Zoran Meter: O AMERIČKIM PROBLEMIMA S RUSKIM PROTUELEKTRONIČKIM SUSTAVIMA U SIRIJI

Američki vojni stručnjaci sada aktivno nadziru poteze ruskih strateških bombardera jer je, u slučaju da američke snage počmu drugi napad na sirijsku vojsku, vojni i politički vrh Rusije spreman istodobno podignuti  60 bombardera različite modifikacije za koordinirane napade na islamističke snage koje se nalaze u Siriji. Prema vojnim analitičkim procjenama, ruska vojska može u takvoj operaciji primijeniti oko 600 raketa različitih tipova.

U utorak, 1. svibnja, američki State Department izvjestio je o početku vojne operacije koalicijskih snaga predvođenih SAD-om, lokalnih partnera i prokurdskog SDF-a u Siriji, za oslobođenje teritorija te države zahvaćenog teroristima „Islamske države“, uz napomenu, kako se oslobođeni prostori neće vratiti pod nadzor sirijske vlade.

Jasno je kako se radi o potezu strogo ograničenom u smislu opsega vojnog djelovanja, kako ni u kom slučaju ne bi prešao u zone pod nadzorom sirijske ili ruske vojske. U prvom redu radi se o prostorima istočno od rijeke Eufrat, koji su većim dijelom pod nadzorom pretežito kurdskih postrojbi SDF, koje uživaju otvorenu potporu SAD-a (istodobno ih Turska smatra terorističkim snagama zbog čega Ankara često otvoreno kritizira Washington). Najnovija vojna operacija SAD-a i njegovih koalicijskih partnera u sebi sadrži nedvojbene naznake neformalne teritorijalne podjele Sirije iako se to na političkoj razini sustavno i izričitio negira, uz inzistiranje na jezičnoj konstrukciji o navodnoj potrebi očuvanja „jedinstva i teritorijalne cjelovitosti“ te zemlje. Međutim, kada se službenoj vladi u Damasku otvoreno daje do znanja kako neće smjeti nadzirati dobar dio svog teritorija, govoriti o teritorijalnom jedinstvu i suverenitetu Sirije u takvim okolnostima posve je bezvrijedno, te je jasno kako iza toga ne stoji stvarna želja za obračunom s ISIL-ovim teroristima već (in)dirketni zahtjev za smjenom vlade u Damasku i uspostavu nove političke konfiguracije na vlasti, koja će odgovarati američkim interesima. Ako ćemo ići još dublje, istinski, glavni cilj SAD-a nije niti suprostavljanje utjecaju Irana u Siriji (on je tamo ionako bio snažan i godinama prije izbijanja građanskog rata pa nikom nije posebno smetao), već samo i jedino protjerivanje ruskih vojnih baza sa sirijskog tla, a time i neutraliziranje ukupnog ruskog vojnog i političkog utjecaja na Bliskom istoku. Zbog toga će u daljnjim vojno-političkim procesima u Siriji najveću ulogu imati vojni odnos snaga na terenu i spremnost za njegovu uporabu u kritičnim fazama sukoba, što otvara brojne sigurnosne rizike i političku diplomaciju stavlja u stranu, dok u prvi plan dolazi ona vojna – koja puno bolje prati i shvaća informacije i signale koji joj pristižu s terena i sukladno tome vuče poteze.

U ovoj analizi pozabavit ću se iskustvima američkih snaga iz nedavnog raketnog napada na Siriju i poukama koje Pentagon iz njih upravo sada izvlači. I dok snažna udarna grupa američkih vojnih brodova na čelu s nosačem zrakoplova USS Harry S. Truman ulazi u istočno  Sredozemno more, službeno, „kao redovita rotacija snaga“ (jasno je kako se ovdje radi o vojnom pritisku na ruske snage u Siriji), američki vojni stručnjaci sada aktivno nadziru poteze ruskih strateških bombardera jer je, u slučaju, da američke snage počmu drugi napad na sirijsku vojsku, vojni i politički vrh Rusije odlučan istodobno podignuti  60 bombardera različite modifikacije za koordinirane napade na islamističke snage koje se nalaze u Siriji (radi se o istočnim dijelovima zemlje i južnim sirijskim granicama prema Izraelu i Jordanu u dvije zone deeskalacije Deraa i Quneitra). Prema vojnim analitičkim procjenama, ruska vojska može u takvoj operaciji primijeniti oko 600 raketa različitih vrsta. Pentagon također mora poduzeti protumjere blokiranja dijela ruskog sustava globalnog pozicioniranja Glonass, za što spomenuta američka grupacija brodovlja u svrhu protuelektroničkog djelovanja namjerava uporabiti palubne zrakoplove E/A-18G Growler, koje će u skoro vrijeme zamijeniti stacionarni sustav u okviru projekta ALQ-XX.

