Zoran Meter: ANALIZA AMERIČKOG NAPADA NA SIRIJSKU ZRAKOPLOVNU BAZU

Vojni osvrt:

U rano jutro, 6. travnja 2017. g. dva američka razarača klase „Arleigh Burk“ iz sastava 6. flote američkih pomorskih snaga, izvršila su raketni napad na zrakoplovnu bazu sirijske vojske „Al-Shaayrat“ i „Al-Quseir“, kao odgovor na navodni kemijski napad sirijskih zrakoplova u regiji Idlib dva dana ranije. Odmah napominjemo kako američki mediji ne evidentiraju napad na drugospomenutu sirijsku bazu ali ga spominju kineski mediji i kinesko veleposlanstvo u Siriji, pričemu se navodi kako rakete do te baze nisu doletjele najvjerojatnije zbog tehničkog kvara prilikom leta.

Ruske i kineske informacije govore o 44 točna pogotka raketa Tomahawk, od ukupno 59 lansiranih. Tim podatkom posebno se bave kineski analitičari s obzirom na projekcije eventualnih američkih raketnih napada na Sjevernu Koreju, a podatke kompariraju i s američkim i britanskim napadom na SRJ tijekom rata na Kosovu, kada je bilo lansirano oko 1000 Tomahawk raketa, od kojih, prema njihovim procjenama, 328 nije pogodilo cilj.

Što se tiče napada na spomenutu bazu „Al-Shaayrat“, američka tvrtka ImageSat International navodi kako je uništeno 15 hangara, 10 skladišta s naoružanjem, 7 auto-cisterni s gorivom, pet položaja protuzračne obrane. Međutim, vrlo brzo je utvrđeno kako uzletno-slijetna staza uopće nije oštećena, što je sirijskoj vojsci omogućilo da već istog dana kada je izvršeno raketiranje, dva sirijska vojna zrakoplova s te baze odlete u nove bojeve zadaće. Na taj se način postavlja pitanje samog vojnog smisla američkog napada ukoliko imamo u vidu da mu je cilj bio sprječavanje novih napada kemijskim oružjem s te zrakoplovne baze.

Američka vojna obavještajna služba navodi kako se u bazi „Shaayrat“ nalaze tri eskadrile 50. brigade sirijskih zračnih snaga sa starim zrakoplovima tipa Mig koji su razmješteni u 40 utvrđenih hangara, koji su i bili glavni cilj raketnih napada. Međutim, stvarni cilj zapravo su bile lansirne rampe za balističke rakete „Maysalun“ i „Tishrin“ – sirijskih inačica iranskih raketa „Zelzal-2“ i „Fath 110“. O uništenju tih lansirnih rampi nema informacija, pričemu se zna da ih pokrivaju ruski protuzračni sustavi „Pancir“ koji su već ranije uspješno presretali rakete „zrak-zemlja“ izraelskih zračnih snaga.

Ovdje treba naglasiti kako je Pentagon ranije izvjestio rusku stranu o svom napadu, što je omogućilo dislociranje praktički cjelokupne operativno ispravne vojne tehnike, osim zrakoplova koji su se u hangarima nalazili na remontu. Ciljevi su birani i da ne bi došlo do stradavanja ruskog vojnog osoblja. S tim u svezi, uključno i gore spomenute „mršave“ rezultate napada, čovjeku svašta pada na pamet, čak i to da Rusi iznova pomažu Trumpu „uspostaviti njegov autoritet“. Možda se zato Reuters i odlučio, očito ne bez suglasnosti Pentagona, ubrzo objaviti vijest kako je „operacija u Siriji bila jednokratan događaj“.

Pojedini američki vojni stručnjaci iskazuju zabrinutost kako bi zbog američkih napada moglo doći do reakcije sirijske vojske protiv tamo razmještenih američkih postrojbi. Takvu mogućnost smatram malo vjerojatnom iz razloga što sirijska vojska ne raspolaže adekvatnom vojnom opremom za ulazak u takve operacije, a nedostaje joj i ljudskih resursa. Osim toga, odmazda sirijske vojske po malobrojnim američkim postrojbama bila bi prevelik geopolitički rizik i ona će se morati zadovoljiti isključivo daljnjom političko-vojnom zaštitom od strane Rusije i Irana, pričemu će sebe nastojati pozicionirati u status žrtve američke agresije. Rusko Ministarstvo obrane u tu svrhu je već otvoreno najavilo kako će pojačati protuzračnu obranu sirijske vojske i time dalo do znanja da ne namjerava Asada prepustiti vojnom svrgavanju s vlasti. Ta mjera je poglavito važna s obzirom na dislokaciju američkih strateških bombardera B-52H iz 23. eskadrile 5. bombarderskog krila iz zrakoplovne baze „Minot“ u Sjevernoj Dakoti, u zrakoplovnu bazu „Al Udeid“ u Kataru, u okviru protuislamističke operacije „Inherent Resolve“.

