Zoran Meter: Američki vojni planovi u Siriji nakon izbijanja sirijske vojske na granicu s Irakom

Prošli tjedan izvjestili smo o izbijanju postrojbi Sirijske Arapske Vojske na državnu granicu s Irakom, što se dogodilo vrlo brzo i za mnoge promatrače potpuno neočekivano. Naime, probojem „koridora“ od Damaska do sirijsko-iračke granice i povezivanjem sirijske vojske sa snagama iračke vlade u Bagdadu, čijim su službenim oružanim postrojbama od nedavno pridružene i moćne šijtske milicije koje su pod posrednim  utjecajem Irana, dramatično se mijenja geostrateški i geopolitički odnos snaga u korist saveza Moskva-Damask-Teheran (pojedini analitičari, poglavito u sklopu trenutačne katarske krize, ovom savezu već priključuju i Tursku, što itekako ima svoju logičnu utemeljenost), na uštrb američko-saudijskih interesa. Takav razvoj stanja i promjena odnosa snaga na terenu poremetio je sve američke planove vezane uz uspostavu velike zone na istoku Sirije pod nadzorom Washingtona, a utjecat će i na tijek pregovaračkog procesa oko riješenja sirijskog sukoba.

U Washingtonu raste nervoza oko toga kako reagirati na novonastalu situaciju, o čemu svjedoči i današnja vijest američkog medija Foreign Policy, kako pojedini visokopozicionirani dužnosnici Bijele kuće iz obavještajnog odjela Vijeća za nacionalnu sigurnost, zagovaraju američko otvaranje „južnog fronta“ u Siriji, a čemu se oštro protivi zapovjedni vrh američkih Oružanih snaga, na čelu s ministrom obrane (šefom Pentagona) generalom Jamesom Mattisom. Potonji pravilno rezonira kako bi vojna intervencija na jugu Sirije s namjerom sprječavanja vojnih snaga međunarodno priznate vlade u Damasku da osigura svoju državnu granicu, bilo i s međunarodno-pravne točke gledišta nemoguće braniti, a još više, general Mattis se pravilno pribojava da bi taj „pogrešan korak“ značio sukob iranskih i  američkih snaga razmještenih na teritoriju Iraka i Sirije, čime bi se SAD direktno uvukao u krvav i neizvjesan ratni sukob.

Podsjetimo: krajem prošlog tjedna sirijska vojska i iranski dragovoljci izvršili su lukavi manevar. Jedna kolona vojnika pošla je u smjeru At-Tanfa na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana (koji je pod nadzorom snaga tzv. umjerene sirijske oporbe i  koja uživa zaštitu međunarodne koalicije pod vodstvom SAD-a), i na sebe preuzela udar kopnenih i zračnih  koalicijskih snaga. Istodobno je druga kolona sirijske vojske krenula sjevernije od At-Tanfa i probila se na sirijsko-iračku granicu, spojivši se s tamošnjim šijtskim snagama. Na taj su način vladine snage odsjekle američke i proameričke snage u At-Tanfi od golemih prostora sirijskog istoka koji se još nalazi pod okupacijom snaga „Islamske države“, koje, međutim, sve brže gube teritorij i južno od rijeke Eufrat, gdje ih također potiskuju snage sirijske vojske (uz Rakku, koju oslobađaju snage SDF – „Sirijskih demokratskih snaga“ čiju okosnicu čine kurdske postrojbe).

Karta: south front org

Takav razvoj stanja daje Damasku za pravo razmišljati o potpunom oslobađanju regija na  istoku zemlje, što mu je geopolitički i geostrateški i najvažnije, pričemu slobodno može razmišljati i o ostavljanju sjevera zemlje Kurdima, a juga (uz granicu s Jordanom) snagama tzv. umjerene sirijske oporbe.

Međutim, istok Sirije do nedavno su namjeravale zauzeti proameričke snage koje su prolazile intenzivne treninge i vojnu obuku od strane američkih, britanskih i jordanskih instruktora u kampovima na teritoriju Jordana, uz granicu sa Sirijom. Ali te snage „umjerenjaka“, prikupljene odasvud i svatko iz svojih interesa, iznova su se, kao u slučaju CIA-ine svojedobne operacije obuke snaga tzv. Slobodne sirijske vojske na turskom teritoriju (koja je doživjela potpuni debakl i gdje je, uz potrošenih 400-tinjak milijuna dolara za boj osposobljeno šest! boraca, dok su se ostale stotine njih na prilazu stvarnim bojišnicama razbježali ili prešli na stranu islamističkih organizacija) pokazale nesposobne i nemotivirane, a američki vladini službenici ih opisuju slabima. „One ne mogu zauzeti niti Abu-Kemal, a SAD ih ne može štititi vječno“, napisao je na svojoj Twitter stranici direktor Centra za bliskoistočne studije Sveučilišta u Oklahomi, Joshua Landis.

