Zaustavite Marine Le Pen!

Namjerno izazvani šok i panika zbog pobjede neželjenog američkog predsjedničkog kandidata, planski prošireni kroz europske medije s tezom da će SAD dolaskom Trumpa napustiti obranu Europe, vješto je iskoristila europska politička elita za poduzimanje novih koraka u stvaranju kohezije unutar Europske unije, potiskivanjem popularizma.

U tu svrhu je pokrenuta kampanja protiv ruske propagande koja, navodno, puni jedra populističkim strankama i koja je direktno stavljena u teroristički kontekst kako bi se mogla podvrgnuti zakonskom progonu. Cilj je učvršćenje i očuvanje strateške obrambene crte posljednjih rovova obrane europskog liberalnog poretka na samom pragu ključne Njemačke i Francuske. S tih pozicija, europski liberalni poredak nema daljnju odstupnicu.

 

Nevjerojatni cirkus ‘Russia Orfei’!

Izborni tsunami populista ne krije se u ruskoj propagandi, nego u slabosti europskog vodstva i njihovoj potpunoj odvojenosti od realnih životnih problema svojih građana i u loše vođenoj propagandi europskih medija. Da je Zapad imao tako slabašno vodstvo tijekom hladnoga rata, a europske vlade toliko maltretirale svoje građane liberalnim, socijalnim i ekonomskim eksperimentima, uz medije kojima nitko ne vjeruje, Rusi bi već odavno sjedili na La Mancheu.

Ono što bitno razlikuje ove dvije situacije – europskih prilika iz hladnoga rata i sadašnje EU, sadašnje je ekonomsko, socijalno i kulturno uništavanje europskih građana i europskih vrijednosti. Rusi se tomu mogu samo smijati i pitati se – je li moguće da su od ovakvih izgubili hladni rat? Uostalom, Putin je u svojoj ciničkoj maniri već javno pohvalio ruske novinare, što se njima bavi parlament koji bi trebao zastupati interese pola milijarde stanovnika EU-a…

Umjesto što po središtu Europe, jednoj Njemačkoj, Francuskoj, Beligiji traže rusku propagandu, europska politička elita trebala bi obratiti pozornost na prostore jugoistočne Europe, gdje ruska politika u dubokoj pozadini prednje crte EU-a i NATO-a izvodi nevjerojatni cirkus – pravi “Russia Orfei”. U deliriju razbijačkog djelovanja na jugoistoku Europe, ruska politika prodrla je duboko u meki trbuh Europe čiji političari su tome pridonijeli svojom nesposobnošću, indolencijom, a možda i zluradom namjerom – sjetimo se puštanja na slobodu Šešelja, koje je bilo okidač otvaranja novog kruga velikosrpskog djelovanja, ovaj put uz podršku Rusije. Na samoj špici ruskog udara preko Srbije i Republike Srpske u BiH i njihove agenturne mreže na samom hrvatskom teritoriju, našla se Hrvatska, članica EU-a i NATO-a, koja je savjesno i solidarno odrađivala svoje obveze unutar obje organizacije.

Dok je jedna Njemačka, ispod radara sankcija prema Rusiji, ugovarala plinovode vrijedne milijarde eura, Hrvatska je, pridržavajući se zajedničkih sankcija, obustavila izvoz čak i kašeta s mandarinama. Jugoistok Europe je pravo mjesto na kojem bi europska politika trebala djelovati, pozicija na kojem je ruska politička, gospodarska i vojna moć došla do punog izražaja i na kojem uistinu ugrožava, ne samo europski politički poredak, nego cijelu strukturu geopolitičkog balansa na europskim prostorima. Europska politička elita, da joj je uistinu stalo do zatvaranja ruskih opcija, ozbiljno bi se posvetila razriješenju situacije na jugoistoku Europe.

Ovako se stječe dojam da cijela borba protiv ruske propagande proklamirana u rezoluciji Europskoga parlamenta, nema primarnu svrhu stvarnog zaustavljanja projekcije ruske političke i gospodarske moći unutar EU-a, nego ograničavanja medijskog djelovanja političkih snaga koje kroz izborne rezultate ugrožavaju vladajuću strukturu najmoćnijih europskih država i same EU.

