Zoran Meter: IRANSKI UTJECAJ U IRAKU DRASTIČNO POVEĆAN, A AMERIČKA STRATEGIJA DOVEDENA U MAT-POZICIJU (1)

Stanje na Bliskom istoku dramatično se mijenja. U zadnjih nekoliko tjedana svjedočimo pojavi triju novih važnih elemenata:

1.      Američka promjena strategije prema Iranu;

2.      Iračka vojska preuzela je od kurdskih snaga nadzor nad naftom bogatom regijom Kirkuk, a Irački Kurdistan je „zamrznuo“ (čitaj: odustao) proglašenje nezavisnosti;

3.      Nakon desetljeća podjela, i službeno je proglašena pomirba vodećih palestinskih političkih organizacija Fatah i Hamas.

Svaki od ova tri bitna elementa obradit ćemo zasebno.

Predsjednik SAD-a Donald Trump je 13. listopada objavio novu američku strategiju borbe protiv iranske ugroze (koju je i najavljivao tijekom svoje predizborne kampanje), iako ne onako oštru kako se to možda moglo očekivati. Njezini glavni elementi su: suprostavljanje iranskoj terorističkoj ugrozi, jačanje protumjera iranskom raketnom programu, uvođenje novih gospodarskih sankcija i minimalizacija aktivnosti iranskog Korpusa straže islamske revolucije. Pojašnjavajući tu strategiju Trump je kazao, kako u sadašnjoj fazi SAD ne namjerava izići iz Sporazuma o iranskom nuklearnom programu, ali da ga neće ratificirati u sadašnjoj verziji već da su nužne izmjene. Međutim, kazao je i da, ukoliko se ne usvoje izmjene, „mi ćemo ga odbaciti“.

Trump je prije desetak dana odbio potpisati dokument kojim se potvrđuje ispunjavanje preuzetih obveza od strane Teherana koje proizlaze iz spomenutog Sporazuma potpisanog prije nešto više od dvije godine (u vrijeme Obamine administracije), između SAD-a, Rusije, Kine, Velike Britanije, Francuske i Njemačke (tzv. šestorice) i Irana. Svaka dva mjeseca bilo koji američki predsjednik obvezan je potpisati ili nepotpisati taj dokument i uputiti ga Kongresu. Ovog puta, nakon što ga je u kolovozu potpisao, Trump je to odbio učiniti, optužujući pritom Teheran za „nepoštivanje duha sporazuma“, pričemu nije predočio niti jedan konkretan dokaz iranskog kršenja preuzetih obveza. Štoviše, i najbliži američki europski partneri – Velika Britanija, Njemačka i Francuska, kao i EU (kroz priopćenje Federice Mogherini, povjerenice za vanjske poslove) ne podržavaju eventualno američko jednostrano uvođenje novih sankcija Iranu. Tome se protive i Rusija i Kina, a također i Međunarodna agencija za nuklearnu energiju, zadužena za nadzor iranskog poštivanja sporazuma. Ona je nedavno objavila kako Teheran ispunjava preuzete obveze. Također, mogućem američkom jednostranom potezu protivi se i Indija, a sasvom mje sigurno, on nije u interesu niti Japana i Južne Koreje koje s Iranom namjeravaju ostvariti značajan napredak u gospodarskim odnosima.

Sada se o svemu treba izjasniti Kongres u roku od 60 dana tj. predložiti izmjene koje treba ugraditi u postojeći Sporazum i eventualno izglasati nove sankcije. (Izmjene koje bi zadovoljile Bijelu kuću odnose se na produljenje rokova trajanja ograničenja iz Sporazuma uvedenih prema Iranu i koje vrijede do 2025. godine.) Ukoliko Kongres to ne učini Trump je spreman proglasiti jednostrani američki izlazak iz Sporazuma, a to je izazvalo nelagodu kod američkih europskih partnera u odnosu na budućnost njihovih poslovnih veza s Iranom, Međutim, taj potez bi zaprijetio američkoj izolaciji po tom pitanju za koje Bijela kuća ima potporu jedino Izraela i Saudijske Arabije (i njoj privrženih monarhija Perzijskog zaljeva). Kao bi izgladio napetosti, državni tajnik Rex Tillerson je za Wall Street Journal u petak izjavio da je „predsjednik (Trump) dovoljno jasno dao do znanja kako se ne namjerava miješati u poslovne odnose … europljana s Iranom“, i da im je Trump rekao: „Sve je u redu. Vi radite, prijatelji, to što želite.“ Ta Tillersonova reakcija posljedica je i više nego jasnog signala najvažnijih europskih korporativnih tijela i političkih predstavnika, da se ne slažu s novom američkom politikom prema Iranu po toj problematici. U onoj o iranskom negativnom utjecaju u Siriji i diljem Bliskog istoka EU ima jednak stav onom američkom tj. Teheran smatra destabilizirajućim čimbenikom. Ali to je samo svojevrsna kompenzacija Washingtonu za nastavak uspostave europsko-iranskih gospodarskih odnosa i pokrenutih biznis projekata nakon što su Iranu prije dvije godine ukinute sankcije. Dakako, Bijela kuća je ovu kampanju možda pokrenula i s ciljem rasterećenja od svekolikih medijskih i političkih pritisaka sa strane Kongresa, koji se  sada itekako ima čime baviti jer na sebe preuzima veliku odgovornost koja može imati i široke globalne posljedice.

