Zoran Meter: AMERIČKI ANALITIČARI O STANJU U SIRIJI

Američke vojne analitičare u Pentagonu zabrinjava činjenica da se na sirijskom tlu iznova pojavio zapovjednik specijalnih snaga „Al-Quds“ iranskog Korpusa straže islamske revolucije general Qasim Soleimani. Oni to smatraju jasnim predznakom ofanzivnih akcija sirijske vojske i novog zaoštravanja stanja, imajući u vidu boravak Soleimanija u regiji Aleppo u rujnu prošle godine, nedugo nakon kojeg je uslijedila operacija oslobađanja istoimenog regionalnog središta od strane Sirijske Arapske Vojske, a također i boravak Soleimanija u regiji Hama u ožujku ove godine, nakon koje je uslijedila operacija šijtskih postrojbi odanih vladi u Damasku, vezano uz čišćenje grada Hame i njegove okolice od islamističkih snaga. Karizmatični iranski general, s velikim ugledom u čitavoj bliskoistočnoj regiji, sada se nalazi na istoku Sirije, u zoni sirijsko-iračke granice, što je za američke analitičare jasan signal o tome u kojem će se smjeru odvijati daljnje operacije sirijskih snaga i njihovih saveznika iz šijtskih milicja. Podsjećamo, 14. lipnja sirijska vojska je nakon dugih godina sirijskog ratnog vrtloga (koji je po trajanju prešao sve moderne vojne sukobe i nadmašio Drugi svjetski rat) iznova izišla na granicu s Irakom na njezinom južnom dijelu, pokraj naslja Arak i time do krajnosti zakomplicirala američke planove uspostave punog nadzora nad granicom dviju zemalja posredstvom sebi odanih postrojbi tzv. umjerene sirijske oporbe.

Američki vojni analitičari slijedećim smjerovima napada sirijske vojske smatraju:

–          Smjer prema Rakki, gdje su  prebačene elitne postrojbe sirijske vojske „Tigrovi“, u namjeri sprječavanja mogućeg daljnjeg prodora proameričkih snaga SDF („Sirijske demokratske snage“, čiji kostur čine kurdske postrojbe) u smjeru jugo-zapada;

–          Drugi, najkritičniji smjer po mišljenju američkih stručnjaka, jest pokret sirijskih snaga po prometnici M20 od Palmire do Deir ez-Zoura (gdje se već godinama u okruženju džihadista „IS“ nalazi jedan garnizom sirijske vojske, koji drži i tamošnju zračnu luku), uz potporu ruskog zrakoplovstva i iranskih snaga na terenu. Ovladavanje Deir ez-Zourom i pograničnom zonom s Irakom, ostvaruje se scenarij uspostave strateškog koridora Teheran-Bagdad-Damask-Bejrut, toliko važnog za Iran i aktualnu sirijsku vladu;

–          Treći smjer bio bi pokret sirijskih snaga i šijtskih milicja prema strateškoj točci At-Tanf, na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana, u čijoj su okolici amerikanci uspostavili svoju bazu i gdje se nalaze pripadnici oružanih postrojbi umjerene sirijske oporbe. Kroz to naselje, gdje je pogranični punkt, prolazi autocesta Damask-Bagdad, a američke snage sprječavaju pritisak sirijskih snaga povremenim zračnim napadima na njihove snage u okolici. Međutim, šijtske snage zaobišle su taj punkt s južne-iračke strane granice i sprječile daljnje kretanje proameričkih snaga na jug, uzduž sirijsko-jordanske granice.

Upravo za taj manever, koji za cilj ima odvlačenje američke pozornosti od Deir ez-Zoura, amerikanci krive iranskog generala Soleimanija. Vladine snage i proiranske postrojbe imaju puno više izgleda za proboj prema Deir ez-Zouru, nego što to imaju loše motivirane snage sirijske oporbe uz granicu s Jordanom, skupljene sa svih strana i obučavane na jordanskom teritoriju, u kampovima s jordanskim, američkim i britanskim instruktorima. Štoviše, pojedini zapovjednici umjerene oporbe u zoni At-Tanfa otvoreno navode kako oni još nisu spremni za borbu protiv „Islamske države“, a prije nekoliko dana jordanski mediji prenijeli su informaciju iz vlade u Ammanu, kako Jordan ne namjerava slati svoju vojsku na jug Sirije ni u kom slučaju i da ostaje privržen teritorijalnioj cjelovitosti te zemlje i mirnom riješenju sirijskog sukoba, a čime de facto i otpada mogućnost otvaranja „južnog fronta“, o kojem je bilo dosta riječi proteklih mjeseci. Osim lošeg stanja sa sirijskim oporbenim snagama na jugu, i proameričke snage SDF u zoni Rakke operaciju oslobođenja tog grada izvode neočekivano dugo, čime daju dodatnu šansu za prodor sirijskih snaga prema Deir ez-Zouru. Upravo je u ponedjeljak, 26. lipnja, stigla informacija kako su prokurdske snage uspjele izbaciti ISIL-ovce iz zapadnih djelova Rakke, a što bi moglo značiti i njihovu konačnu potpunu pobjedu. Nedavne isporuke američkog oružja SDF-u također zasigurno nisu bez političke pozadine, o čemu svjedoče informacije o prvim nevelikim sukobima SDF-a sa snagama sirijske vojske južno od Rakke, kao i izjava jednog od zapovjednika SDF-a da će oni jačati svoje sbage u dva smjera: za borbu protiv „Islamske države“ i protiv sirijske vojske. To može zančiti i promjenu dosadašnje stretegije kurdskih snaga u tom dijelu Sirije, kako oni ni u kom slučaju neće sudjelovati u borbama protiv „IS“ južno od Rakke, u dubini arapskog etničkog prostora. Prisjetimo se, i Rakka je čisto arapski grad, a upravo je tu činjenicu postojano upotrebljavala službena Ankara protiveći se sudjelovanju Kurda u njegovom oslobađanju.

