Zoran Meter: BITKA ZA DEIR EZ ZOUR – ZAVRŠNA OPERACIJA ZA KRAJ SIRIJSKOG GRAĐANSKOG RATA

Kada je počimao veliki sirijski građanski rat i kada su redom, grad za gradom, regija za regijom  padali u ruke domaćih i stranih islamista, malo je tko očekivao ovakav ishod tog krvavog ratnog sukoba, koji je po trajanju nadvisio sve moderne svjetske ratove, uključno i Drugi svjetski. Također, još ne tako davno, malo tko je vjerovao u riječi sirijskog predsjednika Bashara Asada, kako će sirijska vojska osloboditi i posljednji pedalj svoje zemlje. A  gotovo nitko nije vjerovao, kako će bitka za najveći sirijski istočni grad – Deir ez-Zour – biti ključna bitka koja će odlučivati o završetku sirijskog rata ali i sudbini „Islamske države“. Kandidati za odlučujuću i konačnu bitku, svojevrsnu sirijsku „bitku za Berlin“, puno prije Deir ez-Zoura po logici stvari bili su jedan Aleppo ili Damask.

Ali logika je već odavno napustila Siriju (kao i svijet u cjelini) pa se tako i postojeća, naizgled nesalomljiva arhitektura posljeratnog (i post-hladnoratovskog) svjetskog poretka, posve neočekivano slomila upravo na mekanim pustinjskim temeljima te male arapske države – poput kule od pijeska! Sirije, čije je uništenje odabrano od strane vodeće nomenklature svjetskih globalista i washingtonskih geostratega, kao ključna poluga za učvršćenje tog istog posljeratnog ustroja svijeta – vjerojatno na rok zauvjek! Kreatori tog paklenog projekta su uspjeli, ali samo u jednom: u materjalnom razaranju te zemlje i duhovnom, civilizacijskom i kulturološkom pustošenju i sakaćenju njezinog naroda, metodama i dozom cinizma nikada viđenog u ljudskoj povijesti – sve pod krinkom do boli izmanipulirane  borbe za općeljudske vrijednosti i načela humanizma, kao i perverzne „totalne“ međunarodne borbe protiv islamističkog terorizma. Međutim, usprkos svemu, Sirija je ostala i opstala, a o njezinoj budućnosti i sigurnosti glavnu riječ vodit će neke posve druge svjetske sile, daleko izvan kruga zamisli glavnih geostrateških i geopolitičkih arhitekata bliskoistočng kaosa, kojima će na kraju od svega toga ostati „mrvice“ kojima će se morati zadovoljiti. Međutim, o tome će sigurno biti još vremena detaljnije govoriti i pisati, a sada se posvetimo tematskoj konkretici.

Ovaj uvod bio je potreban s obzirom na aktualni razvoj vojnog stanja u Siriji, poglavito na istoku zemlje, u regiji Deir ez-Zour. Ta regija je posljednji veliki kompaktni teritorij (veličine oko 33 tisuće km2) pod nadzorom ISIL-ovih snaga, a k tome, neobično važan zbog bogatstva ugljikovodicima i razvijenom infrastrukturom za njihovu proizvodnju i transport, kao i činjenice da se radi o najpogodnijem dijelu zemlje za razvoj poljoprivredne proizvodnje zbog rijeke Eufrat koja njime protječe i koja život znači. Ta je regija, pretežito naseljena sunitskim arapskim plemenima, upravo uz njihovu pomoć vrlo brzo pala u ruke tek stasalim ISIL-ovim snagama 2014.g.

Od kraja srpnja o.g., sirijska vojska, uz potporu šijtskih dragovoljačkih postrojbi i snaga narodne samozaštite, izvodi ofanzivne vojne operacije usmjerene prema gradu Deir ez-Zouru, kopneno potpuno blokiranom i odsječenom od ostatka svijeta još od 2013. godine. Grad, skupa s pripadajućom zračnom bazom, svo vrijeme čuva samo jedan jedini garnizon sirijske vojske. Upravo je taj herojski grad, već odavno otpisan od strane gotovo svih svjetskih relevantnih vojnih analitičara, igrom prilika postao ključnom točkom sirijskog ratnog sukoba, pred čijim će se bedemima odigrati finalni obračun s „Islamskom državom“.

