Zoran Meter: KATARSKA KRIZA IZ ZALJEVSKE PRERASTA U MEĐUNARODNU

Nisu se obistinile najave onih svjetskih analitičara koji su prognozirali brzi završetak, u osnovi saudijsko-katarske krize, kao i onih koji su smatrali kako se ona neće preliti iz zone Perzijskog zaljeva i izići izvan političkog nadzora Vijeća za suradnju arapskih država Perzijskog zaljeva. To se nije dogodilo, a u krizu su se aktivno umiješale i Turska (usprkos Rijadovom očekivanju neutraliteta od strane Ankare zbog velikih saudijskih investicija u Turskoj), Iran, Sjedinjene Američke Države ali i Rusija (o svemu tome nešto više u drugom dijelu teksta).

Ukratko podsjetimo: početkom lipnja Saudijska Arabija, UAE, Bahrein i Egipat prekinuli su diplomatske odnose s Katarom (čemu su se naknadno pridružile još neke muslimanske zemlje), a Rijad i Abu Dhabi uveli su i gospodarsku blokadu te zemlje kroz zabranu dostave roba svojim kopnenim, zračnim i morskim putovima. Razlog uvođenja takvih mjera jesu optužbe o katarskom sponzoriranju terorističkih organizacija i ekstremističkih pokreta u regiji, prije svih „Muslimanske braće“, „Islamske države“ i „Al-Qaide“, zbog čega su te zemlje Kataru postavile desetak ključnih zahtjeva za izmjenom njegove (vanjske) politike, kao preduvjet za normalizaciju odnosa (prestanak potpore terorističkim organizacijama, „obuzdavanje“ katarskih medijskih resursa, prije svih utjecajne „Al Jazeere“, zaustavljanje uspostave dobrosusjedskih odnosa s Iranom i td.). Pritom su prosaudijske zemlje računale na velike financijske gubitke koje će blokada prometa prouzročiti maloj ali „nepokornoj“ i prebogatoj monarhiji, prije svega njezinoj gigantskoj državnoj, a globalno ponajjačoj zrakoplovnoj tvrtci „Qatar Airways“, kao i velike probleme po pitanju katarske opskrbe proizvodima široke potrošnje.

Što se tiče ovog posljednjeg, uistinu je primjetana tendencija brzog i masovnog kupovanja proizvoda, usprkos izjavama tamošnjeg državnog vrha kako Katar posjeduje velike zalihe roba, dovoljne za čak godinu dana normalnog funkcioniranja društva u slučaju potpune blokade zemlje. Međutim, ovdje se radi o nečem drugom. Naime, usprkos najavi Irana da će „bratskoj zemlji“ omogućiti korištenje svojih morskih luka za opskrbu Katara, ipak je činjenica kako Katar 40% svojih roba uvozi kopnenim putom tj. preko teritorija Saudijske Arabije i UAE. Zbog toga, iako ih očito neće nedostajati, proizvodi široke potrošnje mogu poskupjeti, a to je ono što se previše ne sviđa niti stanovnicima Katara, usprkos činjenici da se radi o  najbogatijoj zemlji svijeta.

Saudijska Arabija i njoj privrženi regionalni saveznici nastojat će i dalje pooštriti svoj protukatarski politički smjer i to znatno jače nego li je to bilo 2014. godine u vrijeme prvog saudijsko-katarskog diplomatskog sukoba. Pritom se ne mogu u potpunosti isključiti niti eventualane vojne mjere od strane Rijada po obrascu saudijske intervencije u Bahreinu 2011. godine, u vrijeme tzv. arapskog proljeća, kada su saudijski vojnici u krvi ugušili protuvladine prosvjede tamošnjeg većinski šijtskog stanovništva (na valu tzv. arapskog proljeća koje ipak nije bilo dozvoljeno šijtskom stanovništvu zbog navodnog iranskog utjecaja) te zaljevske otočne monarhije, u kojoj je na čelu sunitski dvor, potpuno ovisan o pomoći Rijada. Vojne mjere protiv Katara nisu u potpunosti isključene (iako su malo vjerojatne) ni usprkos izjavi Vijeća za suradnju zaljevskih zemalja kako one ne namjeravaju mijenjati katarsku vladu već samo njezin politički smjer. Međutim, ukoliko imamo u vidu kako se u bliskoistočnoj regiji promjene (vanjsko) političkog smjera tamošnjih država redovito ne događaju bez prethodne nasilne smjene vladajućih režima (Irak, Libija, Sirija, Jemen), spomenuta izjava ima itekako dvojako značenje.

