Zoran Meter: JE LI MOGUĆ „ARAPSKI NATO SAVEZ“?

Poput bombe je odjeknula i rasprostranila se arapskim i Zapadnim medijima izjava katarskog emira, kako je Iran jamac stabilnosti u regiji.

Prošli tjedan američki predsjednik Donald Trump boravio je u Saudijskoj Arabiji. Iako su pozornost privlačili brojni potpisani bilateralni  sporazumi u ukupnoj vrijednosti od golemih 280 milijardi dolara (među kojima se ističe onaj o isporuci američkog naoružanja u povijesno najvećem iznosu od gotovo 110 milijardi dolara), jedna od najvažnijih tema ipak je bila projekt „sunitskog NATO saveza“, naravno, pod vodstvom Rijada.

Iako ideja o stvaranju panarapskih oružanih snaga nipošto nije nova, ali Amerikanci se u nju otvoreno nikada nisu uplitali. Međutim, nova američka administracija na čelu s predsjednikom Trumpom, za razliku od Obamine, puno je više „zagrijana“ za njezinu operativnu realizaciju. I to usprkos tome što je Trump u predizbornoj kampanji zastupao stav o američkom nemiješanju u konfliktne regije i odnose između drugih država po konceptu „America first“, a što se posve promijenilo nakon njegove inauguracije, kada je Trump, zapravo, pokrenuo proces „resetiranja“ poremećenih američko-arapskih odnosa i jačanja američke vojne nazočnosti u regiji, uključno i izvođenja bojevih operacija. Paradoks čitave te priče ogleda se i u tome, da su gotovo svi čelnici najvažnijih arapskih zemalja (ali i Turske) priželjkivali pobjedu Donalda Trumpa na izborima, usprkos njegovoj oštroj protu-muslimanskoj i pro-izraelskoj retorici, a proteklih mjeseci redala su se i njihova „hodočašća“ u Bijelu kuću. Vrhunac tog „resetiranja“ odnosa s islamom bio je Trumpov posjet Rijadu, gdje mu je priređen gotovo kraljevski prijam. Uspjeh saudijske diplomacije ogleda se u uvlačenju Trumpa u regionalni „sunitsko-šijtski“ sukob i protuiransku politiku, olabavljenu nakon Obaminog sporazuma s Teheranom oko njegovog nuklearnog programa, što je izazvalo bijes Rijada i Tel Aviva.

Rezultat Trumpovog posjeta Rijadu

Nije ni malo čudno da je Trump za svoj prvi inozemni posjet izabrao baš Saudijsku Arabiju. Veliki su američki planovi za regiju povezani upravo s tom zemljom: od uspostave svojevrsnog arapskog NATO-a do pritiska na Iran i njegove saveznike. U Rijadu se Trump susreo s kraljem Salmanom pod parolom „Zajedno ćemo dosegnuti ciljeve“. Dominirale su gospodarske i vojne teme, a održan je i američko-saudijski gospodarski forum. Trump je u Rijadu sklopio u američkoj povijesti najveći ugovor o isporuci naoružanja, vrijedan čak 109,7 milijardi dolara, što američka strana tumači svojom dugoročnom potporom saudijskoj sigurnosti, kao i regiji Perzijskog zaljeva u cjelini, u odnosu na „ugroze sa strane Irana“. Sporazumi će Saudijcima omogućiti snažnije „provođenje protuterorističkih operacija u regiji i tako sniziti pritisak na američke vojne snage za provedbu tih misija“. Potpisani su sporazumi u sferi energetike, rudarstva, kupovini putničkih zrakoplova od strane S. Arabije, zajednički projekti u sferi infrastrukture, stanogradnje, razvoju tehnologija, informatike. Rijad će sa svoje strane u SAD, u komercijalne investicije uložiti 250 milijardi dolara, zbog čega bi Amerikanci trebali dobiti stotine tisuća novih radnih mjesta.

Potpisan je sporazum o razvoju i modernizaciji saudijskih oružanih snaga. SAD će surađivati u izgradnji saudijskog PZO sustava i „pametnog oružja“ proizvedenog u Kraljevstvu. D. Trump i kralj Salman razgovarali su o načinima suprostavljanja „iranskoj agresiji“ i zajednički će ih koordinirati.

