Zoran Meter: NOVA AMERIČKA BLISKOISTOČNA STRATEGIJA (prednosti i nedostatci)

Internet verzija američkog The Wall Street Journala je 9. ožujka objavila, kako je američka administracija na čelu s Donaldom Trumpom primorana odgoditi donošenje ključnih odluka o pružanju vojne pomoći u akciji oslobađanja sirijskog grada Rakke do najranije 16. travnja. Navodno je u administraciji došlo do raskola po pitanju na koji način zauzeti Rakku, a da se pritom protiv sebe ne okrene takvog NATO saveznika kakav je Turska. Jer Ankara i dalje ustrajava na sudjelovanju njezinih postrojbi u akciji oslobađanja Rakke. Istodobno Turska teroristima i „produženom rukom“ (u Turskoj zabranjene) Radničke stranke Kurdistana smatra kurdske postrojbe iz sastava „Sirijskih demokratskih snaga“ koje podupiru Amerikanci i koje predvode akciju oslobađanja spomenutog grada. Američki medij WSJ, pozivajući se na vlastite izvore, također navodi kako američka administracija možda neće dovršiti plan svog djelovanja do 16. travnja – dana, kada se u Turskoj održava referendum o ustavnim promjenama koje se tiču uvođenja predsjedničkog sustava vlasti.

Ovakve tvrdnje WSJ-a, iako naizgled imaju svoju  logiku, ipak izazivaju niz, blago rečeno –  dvojbi. S jedne strane je ugodno pomisliti kako će turski referendum završiti neuspjehom po predsjednika Erdogana, čime bi se vrlo brzo i njegovu Stranku pravde i razvoja stavilo u položaj gubitnika pred objedinjenom turskom oporbom. Takav bi scenarij Washingtonu (ali i Bruxellessu) sigurno odgovarao jer je Erdogan tvrd i nepredvidljiv političar, k tome i snažno izražene islamističke ideološke orijentacije koja se ne uklapa u američko-europske strategije šireg euroazijsko-sjevernoafričkog prostora, bar kada je u pitanju Turska kao NATO članica i potencijalna članica EU. Međutim, teško je povjerovati u takav scenarij u vrijeme kada predsjednik Erdogan vješto podgrijava turski nacionalizam, hvatajući u svoju zamku dezorijentirane EU političare, koje svojom oštrom i prijetećom retorikom provocira na isto takve protuodgovore, a koji onda samo dodatno razdražuju turske građane i homogeniziraju ih oko svog predsjednika. U svrhu prikazivanja sebe kao nepokolebljivog zaštitnika turskih nacionalnih interesa, Erdogan uspješno provocira i SAD, a prije tjedan dana (neovisno o normalizaciji međusobnih odnosa i netom završenog uspješnog posjeta Moskvi) uveo je i protusankcije Rusiji po pitanju uvoza njezine pšenice u Tursku (što nije činio ni u vrijeme najzategnutijih odnosa između dviju zemalja u 9 mjeseci nakon turskog obaranja ruskog vojnog zrakoplova), navodno zbog ne ukidanja pojedinh preostalih ruskih ogrničenja oko uvoza turskih poljoprivrednih proizvoda. Pritom je ipak primjetna različita retorika kada Erdogan, s jedne strane govori o Europskoj uniji i njezinim vođama i, s druge strane, kada govori o novoj američkoj administraciji i Rusiji, što je i shvatljivo s obzirom da se s ovim dvijema zemljama težište turskih interesa trenutačno ogleda kroz prizmu sirijskog sukoba.

Sumnju u stavove WSJ izaziva i činjenica da oni neizravno ukazuju kako Pentagon ne zna što radi u Siriji i da nema nikakve strategije, jer on eto čeka što će se dogoditi na turskom unutarnjem političkom polju. To je, naravno, posve isključeno. Pentagon ima svoje planove ali ih želi ostvariti uz najmanje moguće političke i vojne rizike. Na tome se zasniva strategija djelovanja Trumpove administracije. Ona gleda puno šire i u regionalnom i u globalnom smislu u odnosu na turske nacionalne interese koji su sada primarno svedeni na obuzdavanje sirijskih Kurda (a ne isključivo na tursku borbu protiv „IS“ s kojim će se Ankara prema potrebi vrlo brzo dogovoriti), a tu poziciju Turska neće promijeniti neovisno o rezultatu predstojećeg referenduma.