 

‘… mir u Europi je održao NATO…’

Istodobno u kontekstu najava izabranog američkog predsjednika Trumpa, da će od europskih saveznika tražiti veće sudjelovanje u zajedničkim obrambenim troškovima na europskom prostoru, kao odgovor i poruka američkom partneru izvršena je demonstracija razvojnog potencijala zajedničke vojne sile članica EU-a, kroz najavu stvaranja novog europskog fonda za obranu vrijednog oko 5 milijardi eura godišnje koji je, kao dio novog europskog akcijskog plana obrane, ovih dana predložila Europska komisija. Stvaranje zajedničke europske vojne strukture, paralelno sa strukturom NATO-a, otvara složena pitanja odnosa Europske unije i NATO-a.

Na poruku EU-a, u klizećem je startu odgovorio, izjavom za američki „Breitbart“, bivši američki veleposlanik u UN-u i jedan od kandidata za novog državnog tajnika, John Bolton: “Tijekom posljednjih 20 godina ta ideja se uvijek iznova pojavljuje… Ali, ako su oni sada došli do točke na kojoj su postigli nešto konkretno – to bi bio bodež uperen u srce NATO-a … To je dio obmane stvorene unutar EU-a, da je mir u Europi nakon 2. svjetskog rata održan jer je stvorena EU i da ga je ona održala… mir u Europi je održao NATO svojim otporom Sovjetskom savezu. Ako se sada želite oslanjati na EU, sa svom učinkovitošću birokracije u Bruxellesu – Bog vam pomogao. To je sve što mogu reći“.

Dakle, bruxelleska administracija pokreće opsežan rat protiv ruske medijske propagande koja, prema njihovim procjenama i tvrdnjama, stoji iza populističkih desnih stranaka i pokreta, a najavama čvršćeg vojnog povezivanja unutar EU-a i stvaranja europske vojne strukture, šalje se poruka novoj američkoj administraciji da EU može izdržati i njihovo eventualno povlačenje iz europske politike i obrane.

Dakako, da ovo posljednje nije moguće jer SAD nikada, baš nikada, ni u kakvim okolnostima i tko god bio na čelu američke države, neće prepustiti utjecaj na europskim prostorima bilo kome drugome, jer bi time u pitanje doveo i svoje vlastite strateške interese. Isto tako, iskorjenjivanje realno postojeće ruske propagande na europskim prostorima, neće promijeniti izborne opcije europskih građana, jer ta propaganda do njih jednostavno ne dopire. Njihovi razlozi glasovanja za tzv. populističke stranke i protivljenje vladajućoj liberalno-ljevičarskoj političkoj agendi, motivirani su sasvim drugim razlozima koji nemaju nikakve veze s Moskvom.

 

Obama: ‘Čuvajte mi kancelarku Merkel’

Krajnji cilj zaustavljanja populističke ofenzive je obrana posljednje crte i samog središta Europske unije – Francuske i Njemačke. U tu svrhu je i sam američki predsjednik Obama za nedavnog posjeta Ateni i Berlinu, podržao njemačku kancelarku Angelu Merkel u njezinoj namjeri osvajanja 4. mandata, a njegova izjava – “Čuvajte mi kancelarku Merkel” – u propagandne je svrhe zloupotrebljena diljem europskog medijskog prostora.

Za one narode EU-a koji su kroz svoju povijest upoznali nametanje nadnacionalnih autoriteta, ta parola je odiozna, zvuči melodramatično i arhaično i sa sobom nosi zadah propasti nadnacionalnih projekata. Vrlo je velika vjerojatnost da će se njemačka politika jednoga dana, ne nužno pod kancelarkom Angelom Merkel, okrenuti svojim putem, ovladavši svim polugama moći Europske unije i da će tada postati opterećenje i rizik za američku politiku. No, američko strateško promišljanje zacijelo je uračunalo taj rizik i, za sada, kancelarku Merkel bezrezervno podržava.

