Zoran Meter: NOVA ESKALACIJA RUSKO-UKRAJINSKOG PLINSKOG SUKOBA I NJEGOV UTJECAJ NA EU

Zbog obustave isporuka iz Rusije, Kijev je morao zatražiti dodatne količine plina iz Europske unije. Ironija leži u tome, da je Ukrajina traženi plin iz EU dobila ali po drakonskoj cijeni, koja je čak četiri puta veća u odnosu na cijenu plina iz ugovora s Gazpromom. U ukrajinskom Naftogazu kažu kako će Ukrajina „snositi ogromne gubitke koje nitko neće pokriti. Plin ovih dana u Europi košta 1000 dolara tj. četiri puta više nego po ugovoru s Gazpromom“.

Hladna zima i sezona grijanja za veliki su dio Europe još daleko od završetka. Međutim, na horizontu se iznova, po tko zna koji put, pojavila opasnost nedostatka plina, kao glavnog toplinskog energenta. Ovoga puta ne toliko zbog polarne hladnoće, koja je primorala i jednu Veliku Britaniju da, nakon nedavno SAD-a, na vrhuncu njezinog i američkog geopolitičkog sukoba s Rusijom i ona upravo od te zemlje prošli vikend zatraži isporuku ukapljenog plina s ruskog projekta „Yamal LNG“, već zbog permanentno tinjajućeg rusko-ukrajinskog plinskog rata koji ciklički prelazi u faze eskalacije.

Približava se istek dugogodišnjeg ugovora između ruskog Gazproma i ukrajinskog Neftogaza (prestaje važiti 31. prosinca 2019.g) o transportu ruskog plina u Europu preko ukrajinskog teritorija. Namjera je Gazproma smanjiti važnost Ukrajine kao zemlje-tranzitera i on u buduće Europi želi isporučivati najveći dio plina kroz plinovode „Sjeverni tok 1 i 2“ i „Turski tok“, kao i druge već postojeće plinovode poput „Opal“-a (kroz Ukrajinu bi prolazile samo manje količine ruskog plina, zbog čega bi Kijev, umjesto sadašnjih oko 3 milijarde dolara godišnje zarade od tranzita, zarađivao puno skromnijih 800-tinjak milijuna dolara). Zbog svega toga sve više raste i geopolitička nervoza vezana uz američko-rusku borbu za unosno europsko plinsko tržište, koja se sada najviše ogleda u projektu „Sjeverni tok-2“, kojim bi se, paralelno uz „Sjeverni tok 1“, ruski plin direktno dostavljao u Njemačku po dnu Baltičkog mora – bez posrednika.

Etimologija najnovije krize

Najnovija faza rusko-ukrajinske „plinske eskalacije“ izazvala je zabrinutost službenog Bruxellessa ali i niza članica Europske unije koje ovise o ruskom plinu koji stiže ukrajinskim plinovodnim sustavom. Prošli je tjedan Gazprom odlučio pokrenuti pravnu proceduru razvrgavanja ugovora s ukrajinskim Naftogazom oko isporuka plina, a što namjerava učiniti na Stokholmskom arbitražnom sudu. Pritom ruski energetski gigant navodi kako će do rekordnih razina nastaviti isporučivati plin u EU drugim tranzitnim smjerovima.

Ova radikalna odluka Gazproma uvjetovana je odlukom Stockholmskog arbitražnog suda od 28. veljače (na tom se sudu vodi dugogodišnji spor spomenutih ruski i ukrajinskih državnih energetskih tvrtki), kojom se Gazprom obvezuje isplatiti ukrajinskoj strani 4,63 milijarde dolara zbog ne isporuke dogovorenih količina plina za tranzit. Kako je sud u ovu odluku uračunao i svoju prethodnu odluku iz prosinca prošle godine o nužnosti uplate sredstava Gazpromu od strane Ukrajine, u konačnici, Gazprom mora Naftogazu platiti 2,56 milijardi dolara. Radi se, otprilike, o iznosu koji Ukrajina plaća Rusiji za godišnji uvoz plina. Iako po Ukrajinu ovo zvuči izvrsno i politički vrlo pogodno, poglavito u trenutačno predizborno vrijeme, Kijev, zapravo, riskira da za taj iznos u budućnosti trajno izgubi položaj tranzitera ruskog plina u EU za koji samo na godišnjoj razini, kako smo rekli u uvodu, od Rusije dobiva oko 3 milijarde dolara.

Za ovu je odluku Stockholmskog arbitražnog suda, čelnik Gazproma, Aleksei Miller, izjavio, kako se pri njenom donošenju sud rukovodio „dvojnim standardima“, a odluku je nazvao „asimetričnom“, čime je ona „narušila ravnotežu interesa strana u predmetnim ugovorima“.
„Suci su argumentirali svoju odluku oštrim pogoršanjem stanja ukrajinske ekonomije. Mi smo kategorički protiv toga da se na naš račun riješavaju gospodarski problemi Ukrajine“, kazao je Miller, dodavši, kako je u takvoj situaciji „nastavak važenja ugovora za Gazprom ekonomski nepovoljan i nekoristan.“ Miller je najavio i ulaganje žalbe na ovu odluku.