U krizu se uključuje sve više izvanjskih aktera na koje Rijad nije računao

Turski parlament je donio odluku o slanju 500 svojih  vojnika u tursku vojnu bazu u Kataru, čime je Ankara jasno dala do znanja na čijoj je strani i da se protivi bilo kakvom vojnom riješenju i svrgavanju aktualne katarske vlade. Štoviše, predsjednik Erdogan je ubrzao proces slanja vojnika i turskih vojnih brodova u tu zemlju, ali je također i pozvao Saudijsku Arabiju na ukidanje blokade Katara, nazvavši tu odluku „nedostojnom braće po islamu“. Naime, usprkos velikim saudijskim investicijama u Tursku, turska politička elita je pravilno procijenila kako se, u slučaju da ona sada na cjedilu ostavi svoje katarske saveznike, sutra i sama može naći ostavljena u slučaju sukoba s tim istim SAD-om ili Saudijskom Arabijom. A na Bliskom istoku, tom konglomeratu različitih nacionalnih i geostrateških interesa, upasti u sukob s bilo kim i bilo kada uistinu nije teško.

Azerbajdžanski medij Yeni Çağ („Novo vrijeme“) objavio je 11. lipnja, kako su arapske monarhije instruirale bahreinskog ministra vanjskih poslova šeika Halida bin Ahmeda al-Khalifu, da uvjeri turskog predsjednika Erdogana kako „ne smije ometati svrgavanje katarskog vladara Al-Thanija“. Medij navodi kako je bahreinski šef diplomacije izjavio „da države-članice Vijeća za suradnju arapskih zemalja Zaljeva žele vidjeti tursku potporu po pitanju riješenja regionalnih problema“. Pritom nema nikakve sumnje da se pod pojmom „regionalni problemi“ podrazumjevalo nastojanje likvidacije pokreta „Muslimanska braća“ kao regionalne snage, poglavito kroz izolaciju katarskog emira.

Priključenje Turske iransko-iračkom savezu?

Osim Turske, otvorenu potporu Kataru dao je i Iran. Panarapska (prosaudijska) televizija  „Al-Arabia“ nedavno je objavila vijest prema kojoj je iranski Korpus straže islamske revolucije u Katar poslao svoje vojne savjetnike koji osiguravaju dvorac katarskog emira. Također je objavila i vijest da je iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Zarif 5. lipnja bio u posjetu Ankari. Bile vijesti saudijskog medija točne ili ne, tendencija je posve jasna. Katar više ne računa isključivo na američku sigurnosnu zaštitu, usprkos tamo stacionirane najveće američke bliskoistočne vojne baze Al-Udeid. Londonski medij „Rai al-Yaum“ objavio je kako se na pregovorima iranskog ministra i turskih kolega u Ankari razgovaralo o očuvanju postojećeg režima u Kataru i pretpostavljenom priključenju Turske iransko-iračkom savezu.

Općenito gledano, trenutačno na Bliskom istoku imamo formirane tri temeljne koalicije: „os suprostavljanja“ koju čine Iran, Irak, Sirija i libanonski „Hezbollah“; arapske konzervativne monarhije (Saudijska Arabija, UAE, Bahrein, Egipat, Jordan); i treća – Turska i Katar, kojima treba pribrojiti i moćni i utjecajni regionalni pokret „Muslimanska braća“ koji dvije zemlje snažno podupiru. Svako daljnje produljenje političkog sukoba „prosaudijske koalicije“ i Katara može dovesti do dramatičnog preustroja političke karte čitave bliskoistočne regije.

Ishitreni Trumpov potez

Upravo zato i čudi ishitreni potez američkog predsjednika Donalda Trumpa da oštro odbaci Katar, pozivajući ga na žurni prekid sponzoriranja terorizma, i da se potpuno okrene Saudijskoj Arabiji. Naime, neovisno o unosnim vojnim i gospodarskim ugovorima s arapskim monarhijama, takav potez može uzdrmati američke geostrateške interese i dovesti do jačanja drugih vanjskih sila u regiji, kao i regionalnih sila koje nisu sklone Washingtonu, poput Irana. Trump je ubrzano učinio ono što je Obamina administracija najprije dugo oklijevala činiti, a potom i potpuno odbacila usvajanje strategije oslanjanja na Saudijsku Arabiju, potpisavši, između ostalog, i nuklearni sporazum s Iranom.

