Zoran Meter: NOVA AMERIČKA STRATEGIJA NACIONALNE SIGURNOSTI PRIKRIVENO PRIZNAJE MULTIPOLARNOST SVIJETA

Posljednja tri dana nakon što je Bijela kuća objavila novu američku strategiju o nacionalnoj sigurnosti (18. prosinca), taj je strateški dokument najmoćnije sile svijeta izazvao veliku pozornost svjetskih analitičkih krugova. Zato smatramo kako on, svakako, zaslužuje pozornost i hrvatskih i širih regionalnih stručnih krugova ali i javnosti, zbog čega Geopolitika.News iznosi vlastitu stručnu analizu, iznova predvodeći i potičući širu raspravu o ključnim temama od međunarodne važnosti. A ovaj američki strateški dokument svakako je jedna od njih.

Prvo što upada u oči u novoj američkoj stretegiji  jest njezino definiranje zemalja koje po nju predstavljaju najveću ugrozu. Radi se o Rusiji, Kini, Iranu i Sjevernoj Koreji. Percepcija baš ovog „četverolista“ kao nositelja sigurnosne, gospodarske i drugih ugroza po SAD i nije preveliko iznenađenje s obzirom na tijek i opseg geopolitičkih, geoekonomskih ali i klasičnih vojnih borbi koje se odvijaju u regijama u kojima te zemlje na ovaj ili onaj način sudjeluju ili dominiraju, i u kojima se njihovi interesi dramatično sukobljavaju s interesima Sjedinjenih Država. Ovom prigodom nećemo se detaljnije osvrtati na svako od pojedinih kriznih žarišta (Ukrajina, Korejski poluotok, Južno-kinesko more i td.), već ćemo novu američku nacionalnu stretegiju, nakon kraćeg opisa sadržaja kojeg sadrži, sagledati iz perspektive najturbulentnije svjetske regije – one bliskoistočne – čiji će ishod sukoba i unutarnjih previranja definitivno odrediti ne samo tamošnji već i budući geopolitički ustroj čitavoga svijeta.

U spomenutom strateškom dokumentu kojeg je potpisao predsjednik Trump, a kreirala američka vojna, obavještajna i diplomatska elita pri sadašnjoj administraciji, govori  se o povratku suparništva „velikih država“, kao i tome, da se Sjedinjene Države danas nalaze nasuprot dviju „revizionističkih“ država – Rusije i Kine –  koje žele promijeniti status-quo na štetu američkih interesa. Osim toga, navodi se kako Kina i Rusija jačaju vojnu moć želeći baciti izazov mogućnostima SAD-a da „slobodno djeluje u zonama, koje u mirnodopsko doba imaju ozbiljnu gospodarsku važnost“. Kina  „izgrađuje najosposobljeniju i financijski osiguranu vojsku svijeta poslje naše“, navodi se u dokumentu.

Ali neovisno o „zajedničkoj košari“ u koju su smještene sve četiri zemlje koje SAD-u predstavljaju glavnu ugrozu, u novom strateškom dokumentu itekako je vidljiva doza različitog stupnja „uvažavanja“ kada se govori o Rusiji i Kini u odnosu na Iran i Sjevernu Koreju. Tako se, primjerice, navodi slijedeće: „Kina i Rusija žele promjenu svijeta u stranu koja neposredno proturječi američkim vrijednostima i interesima“ ali se ne navodi što SAD može poduzeti da bi to spriječio. Američki ministar obrane James Mattis, komentirajući novi dokument američke strategije, samo kaže, kako on SAD-u omogućuje  „odgovoriti na izazove u sferi sigurnosti“ i da će zahvaljujući snazi američkih oružanih snaga američki diplomati  uvjek nastupati „s pozicije sile“. Možemo postaviti pitanje, a što je do pojave ovog dokumenta smetalo Pentagonu „odgovoriti na izazove u sferi sigurnosti“? Naravno, prave i stvarne prijetnje po američku nacionalnu sigurnost zapravo nije niti bilo niti je sada ima, ali je ima u odnosu na definirane američke vanjskopolitičke interese. Zato ćemo se sada, kao što smo i najavili,  pozabaviti  bliskoistočnom krizom i pitanjem, hoće li i ako hoće, na koji će način nova američka strategija utjecati na stanje u toj ključnoj svjetskoj regiji koja će determinirati buduće odnose snaga globalnih država.