Političke implikacije:

Ruski državni vrh je već istog dana objavio povlačenje Rusije iz dogovora s SAD-om o izbjegavanju incidenata i sigurnom obavljanju zrakoplovnih letova nad sirijskim  nebom, usprkos izjavama Pentagona o tome, kako se nada da će taj dogovor i dalje ostati na snazi.

Što se tiče američkog predsjednika Donalada Trumpa, njegova odluka za odobravanje napada na Siriju ima višeslojno značenje. Kao prvo, ona je nedvojbeno rezultat unutarnjeg političkog razračunavanja establišmenta u Washingtonu, gdje je Trump zaključio kako mu je konačno došlo vrijeme pokazati ozbiljnost i čvrstu ruku. Što se tiče ozbiljnosti ovog poteza, o njoj se može još puno govoriti jer, u najmanju ruku, izdavanjem zapovijedi za raketni napad Trump je jednim potezom pobrisao sve ono za što se zalagao u predizbornoj kampanji i za što je oštro i javno kritizirao svog prethodnika Baraka Obamu, govoreći, kako se ovaj nepotrebno upliće u stvari drugih zemalja, tako i u Siriju, gdje može doći do sukoba s Rusijom koji može dovesti do Trećeg svjetskog rata. Ovim potezom Trump je također snažno poljuljao mogućnost za zajedničku američko-rusku suradnju u borbi protiv međunarodnog terorizma, o čemu je također često govorio u svojoj predizbornoj kampanji. I još nešto, ne manje važno. Trump je na ovaj način, i s točke međunarodnog prava, stvari uzeo u svoje ruke, ne sačekavši rezultate službene istrage kemijskog napada u Idlibu (za SAD je to nedvojbeno kemijski  napad Asadovih zračnih snaga, koji stav je automatski prihvatio čitav Zapad, a za Rusiju i Iran to je bio sirijski napad na skladište kemijskih otrova u vlasništvu terorista), niti odobrenje VS UN-a za vojnu akciju. Time on Rusiji daje mogućnost, a što je ona odmah i prihvatila, da američki napad proglasi agresijom na suverenu državu. Pritom Moskva tvrdi, da, ukoliko su se letovi američkih zrakoplova nad sirijskim nebom i slanje američkih specijalnih postrojbi na sirijsko tlo, iako neodobreni od zakonite vlade u Damasku, i mogli donekle pravdati borbom protiv terorizma, najnoviji američki raketni napad na sirijsku vojsku koja se bori protiv tog istog islamističkog terorizma predstavlja agresiju i pod sumnju stvavlja stvarnu američku deklariranost u borbi protiv terorizma.

Vratimo se malo unutarnjoameričkim političkim odnosima. Izdavanjem zapovjedi za napad, Trump je odlučio ići na ruku tzv. Demokratskom savezu neokonzervativaca tj. svojim oponentima iz Demokratske stranke i „jastrebovima“ iz Republikanske stranke, koji su na ovaj način željeli „dati ton“ predstojećem posjetu državnog tajnika Rexa Tillersona Moskvi 11. i 12. travnja, koji je sada gotovo pa sveden na tursitički posjet. Tillersonove oštre kritike upućene Rusiji nakon američkog raketnog napada, u smislu da ona podupire zločinački Asadov režim, ne ostavljaju previše prostora za bilo kakav napredak ionako vrlo loših odnosa dviju zemalja. U takvim uvjetima naprosto se ne vidi što bi to Tillerson po Moskvu prihvatljivo mogao sutra sa sobom donjeti. Osim toga, Tillerson želi nameće Moskvi njezinu bezuvjetnu potporu Asadu, iako je ruski stav po tom pitanju i više nego jasan: Rusija želi da sirijski narod sam odluči o sudbini zemlje, tako i Asadovoj, a stim ciljem Rusija je s Turskom i Iranom i pokrenula političke pregovore u Astani, prethodno dogovorivši prekid vatre između sirijske vojske i umjerene oporbe. Američkim raketnim napadom sve ovo vrlo lako može „pasti u vodu“, a borbe se iznova obnoviti jer umjerena oporba ovo može shvatiti kao jasan signal da Asad nema budućnosti i da je SAD s njima u njihovoj borbi.

U stvarnosti, Trumpovo iznenadno pokazivanje mišića zapravo je znak njegove slabosti. Podsjećamo na Trumpov neuspjeh oko uvođenja imigracijskih ograničenja koja su izazvala brojne ulične prosvjede u američkim gradovima, na neuspjeh ukidanja Obaminog zdravstvenog zakona (tzv. ObamaCare), prisilnu ostavku njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Michaela Flynna zbog kontakata s ruskim veleposlanikom u SAD-u (kao da je to zločin i da veleposlanici u tu svrhu i ne postoje) i td, a sve to samo u prvih 70-ak dana vladavine, u kojoj prema svim anketama Trump stoji na najnižim granama u odnosu na sve dosadašnje predsjednike. Trump je morao učiniti nešto žurno i radikalno i on je to učinio.