Da Washington ne kalkulira s rezultatom turskog referenduma ukazuje i prebacivanje američkih specijalnih postrojbi i marinaca, ali i topničkog naoružanja na teritorij pod nadzorom sirijskih Kurda čemu se Ankara oštro protivi ali je nemoćna bilo što učiniti. A to samo znači kako Amerikanci više niti ne razmatraju molbu za sudjelovanje turske vojske u oslobađanju Rakke jer im vlastite snage u tom slučaju ne bi bile niti potrebne. Rakka, neovisno o svom simboličnom značaju, s vojne točke gledišta ipak nije takav zalogaj kakvi su bili, primjerice, Aleppo i irački Mosul. Također bi u suprotnom scenariju bilo suvišno postizanje  američko-rusko-kurdskog sporazuma o propuštanju sirijskih i ruskih snaga i njihovom spajanju s kurdskim snagama u zoni grada Manbija, i posljedičnom izbijanju sirijske vojske na desnu obalu Eufrata. Time je turskoj vojsci i njezinim saveznicima iz snaga sirijske oporbe zapriječen prodor prema Manbiju ali i dalje na jug Sirije u smjeru Rakke. Naravno da je i Turska bila upoznata s takvim dogovorom jer su se prije tri tjedna u Ankari po prvi put zajedno sastali zapovjednici Glavnih stožera oružanih snaga triju najvažnijih zemalja u sirijskom sukobu: Turske, Rusije i SAD-a. Dakle, uvjek se razgovara na najvišim razinama. Puno se toga izdogovara ali se i odlučno djeluje na pojedinim točkama gdje konačnog dogovora nema, kojom prilikom se turski interesi ipak podređuju interesima dvaju snažnijih i globalnih igrača.

Dakle, možemo zaključiti i biti slobodni korigirati tekst WSJ-a na sljedeći način: puno je izglednije da je američka pauza oko akcije oslobađanja Rakke povezana s čvrstom odlukom Washingtona o nepropuštanju turskih snaga i njihovih saveznika za sudjelovanje u njoj, nego li s turskim referendumom. Također, nikakvog sukoba u američkoj administraciji po tom pitanju nema. Naravno, Turskoj se pruža utjeha kroz izjave da sam grad Rakku neće oslobađati Kurdi već arapska komponenta unutar „Sirijskih demokratskih snaga“. Ona to samostalno nije u mogućnosti učiniti ali zato su tamo i prebačene američke haubice i specijalne snage. A pauza se odnosi isključivo na manjak zračne potpore od strane savezničke koalicije koja je sada svojom glavninom usmjerena na operaciju oslobađanja iračkog Mosula. Čim se tamo  vojno stanje rastereti i relaksira, operacija Rakka može započeti.  I tu je sve vrlo jasno dogovoreno i oko toga više ne bi trebalo postavljati pitanja niti u medijima niti u stručnim krugovima. Zato i čudi ovakav članak u američkom mainstream mediju, koji, prema mom mišljenju, za cilj ima jedino pokazati navodnu nekompetentnost i dezorijentiranost nove američke administracije vezano uz bliskoistočnu problematiku.

SAD povećava svoj vojni kontingent u Afganistanu

Puno veću pozornost od medijskih patki oko sirijske Rakke zaslužuje informacija o američkoj namjeri prebacivanja dodatnih vojnih snaga u Afganistan, u okviru nove američke strategije. Upravo je o tome 8. ožujka, na saslušanju u američkom Kongresu, govorio zapovjednik Središnjeg zapovjedništva OS SAD-a (CENTCOM) general Joseph Votel, u okviru operativne odgovornosti za Bliski istok. Generalova potvrda te namjere, nakon jasnog upita o njezinoj istinitosti od strane kongresmena Johna McCaina, jasno potvrđuje prosudbu izrečenu od strane Geopolitika.News u jednom od prošlih brojeva 7Dnevno, kako SAD neće prepustiti Afganistan Kini ili bilo kome drugom, usprkos priličnog broja takvih stavova čak i sa strane američkih i ruskih analitičara.

Ta namjera je potpuno u skladu nove američke strategije donešene od strane administracija predsjednika Trumpa, prema kojoj će u svim – po interese SAD-a ključnim točkama, Sjedninjene države djelovati odlučno, uključno i uporabom vojne sile protiv svih elemenata radikalnog islamizma. U okviru te strategije treba promatrati i jačanje američke vojne nazočnosti na sirijskom tlu. Predsjednik Trump više ne vjeruje u „dugoročne kombinacije“ i „stratešku suzdržanost“, a oslanjanje na lokalne saveznike i njihovu obuku doživjelo je pravi fijasko (od Iraka i Sirije, do samog Afganistana), uz goleme količine „u vjetar“ bačenog novca.

