Zoran Meter: ERDOGAN ĆE PO PRVI PUT KLANJATI NAMAZ U „AJI SOFIJI“

Turski referendum 16. travnja 2017. godine o ustavnim promjenama, uistinu, bez pretjerivanja, može se nazvati povijesnim. Turci su, iako vrlo tijesno, rekli svoje „DA“. Ali tijesno su prošle godine i Britanci rekli „DA“ Brexitu, a posljedice su dalekosežne, tektonske. Nesumnjivo je kako će upravo takve biti i po Tursku i sve zemlje koje s njom na ovaj ili onaj način imaju doticaja, kada je u pitanju rezultat netom održanog referenduma.

Prema nekim informacijama, predsjednik Erdogan već će 17. travnja učiniti prvi, ne samo simbolični korak – on će klanjati namaz u bivšoj kršćanskoj svetinji (bizantinskoj) crkvi „Sveta Sofija“ („Aja Sofija“) – koja je odlukom utemeljitelja moderne turske države i njezinog prvog predsjednika Kemala Ataturka iz džamije pretvorena u muzej.

Ali prije analize referendumskih rezultata želimo samo ukratko podsjetiti, kako je predsjednik Erdogan prema ustavnoj reformi zemlje krenuo još 2011. g. Nakon referenduma iz 2010. g., poslje kojeg su započeli sudski procesi protiv sudionika vojnog prevrata 1980. g., politički vrh države se malo oslobodio prijašnjeg straha od dominantnog vojnog utjecaja i u tadašnjem sazivu parlamenta (2011.-2015.g.) formirao višestranačku Ustavnu komisiju čiji je zadatak bio donošenje ustavnih promjena koje bi dovele do veće demokratičnosti u političkom sustavu zemlje, a vojsku postavile u okvire njezinih zakonskih ovlasti. Rezultat tih nastojanja vrhunac je doživjelo upravo na jučerašnjem referendumu.

Rezultati referenduma:

Prema još uvjek neslužbenim ali relevantnim podatcima, za ustavne promjene glasovalo je 51,4%, a protiv je bilo 48,6% građana izišlih na referendum, pričemu je je odaziv iznosio visokih 85%. Naravno, sljedećih dana bit će puno primjedbi sa strane oporbe o nepravilnostima tijekom glasovanja i brojenja listića, agitaciji od strane vladajućih, zlouporabi medija i sl. ali stvar je ipak gotova i više se ništa značajnije po tom pitanju neće događati niti mijenjati. Erdogan i njegova vladajuća Stranka pravde i razvoja, potpomognuta biračima turske Nacionalističke stranke, mogu početi slaviti iako stvarnog razloga za pretjerano slavlje ustvari niti nema. Ne toliko iz razloga što je razlika između pobjede i poraza u okvirima statističke pogreške, koliko u činjenici da je Erdogan poražen u gotovo svim velikim turskim gradovima i time, zapravo, postao vođa najvećim dijelom običnog, ruralnog stanovništva zemlje koje mu je i osiguralo tijesnu pobjedu. Osim toga, prokurdska Stranka demokracije naroda (čiji je čelnik od prošle godine u zatvoru zbog navodne potpore kurdskim separatistima), koja je izložena golemom medijskom linču, uspjela je skupiti veliki broj glasova „NE“ ustavnim promjenama. Zbog svega toga, neće puno pogriješiti oni koji će reći kako umjesto slavlja, vladajućima treba zvoniti zvono za uzbunu, iako će im i ovaj rezultat biti dovoljan za ostvarenje postavljenih ciljeva. A prije tih ciljeva  evo kako u brojkama izgledaju sami rezultati glasovanja u velikim turskim gradovima.

Erdoganove ideje nisu naišle na potporu u sljedećim gradovima: Istanbul (48,8% „za“ i 51,2% „protiv“), Ankara (49,0% „za“ i 51,2% „protiv“), Izmir (31,4% „za“ i 68,6% „protiv“), Adana (42,4% „za“ i 57,6% „protiv“), Antalija (41,0% „za“ i 59,0% „protiv“), Dijarbakir (32,5% „za“ i 67,5% „protiv“), Mersin (36,6% „za“ i 63,4% „protiv“). Jedini od velikih gradova čiji su građani uvjerljivo glasovali za Erdoganovu viziju Turske su – tradicionalno konzervativni grad Kone (73,1% „za“ i 26,9% „protiv“) i Gaziantep (62,5% „za“ nasuprot 37,5% „protiv).

