Zoran Meter: IRANSKI TENKOVI U KURDISTANU: TEHERAN IDE STOPAMA MADRIDA

Izraelski političari i mediji skloni su tvrdnjama kako je kurdski narod politički sazrio, a vojnički spreman i odlučan, poput nekada Izraelaca, da ostvari vlastitu i međunarodno priznatu državu i da mu se to treba omogućiti.

Prošli tjedan, uoči referenduma u Iračkom Kurdistanu, Iran je poduzeo mjere za izolaciju te sjeverne iračke regije, poput zatvaranja iranskog zračnog puta za letove prema Erbilu i obratno, kao i razmještaja snaga Korpusa straže islamske revolucije uz iransku granicu s Iračkim Kurdistanom radi provođenja vojnih vježbi.

Međutim, jučer je Iran intenzivirao slanje vojnih postrojbi uzduž spomenute granice, poslavši u tu zonu desetke tenkova i različitog topničkog oruđa. U subotu je iranska televizija objavila kako Iran i Irak izvode zajedničke vojne vježbe, a surađivat će i glede jačanja mjera usmjerenih na pograničnu sigurnost između dviju država, na način da će Iran „dobiti iračke snage koje će se razmjestiti na pograničnim točkama“.

Prošlog tjedna na iranskim društvenim mrežama zabilježeno je puno snimaka iz kojih je razvidno kako Teheran u kurdske gradove na sjevero-zapadu Irana šalje državnu policiju i snage sigurnosti, a iz niza priopćenja jasno je kako je slanje tih snaga neposredno povezano s demonstracijama potpore koje su iranski Kurdi održali potaknuti referendumom njihove subraće u Iraku. Pritom je važno kazati kako je takav oblik prosvjeda u Iranu strogo zabranjen i vrlo rijedak.

Teheran je, slično Ankari, vrlo zabrinut održavanjem spomenutog kurdskog referenduma. Njemu je jasno kako njegov odjek može imati destabilizirajuće učinke po sam Iran, u kojem, prema procjenama, živi više od 6 milijuna Kurda od ukupno 80 milijuna stanovnika te zemlje. Najveći dio njih živi u pograničnoj sjevero-zapadnoj zoni iranskog teritorija uz granicu s Iračkim Kurdistanom, kao i u maloj zoni na sjevero-istoku zemlje (vidi kartu mogućeg raspada Irana na nezavisne države, koja se pojavila u zapadnom medijskom prostoru). Iran je zabrinut i zbog pretpostavljene potpore SAD-a i Saudijske Arabije iranskim Kurdima, jer obje te zemlje, kako smatra Teheran, sigurno bi željele sukobe središnje vlade s iranskim Kurdima iskoristiti za napad na Iran.





Karta mogućeg raspada Irana na nezavisne države

Zbog kurdskih demonstracija Iran je već pokrenuo široku istragu i obavio niz uhićenja kurdskih aktivista na sjevero-zapadu zemlje (info: iransko-kurdski Rudaw English). Dvije političke stranke iranskih Kurda i aktivisti organizacija za zaštitu ljudskih prava izvjestili su o „desetcima“ uhićenja nakon što su tisuće ljudi izišli na ulice skandirajući „živi dugo, Kurdistanu“ i mahali zastavama Kurdistana kako bi proslavili uspjeh referenduma. Nošenje stranih zastava i pjevanje stranih himni u javnosti, u Iranu je zakonom zabranjeno.
Iranska protuobavještajna služba i snage sigurnosti osnovali su zajedničko zapovjedno središte „s ciljem otkrivanja i uhićenja organizatora demonstracija“, izjavila je Demokratska stranka Iranskog Kurdistana. Oni sada obavljaju analize dostupnih video snimki.

Kurdistan Human Rights Network priopćio je kako iranska policija pozorno prati demonstrante koji privlače pozornost iranske javnosti. Pritom je ta nevladina organizacija objavila, kako je „iranska državna televizija u utorak priznala održavanje demonstracija, što je rijetkost u islamskoj Republici“.





Kurdski referendum nedvojbeno je približio Irak k Iranu i to u vrijeme kada su odnosi iračkog premijera Haidara Al-Abadija (na čelu pro-šijtske vlade u Bagdadu) i iranskog čelništva bili na najnižoj razini zbog optužbi Teherana ali i niza iračkih šijtskih organizacija za preveliko popuštanje SAD-u. Nakon što je Irački Kurdistan počeo inzistirati na provedbi referenduma, Abadi je u Iranu uvidio jedinog iskrenog partnera na kojeg se može osloniti i sada on de facto može računati na pomoć iranske vojske i Korpusa straže islamske revolucije u slučaju vojne eskalacije protiv Iračkog Kurdistana, najviše u svezi spornih teritorija i gradova, prije svih, iračke „naftne prijestolnice“ – Kirkuka.