Iako je izvjesno da će AfD na parlamentarnim izborima sljedeće godine dobiti najmanje 20 posto, ako ne i više glasova, već sada je jasno da je njemačka i bruxelleska politička elita stvorila dobar plan za održavanje pozicije njemačke kancelarke, pa će Merkeličin CDU, najvjerojatnije uz pomoć SPD-a, a možda i Zelenih, uspjeti sklopiti vladu i omogućiti Angeli Merkel novi mandat.

Već sada je dogovoreno da se Martin Schultz s pozicije predsjednika EU parlamenta izravno uključi u njemačku politiku i izbore i da nakon pobjede velike koalicije SPD-a i CDU-a preuzme ulogu ministra vanjskih poslova, dok bi, kao dodatna kompenzacija SPD-u u zajedničkom dogovoru, sadašnji ministar vanjskih poslova, Frank-Walter Steinmeier, postao njemački predsjednik. Pri toj kombinatorici bitno je samo da se dalje od vlasti drži desni AfD i nasljednik bivših komunista “Die Linke”.

Analitičar američkog think-tanka “Hoover Institution” sveučilišta Stanford, profesor Russell A. Berman, u svojoj analizi iz rujna ove godine navodi: “Merkel bi mogla osigurati kontinuitet vodstva za Njemačku i cijelu Europu, a njen mogući odlazak, europsku politiku mogao bi gurnuti u različitim smjerovima sa značajnim implikacijama za američku politiku”. Berman procjenjuje da bi loš rezultat CDU-a mogao dovesti do stvaranja trojne koalicije na saveznoj razini – SPD-a, zelenih i “Die Linke” – koja bi mogla postati alternativa sadašnjoj velikoj koaliciji i srušiti kancelarku Angelu Merkel. Ulazak “Die Linke” u nacionalnu vladu, udaljio bi pak njemačku politiku od američke i približio ruskim opcijama, čime bi se, kaže Berman, ostvario “sovjetski cilj tijekom hladnoga rata – neutralizirati Njemačku”. Stoga zaključuje da je nužno zadržati postojeću koaliciju CDU, SPD i eventualno Zelenih, koja bi osigurala novi mandat za kancelarku Angelu Merkel.

U međuvremenu, od vremena njegove analize od rujna do danas, njemačka politička elita postigla je konsenzus i raspodjelom pozicija unutar buduće vlasti uspostavila nove temelje suradnje CDU-a i SPD-a, uz udaljavanje od poluga vlasti AfD-a i “Die Linke”. Ostaje još samo vidjeti, hoće li i njemački birači razmišljati na isti način kao geopolitički analitičari, stratezi i politička elita ili će ponovno provesti osvetu – “bezube sirotinje”, kako narod umiljato naziva francuski ljevičarski predsjednik Hollande.

Da se to slučajno ne bi dogodilo, nova inkvizicija koja progovara kroz rezoluciju Europskoga parlamenta, pritegnut će im “španjolsku čizmu” ili „stiskala za prste“, kako se ne bi slučajno prepustili ruskoj propagandi i sotonskim populistima iz AfD-a i ostalim rušiteljima vlasti “ekstremnog centra”.

Pogodna masa…

Oni su potaknuti njihovom bijednom ekonomskom situacijom, praznim novčanicima, uništenim i beznadnim životnim šansama i njih i njihove djece, koja su pretvorena u goli prekarijat bez budućnosti i koji pod pritiskom i ucjenom državnog aparata socijalne skrbi, tobože zbog stjecanja radnog iskustva, radi potpuno besplatno. Dotle se na ulicama njihovih gradova bahati, zahtjeva i prima državni novac uvezena imigracijska masa koju su namjeravali koristiti kao jeftinu radnu snagu kako bi još više oslabili pozicije domaće radne snage. U tome su se, čini se, gadno prevarili jer oni niti su namjeravali, niti će ikada raditi, pa ih sada pak, promatraju kao pogodnu masu za buduće planirane velike ratove na europskim prostorima.

