Zoran Meter: Kuda idu njemačko-ruski odnosi?

U utorak, 2. svibnja, u ruskom crnomorskom ljetovalištu Sočiju susreli su se ruski predsjednik Vladimir Putin i njemačka kancelarka Angela Merkel. Teme razgovora bile su američki predsjednik Donald Trump, Ukrajina, Sirija, borba protiv terorizma, energetski projekti i bilateralni rusko-njemački odnosi. Ovaj susret po tko zna koji put potvrđuje svu besmisao američkih, gotovo trogodišnjih nastojanja za vanjskopolitičkom izolacijom Rusije i dokazuje, kako se u današnjim međunarodnim odnosima ključni globalni problemi bez sudjelovanja Moskve ne mogu riješiti. On također potvrđuje želju za redefiniranjem njemačko-ruskih odnosa u brzo rastućoj promjeni globalnih geopolitičkih odnosa.

Prošlotjedni susret je prvi posjet njemačke kancelarke Rusiji u zadnje dvije godine (zadnji je bio 10. svibnja 2015. g.), a posjet je formalno vezan uz pripremu samita G-20 koji će se održati u njemačkom Hamburgu.

Zapadni mediji većinom govore o neuspješnom posjetu koji nije ničim rezultirao: Bild – „Merkel potvrdila raznoglasja s Putinom“; Die Welt – „Susret između kancelarke Merkel i predsjednika Putina, čini se, bio je prilično hladan“; Deutche Welle – „Merkel i Putin u Sočiju – oštro ali bez konfrontacije“; Frankfurter Allgemeine Zeitung – „Kancelarka u Rusiji: bez iluzija“; EUObserver – „Merkel i Putin nisu mogli jedno drugog pogledati u oči“…

Naravno, glavni kamen spoticanja bila je ukrajinska kriza. Na konferenciji za novinare dvoje državnika razišli su se po tom pitanju i svako je tvrdo ostao pri svojim pozicijama. Putin je rekao kako je državni prevrat izazvao rat, a Merkel, kako su ukrajinska vlada i predsjednik izabrani demokratskim putom. Osim toga, iako oboje državnika zastupaju nužnost neposredne žurne provedbe Minskih sporazuma, oni kardinalno različito tumače njihovu operacionalizaciju: predsjednik Putin zastupa stav, o prvotnom razdvajanju snaga i potpunom prestanaku sukoba, što bi omogućilo početak neposrednog dijaloga Kijeva i nepriznatih republika o zakonskom reguliranju njihovog posebnog statusa – autonomije, a nakon toga provedba izbora i tek potom postavljanje ukrajinskih pograničnih službi na granice s Rusijom; kancelarka Merkel kaže, kako nakon uspostave primirja Ukrajina najprije mora dobiti pristup svojoj granici, a potom trebaju biti postignuti „bolni kompromisi“ u svezi izbora. Naravno da je kancelarkin stav za pobunjene regije neprihvatljiv nakon toliko krvoprolića i razaranja. Da je on, kojom prilikom, bio predložen prije radikalizacije stanja i skretanja krize u krvavi ratni sukob, takva inicijativa imala bi svoju opravdanu logiku. Na ovaj način, kako traži kancelarka (zapravo EU i SAD) i separatisti ali i Moskva zapravo bi se morali predati i prihvatiti poraz, a što je gotovo nemoguća opcija. Stoga ispada kako se i dalje u njemačko-ruskim odnosima sve vrti u krug. Ali je li to baš tako i treba li ipak isčitati određenu poruku iz pomirljive Merkeličine rečenice, kako je i s ovakvim Minskim sporazumima, koji su sada na snazi, ipak puno bolje nego da ih uopće nema?

Njemačko-ruski odnosi: trenutačno stanje i perspektiva

Rusko-njemački politički odnosi su loši, a još do prije tri godine i izbijanja ukrajinske krize bili su gotovo pa uzorni, poglavito iz kuta gospodarske suradnje, investicija i vrlo ambicioznih projekata, ponajprije u energetskoj sferi. To je funkcioniralo prema nekakvom nepisanom pravilu – Njemačka je središte Europe, a Rusija njezina periferija, koja je opskrbljuje energentima u zamjenu za dostup velikom ruskom tržištu za razno-razne proizvode, deficitarne po pitanju ruske poljoprivrede, industrije i visoke tehnologije. Kada je Rusija nešto glasnije nego desetljećima ranije javno izložila svoje namjere o vođenju samostalnije vanjske politike u odnosu na, prije svega američku, nastali su problemi. Pritom Berlin, za razliku od Washingtona, nije toliko želio kazniti Moskvu za takvu „povijesnu drskost“, koliko je želio Putina vratiti u prijašnji kolosijek, kako bi rusko-njemački, prije svega gospodarski odnosi, pretrpjeli što manju štetu. Ali vrlo brzo je postalo razvidno kolika je stvarna vanjskopolitička (ne)moć Berlina i koji je stvarni domet njemačke vanjske politike. Naime, Washington je ubrzo pokopao sve nade njemačkih političkih, a poglavito biznis krugova, da će se odnosi Berlin-Moskva moći zadržati pod potrebnom razinom nadzora koji neće trajnije i značajnije naštetiti njihovim odnosima. Stanje je na kraju ipak otišlo u potpuno drugom smjeru, o čemu svjedoče i slijedeći podatci: 2012. godine njemačko-ruska  trgovinska razmjena iznosila je čak 80 milijardi eura, da bi se do 2016. godine snizila na 50 milijardi eura, što je golemi pad. Biznis s jedne i druge strane gubio je goleme novce ali Vladimir Putin nije niti pomišljao na vlastitu katarzu – pokajanje ili „posipanje pepelom“ zbog „grijeha“ nove ruske strategije samostalnog vođenja vanjske politike i prava na postojanje ruskih nacionalnih interesa. Štoviše, događaji koji su usljedili krajem 2016. i početkom 2017. godine to pokajanje učinili su još manje vjerojatnim.

