Zoran Meter: EKSKLUZIVNI INTERVJU S VELEPOSLANIKOM CRNE GORE U RH, G. BOROM VUČINIĆEM

 

Geopolitika.News nastavlja obavljati intervjue s veleposlanicima zemalja akreditiranih u Republici Hrvatskoj, koje su od posebnog interesa za hrvatsku širu i stručnu javnost. Ovoga puta, 13. lipnja, u veleposlanstvu Republike Crne Gore, u Zagrebu je s njegovom ekselencijom g. Borom Vučinićem razgovarao naš urednik Zoran Meter, a tekst intervjua prenosimo u cijelosti:

Zoran Meter: Vaša ekselencijo, g. veleposlaniče Crne Gore. Najprije Vam se, u ime redakcije portala Geopolitika.News i u svoje osobno ime, zahvaljujem na iznalaženju vremena za ovaj ekskluzivni intervju i moj prijam u  prostorije zemlje koju službeno predstavljate. Ukoliko se slažete, krenimo odmah s prvim pitanjem:

Crna Gora je od travnja 2017. g. članica NATO saveza, međutim njezino članstvo uistinu je moguće promatrati i u kontekstu višegodišnjeg geopolitičkog sraza Zapada i Rusije na Balkanu. Ulaskom u NATO savez, Crna Gora je izuzeta iz interesne sfere Rusije te premještena u spektar euroatlantskog utjecaja, čime su  Sjedinjene Američke Države i NATO uspješno „zatvorili“ strateški procjep na Sredozemlju. Naime, članstvom Crne Gore u NATO-u, Jadransko more postaje „zatvoreno more“, koje zajedno s teritorijem obalnih država čini jedinstveni geopolitički prostor u potpunosti podveden pod standarde i nadzor NATO saveza, čime su geostrateške mogućnosti Rusije na Balkanu znatno ograničene. Kako se ova činjenica, dakle pripadnost NATO savezu, odražava na stabilnost Crne Gore? Je li članstvom u NATO-u i potpunom opredjeljenošću za euroatlantske integracije, Crna Gora zapravo osigurala svoju državnost i suverenitet?

Crna Gora, osim na Balkanu i jugoistoku Europe, ima važan geostrateški položaj i na Mediteranu. Njezinim priključenjem, kao što ste kazali, Savez sigurnosno zaokružuje cjelokupnu mediteransku sjevernu obalu. Maloj zemlji, kao što je Crna Gora, to omogućuje da kao pouzdan partner ojača svoj položaj u međunarodnim odnosima sa strateškim američkim i europskim partnerima.

Stoga, članstvo u NATO jest jamstvo sigurnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Proces traje od obnove državnosti i predstavljao je, uz članstvo u EU, ključni  vanjskopolitički prioritet Crne Gore. Deklariranjem ovog strateškog cilja, vođena isključivo vlastitim interesima, Crna Gora je do punopravnog članstva prošla put reformi društva u ključnim sferama, prije svega u sferi obrane, a potom i sigurnosti. Dosezanje tog cilja, definiranog  Ustavom, nije bilo nepoznanica ni za jednu vanjskopolitičku adresu, pa dakako ni za Rusiju. Učlanjenje Crne Gore u NATO, naravno da nije i ne može biti prijetnja bilo kojoj državi, već legitimno i legalno pravo, da kao suverena država sama kreira svoju vanjsku i unutarnju politiku. Prema tome, Crna Gora se rukovodila isključivo svojim nacionalnim interesima.

Time se Crna Gora geopolitički izmješta iz zone tradicionalno nestabilnog Zapadnog Balkana, u sferu sigurnosnog euroatlanskog  okvira utjecaja.

Koristim ovu prigodu da se hrvatskoj strani još jednom izrazi zahvalnost za potporu koju je pružala i pruža Crnoj Gori u ostvarivanju njezinog europskog i euroatlanskog puta.

Zoran Meter:  Prema stavovima oporbe, ulazak u NATO savez dogodio se bez referenduma i protivno većinskoj volji naroda Crne Gore. Indikativno je kako oporba još uvijek zahtjeva raspravu i referendum o članstvu u NATO-u, čak poništenje takve odluke. Može li ovakav pristup vlade, koji ignorira zahtjev znatnog broja građana, zapravo dodatno djelovati na stabilnost Crne Gore i regije?