Fućka se poniženim europskim građanima za Moskvu, oni bi glasovali i za običnu čimpanzu ukoliko bi je postavili kao protukandidata vladajućim liberalnim politikama u svojim državama. Kakva bi to Europa bila koja bi, nakon desetljeća hladnoga rata i ruskog maltretiranja koje se nastavlja i danas na rubnim dijelovima Ruske Federacije i na slabim točkama europskog geopolitičkog rasporeda, slušala ono što dolazi iz Moskve. Europska politička elita, uobličena je u novu lažnu aristokraciju koja je jednako toliko lažna koliko i nesposobna ili pak svoje vlastite građane smatra debilima koji pod utjecajem ruske propagande diljem Europe na izborima ruše vodeću vladajuću liberalno ljevičarsku maticu.

Ili što je vjerojatnije, dobro znajući da Europom nije raširen endemski idiotizam, zapravo, na perfidan način pokušava ograničiti demokratske procese, ušutkati protivnike njihovim jednostavnim povezivanjem s neprijateljskom propagandom i tako kreirati rezultate budućih odlučnih izbornih bitaka koje će se voditi za Francusku i Njemačku.

U trenutku zaključenja teksta još nisu poznati rezultati ponovljenih predsjedničkih izbora u Austriji na kojima bi pobjedu mogao odnijeti Norbert Hofer iz „Slobodarske stranke“, no europska elita u ratu protiv populističke izborne ofenzive, te je položaje svjesno napustila ne želeći trošiti snage svoje strateške rezerve.

Amerika podržavala rast ISIL-a

Nitko, baš nitko osim Al-Jazeere i medija pod ruskom kontrolom nije htio objaviti izjave novoimenovanog Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost i bivšeg ravnatelja američke vojno-obavještajne službe DIA (Defense Intelligence Agency), generala Michaela Flynna, kako je američki državni vrh za vrijeme njegovog ravnateljstva raspolagao pouzdanim obavještajnim informacijama da oružje koje se dostavlja tzv. “umjerenim pobunjenicima u Siriji”, zapravo, još od 2012. godine, završava u rukama ISIL-a i Al-Nusre, odnosno Al-Qaede. U europskim vodećim medijima nisu se mogle čuti ili pročitati njegove riječi: „Washington nije spriječio rast ISIL-a. Mislim da je to svjesna odluka.“

Nisu htjeli ni čuti za Flynna kada je tvrdio da podjele unutar islamističkih skupina na Bliskom istoku nemaju realnog pokrića i da je, zapravo, riječ o jednom velikom holdingu islamističkog terora, bez obzira kako se zvale njegove podružnice. Vodeće europske medije nisu zanimala njegova tadašnja upozorenja, ali ih to ne sprječava da danas, nakon što ga je izabrani američki predsjednik Trump imenovao savjetnikom za nacionalnu sigurnost, iznose tvrdnju da je – islamofob i ksenofob.

Europske medije nisu zanimali ni podaci koji su teškom mukom prodirali u javnost o totalno korumpiranom francuskom predsjedniku Nicholasu Sarkozyju koji je, između ostalog, od Muammara al-Gaddafija, za svoju predizbornu kampanju, primio 75 milijuna eura gotovine koje nikad nije vratio, niti misli vratiti libijskom narodu. Vjerovnika je istodobno elegantno likvidirao na način koji je notorni ratni zločin i čiji su snimku europski mediji masovno prenijeli. Vjerojatno kao upozorenje svima koji bi se nastavili protiviti tadašnjim revolucijama tzv. “arapskog proljeća“, koje su, pak, ti isti mediji uzdizali kao liberalne demokratske pobjede naroda. Tko bi im više vjerovao nakon što su te revolucije završile kao islamističke revolucije i poslužile kao okidač sadašnjeg ratnog kaosa na bliskoistočnim prostorima i divljanja islamističkog terora po europskim gradovima.