Na američko-islamskom samitu, održanom 21.5. u Rijadu, sudjelovalo je 55 muslimanskih država. Glavne teme bile su suradnja članica Vijeća za suradnju zemalja Zaljeva i SAD-a u borbi protiv terorizma i iranska politika u regiji. Trump je u svom govoru izjavio: „Naši partnerski odnosi osigurat će sigurnost kroz stabilnost a ne putom radikalnog rušenja. Mi ćemo usvajati mjere na temelju stvarnog razvoja događaja, a ne stroge ideologije. Pritom je državama Bliskog istoka potrebno na sebe preuzeti breme borbe protiv terorizma, a ne čekati kada će Amerika tog neprijatelja uništiti za njih.“

SAD i Saudijska Arabija potpisale su sporazum o osnivanju zajedničkog Centra za borbu s financiranjem terorizma, a dvojica državnika otvorila su u Rijadu i Globalni centar za borbu s ekstremnom ideologijom.

„Sunitski NATO“

Više je čimbenika razlog američkoj potpori arapskom vojnom savezu – od geopolitičkog blokiranja Irana i činjenice kako bi Washington posredstvom Rijada u tom projektu imao glavnu riječ kada se radi o vanjskim globalnim silama, pa do toga, da bi američki izvoznici oružja puno brže i jednostavnije ulazili na unosno bliskoistočno tržište po načelu svojevrsnih univerzalnih i obvezujućih ugovora unutar članica tog eventualnog budućeg vojnog saveza, slično kako je to i u „klasičnom“ („europskom“) NATO savezu. Bijela kuća niti ne krije svoju želju da „sunitski NATO“ bude ustrojen po europskom NATO modelu, s ciljem borbe protiv terorizma i smanjenja iranskog utjecaja u regiji. Pritom ostaje otvoreno niz pitanja, poput odnosa novog vojnog saveza prema Izraelu i palestinskom pitanju, ali i Iranu i jemenskoj krizi, o čemu nešto više kasnije u tekstu. Glavno pitanje je, može li SAD potporom „arapskom NATO-u“ biti gurnut u eventualni vojni sukob s Iranom? Iako nikada ništa nije isključeno, takav scenarij ipak treba smatrati malo vjerojatnim. Trump (kao vrhunski biznismen) je svojom retorikom uspio postići primaran cilj – sklapanje po Ameriku unosnih ugovora (prije svega vojnih) sa Saudijcima i teško je vjerovati kako bi zbog toga dozvolio uvlačenje SAD-a u globalno vrlo rizičnu vojnu avanturu s Iranom. Ovdje treba spomenuti i zabrinutost EU snažnim zbližavanjem SAD-a i S. Arabije, s obzirom na želju Bruxellessa za nastavkom započete, prije svega gospodarske suradnje s Iranom, u kojem je prošlog tjedna na predsjedničkim izborima iznova pobijedio umjereni konzervativac i reformist Hasan Rohani. Gotovo identičnu zabrinutost iskazala je i Rusija koja ne namjerava odstupiti od strateškog savezništva s Teheranom kada je u pitanju sirijski sukob, ali, vjerojatno, i ne samo on.

Ideja o panarapskim vojnim snagama inicirana je od strane egipatskih vlasti još 2015. godine, a radilo se o nastojanju formiranja snaga za brzo djelovanje od 40 tisuća vojnika iz Egipta, Saudijske Arabije, Katara, Jordana, Maroka i Sudana. Projekt je zastao zbog brojnih proturječja po pitanju interesa: Egiptu je prioritet bila borba protiv islamista u Libiji i na Sinajskom poluotoku, dok su Saudijska Arabija i Katar primarno zastupali borbu sa šijtima u Siriji i Jemenu. Današnja ideja o „sunitskom NATO-u“ je saudijski projekt s jasno razrađenim ulogama: Saudijci plaćaju, Egipćani osiguravaju vojne resurse. Međutim, interesi dviju država u regiji jako su različiti, pa Egiptu, primjerice, na pamet ne pada ratovati s Iranom ili svrgavati vladu Bashara Asada u Siriji, a prilično je benevolentan i po pitanju jemenskog sukoba.

