Zoran Meter: KAKO SU ELITE IRAČKOG KURDISTANA REFERENDUMOM IZMANIPULIRALE NAROD RADI OSTANKA NA VLASTI

Ukoliko je vjerovati francuskim obavještajcima, Masud Barzani je glavni krivac za lošu odluku o startu referenduma jer je naivno vjerovao svom sinu Masruru Barzaniju (upravlja obavještajnim strukturama IK) koji ga je uvjeravao da za provedbu referenduma uživa punu potporu CIA-e i Pentagona.  Navodno je imao potporu i od Paula Manaforta (upravo ovih dana obuhvaćenog istragom  američkog specijalnog tužitelja unutar istrage o „ruskim vezama“ Trumpovog izbornog stožera), a preko njegovog lobiranja i od samog predsjednika Trumpa.

Kada čovjek, kao pojedinac, obmanjuje i zlouporabljuje povjerenje druge osobe je strašno i neprihvatljivo, ali kada to rade političke elite koje u svrhu očuvanja vlasti ili stečenih pozicija u zabludu uvlače čitav jedan narod pri tom se doslovno igrajući njegovom sudbinom, manipulirajući njegovim emocijama i iskrenim težnjama za nečim boljim i  uzvišenijim, poput sanjane slobode, tada je to tragično i neoprostivo!

A upravo jednoj takvoj zlouporabi svjedočimo danas u Iračkom Kurdistanu, zemlji ponosnih ljudi koje povijest iz nekih svojih razloga i okolnosti jednostavno nije htjela učiniti svojima na svome. Njihovo političko vodstvo tvrdoglavo je  inzistiralo na provedbi referenduma o nezavisnosti od Iraka, usprkos pozivima i dobronamjernih i onih drugih državnika i analitičara diljem svijeta da se od tog poteza privremeno suzdrže jer on u ovom trenutku nema nikakvu šansu za uspjeh, a posljedice mogu biti vrlo neugodne. Razlog potpuno nepotrebnog hazarda službenog Erbila (jer on je i dalje mirno mogao uživati u postojećem statusu quo, i rizik donošenja ključnih političkih poteza i njihovih posljedica prebaciti  na Bagdad i tako sačuvati obraz i simpatije unutar vlastitog naroda i međunarodne zajednice, dokazujući svoju zrelost u vođenju strpljive, miroljubive i mudre politike, koja bi,  kao takva, Iračkom Kurdistanu onda i omogućila šansu za izlazak na međunarodnu scenu kao samostalanog i odgovornog  državnog subjekta) i dalje je predmet interesa mnogih svjetskih analitičkih središta. Naime, Irački Kurdistan jednostavno je previše izgubio, a dobio nije baš ništa. Preciznije – izgubio je kurdski narod, jer elite će i iz ovoga stanja za sebe znati iznaći koristi, što ćemo vidjeti iz nastavka analize.

Delegacija Iračkog Kurdistana (dalje:IK), koju će predvoditi stručnjaci iz sfere nafte i gospodarstva, u nedjelju bi trebala doći u Bagdad na pregovore s iračkom federalnom vladom o proračunu zemlje za 2018. godinu i drugim bitnim temama vazanim uz odnos središnje vlade i te iračke autonomne regije.

Naime, u ponedjeljak, 6. studenog, premijer Iračkog Kurdistana Nechirvan Barzani (nećak Masuda Barzanija, donedavnog predsjednika IK koji je prije desetak dana podnio ostavku na sve dužnosti), jedini visoki politički dužnosnik IK koji se protivo provedbi referenduma o nezavisnosti, izjavio je o spremnosti na predaju Bagdadu nadzora nad kurdistanskom naftom, granicom i svim prihodima regije, ukoliko Bagdad prihvati niz uvjeta. A ti se uvjeti, zapravo, svode na pregovore o proračunu Iraka za iduću godinu i postotku koji je unutar njega namjenjen za Irački Kurdistan. To i proizlazi iz riječi Nechirvana Barzanija: „Ukoliko federalna vlada usmjeri sredstva za plaće službenicima autonomije, dodjeljujući, u skladu s Ustavom 17% proračuna i naknada, mi smo spremni predati naftu, zračne luke, granične prijelaze i sve prihode pod nadzor Bagdada“. Prethodno je federalna vlada u nedjelju razmatrala proračun za iduću godinu, a za Irački Kurdistan planira dodijeliti 12,67% od ukupnih proračunskih sredstava, što je službeni Erbil nazvao „neustavnim“, a taj iznos nedostatan za ispalte plaća svojim službenicima čak i u samo jednoj regiji Iračkog Kurdistana.