Manipulacija raspisivanjem referenduma o NATO-u najočitije se manifestira kroz činjenicu da njegovi zagovornici ne pokreću pitanje neposrednog izjašnjavanja o članstvu u Europskoj uniji, iako se brojne odluke u okviru tijela EU donose preglasavanjem, pa nerijetko i mimo volje pojedinih nacionalnih parlamenata i vlada država članica. Ulaskom u Europsku uniju država prenosi puno više suvereniteta na ovu organizaciju, nego što to čini članstvom u NATO-u. Očito je kako je zagovaranje raspisivanja referenduma o članstvu u NATO savezu   odabrano kao ekskluzivni model političkog odlučivanja, samo u ovom konkretnom slučaju. Sasvim je jasno kako se to predlaže, poglavito zbog stranih geopolitičkih i geostrateških interesa, a ne zbog zaštite suverenih prava građana i unapređenja demokracije u Crnoj Gori.

Ustav CG nije prepoznao potrebu organiziranja referenduma, već je usvajanje Zakona o pristupnom protokolu, kao što je slučaj i s drugim međunarodnim ugovorima, predviđeno da se provede u parlamentarnoj proceduri. Usvajanje Zakona u Skupštini od strane izabranih predstavnika naroda je, svojim rezultatom, pokazalo kako ne može biti riječi o ignoriranju zahtjeva građana jer je kvalificirana parlamentarna većina donijela legitimnu i legalnu odluku. Ni po ovom pitanju Crna Gora nije specifična. Neslaganje dijela oporbe oko ovako značajnog nacionalnog pitanja može da se donekle razumjeti kao koncepcijsko oponiranje ali svakako  ne izražava dominantnu volju crnogorskog društva.

Svojim geografskim položajem u regiji, povijesno prepoznatom po nestabilnosti, kao i svojom obalom na Jadranu, odnosno Sredozemlju, Crna Gora je karika koja je nedostajala NATO-u kako bi se ojačala regionalna stabilnost. Pristupanjem NATO savezu, Crna Gora će dobiti stupanj jamstva za svoju suverenost i sigurnost, jednak onom kojeg uživaju i ostale države – saveznice. Sve članice NATO-a i Europske unije već godinama uživaju u blagodatima mira i stabilnosti (Hrvatska, Slovenija…), što im omogućuje neometano koncentriranje na unutarnje nacionalne razvojne prioritete.

Stabilnost regiije zavisi od stabilnosti pojedinačno svake njegove države, zato će sigurnost Crne Gore, koju donosi članstvo u NATO, doprinijeti stabilnosti prilika na Zapadnom Balkanu i Jugoistočnoj Europi.

Zoran Meter: Prema posljednjem popisu stanovništva, gotovo 45% stanovništva izjašnjava se kao Crnogorci, 29% kao Srbi. Međutim, srpski jezik je dominantan – njime govori 43% građana dok crnogorskim 37%. Svjedoči li ovo o podjeli etničkog identiteta među pravoslavnim stanovništvom u Crnoj Gori – na nacionalno opredjeljene Srbe i Crnogorce?

Teško je izvesti zaključak kako su svi građani Crne Gore koji su se prilikom popisa izjasnili da govore srpskim jezikom i nacionalno opredjeljeni Srbi. Kod jednog broja njih, posebno srednje i starije generacije, jezik kojim se služe, na neki način predstavlja „inerciju“, kako god se izjašnjavali o etničkoj i nacionalnoj pripadnosti, života u nekadašnjoj državi u kojoj se učilo i kazivalo da se govori srpsko-hrvatskim (ili hrvatsko-srpskim)  jezikom. Stoga i pored podjela koje evidentno po ovoj liniji nisu strane crnogorskom društvu, ipak nije realno reći kako svi oni crnogorski građani koji se izjašnjavaju da se koriste srpskim jezikom, to jesu i po svojoj etničkoj pripadnosti.

Zoran Meter: Kakvi su posljednjih godina uopće odnosi Crne Gore sa Srbijom, je li članstvom Crne Gore u NATO-u zapravo dovedena u pitanje vojna neutralnost Srbije, kako tvrde pojedini analitičari? Slovenija i Hrvatska, kao sastavni dijelovi bivše SFRJ, danas su članice NATO saveza, međutim NATO je kontinuirano nazočan i na Kosovu, bilo u sastavu KFOR-a ili baze Bondsteel. Rumunjska i Bugarska također su članice NATO-a. Mijenja li takvo okruženje sigurnosno stanje u Srbiji?

