Zoran Meter: KUDA IDU AMERIČKO-RUSKI ODNOSI?

Uoči i u vrijeme izvođenja nedavnih američko-britansko-francuskih raketnih napada na Siriju 14. travnja, činilo se kako se svijet, po prvi put nakon opasne „kubanske krize“ i vrhunca hladnog rata u XX. stoljeću, nalazi pred stvarnom mogućnošću izbijanja nikada u povijesti zabilježenog američko-ruskog vojnog sukoba, a time i trećeg svjetskog rata tj. apokalipse.

Međutim, u Siriji se dogodio nešto posve suprotno, što je iznenadilo brojne svjetske analitičare i medije: američke rakete su ispaljene, a žrtava nije bilo niti u redovima sirijske vojske niti među civilnim stanovništvom, dok su materjalne i vojne štete bile zanemarive – niti jedna raketa nije uništila aktivne sirijske vojne baze, niti jedna nije doletjela u zone djelovanja ruske protuzračne obrane, niti je napad ojačao sirijsku oružanu oporbu. Rezultat napada slobodno bi se mogao izraziti slijedećom konstatacijom: Sjedinjene Države, i Trump osobno, svijetu su dokazale kako one i dalje budno „bdiju“ nad zaštitom ljudskih prava i da su u tom smislu uvjek spremne reagirati svim sredstvima bilo gdje u svijetu; Rusija je, s druge strane, američkim napadom na Siriju pobijedila bez ispaljenog metka, jer je svijet vrlo brzo spoznao „veliku igru“ Moskve i Washingtona oko „odlučnog odgovora protiv Assadovog režima“, koliko se god mainstream medijima on pokušavao prikazati kao „velika pobijeda“ Zapada.

Međutim, za analitičare Geopolitika Newsa opisani scenarij nipošto nije bio iznenađenje. Već smo ranije, u vrijeme vrhunca ukrajinske krize i nedavnih verbalnih prijetnji međusobnim uništenjem od strane američkog i sjevernokorejskog lidera, tvrdili, kako do nikakvog nuklearnog rata neće doći, kao ni do rata između SAD-a i Rusije. Uoči američkih napada na Siriju jasno smo naveli kako će ih SAD uistinu izvršiti, ali u opsegu, intenzitetu i vremenu koje mu omogući Rusija. Sve izvan toga bilo bi potpuno nelogično i američku vanjsku politiku svelo bi na hazardersku, a ona to, usprkos općoj percepciji nipošto nije. U analizi od 11. travnja izjavio  sam slijedeće:

„SAD naprosto mora vojno reagirati nakon ovoliko „dima“ pokrenutog s njihove strane i izrečenih optužbi na račun Damaska i Moskve, ali i najnovijih, po Trumpa vrlo neugodnih unutarnjih problema i istražnih radnji jučer pokrenutih od FBI-a čak i u kabinetima njegovih suradnika u Bijeloj kući. Međutim, znamo, kako je SAD od završetka Drugog svjetskog rata sve svoje ratove vodio isključivo s ipak, u najmanju ruku drugorazrednim zemljama, poput komunističke Koreje, komunističkog Sjevernog Vijetnama, Grenade ili arapskih vojski (bez obzira što je ona iračka naizgled bila vrlo respektabilna), Afganistana. Bez obzira što su se Amerikanci u pojedinim od tih ratova posredno i sukobljavali s ruskim tj. sovjetskim vojnim komponentama, poput zračnih borbi nad Vijetnamom s ruskim pilotima na strani sjeverno-vjetnamske vojske, ostaje činjenica kako nikada do sada američka vojska nije napala rusku i obratno. Jednostavno, potencijal rizika takvih operacija potpuno je neprihvatljiv po obje strane. To je i ono jedino što sada može djelovati umirujuće iako vanjska slika stanja oko Sirije djeluje gotovo pa apokaliptično. Nikada se Washington neće odlučiti na neposredni napad na ruske snage, bilo to u Siriji ili negdje drugdje. U Siriji Rusija ima stacionirane itekako ozbiljne snage: od onih zračnih, protuzračnih, moćnih obalnih protubrodskih sustava „Bastion“, bešumnih dizel-podmornica naoružanih krstarećim raketama „Kalibr“ i td. Zbog toga će američka odluka o ciljevima napada u Siriji, koliko to god čudno zvučalo u uvjetima sveopćeg prekida komunikacije između SAD-a i Rusije, isključivo ovisiti o, vjerujem, još uvjek postojećem kanalu između vojnih vrhova dviju država i ruskom (ne)pristanku na davanje suglasnosti za američki napada na sirijske snage i odabir njihovih ciljeva, intenzitet i vrijeme trajanja.“