Karta: Southfront.org

Američki analitičari smartaju kako uspostavljeni koridor koji povezuje Damask s iračkom granicom sada učvršćuju iranske snage, čemu se američke snage suprostavljaju, otvoreno govoreći o iranskoj ekspanziji. Damask, s druge strane, osim ovladavanja svim velikim sirijskim gradovima, što je važno s gledišta ekonomije, nastoji uspostaviti nadzor i nad granicama i glavnim komunikacijama, čime neposredno dolazi u sukob s američkim interesima koji to nastoje spriječiti. Američki vojni stručnjaci zbog svega ovog izvode zaključak kako će se nova aktivna faza sirijskog rata odvijati na dijelu granice s Irakom, gdje će se u srednjoročnoj perspektivi odlučivati ne samo o odnosu snaga već i o stupnju održivosti Asadovog režima u Damasku. Govoreći o borbama za granicu, u taj dio Amerikanci svrstavaju i borbu za deblokadu grada Deir ez-Zoura kroz koji bi trebao ići novi, životno važni prometni koridor iz Irana prema Damasku i dalje Libanonu, odakle bi Iranci imali pristup Sredozemnom moru. On bi bio alternativna ruta autocesti Bagdad-Damask koja porolazi spomenutim pograničnim punktom At-Tanfom, u kojem se sada nalazi američka baza, zbog čega je teško vjerovati da će se Amerikanci iz nje htjeti povući.

Međutim, kako Amerikanci nemaju dovoljno tuđih i sebi odanih snaga na sirijskom terenu, sve su češće primorani djelovati samostalno, zračnim napadima po snagama sirijske vojske, čime se stavljaju u neugodan položaj ulaska u ilegalni vojni sukob s vojskom međunarodno priznate države, iskačući tako iz proklamiranog okvira borbe protiv „Islamske države“ . O tome su ovih dana govorili i pojedini ugledni američki kongresmeni nakon nedavnog obaranja sirijskog vojnog zrakoplova južno od Rakke i prekida ruske suradnje s američkom stranom u sklopu memoranduma o sprječavanju incidenata na nebu iznad Sirije. Nekolicina utjecajnih američkih senatora iz Demokratske stranke optužila je Trumpovu administraciju za nepostojanje strategije po pitanju Sirije i povlačenje riskantnih ad-hoc poteza, kojima je SAD uvučen u „nelegitimni rat“ sa službenom sirijskom vojskom s nesagledivim posljedicama po američke interese. Npr. kongresmen Eric Swalwell, u intervjuu za CNN kaže slijedeće: „Čini se kako se mi nalazimo u stanju rata sa Sirijom. Ali to je rat koji se vodi bez dozvole Kongresa.“  Kongresmen Tim Kaine, bivši guverner savezne države Virginie, u intervjuu za Yahoo News kaže, kako su američki napadi na sirijske snage „apsolutno nezakoniti“ i da ih Trumpova administracija izvodi bez postojanja ikakve strategije, a isto se čini i u odnosu na Afganistan.

Zbog objavljenog ruskog stava kako će sve letjelice zapadno od Eufrata ubuduće biti moguće legitimne mete ruskih vojnih snaga, prva je reagirala Australija kao članica međunarodne koalicije, navodeći prošlog tjedna kako njezini zrakoplovi prestaju letjeti nad Sirijom jer to više ne predstavlja samo borbu protiv „IS“. Australija ne želi sudjelovati u ratu sa sirijskom vojskom, a još se manje želi uvući u otvoreni vojni sukob s Rusijom, pa makar to bilo i u sklopu njezinog sudjelovanja u međunarodnoj koaliciji pod vodstvcom SAD-a čija vojna nadmoć  u zračnim snagama na prostorima bliakoistočne regije ipak višestruko nadmašuje one ruske. Međutim, međunarodno pravo je ovdje posve jasno i  nedvojbeno ide u korist vlade u Damasku. Ali glavno je pitanje ipak, tko  od velikih sila u današnjim turbulentnim globalnim uvjetima uopće više i mari za međunarodno pravo ukoliko je ono oprečno njihovim nacionalnim interesima i strategijama.