njihovih težnje u slučaju da protuizraelske snage u nekoj hipotetskoj „armagedonskoj“ bitci na Bliskom istoku izvojevaju pobjedu.  Drugim riječima, strpljenje i čekanje prilike za „lov u mutnom“ – to je jedino što u ovom trenutku Palestincima preostaje. Do tada, na samom terenu nastavit će se sporadični prosvjedi i incidenti, a svojevrsna treća intifada nije moguća iz gore navedenih razloga tj. izostanka snažne potpore neke od ključnih arapskih ili islamskih zemalja, ali i činjenice, kako je dobar dio Palestinaca svjestan kako ona u sadašnjim okolnostima ne može donijeti ništa drugo osim novih razaranja infrastrukture i velikih ljudskih žrtava, prije svega u pojasu Gaze kao Hamasovom uporištu. Još je u prosincu prošle godine izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman upozorio kako će, ako se nasilje nakon Trumpove odluke o Jeruzalemu proširi i eskalira, izraelska vojska intervenirati u pojasu Gaze i da će to učiniti posljednji put.

Što može učiniti Vijeće sigurnosti?

Vijeće sigurnosti po pitanju izraelsko-palestinskog sukoba ne može učiniti ništa. Ono ne može učiniti ništa ni po drugim svjetskim sigurnosnim problemima. To ključno međunarodno tijelo zapravo je klinički mrtvo! Na životu ga održavaju jedino „aparati“ velikih sila, kojima njegova platforma već duže vrijeme služi ne da bi se razgovaralo o problemima i pokušalo postići dogovor, već kao propagandna platforma za nametanje svojih i omalovažavanje tuđih stavova između geopolitički suprostavljanih strana – sada, primarno, SAD-a i Rusije i povremeno Kine.

Pa iako je i prije bilo slično (ali se ipak trudilo stvarati privid o dogovoru ili barem pokušaju postizanja dogovora između ključnih svjetskih silnica), dolaskom na vlast Trumpove administracije počelo je američko otvoreno vođenje samostalne vanjske politike po pitanjima ključnih svjetskih žarišta. Pritom, često, uz potpuno ignoriranje međunarodnog prava i operacionalizaciju svojih političkih, gospodarskih i vojnih poteza usprkos neslaganju drugih, za što je Washingtonu, obično (samo u svrhu imidža i otklanjanja percepcije izoliranosti), dovoljna potpora jednog ili više ključnih savezika u Europi. Dovoljno se prisjetiti nove američke strateške doktrine o nacionalnoj sigurnosti iz siječnja ove godine, gdje je otvoreno navedeno kako će američka diplomacija ubuduće djelovati s pozicije sile. U prijevodu, to onda znači: možemo razgovarati ukoliko vi pristajete na naše uvjete, a ukoliko ne pristajete nemamo o čemu razgovarati, već vam slijede sankcije ili vojna intervencija. Ovo drugo obično ide u paketu „pomoći obespravljenim narodima čija ljudskka prava i demokracija stenju pod palicom nemilosrdnih diktatora“.  Ako ćemo iskreno, to  i nije ništa novo. Radi se o kontinuitetu američke vanjske politike od 70-ih g. prošlog stoljeća, od kada Washington ruši sebi nepodobne despotske  režime, a čuva iste takve režime koji im omogućuju provedbu njegovih nacionalnih interesa.





O sudbini „bliskoistočnog kvarteta“

Ovih dana pojedini mediji sjetili su se i tzv. međunarodnog kvarteta za Bliski istok, kojeg čine SAD, Rusija, EU i UN, i postavljaju pitanje, koja je njegova daljnja uloga u poticanju palestinsko-izraelskog dijaloga.

