Zoran Meter: NAKON OBRAČUNA S „ISLAMSKOM DRŽAVOM“ SLIJEDI OBRAČUN S KURDSKOM NEZAVISNOŠĆU

Kurdski vojnici – „pešmerge“ – uglavnom su napuštali svoje položaje bez borbe, ponekad za sobom ostavljajući oružje i vojnu tehniku, dok su nešto ozbiljniji otpor pružali jedino u gradu Kirkuku. Takvo ponašanje primoralo je guvernera Kirkuka, inače Kurda odanog vlastima u Erbilu kojeg je vlada u Bagdadu nedavno daljinski smjenila zbog potpore kurdskom referendumu, da sve one koji su napustili položaje proglasi dezerterima i izdajicama koje će stići kazna. U međuvremenu grad Kirkuk napuštaju tisuće kurdskih obitelji u strahu od odmazde lokalnih Arapa i Turkmena.

Još uoči nedavnog referenduma o nezavisnosti Iračkog Kurdistana, u jednoj od svojih analiza jasno smo naglasili kako od tog ambicioznog političkog projekta, koji je tjednima plijenio pozornost međunarodne zajednice, na kraju neće ostati puno i da će vrlo brzo predsjednik te iračke autonomne regije, Masud Barzani, pokajnički doći u Bagdad i, figurativno rečeno – tražiti što povoljnije uvjete vlastite kapitulacije. A sve što se s tim u svezi trenutačno događa ukazuje upravo na takav scenarij.

U ovoj analizi se nećemo osvrtati na sve snažnije političke pritiske i poteze koje Erbil trpi od strane Ankare i Teherana, već ćemo pozornost obratiti isključivo na poteze središnje vlade u Bagdadu i političke procese koji se odvijaju u samom Iračkom Kurdistanu, pričemu ćemo odvojeno proanalizirati i stav Sjedinjenih Američkih Država po tom pitanju.

Irački premijer Haidar al-Abadi, koji je ujedno i zapovjednik iračkih oružanih snaga, 9. listopada izdao je zapovijed o uspostavi sigurnosti i stabilnosti u naftom najbogatijoj iračkoj regiji Kirkuk čiji je veći dio, uključno i administrativno središte – istoimeni grad Kirkuk, od 2014. godine (nakon nastalog kaosa i protjerivanja ISIL-ovih boraca), pod nadzorom kurdskih oružanih snaga „pešmerga“, iako ne spada pod teritorijalnu nadležnost autonomne regije Irački Kurdistan. Sam grad je etnički miješanog stanovništva, u kojem, osim Kurda koji imaju većinu, žive i etnički Turkmeni i Arapi koji se oštro protive inkorporiranju grada u sastav Iračkog Kurdistana. Turkmena u Iraku ima 3 milijuna i čine 8,5% stanovništva zemlje, a nakon američke invazije i rušenja Sadama Huseina Turkmene se prisilno guralo pod ingerenciju Iračkog Kurdistana. Inače su konfesionalno podjeljeni na sunite i šijte, od kojih su ovi posljednji skloniji političkom radu i podupiru sadašnju iračku vladu. Turkmene sunite obilježavao je otvoreni antiamerikanizam, a dio njih je bio skolon radikalnim organizacijama, uključno i „Islamskoj državi“. Uglavnom, za razliku od ostalih iračkih etnikuma, Turkmeni nisu imali nikakvu vanjsku potporu, a prije spomenute operacije iračke vojske u Kirkuku vojno su mobilizirani na strani Bagdada u sastav turkmenske šijtske organizacije „Hash ash-Shaabi“.