Radi se zapravo o strateškom raznoglasju, zbog kojeg mnogi analitičari ne iskazuju optimizam niti za najnoviji projekt stvaranja združenih arapskih  oružanih snaga. Saudijci u taj ogromni projekt ne mogu ići samostalno, neovisno o tehnički izvrsno opremljenoj vojsci. Ona ipak nema dovoljno vojnog iskustva ni tradicije ratovanja, što je najbolje vidljivo na jemenskoj bojišnici. Tamo saudijskim zrakoplovima upravljaju pakistanski, egipatski i drugi piloti. A jedan Iran, s ogromnim ljudskim potencijalom i povijesnom tradicijom, usprkos svojoj znatno manje modernoj oružanoj snazi i dalje ima prednost u regionalnom sučeljavanju sa Saudijskom Arabijom. Rijad, osim toga, teško može financirati jedan takav projekt, s obzirom na velike troškove jemenskog rata, velikih sredstava koja se izdvajaju za širenje vahabističke ideologije diljem islamskog svijeta, kao i s obzirom na veliki pad cijena nafte na svjetskom tržištu. Prošla su „zlatna vremena“ kada su Saudijci mogli bez problema financijski obilato pomagati svoje regionalne partnere i sukreirati njihovu vanjsku politiku.

Senzacija iz Katara – Iran je jamac stabilnosti

Još se jedan veliki problem nadvio nad projekt „sunitski NATO“. Radi se o sve većim pukotinama unutar samo naizgled monolitnog Vijeća za suradnju zemalja Zaljeva (GCC) pod vodstvom Rijada.

S 23/24. svibnja, na sajtu Katarske informativne agencije – QNA pojavila se informacija s dijelom govora katarskog emira – šeika Tamima bin Hamada Al-Thania na izvjesnoj vojnoj ceremoniji u Dohi. Ona je poput bombe odjeknula i rasprostranila se arapskim ali i Zapadnim medijima. Al-Thani je navodno izjavio kako je Iran jamac stabilnosti u regiji, a kritički se osvrnuo na politiku pojedinih zemalja iz Vijeća za suradnju zemalja Zaljeva usmjerene protiv Irana.

Iako je vrlo brzo nakon objave te vijesti (a radilo se doslovno o minutama) direktor QNA izjavio kako je sajt agencije bio napadnut od strane hakera i da spomenuta vijest ne odgovara istini, a što je potvrdilo i katarsko MVP, čitav niz čudnih događaja ipak ukazuje kako se u pozadini te „epizode“ ipak nešto krije. Naime, 24. svibnja Saudijska Arabija i UAE blokirali su pristup katarskim informativnim medijima, a kasnije su im se priključili Egipat i Bahrein. Istodobno se oglasio kuvajtski državni vrh koji je pozdravio riječi katarskog ministra vanjskih poslova, kako će ta zemlja i dalje održavati bratske odnose sa članicama Vijeća za suradnju zemalja Zaljeva i da je „među nama zajednički interes i sudbina“. Kuvajtski državni vrh pritom ističe uvjerenost kako nema nikakvog raskola i kako će „iskustvo i mudrost vodećih političara iz Vijeća za suradnju uspjeti nadvladati negativne posljedice ovog događaja“.

Radi se o prilično čudnim reakcijama ukoliko bi se isključivo radilo o hakerskom napadu i plasiranju lažne vijesti. U tom slučaju stavar bi se uzela zdravo za gotovo, uvažila bi se izjava katarskog državnog vrha o lažnoj vijesti i sve bi se zaboravilo za nekoliko minuta. Međutim, kao što vidimo, to nije bio slučaj.

Ovdje želimo podsjetiti na ono o čemu je Geopolitika.News već u više navrata pisala. Nositelji protuiranske politike među članicama Vijeća za suradnju zaljevskih zemalja su Saudijska Aabija i UAE. Pritom Abu Dhabi u znatno manjoj mjeri od Rijada, gotovo više pa načelno, dok u stvarnosti emiratska vojna doktrina Iran niti ne postavlja u okvire potencijalnog agresora. Štoviše, i u vrijeme protuiranskih sankcija Teheran je kroz posebnu slobodnu gospodarsku zonu u Emiratima vršio kupovinu nužnih roba. Iranski i emiratski stavovi gotovo da nisu različiti niti po pitanju Jemena, prije svega kada je riječ o nužnosti ponovne uspostave nezavisnosti Južnog Jemena.