Kada prosječni europski građanin pred svojim vratima ugleda bliskoistočnog imigranta, prisjeti se svega što je čitao u svojim medijima kada su započinjale te revolucije i ne pada mu više na pamet u njihovim objavama tražiti istinu.

Nalet populističkih snaga

Rovovi glavne obrambene crte europske liberalne demokracije pred naletom populističkih snaga koje podržava ruska propaganda, kako tvrde, kopaju se ovih dana ispred dviju ključnih država Europske unije – Francuske i Njemačke. U Francuskoj ne smije pobijediti Marine Le Pen, a u Njemačkoj na vlasti mora ostati kancelarka Angela Merkel. To je ujedno i posljednja crta obrane europske liberalne aristokracije od koje neće odustati ni u kojem slučaju, ni pod cijenu potpune suspenzije demokratskih procesa.

Tako se u kakofoniji europske politike i masovne histerije nakon pobjede neželjenog kandidata na američkim izborima, mogu razabrati dvije osnovne poluge djelovanja političkog vrha najmoćnijih europskih država na čelu s Njemačkom i njihove političke transmisije prema nadnacionalnoj bruxelleskoj administraciji.

U prvom redu je to zaustavljanje daljnjeg demokratskog izbornog pohoda snaga koje označavaju kao neprijatelje Europske unije onakvom kakvu je oni zamišljaju i s konačnim ciljem blokiranja pobjede tih populističkih snaga u samom srcu Europske unije, francusko-njemačkoj osovini koja čini suštinu Europske unije. Optimalni rezultat je da kancelarka Angela Merkel bude održana na vlasti, a Marine Le Pen zaustavljena, jer bi njena pobjeda čak i u slučaju održanja na vlasti kancelarke Merkel i političkog kruga oko nje, razbila ono što je i konačni cilj sadašnje etape izgradnje Europske unije kao imperijalne sile – centraliziranu strukturu i na nju prenesenu moć njemačke kancelarke koja je procijenjena kao jedini preostali politički jamac očuvanja liberalnog socijalnog i političkog projekta na europskim prostorima i njene čvrste povezanosti s angloameričkim strateškim agendama.

Spašena Merkel na vlasti i pobjednička Le Pen na vlasti u Francuskoj ruši strukturu EU-a, jer poželjni rezultat za europsku vladajuću politiku je isključivo Merkel na vlasti u Njemačkoj i poražena Le Pen u Francuskoj. Usporedo, EU kao drugu polugu djelovanja, u ovom trenutku u cilju jačanja unutarnje kohezije, razvija temelje zajedničke EU vojne strukture i pred američkim partnerima demonstrira svoju sadašnju i potencijalnu vojnu moć, kako bi pokazala da u bilo kojoj opciji američke politike može osigurati svoju obranu i razviti dovoljnu moć za samostalnu projekciju svojih geoekonomskih i geopolitičkih interesa prema Bliskom istoku, istoku Europe i dalje prema Aziji.

 

Protiv ruske propagande, ali ne i ruskog plina…

Je li europska javnost toliko nisko pala da pohotno konzumira prozirnu rusku propagandu ili je nisko pala europska politička elita koja svoju nesposobnost i planove protivne interesima europskih građana skriva iza straha od ruske propagande?

Europski parlament je 23. studenoga usvojio rezoluciju pod nazivom “Strateška komunikacija EU u obrani od propagande trećih strana” u kojoj stoji da Rusija i nedržavni subjekti, kao što su terorističke organizacije ISIL i Al-Qeada, u Europskoj uniji provode masovnu propagandnu kampanju, pri čemu Rusija otvoreno financira oporbene, prije svega populističke snage i organizacije u državama EU-a i koristi bilateralnu suradnju sa članicama EU-a kako bi ih podijelila. Rezolucija poziva članice EU-a i Europsku komisiju da predlože “konkretne pravne inicijative” da bi se učinkovitije i odgovornije riješili problemi dezinformacije i propagande.