Do 17. listopada iračka je vojska, uz potporu spomenutih turkmenskih oružanih formacija iz oganizacije „Hashd ash-Shaabi“  (čije je aktivno djelovanje prema dogovoru ipak bilo puno suzdržanije), ovladala najvažnijim  dijelovima regije Kirkuk, uključno i istoimenim gradom, i zauzela ključna nalazišta nafte u njegovoj blizini, preuzela nadzor nad tamošnjom vojnom bazom K1, zračnom lukom, velikim brojem naselja i gotovo svim državnim gospodarskim objektima i institucijama. Pritom je zanimljivo kako su „pešmerge“ uglavnom napuštali svoje položaje bez borbe, ponekad za sobom ostavljajući oružje i vojnu tehniku, dok su nešto ozbiljniji otpor pružali jedino u gradu Kirkuku. Takvo ponašanje primoralo je guvernera Kirkuka, inače Kurda odanog vlastima u Erbilu kojeg je vlada u Bagdadu nedavno daljinski smjenila zbog potpore kurdskom referendumu, da sve one koji su napustili položaje proglasi dezerterima i izdajicama koje će stići kazna. U međuvremenu grad Kirkuk napuštaju tisuće kurdskih obitelji u strahu od odmazde lokalnih Arapa i Turkmena.





Bojišnica u zoni Kirkuka do 18.10.2017.

Zbog slabog otpora kurdskih snaga mnogi regionalni mediji skloni su tvrdnji kako se iza prepuštanja Kirkuka (kojeg, inače,  kurdski nacionalisti smatraju kurdskim Jeruzalemom) ingerenciji Bagdada krije dogovor središnje iračke vlade i kurdske vlade u Erbilu nakon održanog referenduma. To se temelji na kompromisu dviju glavnih kurdskih političkih stranaka (pod vodstvom dvaju vodećih klanova u Iračkom Kurdistanu), vladajuće Demokratske stranke Kurdistana (klan Barzani u Erbilu) i Patriotskog saveza Kurdistana (klan Talabani u Suleimaniji) i nedavnom posjetu šefa službe sigurnosti potonje stranke  L. Talabanija Bagdadu. Konture tog posjeta ukazuju na ozbiljne ustupke sa strane Erbila, a navodno uključuju i uspostavu jasno ograničenih zona odgovornosti između dviju strana u regiji Kirkuk, uz predaju naftnih polja pod ingerenciju Nacionalne naftne tvrtke Iraka i ostavku spomenutog guvernera Kirkuka. Bagdad bi, u zamjenu, odbacio ranije zahtijeve o uspostavi svog nadzora nad zračnim lukama i graničnim prijelazima u Iračkom Kurdistanu, dok bi u gradu Kirkuku bile stacionirane isključivo postrojbe iračke 9. oklopne divizije koje su sudjelovale u operaciji oslobađanja Mosula, bez spomenutih šijtskih postrojbi koje bi se dislocirale u susjedni Anbar.

Utjecaj Irana na ovakav slijed događaja i zauzimanje Kirkuka praktički bez boja, itekako je prisutan. Prije desetak dana stigla je vijest o (prirodnoj) smrti veterana kurdske borbe za nacionalno oslobođenje Džalala Talabanija, velikog prijatelja Teherana (u tom je gradu boravio u emigraciji od 1982.-1991.g.) i vođe spomenutog moćnog kurdskog klana Talabani u iračkokurdskoj regiji Suleimaniji i tamošnje Patriotske stranke Kurdistana pomoću koje Iran praktički nadzire tu zonu Iračkog Kurdistana. Na njegovom sprovodu bio je osobno zapovjednik iranskih specijalnih postrojbi unutar Korpusa straže islamske revolucije general Qassim Soleimani, koji je pritom posjetio i Suleimaniju i Erbil. Pretpostavlja se kako je upravo on u Erbilu dogovorio ovakav scenarij za Kirkuk, prethodno usuglašen s iračkom šijtskom vladom u Bagdadu.