Dakle, ovi pokazatelji jasno potvrđuju već spomenuto: vladajući su izgubili urbane, a dobili ruralne sredine. Erdogan je izgubio sve tri turske „prijestolnice“ – službenu (Ankara), financijsko-industrijsku (Istanbul) i povijesnu (Bursa), pričemu nitko nije niti očekivao da će pobjedu osvojiti u prozapadnom-egejskom, sredozemnom dijelu zamlje, u kojem se i nalaze glavna turistička odredišta, koja su već ionako pretrpjela velike poslovne gubitke zbog Erdoganove „vrludave“ vanjske politike (sjetimo se samo prošlogodišnje „rupe“ zbog nedolaska, tradicionalno, uz Nijemce  najvažnijih – ruskih gostiju nakon potpunog zahladnjenja rusko-turskih odnosa poslje rušenja ruskog vojnog zrakoplova u blizini sirijsko-turske granice, u studenom 2015. godine).

Erdoganova strategija ide dalje

Međutim, neovisno o svemu, Erdogan i njegova Stranka pravde i razvoja ostvarili su svoj cilj. Ne treba imati iluzije kako će utjecajni poslovni krugovi nakon ovih „mršavih“ pobjedničkih rezultata ići „protiv struje“ i početi kritizirati vlast. Naprotiv, njihove prve reakcije već se ogledaju u rasponu od likovanja u korist vladajućih, do pomirljivih tonova – tj. od riječi kako se radi o „povijesnom izboru“ turskih građana, do pozivanja na „nacionalnu pomirbu i jedinstvo“. Razumljivo – bilo kakvo dodatno „doljevanje ulja na vatru“ i osporavanje referendumskih rezultata kroz prozivanja za nepravilnosti i prijevaru, samo bi dodatno destabiliziralo ionako složeno stanje u Turskoj i još više prijetilo jačanju njezinog unutarnjeg razdora i  dezintegracije. A poslovni krugovi to svakako žele izbjeći i to se neće dogoditi.

Erdogan će ustrojiti novi sustav vlasti, zasnovan u prvom redu na njegovoj osobnoj popularnosti, a bit će čvrst do onog trenutka dok on ne izgubi na predsjedničkim izborima od nekog budućeg protukandidata. A kako su ti izbori zakazani već za dvije godine i kako na političkom obzoru zemlje na vidiku još nema niti jednog kandidata koji bi se barem malo približio golemom Erdoganovom rejtingu i popularnosti – ta promjena se sigurno neće dogoditi na izborima 2019. godine. Budući da jučer izglasane ustavne promjene počinju teći upravo od spomenute godine, one će na taj način Erdoganu omogućiti ostanak na vlasti još najmnaje pet godina, tj. može biti miran do 2024., a ako se sreća i okolnosti poslože, i do 2029. godine.

Evo na čemu se zasniva Erdoganova koncepcija i vizija buduće turske države:

1.      Unutarnja politička stabilnost i sigurnost: namjeravaju se postići – prvo, nepostojanjem nužnosti za  koalicijskim vladama. I drugo, samim tim, čvrsta izvršna vlast omogućit će lakšu borbu protiv terorizma i napada vanjskih sila, poput onog od ljeta prošle godine kroz pokušaj vojnog puča u zemlji, iza kojeg su, po Erdoganovom mišljenju, stajale Zapadne obavještajne i političke silnice.

2.      Vanjska politika – povratak Mehmetlija (tradicionalni, uvažavajući termin – kojim se turski narod s ljubavlju obraća svojim vojnicima). Pomoću svoje vojne sile Erdogan će neposredno uz turske (u prvom redu – južne granice) ostvarivati svoje nacionalne interese, o čemu je već svjedočila intervencionistička vojna operacija „Štit Eufrata“, pokrenuta u kolovozu prošle godine u sirijskoj pograničnoj zoni, zapadno od rijeke Eufrata do grada Afrima na sjevero-zapadu Sirije. Erdoganu će vojska biti oslonac i u političko-diplomatskim pregovorima oko budućnosti Bliskog istoka koji će prije ili kasnije usljediti, a vojska mu je već ionako „teškaški“ argument u razgovorima s EU i SAD-om s obzirom na njezinu golemu važnost u okviru Zapadnih vojno-političkih i obrambenih strategija kroz NATO savez, prije svega njegovo južno krilo.