Međutim, američko miješanje u katarsku krizu prilično je proturječno. Predsjednik Trump je najprije na svojoj Twitter stranici poteze Saudijske Arabije prema Kataru (blago rečeno, čudno) nazvao „početkom kraja terorizma“, da bi potom državni tajnik Rex Tillerson izjavio kako Katar pruža SAD-u snažnu potporu u borbi protiv „Islamske države“ u okviru protuterorističke koalicije. Štoviše, Tillerson je pozvao arapske države na ukidanje blokade te zemlje. Nije prošlo dugo, a predsjednik Trump je od svega ovog „pilatovski oprao ruke“, ponudivši svoje posredništvo u riješavanju krize. Predložio je katarskom emiru Tamimu posjet Washingtonu ali se emir nije odazvao, bojeći se kako se više neće vratiti u Katar, barem ne u svojstvu čelnika tog emirata. Štoviše, katarski ministar vanjskih poslova Muhammed bin Abdel Rahman al-Thani 9. lipnja otputovao je u Moskvu na razgovore s ruskim čelnicima, od kojih je dobio ono što je i tražio – rusko protivljenje vojnoj intervenciji u Katar i želju Moskve za posredništvom u riješavanju krize.

Sve je to izazvalo gnjev predsjednika Trumpa, koji je 9. lipnja izjavio kako „Katar podupire terorizam na vrlo visokoj razini“, s čim treba prestati.

Međutim, svima je postalo jasno kako Katar neće odustati i podčiniti se saudijskim ambicijama, svjestan kako iza sebe ima dovoljno snažnu potporu, a u što pravilno ubraja i spomenutu američku vojnu bazu na svom teritoriju, koju inače sam financira. Bez obzira na izjave pojedinih generala iz Pentagona kako produljenje katarske krize može utjecati na buduće akcije protuterorističke koalicije protiv „Islamske države“, Amerikancima sigurno ne pada na pamet vlastito vojno svrgavanje katarskog političkog vrha čime bi još više ugrozili svoje regionalne interese. Ovdje možemo napomenuti kako Rijad itekako ostavlja otvorenom mogućnost da se američka baza iz Katara i tamošnje američko regionalno zapovjedništvo Centcom prebace na saudijski teritorij, što smatramo malovjerojatnim s obzirom da bi se radilo o skupom i dugotrajnom procesu, vrlo neugodnom u okolnostima dinamičnih  promjena koje su zahvatile širi bliskoistočni prostor i koje ne ostavljaju previše manevarskog prostora za „prazan hod“.

Katarske investicije kao zalog nepotčinjavanja

Osim priličnog broja neočekivanih zaštitnika Katara, nervozu Rijada pojačava i spoznaja o  katarskoj globalnoj investicijskoj snazi. Tako turski Hürriyet inozemne investicije Katara procjenjuje na čak 335 milijardi dolara, što predstavlja 14. mjesto u svijetu. Po pojedinim gospodarskim sektorima to bi izgledalo ovako: energetika-19,06 milijardi dolara, industrija-18 milijardi dolara, financije-87 milijardi dolara, nekretnine-11 milijardi dolara, mediji-6,254 milijarde dolara, trgovina-5,84 milijarde dolara, transport-1,4 milijarde dolara, hotelski biznis-940 milijuna dolara, sport, moda, … Pogledajmo samo pojedine svjetske brendove u koje je ušao katarski kapital: nizozemski energetski div „Shell“, francuski gigant „Total“, ruski naftni div „Rosnjeft“, modna kuća „Valentino“, španjolska „Iberdola“, Tiffani, Harrolds i brojni drugi. Katar je suvlasnik londonske zračne luke Heathrow, kao i londonske burze, surađuje s britanskom bankom Barclays i švicarskom Credit Suisse, brazilskom bankom Santander i snažnom kineskom Poljoprivrednom bankom.

Međutim, ono najvažnije ipak je katarski plinski biznis. Ta država godišnje izveze 106 milijardi m3 ukapljenog plina diljem svijeta, a glavni dio transportira se u Europu i Jugo-istočnu Aziju.