Naravno, prvi događaj bio je izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika, koji je u predizbornoj kampanji govorio kako će odbaciti politiku blokiranja Rusije i započeti politiku suradnje dviju država. Pa iako danas mnogi govore kako su te Trumpove  riječi bile lažne i da je njegova retorika danas proturuska u najmanjoj mjeri onoliko koliko i njegovog prethodnika Baraka Obame, treba imati u vidu da je ona ipak plod njegovog pokušaja podizanja vlastitog rejtinga unutar samog SAD-a, ozbiljno narušenog postojanim udarima prema njemu neprijateljski nastorjene većine mainstream medija i političke elite Osim toga, za razliku od Obame, koji je proturusku retoriku redovito pretvarao u praktične proturuske poteze, Trump do današnjeg dana u praktičnom smislu nije učinio ništa proturusko. Pa čak i prije mjesec dana izvršeni američki raketni napad na sirijsku vojnu bazu nije imao proturuski karakter iako je retorika sa strane Moskve bila više nego oštra, pa i prijeteća po konačne odnose između dviju zemalja. A sve je to možda bio samo dio velike igre – s jedne strane izbjegavanja slanja velikog broja američkih vojnika u Siriju (što su pojedinci unutar Pentagona priželjkivali), a s druge otupljivanja oštrice Trumpovih oponenata koji ga optužuju za „koketiranje s Putinom“, gotovo pa za izdaju američkih nacionalnih interesa, što, naravno, nema veze sa zdravom pameću. Radilo se tu stvarno o velikoj Trumpovoj igri, u kojoj je možda sudjelovao i sam Putin, vjerojatno nećemo još dugo, a možda i nikada saznati.

I u tim i takvim okolnostima njemački državni vrh, prije svih kancelarka Merkel, koja je i sama osjetila svu gorčinu poteza nove američke administracije prilikom njenog posjeta Washingtonu, kada je Trump otvoreno zaprijetio njemačkim gospodarskim interesima na sjeverno-američkom kontinentu, a pored toga i ispostavio Angeli Merkel račun od kojih 350-ak milijardi dolara navodnog njemačkog duga po pitanju obrane i članstva u NATO savezu, vidjela je kako vremena za čekanje više nema. Osim toga, pojedini analitičari upozorili su njemačku kancelarku kako Donald Trump upravo nju osobno smatra odgovornom za urušavanje odnosa između Zapada i Rusije.

U tim i takvim okolnostima, „vatru na ulje“ po EU, a time i Njemačku, doljeva i sve nestabilnije stanje u Ukrajini, gdje Kijev osjeća promjenu Zapadnog raspoloženja ali i bankarskih i drugih financijskih institucija u odnosu prema olakom pružanju daljnje pomoći Ukrajini, što izaziva nervozu tamošnje političke elite ali i njihove još snažnije međusobne trzavice i sukobe koji, u uvjetima pogoršavanja gospodarskog i socijalnog stanja te unutarnjih društvenih dubioza, tu zemlju vode u još veću radikalizaciju. Radikalni ukrajinski nacionalizam Bruxellessu je sve teže pokrivati frazom – „Moskva ne ispunjava Minske sporazume”, iako će se ona koristiti još dugo vremena jer alternative njoj za razgovore s Rusijom gotovo i nema.

Zbog svega ovog nemali broj analitičara upravo 2017. godinu smatra ključnom za, ukoliko već ne u cjelosti, a ono barem uspostavu suradnje između EU (prije svega Njemačke) i Rusije na pragmatičnim temeljima. Prvi znakovi već su tu: tako Berlin danas otovreno proturječi stavovima Poljske i Ukrajine po pitanju plinovodnog projekta „Sjeverni tok-2“, koji bi, uz već postojeći istoimeni plinovod, s novom cijevi prolazio kroz Baltičko more do Njemačke obale i opskrbljivao tu zemlju dodatnim količinama jeftinog ruskog plina. Berlin danas snažno pritišće i na Europsku komisiju i zajedničko EU energetsko vijeće, da ne primjenjuje stroge kriterije o smanjenju europske emergetske neovisnosti na projekt „Sjeverni tok-2“ kojemu se oštro protive Poljska, pribaltičke države ali i Danska pa i Švedska. Naravno, i Ukrajina, kojoj je to gotovo pa životno pitanje jer ugrožava njezin tranzitni položaj za izvoz ruskog plina u EU (iako se Ukrajinu po tom pitanju ne konzultira budući da nije članica EU).

