Zoran Meter: ANALIZA KRIZE NA KOREJSKOM POLUOTOKU

Američka vanjska politika, korejskom, kao i sirijskom krizom, svedena je na onu narodnu: psi laju, karavane prolaze!

Da Sjevernoj Koreji  i njezinom političkom vodstvu neće „pasti niti dlaka s glave“, a kamoli da će SAD vojno intervenirati i silom srušiti tamošnji režim, Geopolitika.News već je odavno pisala, a toga se, za razliku od brojnih domaćih i svjetskih medija (koji su redom najavljivali gotovo neizbježan početak rata), držala i u ovo vrijeme vrhunca vojne i političke napetosti između Washingtona i Pjongjanga.

I nije samo stvar u tome što agresivni i nepredvidljivi potezi sjevernokorejskog državnog i vojnog vrha omogućuju Amerikancima lakše političko pravdanje prebacivanja svojih dodatnih vojnih efektiva i najsuvremenijih tipova naoružanja u tu, ionako oružjem i vojnim postrojbama prezasićenu svjetsku regiju, kao i na teritorij Južne Koreje – velikoj i moćnoj Kini „pod nos“. Jer, kao što smo upravo svjedoci, ovakav razvoj stanja sve više potiče i mobilizira južnokorejsko stanovništvo, ali i njezin politički vrh na čelu s novim predsjednikom, na otpor agresivnoj američkoj vojnoj retorici i prijetnjama Sjevernoj Koreji. Naime, dobro je poznato kako su američko-sjevernokorejski odnosi zasnovani na zakonu „akcije i reakcije“, pričemu ta priča nikako nije jednostrana, odnosno klišeji, kako je sva krivnja isključivo na strani „omraženog komunističkog diktatora“ ne drže vodu. Jer tijekom prijašnjih godina održavanih pa na zahtjev SAD-a prekinutih pregovora međunarodne zajednice i Pjongjanga pod agendom UN-a, pregovaračka problematika se nije svodila isključivo na jačanje sjevernokorejske vojne moći, već i na učestalo obavljanje američko-južnokorejskih vojnih vježbi i jačanja američkih snaga na Korejskom poluotoku, a čemu se režim u Pjongjangu otvoreno protivi, smatrajući to (budimo iskreni, posve opravdano) prijetnjom vlastitoj nacionalnoj sigurnosti.

Južnokorejsku zabrinutost agresivnom američkom retorikom prema njihovom sjevernom susjedu, ali i sunarodnjacima, lako je shvatiti. Nije nikakva vojna tajna kako Sjeverna Koreja, čak i bez bilo kakvog nuklearnog i raketnog balističkog potencijala, samo snagom svog golemog i moćnog topništva (navodno sjevernokorejska vojska posjeduje čak 40 tisuća topničkog oruđa različitog kalibra) može u kratkom roku zbrisati južnokorejsku prijestolnicu Seul s lica zemlje, budući da je taj grad smješten svega 40-ak kilometara od granice dviju država.

Za tu mogućnost vrlo dobro zna i južnokorejski vojni vrh ali i predsjednik države Moon Jae-in koji je prije tjedan dana nazvao američkog kolegu Donalda Trumpa i usprotivio se vojnom riješenju sjevernokorejskog problema. Prije nekoliko dana Moon Jae-in je sretno izvjestio da mu je predsjednik Trump obećao kako će SAD od Seula tražiti odobrenje prije bilo kakvog pokretanja američke vojne akcije. Ukoliko znamo da je Moon Jae-in dobio nedavne predsjedničke izbore, između ostalog i na protivljenju agresivnoj američkoj politici prema Pjongjangu, ali i razmještaju američkog PRO sustava THAAD na južnokorejskom teritoriju (koji je u međuvremenu, upravo iz gore spomenutih razloga Pentagon uspio razmjestiti usprkos protivljenju južnokorejske javnosti koja taj potez smatra većom ugrozom nego što joj pruža sigurnost, jer će zbog toga kineski raketni potencijali, protiv kojih (a ne protiv S. Koreje) je THAAD sustav skupa s pripadajućim radarom primarno i razmješten, sada biti usmjereni upravo prema Južnoj Koreji, a na što je Peking upopzoravao Seul bezbroj puta), jasno je kako takvo odobrenje Washington od Seula nikada neće dobiti. Štoviše, predsjednik Moon Jae-in već je najavio slanje svoje političke delegacije u Pjongjang radi smirivanja napetosti i eventualnog otpočinjanja pregovora između dviju država o mogućem ujedinjenju.