Ova nova neravnoteža interesa, kako ju je okarakterizirao Miller, rezultirala je time, da je Gazprom od 1. ožujka prekinuo isporuke plina Ukrajini, vrativši joj pri tom već uplaćenu pretplatu, obrazloživši to ne izglasovanim dopunskim sporazumom uz postojeći ugovor po tom pitanju. Rusko Ministarstvo energetike je objavilo kako spor dviju tvrtki ni u čemu neće ugroziti tranzit plina u EU. Međutim, Ukrajinu je itekako ugrozilo. Zbog naglog smanjenja plinskih zaliha ta je zemlja bila primorana uvesti restrikcije u njegovoj potrošnji, kako za industrijske tako i za potrebe kućanstava. Zbog toga je Kijev morao zatražiti dodatne količine plina iz Europske unije. Ironija sudbine leži u tome, da je Ukrajina traženi plin iz EU i dobila ali po drakonskoj cijeni, koja je čak četiri puta veća u odnosu na cijenu plina iz ugovora s Gazpromom. To je izjavio direktor marketinga Naftogaza Juri Vitrenko, dodavši, kako će Ukrajina „snositi ogromne gubitke koje nitko neće pokriti. Plin ovih dana u Europi košta 1000 dolara tj. četiri puta više nego po ugovoru s Gazpromom“. Vitrenko je najavio kako će Ukrajina sudskim putom zatražiti kompenzaciju spomenute razlike cijene od ruske strane.

Ukrajinski ministar vanjskih poslova Pavel Klimkin je u svezi nastale krize izjavio kako će Ukrajina ustrajati na tome da joj Gazprom mora platiti naznačeni iznos iz odluke arbitražnog suda. Ukrajina će se za to boriti svim pravnim sredstvima diljem sudova, od Londona i td., pa do zapljene imovine Gazproma u državama EU. Gazprom je, kazao je Klimkin, prekršio pravila arbitraže i izjavom o razvrgavanju ugovora s Naftogazom „jer to nije moguće s pravnog gledišta“.

Njemačka zabrinuta, ali ne za „Sjeverni tok-2“

Najzabrinutija nastalim sukobom na relaciji Gazprom – Naftogaz svakako je Njemačka, čija je vlada upozorila Gazprom, kako će njegovo prijevremeno razvrgavanje ugovora s ukrajinskim partnerom „izazvati ljutnju ne samo u Njemačkoj, nego i u drugim zemljama EU“. Moskva i Kijev moraju biti pouzdani partneri u opskrbi Europe plinom, a obje se strane moraju pridržavati odluka Stockholmskog suda iz prosinca i veljače, stoji u izjavi njemačke vlade. Međutim, važno je naglasiti kako je pri tom njemačka vlada istaknula da ne vidi vezu između pitanja isporuka plina u Ukrajinu i plinovoda „Sjeverni tok-2“ i da su za taj projekt ispunjene sve pravne norme.

Karta: plinovod “Sjeverni tok-2”

U subotu je i Anna-Kaisa Itkonen, zamjenica šefa EU za energetiku Maroša Šefčoviča, nakon telefonskog razgovora s ruskim i ukrajinskim ministrima energetike, izjavila, kako se sve obveze o isporukama ruskog plina u EU uredno izvršavaju. A u ponedjeljak, 5. ožujka, izjavila je kako je Europska komisija odlučila posredovati u plinskom sporu između dviju država. EK je također objavila da potezi Gazproma oko razvrgavanja ugovora s Neftogazom neće imati neposrednih posljedica po opskrbu EU plinom.

Slučajno ili ne, Naftogaz je jučer izvjestio kako je spreman za pregovore s Gazpromom, ali da u slučaju nijihove propasti namjerava pokrenuti nove tužbe (Jurij Vitrenko na medijskoj konferenciji).

Neizvjesna sudbina i Ukrajine i „Sjevernog toka-2“

Međutim, budućnost ukrajinskog plinskog tranzita sigurno je ugrožena. Kijev mora shvatiti kako je Rusija za Europsku uniju ključni opskrbljivač „plavim energentom“ i da će to biti još dugo vrijeme, neovisno o geopolitičkim napetostima pa i možebitnim sukobima po mnogim pitanjima globalne sigurnosti između Rusije i Zapada. I američko Ministarstvo energetike nedavno je objavilo kako će Rusija sigurno biti glavni opskrbljivač EU plinom do 2040. godine, a slične prognoze daje i Međunarodna agencija za energiju. Svo vrijeme „velike ige“ oko isporuka plina za europsko tržište, koja traje od 2013.g., niti jedan drugi svjetski energetski igrač nije Europskoj uniji do sada ponudio bolju cijenu i sigurniju opskrbu nego što je to ponudila Rusija, i to svi jako dobro znaju i to nitko ne negira.  Kao što znaju, da je Gazprom jedina tvrtka koja u bilo koje kritično ili ekstremno vrijeme može brzo i u velikoj količini povećati isporuke plina Europi, kao što je to upravo sada slučaj u svezi polarnih hladnoća koje su zahvatile europski i sjeverno-američki kontinent.