Zato je napad krstarećim raketama po sirijskoj bazi zapravo kulminacija propagandističke histerije protiv samoga Trumpa i njegovih navodnih ruskih veza, pričemu Trump na ovaj način izbija iz ruku demokrata „rusku kartu“ kojom su ga oni i mainstream mediji konstantno pritiskali do granice ludila. Napad na Siriju je očito bila cijena njegovog ostanka na vlasti. Ali ona je vrlo visoka i njom je, zapravo, kao što sam naveo, Trump prebrisao puno onog bitnog što je najavljivao u svojoj kampanji i na inauguracijskom govoru – kada je najavljivao oštar obračun upravo s establišmentom u Washingtonu koji se odvojio od američkog naroda. Sada taj isti establišment iznova nadzire Trumpa koji čini sve ono što oni žele da čini.

Koji će biti domet ove Trumpove odluke još nitko sa sigurnošću ne zna. Međutim, nakon prethodnog Trumpovog medijskog razapinjanja glede njegove neodlučnosti po pitanju Sirije demokrati su konačno postigli svoj cilj: raketni napad može dovesti do nove eskalacije stanja na terenu, a to će za posljedicu imati pooštravanje proturuskih sankcija (koje se već najavljuju u Kongresu zbog ruske potpore Asadu), ili barem njihovo zadržavanje na dosadašnjoj razini. Ovdje se javlja još jedan paradoks koji govori o veličini licemjerja u pojedinim krugovima američkog establišmenta. Naime, pojedini demokrati, svega nekoliko sati nakon američkog napada „okreću pilu naopako“ i počinju kritizirati Trumpa za opasnu eskalaciju stanja u Siriji i za moralnu odgovornost koju zbog tog napada na sebe preuzima SAD. Upravo je to,  istog dana kada su napadi izvršeni, na CNN –u kazao američki diplomat Antony Blinken, koji je u Obaminoj administraciji obnašao funkciju zamjenika državnog tajnika. „To će nas staviti u položaj vladara Sirije. A mi smo, neovisno o svojoj potpori sirijskoj oporbi… htjeli imati drugu ulogu“, kazao je diplomat. Pritom treba naglasiti kako je upravo Blinken pripadao onoj grupaciji glasnih političara koji su doslovno zahtjevali od predsjednika Trumpa poduzimanje odlučnih koraka protiv Damaska. Tako je do prije raketnih napada Blinken izjavljivao sljedeće: „To izlazi daleko izvan okvira same Sirije. Asad je postupio protiv pravila koja smo mi (Zapad) uspostavili u vrijeme kraja Prvog svjetskog rata… Mi moramo djelovati.“

A evo što o svemu navodi utjecajni privatni američki analitički centar Stratfor:

Prema ocjeni njegovih analitičara, djelovanje predsjednika Trumpa uvući će SAD ne samo u lokalni sukob već u neposredni sukob sa sirijskim snagama i Rusijom, što će istodobno značiti i rastuće gubitke. To je još samo pitanje vremena. Istodobno smatraju kako je SAD krajnje limitiran u svojim opcijama djelovanja po sirijskom slučaju.

Dakle, iz ovoga možemo izvesti zaključak kako su demokrati Trumpu na pleća iznova uspješno podmetnuli novi težak teret. To samo ukazuje na nedostatak političkog iskustva kako samog Trumpa tako i najužeg kruga njegovih suradnika. Trumpovi suradnici napadom na Siriju ponjeli su se kao i članovi administracije Busha mlađeg, kada je general Colin Powell u VS pokazivao bočicu s kemijskim otrovom kao „nepobitnim dokazom“ o postojanju iračkog kemijskog oružja, što je bio alibi za američko zaobilaženje VS i samostalnu invaziju na Irak. Upravo prije nekoliko dana, na identičan način nastupila je i nova američka veleposlanica u UN-u Nikki Haley, koja je na izvanredno sazvanoj sjednici VS na zahtjev Rusije, pokazivala dvije fotografije mrtve djece kao dokaz Asadove krivnje i alibija za američki napad. Nakon toga je bolivijski predstavnik u VS oštro kritizirao takve „dokaze“, izvadivši pritom baš fotografiju s Colinom Powellom i čuvenom bočicom s bijelom supstancom u rukama.