Ali o kakvom međunarodnom kvartetu za Bliski istok više uopće može biti govora? Dovoljno je samo pogledati njegov dosadašnji učinak u posljednjih 20-ak godina u približavanju palestinsko-izraelskih stavova. Ako uspjeh nisu mogli postići početkom 21. stoljeća, kada su globalni geopolitički odnosi bili kudikamo stabilniji, kako će to učiniti sada, kada članice kvarteta, ili stoje  na suprotnim stranama bliskoistočnih barikada (SAD, Rusija) ili su potpuno paralizirani poput UN-a, ili ograničeni po pitanju vođenja jedinstvene vanjske politike – kada je riječ o EU. Zbog jalovih rezultata, svojedobno su Saudijci pokrenuli izradbu svearapskog plana za riješenje palestinskog pitanja kroz format Pariških konferencija, na koje nije bio pozivan Izrael (a zašto i bi, jer je riječ o razradi palestinskih pregovaračkih stavova?), a  što je opet jako ljutilo Tel Aviv koji je smatrao kako mu Arapi rade iza leđa i žele ga dovesti pred svršeni čin. Tel Aviv se, zapravo, uvjek bojao arapskog jedinstva oko palestinskog pitanja, slično kako je to i s unutarpalestinskim političkim jedinstvom kojeg dugo nije bilo i gdje je Izrael tada puno lakše manipulirao stanjem i upravljao procesima.





Hamas i Fatah: novo približavanje „silom prilika“

Hamas i Fatah, dvije najsnažnije političke (i vojne) organizacije u Palestinskoj samoupravi, dugo su vremena bile međusobno sukobljene što je itekako išlo u  korist Izraela. Štoviše, Hamasov radikalizam Tel Avivu je bio potvrda njegovog pravilnog izbora metoda u razgovorima oko palestinske državnosti i svojevrsni alibi pred međunarodnom zajednicom za primjenu sile, prije svega u pojasu Gaze kojom Hamas i upravlja. Međutim, najnovije zaoštravanje odnosa nakon Trumpovog priznanja Jeruzalema ubrzalo je unutarpalestinsku pomirbu i sada nećemo pogriješiti ukoliko kažemo da počinje etapa novog svepalestinskog otpora. Hamas danas dobiva pomoć Turske, Katara i Irana. Pojasnit ću: nakon što je taj pokret stao na stranu Saudijske Arabije i Katara u sukobima u Siriji i želio svrgavanje Assada, s njim su prekinuli odnose libanonski Hezbollah i Iran. Međutim, stvari su se sada kardinalno izmjenile. Nakon prošlogodišnje smjene u vodstvu Hamassa i dolaska na čelni položaj Yahye Sinwara, iznova su pokrenuti procesi približavanja i suradnje te organizacije s Iranom i Hezbollahom. Štoviše, i s Katarom, nakon što ga je prošle godine „arapski kvartet“ pokušao izopčiti iz arapskog svijeta, optuživši ga za sponzoriranje terorizma. Dana 28. svibnja prošle godine, u južnom predgrađu Bejruta, pod pokroviteljstvom Hezbollaha održan je sastanak predstavnika iranskog Korpusa straže islamske revolucije  i Hammasa, a Yahya Sinwar je u ljeto prošle godine otišao u posjet Teheranu. Uslijedio je dolazak iranskih instruktora u pojas Gaze, kao i specijalista Hezbollaha za raketni program, izgradnju podzemnih tunelskih sustava i td. Hezbollah je lani, u Dolini Beka u Libanonu, na dvije baze pokrenuo proizvodnju oružja, uključno i raketa za Hamas.

Izraelski odgovor na jačanje Hamasove aktivnosti bila je snažnija aktivnost Mosada: ubojstvo palestinskog znanstvenika u Kuala Lumpuru 21. travnja, uhićenje palestinskog inžinjera u Ukrajini 2013.g. (koje je izazvalo prosvjede Ukrajinske službe sigurnosti (USB) i koja je koštala izraelski proračun plaćanja zadovoljštine ukrajinskim sigurnjacima; ubojstvo stručnjaka za dronove u Tunisu u prosincu 2016.g., pokušaj atentata na visokog Hamasovog dužnosnika u Libanonu u siječnju te iste godine, koji je radio na tajnom programu otvaranja skladišta raketa, samo su neki od aktivnosti izraelske obavještajne službe usmjerene na neutralizaciju Hamasovih istaknutih sljedbenika. A osim Hamas, Izrael nastoji eliminirati i Hezbollahovu aktivnost izvan Libanona.