Scenariji razvoja stanja u Iračkom Kurdistanu

Nakon vojnih operacija iračke vojske u regiji Kirkuk teško je očekivati kako će se ona dalje upustiti u napad na Erbil jer bi to označilo početak velikog rata u Iraku u praskozorje totalnog poraza „Islamske države“, a što niti jednoj od strana nije u interesu. Rat je trajao predugo, a gospodarske i socijalne posljedice su goleme. Jer Bagdad upravo ostvaruje ono glavno – vraća nadzor nad bogatim naftnim nalazištima Kirkuka, koji čine 30% ukupnih iračkih zaliha nafte, a primorava Erbil na dogovor i poraktično odustajanje od kurdistanske nezavisnosti. Kurdska vlada u Erbilu je u vrlo teškom položaju, politički izolirana od međunarodne zajednice. Tako novina Asia Times slikovito piše, kako se „Kurdistan zapleo kao muha u mreži, ispletenoj od regionalnih pauka – Irana, Turske i Iraka“. Zato, kao što smo i pretpostavljali uoči referenduma, predsjednik Iračkog Kurdistana Masud Barzani morat će početi ozbiljan dijalog s Bagdadom. Ali ne samo zbog regionalnih „pauka“, već i zbog očekivanog novog (inače tradicionalnog) unutarnjeg kurdskog raskola po osi Erbil-Suleimanija. A ustrajavanje na nezavisnosti moglo bi čak dovesti i do objedinjenih akcija iračkih arapskih sunita i šijta protiv kurdskog separatizma koji su po tom pitanju jedinstveni.

A u kojem smjeru će se pregovori voditi može se zaključiti iz slijedećeg: Bagdad je (polu)službeno, kroz riječi zamjenika premijera predložio Erbilu konfederativni ustroj Iraka kao alternativu nezavisnosti. Odgovor iz Erbila stigao je 9. listopada kroz riječi glasnogovornika Demokratske stranke Kurdistana, kako bi ta varijanta (koju je irački premijer Al-Abadi naknadno proglasio izmišljotinom), uz isključenje prethodnih uvjeta od strane Bagdada bila blagonaklono primljena u Erbilu. Jasan je to signal, tim više što vrijeme radi za Bagdad jer je riznica Iračkog Kurdistana gotovo prazna, a inače je glavnim dijelom punjena iz državne kase i prihoda od  prodane kurdske nafte preko teritorija Iraka. Erbilu sada nedostaje novca i za isplate plaća pešmergama i državnim službenicima, pri čemu potpore izvana nema, a simpatije gotovo svih arapskih država prema Bagdadu po „kurdskom pitanju“ ubrzano rastu.

S druge strane predsjednik Barzani je poduzeo određene korake u slučaju vojne intervencije protiv Iračkog Kurdistana. Osnovao je vojno vijeće, uspostavio kontakte svojih vojnih struktura s političkim i vojnim organizacijama Kurda u susjednim državama (u Turskoj s Radničkom strankom Kurdistana, u Iranu s PJAK i marksističko-lenjinističkom strankom „Komala“ i u Siriji sa Strankom demokratskog saveza). Ali to su opcije jedino u slučaju vojne intervencije od strane Turske i(ili) Irana, pričemu te vanjske organizacije neće ulaziti u sukobe s iračkom vojskom ukoliko se ona odluči za akcije na svom državnom teritoriju.

Američki analitičari koji prate ovu problematiku smatraju kako Barzani neće poduzimati korake prema proglašenju nezavisnosti već će dijalogom od Bagdada pokušati dobiti dodatne ekonomske beneficije, a prije svega će htjeti povećati izvoz kurdske nafte koju može samostalno prodavati, uz očuvanje prijašnjeg obujma financijskih tranši koje Erbil polučuje iz iračke državne riznice. To mu je nužno zbog sve većih unutar-kurdskih trenja nakon smrti vođe suparničkog klana Talabani, poslije koje u vodstvu Patriotske stranke Kurdistana jača stav u korist odbacivanja rezultata referenduma i uspostave prijašnjih odnosa s Bagdadom i Teheranom.