Inicijatorica donošenja rezolucije, eurozastupnica Anna Fotyga, izjavila je za ukrajinski “Ukrinform News” da je prigodom izrade rezolucije koristila podatke država EU-a, NATO-a, Europskog fonda za demokraciju, kao i fondova i organizacija civilnih društva koja rade u Ukrajini. Prije glasovanja o rezoluciji održana je sjednica na kojoj je zaključeno da se “Europska unija nalazi pod sve većim pritiskom dezinformacija država kao što je Rusija i nedržavnih aktera kao što su ISIL i druge nasilne islamističke skupine, koje promoviraju nasilje kroz uporabu pseudonovinskih agencija i internetskih trolova kako bi ugrozili demokratske vrijednosti i podijelili Europu.”

Činjenica je da Rusija uistinu provodi intenzivni nekonvencionalni rat na prostoru Europske unije čiji dio je i propaganda djelatnost, upravo onakva kako je opisana u deklaraciji Europskog parlamenta. No, njeni učinci su zanemarivi za europsko stanovništvo i ne mogu biti uzrok izbornih pobjeda političkih snaga koje europska vladajuća politika naziva populistima, a borba protiv kojih je u pozadini ove deklaracije. Ruski hibridni rat ostvaruje prave učinke baš na onima koji donose ovakve rezolucije, a ne na običnim građanima.

Ruska politika potkupljuje, korumpira, ugovara mutne poslove, obećava pomoć u političkoj borbi i jednostavno dijeli novac šakom i kapom svim politički relevantnim političkim snagama na prostoru EU-a koje na to pristaju. Ona prave rezultate postiže upravo na europskoj političkoj eliti, na samoproglašenoj aristokraciji. Stoga bi europska politička elita, prije nego što se okrene čitateljima medija i internetskih portala i običnim europskim građanima, trebala istražiti sebe i one iz svojih redova koji već godinama uporno, iz režima sankcija prema Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, izuzimaju “Gazprom” i cijeli plinski biznis.

Ni dva tjedna prije donošenja rezolucije protiv ruske i ostale terorističke propagande, bruxelleska birokracija odobrila je dvostruko povećavanje količine uvoza ruskoga plina preko plinovoda “Sjeverni tok 1”. A, prve cijevi za budući plinovod od Rusije prema Njemačkoj – “Sjeverni tok 2” koji bezobzirno, u korist njemačkog i gospodarstava najmoćnijih europskih država zaobilazi Poljsku i Ukrajinu, upravo su ovih dana položene na njemačko tlo. To su najmoćniji učinci ruskog hibridnog rata u najvažnijim državama EU-a.

Je li europska javnost toliko nisko pala da pohotno konzumira prozirnu rusku propagandu ili je nisko pala europska politička elita koja svoju nesposobnost i planove protivne interesima europskih građana skriva iza straha od ruske propagande? Da je prije 30 godina netko izjavio da će u drugom desetljeću 21. stoljeća demokratska Europa pasti pod utjecaj ruske propagande, proglasili bi ga luđakom, a danas veleumni europarlamentarci raspravljaju o propagandi koja je toliko prozirna da je ozbiljno ne shvaća ni prosječni europski građanin.

U onome što mediji plasiraju iz Moskve preko mreže proruskih portala nema ruskih grijeha, nema raširenog siromaštva i ekonomskih problema u Rusiji, nema traga od autorativnog sustava koji upravo ovih dana obavlja jednu od svojih redovitih čistki unutar ruskog političkog i državnog ustroja.

 

 

Fillon ili Le Pen?

Na drugoj otpornoj točki zadnje crte obrane liberalnog poretka nalazi se Francuska, gdje je jedino bitno da vlast ne osvoji čelnica desnog FN-a Marine Le Pen. Sve drugo može, samo ona ne smije proći, nedvojbeno razmišlja europska politička elita. Već je izveden vrhunski politički manevar na desnom centru koji priprema poraz Marine Le Pen.