Međutim, i nova američka strategija, kao uostalom i sve i bilo čije druge, ima svoje pozitivne i negativne strane. Pod prvu svakako spada brzo uništenje lokalnih radikalnih islamističkih snaga na ključnim točkama određenih teritorija, što će omogućiti stabilizaciju stanja po tamošnje središnje vlasti. Negativna strana svakako je opasnost od novog američkog uvlačenja u široku vojnu kampanju protiv radikaliziranog stanovništva koje ne trpi stranu „vojnu čizmu“ i koje se u takvim uvjetima redovito pridružuje gerilskim „protukrižarskim“ skupinama i rat u pravilu rastežu godinama pa i desetljećima. Vanjskih sponzora za gerilski tip ratovanja sigurno ne bi nedostajalo. A sve je to ipak nešto sasvim drugo od američke koncepcije vođenja ratova „tuđim rukama“, pričemu, u pravilu, najviše profitira vojno-industrijski kompleks.

Šestostrani pregovori u Moskvi

Kako bismo razumijeli namjeru novog jačanja američke vojne nazočnosti u Afganistanu, trebamo proanalizirati rezultate konzultacija koje su 15. veljače održane u Moskvi između šest zainteresiranih strana za riješenje afganistanske krize: Afganistana (vlada u Kabulu), Pakistana, Kine, Irana, Indije i Rusije. Razgovaralo se o započinjanju pregovora Kabula s talibanskim pokretom, izjavio je tada direktor Drugog departmenta za Aziju u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova Zamir Kabulov. Također, navedene države žele uspostaviti međusobnu koordinaciju i zajedno s afganistanskom vladom sudjelovati u uspstavi održivog političkog riješenja dugogodišnjeg sukoba.

Moskovski susret tek je preteča budućih konzultacija u tom sastavu i sasvim sigurno ima svoju veliku važnost jer na jedinstvenoj političkoj platformi uključuje sve najvažnije zemlje regije koje su primarno zainteresirane za stabilizaciju te zemlje, bilo zbog sigurnosnih razloga, bilo zbog gospodarskih (energetskih, infrastrukturnih) interesa čija se perspektiva u tim okolnostima otvara na zajedničku korist.

Sada se jedino postavlja pitanje koliko će Washington dozvoliti središnjoj vladi u Kabulu samostalnosti u donošenju konkretnih odluka. Po svemu sudeći ne previše, jer ovakve konferencije, poput moskovske, samo potvrđuju fijasko dvostrane inicijative Washingtona i Kabula usvojene još u vrijeme Obamine administracije o uključivanju radikalnih afganistanskih pokreta u mirnodopski ustroj i politički život zemlje. Ona je u startu iz igre izbacila Pakistan (kao najvećeg sponzora talibana ali i glavnog kineskog saveznika uopće), a u zemlju, posredstvom Katara, uvela novi destabilizirajući element – „Islamsku državu“, čije terorističke aktivnosti bilježimo posljednjih tjedana i mjeseci diljem urbanih dijelova Afganistana.

SAD zabrinjava rastući kineski interes za Afganistan kojeg ona širi upravo posredstvom Pakistana. Taj interes nije toliko vezan uz opasnost od radikalizacije ujgurskog naroda na zapadu Kine i nekakve eventualne unutarnje destabilizacije same Kine, koliko kroz realizaciju gospodarskih i infrastrukturnih projekata koje bi kineske industrijske zone preko afganistanskog teritorija povezivale s pakistanskim lukama na Indijskom oceanu. Amerikanci su, nakon svog drastičnog skraćivanja vojne pomoći Islamabadu, podcjenili mogućnost novog pakistanskog utjecaja na fragmentizirani talibanski pokret (izazvan unutarnjim borbama za vlast nakon likvidacija njegovo dvoje karizmatičnih vođa i pridruživanja određenih visokih dužnosnika talibana vlastima u Kabulu). Ta taktika nije proradila pa je State Department već krajem prošle godine zaključio kako bez Pakistana afganistanski sukob nije moguće riješiti. O tome svjedoči i činjenica, da je jedan od prvih telefonskih razgovora predsjednika Trumpa nakon pobjede na izborima bio onaj s pakistanskim predsjednikom.