Naravno, potpuna promjena njemačke politike u odnosu na Rusiju, pa makar samo i u pragmatičnom smislu, ipak će ovisiti o konačnom stavu Donalda Trumpa prema ruskoj politici. Zato je potpuno sigurno kako prije definiranja Trumpove politike prema Moskvi, susret između predsjednika Putina i kancelarke Merkel neće puno riješiti. Trump će taj odnos definirati s vremenom i on će ovisiti o modalitetima rješavanja sirijske, ukrajinske, iranske, ako hoćete i kineske, kao i energetske i mnoge druge problematike u kojima se američko-ruski interesi u većoj mjeri presijecaju ili samo dotiču. Zbog toga se zadaća Angele Merkel na prošlotjednom  susretu s Putinom prije svega odnosila na ne dopuštanje daljnjeg pogoršavanja Zapadnih i ruskih odnosa tj. njihovo otklizavanje u sferu dugotrajne nemogućnosti stabilizacije i povišenog rizika izbijanja opasnih incidenata i sukoba, u čemu EU može lako snositi najveće posljedice.

Osim toga, u Njemačkoj se u rujnu održavaju parlamentarni izbori. Kancelarka s Putinom sigurno nije razgovarala o ruskim hakerima koji navodno utječu na njemačku politiku i izbore, koja se glupost već tjednima, ako ne i mjesecima razvlači njemačkim i ne samo njihovim medijima. Ona će prije svega tražiti potporu ruskog predsjednika njezinoj kandidaturi na novi kancelarski položaj, imajući u vidu 2 i pol milijunsko ruskojezično biračko tijelo u Njemačkoj (najveće od svih nacionalnih manjina u toj zemlji), od kojih 60% gleda rusku televiziju „kao jedino objektivnu“ (info: Bloomberg), ali i pruža oko 1/3 od ukupne potpore koju u zemlji uživa desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD). Ukoliko kancelarka Merkel osigura potporu Vladimira Putina, a u što uvjerava većina ruskih analitičara jer, za razliku od Francuske, Moskva u Njemačkoj uistinu nema niti jednog svog političara-favorita za pobjedu i u biti joj je svejedno čime će kasnoljetni izbori u toj zemlji  rezultirati, kancelarka Merkel će još više učvrstiti svoje izglede za vlastitu pobjedu.

I za sam kraj. Njemački Die Zeit (internetska verzija) 4. svibnja piše, kako se rusko gospodarstvo oporavlja nakon dvije godine recesije, a njemački proizvođači pozitivno ocjenjuju perspektivu trgovinske suradnje s Moskvom.

Prema informacijama Njemačko-ruske vanjskotrgovinske komore (AHK), u prva dva mjeseca 2017. godine, trgovinska razmjena između dviju država porasla je za čak 43% u odnosu na isto razdoblje prošle godine i dosegnula je 6,7 milijardi eura. Pritom većina njemačkih gospodarstvenika koji vode poslove u Rusiji, očekuju daljnji rast dobiti.

Predstavnik Vanjskotrgovinske komore Matthias Schepp, izjavio je, kako su gospodarstvenici koji rade na ruskom tržištu primijetili da poslovi iznova „idu prema vrhu“. Njihov optimizam povezan je prije svega s postupnim „ozdravljenjem“ ruskog gospodarstva. Međutim, mnogi biznismeni su ukazali na negativni učinak sankcija EU. „Njemački gospodarstvenici su zabrinuti, kako zbog ograničenja značajan dio (ruskog, op. ZM.) tržišta može otići konkurenciji, npr. kineskim tvrtkama“, navodi se u članku.

Iako je njemačko-ruska robna razmjena jako snižena u odnosu na onu iz 2012. godine (od tada do 2016. godine svoje poslovanje u Rusiji obustavilo je više od 500 njemačkih tvrtki), pozitivna statistika posljednjih mjeseci daje nadu, kako će se robna razmjena između dviju država vratiti na prijašnju razinu, zaključuje Die Zeit.

Naravno, u gospodarskim odnosima s Rusijom za Njemačku ipak važe neka druga pravila nego za ostale članice EU. Ono što je Berlinu ključno za njegove nacionalne interese u odnosima s Moskvom, sigurno neće biti obustavljeno ili uništeno. Bilo kako bilo tj. neovisno o tome čime će u konačnici rezultirati sastanak Merkel-Putin, jedno je ipak sigurno. Razgovarati je bolje nego ratovati.Top of Form

Bottom of Form
Top of Form
Bottom of Form