Sve ovo, skupa s brzom Trumpovom transformacijom od osobe koja je prije svega nekoliko dana izjavljivala kako „SAD više ne inzistira na smjeni Asada“, do osobe koja tvrdi da političkog riješenja sirijskog sukoba ne može biti dok se ne smjeni Asad i njegov režim, daju za pravo onim Trumpovim kritičarima koji tvrde kako on, zapravo, nikakve promišljene politike po pitanju Sirije niti nema.

Turska reakcija:

Turski predsjednik Erdogan je vrlo brzo nakon američkog raketnog napada promjenio svoj stav i odaslao svoju odlučnu potporu i spremnost za sudjelovanje „u smjeni Asada“. To ne iznenađuje previše, ukoliko se ima u vidu da se Turska od samog početka pregovora u Astani, koje ona predvodi skupa s Rusijom i Iranom, ponašala najviše suzdržano. Ovo je ipak tek samo jedan u čitavom nizu javnih promjena stavova turskog vođe, koji njegovim partnerima, s koje god to strane bilo, ne ostavlja previše mogućnosti gledanja na Erdogana kao na siguran oslonac. On će nesumnjivo po pitanju Sirije za tjedan-dva opet promijeniti retoriku ali je ipak već sada jasno kako Ankara ne odustaje od svog savezništva sa Saudijskom Arabijom i planovima za smjenu Asada. Erdogan je ovim riječima očito iz dubine duše iskazao sve ono što već dugo drži u sebi, a što se nije usudio javno kazati nakon normalizacije odnosa s Rusijom.

Pojedine ruske analitičare ovakav razvoj stanja navodi na procjenu o potrebi zauzimanja oštrijeg smjera vođenja sirijske politike od strane Moskve. Tako se spominje i potreba o nanošenju snažnih zračnih napada na regiju Idlib, koja danas predstavlja koncentrat radikalnih islamističkih snaga koje djeluju u Siriji, kao i na njihove položaje u regijama Homs i Hama, ali i Deir ez-Zouru na sjevero-istoku zemlje. To bi, smatraju oni, bi bila jasna demonstracija nastavka ruske odlučnosti djelovanja u Siriji, u kojoj ona nastupa u okviru zakona tj. temeljem poziva međunarodno priznate vlade u Damasku. Ali i rusko djelovanje u toj zemlji temelji se isključivo na pozivu za borbu protiv terorizma, a ne za rat s vojskama drugih država. Međutim, na ovaj način Rusija bi jasno dala do zananja da je nikakve zone zabrane letova iznad Sirije ne interesiraju, a što traže Turska i Saudijska Arabija, a sve češće i Washington. Osim toga, Rusija svima daje do znanja da se ona na sirijskom tlu danas bori protiv onog istog terorizma koji je i samu ugrožava.

Kina:

Još je jedan interesantan moment u ovoj priči. U trenutku američkog napada, u Trumpovoj rezidenciji na Floridi boravila je kineska državna delegacija na čelu s predsjednikom Xi Janpingom, kojeg je Trump o napadu na sirijsku vojnu bazu izvjestio prigodom zajedničkog ručka. Kineski čelnik se nije dao iznenaditi prijateljskim ambijentom već je ponovio tradicionalni kineski stav, da se sirijski sukob mora riješiti političkim dogovorom, a ne vojnim putom. A kinesko MVP je tim povodom izdalo priopćenje, o nedopustivosti sličnih neutemeljenih i nepromišljenih akcija u Siriji, tim više, što oni mogu biti shvaćeni kao signal za izvođenje sličnih napada na sjevernokorejska nuklearna postrojenja.

Kineski analitičari posebnu pozornost obraćaju kontaktima ruskog i iranskog političkog i vojnog vrha nakon američkih raketnih napada. Tako posebno analiziraju i telefonskske razgovore zapovjednika Glavnog stožera ruskih OS generala Valerija Gerasimova i zapovjednika iranskog Glavnog stožera Mohammada Hoseina Bagerija. Navodi se, kako je Bageri tom prigodom potvrdio spremnost iranskog političkog vrha za povećanje dinamike operativnog djelovanja protiv islamista.

Kratka procjena za sam kraj: smatram kako je predsjednik Trump napadom na sirijsku bazu povukao snažan politički potez koji je prije svega usmjeren na političke odnose unutar Washingtona. Time je umnogome uspio otupiti oštrice napada svojih oponenata iz obje glavne stranke. Međutim, rizik njegovog poteza ogleda se u mogućoj eskalaciji sirijskog sukoba i opasnosti od neposrednog sraza s ruskim vojnim snagama na tamošnjem terenu, poglavito ukoliko se američki napadi na sirijsku vojsku budu nastavljali.  To onda ostavlja prostora i za daljnju radikalizaciju stanja u Ukrajini i snažnije rusko djelovanj u toj zemlji, a što sve skupa može dovesti do nesagledivih posljedica. Zato će sigurno puno toga ovisiti i o moskovskom susretu ruskog i američkog šefa diplomacije u sljedeća dva dana.