Bagdad je uvjeren kako predjednik Iračkog Kurdistana Masud Barzani taj korak nije učinio bez blagoslova Amerikanaca, neovisno o službenom stavu SAD-a po pitanju referenduma (kojeg Washington ne priznaje). Jer jasno je kako SAD, osim verbalnog nepriznavanja referenduma, nije poduzeo bilo kakve praktične mjere protiv Erbila, dobro znajući kako upravo on sam u potpunosti nadzire kurdsku vladu koja ništa neće činiti bez odobrenja Washingtona, i da cjelokupna vojna pomoć koju Pentagon šalje sirijskim Kurdima pristiže zračnim putom upravo preko Iračkog Kurdistana. Kažnjavati Erbil u takvim uvjetima, još uz činjenicu da Washington posredstvom sirijskih Kurda nastoji obuzdati širenje ruskog utjecaja ne samo u Siriji već i šire, jednostavno je iluzorno očekivati i Bagdad to vrlo dobro zna.

Na taj  se način logično pojavljuje i ona poznata teza o nemogućnosti služenja dvama gospodarima istodobno. U ovom slučaju ona je ponešto modificirana jer stvarni gospodar je SAD i on nastoji „služiti“ i Bagdadu i Erbilu, samo, postavlja se pitanje, do kada i kome će se u konačnici Washington morati prikloniti? Jer u slučaju eventualnog vojnog sukoba oko Kirkuka, SAD neće moći istodobno podržavati obje strane.  A odgovor na to pitanje teško da može ići u prilog Bagdadu jer su Kurdi od stane SAD-a već percipirani kao jedini iskreni američki oslonac u tom dijelu bliskoistočne regije. Kurdi su, osim toga, i u smislu civiliziranog ponašanja i uvriježenih vrijednosti puno više bliski zapadnom civilizacijskom krugu nego Arapi koji inzistiraju na islamskom „pravovjerju“, pritom nerjetko koketirajući s ekstremnim učenjima islama poput vahabizma i salafitstva, za što su najbolji primjeri pseudo-kalifat „Islamska država“ i „Al-Qaida“ sa svojim ograncima diljem regije, poput, primjerice, sirijske „Al-Nusre“. Te terorističke organizacije i njihovi brojni pripadnici sjekli su glave svim neistomišljenicima, bilo po pitanju vjere bilo etničke pripadnosti, koji su zbog tog divljaštva utočište nerjetko pronalazili upravo na teritoiju pod nadzorom Kurda. Kurdi, iako većinski muslimani-suniti, nikad se nisu pridružili takvim oblicima kažnjavanja sebi različitih ljudi. Osim toga, u Kurda je prisutna i politička raznovsnost, a tradicionalno je vrlo jak i ljevičarski pokret koji teži svojevrsnom internacionalizmu, pa zbog svih tih razloga Kurdi uistinu predstavljaju vrlo solidan oslonac za američke interese u tom dijelu regije. Također nije nikakva tajna niti postojanje vrlo dobrih odnosa između Erbila i Tel Aviva, a što je protivnicima kurdske nezavisnosti u Bagdadu, Teheranu i Anakri samo još jedan dodatni argument o njezinoj neprihvatljivosti.

A kao što smo već gore rekli, SAD i Saudijska Arabija itekako priželjkuju unutarnju destabilizaciju Irana, koja, međutim, bez aktivizacije kurdskog pokreta usmjerene k nezavisnosti ustvari i nije moguća. Permanentnim i pojačanim kurdskim državotvornim aktivnostima, politika i gospodarstvo i Irana i Iraka bili bi pod velikim pritiskom, što bi itekako utjecalo na brzinu i stupanj širenja iranskog utjecaja u regiji. A upravo takav razvoj stanja itekako priželjkuje i Izrael (zbog libanonskog šijtskog „Hezbillaha“ i rastuće snage šijtskih milicja u Siriji, a najviše zbog bojazni neposredne iranske vojne nazočnosti u toj zemlji kroz otvaranje vojnih baza) – jedina država na svijetu koja je javno poduprijela referendum i nezavisnost Iračkog Kurdistana. Pritom sudbinu kurdskog naroda izraelski mediji nerjetko povezuju sa sudbinom izraelskog naroda. Tamošnji političari i mediji gotovo su  jedinstveni u tvrdnjama kako je kurdski narod politički sazrio, a vojnički spreman i odlučan, poput nekad Izraelaca, da dobije vlastitu i međunarodno priznatu državu i da mu se to treba omogućiti. Naravno, u tom smislu nešto će se vjerojatno morati pitati i Iračkom Kurdistanu susjedne zemlje.

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like