S druge strane, Kataru je tradicionalno najveći regionalni suparnik tandem Saudijska Arabija-UAE, ali postojeća konjuktura odnosa u regiji to je suparništvo postavila u stanje „hladnog neutraliteta“. Ali raskol unutar članica Vijeća za suradnju već je i ranije počeo i to u više smjerova. Podsjetimo se na kontakte Omana (također člana Vijeća za suradnju) s Iranom i omogućavanje iranskom Korpusu straže islamske revolucije prebacivanje naoružanja preko omanskog teritorija jemenskim šijtima – Hutima, zbog čega je Rijad prošle godine na samitu te Organizacije planirao pokrenuti inicijativu izbacivanja Omana iz članstva u Vijeću, što su u posljednji čas spriječili Kuvajt i UAE (poveznica:  http://geopolitika.news/analize/novi-problemi-za-saudijce-iran-preko-omana-sverca-oruzje-jemen/).

Postoji i veliki problem u odnosima Saudijske Arabije i UAE po pitanju Jemena, gdje posljednji, za razliku od Rijada, kao što smo naveli, podržava nezavisnost Južnog Jemena i ne želi sudjelovati u borbama protiv Huta na sjeveru zemlje i uz granice sa Saudijskom Arabijom. Osim toga, Abu Dhabi se protivi saudijskoj potpori jemenskoj „Muslimanskoj braći“ (koja pokret je za Emirate neprijatelj broj 1, čak veći i u odnosu na Iran) u vidu tamošnje političke stranke „Islah“. Ne manje važna raznoglasja Rijada i Abu Dhabija ogledaju se i u sukobu u Libiji, gdje Emirati akcije koordiniraju s Egiptom i podupiru generala Haftara i Libijsku nacionalnu vojsku na istoku zemlje. UAE podupiru Egipat i u sukobu s Etiopijom vezano uz izgradnju velike etiopske brane na rijeci Nil, dok stranu Etiopije podupire Saudijska Arabija (poveznica: http://geopolitika.news/analize/bitka-za-branu-na-rijeci-nil-egipat-destabilizira-etiopiju/).

Možemo slobodno zaključiti kako u sadašnje vrijeme stranu Saudijske Arabije u Vijeću za suradnju zemalja Zaljeva bezuvjetno podupire jedino Bahrein. Ali to i nije neka velika utjeha ukoliko se zna kako se radi o većinski šijtskoj državi čija sunitska kraljevska dinastija sve češće red održava tvrdim policijskim i drugim državnim represivnim metodama, pritom se potpuno oslanjajući na pomoć Rijada.

U tim i takvim okolnostima očito je kako je Katar (kroz izjavu svog emira) želio upozoriti i podsjetiti na svoje regionalne interese. I to ne samo Rijad već i Washington, čija se nova administracija u potpunosti okrenula Saudijskoj Arabiji i ignorira Katar, za razliku od Obamine administracije koja je činila potpuno suprotno, zbog čega su nerjetko Obami i Hillary Clinton spočitavali da se nalaze „na platnoj listi Dohe“. Zbog toga izjava katarskog emira o Iranu kao „čimbeniku regionalne stabilnosti“ sigurno itekako ima svoju bitnu pozadinu, o kojoj će oni kojima je primarno upućena itekako morati razmišljati.

Doda li se tome kako Katar i Turska, kao najveći regionalni saveznici (Turska je prije dvije godine u Kataru otvorila svoju prvu inozemnu vojnu bazu) aktivno surađuju i po pitanju Sirije i da se u tamošnjoj regiji Idlib sve češće vojno sukobljavaju prosaudijske i proturske oružane organizacije, sve ovo poprima još značajniju dimenziju.

Iz ovakvog kuta gledišta, stvaranje jedinstvenog „sunitskog NATO saveza“ u bliskoistočnoj regiji čini se ipak puno više kao sizifov posao nego  perspektivna i svima korisna budućnost.