A evo što je po tom pitanju 17. kolovoza izjavio prije nekoliko dana smijenjeni glavni strateg američkog predsjednika Donalda Trumpa, Steve Brannon, u intervjuu američkom mediju American Prospect. On smatra kako Peking može postići sporazum koji bi doveo do zamrzavanja sjevernokorejskog nuklearnog programa, a Washington bi u tom slučaju povukao svoju vojsku s Korejskog poluotoka. Međutim, prema mišljenju Bannona, to je moguće samo u daljnjoj perspektivi.

A što se tiče eventualnog rata, Brannon je jasno kazao kako za problem Sjeverne Koreje ne postoji vojno riješenje: „Do tada, dok bilo tko ne ponudi riješenje koje će mi pokazati da u Seulu u 30 minuta od primjene (od strane Sjeverne Koreje) konvencionalnog oružja neće poginuti 10 milijuna ljudi, ja ne znam o čemu je tu moguće govoriti. Zaboravite na to, vojnog riješenja tu nema.“

Zapovjednik američke vojske smiruje uzavrele strasti

Prošli tjedan u posjetu Pekingu i kineskom vojnom vrhu boravio je zapovjednik združenog stožera američkih oružanih snaga, general Joseph Dunford, koji je tom prigodom izjavio kako između dvije zemlje postoji puno složenih problema ali da obje strane teže njihovom rješavanju.

„Smatram kako mi moramo biti otvoreni. Imamo puno složenih problema o kojima nemamo uvjek isti stav“, kazao je Dunford tijekom razgovora sa svojim kineskim kolegom – zapovjednikom združenog stožera kineskih oružanih snaga, generalom Fangom Fenghui, i dodao, kako „dvje strane dijele želju za radom nad tim složenim pitanjima“.

General Fenghui je izjavio kako Kina pridaje veliku važnost posjetu američkog generala i  kako je suradnja jedini pravilni izbor za dvije države, čije vojne snage mogu biti dobri partneri. U znak dobre volje kineski general je za svog američkog kolegu organizirao nazočnost na kineskim vojnim vježbama.

Kasnije je kinesko Ministarstvo obrane izjavilo kako se tijekom razgovora raspravljalo o Sjevernoj Koreji, Tajvanu i Južno-kineskom moru, a potpisan je i okvirni sporazum o vojnom dijalogu između Kine i SAD-a, o kojem još nema nikakvih priopćenja.

Ubrzo potom, već 18. kolovoza, general Joseph Dunford je prigodom susreta sa svojim japanskim kolegom, generalom Katsutoshi Kawanom, potvrdio veliku američku privrženost japanskoj sigurnosti vezano uz napetosti oko Sjeverne Koreje, ali i izjavio nešto što je potrebno pravilno čitati i pravilno shvatiti: „Sada je vrlo važan trenutak u planu sigurnosti regije. Razumije se, mi smo najprije usmjereni na ugrozu od strane Sjeverne Koreje. Mislim kako smo jasno dali do znanja Sjevernoj Koreji i svima ostalima u regiji, kako napad na jednog od nas smatramo kao napad na oboje“. Dakle, naravno kako Sjeverna Koreje nikada neće napasti niti Japan niti SAD, što i potvrđuju nedavne izjave „velikog vođe“ o „zamrzavanju“ ispaljivanja raketa u blizinu obale američkog tihooceanskog otoka Guam. Drugim riječima – potrebe za ratom neće biti.