Takav neočekivani scenarij neposredna je posljedica ruskog vojnog i političkog čimbenika i utjecaja na tijek ratnih zbivanja ulaskom Moskve u rat na strani predsjednika Asada, kao i američkih poteza i njihovog saveza sa sirijskim Kurdima. To su glavni elementi koji su dodatno podigli geostrateški značaj Deir ez-Zoura i odlučili o njegovoj sudbini  – kao grada čijim će oslobođenjem tj. deblokadom de facto završiti sirijski građanski rat, barem njegova vruća faza pred nadolazeće političke pregovore.

Deir ez-Zour, kao hrvatski Vukovar

A do dalekog Deir ez-Zoura sirijskom vojnom zapovjedništvu u Damasku tijekom 2015. i 2016. godine baš i nije bilo previše stalo. Suočen sa sve izvjesnijim totalnim vojničkim slomom, nesklonom međunarodnom zajednicom i predviđanjem skorog  nasilnog gubitka političke vlasti prije ulaska Rusije „u igru“, vojni vrh zemlje imao je puno većih briga od slanja pomoći svom blokiranom istočnom urbanom središtu. A upravo se u njemu događalo pravo čudo s vojne točke gledišta. Od poginulih i još više odbjeglih, prestrašenih sirijskih vojnika, u gradu je ostao još samo manji broj onih najhrabrijih i najodlučnijih, na čelu s talentiranim i karizmatičnim visokim časnikom, danas generalom Issamom Zahrredineom (sve je njih skupa Damask gotovo pa već bio sahranio). Od tih najhrabrijih (ili – najluđih) ostataka vojnika, taj je general formirao postrojbu koja je u nemogućim uvjetima očuvala desnu obalu grada na Eufratu, a onda uspjela i potisnuti džihadiste iz okolice tamošnje zrakoplovne baze, što je omogućilo uvjete za pružanje kakve takve zračne potpore u nadolazećoj fazi rata. Pritom su uspjeli spriječiti i pad u ruke džihadista tamošnjih velikih skladišta s naoružanjem sirijske vojske. U najkritičnijoj fazi, u okruženju džihadista nalazilo se čak 150 tisuća stanovnika toga grada. Čitava ova dramatična priča, oko koje će se, ukoliko bude pravde, možda jednom snimiti i film, neodoljivo podsjeća na herojsku obranu hrvatskog Vukovara u Domovinskom ratu, samo, vjerojatno, sa sretnijim završetkom po njegove branitelje.

Osim fanatične obrane sirijskih vojnika i njima pridruženih pojedinih okolnih arapskih i beduinskih plemena, još je jedan čimbenik u bitci za grad bio presudan: vojno zapovjedništvo „Islamske države“, čije su snage već bile prodrle duboko na sjever, zapad i jug Sirije, smatrale su, i to potpuno opravdano, da je Deir ez-Zour ionako duboko u teritoriju pod njihovim nadzorom i kako će tamo stacionirane ISIL-ove snage prije ili kasnije uspjeti slomiti otpor malobrojnih branitelja bez potrebe dovlačenja novih snaga s drugih isturenih bojišnica. U tom se smjeru stanje na gradskim bojišnicama i razvijalo, čak i nakon aktivnog vojnog ulaska Rusije u sirijski sukob.