Za razliku od glasnogovornika ruskog predsjednika Dmitrija Peskova, koji novu američku strategiju naziva „željom za odbacivanje multipolarnog svijeta“, usudio bih se utvrditi upravo suprotno. Naime, ta strategija de facto i sama potvrđuje alternativna središta svjetske moći izvan onog američkog. Naravno, mislim na Kinu i Rusiju, a  Sjevernu Koreju i Iran, iako se ovaj posljednji već itekako pozicionirao kao regionalna sila, prije svega kroz po njega pozitivan razvoj sirijskog sukoba (uz obilatu rusku vojnu pomoći toj zemlji, bez koje to sigurno ne bi postao). Na sirijskom bojnom polju Rusija je i izrasla iz „regionalne sile“, kako ju je u drugom mandatu svog predsjedovanja nazvao Barak Obama (i što je, nedvojbeno, bio jedan od poticaja Putinu da Obami pokaže i u praksi dokaže kako se s njim o tome ne slaže, ne samo zbog geografskih razloga) izrasla u novu (staru) globalnu silu bez čijeg se aktivnog sudjelovanja više ne može riješiti niti jedan međunarodni sukob ili problem. Rusija je danas na Bliskom istoku kardinalno izmijenila postojeći obrazac utjecaja na tamošnje političke procese. U tom kontekstu mislim i na Srednju Aziju i to ne samo bivše muslimanske republike SSSR-a koje je iznova vratila u svoju sigurnosnu orbitu, već i na Afganistan iako Moskva nije vojno nazočna  toj zemlji. Tamo Washington posljednjih tjedana svojim dominantnim utjecajem na vladu u Kabulu uspjeva potisnuti ruski izvoz naoružanja (prije svega automatske puške „Kalašnjikov“ na kojima već dugo počivaju afganistanske snage sigurnosti, kao i ruske helikoptere (trebale bi ih zamijeniti američke jurišne puške M-16 i američki helikopteri) ali taj je potez prilično riskantan o ovo sigurnosno-nestabilno doba po tu zemlju jer će zamjena i obuka baratanja novim oružjima trajati godinama. Tim prije što se ne radi o američkom kreditiranju već kupovini kešom iz više nego siromašne afganistanske državne riznice.

Pored toga, oštro američko upozorenje Pakistanu da se mora početi odlučno boriti protiv terorista na svom teritoriju i prestati destabilizirati Afganistan, nedvojbeno će utjecati na intenziviranje već započetog formiranja osi Moskva-Peking-Islamabad-Teheran kojom četiri zemlje nastoje nametnuti svoju političku platformu za riješenje višedesetljetne afganistanske krize koja ugrožava i njihovu nacionalnu sigurnost (prije svega izvozom terorizma), a ništa manje i zbog sprječavanja realizacije raznih infrastrukturnih i energetskih mega-projekata poput kineskog „Puta svile“, vertikalnog plinovoda koji bi od Turkmenistana vodio na jug prema Pakistanu i Indiji, ili onog horizontalnog iz Irana u Pakistan i dalje na istok. Upravo je zato zanimljiva opservacija američkog ministra obrane Jamesa Mattisa vezano uz novu Trumpovu strategiju o nacionalnoj sigurnosti, kada kaže: „Nadam se kako Rusija želi surađivati po pitanju Afganistana. Više nemam što dodati. Ali ja se tome nadam. To je pozitivan trenutak.“  Iz tih se riječi može iščitati kako je Pentagon zabrinut za vlastitu, nedavno objavljenu novu strategiju o Afganistanu, prema kojoj namjerava povećati svoju vojnu nazočnost u toj zemlji ali i zamijeniti Pakistan, kao svoj regionalni oslonac, s Indijom, iako potonja ne graniči s Afganistanom niti tamo ima važniji politički ili vojni utjecaj na samom terenu (Indija bi, smatra Washington, vladi u Kabulu mogla pomoći u vojnom opremanju i obuci snaga sigurnosti, kao i pružanju gospodarske pomoći). Odbacivanje dugogodišnjeg ključnog američkog srednjoazijskog partnera Pakistana, koje je početkom 2016.g. pokrenuo Barak Obama (zbog optužbi za koketiranje s Al-Qaidom i sponzoriranje afganistanskih talibana), i sam je Trump oštro kritizirao tjekom svoje predizborne kampanje, a pakistanski predsjednik bio je jedan od prvih državnika kojeg je Trump telefonski nazvao nakon svoje izborne pobjede. Međutim, Trump je, naknadno, očito pod utjecajem stratega iz Pentagona, svoju poziciju promijenio i po pitanju Islamabada  postao bliži svom prethodniku. Mattisova želja za ruskom suradnjom po afganistanskoj problematici ukazuje i na vjerojatnu buduću korekciju američke politike na tom prostoru i potrebu za njezinom usuglašenošću i s ruskom i s kineskom čiji je utjecaj u toj regiji vrlo velik.