Američka pozicija:

Pojedini bliskoistočni analitičari smatraju kako je za sprječavanje ratnog scenarija na relaciji Bagdad-Erbil ključna američka uloga i prijetnja nekakvom njihovom novom vojnom intervencijom i td. Tu se varijantu usuđujemo odbaciti jer SAD-u ne odgovara bilo kakva nova masovna vojna intervencija, a još manje usmjerena protiv turske ili iranske vojske, a najmanje iračke. To su preveliki rizici u kojima bi Washingtonu  u konačnici prijetilo potpuno izbacivanje svojih vojnika iz Iraka ili barem njihovo otežano djelovanje od strane središnje vlade, što bi ugrozilo i američke ambicije u Siriji. Američke snage ionako su prenapregnute od Iraka i Sirije do Afganistana i ulazak u rizični otvoreni rat s bilo kim nije im u interesu. Poglavito im nije u interesu u eventualnom vojnom sukobu stati na stranu Iračkog Kurdistana i pogubiti vezu s Arapima, o čemu svjedoči i prošlotjedna odluka Washingtona o prekidu financijske i značajnom smanjenju neposredne vojne pomoći Erbilu, čime ga se de facto primorava na dijalog s Bagdadom. SAD će nastojati konzervirati trenutačno stanje i ne dopustiti tursku i iransku intervenciju i tako očuvati svoj utjecaj na Erbil koji mu je nužan zbog dostave američke vojne pomoći sirijskim Kurdima, koja se odvija zračnim putom preko Iračkog Kurdistana.

A pri sadašnjem razvoju stanja Bagdad, ali i Ankara i Teheran, stvarnog razloga za vojnu intervenciju u Iračkom Kurdistanu niti nema. Ovladavanjem Kirkukom i tamošnjim naftnim poljima Bagdad ima ono što mu je i bilo potrebno, a budući da kurdska nafta i dalje neometano teče i turskim naftovodom, kao i na jug do iračke luke Basre, u Perzijskom zaljevu, zabrinutosti nema ni za jednu stranu. Osim toga, Ankara je nedavno pokrenula vojnu operaciju u susjednoj sirijskoj regiji Idlib protiv tamošnje radikalne organizacije „Jabhat al-Nusre“, pri čemu joj je namjera i preuzeti nadzor nad susjednim kurdskim kantonom Afrimom čime bi sprječila kurdski teritorijalni kontinuitet duž granice Sirije s Turskom, zapadno od rijeke Eufrat.

Predsjednik Iračkog Kurdistana spreman je „zamrznuti“ rezultate referenduma o nezavisnosti u zamjenu za ukidanje sankcija od strane Bagdada, Irana i Turske (info: „Al Arabiya“). Dakle, opet smo na početku priče kakva je bila i uoči referenduma, uz bitan novi element – Kurdi su izgubili nadzor nad važnom regijom Kirkuk (koja, pravno gledano, ionako nije sastavni dio njihove autonomne regije).

A budući da Bagdad kao uvjet za ukidanje sankcija od Erbila zahtjeva da se sva kurdistanska nafta izvozi isključivo kroz iračku Nacionalnu naftnu kompaniju i da se to već vjerojatno ostavaruje pokrenutom operacijom iračke vojske u Kirkuku, možemo slobodno govoriti o potpunoj kapitulaciji Masuda Barzanija.

Jer nakon mrvljenja višenacionalnih istočnoeuropskih država, izgleda kako referendumi o nezavisnosti više „nisu u modi“. Nakon neuspjelog škotskog (čiji se birači niti nisu većinski izjasnili za nezavisnost), a po svemu sudeći i katalonskog, čini se kako identična sudbina očekuje i referendum u Iračkom Kurdistanu. Ruku na srce, u stoljetnoj konstelaciji snaga u bliskoistočnoj regiji koja nikada nije išla u prilog Kurdima, on je i u startu imao najmanje šansi za uspjeh.

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like