Crna Gora članstvom u NATO ni na koji način niti želi niti može dovesti u pitanje ili ugroziti vojnu neutralnost bilo koje zemlje, koja se za takav koncept sigurnosti opredijelila, pa time ni susjedne Srbije. Kao što kažete, NATO-a je u regiji nazočan već godinama, pa se stoga može postaviti protu-pitanje, zašto bi baš sada članstvom Crne Gore u NATO-u, sigurnosno okruženje Srbije bilo promijenjeno, posebno ukoliko se ima u vidu činjenica kako odnosi između dvije države odavno nisu bili bolji i što suvereno pravo Crne Gore na opredjeljenje za članstvo u NATO-u Srbiji od početka nije bila nepoznanica.

Zoran Meter:  Kao što vidimo, Srbija nastoji balansirati između Zapada i Rusije, a njezino pridruživanje prilično oronuloj Europskoj uniji za Rusiju više ne predstavlja problem. Međutim, Rusija je snažno usmjerena na zaustavljanje crnogorskog scenarija kada je u pitanju pridruživanje Bosne i Hercegovine, Makedonije i poglavito Srbije NATO savezu, što posebno usložnjava sigurnosno stanje na Zapadnom Balkanu. Ipak ostaje otvoreno pitanje hoće li Rusija, i uopće, može li, spriječiti ponavljanje sličnog scenarija koji je bio primjenjen na Crnu Goru? Zapravo, koliko je u datim uvjetima uopće moguć stupanj suradnje Srbije i NATO saveza?

U tom pogledu, svakako, prije svega treba podsjetiti na činjenicu, kako je Srbija postala članica NATO programa Partnerstvo za mir  iste 2006. godine, kada i Crna Gora, kao I na to da i sada ima aktivnu suradnju sa Savezom.

Suradnja Srbije i partnera iz NATO-a se odvija kontinuirano, kako putom uvođenja NATO standarda – ne samo u Vojsci Srbije, nabavke vojne opreme, preko zajedničkih vježbi, do jednog broja srpskih tvrtki koje su u svom poslovanju osigurale certifikat NATO-a .

Zoran Meter:  Većina analitičara i dalje razmatra snažan utjecaj Rusije na Crnu Goru. Sjedinjene Države upravo putem pridruživanja Crne Gore NATO savezu nastoje oslabiti posljednjih desetljeća izgrađene gospodarske, investicijske i turističke veze Crne Gore i Rusije. Međutim, prema dostupnim podacima, Rusija je i dalje jedan od najvećih ulagača kada je riječ o Crnoj Gori. Uistinu, koliki je utjecaj ruskih investitora na političke i gospodrske prilike u Crnoj Gori?

Priča o ruskim investicijama  u Crnoj Gori više je stvar percepcije i svakako je predimenzionirana i ničim ne izlazi iz okvira ruskog gospodarskog  angažmana u ovom dijelu Europe. Točno je kako je nakon obnove nezavisnosti bio evidentan porast tražnje i kupovine nekretnina, posebno u primorju, no, takvo što se događalo i događa se i u zemljama EU i NATO-a. Zapravo, najznačajnije strane državne investicije u Crnu Goru  su stigle uglavnom  sa zapada, dominantno iz zemalja Europske Unije i jednog broja drugih gospodarski bogatih zemalja s istoka koje su svojim investicijama, poglavito u turizmu,  već nazočne na Sredozemlju i Europi.

Zoran Meter: Hrvatski građani malo znaju o stanju u Crnoj Gori. Kako napreduje crnogorski turizam, s kojim onaj hrvatski dijeli zajedničku obalu? Postoji stereotip  kako članstvo u NATO-u unaprjeđuje turizam, međutim Albanija je već višegodišnja članica NATO-a, a nema razvijen turizam. Kako to objašnjavate? Hoće li turizam, pretpostavljam glavna djelatnost Crne Gore, ulaskom u NATO savez napredovati ili ne?

Već sam dijelom odgovorio na ovo pitanje. Upravo je riječ o stereotipima, jer turizam počiva na dobrim resursima i kapacitetima, a za to traži sigurne destinacije. NATO će svakako biti dodatni jamac afirmacije Crne Gore kao sigurne turističke destinacije.