Jer usprkos bombardiranjima ruskih zrakoplova po ISIL-ovim snagama u gradu i okolici, napadima ruskim  krstarećim i iranskim balističkim raketama, iranskim dronovima,  povremenim američkim bombardiranjima, uništiti fanatično motivirane džihadiste iz gradskih utvrda nije bilo moguće, što je samo dodatna potvrda vojnim stratezima o ključnoj važnosti vojničke čizme na terenu, neovisno o zračnoj i ostaloj snazi protivnika koja svakako djeluje demotivirajuće i razarajuće po infrastrukturu i vojne kapacitete neprijatelja. A da je to tako, svjedoči podatak kako je ISIL, usprkos nabrojenim napadima sirijskih saveznika, u ljeto prošle godine uspio čak i presijeći obranu grada Deir ez-Zoura na dva dijela. Istinski prijelom u bitci nastupio je tek nakon Božića 2016. godine i oslobođenja Aleppa, nakon čega je sirijska vojska mogla postupno prebacivati svoje snage u smjeru istoka i otpočeti prve ofanzivne akcije s ciljem rasterećenja Deir ez-Zoura kroz ponovno oslobađanje na kratko iznova izgubljene Palmire i nastaviti dalje napredovanje prema istoku. Prijelomu na bojišnici također je pridonjelo i istodobno napredovanje kurdskih snaga sa sjevera, kao i pokretanje njihove operacije oslobađanja grada Rakke u suradnji s američkim i koalicijskim zračnim snagama. Međutim, u međuvremenu, iz smjera Iraka prema Deir ez-Zouru su krenule nove velike ISIL-ove snage nakon njihovog poraza u Mosulu, a prema tom gradu se i sada povlači  glavnina ISIL-ovih postrojbi iz Rakke, a što sve skupa i stvara uvjete za zaključak s početka ovog teksta – o bitci za Deir ez-Zour, kao posljednjoj velikoj bitci ne samo u sirijskom građanskom ratu već i za konačno i formalno slamanje „Islamske države“ kao strukturirane organizacijske tvorevine. Zbog toga će se, prema očekivanjima, upravo tamo džihadisti braniti do posljednje kapi krvi jer izlaza iz tog obruča više niti nemaju osim povlačenja prema Iraku, gdje im također ostaje sve manje mjesta. Zato će Deir ez-Zour za ISIL biti „Staljingrad na Eufratu“!  Njegovi borci će pokušati zadržati vezu s iračkom sunitskom regijom Anbar, kao i nadzor nad graničnim prijelazom Abu-Kamal, prema kojem kreću i proameričke snage sirijske oporbe iz američke baze At-Tanfa na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana (one nadziru dio sirijske granice s Jordanom). Upravo zbog toga prema Abu-Kamalu sada ubrzano prodire sirijska vojska, koja je, opskrbivši svoju bazu u zoni Zakyaf, već pristupila dubokom zahvatu Deir ez-Zoura s jugo-zapada. Prema posljednjim informacijama, Sirijska Arapska Vojska tom se gradu približila na svega 27 kilometara. Iz smjera zapada napreduju i sirijske specijalne postrojbe „Tigrovi“, pod zapovjedništvom generala Suheil al-Hassana, koje su došle na 50 kilometara od grada. U taktici sirijske vojske, u kojoj itekako važnu ulogu imaju ruski vojni instruktori, primjenjuje se kombinacija obavještajnih informacija i topničkih napada i po prvi put se koriste noćni helikopterski desanti uz vatrenu potporu ruskih jurušnih helikoptera Ka-52.

Karta: Abu-Kmal

Kako procjenjuju ruski vojni analitičari, u rujnu, odmah nakon velikog muslimanskog blagdana i hadža, nastavit će se ofanziva sirijske vojske i Deir ez-Zour će biti deblokiran. Nakon deblokade trebat će se osloboditi istočni dio grada, a vrlo važan cilj bi trebao biti stavljanje pod nadzor spomenutog graničnog prijelaza s Irakom, Abu-Kamala, što je za Damask važno radi osiguranja poveznice prema Bagdadu i Teheranu. Upravo to može biti onemogućeno u slučaju da taj prijelaz prije sirijske vojske zauzmu proameričke oporbene postrojbe  iz sastava Slobodne sirijske vojske, koje podupiru i britanske zračne snage. Njihov je interes očuvanje mogućnosti za kopnenu opskrbu prozapadne sirijske oružane oporbe kroz granicu s Jordanom i Irakom i njezino očuvanje kao kakve-takve protuteže Damasku u razgovorima koji slijede o budućem političkom ustroju zemlje. SAD bi također želio onemogućiti kopneno prometno povezivanje Irana i Sirije, a za što će mu trebati puno umijeća ali i sreće, prije svega u razgovorima s vladom u Bagdadu.