Dakle, možemo slobodno reći kako se američka vanjska politika prema Sjevernoj Koreji (ali i ne samo prema njoj) svodi na onu narodnu: psi laju, karavane prolaze! Puno priče, a malo konkretike.

A da ta agresivna američka priča ne može dugo trajati potvrđuju i riječi dr. Shaina Olivera, direktora za investicijske strategije AMP Capital iz Sydneya, koji je na ovu temu izjavio slijedeće: „Ovaj put promijenilo se to, što su se strašne prijetnje i rat riječima između SAD-a i Sjeverne Koreje povećale do onog stupnja da ih tržišta više ne mogu ignorirati. Naravno, sve se ovo događa u vrijeme kada su burzovna tržišta izložena korekciji, zbog čega je Sjeverna Koreja osigurala idealan trenutak.“

U čitavoj ovoj priči ne smije se smetnuti s uma ni veliki kineski utjecaj na sjevernokorejski državni i vojni vrh, koji, sasvim sigurno, ne bi poduzimao bilo kakve rizične korake bez odobrenja Pekinga. I tu je američki predsjednik potpuno u pravu kada kritizira ukogu Kine, smatrajući je nedostatnom i neiskrenom, jer Pekingu itekako odgovara ovakav razvoj stanja, u kojem SAD vojno ne može učiniti ama baš ništa jer se tome zajednički protive i Kina i Rusija, i što onda ostavlja prostora za trgovinu kineskim interesima u drugim sigurnosno problematičnim zonama u kojima se oni sudaraju s američkim. Osim toga, Kina je u vojnom smislu u svom dvorištu superiornija u odnosu na bilo koju velesilu i to vojni analitičari svih uključenih zemalja u regionalnu krizu vrlo dobro znaju. SAD je jednostavno fizički predaleko da bi mogao parirati kineskim vojnim potencijalima na prostoru Korejskog poluotoka u slučaju izbijanja rata.

Kinesku superiornost po tom pitanju potvrđuje i nedavna (od prošlog petka) izjava izvjesnog kineskog državnog medija, kako će Kina, u slučaju da Sjeverna Koreja otpočme napad na SAD biti neutralna, a ukoliko SAD napadne prvi i pokuša svrgnuti sjevernokorejsku vladu, Kina će ih u tome spriječiti. Pojasnimo, ukoliko bi Pjongjang bio lud da napadne SAD (što, naravno, neće) Kina se ne bi miješala i Washington bi tu državu mogao vojno razbiti u vrlo kratkom roku. Svim ozbiljnim analitičarima svijeta je jasno kako Sjeverna Koreja ama baš nikako ne može ugroziti SAD niti njegove tihooceanske eksklave, uključno i vojne baze u pojedninim tamošnjim državama. Upravo zato je potpuno neshvatljivo s pozicije vrijeđanja zdrave logike, da razno-razni analitičari i u Hrvatskoj i u svijetu to iz nekog razloga, ili straha od tko zna čega, uopće niti ne spominju. Jer da bi Pjongjang uopće pokrenuo raketni napad, treba najprije izvući te velike interkontinentalne rakete iz silosa, prebaciti ih transportnim vozilima do lansirnih rampi, naoružati ih bojevom ili nuklearnom glavom (ukoliko je uopoće imaju) i td., a za što sve treba prilično vremena. Američki vojni sateliti, koji danonoćno skeniraju tu zemlju, takve su pokrete u stanju primjetiti u realnom vremenu i u isto takvom vremenu odaslati informaciju američkom vojnom zapovjedništvu koje onda naređuje brzi i ubitačni napad kojim se u potpunosti uništava raketni potencijal te zemlje. Kina vrlo dobro zna kako do preventivnog sjevernokorejskog napada nikada neće doći i zato koristi spomenutu retoriku o svojoj neutralnosti. Ali u suprotnom, ukoliko SAD prvi napadne Sjevernu Koreju, Kina će svim sredstvima braniti tamošnji režim jer nipošto ne želi da američke vojne snage sutra stoje na njezinoj granici s tom državom.