I, zapravo, na to se pitanje svela kulminacija sukoba glede „kurdske nezavisnosti“. Radi se o potpuno ekonomskim pitanjima, nužnim za preživljavanje dvaju vodećih klanova u Iračkom Kurdistanu – Barzani i Talabani – i njihovih političkih opcija – Demokratske stranke Kurdistana i Patriotskog saveza Kurdistana. Političke ideje, prije svega one o nezavisnosti, u koje su, osim domicilnog stanovništva velike nade polagali i Kurdi u susjednim zemljama – Turskoj, Iranu i Siriji – od kurdistanskih elita više nitko niti ne spominje, a svi napori se usmjeravaju na očuvanje vladavine klana Barzani u IK i dobivanje od Bagdada dodatnih tranši iz proračuna, nužnih za plaćanje mirovina stanovništvu i napuhanog i prevelikog administrativnog aparata kurdske autonomije, čak i na račun „mrtvih duša“ tj. manipulacijom stvarnog broja činovnika i pripadnika vojnih snaga – pešmerga. Po Erbil je posebno osjetljivo pitanje ovih drugih jer je Washington prije cca mjesec dana donio odluku o prekidu neposredne vojne pomoći pešmergama, za što je bilo nekoliko glavnih razloga koji su ljutili Amerikance. Kao prvo, u vrijeme bitke za Mosul vođene su oštre rasprave između zapovjedništva pešmergi i tamošnjeg zapovjedništva američkih snaga koje je koordiniralo operacijom oslobođenja tog grada od ISIL-ovih snaga. Kurdska strana tada je manipulirala stvarnim brojem pešmergi koji sudjeluju u operaciji tj. preuveličavala ga, tražeći veći iznos novca za isplate plaća nego li je to bilo potrebno u stvarnosti. Novca su tražili toliko da se činilo da bi njihovi borci vrlo brzo oslobodili ne samo Mosul već i sve ostale iračke regije do Bagdada. I kao drugo, pešmerge se nisu ponašale onako kako je od njih traženo: nisu sudjelovali u neposrednim borbama, a prilaz Mosulu blokirali su na prevelikoj udaljenosti od grada, isključivo na njegovoj sjevernoj strani, zbog čega su se smjerovi napada morali mijenjati i prilagođavati situaciji, što je na kraju rezultiralo kašnjenjem „trijumfalnog“ oslobađanja toga grada-simbola (prijestolnice „Islamske države“ u Iraku), prvotno planiranog na 100. dan vladavine Donalda Trumpa, do čega nije došlo.

O svemu je tome Bagdad vrlo dobro upoznat, i na manipuliranje „mrtvim dušama“ od strane Erbila radi dobivanja više nvca iz središnje riznice sigurno neće pristati, što je za klanove Barzani i Talabani vrlo neugodno. Bagdad je iskoristio političku infantilnost Erbila i srezao proračun za IK na održivi minimum. A u predstojećim pregovorima s kurdistanskom vladom Bagdad će to iznivelirati dobivši zauzvrat velike dividende. Ali to niveliranje vjerojatno niti neće ići kroz povećanje postotka proračuna predviđenog za IK (jer bi to bilo politički neugodno po premijera Al-Abadija čija je oporba oštro nastrojena protiv kurdskog političkog vodstva i njihovog projekta referendumao nezavisnosti) već prije kroz povoljniju transformaciju poreza, naloga i sl.

U takvoj situaciji, kada Erbil mora smanjiti svoje apetite zbog potpuno prazne riznice Iračkog Kurdistana (iz koje je,već i tada poluprazne, gotovo sve otišlo na organizaciju referenduma  25. rujna), a uz to primiriti nezadovoljne i prevarene ljude koji su od referenduma puno očekivali, ostavka predsjednika Masuda Barzanija i pad njegovog klana bila je posve razumna odluka. Ukoliko je vjerovati francuskim obavještajcima (a nema previše razloga za suprotno), Masud Barzani je glavni krivac za lošu odluku o startu referenduma jer je naivno vjerovao svom sinu Masruru Barzaniju (upravlja obavještajnim strukturama IK) koji ga je uvjeravao da za provedbu referenduma uživa punu potporu CIA-e i Pentagona.  Navodno je imao potporu i od Paula Manaforta (upravo ovih dana obuhvaćenog istragom  američkog specijalnog tužitelja unutar istrage o „ruskim vezama“ Trumpovog izbornog stožera), a preko njegovog lobiranja i od samog predsjednika Trumpa.