Drugi novi važni element na Bliskom istoku je pomak strateških odnosa u Iraku u korist vlade u Bagdadu, ali i Irana.

Vlada Iračkog Kurdistana je 25. listopada izvjestila središnju vladu u Bagdadu kako je spremna zamrznuti rezultate referenduma o nezavisnosti i odmah početi dijalog s Bagdadom na temelju iračkog ustava, za što treba žurno zaustaviti sve vojne operacije u kurdskoj regiji. To je objašnjeno „opasnim stanjem i napetostima s kojma se susreću Irak i Kurdistan… koji zahtjevaju od svih nas preuzeti povijesnu odgovornost i ne dozvoliti daljnje sukobe između iračke vojske i pešmerga… koji nas guraju u rat do istrebljenja, … u kojem neće biti pobjednika, a državu će dovesti do potpunog uništenja“.

Iako je prije nekoliko dana oporba, zbog katastrofalnih vojnih poraza tj. predaja bez borbe u „blitz-kriegu“ iračke vojske u regiji Kirkuk, u parlamentu Iračkog Kurdistana zatražila neopozivu ostavku predsjednika Masuda Barzanija i njegovog zamjenika Kosrata Rasoulla, kao i prijevremene izbore i osnivanje vlade nacionalnog spasa, prekjučer je parlament te regije ipak glasao za odgodu izbora na 8 mjeseci. Za nastavak rada parlamenta glasovale su dvije najveće kurdske stranke, Demokratska stranka Kurdistana i Patriotski savez Kurdistana, inače međusobno konkurentne i vođene od strane dvaju najmoćnijih kurdskih klanova – Barzani (u Erbilu) i Talabani (u Suleimaniji). Takav razvoj događaja ukazuje kako je kurdska vlada bila očito u širokom konsenzusu s glavnim političkim snagama regije kada su se održavali skriveni pregovori njezinog predstavnika s iračkim potpredsjednikom vlade u Bagdadu. Nedugo nakon tog sastanka je i počela vojna operacija iračkih snaga i predaja čitave regije Kirkuk i dijelova susjednih regija Ninava i Diala gotovo bez otpora iračkim snagama. Zato je teško govoriti o izdaji jedne političke strane u Iračkom Kurdistanu već samo o izdaji (ili dogovoru, kako se uzme) njezine cjelokupne političke elite i predaji Kirkuka Bagdadu u zamjenu za zadržavanje svojih položaja unutar vlasti u Erbilu. Sukladno tim dogovorima, postrojbe pešmerga zapravo nisu bježale nego se planski povukle sa svojih položaja i predale ih iračkoj vojsci. Iako je operacija formalno završena, pojedini manji okršaji još traju, a u zadnja dva dana iračka vojska i šijtske postrojbe uspostavile su nadzor nad nalazištima nafte Suan i Tak-Tak. Iračka vojska također napreduje uz granicu između Kirkuka i Suleimanije. Pritom u regiji Niniva šijtske postrojbe napreduju prema brdskom masivu Shangal, smještenom južnije od pograničnog „trokuta“ između Sirije, Turske i Iraka. Ovo treba promatrati kao pripremu za operaciju konačnog čišćenja prostora od džihadista „Islamske države“ i preuzimanje nadzora nad nekoliko graničnih prijelaza između Iraka i Sirije. Vjerojatno će se raditi o sinkronioziranoj operaciji sirijske vojske s jedne, i iračke vojske i šijtskih postrojbi s druge strane.

Ovdje je važno primjetiti rastuću ulogu proiranskih šijtskih formacija u svim opisanim procesima (te postrojbe djeluju unutar službenog ustroja iračkih oružanih snaga ali su itekako podložne utjecaju Teherana), što izaziva ljutnju i nezadovoljstvo Washingtona i zbog čega je državni tajnik Rex Tillerson prije nekoliko dana pozvao iračku vladu na raspuštanje svih šijtskih postrojbi i protjerivanje iranskih savjetnika iz zemlje. Ta Tillersonova izjava izazvala je oštru reakciju iračkog premijera Al-Abadija, koji je prije dva dana kazao kako se niti jedna država ne smije miješati u unutarnje stvari Iraka. Naime, irački premijer sada se osijeća dovoljno snažan za tako odriješit odgovor američkoj strani, čija je strategija i u Iraku, kao i u Siriji dovedena u mat-poziciju. Zapravo, sve ključne zemlje regije (a to upravo čini i Irak), potpuno neočekivano i po njih same, sada spretno koriste ojačali ruski utjecaj na Bliskom istoku za ostvarenje svojih ciljeva, koji nisu bili ostvarivi u vrijeme isključivog gospodstva od strane SAD-a.