3.       Gospodarstvo: po tom planu će i biti najviše teškoća. Postoje različite turske strateške projekcije o prerastanju zemlje  u novu gospodarsku silu, poput Plana 2023 (g.), Plana 2071 (g.) i td. Međutim, postojeće usporavanje rasta, porast inflacije i nezaposlenosti, ne daju previše optimizma u realizaciju, barem prvog od navedenih planova. Što će se sve još događati uzmemo li u obzir i „vanjske sile“ (spomenute pod 1.) koje imaju svoje, pa i potpuno  oprečne gospodarske interese, ili brojne ostatke suradnika i simpatizera u Turskoj zabranjene organizacije FETO – disidenta i klerika Fethullaha Gülena, tek će se vidjeti.

Bilo kako bilo, nove ovlasti koje je turski predsjednik na jučerašnjem referendumu polučio, omogućit će mu još jači nadzor nad ionako njemu većinski odanim turskim parlamentom. Bilo kakve tendencije koje bi išle u suprotnom smjeru Erdogan će ubuduće moći sprječavati prijetnjom ili stvarnim raspuštanjem parlamenta što će imati pravo činiti od 2019. godine. A do tada će mu komoditet i miran san osiguravati najjača parlamentarna snaga iz njegove stranke i njoj odani zastupnici turske Nacionalističke stranke. A da će mu njegova stranka biti odana ukazuje i vjerojatno vrlo brza odluka o Erdoganovom ponovnom zauzimanju njezine čelne pozicije, što mu također omogućuju jučerašnji rezultati referenduma koji predsjedniku države dozvoljavaju i zadržavanje funkcije stranačkog predsjednika.

Turska oporba i Europska unija na novim mukama

Na taj način turska oporba, iako brojčano gledano jedva, ipak je doživjela težak poraz koji drastično sužava njezine političke manevre i ambicije. Kao što sam ranije napomenuo, ona u svojim redovima još uvjek nema istaknutog vođu, karizmatičnu osobu koja bi se na predsjedničkim izborima 2019. g. uspješno suprostavila Erdoganu. A oporbi je to, zapravo, jedina preostala šansa,  da velike ovlasti koje referendumom dobiva predsjednik države (one, da se razumjemo, nisu ništa neuobičajeno ili protuzakonito gledano iz kuta Zapadne demokracije i zapravo su slične ovlastima američkog,  ruskog i francuskog predsjednika), nivelira osobom koja ih neće zlouporabiti već ih inkorporirati u zakoniti sustav političkog i građanskog nadzora vlasti, a čega u Turskoj sada nema. Upravo u tome leži i glavnina straha Zapadnih zemalja, koje se boje da će Turska ovim referendumom otkliziti prema diktaturi i despotizmu i pretvoriti se u zemlju, u kojoj će sveukupna vladavina i nadzor vlasti i funkcioniranja društva u cjelini biti koncentrirana u rukama jednog čovjeka – u ovom slučaju predsjednika Erdogana.

A što se tiče Europske unije, nakon ovakvih rezultata turskog referenduma, njoj predstoji faza još mučnijeg pregovaranja s ojačalim Erdoganom, iza kojeg sada stoji snaga volje turskog naroda. Naroda, koji je svoju političku volju izrazio kroz najviši demokratski institut  – referendum. Onaj isti instrument od kojeg odnarođena europska politička elita već odavno zazire, bojeći se svog totalnog debakla i fijaska upravo od strane onih koje formalno predstavlja. Erdogan je za suočavanje sa svojim narodom, usprkos svim teškoćama imao hrabrosti, a jasno je kako mu je i procjena bila dobra. A pobjedu u okvirima statističke pogreške za koji dan ionako više nitko neće spominjati. A zašto i bi?