Vidjet ćemo vrlo brzo na koji će se način rasplesti ova kriza. Međutim, već je sada jasno kako iza nje stoji otvoreni dil vlade u Rijadu s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, koji, poput „slona na staklenoj površini“ gleda isključivo američke nacionalne interese,  ne mareći previše za sveukupne posljedice. A Trump je upravo nedavno u Rijadu osigurao američke gospodarske i vojne interese u sklopljenim poslovima sa Saudijcima za, nećemo pretjerati ako to kažemo, sljedećih 10-20 godina – od vojno-industrijskog kompleksa, do sfere visoke tehnologije, civilne zrakoplovne industrije (Saudijci će kupiti više od 100 američkih zrakoplova Boing), a zaustavio je i po SAD vrlo neugodne prijetnje Saudijske Arabije o povlačenju njezinih golemih sredstava iz američkih fondova, koji se procjenjuju u razmjeru (ovisno o izvorima) od 300 pa do čak, vjerojatno pretjeranih, 700 milijardi dolara).

Što se može očekivati?

Veliki problem po Zapadne interese mogao bi nastati uspostavom svojevrsnog novog saveza Teheran-Bagdad-Damask-Ankara-Doha, iako je  praktički do jučer bio moguć  jedino u sferi znanstvene fantastike. Vjerojatni prijam Irana u Šangajsku organizaciju (pod patronatom Moskve i Pekinga) 2018. godine mogao bi, skupa sa spomenutim scenarijem dovesti do bitnih promjena geopolitičkih i geostrateških odnosa u čitavoj regiji. To je ono čega je Europska unija itekako svjesna ali su dometi njezine vanjske politike vrlo ograničeni, poglavito sada, kada je Velika Britanija i službeno u procesu Brexita, a Bruxelless suočen s po sebe neugodnim saveznikom u Washingtonu, u osobi predsjednika Donalda Trumpa.

Unatoč „nenadanom poklonu“ teško vjerovati kako će Rusija htjeti pružiti sigurnosnu zaštitu Kataru i time dodatno zakomplicirati svoje odnose sa SAD-om ali i ugroziti svoje interese i odnose s mnogim arapskim zemljama, uključno Egipat (s kojim ima uspostavljeno strateško partnerstvo), UAE, Jordan, pa i samu Saudijsku Arabiju kao najutjecajniju arapsku državu. Međutim, stvari se dodatno kompliciraju s obzirom na stav Turske, Irana pa i EU po tom pitanju, što Mosvi svakako ide na ruku.

Sada će se čitava stvar svesti na psihološku i stvarnu nacionalnu i vjersku čvrstoću katarskog emira Al-Thanija (koji je i kreirao katarsko gospodarsko čudo i stvorio najbogatiju zemlju na svijetu), u smislu, hoće li ostati ustrajan u svojoj politici ili će se na kraju ipak pokoriti i pokloniti Trumpu u svom eventualnom „hodočašću“ Bijeloj kući.

Katarska politika je konstantna i za poznavatelje prilika vrlo transparentna već dugi niz desetljeća. Kao takva, ona do jučer nije smetala niti Washingtonu niti Rijadu. A da se američka administracija možda ipak malo zaletila (ili se uistinu radi o Trumpu kao korporativnom predsjedniku koji mari isključivo za interese krupnog biznisa i svjesno vuče takve poteze), ukazuje i vijest od četvrtka, od strane  katarske državne novinske agencije Qatar News Agency (QNA). Prema njoj, dva  američka vojna broda stigla su u katarsku luku radi izvođenja zajedničkih vojnih vježbi, upravo na dan, kada su ministri obrane dviju zemalja James Mattis i Khalid bin Mohammad al-Attiyah u Washingtonu potpisali unosni sporazum o američkoj isporuci Kataru  višenamjenskih lovaca F-15 za iznos od 12 milijardi dolara.

Taj posjet i potpisani sporazum, kao i održavanje zajedničke vojne vježbe, u potpunosti dezavuiraju američke optužbe o Kataru kao glavnom sponzoru islamističkog terorizma jer bi, u suprotnom, značilo kako Washington politički i vojno posredno i sam podupire taj isti terorizam. Zato će biti zanimljivo pratiti naredne reakcije Rijada i Abu Dhabija, kao glavnih pokretača protukatarske politike u regiji, u novonastalim okolnostima.

Oovaj čin predstavlja jasan signal kako Washington ne podržava vojno riješenje katarske krize, ali i ukazuje na američku, toliko puta viđenu političku pragmatičnost, koja se prečesto ogleda u čistom interesu krupnog biznisa, u ovom slučaju moćnog američkog vojno-industrijskog kompleksa.