U analizi od 10. travnja naveo sam slijedeće: „Sjedinjene Države ovakom oštrom retorikom i najavom primjene vojnog odgovora prema Siriji ne ostavljaju si previše prostora za odstupnicu jer bi time dodatno gubile na političkom ugledu u očima međunarodne zajednice. S druge strane posve je izvjesno kako se Rusija po ovom pitanju neće povući i to ona već dugo vremena sasvim jasno daje do znanja. Sirija je, uz izuzetak Ukrajine, danas jedni prostor na koji Rusija snažno utječe i na kojem se neposredno suprostavlja američkim interesima. Kroz svoj vojni angažman i zaštitu sirijskog predsjednika Assada Rusija danas nastoji povratiti raspadom SSSR-a izgubljene pozicije globalne velesile. Ukoliko bi se Rusija sada povukla, ona bi, za razliku od SAD-a, izgubila ne samo teško stečeni ugled kroz sirijsku kampanju, već i status jednog od ključnih globalnih središta moći i bila bi svedena na regionalnu državu što nikako nije u skladu s njezinom vojnom moći ali i ambicijama. Dakle, Moskva ima još manje prostora za manevarsku odstupnicu u Siriji nego što to ima Washington. … logički se postavlja pitanje – kuda i kako dalje i nije li zbog svega toga neizbježan američko-ruski rat tj. sveopća kataklizma? Ipak ne bih išao tako daleko te i dalje nisam pristalica apokaliptičnih teorija ma koliko događaji vodili upravo prema takvom scenariju. Naime, u Pentagonu još uvjek vodeću riječ imaju visoki profesionalci, skriveni od očiju medija, koji jako dobro shvaćaju realno stanje stvari i sasvim sigurno pravilno iščitavaju signale upućene sa suprotne strane.“

U prošlotjednom intervjuu za 7Dnevno također sam izjavio kako američkim napadom na Siriju, iako možda čudno zvuči, završava jedna prilično duga era slobodne američke vojne penetracije u državu u koju poželi, da se granice utjecaja velikih država diljem svijeta sve jasnije razaznaju, i da je glavni „krivac“ novonastalog globalnog geopolitičkog stanja iznova vojno osnažena Rusija. To svi ozbiljni svjetski analitičari znaju i od tuda sva nervoza posljednjih godina. Tada sam izjavio i slijedeće: „Svijetu bi, koliko god to čudno izgledalo, sada dobro došla jedna nova „kubanska kriza“ da usijane glave konačno sazriju i shvate svu opasnost svojih zabluda i da opet počmemo živjeti bez straha.“

Dakle, za Geopolitika News nikakvog iznenađenja u igrama velikih sila nije bilo, niti će ga biti. Geopolitika je ipak u mnogome predvidljiva disciplina ukoliko se u bavljenju njome polazi od pravilnih pretpostavki i u prosudbama daljnjih događaja koriste profesionalne metode i kriteriji, izvan okvira dnevnopolitičkih prepucavanja i navijačkih strasti.

A da američko-ruski odnosi nikada neće zaći u „slijepu ulicu“ iz koje nema izlaza svjedoči i vijest od 19. travnja, kada je Bijela kuća izvijestila o susretu savjetnika za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Johna Boltona i ruskog veleposlanika u SAD-u Anatolya Antonova. Bolton je tada izjavio kako je poboljšanje međusobnih odnosa nužno i Moskvi i Washingtonu i da ono zahtjeva razmatranje niza problema – od miješanja u američke izbore, uporabe kemijskog oružja u Velikoj Britaniji, do stanja u Siriji i Ukrajini.

Podsjetio bih kako Rusija negira umješanost u američke izbore, a da za trovanje bivšeg špijuna Skripala i njegove kćeri i kemijski napad sirijske vojske još uvjek nema nikakvih konkretnih dokaza. Naravno da će Washington spomenute, po Moskvu politički i medijski neugodne elemente koristiti kao „snažne karte“ pri vođenju međusobnih pregovora, samo je pitanje koliko će ih Moskva uvažavati s obzirom na njezinu intenzivnu i uspješnu protupropagandnu djelatnost  upravo po spomenutim pitanjima.