Međutim, Pakistan očito lako ne oprašta i priklanja se novoj konstelaciji regionalnih snaga tzv. šestorke, koja je, više nego izvanjski globalni igrači (SAD i EU), životno zainteresirana za stabilizaciju Afganistana. Pakistan danas, ma koliko to čudno djeluje, talibane spašava posredujući u njihovom primanju pomoći od strane (šijtskog!) Irana koji već cca dvije godine na svom teritoriju obučava talibanske borce i opskrbljuje ih oružjem. Paralelno, Pakistan je započeo s uništavanjem prosaudijskih islamističkih organizacija na vlastitom teritoriju – zapadnoj regiji Beludžistan. U čitavu igru vješto je uskočila Moskva, koja je, osnažena svojim efektnim povratkom na Bliski istok kroz sirijsku krizu, preuzela ulogu posrednika prema uspostavi političkog  mira i u Afganistanu s obzirom na dobre odnose koje ima i s Pakistanom i s Kinom i s Indijom. Također,  Moskva i dalje ima određeni utjecaj na sam Afganistan, neovisno o tome što u njemu nema vlastite vojne snage.

Rizik nove američke strategije

Iz svega ovog možemo zaključiti kako je nova američka administracija konačno opredjelila svoju strategiju po pitanju Bliskog istoka i Afganistana – kao njegovog neizostavnog čimbenika. Vjerojatno slanje novih efektiva američkih vojnih snaga na afganistansko tlo znači ne pristanak Washingtona da u toj zemlji druge države „kolo vode“, pa makar to bilo i kroz njihov  pokušaj koordinacije i zajedničkog djelovanja u stabilizaciji Afganistana sa Sjedinjenim Državama. Radikalizacija sigurnosnog stanja aktiviranjem i intenziviranjem terorističkih aktivnosti „Islamske države“ u toj zemlji (koja nije ništa drugo nego prokatarsko krilo razmrvljenog talibanskog pokreta, a ne uvezeni džihadisti s bliskoistočnih bojišnica Sirije, Iraka, Jemena ili Libije), stvara izvrsnu bazu za proklamiranu – gore navedenu novu američku strategiju suprostavljanja svim sredstvima, uključno i vojnim, radikalnom islamskom ekstremizmu u svim ključnim točkama svijeta koje su dio američkih nacionalnih interesa. A ti interesi svakako su (i prije svega) izraženi u Afganistanu, kroz blokadu kineskog političkog, gospodarskog i vojnog utjecaja u toj regiji i svijetu uopće. A da Washingtonu nikako ne odgovara ni nova uloga Rusije u toj zemlji, ukazuje i prošlotjedna optužba zapovjednika NATO snaga u Europi američkog generala Curtisa Scaparrottija, kako Rusija pruža potporu radikalnom talibanskom pokretu u Afganistanu.

„U posljednje vrijeme ja vidim utjecaj Rusije, rastući utjecaj u odnosima i vjerojatno, čak i u opskrbi talibana“, izjavio je general Scaparrotti u odboru za obranu američkog Senata. Spomenuti rukovoditelj departmenta za Aziju ruskog Ministarstva vanjskih poslova Zemir Kabulov te je optužbe odmah demantirao riječima: „To su potpuno lažne tvrdnje i mi smo ne jednom na njih reagirali. … te su izjave izmišljene kako bi opravdale propast američkih političara i vojnika u afganistanskoj kampanji…“ Dodao je kako „Amerikanci traže krivca svuda samo ne u Washingtonu“.

U takvim okolnostima, kao  što sam gore spomenuo, rizik nove američke strategije ogleda se u opasnosti od ponovnog američkog uvlačenja u dugotrajni, skupi i u američkoj javnosti posljedično nepopularni (zbog pretpostavljenih vlastitih vojnih žrtava) gerilski sukob, u kojem bi, što se Afganistana tiče, SAD po prvi put mogle ostati prilično usamljene, dok bi vanjskih i moćnih sponzora potencijalnoj protuameričkoj gerili rijetko kada bilo više. Pritom treba imati u vidu i to, da su od navedenih šest država koje sudjeluju u „moskovskim konzultacijama“ njih četiri članice „Šangajske organizacije“ (Rusija, Kina, Indija i Pakistan), Iran je već u njezinom predvorju, a Afganistan ima status promatrača. Hoće li sve one pokleknuti pred prijetnjom nove američke sile ostaje za vidjeti ali je ipak malo vjerojatno s obzirom na goleme udjele u toj igri.