A evo što ozbiljno zabrinjava stručnjake iz Pentagona: aktiviranje ruskih postrojbi za radio i elektroničku borbu u Siriji, budući da su tijekom ožujka i travnja američki piloti eskadrile  zrakoplova AC-130 primijetili ozbiljne smetnje u radu sustava komunikacija i navigacije. U vrijeme letova za ispunjenje vojnih zadatka u Siriji, piloti su bili krajnje zabrinuti kada su u vrijeme približavanja zonama izvođenja napada njihovi sustavi GPS i NAVSTAR bili u potpunosti „zasljepljeni“ tako da nisu imali mogućnost usporediti karte sa stvarnim koordinatama trenutačne pozicije njihovih zrakoplova. Osim toga, pri pokušaju uspostave komunikacije sa središtem zapovjedništva letova, smještenih na nekoliko američkih operativnih  aerodroma na sjeveru Sirije pod kurdskim nadzorom, piloti nisu uspjeli dobiti odgovore na svoje upite. Zato su i donijeli odluke o prekidu napadačkih misija jer u slučaju napada mobilnih protuzračnih sustava sa zemlje ti zrakoplovi lako mogu biti ranjivi.

I izvješća kineskih vojnih izvora navode kako su američki vojni stručnjaci neugodno iznenađeni djelovanjem ruskih protuelektroničkih sustava, budući da su američki zrakoplovi za vatrenu potporu, poput AC-130, do sada bili potpuni vladari neba nad Irakom i Afganistanom.

Pojedini američki analitičari smatraju kako su Rusi modernizirali mobilne sustave za radio i elektroničku borbu „Krasuha“ (ruska vojska njihove tehničke karakteristike drži u strogoj tajnosti i, zapravo, radi se o jednom od najanstvenijih ruskih oružja, koja izazivaju veliku zabrinutost Pentagona), koje su dislocirali na južne i sjeverne sirijske granice. S druge strane, kineski analitičari tvrde kako, osim Rusije, ni jedna država u svijetu danas nema razrađenu tehnologiju, nužnu za proizvodnju sustava koji ovako učinkovito ometaju čak i takve strateške špijunske zrakoplove poput američkog E-3 AWASC.

Američka zabrinutost ruskim sustavima radijske i protuelektroničke borbe odnosi se  i na slijedeće:

prvo: postalo je jasno kako je ruska vojska u potpunosti ovladala strategijom i taktikom „ne-nuklearnog“ vojnog suprostavljanja i da dovoljno aktivno koristi konvencionalne sustave naoružanja za suprostavljanje snažnijem i brojnijem protivniku;

drugo, na platformi zrakoplova C-130 američki vojni i industrijski kompleks planira izgraditi taktički zračni laserski sustav, namjenjen za napade na infrastrukturne objekte protivnika u neposrednoj blizini isturenih položaja, pa postojanje spomenutih ruskih protuelektroničkih sustava predstavlja neposrednu ugrozu za sigurnost pilota i zrakoplova ali i upitnim čini opravdanost tog čitavog i skupog projekta.

Ono na što upozoravaju kineski vojni stručnjaci jest to, da su Rusi uspjeli pri minimalnim troškovima dobiti maksimalan učinak protiv američkih taktičkih udarnih zrakoplova jer pod „ingerenciju“ spomenutog sustava „Krasuha“ spadaju također i obavještajno-ofanzivni dronovi poput MQ-9 Reaper. Kineski vojni analitičari iz postrojbi radio-elektroničke borbe NOV Kine, tvrde, kako spomenuti ruski sustavi mogu „izbiti zube tigru“ tj. „ostaviti američko vojno zrakoplovstvo bez vida i sluha“. Kinezi navode kako su djelovanje ruskih protuelektroničkih sustava osjetili i američki vojno-transportni helikopteri HH-60G Pave Hawk, i da je jedan od njih 15. ožujka pao na granici Sirije i Iraka, u zoni sela El-Qaim. Tada je, navodno, poginulo sedam američkih vojnika.