Damask će usredotočiti sve sile na oslobođenje Deir ez-Zoura zbog nekoliko ključnih elemenata:

prvo, osim konačne pobjede nad džihadistima, ovladavanje tim gradom vladi daje i snažan psihološki impuls u nastojanjima za očuvanjem teritorijalne cjelovitosti Sirije po njezinoj središnjoj osi ili liniji, koja  se proteže od Homsa na zapadu, preko Palmire u središtu i završava na istoku s Deir ez-Zourom;

drugo, od simbolične važnosti grada još je veća ona strateška i praktična, koja se ogleda u činjenici da kroza nj prolazi prometna transferzala s Irakom, a to znači i Iranom. Ta prometnica iz grada vodi na spomenuti granični prijelaz Abu-Kamel, a što, prevedeno u logiku geostrategije znači, kako se bez nadzora nad Abu-Kamelom važnost Deir ez-Zoura praktički snižava za polovicu;

i treće su, svakako, već ranije u tekstu spomenuta velika prirodna bogatstva te regije.

S obzirom na nedavno objavljene informacije bivšeg časnika za sigurnost oporbene sirijske slobodne vojske u američkoj bazi At-Tanf, Muhammada Assalama,  o ilegalnoj prodaji američkog oružja „Islamskoj državi“ od strane američkih instruktora kroz posredništvo sirijske oporbene organizacije „Magawir es-Saura“ i njezinog zapovjednika Mugannata Attalia, jasno se ogleda značaj koji SAD i njegovi saveznici pridaju želji za ovladavanjem sirijsko-iračke granice, prije svega spomenutim prijelazom Abu-Kamel. Sasvim je sigurno kako su oni spremni na sve da bi se omogućio što duži otpor ISIL-ovih snaga pred postrojbama sirijske vojske. Barem do trenutka zauzimanja Abu-Kamela od strane sirijskih oporbenih snaga. U ovom kontekstu, također nije slučajno da se posljednjih dana protuvladinim snagama na jugu zemlje, u sirijskoj regiji Deraa, „saudijskim kanalima“ dostavljaju oklopna vozila i pojačavaju napadi na sirijsku vojsku. Sve je to identično scenariju oko sirijskog pograničnog punkta At-Tanf (na tromeđi s Jordanom i Irakom), kroz koji prolazi glavna prometnica Damask-Bagdad (i dalje na Teheran), kada su američki zrakoplovi, pod izlikom branjenja postrojbi umjerene sirijske oporbe obučavane u Jordanu, u više navrata bombardirali snage sirijske vojske, preciznije, njoj odanih šijtskih formacija koje su se ubrzano približavale At-Tanfu. Dakle, bit će još vrlo interesantno pratiti  finale sirijskog ratnog vihora u regiji Deir ez-Zour.

Ali kako god ono završilo, tj. osvojila grad sirijska vojska ili oporba, jedno je sigurno: tom bitkom definitivno će biti slomljena kralježnica jednog monstruoznog pseudokalifata, maligne tvorevine na savjesti modernog čovječanstva čiji je razvoj ono svjesno dopustilo a zločine prešutno odobravalo. Dio tog istog modernog čovječanstva, čak i sada, kada su sve maske konačno pale, „Islamsku državu“  uništava ali potpuno  bezvoljno i, reći ćemo (da ne budemo preoštri), silom prilika. Bilo kako bilo, „Islamska država“ ipak odlazi jednom za uvjek sa sirijske vojno-političke scene.

Sirija se definitivno uspjela očuvati u svojim državnim granicama. Nju sada očekuje ništa manje važna faza unutarnje pomirbe kroz politički dijalog i nužne kompromise, a to će vjerojatno trajati još godinama uz i dalje važan čimbenik vanjskih utjecaja.

Međutim, slamanjem „Islamske države“ u Siriji otvara se još jedno važno pitanje: ono o budućnosti američkih snaga u toj zemlji, koje su tamo poslane od strane Washingtona (protivno volji službene vlade u Damasku) isključivo pod agendom borbe protiv „Islamske države“. Nestankom „Islamske države“, po toj logici, one više u Siriji nemaju što tražiti. Identičan problem Washington upravo sada ima u Iraku, gdje političkim pregovorima  s vladom u Bagdadu (a to znači ustupcima središnjoj vladi, samo na čiji račun? Možda baš iračkih Kurda čiji referendum o nezavisnosti, zakazan za 25. rujna, SAD upravo ovih dana nastoji odgoditi za iduću godinu, što se vjerojatno neće dogoditi tj. referendum će se provesti) sada nastoji ishodovati dozvolu za otvaranje američke vojne baze u toj zemlji, a sve kako bi umanjio utjecaj Teherana na Irak.