Upravo zbog toga, premijera Al-Abadija sada irački narod  (i šijti ali sve više i suniti), doživljava kao pobjednika i heroja koji je oslobodio zemlju od ISIL-ovih krvnika, a sada upravo slama i po opstanak zemlje najopasniju prijetnju – kurdistansku nezavisnost. Zbog toga je gotovo sigurno da Al-Abadi na predstojećim izborima neće imati dostojnog protukandidata i da mu je novi mandat praktički zajamčen. On sada javno demonstrira svoju snagu – 21. i 22. listopada bio je u posjetu Saudijskoj Arabiji, Jordanu i UAE, a jučer je boravio u Ankari gdje je od turskog predsjednika Erdogana dobio punu potporu za svoje poteze unutar zemlje. Sunitske države, tako vjerojatno smatra Al-Abadi, pružiti će mu potporu za novi mandat, koja mu je nužna za pridobivanje simpatija iračkih sunita koja su i ovako sve veće. A tim posjetima Al-Abadi  želi umiriti vodeće sunitske države regije i zbog rastućeg iranskog utjecaja u Iraku, vidljivog prije svega kroz odlučujuću ulogu Teherana u postizanju dogovora između šefova kurdskih stranaka i Bagdada i to ne samo glede „primopredaje“ regije Kirkuk i izvoza kurdistanske nafte kroz iračku Nacionalnu naftnu tvrtku u zamjenu za financiranje prazne blagajne Erbila državnim novcem iz Bagdada, već i onog najvažnijeg elementa – faktičkog otkaza Erbila od proglašenja nezavisnosti.

Koliko se irački premijer sada osjeća jakim svjedoči i njegova današnja izjava, kao odgovor na gore navedeni jučerašnji prijedlog Erbila o početku dijaloga s Bagdadom uz zamrzavanje referenduma. Al-Abadi je izjavio kako ne može biti riječi ni o kakvom „zamrzavanju“ već jedino o „potpunom odbacivanju“ referenduma od strane vlade u Erbilu, uz puno poštivanje iračkog ustava.

A koliki je utjecaj Irana u čitavoj priči (što se dalo naslutiti već i pri dolasku generala Qasema Soleimanija, zapovjednika specijalnih snaga iranskog Korpusa straže islamske revolucije u Suleimaniju i Erbil uoči samog kurdskog referenduma) svjedoči i činjenica da Teheran istupa u svojstvu glavnog jamca za sprječavanje bilo kakvih negativnih posljedica oko čitave ove nesretne kurdistanske priče pokrenute referendumom. Iran također ima presudni utjecaj i na primirivanje boraca Radničke stranke Kurdistana u Iraku (čije borce u Suleimaniji obučavaju i naoružavaju iranski instruktori) i to on upravo čini, a što u potpunosti zadovoljava Ankaru. Tako se borci Radničke stranke Kurdistana sada prebacuju s planine Sindžar (na granici Iraka i Turske), u planine Iračkog Kurdistana (Ankara je dugo od Bagdada tražila odobrenje za ograničenu vojnu operaciju u zoni Sinjara,  smatrajući tamošnje borce RSK ugrozom po turski teritorij i sigurnost). Njih na Sinjaru sada  zamjenjuju postrojbe kurda-jezida koji službeno ulaze u sastav iračkih šijtskih postrojbi „Hazb ash-Shaabi“, što itekako zadovoljava Teheran.

Dakle, stvarni dobitnici kurdskog referendumskog „igrokaza“ (od kojeg Geopolitika.News od samog početka nije ništa niti očekivala) slobodno možemo reći, su: irački premijer Al-Abadi, predsjednik Iračkog Kurdistana Masud Barzani koji je očuvao položaj predsjednika regije (unatoč činjenici da mu je stvarni mandat istekao još prije dvije godine, a parlament ga je tada vještom igrom produžio na još dvije godine), i, naravno – Iran, koji je ozbiljno povećao svoj utjecaj na Irak. Aktiviranjem oružanih akcija šijskih snaga i iračke vojske u Kirkuku i duž iračko-sirijske granice, Teheran si osigurava  kopnenu vezu prema Siriji i praktički – Sredozemnom moru. Time je uspio osigurati famozni „šijtski polumjesec“ koji se proteže od juga Perzijskog zaljeva do Libanona, a koji je bio, a vjerojatno je to i dalje, potpuno neprihvatljiv saudijsko-američko-izraelskim interesima. Međutim, tu će biti vrlo teško nešto značajnije promijeniti. A poglavito sa strane Izraela koji sada ima i novi problem – pomirbu godinama zavađenih Palestinaca, odnosno njihovih dviju glavnih političkih stranaka, Fataha (Zapadna obala) i Hamasa (pojas Gaze), zbog čega će se vjerojatno uspostaviti jedinstvena vlade unutar palestinske samouprave. O tome više idući put.