Članstvo u zajedničkom sustavu sigurnosti otvara mogućnost kreiranja sigurnog poslovnog okružja, koje je poželjno za svakog investitora, a time i šansu   za pojačan priljev neposrednih stranih investicija, koje su jamstvo bržeg razvoja turizma, kao noseće razvojne grane crnogorskog gospodarstva.

Zoran Meter: Kakvi su odnosi s Kosovom i Albanijom? Naime, u Crnoj Gori živi znatna albanska manjina. Upravo je usvajanje demarkacione linije između Crne Gore i Kosova važno političko pitanje za dvije zemlje. Je li prekrajanje granica, odnosno stvaranje Velike Albanije uistinu realnost, kako to tvrde brojni analitičari?

Crna Gora će u duhu posvećenosti razvoju dobrosusjedskih odnosa i suradnje s Kosovom strpljivo čekati da se demarkacija granice realizira, sukladno Ugovoru koji je potpisan u Beču. Pitanje demarkacije je za Crnu Goru, već završeno, a na to, kad će Skupština Kosova takvu odluku usvojiti, Crna Gora, iako želi da to bude čim prije, naravno da ne može i neće utjecati jer je riječ o unutarnjem političkom pitanju susjedne i prijateljske republike.

Albanija je već članica NATO saveza, a sada je i Crna Gora, koje su Washingtonškim ugovorom obvezane na savezništvo i  međusobno partnerstvo. Uz to što su susjedne, dvije države u kontinuitetu vežu i prepoznatljivi prijateljski odnosi. Isto tako članice su brojnih regionalnih inicijativa kojima se unaprjeđuje proces regionalne suradnje

Također, kao što ste kazali, u građanskoj i multietničkoj Crnoj Gori živi respektabilna albanska manjina, koja je obnovi crnogorske državnosti dala puni doprinos. Stoga, u ocjeni realnosti mogućeg prekrajanja granica treba imati u vidu i ove činjenice, uz to što to nije stvar na koju bi Savez mogao prešutiti ili još manje – gledati blagonaklono, poglavito stoga što je upravo njegova najveća vrijednost čuvanje od ugrožavanja demokratski postignutog državnog suvereniteta svojih članica.

Zoran Meter: U Hrvatskoj se, uglavnom, vrlo površno analiziraju zbivanja u regiji. Mislim kako je pravo vrijeme postaviti pitanje – što za Hrvatsku, ali i Crnu Goru, znači instaliranje projekta Velike Albanije? Naime, rastuća islamizacija prostora Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Kosova, prostora zapadne Makedonije, kao i istočnog dijela Crne Gore, otvoreni je izazov ne samo za Hrvatsku i Srbiju, već i za Crnu Goru. Dugoročni projekt uspostave geografski neprekinutog lanca većinski muslimanskih zajednica od Turske na jugoistoku do Bosne I Hercegovine na sjeverozapadu, uz jačanje etno – religijske samosvjesti muslimana i demografsku dominaciju (muslimani imaju najveći demografski rast u regiji) predstavlja realnost o kojoj bi političari iz regije svakako trebali ozbiljno razmišljati. Što mislite o tom problemu?

U okviru ovog pitanja je prije svega izrečena Vaša konstatacija i viđenje mogućeg razvoja regionalnih prilika u Jugoistočnoj Europi.

No ipak, u kontekstu regionalnih prilika Jugoistočne Europe, treba napomenuti kako je od potpisivanja Dejtonskog sporazuma prošlo više od dvadeset godina, a da Zapadni Balkan i dalje neumorno obnavlja svoj neiscrpni potencijal nestabilnosti. Iz tih razloga je nužno posebnu pozornost posvetiti procesu političko-sigurnonosnih euroatlanskih integracija zemalja regije, koje jedino mogu osigurati trajan mir i stabilnost u ovom dijelu Europe. Integracije na Zapadnom Balkanu nemaju realnu alternativu i one su sinonim za sigurnost i dugoročnu stabilnost regije, zato i predstavljaju strateški vanjskopolitički prioritet Crne Gore.

Također, treba ponovo naglasiti kako u ovoj regiji postoje brojne inicijative, kojima se želi pridonjeti stabilnosti i unaprijediti suradnja u raznim sferama na prostoru Jugoistočne Europe. Prije svih tu su važne inicijative kojima se doprinosi stabilnosti i razvija proces suradnje, posebno na političko-sigurnosnom  planu, kao što su suradnja u sferi obrane i sigurnosti (SEDM, SEPCA, SENSA, RACVIAC, A-5…).