Zapovjednik umjerene postrojbe „Magawir al-Tawra“ Muhannad al-Talla, za Foreign Policy čak  je izjavio kako se u sadašnjim uvjetima oni ne mogu boriti protiv „Islamske države“.

Ruski vojni analitičar Jurij Ljamin izjavio je kako „proboj (sirijske vojske, op. ZM.) na granicu s Irakom, zaobišavši proameričke snage u At-Tanfi, može imati veliku ulogu  tijekom daljnjih operacija vladinih snaga na istoku Sirije“. Oslobođenu zonu oko naselja Al-Buda sirijska vojska može iskoristiti kao polazišnu platformu za daljnje operacije protiv džihadista u regiji Deir ez-Zour, sada s južne strane, kaže ruski analitičar. Podsjećamo, dio tog grada i njegovu zračnu luku već gotovo tri godine, u nemogućim uvjetima potpunog okruženja ISIL-oviom snagama, herojski brani jedan garnizon sirijske vojske, skupa s tamošnjim stanovništvom, oslanjajući se pritom isključivo na rizičnu pomoć koja im povremeno pristiže od strane sirijskih ili ruskih zračnih snaga.

Međutim, ovakav razvoj budućeg stanja po sirijsku vojsku, odnosno vladu u Damasku, ipak je preoptimističan. Naime, i pored političkih borbi u Washingtonu, nipošto nije isključeno da se američke postrojbe ipak neće odlučiti na pokret prema sjeveru, uzduž sirijsko-iračke granice, i na zauzimanje Deir ez-Zoura, što podrazumijeva presijecanje tek uspostavljenog – prilično uskog i još nedovoljno vojno učvršćenog koridora sirijske vojske do granice s Irakom. Tome u prilog ide i jačanje američkih vojnih efektiva na sirijskom terenu. Tako britanski Reuters piše kako su Amerikanci pomaknuli svoje snage iz svoje prvotne baze u At-Tanfu prema 70-ak kilometara sjeveroistočno smještenom naselju Ez-Zakfe.

Ali vratimo se opet malo unatrag. Za uspješan prodor prema Deir ez-Zouru (što je bilo zacrtano u američkim planovima) potrebni su, osim zračnih snaga, i snažno topništvo i obučeni vojnici koji će vojnom tehnikom rukovati. A oporbene snage za to jednostavno nisu spremne. Američka vojska samostalno, ili zajednički ukoliko bi na sebe morala preuzeti glavninu odgovornosti i ukupnih vojnih snaga, nema manjeru ići u takvu vojnu operaciju. Jordan također takvu odgovornost ne želi prbaciti na svoju vojsku. Amman bi sa svojim specijalnim postrojbama eventualno sudjelovao samo u pograničnoj sirijskoj zoni, pod agendom zaštite svog teritorija od terorizma, a kako je to Ankara učinila prošlog ljeta na sjeveru Sirije, u sklopu operacije „Štit Eufrata“.

U sadašnjim okolnostima, na sirijskom terenu Amerikanci se realno mogu osloniti isključivo na prokurdski SDF. Međutim i tu se dobro zna kako kurdske snage ni u kom slučaju i ni pod kojim uvjetima neće ići dublje prema jugu i dalje od Rakke (gdje je operacija oslobađanja usporena), u arapske prostore, čak i uz osiguranu snažnu potporu međunarodne zračne koalicije. Upravo iz tog razloga Amerikanci su i obučavali umjerene oporbenjake na jordanskom tlu, svjesni kako po tom pitanju (ovladavanja cjelokupnom sirijsko-iračkom granicom) na Kurde ne mogu računati.

Na kraju možemo zaključiti slijedeće:

proboj sirijske vojske na granicu s Irakom veliki je uspjeh za Damask i noćna mora za Amerikance. Međutim, sve su opcije još uvjek otvorene, uključno i otvaranje drugih bojišnica u sada mirnim zonama deeskalacije (Idlib, …), koje su i otvorile mogućnost za brzo prebacivanje, ranije tamo vezanih značajnih snaga sirijske vojske na istok zemlje. Također nije isključen niti manevar američkih snaga preko iračkog dijela pograničnog teritorija i napad na Deir ez-Zour sa strane te države. Ali sve su to ipak vrlo riskantni potezi, uzimajući u obzir Iran, a još puno više i rusku vojnu nazočnost u Siriji i političko pokroviteljstvo koje Moskva daje aktualnoj vladi u Damasku. Iz tog razloga za pretpostaviti je, kako će u narednim danima nedvojbeno biti pojačana tiha ili zakulisna diplomatska aktivnost između glavnih aktera otužene sirijske zbilje kojoj se nikako ne nazire kraj.