Još jedna stvar brine američke vojne analitičare u Pentagonu: radi se o pojavi sve češćeg korištenja ruskih privatnih vojski unutar postrojbi službene sirijske vojske, kao i potpora koje njima pružaju ruski vojni instruktora, ne samo iz sastava zračnih snaga. Te združene postrojbe sada prilično uspješno izvode napade na jedno od isturenih američkih uporišta u zoni Et-Tanf, na tromeđi Sirije, Jordana i Iraka. Tamošnja američka baza zapravo je pretovarni punkt za islamističke borce (ili sirijske oporbene borce, kako tko na to gleda, bez obzira što veliki dio njih niti nije iz Sirije) koji se obučavaju u kampovima u Jordanu, a uglavnom se šalju na istok Sirije gdje Amerikanci nastoje pronaći supstitut za kurdske snage iz SDF-a koje su nepopularne među tamošnjim arapskim stanovništvom, a ionako su izvučene daleko na jug u odnosu na stvarni kurdski etnički prostor na sirijskom sjeveru. Upravo je premali broj obučenih vojnika u jordanskim kampovima koji se šalju u At-Tanf razdražljiv po Pentagon. Jer oni su se trebali slati i na zapad Sirije i vršiti iznenadne napade i diverzije na prostorima pod nadzorom sirijske vojske. Sve to je, čini se, najviše i utjecalo na američku odluku da skupa sa zemljama saveznicama u koaliciji protiv „IS“ i krenu samostalno u vojnu operaciju na istok Sirije, bojeći se da u tamošnji vakuum ne uđu sirijske snage koje su upravo ovih dana preuzele nadzor nad posljednjim oporbenim uporištima u Istočnom Kalamunu i uz gradove Hama i Homs, čime su oni nakon dugo vremena prometno povezani državnom autocestom. Damask je te prostore praktički dobio bez borbe, a tamošnje islamiste, koji su sirijskoj vojsci predali srednje i teško naoružanje, prema sporazumu je prebacio u regiju Idlib i  zonu oko grada Jarablusa na sjeveru Sirije, pod turskim nadzorom. Istodobno će se na oslobođene prostore prebaciti šijtsko stanovništvo iz pojedinih naselja u regiji Idlib. Iz svega ovog je i više nego vidljivo kako se radi o dogovoru između Ankare, Moskve i Teherana.

Iz svega ovog se može zaključiti, kako usprkos oštroj međusobnoj retorici i dalje ne postoji visoki rizik od neposrednog američko-ruskog sukoba u Siriji, iako određeni incidenti ne mogu biti isključeni. Puno se prije čini, iz vojnih poteza američke i rusko-tursko-iranske strane (tj. službenog Damaska) koji se odvijaju na samom terenu, kako se radi o dugoročnom „zamrzavanju“ stanja na područjima pod nadzorom jedne ili druge (i treće – turske) strane. Naravno, u čitavoj se ovoj priči ne smije izostaviti niti Izrael, koji i dalje zadržava svoje pravo za nanošenje zračnih udara po proiranskim snagama i skladištima naoružanja sirijske vojske za koja pretpostavlja da predstavljaju ugrozu po njegove nacionalne interese, što ne može trajati vječno i što će ga, prije ili kasnije, dovesti u sukob s ruskim interesima u Siriji, tako da se nikakva nova eskalacija sukoba na sirijskom tlu ne može niti smije isključiti. Nije se uzalud izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman prije nekoliko dana požalio Moskvi, kazavši, kako se Izrael nije priključio proturuskim gospodarskim sankcijama od strane Zapada, niti je nedavno protjerao ruske diplomate iz svoje zemlje kada je to Zapad učinio nakon afere Skripal u Velikoj Britaniji, i da bi zato Moskva trebala zauzeti više proizraelski stav u svojim akcijama u Siriji i odnosu s Iranom. Naravno, Lieberman vrlo dobro zna kako je Rusija dugo vremena bila strpljiva prema Tel Avivu i njegovim potezima, ne samo po pitanju Sirije, i da ona zbog izraelskih  nacionalnih interesa ne može odustati od svojih ključnih, globalnih, strateških interesa, što Sirija po nju itekako predstavlja još i vremena SSSR-a. Osim toga, Liberman zna kako upravo Moskva, a ne Washington koji već desetljećima nema nikakav politički utjecaj na Teheran, u slučaju neprijateljske eskalacije izraelsko-iranskih odnosa može pozitivno djelovati na Iran da se spriječe puno ozbiljniji scenariji s puno težim posljedicama ne samo po te dvije zemlje i regiju već i po globalnu sigurnost.