Naravno,  sve to ne znači kako EU neće u svrhu diversifikacije opskrbe razvijati i druge energetske projekte, osim onih ruskih. Prije svega se to odnosi na „Južni plinski koridor“ koji ide od Azerbajdžana (nalazišta plina Shah Deniz 1 i 2) preko Turske (TANAP) i dalje jadranskim plinovodom iz Albanije u Italiju (TAP). Ali to su nedostatne količine za istiskivanje ruskog plina, tim prije što se, osim očekivanog porasta potražnje za plinom u Europi, očekuje i smanjenje njegove proizvodnje u Norveškoj, Sjevernom moru, kao i u Nizozemskoj. Kompenzacije američkim ukapljenim plinom puno su više kozmetičke prirode i u svrhu američkih geoekonomskih interesa, slično kao i one sa strane Katara, koji je velikim dijelom orijentiran na unosno azijsko tržište gdje se postiže puno veća cijena. Na azijsko tržište orijentiraju se i američki proizvođači. Dakle, Bruxelless i Berlin će itekako i dalje računati na ruski plin, s tim da je Njemačka, svjesna geopolitičkih rizika i posljedica za svoje gospodarstvo u slučaju nužne preorjentacije na nečiji skuplji i rizičniji plin, u tom smislu otovreno spremna i solirati (što i čini), a što je najbolje vidljivo kroz ne odustajanje Berlina od „Sjevernog toka-2“ usprkos snažnim pritiscima Washingtona i njegovih istočnoeuropskih satelita, prije svega Poljske i pribaltičkih država. Sve to, naravno, još više podriva proklamirano europsko jedinstvo. Ali, kada su strateški interesi najvećih zemalja EU u pitanju, to jedinstvo je posve drugorazrednog značaja. Tako je uvjek bilo, a bit će i dalje. Poglavito je to vidljivo po pitanju energetike, gdje mnoge zemlje EU imaju svoje vlastite interese pa i odnose s Rusijom po pitanju plinskog biznisa i opskrbe. Bruxelless je u svemu tome još uvjek vrlo suzdržan i oprezan, o čemu svjedoči i njegovo ne svrstavanje niti na jednu stranu i u najnovijem rusko-ukrajinskom plinskom sukobu, u kojem on nastoji biti „posrednik“.

Međutim, sve ovo ne znači kako je sudbina „Sjevernog toka-2“ već odlučena. Do sredine ljeta ove godine Njemačka, Danska, Švedska i Finska moraju se odrediti u svezi konačne dozvole za izgradnju tog plinovoda u svojim gospodarskim zonama Baltičkog mora. Ovih dana ukrajinski predsjednik Petro Porošenko intenzivno lobira u tri nordijske zemlje da ne dozvole izgradnju tog plinovoda koji bi doveo „do ruskog plinskog monopola“. Također, i što se tiče plinovoda „Turski tok“ (koji je već u intenzivnoj izgradnji i trebao bi biti završen do kraja 2019.g.), još je uvjek nejasno po kojoj bi se ruti plin iz njegove druge cijevi trebao dostavljati u Europu (ukoliko Bruxelless za to uopće i bude zainteresiran).

Na kraju se može pretpostaviti kako će od 190 milijardi m3 plina koliko godišnje iz Rusije stiže u EU, kroz Ukrajinu u buduće (ukoliko se realizira „Sjeverni tok-2“ i „Turski tok“ prema EU) prolaziti svega 15-30 milijardi m3 plina. Po kojim će se tarifama on tranzitirati nakon isteka ugovora Gazproma i Neftogaza još je nepoznato ali ukrajinska strana u tom slučaju može od Gazproma tražiti puno veće cijene od sadašnjih. Zbog toga pojedini ruski energetski analitičari smatraju kako bi zaobići Ukrajinu u punom smislu bilo moguće izgradnjom treće cijevi „Turskog toka“ i kako je to bila jedna od tema razgovora kojeg je Aleksei Miller 1. ožujka u Ankari vodio s turskim kolegama.

Bilo kako bilo, u ljeto 2018. godine mnoge stvari po pitanju europskog plinskog tržišta trebale bi biti jasnije, a sasvim sigurno one oko budućnosti plinovoda „Sjeverni tok-2“ i posljedica koje će to proizvesti, neovisno o pozitivnoj ili negativnoj odluci o njegovoj izgradnji. Jedno je ipak sasvim sigurno: Europska unija će, kao cjelina, još dugo biti „gladna“ plina, a time i geopolitički vrlo osjetljiva i u neravnopravnom položaju s ostalim globalnim igračima.