Ljevica je, pak, zahvaljujući Francoisu Hollandeu, izgubila bilo kakve šanse u predsjedničkoj utrci sljedeće godine, pa je i sam Hollande ovih dana objavio da se neće kandidirati. U situaciji kada lijevi centar nema nikakve šanse osvojiti predsjednički mandat, pravo pitanje za francusku i europsku politiku je bilo – kako ustrojiti francuski desni centar i osposobiti ga za pobjedu na predsjedničkim izborima i potiskivanje Marine Le Pen?

Stranka desnog centra, “Savez za narodni pokret“ (Union pour un mouvement populaire – UMP) za predsjedničkog kandidata uspjela je postaviti Francoisa Fillona, nekadašnjega premijera iz doba predsjednikovanja Nicolasa Sarkozyja. Sasvim pravilno su procijenili da je on jedina politička osoba koja trenutno u Francuskoj može poraziti Marine Le Pen. Fillonova politika je kombinacija liberalnog gospodarstva i konzervativnog socijalnog sustava. Na kraju krajeva, Fillon, za razliku od svih, ipak predlaže nekakvu terapiju za zemlju koja se dugo opirala bilo kakvim promjenama. Uostalom i prošli predsjednički kandidat s ljevice, Holland, dobio je izbore na sličnom programu i bilo bi glupo, smatraju francuski politički stratezi, ne ponoviti istu matricu.

Fillona je izabrao francuski desni centar, jer je politički dovoljno udaljen od vladajuće liberalno-ljevičarske matice, a za razliku od Le Pen, istodobno jamči ostanak Francuske na proeuropskim pozicijama i unatoč navodnoj bliskosti s ruskim predsjednikom Putinom, ipak osigurava nastavak francuske politike prema Rusiji usklađene s njemačkom, europskom i američkom politikom. Nakon njegove pobjede, naslućuje se da će se nastaviti liberalna gospodarska agenda, ali će se znatno reducirati liberalizam na društvenom planu. Upravo zbog toga je u mogućnosti pobijediti Le Pen, koja bi, pak, pokrenula potpuni preokret francuske politike, posebice prema Europskoj uniji i globalizaciji.

Fillon, u stvari, predstavlja samozatajnog francuskog Trumpa bez javnih egzibicionističkih i namjerno predimenzioniranih iskaza političkih stavova. Fillon donosi dah konzervatizma nakon liberalno ljevičarskog davljenja Francuske, ali za razliku od Le Pen, odgovara europskoj vladajućoj liberalnoj eliti jer jamči opstanak liberalnog poretka. U svakom slučaju, na djelu je odlično odigrano predizborno pozicioniranje desnog centra kontra Marine Le Pen.

Predstojeći izbori u Francuskoj su od krucijalnog značaja za čitavu EU, jer bi dolazak Fillona na vlast, umjesto Le Pen, zajamčio ostanak Francuske u Europskoj uniji i time opstanak EU-a kao svojevrsnog mirovnog projekta Francuske i Njemačke. Ili kako kaže Dominique Moisi s pariškog think-tanka “Montaigne institut”: “Ništa ne bi bilo više destabilizirajuće za Njemačku kao što bi bilo predsjednikovanje Le Pen u Francuskoj. Njena pobjeda ugrozila bi ne samo Njemačku, nego i vrijednosti, načela i norme koje su Njemačkoj omogućile pomirbu samoj sa sobom i sa svojim susjedima, počevši s Francuskom. Pobjeda Marine Le Pen raskinula bi francusko-njemačku osovinu oko koje se EU okreće.”

Sasvim je izvjesno da će Le Pen i Fillon završiti u drugom krugu izbora u kojem se računa da će cijela ljevica stati na stranu Fillona, osigurati mu pobjedu i tako po tko zna koji put posvjedočiti postojanje političkog saveza ljevice i desnog centra, identično vezi CDU-a i SPD-a u Njemačkoj koji već godinama vlada Europom i koji nesmiljeno provodi globalizirani liberalni apsolutizam.

Taj „ekstremni centar“, kako ga je nazvao britanski politički analitičar Tariq Ali, sve ostale političke snage oko sebe proglašava ekstremistima, populistima i fašistima ili pak u posljednje vrijeme – Putinovim sljedbenicima.