Još je nešto vrlo bitno vidljivo iz nove američke strategije, što bih se usudio nazvati greškom: u njoj je po prvi put narušeno „vječno načelo“ američke vanjske politike koje glasi: „podijeli pa vladaj“. Njegov tvorac je mag američke vanjskopolitičke misli Henry Kissinger, a pod tim „načelom“ smatra se „razdvajanje“ Kine od Rusije! A što se u ponedjeljak dogodilo? Kina i Rusija stavljene su u „isti koš“ kao glavne američke ugroze, što ih automatski potiče na još jače učvršćenje svog strateškog partnerstva i daljnju koordinaciju vanjskopolitičkih poteza. Taj je Trumpov čin i glavni pokazatelj priznanja početka globalnog policentričnog ustroja. On potvrđuje svu jalovost prethodnih gromoglasnih Trumpovih izjava prigodom njegovog nedavnog posjeta Pekingu i razgovora s kineskim vođom Xi Jinpingom. Tada je govorio o „rađanju jednog novog i velikog prijateljstva dviju najvećih svjetskih nacija“, a sve je skupa bilo potkrepljeno milijardama dolara vrijednim potpisanim ugovorima i sporazumima. Kineski vođa tada je mudro izbjegavao davati slične zvučne izjave, dobro znajući koliko su one prazne kada su u pitanju odnosi glavnih geopolitičkih  konkurenata u bilo kojem razdoblju ljudske povijesti.

Takve vanjskopolitičke amplitude Washingtona kojima posljednjih godinu dana svjedočimo, teško je objasniti bilo čim drugim osim gubitkom tla pod nogama zbog potpune erozije temelja na kojima ovaj svijet počiva od završetka Drugog svjetskog rata i gdje je SAD imao (i još uvjek ima ali s tendencijom snižavanja i podjele s drugim silnicama) dominantni utjecaj i moć na glavne međunarodne političke i financijske institucije.

A što se tiče Irana, američko definiranje te zemlje kao nacionalne ugroze također će imati identičan učinak, tj. ponukat će Teheran na još užu suradnju s Moskvom (i Pekingom), tim prije što je Trump svojim kritikama međunarodnog Sporazuma o iranskom nuklearnom programu (Obama je tim Sporazumom nastojao uspostaviti konačnu stratešku ravnotežu između sunita i šijta u regiji, čime je navukao bijes Saudijske Arabije i Izraela) američke odnose  s Iranom sveo na najnižu razinu od islamske revolucije 1979.g. Sadašnja američka administracija nastoji izgraditi novu stratešku bliskoistočnu osovinu Egipat- Izrael-Saudijska Arabija, koja je od samog početka bila složena zbog nesuglasja Kaira i Rijada  po pitanju Sirije ali i egipatskih partnerskih  odnosa s Rusijom, da bi sada, kontroverznom Trumpovom odlukom o statusu Jeruzalema, ostala visjeti o tankoj niti – barem kada je riječ o Egiptu.

Dakle, ništa kardinalnog u novoj američkoj doktrini o nacionalnoj sigurnosti zapravo i nema, barem što se Bliskog istoka tiče. Bijela kuća je i do sada činila sve što je u njezinoj moći da bi u toj regiji očuvala američke nacionalne interese, a naravno da se pri tom nije željela niti mogla zaratiti s Rusijom ili Kinom, pa čak niti s Iranom, a kao što smo svjedoci, niti sa Sjevernom Korejom usprkos ratničke retorike s obiju strana. Oko ovog posljednjeg općenito smatram kako američkom primjenom sile protiv režima u Pjongjangu ne bi došlo do američko-kineskog, a poglavito ne američkog rata s Rusijom, ali stvar je u nečem sasvim drugom i ne manje važnom po SAD. U takvom scenariju Južna Koreja u odmazdi svog sjevernog susjeda može biti pretvorena u prah i pepeo i to konvencionalnim (a ne nužno atomskim) oružjem, kako je to prije nekoliko mjeseci elaborirao smjenjeni glavni Trumpov savjetnik Steve Bannon, govoreći zašto neće doći do američke vojne akcije. Osobno smatram da bi se u tom slučaju u prah i pepeo, osim Južne Koreje, pretvorila i američka politika pružanja  „sigurnosnog kišobrana“ svojim saveznicima i partnerima diljem svijeta, jer bi na površinu isplivala primarna briga Washingtona za vlastite nacionalne interese pod svaku cijenu, a to znači i na tuđi račun – ukoliko zatreba.

Nova Trumpova strategija nacionalne sigurnosti zapravo je više namjenjena unutarnjim američkim potrebama, homogeniziranju podjeljene javnosti skretanjem pozornosti s neugodnih medijskih napada i sudskih procesa protiv bliskih Trumpovih suradnika i njega samog, kao i zadovoljavanju zahtijeva radikalnih frakcija unutar političkog establišmenta zemlje, prije svega iz krugova neokonzervativaca iz obje glavne političke stranke, poglavito u Kongresu, kojima su Rusija i Kina već odavno trn u oku.