Zato je Izrael nedavnim napadima na iranske ciljeve u Siriji i riskirao otvaranje triju frontova istodobno: rata s Iranom u Siriji, rata s Hezbollahom u Libanonu i rata s Palestincima u Gazi. Ne čudi, stoga,  pomirljivi ton Avigdora Liebermana prema Teheranu odmah nakon izraelskog zračnog napada u Siriji, kada je kazao kako ne želi rat s Iranom. Izrael uistinu ne želi samostalno ući u otvoreni sukob s Iranom (u paru s SAD-om da), što samo svjedoči o složenoj situaciji i visokim rizicima po sve strane. O kolikim se napetostima radi svjedoče i rijeći šeika Nasrallaha, šefa Hezbolaha, koji je, nedavno, napade na izraelske ciljeve na Golanskoj visoravni označio prekretnicom vojnih odnosa na Bliskom istoku u cjelini.

„Nećemo više nikada ostaviti Siriju „jedan na jedan“ s Izraelom“, kazao je Nasrallah i dodao, kako će svaki budući napad na Siriju biti kažnjen, a da Izrael može biti raketiran i po svom središnjem a ne samo rubnom teritoriju.

Je li mrtav Sporazum iz Osla?

U Oslu je, u kolovozu 1993. potpisan mirovni sporazum između palestinskog vođe Jasera Arafata i izraelskog premijera Yitzaka Rabina, uz posredništvo američkih i ruskih ministara vanjskih poslova Worena Christofora i Andreya Kozireva. Radilo se o velikom koraku naprijed, kojeg su mogle postići samo izuzetno mudre osobe, prepune životnog iskustva. A upravo se o njima i radilo: obojica su bili bivši vojnici s golemim ugledom u svojim narodima, koji su prečesto jedan drugoga gledali „preko nišana“, ali su baš zato dobro znali kako se izraelsko-palestinski sukob nikada ne može riješiti vojnim putom. Hrabro su sjeli jedan s drugim i uz međusobno uvažavanje postigli jedino mogući privremeni sporazum o uspostavi Palestinske samouprave i osnivanju palestinskih snaga sigurnosti uz postupno povlačenje izraelske vojske (iz pojasa Gaze i sa Zapadne obale). Nakon toga trebala je uslijediti i druga faza sporazuma kojom bi se i konačno dogovorili uvjeti odvajanja palestinskih područja od Izraela i formiranje njihove samostalne države, što je u potpunosti u skladu s rezolucijm VS 181. Međutim Rabin je ubijen već 1995. od izraelskog ekstremiste koji je smatrao da je Palestincima dao previše, a 2004. je pod čudnim okolnostima umro i sam Arafat. Dalje je uslijedio palestinski raskol, rat Fataha i Hamasa i izraelsko „trljanje ruku“. Ali sreća temeljena na tuđoj nesreći ne može biti dugog vijeka jer problem ostaje. On je samo privremeno zamrznut „argumentom sile“, ali rizik po Izrael time može postati samo veći jer se nikada ne zna što donosi sutrašnji dan i hoće li Izrael uvijek imati dovoljno snažne i sebi privržene saveznike da ga u takvoj politici štite.

Osim toga, u geopolitici određenog prostora nikada se ne može sve predvidjeti,  još manje kontrolirati, a poglavito kada je riječ o procesima unutar vječito užarenog Bliskog istoka, na kojemu se prelamaju brojne regionalne i međunarodne silnice.

 

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like