Što se tiče Ukrajine, ona je već „tradicionalno“ bojno polje američko-ruskog geopolitičkog sukoba oko kojeg će, pretpostavljam, biti i najviše problema u postizanju bilo kakvog dogovora, dok je sa Sirijom, iako djeluje nemoguće, kompromis moguće postići puno lakše jer Rusija od samog početka svoje intervencije poziva na aktivno političko sudjelovanje SAD-a u razrješenju tamošnjeg sukoba. Međutim, ovdje je primarno pitanje, žele li Sjedinjene Države trajnu stabilizaciju tog prostora, koja bi nužno uključivala i povratak Rusije i njezinih interesa u bliskoistočnu regiju, ili, kategorički, na to još uvjek nisu spremne. To će najprije ovisiti o ravnoteži vojnih snaga, kako između dviju supersila tako i između njihovih regionalnih saveznika i partnera. Uvjeren sam, također, kako se između SAD-a i Rusije svo ovo vrijeme odvijaju određeni kontakti po utvrđenim kanalima, bilo vojne bilo diplomatske prirode, ili i jednih i drugih. O tome najbolje svjedoči i gore spomenuto “čudno” američko raketiranje Sirije, s gotovo nikakvim vojnim i strateškim učinkom na samom terenu, ali i izostanak bilo kakve konkretne ruske reakcije, osim one nužne, koja se ogleda u političkoj osudi “američke agresije” na suverenu zemlju.

Uopće nije isključeno da nakon predstojeće inauguracije Vladimira Putina na novi predsjednički mandat i očekivane rekonstrukcije ruske vlade, uključno i moguće smjene dosadašnjeg premijera Dmitryja Medvedeva, Rusija i SAD započmu konkretne političke pregovore, temeljene na pragmatičnim odnosima i većem stupnju uvažavanja nacionalnih interesa druge strane.

Što se tiče SAD-a, vrlo je važno da upravo John Bolton poduzima relaksirajuće kontakte. On je prije nekoliko dana stupio na dužnost trećeg po redu Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, zamijenivši generala Herberta McMastera čijim radom Trump nije bio zadovoljan. Bolton je od ranije poznat kao zagovornik radikalnih vojnih riješenja, prije svega po pitanju američke intervencije u Iraku u vrijeme Bushove administracije, kao i nedavno, u vrijeme napetih odnosa između SAD-a i Sjeverne Koreje. Međutim, prvi Boltonovi potezi na novoj dužnosti pokazuju njegov drukčiji i osmišljeniji pristup međunarodnoj politici u odnosu na prethodne stavove. Tako je proteklih dana upravo Bolton, uz Mikea Pompea (također novo lice američke diplomacije nakon što će uskoro i službeno postati državni tajnik, na koji položaj dolazi s funkcije uspješnog direktora CIA-e), bio jedan od sukreatora novog američkog plana za Siriju u koji nastoji involvirati i regionalne arapske države (koji ima itekako logičku pozadinu), a najnoviji susret s ruskim veleposlanikom u Washingtonu još više potvrđuje njegovo „prizemljenje“ u svijet real-politike. Uostalo, ubrzo nakon prve Trumpove objave o njegovom imenovanju  na dužnost savjetnika za nacionalnu sigurnost, Bolton je za Wall Street Journal izjavio kako njegove prijašnje (ratoborne) izjave više nemaju nikakve veze s funkcijom koju će od sada obnašati i u kojoj će isključivo provoditi politiku predsjednika Trumpa. To je sasvim logično, s obzirom da se Trump nastoji okružiti snažnim ljudima od osobnog povjerenja, koji će bespogovorno u djelo provoditi njegove ideje i zamisli i pomoći mu u suprostavljanju napadima od strane političkih protivnika u Kongresu, kao i nesklonih mu medija, ali isto tako i smanjiti snažni utjecaj vojnog lobija (čiji je predstavnik bio McMaster) na ključne vanjskopolitičke odluke. Sve mu je to nužno i zbog predstojećih važnih političko-diplomatskih koraka, poput sastanka sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong-unom (oko toga mu trebaju kvalitetni savjeti stručnih, iskusnih i pouzdanih osoba unutar svoga tima, o čemu svjedoči i nedavni tajni odlazak Pompea u Pjongjang i razgovor s Kim Jong-unom) i donošenja konačne odluke o (ne)ostanku SAD-a u Sporazumu o iranskom nuklearnom programu, ali još i više predstojećih izbora za Kongres koji će se održati u studenom ove godine i koji su najvažniji događaj za Trumpov politički opstanak na čelu američke države.

Dakle, možemo zaključiti slijedeće: američko-ruski odnosi sasvim se sigurno nalaze u fazi „dubokog zamrzavanja“ ali ne i u fazi „kliničke smrti“. Za njihovo „odmrzavanje“ i svođenje u obostrano prihvatljive okvire bit će potrebne godine, a vjerojatno i druga politička nomenklatura, a glavni preduvjet – obostrano nužni i bolni kompromisi na koje dvije strane sada nisu spremne. Pa iako nas, umjesto kompromisa, puno prije očekuje faza nove eskalacije američko-ruskih odnosa, moguće i incidentnih situacija, oni nikada neće izići izvan okvira minimalnog nužnog nadzora, potrebnog za izbjegavanje potpune katastrofe.