Zato neću pogriješiti ukoliko kažem, kako se ovdje radi o jednoj od najsnažnijih političkih poruka, gotovo najvećoj pljusci političko-vojnog karaktera (možda jednakoj onoj oko ruskog vojnog ulaska u Siriju) ikada upućenih SAD-u, još od doba najopasnijih trenutaka Hladnog rata. Zato korejsku krizu slobodno možemo nazovati i modernom inačicom Kubanske krize. Ona jednako tako neće rezultirati otvorenim vojnim sukobom svjetskih velesila, a nedvojbeno će  otvoriti prostor za brojne pregovaračke procese koji opterećuju sigurnosno stanje i svekolike odnose u toj regiji, a možda i šire. Jednako kako je Kubanska kriza, osim povlačenja sovjetskih raketa „ispred nosa“ SAD-a rezultirala i povlačenjem tek instaliranih američkih raketa s teritorija Turske, što je dogovoreno tihom diplomacijom Moskve i Washingtona (i ostalo izvan medijskog prostora na zahtjev SAD-a, kojem je uvjek najvažniji vanjski dojam nepopustljivosti, kao temelj američkog ugleda i prestiža zasnovanog na moći), ne treba sumnjati kako će se i u korejskoj krizi dogoditi nešto slično, tj. doći će do klasične trgovine interesima. Na to ukazuju i spomenute teme razgovora između glavnih zapovjednika oružanih snaga Kine i SAD-a u Pekingu.

Ovdje treba dodati, kako su svega dan uoči posjeta zapovjednika američkih oružanih snaga Pekingu, o korejskoj krizi razgovarali kineski i ruski ministri vanjskih poslova, koji su u zajedničkoj izjavi predložili plan o „dvojnom zamrzavanju“ koji podrazumjeva zamrzavanje sjevernokorejskog nuklearnog i raketnog programa, u zamjenu za zamrzavanje izvođenja američko-južnokorejskih vojnih vježbi u regiji (dakle, nešto slično pregovorima s Pjongjangom vođenim prije nekoliko godina pod agendom UN-a).

Zanimljivo je kako je taj prijedlog, ubrzo, u razgovoru sa svojim kineskim kolegom podržao i njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel. Bez obzira na veliku geografsku udaljenost Njemačke od sporne daleko-istočne regije, potpora Berlina spomenutom planu itekako je „voda na mlin“ kineskim i ruskim interesima, a svojevrsni udarac Washingtonu čiji je Njemačka partner u NATO savezu i ponajvažniji oslonac na europskom tlu. Njemačka ovim potezom jasno pokazuje SAD-u u kom je smjeru spremna ići ukoliko američka administracija nastavi blokirati njezine gospodarske interese, ne samo u Europi.

Sve u svemu, vojnog riješenja za Sjevernu Koreju sigurno neće biti iako će se vjerojatno nastaviti pokazivati mišići s obje strane. Pritom ostaje za vidjeti o čemu će se sve trgovati u zamjenu za mir na sjevero-zapadu Azijsko-pacifičke regije. Jer alternativa miru jedino je rat, a njega u stvarnosti nitko ne želi jer bi se u nj (zbog savezničkih odnosa s J. Korejom i Japanom) morale uključiti i Sjedinjene Države, kojoj su rizici u tom slučaju ipak preveliki. SAD je predaleko od tog prostora ali i od razine motivacije onih država koje su u takvom ratu spremne ginuti do kraja. A bio bi to rat kojeg niti jedna strana ne može dobiti, dok bi njegov rezultat bio ljudska katastrofa – ponajprije za čitav jedan narod umjetno podjeljenog Korejskog poluotoka.