U okviru multilateralnih sporazuma treba posebno naglasiti značaj perspektivne regionalne inicijative Jadranska trilaterala, osnovane nedavno u Splitu, o suradnji tri države koje izlaze na Jadransko more –  Hrvatske, Albanije i Crne Gore. Dogovoreni okvir suradnje je sublimiran u više točaka i odnosi se na pitanja boljeg zajedničkog korištenja zajedničkog morskog resursa, kako po pitanju prometa, tako I  zajedničke brige o njegovoj zaštiti, boljoj ekonomskoj povezanosti, pitanjima sigurnosti, s obzirom na činjenicu da se sve tri susjedne zemlje nalaze u sustavu zajedničke sigurnosti, a da žele imati zajedničku euroatlansku perspekivu kroz članstvo u NATO i EU.

Zoran Meter:  I za kraj, nešto o hrvatsko-crnogorskim odnosima. Svi smo svjesni opterećujućih sekvenci iz nedavne prošlosti i vremena raspada zajedničke državne tvorevine Jugoslavije iz početka 90-ih godina prošlog stoljeća i neugodnih scena iživljavanja crnogorskih rezervista iz sastava JNA po jugu Hrvatske i dubrovačkom primorju. Smatrate li, Vaša ekselencijo, da su rane iz tog vremena dovoljno zacijelile i da se odnosi naših dviju zemalja mogu razvijati u duhu istinskog povjerenja i obostranih interesa? Osim zajedničkih integracija, kojih su dvije države članice, kako ocjenjujete potencijal koje u tom smislu predstavljaju nacionalne manjine dvaju naroda u svakoj od njih i, općenito, kako ocjenjujete položaj i ulogu hrvatske nacionalne zajednice u suvremenom crnogorskom društvu? Jeste li zadovoljni s položajem crnogorske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj?  

Reći ću kako je ovih, nešto manje od godinu dana mog mandata na dužnosti veleposlanika Crne Gore u Republici Hrvatskoj, obilježilo zadovoljstvo što službu obavljam u prijateljskoj susjednoj zemlji, s punom sviješću svega onoga što se u međusobnim odnosima događalo u ne tako davnoj prošlosti na prostoru bivše Jugoslavije.

Bilateralni odnosi Hrvatske i Crne Gore danas se mogu ocijeniti kao primjer saradnje u regiji. Za preostala, još ne u potpunosti zatvorena  pitanja, ključno je, u kontekstu priopćenih stavova naših dužnosnika, pronaći zajednička riješenja u duhu dobrosusjedskih odnosa i na temelju međunarodnog prava.

Predstavnici nacionalne zajednice Crnogoraca izražavaju zadovoljstvo svojim položajem u hrvatskom društvu, čiji su lojalni članovi. Međutim ono što odmah upada u oči, kada je danas riječ o crnogorskoj nacionalnoj manjini u Republici Hrvatskoj, jest činjenica kako je njezin broj u značajnom padu. U razdoblju između 1971. i 1991. godine, nacionalna zajednica Crnogoraca u Hrvatskoj brojila je blizu deset tisuća pripadnika. Danas je, na žalost, taj broj gotovo prepolovljen i s izraženom nepovoljnim dobnom (starosnom)  strukturom. Tome, svakako, nije pridonijela politika Republike Hrvatske prema našoj nacionalnoj manjini, već demografski i neki drugi čimbenici koji su na to utjecali.

Konačno, tradicija odnosa dvaju naroda je vrlo duga, a jedna od najpoznatijih osoba crnogorske povijesti, veliki pjesnik i vladar Petar II Petrović Njegoš, može se reći da je dao možda i najveći doprinos povijesnim vezama Hrvatske i Crne Gore. Isto tako, kroz vjekove su ostavili jaki trag umjetnici iz Hrvatske, a posebno Dalmacije, u bogatoj kulturnoj baštini Boke Kotorske i Crne Gore.

Zoran Meter: Vaša ekselencijo! Još jednom Vam se zahvaljujem na ovom intervjuu i želim Vam uspješan nastavak Vaše diplomatske karijere.

 

 

Top of Form