Riješavanje posljedica riskantne politike Masuda Barzanija  sada su pale na pleća vlade predsjednikovog nećaka Nechirvana, koji se, kao što smo to ranije spomenuli, jedini protivio referendumu. Njegov glavni cilj sada je primiriti narod osiguranjem novih tranši novca od strane Bagdada nužnih za preživljavanje autonomije. Na taj će način premijer nastojati osigurati svoj opstanak na čelu vlade, a, ukoliko bi se povoljno posložila politička konjuktura, možda će uspjeti doći i na čelnu poziciju IK, sada praznu zbog ostavke njegovog strica. Zato će od nedjeljnog sastanka u Bagdadu ovisiti politička budućnost premijera IK Barzanija ali i sudbina istiomenog klana. Pritom je premijerovo protivljenje referndumu ostavilo itekakvog traga i on sada uživa povjerenje, kako samog Bagdada, tako i najvažnijih vanjskih čimbenika – Irana i Turske. Zato će Nechirvan Barzani, čak i ukoliko ne dobije bitnije ustupke u financijskom smislu od središnje vlade u Bagdadu, istoj sasvim sigurno prepustiti naftna nalazišta, granične prijelaze i zračne luke. Njemu će za uzvrat biti dovoljna potpora Bagdada njegovoj kandidaturi za čelnu poziciju IK i omogućavanje sklapanja unosnih ugovora s inozemnim tvrtkama u sferi istraživanja i proizvodnje nafte kojom će potom trgovati Bagdad, a dio dobiti prepuštati Erbilu. Jer strane tvrtke u posao s naftom u Iračkom Kurdistanu više neće ulaziti bez dozvole Bagdada. To i do sada nisu činile, nakon što je pri prvim takvim pokušajima u vrijeme raspada Iraka i snaženja „Islamske države“ 2014.g. vlada u Bagdadu odmah reagirala tražeći sudsku zaštitu od međunarodnih instanci za njezina prirodna (naftna) bogastava. Sudovi su stali na stranu legitimne iračke vlade na način da su odlučili kako se svi ugovori vezani uz iračku naftu moraju sklapati u suglasju s federalnom vladom u Bagdadu. Upravo zatoće sada će biti zanimljivo pratiti što će se dogoditi s nedavno potpisanim sporazumima o proizvodnji i eksploataciji nafte i naftovoda u IK između vlade u Erbilu i ruskog naftnog diva „Rosnefta“, a koji je u utorak Bagdad proglasio ništavnim. Znaju li Rusi nešto više i jesu li se prethodno oko toga s nekim moćnim dogovorili, ili su jednostavno svjesno išli u poslovni rizik uoči samog kurdistanskog referenduma, vrijeme će vrlo brzo pokazati.

Lekcija za sirijske Kurde

Ovakav nesretni razvoj događaja za Kurde u Iraku, koji su, nakon godina borbi protiv „Islamske države“ i to u vrijeme dok iračka vojska gotovo da više nije niti postojala, i dok su se potpuno sami na svome terenu suprostavljali pomahnitalim džihadistima dobivajući za uzvrat oružje ali i političku potporu i simpatije najvažnijih čimbenika međunarodne zajednice, sada de facto ostavljeni i od svih zaboravljeni, najbolje su upozorenje i Kurdima u susjednim državama što im se može dogoditi u slučaju nepromišljenog vođenja politike od strane njihovih čelnika. To se u prvom redu odnosi na sirijske Kurde koji se nalaze u vrlo složenoj situaciji. S jedne strane ih otovreno podupiru Sjedinjene Države i isporučuju im oružje, dok oni, za uzvrat, u sklopu SDF-a – Sirijskih demokratskih snaga (čiji najveći dio čine Kurdi, a puno manji lokalni Arapi sa sirijskog sjevera naseljenog glavninom Kurdima) ratuju za račun američkih interesa i izvan svojih etničkih prostora – od Rakke, niz lijevu obalu Eufrata u istočnoj sirijskoj regiji Deir ez-Zour i granica s Irakom – tj. čistih arapskih teritorija koje će im Kurdi prije ili kasnije morati i prepustiti. S druge strane, kurdskim državotvornim ambicijama u toj zemlji (ili barem onim koje bi išle prema uspostavi široke autonomije ili federalne jedinice) otvoreno se protivi Turska ali i sirijska vlada. Sirijski Kurdi Washingtonu sada trebaju isključivo radi njegovog suprostavljanja Damasku, a bilo kakvi planovi o njihovoj samostalnosti ili samoupravi Amerikance ne zanimaju jer im je jasno kako bi se time neposredno sudarili s turskim nacionalnim interesima. A Turska je, usprkos nikad lošijim američko-turskim odnosima (pogoršanim najvećim dijelom upravo zbog američke potpore Kurdima unutar SDF-a, ali i neuspjelim pokušajem puča u Turskoj u ljeto prošle godine) ipak ključni američki saveznik na južnom krilu NATO-saveza, kojeg se Sjedinjene Države ni pod koju cijenu ne mogu odreći.